Post by Bozur on Dec 23, 2009 19:41:24 GMT -5
23. 09. 2007
PRESS
SRPSKI SVETAC ŠČERBINA!
U jeku stravičnog terora Albanaca nad Srbima na Kosovu i Metohiji, krajem 19. i početkom 20. veka, ruski konzul u Mitrovici Grigorije Stepanovič ubijen je dok se suprotstavljao turskom i albanskom divljanju
Prilikama u Staroj Srbiji (Kosovo i Metohija i Makedonija), srpskim krajevima koji su krajem 19. i početkom 20. veka još bili pod Turcima, mlada srpska država počela je da posvećuje ozbiljniju pažnju tek posle Berlinskog kongresa.
Devedesetih godina 19. veka teror je dostigao vrhunac. Posle velikog pokolja Jermena u Turskoj (1895) izbila je Kritska kriza i (1896/97) Grčko-turski rat. U tom ratu, na poziv sultana učestvovalo je oko 20.000 dobrovoljaca iz Severne Albanije i današnjeg Kosova. Posle rata Arbanasi nisu vratili oružje. Zahtevali su veće privilegije i na zasedanju Pećke lige (1898/99) svu oštricu usmerili su protiv Srba. Pećka liga otišla je u zahtevima korak dalje od Prizrenske lige, jer je pretenzije arnautluka, pored četiri vilajeta (kosovskog, skadarskog, bitoljskog i janjinskog) proširila i na peti, solunski vilajet. Pećku ligu vodio je Mula Zeka Bumbera koji se iz Porte vratio da "sredi" kosovski vilajet. Ponašao se po starom arnautskom običaju - koliko para toliko i podrške, a plaćali su ga Turska i Austro-Ugarska.
Teror Arbanasa
Kada su se stekle međunarodne okolnosti, srpska vlada je napravila Prepisku, svoju prvu Belu knjigu o nasilju Arbanasa nad kosovskim Srbima. Knjiga je urađena u formi memoranduma Prvoj haškoj konferenciji, koja je održana od maja do jula 1899. godine. Kraljevinu Srbiju je na Haškoj konferenciji trebalo da predstavlja predsednik vlade Vladan Đorđević, ali pošto se Đorđević razboleo, kralj Aleksandar Obrenović odlučio je da se Prepiska ne iznosi na Haškoj konferenciji. Inače, Konferencija je usvojila samo jednu odluku - o stvaranju Haškog tribunala.Arnauti katolici su izvor zla
Od ljudi koji su sarađivali sa Ščerbinom i cenili njegovo poznavanje Arbanasa ostalo je svedočenje: "Delio je Arnaute na dve grupe: muslimane i rimokatolike. Prvoj grupi su pripadali seljaci i sa njima je Ščerbina uvek bio zadovoljan. Izvorom zla on je uglavnom smatrao Arnaute rimokatolike, u koje spadaju trgovci, zanatlije i činovnici, i uopšte varošani. Ova grupa najviše seje neprijateljstvo. Nesumnjivo je to da Arnauti rimokatolici ne rade samostalno, nego pod tuđim uticajem". Očigledno je da Ščerbina vidi u njima samo ispruženu ruku Beča.
Ima razloga za istraživanje zbog čega je kralj Aleksandar odlučio da međunarodnu javnost ne upozna sa sadržinom Prepiske o arbanaskim nasiljima u Staroj Srbiji. Da li su na njega uticala obećanja Turske, pritisnute unutrašnjim nevoljama, ili je postupao po savetima Austro-Ugarske ili neke druge sile?
Zahtev Stojanu Novakoviću, srpskom poslaniku u Carigradu, da "učini korak na Porti, a ako ustreba i kod samog sultana, da se merama stvarnog dejstva prekinu zločinački izgredi jednog neobuzdanog plemena prema našim sunarodnicima", postavio je ministar inostranih dela Vladan Đorđević 15. aprila 1898. godine. Mesec dana docnije, Novaković obaveštava ministra da je dan ranije Tefik-paši, turskom ministru inostranih dela, uručio notu o arbanaskim nasiljima po Staroj Srbiji.
Novaković je u noti naglasio da su zločini Arbanasa na Kosovu upravljeni isključivo protiv hrišćanskog stanovništva srpske narodnosti i "izgleda da im je svrha da taj narod istrebe iz tih krajeva".
- Arbanasi dobro naoružani i pogotovu sigurni da neće biti kažnjeni, dali su potpunu slobodu svojim svirepim nagonima, pošto njihovom fanatizmu i njihovoj neobuzdanoj mržnji ništa ne stoji na putu. Zločini i pljačke dešavaju se svakodnevno, a krivci ne samo da nisu kažnjeni, već ih vlasti i ne gone - piše Novaković.
Konzul u Prištini, Svetislav Simić, poznat kao potonji osnivač "Srpskog književnog glasnika", izveštava Vladu da su zulumi Arbanasa nad Srbima, slični zločinima Kurda nad Jermenima, i zahteva energičnu akciju. Preporučuje "Crnu knjigu" kojom bi se o zločinima obavestio svet, ali i - vojnu akciju. Makar upućivanje samo jedne čete "da vežba na granici". To bi "proizvelo jak utisak", jer među Arbanasima na Kosovu "vlada veliki strah od Srbije".
U prilogu note, Novaković je naveo 21 slučaj ubistava, imena ubijenih i ubica. Navedeno je, isto tako, da su Arbanasi srušili i opljačkali crkvu hočansku i opljačkali crkvu u Končulju, raovačku crkvu i manastir Sv. Trojice u okolini Prizrena. Zabeleženo je i 20 poimeničnih slučajeva silovanja i otmica srpskih devojaka, majki i supruga, i 39 slučajeva napada, pljačke i razbojništava.
Spas za Srbe
Za stanje na Kosovu donekle se zainteresovala i ruska diplomatija. Pored konzulata u Skoplju i Prizrenu, odlučeno je da se otvori i konzulat u Mitrovici. Zvanično, to je učinjeno 7. maja 1902. godine. Za konzula je imenovan Grigorije Stepanovič Ščerbina. On je uživao ugled stručnjaka za balkanska pitanja, a iskustvo je stekao radom u Carigradu, Cetinju i Skadru. Već tokom rada u Skadru istakao se svojom zaštitom Srba od šiptarskog nasilja. Još pre stupanja na svoju dužnost u Mitrovici izjavljivao je da će "svim silama nastojati da zaštiti srpski živalj u dodeljenom mu delokrugu, da će pri tome, međutim, morati biti veoma obazriv, naročito u prvo vreme, dokle unekoliko utvrdi svoj autoritet".
- Siromah Ščerbina, položaj mu je zaista nezavidan, ali kao dobar vojnik mora da izdrži tamo kao na mrtvoj straži... Ako Ščerbina pogine, Srbi treba da ga proglase u svoje svece - rekao je ruski izaslanik u Porti Zinovjev, koji je ubrzo postao vrlo zabrinut za život svog konzula.
a2
Nušić: Svakodnevni zulumi
Književnik Branislav Nušić, kao srpski konzul u Prištini, napisao je o zlodelima Arnauta brojne izveštaje vladi u Beogradu. Izdvajamo deo Nušićevog izveštaja upućenog Simi Lozaniću, ministru inostranih dela, 25. jula 1895. godine:
- U mnogim svojim ranijim izveštajima imao sam prilike, gospodine ministre, da vam iznesem sve potankosti i same događaje iz onog velikog niza zuluma, koje oružani Arnauti čine nad nenaoružanim srpskim življem. Sada mogu samo ponoviti svoje ranije tvrđenje da su ti zulumi ove godine jači no što su, valjda, ikada bili, što pokazuje i neobično nagla emigracija stanovništva, koju nikakva sredstva nisu kadra da spreče... Zaista je užasno svaki dan slušati toliko jadikovanje užasno potlačenoga stanovništva, koga ubijaju, globe, turče, raseljavaju i otimaju im imanja, kuće, novac, stoku i sve...
Konzulat je otvoren tek početkom marta 1903. Brojne delegacije Srba posećivale su Ščerbinu i savetovale mu da se "pričuva i svojim šetnjama po varoši ne izlaže opasnosti". Od njega se čuo i ovakav odgovor: "Niste vi Srbi srećni da ja poginem. Moja smrt donela bi vama slobodu". Čim je došao kao iskusan čovek, odmah se prihvatio posla i počeo da šalje izveštaje. Na licu mesta mogao se konzul uveriti šta Srbi doživljavaju. Bez nasilja ne mogu da prođu ni pogrebne povorke. Opasnost je visila u vazduhu. Pripreme Šiptara za napad na grad bile su očigledne. Prvi talas besa se sručio na Vučitrn, a onda dolazi red na Mitrovicu. Ščerbina je stigao da javi o arbanaškoj opsadi Mitrovice. Stanje Srba je bilo očajno: "Govorilo se da turska vojska nema naredbu da puca i da će Arbanase propustiti u varoš, gde bi ih jedva dočekali mitrovački Turci, spremni da napadnu i izvrše pokolj Srba i proterivanje ruskog konzula. Zbog toga su se Srbi, čiji su domovi slabi, sklonili po tvrđe zidanim kućama da bi se tako udruženi mogli bolje braniti". Mitrovica je napadnuta 30. marta posle podne. Došlo je do sukoba sa turskom vojskom. Tokom okršaja Ščerbina je na položaju i prati tok borbe "prezirući sve opasnosti i ne vodeći računa o tome...".
Ščerbina je celu noć proveo na nogama. Išao je od kuće do kuće i tešio Srbe da se ne plaše. Sve što je bilo zaplašeno i što nije mogao zadržati od bekstva, smešteno beše u ruski Konzulat, a decu je i sam nosio na rukama, pa ih je sklanjao u svoje odaje da se ne plaše.
Sledećeg dana šire se vesti o ponovnom napadu na grad i konzul sa pratnjom kreće u obilazak položaja. Pri povratku, u blizini Železničke stanice biva ranjen od kaplara turske vojske hicem u leđa, što dovoljno govori o mentalitetu napadača. Atentator svoj postupak u početku pravda željom za osvetom, jer je prethodnog dana tobož poginuo jedan njegov rođak. Kasnijim ispitivanjem došlo se do saznanja da je to urađeno po nagovoru.
Ranjeni Ščerbina je prenet u Konzulat i ubrzo je pao u groznicu. Turci sve čine da ublaže stanje. Poslati lekar dugo putuje do Mitrovice. Iz Srbije je, po naredbi kralja Aleksandra, upućen u Mitrovicu doktor Vojislav Subotić. Dok se Turci i Šiptari plaše posledica atentata, bečki agenti i dalje podstiču na sukob: "Ako umre Ščerbina, to nije ništa. Car će platiti odštetu 8.000 lira. Rusija neće da ratuje zbog smrti jednog konzula, jer za rat i nije spremna".
Sto godina kasnije
Atentat je bio povod da se razgovara sa vrhunskim stručnjakom za pitanja Balkana, Jovanom Cvijićem, koji je Ščerbinu znao odranije. O njegovom znanju srpskoga jezika kaže: "Srpski lepo govori sa nešto ruskog naglaska", a zatim dodaje: "Ščerbina neobično voli Srbe. Više puta sam mislio gde se ta i takva ljubav začela u njega. Čini mi se da će to biti u Skadru. Oni Srbi tamo su krasni, narod starog tipa i karaktera, gotovo zaboravljeni i valjda u prvom redu toplo slovensko sažaljenje je ovoga čestitoga Rusa učinilo da zavoli Srbe".
Posle deset dana agonije, Ščerbina umire. Predskazanje se brzo ispunilo i Ščerbina je zaista u spomenu srpskog naroda stao u red ostalih njegovih kosovskih junaka". Posle smrti govorilo se da su njegovom krvlju preliveni grobovi kosovskih junaka Obilića Miloša, Kosančić Ivana i Toplice Milana.
Smrt Ščerbine kosovski Srbi su doživeli kao nacionalnu nesreću. Na usputnim stanicama prilikom prevoza konzulovog tela masovno su ulazili da mu i mrtvom ukažu poštovanje. U Skoplju su ga dočekala 24 srpska sveštenika. Zvanični pratilac bio je ruski jeromonah Arsenije iz ćelije svetog Jovana Zlatoustog sa Svete Gore, u svojstvu zastupnika igumana manastira Visokih Dečana, kojima tada upravljaju ruski monasi.
Govor održan na 40-dnevnom parastosu iznosi teško stanje Srba Stare Srbije. Iako je održan pre više od sto godina, zvuči savremeno: "Srbinove se svetinje ruše i obesvećuju da bi se povredili najnežniji osećaji verski i nacionalni... U samoj Raško-prizrenskoj mitropoliji porušeno je preko 40 manastira i 290 crkava... Ognjište se raskopava, a imovina nasilno otima samo zato da bi se Srbin nagnao da napusti kolevku svoju i zemlju otaca svojih pa da bega u tuđinu..."
Na kraju ostaje pitanje da li će se, nakon odluke međunarodne zajednice o statusu Kosova i Metohije, ponoviti istorija i u Prištini ponovo otvarati Konzulat Srbije, kao što je to bilo početkom 20. veka?
Korišćeni tekstovi:
Živorad Janković, "Pravoslavlje"
Rajko Todić, "Srpsko nasleđe"
Pripremio: MILOŠ GARIĆ
www.pressonline.rs/sr/vesti/magazin/story/20587/SRPSKI+SVETAC+%C5%A0%C4%8CERBINA!.html