Post by Emperor AAdmin on Dec 27, 2007 15:57:24 GMT -5
Ratne igre za borski bakar
Otkljucavanje gvozdenih vrata
Jedna od najcuvenijih specijalnih jedinica u Drugom svetskom ratu bio je nemacki puk Brandenburg. Borio se na svim frontovima Evrope, a mi smo ga zapamtili najvise po tome sto su njegovi specijalci ucestvovali u operaciji Konjicev skok, odnosno desantu na Drvar, 25. maja 1944. godine. No, treba znati da su upravo vojnici ovog puka prvi pregazili jugoslovenske granice i tako preneli plamen rata na nase prostore
Nastanak puka Brandenburg ima dugu predistoriju.
Teodor Gotlib fon Hipel, koji je tokom Prvog svetskog rata sluzio pod komandom pukovnika Paula Emila fon Letov-Forbeka u Tanzaniji (tada nemackoj koloniji), bio je zadivljen ratovanjem svog staresine. Letov-Forbek raspolagao je malim brojem regularnih nemackih vojnika, a vecinu trupa cinili su lokalni tamnoputi regruti, takozvani askeri.
Suocen s napadima iz britanske Juzne Afrike, Kenije i Rodezije, belgijskog Konga, te portugalskog Mozambika, nemacki pukovnik presao je na gerilski nacin ratovanja, uspesno pruzajuci otpor i stalno vrseci prepade na neprijateljska uporista. Tako je uspeo da se odrzi sve do 1918. godine. Na kraju rata nije kapitulirao nego je sa saveznickim trupama sklopio sporazum o casnom povratku u Nemacku, i to pod oruzjem.
Drugi Hipelov idol bio je Tomas Edvard, famozni Lorens od Arabije.
Lorens je od 1910. do 1914. godine vodio arheolosku ekspediciju u Siriji i Mesopotamiji. Nakon pocetka rata, kao dobar poznavalac terena, u Londonu je zaduzen za izradu karata arapskog regiona. Kada je serif od Meke, Husein bin Ali, 1916. godine pokrenuo ustanak protiv turske vlasti, sef britanske Inostrane sekcije tajne sluzbe (kasnije poznatije kao Tajna obavestajna sluzba SIS ili MI6), komodor ser Mansfeld Kaming (Mister S), poslao je kapetana Lorensa u Kairo. Glavni zadatak oficira sa sjajnim poznavanjem lokalnih prilika, obicaja i terena, bio je da uskladi akcije Fejsala (buduceg kralja Iraka) i Abdulaha (buduceg kralja Jordana), inace sinova serifa od Meke, s akcijama i interesima britanske vojske. Lorens je reorganizovao Arapsku armiju i, uz pomoc lokalnih pobunjenika s Auba ibn Taijem na celu, vodio uspesnu gerilsku borbu protiv Turaka.
Hipel se posle rata zalagao da se na osnovu ovih iskustava stvore „komando” odredi koji bi delovali u neprijateljskoj pozadini, sluzeci se nacinima partizanskog ratovanja. Komando je bio termin portugalskog porekla za nekonvencionalne, specijalne jedinice, koji ce kasnije preuzeti Buri i Britanci. No, Nemci ga nikada nisu usvojili jer je istovremeno znacio i komandu u bukvalnom smislu, pa su smatrali da bi to stvaralo zabunu. Osim toga, konzervativni krugovi odbijali su svaku ideju o nekonvencionalnom ratu.
Hitlerova naredba
Hipel je naisao na razumevanje tek kad je inteligentni i preduzimljivi admiral Vilhelm Kanaris stao na celo vojnoobavestajne sluzbe Abver. On je uposlio Hipela, a zavrbovao je i oficire kopnene vojske sa slicnim idejama - generala Fon Viclebena, te generalstabnog pukovnika Ervina fon Lahuzena. Tokom 1938. godine potpuno je reorganizovao sluzbu i stvorio cuveno Drugo odeljenje, zaduzeno za sabotaze i akcije u pozadini neprijatelja.
Tako su se stvorili uslovi da se 15. decembra 1939. godine osnuje Nastavni inzenjerijski bataljon posebne namene 800 (prema sedistu staba, poznatiji kao bataljon Brandenburg).
Jedinica se u operacijama do proleca 1941. pokazala veoma uspesnom. Koristeci protivnicke uniforme ili civilnu odecu, znanje jezika, obicaja, pravila i kulture neprijatelja, izuzetno obucen u svim vidovima diverzantskih delatnosti i pripremljen za partizanski nacin ratovanja, Brandenburg je dao neprocenjiv doprinos nemackim pobedama u Holandiji, Belgiji i Francuskoj. Smatrao se najelitnijom jedinicom nacisticke Nemacke, sto ga je cinilo izvorom ljubomore i rivalstva izmedju Abvera, Vermahta i oruzanih formacija SS-a.
Tokom nemackih priprema za Poduhvat 25 i operaciju Marita (napad na Jugoslaviju i Grcku), istaknuti su neki strateski vazni zadaci koji su mogli da se izvrse samo uz pomoc specijalnih trupa. Najvaznije je bilo sacuvati komunikacije i vazne objekte (mostove, tunele) na severnoj i jugoistocnoj granici Jugoslavije, zatim zeleznicke komunikacije Beograd-Nis-Sofija i Beograd-Skoplje-Solun-Atina, vezu Dunavom, te borski rudarski basen kao neprocenjiv potencijal sirovina za vojnu industriju.
U Direktivi br. 25 od 27. marta 1941. godine, koju je potpisao licno Hitler, naglaseno je da su „brzo otvaranje saobracaja na Dunavu i zauzimanje Borskog rudnika bakra vazni iz razloga vojne privrede”.
Komandant 12. armije feldmarsal Vilhelm List izdao je 2. aprila zapovest prema kojoj je jedan od zadataka nemacke vojne misije Turn-Severin bio „obezbedjenje i zastita Gvozdenih vrata od monitora i plovecih mina na Dunavu”. Dva dana kasnije i komandant 2. nemacke armije general-potpukovnik Maksimilijan fon Vajs naglasio je da „otvaranje saobracaja Dunavom u sto kracem roku ima vojno-privredni znacaj” i da ce „za popravku polaznih polozaja, a pre pocetka napada 2. armije, biti preduzeti posebni poduhvati”. Za posebne poduhvate bile su predvidjene jedinice puka Brandenburg i posebno uspostavljene Fircauber grupe.
Posto je glavni napad 2. armije bio predvidjen tek za 12. april, komandant je zeleo da zapocne s ogranicenim dejstvima odmah po zvanicnom izbijanju rata (6. aprila u 5.20 casova), kako bi zauzeo sto bolje polozaje za odlucujuci udar.
U oblasti dejstava 2. armije prva akcija trebalo je da bude usmerena na osvajanje Sipskog kanala. Sustina ovog poduhvata bila je da se osigura veza Nemacka (Austrija) - Madjarska - Rumunija - Bugarska - Crno more i obezbedi stalno dopremanje nafte iz Rumunije u Nemacku. Kako su rumunske naftne kompanije uglavnom bile pod upravom Britanaca (najvece preduzece „Astra Romana” bila je deo koncerna „Sel”), 3. odeljenje Abvera jos 11. decembra 1939. godine uputilo je u Bukurest grupu pripadnika Brandenburga sa zadatkom da sprecavaju britanske sabotaze na posiljkama namenjenim Nemackoj i da transporte prate od Ploestija do krajnjih stanica. Januara 1940. godine oficir ove specijalne jedinice dr Dregsler zakljucio je ugovor s rumunskom tajnom sluzbom Siguranca o zajednickoj saradnji na zastiti naftonosnih postrojenja i prevoza. U Rumuniju je 23. novembra 1940. godine, u svojstvu nemacke vojne misije, odnosno „instruktora”, stigla 13. motorizovana divizija s generalom Erikom Hansenom na celu. Kad je 23. novembra Rumunija i zvanicno pristupila Trojnom paktu, iz Nemacke su pristigle i 6, 7. i 8. divizija, 1. oklopna divizija i jedna mesovita brigada.
Remorker „Vaskapu”
Lokomotivom uz reku
Iz priprema za napad na Jugoslaviju uocljiv je znacaj koji su Nemci pridavali borskom rudniku. Ovo je sasvim razumljivo jer je bakar u ratu bio jedan od dragocenih strateskih metala, kome je pridavan znacaj koliko i rumunskoj nafti. Jos jedna od slicnosti ogledala se u tome sto su borskim rudnicima upravljali Francuzi, pa su se Nemci plasili da ce nakon okupacije Jugoslavije postrojenja preuzeti ili unistiti britanska tajna sluzba.
S druge strane, logicna je i nemacka briga za Sipski kanal. Dunav je bio jedna od najvaznijih medjunarodnih saobracajnica koju su koristili i Nemci. Ovo je bio najkraci i najjeftiniji nacin prevoza rumunske nafte i borskog bakra za potrebe nemacke vojske i industrije.
Medjutim, sve do kraja 19. veka Djerdapska klisura, poznata po opasnim podvodnim stenama i brzacima, znatno je otezavala i usporavala plovidbu rekom. U zelji da poveca propusnu moc i plovidbu ucini bezbednijom, ugarska tehnicka komisija je od 1889. do 1900. godine uredila djerdapski deo. U recnom koritu iskopano je sedam kanala ukupne duzine 16,9 kilometara. Tada je izgradjen i najvazniji regulacioni objekat - Sipski kanal. Svecanom pustanju u rad, 27. septembra 1896. godine, prisustvovali su austrougarski car Franjo Josif, rumunski kralj Karol i srpski kralj Aleksandar Obrenovic.
Sipski kanal je od recnog korita bio odvojen severnim nasipom, dok je juzni bio sastavni deo desne obale uzvodno od sela Sipa. Bio je dug 2133 metra, sirok 73 metra, najvece dubine do 3,9 metara. Zbog brze matice, koja je na severozapadnom delu dostizala pet metara u sekundi, pri uzvodnoj plovidbi morala je da se uvede i pomocna vuca. Zato je tadasnji administrator djerdapskog dela, Ugarska, u brodogradilistu „Danubius Senisen-Hartman”, izgradila remorker „Vaskapu” („Gvozdena vrata”), koji je u koriscenje pusten 2. novembra 1899. godine.
„Vaskapu” se kretao navijanjem celicnog kabla (duzine 2 km i precnika 33,5 mm), polozenog na dno reke, koji su okretale dve parne masine.
U prvim danima rata 1914. godine, srpska vojska zaplenila je brod i sprovela ga na Donji Dunav, a kasnije i u Crno more. Tako je Sipski kanal, bez pomocne vuce, bio van upotrebe, sto je dovelo do velikih zastoja u saobracaju. Da bi se to prevazislo, nemacka Transportna komanda je 1916. godine pristupila postavljanju lokomotivske vuce.
Tada je na obalnom nasipu izgradjeno 1800 metara koloseka, kao i postrojenja za lokomotive. Ispomoc brodovima pruzale su tri lokomotive, tegleci ih pomocu celicne uzadi. Prilikom povlacenja, 1918. godine, Nemci su minirali sva izgradjena postrojenja. Uprava pomorstva i recnog saobracaja Kraljevine SHS tek 1928. godine obnovila je lokomotivsku vucu u obimu u kome su je postavili i Nemci, a tri godine kasnije kolosek je produzen za jos 400 metara.
Sipski kanal, remorker i pruga – scena za ratnu pricu s pocetka sukoba na nasem tlu.
Vitez s mitraljezima
Pred pocetak napada na Jugoslaviju, u Turn-Severinu osnovana je nemacka Vojna misija (Feldpost 18500), direktno zaduzena za zastitu plovidbe Dunavom kroz Djerdap, te za zauzimanje Sipskog kanala s postrojenjima na jugoslovenskom tlu. Odred za napad na Sipski kanal (specijalnu grupu Djerdap) stvorio je inzenjerijski pukovnik Rihard Bacing. U njegov sastav usli su diverzantski vod Ers mornaricke grupe pod komandom kapetana korvete Vajsa, pripadnici „Luftvafe”, jedna inzenjerijska grupa i borbena grupa od 54 vojnika iz sastava 5. i 7. cete Drugog bataljona puka Brandenburg, privremeno smestenih u Orsavi (ukupno oko 2000 vojnika i mornara).
I Djeneralstab jugoslovenske vojske bio je svestan znacaja plovidbe Dunavom a posebno Djerdapa, odnosno postrojenja u Sipskom kanalu. U jesen 1940. godine doneta je odluka da se u slucaju rata zapreci plovidba Dravom, Tisom i Dunavom. Zaprecavanje je prepusteno komandama Krajinske, Timocke, Dunavske i Osjecke divizijske oblasti. Posade su postavljene u deset priobalnih mesta, izmedju kojih i u Sipu. Pred pocetak rata Sipski kanal obezbedjivao je vod s dva topa 80 mm „skoda” M28 pod komandom potporucnika Bore Todorovica i vod od cetiri protivavionska mitraljeza 15 mm „zbrojovka” M1937, s rezervnim potporucnikom Stevanom Markovicem na celu. Oba voda bila su iz sastava 8. artiljerijskog puka 8. krajinske divizije 5. armije. Za njihovo obezbedjenje dodeljene su dve polucete (u sustini, jedna ceta pod komandom rezervnog potporucnika Cede Mihajlovica) 74. pesadijskog puka iste divizije.
Sem toga, pripremljen je uredjaj lokomotivske vuce s lokomotivama tipa „dekapod” serije SHS 583 (proizvedena 1930. godine u nemackoj fabrici „Borsig”) s dva vagona napunjena cementom koje je trebalo gurnuti u reku i preko njih potopiti dva slepa napunjena kamenim blokovima. Ovim obezbedjenjem komandovao je kapetan I klase Stanisa Mihajlovic.
Komanda recne flotile u Tekiji postavila je komandu djerdapskog sektora za zaprecavanje koju je cinila Grupa za zaprecavanje Sipskog kanala (zastareli parni remorker „Vitez”, naoruzan samo s dva mitraljeza i lakim streljackim oruzjem same posade) s dva bocno, po krmi vezana slepa, natovarena kamenjem i pripremljena za miniranje (samo sa po 10 kg eksploziva) i Grupa za zaprecavanje kanala Juc u Djerdapu. Grupa za zaprecavanje Sipskog kanala u stanje pune pripravnosti stavljena je 5. aprila 1941. godine.
Svesna znacaja borskih kopova, vrhovna komanda je neposredno podrucje rudnika zastitila drugom cetom 74. pesadijskog puka i jednom poljskom baterijom 8. artiljerijskog puka 8. krajinske divizije.
Za nemacku komandu najveca nevolja bila je kako obezbediti dovoljan broj ljudstva iz puka specijalne namene Brandenburg.
U vreme kad su zapocele pripreme za Poduhvat 25 i Maritu, 1. i 3. bataljon puka Brandenburg bili su u jeku priprema za napad na SSSR. Tako je operativno bio upotrebljiv samo 2. bataljon kapetana dr Jakobija. Stab bataljona nalazio se u Bad-Feslau, deo 5. cete porucnika Pinkerta, 6. ceta porucnika Majsnera i 7. ceta porucnika Estervica nalazile su se u Rumuniji, a 8. ceta, pod komandom Zigfrida Graberta, vozom je prebacena u juzne Karpate, odakle je, u bugarskim uniformama, nastavila put do komandi 1. i 2. oklopne grupe i 18. korpusa.
Pukovnik Rihard Bacing je 54 vojnika puka Brandenburg iz Orsove prevukao preko puta postrojenja za pomocnu lokomotivsku vucu (stanica Sip). Sipski kanal je na tom mestu bio sirok 73 metra a dubok (pri najnizem vodostaju) 2,4 metra. Gradonacelnik Kladova Leonida Cudnovski, inace ruski emigrant i nemacki agent, 5. aprila u kafani „Dubrovnik” priredio je zabavu za sve jugoslovenske oficire oblasnih komandi. Tokom veceri, vecina oficira nastavila je provod u stanu gradonacelnika, gde im je, navodno, u pice sipano uspavljujuce sredstvo. Istovremeno, podoficiri jedinica smestenih u Kladovu pozvani su na jednu svadbu, na kojoj su samo retki uspeli da ostanu trezni. Tesko je reci koliko u ovome ima istine, a koliko zelje da se opravda potpuna nespremnost nase vojske za predstojeci napad.
Pripadnik jedinice i oznaka s uniforme
Pijucima po dnu broda
Tokom opsteg slavlja u Kladovu, nemacki inzenjerci pripremili su desantne camce i cekali signal za napad. Zapoceo je po mrklom mraku, u 2 sata ujutro, 6. aprila 1941. godine. Iznenadjenje po jugoslovenske trupe bilo je potpuno: specijalci puka Brandenburg upali su u stan Cudnovskog, gde su pobili uspavane oficire i prekinuli telefonsku i telegrafsku vezu izmedju Sipa i Kladova. Jedan neoprezni pucanj probudio je vojnike potporucnika Markovica. Iz osmatracke stanice istrcali su kroz vrata okrenuta suprotno od reke, tako da su, pukom srecom, izbegli da budu pokoseni neprijateljskom vatrom. Dezurni vojnici na polozajima otvorili su vatru iz „zbrojovki”, ali Nemci su teren osvetlili raketama i tako su bili laka meta. Za kratko vreme pripadnici Brandenburga zarobili su celu zastitnu pesadijsku cetu s mitraljeskim odeljenjem, artiljerijski vod 8. artiljerijskog puka i neosteceno postrojenje za pomocnu lokomotivsku vucu s vagonima namenjenim potapanju u reku.
Komanda nase recne flotile o desantu je izvestena tek u 4.00 casova. Grupi za zaprecavanje Sipskog kanala, smestenoj u Tekiji, trebalo je dva sata da pokrene brodsku masinu i zaplovi na put dug oko jedanaest kilometara. Grupu je u visini Ade Kale napao jedan naoruzani nemacki brod, ali jugoslovenski mornari su otvorili vatru iz svih oruzja i oterali napadaca. Tada je s leve obale otvorena artiljerijska i mitraljeska vatra odreda nemacke Vojne misije Turn-Severin. Na samom ulazu u Sipski kanal granata je pogodila bitvu i presekla uze jednog od dva bocno privezana slepa koje je remorker „Vitez” teglio po krmi.
U nemogucnosti da dalje manevrise, kapetan remorkera porucnik bojnog broda Josip Grgic, naredio je da se slepovi potope pre vremena, van kanala. Ovu duznost obavili su krmari Aca Ristic i Krsta Veljosevic, uz pomoc lokalnog „loca” Boska Jugovica. Ne gubeci prisebnost i koristeci maticu, uterali su slepove u kanal, zatim upalili eksploziv u unutrasnjosti slepova i skocili u vodu. Dok su slepovi tonuli, krmari i „loc” isplivali su na obalu. Nemci su na njih otvorili vatru i smrtno pogodili Acu Ristica.
Remorker je pokusao da nastavi plovidbu. Medjutim, zbog sve jace vatre, kapetan je odlucio da i brod potopi udarom o obalu. Nazalost, zbog jake matice, dva pokusaja bezuspesno su zavrsena, samo su ostecene pogonske masine pa je voda odvukla remorker 5 kilometara nizvodno, do Davidovaca, a kapetan Grgic je ranjen u glavu. Tek ovde posada je pijucima razbila dno i konacno potopila remorker.
Ni pokusaj zaprecavanja kanala Juc nije uspeo, iako se Odred za zaprecavanje nalazio u Donjem Milanovcu, svega 2,5 kilometara od ulaza u kanal. Za to velikim delom krivicu snosi komandant remorkera „Kumanovo”, koji je istovremeno bio i komandant ovog odreda. Oficir je posle prijema obavestenja neodlucno ocekivao dalji razvoj situacije.
Posada je, konacno, odlucila da bez komandanta, samostalno, sprovede zadatak. Odred su u 5.30 casova, prilikom isplovljavanja iz Donjeg Milanovca, napali rumunski remorker „Gomos” i jedna obalna baterija, tako da je bio prisiljen da slepove potopi pre vremena, oko 1300 metara od ulaza u kanal Juc. Tako je plovidba rekom ometena delimicno, i to samo pri niskom vodostaju. Nemacka komanda kopnene vojske 6. aprila izvestila je Vrhovnu komandu Vermahta kako se „neprijateljska (jugoslovenska) obala u rejonu Gvozdenih vrata kod Orsove, nakon jednog prepada, nalazi cvrsto u (nemackim) rukama”.
Ali, zaposedanje borskih postrojenja islo je mnogo teze. Zadatak da obezbedi rudnik od miniranja dobila je nekompletna 5. ceta 2. bataljona puka Brandenburg. Ona je pokusala da se probije na jug, ali je naisla na jake odbrambene linije Krajinske divizije 5. armije. Tako se prema Boru, s juzne strane, probijala uglavnom 4. brdska divizija iz sastava 1. oklopne grupe. Divizija je tek u noci izmedju 12. i 13. aprila dospela u Dobro polje i tamo zarobila komandanta Krajinske divizije divizijskog djenerala Miloja Popadica. Nezadovoljan brzinom akcije, komandant 2. armije Maksimilijan fon Vajhs, 13. aprila zapovedio je da 1. oklopna grupa ubrza obezbedjenje industrijskog rejona Bor. Po podne 14. aprila 4. brdska divizija konacno se probila u grad, ali je tamo zatekla znatno ostecena industrijska postrojenja. Prakticno, ovo je bio jedini zadatak koji 2. bataljon puka Brandenburg nije uspeo da izvrsi.
Branko Bogdanovic
link
Otkljucavanje gvozdenih vrata
Jedna od najcuvenijih specijalnih jedinica u Drugom svetskom ratu bio je nemacki puk Brandenburg. Borio se na svim frontovima Evrope, a mi smo ga zapamtili najvise po tome sto su njegovi specijalci ucestvovali u operaciji Konjicev skok, odnosno desantu na Drvar, 25. maja 1944. godine. No, treba znati da su upravo vojnici ovog puka prvi pregazili jugoslovenske granice i tako preneli plamen rata na nase prostore
Nastanak puka Brandenburg ima dugu predistoriju.
Teodor Gotlib fon Hipel, koji je tokom Prvog svetskog rata sluzio pod komandom pukovnika Paula Emila fon Letov-Forbeka u Tanzaniji (tada nemackoj koloniji), bio je zadivljen ratovanjem svog staresine. Letov-Forbek raspolagao je malim brojem regularnih nemackih vojnika, a vecinu trupa cinili su lokalni tamnoputi regruti, takozvani askeri.
Suocen s napadima iz britanske Juzne Afrike, Kenije i Rodezije, belgijskog Konga, te portugalskog Mozambika, nemacki pukovnik presao je na gerilski nacin ratovanja, uspesno pruzajuci otpor i stalno vrseci prepade na neprijateljska uporista. Tako je uspeo da se odrzi sve do 1918. godine. Na kraju rata nije kapitulirao nego je sa saveznickim trupama sklopio sporazum o casnom povratku u Nemacku, i to pod oruzjem.
Drugi Hipelov idol bio je Tomas Edvard, famozni Lorens od Arabije.
Lorens je od 1910. do 1914. godine vodio arheolosku ekspediciju u Siriji i Mesopotamiji. Nakon pocetka rata, kao dobar poznavalac terena, u Londonu je zaduzen za izradu karata arapskog regiona. Kada je serif od Meke, Husein bin Ali, 1916. godine pokrenuo ustanak protiv turske vlasti, sef britanske Inostrane sekcije tajne sluzbe (kasnije poznatije kao Tajna obavestajna sluzba SIS ili MI6), komodor ser Mansfeld Kaming (Mister S), poslao je kapetana Lorensa u Kairo. Glavni zadatak oficira sa sjajnim poznavanjem lokalnih prilika, obicaja i terena, bio je da uskladi akcije Fejsala (buduceg kralja Iraka) i Abdulaha (buduceg kralja Jordana), inace sinova serifa od Meke, s akcijama i interesima britanske vojske. Lorens je reorganizovao Arapsku armiju i, uz pomoc lokalnih pobunjenika s Auba ibn Taijem na celu, vodio uspesnu gerilsku borbu protiv Turaka.
Hipel se posle rata zalagao da se na osnovu ovih iskustava stvore „komando” odredi koji bi delovali u neprijateljskoj pozadini, sluzeci se nacinima partizanskog ratovanja. Komando je bio termin portugalskog porekla za nekonvencionalne, specijalne jedinice, koji ce kasnije preuzeti Buri i Britanci. No, Nemci ga nikada nisu usvojili jer je istovremeno znacio i komandu u bukvalnom smislu, pa su smatrali da bi to stvaralo zabunu. Osim toga, konzervativni krugovi odbijali su svaku ideju o nekonvencionalnom ratu.
Hitlerova naredba
Hipel je naisao na razumevanje tek kad je inteligentni i preduzimljivi admiral Vilhelm Kanaris stao na celo vojnoobavestajne sluzbe Abver. On je uposlio Hipela, a zavrbovao je i oficire kopnene vojske sa slicnim idejama - generala Fon Viclebena, te generalstabnog pukovnika Ervina fon Lahuzena. Tokom 1938. godine potpuno je reorganizovao sluzbu i stvorio cuveno Drugo odeljenje, zaduzeno za sabotaze i akcije u pozadini neprijatelja.
Tako su se stvorili uslovi da se 15. decembra 1939. godine osnuje Nastavni inzenjerijski bataljon posebne namene 800 (prema sedistu staba, poznatiji kao bataljon Brandenburg).
Jedinica se u operacijama do proleca 1941. pokazala veoma uspesnom. Koristeci protivnicke uniforme ili civilnu odecu, znanje jezika, obicaja, pravila i kulture neprijatelja, izuzetno obucen u svim vidovima diverzantskih delatnosti i pripremljen za partizanski nacin ratovanja, Brandenburg je dao neprocenjiv doprinos nemackim pobedama u Holandiji, Belgiji i Francuskoj. Smatrao se najelitnijom jedinicom nacisticke Nemacke, sto ga je cinilo izvorom ljubomore i rivalstva izmedju Abvera, Vermahta i oruzanih formacija SS-a.
Tokom nemackih priprema za Poduhvat 25 i operaciju Marita (napad na Jugoslaviju i Grcku), istaknuti su neki strateski vazni zadaci koji su mogli da se izvrse samo uz pomoc specijalnih trupa. Najvaznije je bilo sacuvati komunikacije i vazne objekte (mostove, tunele) na severnoj i jugoistocnoj granici Jugoslavije, zatim zeleznicke komunikacije Beograd-Nis-Sofija i Beograd-Skoplje-Solun-Atina, vezu Dunavom, te borski rudarski basen kao neprocenjiv potencijal sirovina za vojnu industriju.
U Direktivi br. 25 od 27. marta 1941. godine, koju je potpisao licno Hitler, naglaseno je da su „brzo otvaranje saobracaja na Dunavu i zauzimanje Borskog rudnika bakra vazni iz razloga vojne privrede”.
Komandant 12. armije feldmarsal Vilhelm List izdao je 2. aprila zapovest prema kojoj je jedan od zadataka nemacke vojne misije Turn-Severin bio „obezbedjenje i zastita Gvozdenih vrata od monitora i plovecih mina na Dunavu”. Dva dana kasnije i komandant 2. nemacke armije general-potpukovnik Maksimilijan fon Vajs naglasio je da „otvaranje saobracaja Dunavom u sto kracem roku ima vojno-privredni znacaj” i da ce „za popravku polaznih polozaja, a pre pocetka napada 2. armije, biti preduzeti posebni poduhvati”. Za posebne poduhvate bile su predvidjene jedinice puka Brandenburg i posebno uspostavljene Fircauber grupe.
Posto je glavni napad 2. armije bio predvidjen tek za 12. april, komandant je zeleo da zapocne s ogranicenim dejstvima odmah po zvanicnom izbijanju rata (6. aprila u 5.20 casova), kako bi zauzeo sto bolje polozaje za odlucujuci udar.
U oblasti dejstava 2. armije prva akcija trebalo je da bude usmerena na osvajanje Sipskog kanala. Sustina ovog poduhvata bila je da se osigura veza Nemacka (Austrija) - Madjarska - Rumunija - Bugarska - Crno more i obezbedi stalno dopremanje nafte iz Rumunije u Nemacku. Kako su rumunske naftne kompanije uglavnom bile pod upravom Britanaca (najvece preduzece „Astra Romana” bila je deo koncerna „Sel”), 3. odeljenje Abvera jos 11. decembra 1939. godine uputilo je u Bukurest grupu pripadnika Brandenburga sa zadatkom da sprecavaju britanske sabotaze na posiljkama namenjenim Nemackoj i da transporte prate od Ploestija do krajnjih stanica. Januara 1940. godine oficir ove specijalne jedinice dr Dregsler zakljucio je ugovor s rumunskom tajnom sluzbom Siguranca o zajednickoj saradnji na zastiti naftonosnih postrojenja i prevoza. U Rumuniju je 23. novembra 1940. godine, u svojstvu nemacke vojne misije, odnosno „instruktora”, stigla 13. motorizovana divizija s generalom Erikom Hansenom na celu. Kad je 23. novembra Rumunija i zvanicno pristupila Trojnom paktu, iz Nemacke su pristigle i 6, 7. i 8. divizija, 1. oklopna divizija i jedna mesovita brigada.
Remorker „Vaskapu”
Lokomotivom uz reku
Iz priprema za napad na Jugoslaviju uocljiv je znacaj koji su Nemci pridavali borskom rudniku. Ovo je sasvim razumljivo jer je bakar u ratu bio jedan od dragocenih strateskih metala, kome je pridavan znacaj koliko i rumunskoj nafti. Jos jedna od slicnosti ogledala se u tome sto su borskim rudnicima upravljali Francuzi, pa su se Nemci plasili da ce nakon okupacije Jugoslavije postrojenja preuzeti ili unistiti britanska tajna sluzba.
S druge strane, logicna je i nemacka briga za Sipski kanal. Dunav je bio jedna od najvaznijih medjunarodnih saobracajnica koju su koristili i Nemci. Ovo je bio najkraci i najjeftiniji nacin prevoza rumunske nafte i borskog bakra za potrebe nemacke vojske i industrije.
Medjutim, sve do kraja 19. veka Djerdapska klisura, poznata po opasnim podvodnim stenama i brzacima, znatno je otezavala i usporavala plovidbu rekom. U zelji da poveca propusnu moc i plovidbu ucini bezbednijom, ugarska tehnicka komisija je od 1889. do 1900. godine uredila djerdapski deo. U recnom koritu iskopano je sedam kanala ukupne duzine 16,9 kilometara. Tada je izgradjen i najvazniji regulacioni objekat - Sipski kanal. Svecanom pustanju u rad, 27. septembra 1896. godine, prisustvovali su austrougarski car Franjo Josif, rumunski kralj Karol i srpski kralj Aleksandar Obrenovic.
Sipski kanal je od recnog korita bio odvojen severnim nasipom, dok je juzni bio sastavni deo desne obale uzvodno od sela Sipa. Bio je dug 2133 metra, sirok 73 metra, najvece dubine do 3,9 metara. Zbog brze matice, koja je na severozapadnom delu dostizala pet metara u sekundi, pri uzvodnoj plovidbi morala je da se uvede i pomocna vuca. Zato je tadasnji administrator djerdapskog dela, Ugarska, u brodogradilistu „Danubius Senisen-Hartman”, izgradila remorker „Vaskapu” („Gvozdena vrata”), koji je u koriscenje pusten 2. novembra 1899. godine.
„Vaskapu” se kretao navijanjem celicnog kabla (duzine 2 km i precnika 33,5 mm), polozenog na dno reke, koji su okretale dve parne masine.
U prvim danima rata 1914. godine, srpska vojska zaplenila je brod i sprovela ga na Donji Dunav, a kasnije i u Crno more. Tako je Sipski kanal, bez pomocne vuce, bio van upotrebe, sto je dovelo do velikih zastoja u saobracaju. Da bi se to prevazislo, nemacka Transportna komanda je 1916. godine pristupila postavljanju lokomotivske vuce.
Tada je na obalnom nasipu izgradjeno 1800 metara koloseka, kao i postrojenja za lokomotive. Ispomoc brodovima pruzale su tri lokomotive, tegleci ih pomocu celicne uzadi. Prilikom povlacenja, 1918. godine, Nemci su minirali sva izgradjena postrojenja. Uprava pomorstva i recnog saobracaja Kraljevine SHS tek 1928. godine obnovila je lokomotivsku vucu u obimu u kome su je postavili i Nemci, a tri godine kasnije kolosek je produzen za jos 400 metara.
Sipski kanal, remorker i pruga – scena za ratnu pricu s pocetka sukoba na nasem tlu.
Vitez s mitraljezima
Pred pocetak napada na Jugoslaviju, u Turn-Severinu osnovana je nemacka Vojna misija (Feldpost 18500), direktno zaduzena za zastitu plovidbe Dunavom kroz Djerdap, te za zauzimanje Sipskog kanala s postrojenjima na jugoslovenskom tlu. Odred za napad na Sipski kanal (specijalnu grupu Djerdap) stvorio je inzenjerijski pukovnik Rihard Bacing. U njegov sastav usli su diverzantski vod Ers mornaricke grupe pod komandom kapetana korvete Vajsa, pripadnici „Luftvafe”, jedna inzenjerijska grupa i borbena grupa od 54 vojnika iz sastava 5. i 7. cete Drugog bataljona puka Brandenburg, privremeno smestenih u Orsavi (ukupno oko 2000 vojnika i mornara).
I Djeneralstab jugoslovenske vojske bio je svestan znacaja plovidbe Dunavom a posebno Djerdapa, odnosno postrojenja u Sipskom kanalu. U jesen 1940. godine doneta je odluka da se u slucaju rata zapreci plovidba Dravom, Tisom i Dunavom. Zaprecavanje je prepusteno komandama Krajinske, Timocke, Dunavske i Osjecke divizijske oblasti. Posade su postavljene u deset priobalnih mesta, izmedju kojih i u Sipu. Pred pocetak rata Sipski kanal obezbedjivao je vod s dva topa 80 mm „skoda” M28 pod komandom potporucnika Bore Todorovica i vod od cetiri protivavionska mitraljeza 15 mm „zbrojovka” M1937, s rezervnim potporucnikom Stevanom Markovicem na celu. Oba voda bila su iz sastava 8. artiljerijskog puka 8. krajinske divizije 5. armije. Za njihovo obezbedjenje dodeljene su dve polucete (u sustini, jedna ceta pod komandom rezervnog potporucnika Cede Mihajlovica) 74. pesadijskog puka iste divizije.
Sem toga, pripremljen je uredjaj lokomotivske vuce s lokomotivama tipa „dekapod” serije SHS 583 (proizvedena 1930. godine u nemackoj fabrici „Borsig”) s dva vagona napunjena cementom koje je trebalo gurnuti u reku i preko njih potopiti dva slepa napunjena kamenim blokovima. Ovim obezbedjenjem komandovao je kapetan I klase Stanisa Mihajlovic.
Komanda recne flotile u Tekiji postavila je komandu djerdapskog sektora za zaprecavanje koju je cinila Grupa za zaprecavanje Sipskog kanala (zastareli parni remorker „Vitez”, naoruzan samo s dva mitraljeza i lakim streljackim oruzjem same posade) s dva bocno, po krmi vezana slepa, natovarena kamenjem i pripremljena za miniranje (samo sa po 10 kg eksploziva) i Grupa za zaprecavanje kanala Juc u Djerdapu. Grupa za zaprecavanje Sipskog kanala u stanje pune pripravnosti stavljena je 5. aprila 1941. godine.
Svesna znacaja borskih kopova, vrhovna komanda je neposredno podrucje rudnika zastitila drugom cetom 74. pesadijskog puka i jednom poljskom baterijom 8. artiljerijskog puka 8. krajinske divizije.
Za nemacku komandu najveca nevolja bila je kako obezbediti dovoljan broj ljudstva iz puka specijalne namene Brandenburg.
U vreme kad su zapocele pripreme za Poduhvat 25 i Maritu, 1. i 3. bataljon puka Brandenburg bili su u jeku priprema za napad na SSSR. Tako je operativno bio upotrebljiv samo 2. bataljon kapetana dr Jakobija. Stab bataljona nalazio se u Bad-Feslau, deo 5. cete porucnika Pinkerta, 6. ceta porucnika Majsnera i 7. ceta porucnika Estervica nalazile su se u Rumuniji, a 8. ceta, pod komandom Zigfrida Graberta, vozom je prebacena u juzne Karpate, odakle je, u bugarskim uniformama, nastavila put do komandi 1. i 2. oklopne grupe i 18. korpusa.
Pukovnik Rihard Bacing je 54 vojnika puka Brandenburg iz Orsove prevukao preko puta postrojenja za pomocnu lokomotivsku vucu (stanica Sip). Sipski kanal je na tom mestu bio sirok 73 metra a dubok (pri najnizem vodostaju) 2,4 metra. Gradonacelnik Kladova Leonida Cudnovski, inace ruski emigrant i nemacki agent, 5. aprila u kafani „Dubrovnik” priredio je zabavu za sve jugoslovenske oficire oblasnih komandi. Tokom veceri, vecina oficira nastavila je provod u stanu gradonacelnika, gde im je, navodno, u pice sipano uspavljujuce sredstvo. Istovremeno, podoficiri jedinica smestenih u Kladovu pozvani su na jednu svadbu, na kojoj su samo retki uspeli da ostanu trezni. Tesko je reci koliko u ovome ima istine, a koliko zelje da se opravda potpuna nespremnost nase vojske za predstojeci napad.
Pripadnik jedinice i oznaka s uniforme
Pijucima po dnu broda
Tokom opsteg slavlja u Kladovu, nemacki inzenjerci pripremili su desantne camce i cekali signal za napad. Zapoceo je po mrklom mraku, u 2 sata ujutro, 6. aprila 1941. godine. Iznenadjenje po jugoslovenske trupe bilo je potpuno: specijalci puka Brandenburg upali su u stan Cudnovskog, gde su pobili uspavane oficire i prekinuli telefonsku i telegrafsku vezu izmedju Sipa i Kladova. Jedan neoprezni pucanj probudio je vojnike potporucnika Markovica. Iz osmatracke stanice istrcali su kroz vrata okrenuta suprotno od reke, tako da su, pukom srecom, izbegli da budu pokoseni neprijateljskom vatrom. Dezurni vojnici na polozajima otvorili su vatru iz „zbrojovki”, ali Nemci su teren osvetlili raketama i tako su bili laka meta. Za kratko vreme pripadnici Brandenburga zarobili su celu zastitnu pesadijsku cetu s mitraljeskim odeljenjem, artiljerijski vod 8. artiljerijskog puka i neosteceno postrojenje za pomocnu lokomotivsku vucu s vagonima namenjenim potapanju u reku.
Komanda nase recne flotile o desantu je izvestena tek u 4.00 casova. Grupi za zaprecavanje Sipskog kanala, smestenoj u Tekiji, trebalo je dva sata da pokrene brodsku masinu i zaplovi na put dug oko jedanaest kilometara. Grupu je u visini Ade Kale napao jedan naoruzani nemacki brod, ali jugoslovenski mornari su otvorili vatru iz svih oruzja i oterali napadaca. Tada je s leve obale otvorena artiljerijska i mitraljeska vatra odreda nemacke Vojne misije Turn-Severin. Na samom ulazu u Sipski kanal granata je pogodila bitvu i presekla uze jednog od dva bocno privezana slepa koje je remorker „Vitez” teglio po krmi.
U nemogucnosti da dalje manevrise, kapetan remorkera porucnik bojnog broda Josip Grgic, naredio je da se slepovi potope pre vremena, van kanala. Ovu duznost obavili su krmari Aca Ristic i Krsta Veljosevic, uz pomoc lokalnog „loca” Boska Jugovica. Ne gubeci prisebnost i koristeci maticu, uterali su slepove u kanal, zatim upalili eksploziv u unutrasnjosti slepova i skocili u vodu. Dok su slepovi tonuli, krmari i „loc” isplivali su na obalu. Nemci su na njih otvorili vatru i smrtno pogodili Acu Ristica.
Remorker je pokusao da nastavi plovidbu. Medjutim, zbog sve jace vatre, kapetan je odlucio da i brod potopi udarom o obalu. Nazalost, zbog jake matice, dva pokusaja bezuspesno su zavrsena, samo su ostecene pogonske masine pa je voda odvukla remorker 5 kilometara nizvodno, do Davidovaca, a kapetan Grgic je ranjen u glavu. Tek ovde posada je pijucima razbila dno i konacno potopila remorker.
Ni pokusaj zaprecavanja kanala Juc nije uspeo, iako se Odred za zaprecavanje nalazio u Donjem Milanovcu, svega 2,5 kilometara od ulaza u kanal. Za to velikim delom krivicu snosi komandant remorkera „Kumanovo”, koji je istovremeno bio i komandant ovog odreda. Oficir je posle prijema obavestenja neodlucno ocekivao dalji razvoj situacije.
Posada je, konacno, odlucila da bez komandanta, samostalno, sprovede zadatak. Odred su u 5.30 casova, prilikom isplovljavanja iz Donjeg Milanovca, napali rumunski remorker „Gomos” i jedna obalna baterija, tako da je bio prisiljen da slepove potopi pre vremena, oko 1300 metara od ulaza u kanal Juc. Tako je plovidba rekom ometena delimicno, i to samo pri niskom vodostaju. Nemacka komanda kopnene vojske 6. aprila izvestila je Vrhovnu komandu Vermahta kako se „neprijateljska (jugoslovenska) obala u rejonu Gvozdenih vrata kod Orsove, nakon jednog prepada, nalazi cvrsto u (nemackim) rukama”.
Ali, zaposedanje borskih postrojenja islo je mnogo teze. Zadatak da obezbedi rudnik od miniranja dobila je nekompletna 5. ceta 2. bataljona puka Brandenburg. Ona je pokusala da se probije na jug, ali je naisla na jake odbrambene linije Krajinske divizije 5. armije. Tako se prema Boru, s juzne strane, probijala uglavnom 4. brdska divizija iz sastava 1. oklopne grupe. Divizija je tek u noci izmedju 12. i 13. aprila dospela u Dobro polje i tamo zarobila komandanta Krajinske divizije divizijskog djenerala Miloja Popadica. Nezadovoljan brzinom akcije, komandant 2. armije Maksimilijan fon Vajhs, 13. aprila zapovedio je da 1. oklopna grupa ubrza obezbedjenje industrijskog rejona Bor. Po podne 14. aprila 4. brdska divizija konacno se probila u grad, ali je tamo zatekla znatno ostecena industrijska postrojenja. Prakticno, ovo je bio jedini zadatak koji 2. bataljon puka Brandenburg nije uspeo da izvrsi.
Branko Bogdanovic
link