Post by Bozur on Dec 22, 2009 18:42:08 GMT -5
19. 10. 2008
Ivo Andrić o albanskom pitanju
Pressmagazin objavljuje zabranjeni referat našeg nobelovca, zbog kojeg je Ibrahim Rugova, tada predsednik Društva pisaca Kosova, tražio da se Andrićeva dela izbrišu iz literature ...
----------
19. 10. 2008
PRESS
Ivo Andrić o albanskom pitanju
Pressmagazin objavljuje zabranjeni referat našeg nobelovca, zbog kojeg je Ibrahim Rugova, tada predsednik Društva pisaca Kosova, tražio da se Andrićeva dela izbrišu iz literature na albanskom jeziku
Nobelovac... Kao velikosrpski diplomata Ivo Andrić morao da se
dokazuje narodnim vlastima
Podelom Albanije nestalo bi privlačnog centra za arbanašku manjinu na Kosovu, koja bi se, u novoj situaciji, lakše asimilovala. Mi bismo eventualno dobili još 200.000 - 300.000 Arbanasa, ali su oni većinom katolici čiji odnos s Arbanasima muslimanima nikad nije bio dobar. Pitanje iseljavanja Arbanasa muslimana u Tursku takođe bi se izvelo pod novim okolnostima jer ne bi bilo nikakve jače akcije da se to spreči.
Uzimanje Skadra moglo bi u tom slučaju biti od velike moralne i ekonomske važnosti. To bi nam omogućilo izvođenje velikih hidrotehničkih radova i dobijanje plodnog zemljišta za ishranu Crne Gore."
Ovako svoj referat „O Arbanaškom pitanju" iz 1939. zaključuje Ivo Andrić, naš najpriznatiji književnik, ali i jedan od najvećih srpskih diplomata, čija politička dela do sada nismo mogli ili smeli da čitamo. Zato danas čitave generacije znaju samo retuširane detalje njegove biografije, ali ne i da je od 1937. do 1939. bio zamenik ministra inostranih poslova, a praktično ministar pošto je Milan Stojadinović istovremeno bio i predsednik i vlade i prvi diplomata. Ne znaju ni da je posle Stojadinovićevog pada (zbog približavanja Hitleru) postao i naš ambasador u Berlinu upravo kako bi odobrovoljio vođe Trećeg rajha. Andrić je u Berlinu ostao do aprilskog rata i kapitulacije vlade Dušana Simovića, a u svojstvu ambasadora 25. marta prisustvovao je i svečanom potpisivanju pristupanja Trojnom paktu u bečkom dvorcu Belvedere. Sa svih slika je kasnije „skinut", kao i s lista državnih neprijatelja jer se za vreme rata približio Brozovoj nomenklaturi.
O famoznom elaboratu o albanskom pitanju, koje Pressmagazin pronalazi u Arhivu Milana Stojadinovića, pričalo se, doduše, u javnosti kada je posle Titove smrti Ibrahim Rugova, kao tadašnji predsednik Društva pisaca Kosova i Metohije, optužio Andrića za srpski nacionalizam. Slično je kasnije prošao i u svojoj Bosni i Hercegovini, gde ga je Alija Izetbegović prikazao kao pisca koji je „u svom književnom delu prikazao muslimane kao velike zlotvore srpskog naroda".
Ivo Andrić je bio srpski nacionalista, i to je jasno svakome ko pogleda njegov referat, nastao posle zvanične posete grofa Ćana, Musolinijevog ministra inostranih poslova, Jugoslaviji januara 1939. godine. Milan Stojadinović vodio je zvanične i nezvanične razgovore sa svojim italijanskim kolegom u Beogradu i Belju, razmatrana su mnoga pitanja iz odnosa dveju zemalja, pa i albansko pitanje. Ćano je Jugoslaviji ponudio podelu Albanije, što je knez Pavle odlučno odbio jer je smatrao „da nam u zemlji ne treba više nijedan Albanac".
Milan Stojadinović imao je mnogo veće pretenzije pa je od svog najpoverljivijeg čoveka zatražio detaljnu analizu. Autora ovog spisa otkriva zabeleška Stojadinovića na prvoj strani: „Referat g. Andrića 30. I. 939."
Tekst je pisan s Andriću svojstvenom uzdržanošću. Na prvih nekoliko stranica on pokušava da Stojadinoviću predoči svu složenog albanskog problema. Podseća na tajni dogovor Bugarske i Srbije iz 1912, kojim je „Srbiji priznato pravo na dotadašnje turske teritorije severno i zapadno od Šar-planine". Podsećajući na činjenicu da su srpske trupe „postepeno zaposele celu severnu Arbaniju do Tirane i Drača", Andrić pominje deobu interesnih sfera između Srbije i Grčke i kasniju promenu odnosa, kojima je Italiji priznato „pravo da rukovodi spoljnim poslovima Arbanije", jugoslovensko protivljenje, i naš zaključak „da je najbolje rešenje, ako se Arbanija učini nezavisnom državom u granicama od 1913. godine".
Kao jedna od pobednica u Prvom svetskom ratu, podseća Andrić, država SHS, po obećanju Klemansoa, „dobila bi Skadar, Drim i Sv. Jovana Medovanskog". U tekstu ima mnogo zanimljivih istorijskih detalja, ali na poslednje dve stranice Andrić analizira ono što je i pred Drugi svetski rat, kao i danas, bolna srpska tačka - Kosmet.
Zalažući se za gledište „Balkan balkanskim narodima", Andrić dokazuje da bi bio opasan presedan ako bi vanbalkanske sile, pa makar i Italija, uzele jedan deo balkanske, u ovom slučaju, albanske teritorije.
- S obzirom na sve što smo rekli napred, za nas bi podela Arbanije mogla doći u obzir samo kao jedno nužno i neizbežno zlo kome se ne može odupreti i kao jedna velika šteta iz koje treba izvući onoliko koristi koliko se da, tj. od dva zla izabrati manje, kao i da je za nas u ovom trenutku važno samo jedno - strategijsko osiguranje Kosova. U sklopu toga on predlaže uzimanje Skadra, kao i konačno rešenje kosovskog pitanja u kojem predlaže (vidi na početku teksta) asimilovanje dela albanskog stanovništa, ali i proterivanje dela koji ne pokazuje dobru volju prema Srbiji.
Komunisti kojima se kasnije Andrić priključio branili su Andrića od njega samog. Kada je hrvatski istoričar Bogdan Križman 1977. prvi put progovorio o ovom referatu, doživeo je veliki napad Rodoljuba Čolakovića. On, vidi se iz njegovog pisma, prigovara Krizmanu i za rečenicu: „Andrić nije bio uspješan samo na polju književnosti nego je bilježio uspjehe i u diplomatskoj karijeri"! Krizman još kaže da je „Andrić ostao na položaju izvanrednog poslanika i opunomoćenog ministra sve do napada Njemačke na Jugoslaviju.... da bi se vratio u okupirani Beograd gdje je - povučen i penzioniran, ali spisateljski vrlo aktivan - dočekao oslobođenje".
Trojni pakt... Andrić „skinut" sa svih fotografija
Čolaković priznaje da je Andrić u novembru 1941. godine penzionisan, ali podvlači da Andrić nikada nije primao penziju jer ju je odbio. Na Krizmanovu tvrdnju da su „netočne priče o Andriću da je on u znak protesta zbog potpisivanja i formalnog pristupa Trojnom paktu 25. III 1941. dao ostavku na položaj jugoslavenskog poslanika u Berlimu", Čolaković odgovara: „Već 20. marta 1941. godine, posle slanja jednog protestnog pisma u februaru iste godine, Andrić je uputio pismo Cincar-Markoviću u kojem kaže: ‘Danas mi u prvom redu službeni a zatim i lični mnogobrojni i imperativni razlozi nalažu da zamolim da budem sa ove dužnosti oslobođen i što pre povučen sa sadašnjeg položaja'". Čolaković smatra da je ovo ostavka i stav Ive Andrića protiv pristupanja Trojnom paktu.
Bogdan Krizman mu opet odgovara:
- Ivo Andrić bio je zapravo vrlo uspešan u diplomatskoj karijeri do 1941. godine. Bez podrške neke određene građanske stranke, bez dobrih veza u „čaršiji", a poznat po svom ranijem delovanju u omladinskom pokretu u Austro-Ugarskoj, ušao je u ministarstvo inostranih poslova u Beogradu 1920. i tu brzo napredovao. Nije ga omela ni epizoda s masonskom organizacijom kada je iz organizacije (loža „Dositej Obradović") bio isključen zbog ljubavne afere (1926), što sam u mom „neobjektivnom" i „nedobronamernom" članku svesno prešutio. Za razliku od drugih književnika diplomata (Jovan Dučić, Milan Rakić, Sibe Miličić, Miloš Crnjanski i drugi), Andrić je za vreme ministrovanja Milana M. Stojadinovića postao 5. novembra 1937. njegov pomoćnik, dakle, najviši činovnik u tom izrazito političkom ministarstvu. Pretpostavljate li, druže Čolakoviću, da bi ga Stojadinović unaprijedio za svoga najbližeg suradnika da se Andrić nije - bar u glavnim linijama - slagao s njegovom (odnosno kneza Pavla) generalnom spoljno-političkom linijom? Poslije Stojadinovićeva pada, Andrić odlazi u Berlin za izvanrednog poslanika i opunomoćenog ministra, gdje ostaje sve do napada Nemačke na Jugoslaviju. Mislite li, druže Čolakoviću, da bi mu Nemci udijelili agreman da nije bio za njih kao Stojadinovićev čovjek u ministarstvu „persona grata"?
Na kraju svog pisma drugu Čolakoviću, dr Bogdan Krizman još podvlači:
„Ivo Andrić bio je jugoslavenski književnik, i to, bez sumnje, velik književnik, i njime se bave istoričari književnosti. Međutim, bio je i jugoslavenski diplomata na važnim položajima u međuratnom razdoblju i njime se mora, ponavljam: mora baviti naša diplomatska istorija.
Piše: Veljko Lalić
www.pressonline.rs/sr/vesti/magazin/story/49441/Ivo+Andri%C4%87+o+albanskom+pitanju.html