Post by Emperor AAdmin on Dec 24, 2007 1:00:52 GMT -5
Srbi pre svetog Save
Dukljanska dinastija
Zvukovi nekih dukljanskih imena - Kocapar, Gradihna, Grubesa, Prvos - kao da su sacuvali secanje na huku vetrova u sumama i sasu oko Visle i Dnjestra, odakle su dosli daleki preci
Ilustrovao Dragan Maksimovic
U srednjem veku, srpska plemena stvorila su vise drzava. U primorju, najvaznija srpska drzava bila je Duklja (kasnije Zeta), koja se protezala uz more, od Skadarskog jezera i Bara do Kotorskog zaliva. Za razliku od srpskih zemalja u unutrasnjosti, Duklja je imala prave utvrdjene gradove poput Kotora i Bara i razvijenu trgovinu. U unutrasnjosti, granica Duklje poklapala se s vododelnicom izmedju Dunava i Jadrana. Severna granica bila je izmedju izvora Zete i Pive, a istocna u sumama limskog kraja i u visokim planinama na istocnoj strani Skadarskog jezera.
Prvi poznatiji dukljanski vladar bio je Jovan Vladimir, koji se ozenio Kosarom, kcerkom makedonskog cara Samuila, i koji je proglasen za svetog. Ostala je legenda kako je, posecen (1016. godine), kralj uzeo svoju mrtvu glavu, skocio na konja i odjurio put manastira svete Marije. Mosti svetog Vladimira danas se cuvaju u manastiru koji Albanci nazivaju Sin Jon (to jest sveti Jovan), a koji se nalazi izmedju gradova Skadra i Elbasana. Tako ovog sveca, prvog poznatog vladara Duklje, postuju ne samo u nasim krajevima, nego i u severnoj Albaniji.
Sledeci vladar bio je knez Stefan Vojislav, koji je bio prvi potpuno nezavisni vladar Duklje. Protiv njega Vizantinci su vodili tri neuspesna pohoda. U velikoj bici kod Bara, 1042. godine, dukljanske trupe porazile su vizantijsku vojsku i tako duze vreme osigurale nezavisnost zemlje.
Kao i Nemanjini sinovi Sava i Stefan Prvovencani, pocetkom 13. veka, tako su i naslednici Stefana Vojislava - sin Mihailo i unuk Konstantin Bodin - nastojali da podignu rang svoje drzave, kao i crkvene vlasti. Mihailo je dobio kraljevsku titulu 1077. godine od pape Grgura VII, dok je Bodin uspeo da od antipape Klementa III isposluje stvaranje latinske arhiepiskopije u Baru 1089. godine. Mihailo je imao i vizantijsku dvorsku titulu protospatar. Zanimljivo je da je i hrvatski vladar Zvonimir dobio u isto vreme od pape kraljevsku titulu. Odluku pape Klementa III kasnije su potvrdile i druge pape, poput Kaliksta II (1119-1124). U crkvi svetog Mihajla u Stonu, na Peljescu (danas u Hrvatskoj), koju je podigao kralj Mihailo, na ktitorskom portretu on je prikazan s krunom. Medjutim, cinjenica da su Srbi imali kraljevinu jos mnogo pre krunisanja Stefana Nemanjica, slabo je prisutna u srpskoj nacionalnoj svesti.
Ana Komnina, vizantijska princeza i istoricar, u svom poznatom delu „Aleksijada” za dukljanskog kralja Konstantina Bodina kaze da je „veoma ratoboran i podmukao”, sto znaci da je imao uspeha u borbi s Vizantijom. Romejima se on zamerio mnogo puta - prvi put jos u doba svog oca, kralja Mihaila, kad je podrzao ustanak bugarskih boljara iz Skoplja protiv vlasti u Carigradu. U Prizrenu, 1072. godine, kao rodjak nekadasnje porodice cara Samuila, Bodin je bio izabran za novog bugarskog cara pod imenom Petar. Kao podrsku, otac Mihailo poslao mu je odred od 300 vojnika koje je predvodio vojvoda Petrilo. U bici s vizantijskim namesnikom, Bodinova vojska porazila je Vizantince i zauzela Skoplje. Ustanak se brzo prosirio na sever, od Srema uz Dunav sve do Vidina. Bodin je zatim krenuo ka Nisu, ali u protivnapadu Vizantinci su povratili Skoplje i u zimu, u bici kod Pauna na Kosovu, porazili su i zarobili vodju pobunjenika. Kao zarobljenik, Bodin je prvo boravio u Carigradu, odakle je odveden u prestonicu provincije Sirije, Antiohiju. Nakon mnogih peripetija, iskoristivsi nemire, odatle ga je izbavio kralj Mihailo uz pomoc nekih mletackih trgovaca koje je bogato nagradio.
Nekoliko godina kasnije, u bici kod Draca izmedju Vizantije i Normana, 1081. godine, Ana Komnina belezi kako je Bodin, sada zvanicno vizantijski vazal, svoju vojsku drzao po strani odmeravajuci kojoj strani ce pripasti pobeda. Kad je doslo do rasula vizantijske vojske, Bodin se sa svojim ratnicima povukao. Sa slabljenjem Vizantije, Bodinova vlast prosirila se i na Rasku i Bosnu, gde je svoje rodjake postavio za vladare: zupane Vukana i Marka u Rasu, a kneza/bana Stefana u Bosni.
Letopis popa Dukljanina
Ilustrovao Dragan Maksimovic
Za razliku od episkopa Rasa, koji je bio podlozan Ohridskoj arhiepiskopiji, a preko njega patrijarhu u Carigradu, Duklja je bila katolicka zemlja u kojoj je crkva bila potcinjena papi. Stvaranje Barske arhiepiskopije odgovaralo je Rimu jer je njenim postojanjem suzbijan uticaj Dracke mitropolije koja je bila pod uticajem Carigrada. Bilo je to prvo visoko crkveno srediste u srpskim zemljama pre vremena svetoga Save. U povelji antipape Klementa III iz 1089. godine navode se sledece episkopije koje su pripadale arhiepiskopu Bara: Bar, Kotor, Ulcinj, Svac, Skadar, Drivastan i Pilot u primorju. U unutrasnjosti se na citavom podrucju srpskih zemalja pominju samo tri episkopije: srpska, bosanska i trebinjska, sto ukazuje na slab razvoj hristijanizacije u unutrasnjosti u poredjenju s primorjem, ili na ogranicen uticaj Rima na prilike u tom podrucju. Dok je borba Srba za slobodu od Vizantije pogodovala snazenju latinske crkve, narocito u primorju, u Duklji, ipak je crkveni uticaj istoka u srpskim zemljama bio jaci od zapadnog.
Bodin je jos jednom bio u vizantijskom ropstvu, sada kao kralj. Namesnik Draca Jovan Duka u ogorcenim borbama protiv Bodina iz Duklje i zupana Vukana iz Raske uspece da Srbe „istisne iz gradova koje su poseli i da silno roblje posalje caru”. U jednoj krvavoj bici 1090. godine, on je pobedio Bodina i zarobio ga. Bodin ce se i ovoga puta vrlo brzo osloboditi vizantijskog ropstva, ali ce od tada izgubiti volju da ratuje s Vizantijom. unutar vladarske porodice pocinju sve ostriji unutrasnji sukobi za koje „Letopis popa Dukljanina” prvenstveno optuzuje jednu zenu: Bodinovu suprugu Jakvintu.
U 12. veku vesti iz Duklje, dok je nisu zauzeli raski veliki zupani, bile su veoma retke. Glavni izvor za to razdoblje je „Letopis popa Dukljanina” (ili „Barski rodoslov”), delo domaceg porekla za koje se, medjutim, ni do danas sa sigurnoscu ne zna pravi autor, niti kad je nastalo. „Letopis” sadrzi i hroniku porodicnih borbi izmedju Bodinovih naslednika u toku kojih se smenjuje veliki broj vladara, a cije postojanje nije moguce utvrditi. Nejasnost prica i los latinski jezik pisca „Letopisa” vec vise od jednog veka zadaju muke generacijama nasih istoricara i filologa. Rekonstruisati istoriju Duklje na osnovu „Letopisa” bilo bi isto kao kad bismo istoriju srednjeg veka u Srbiji pisali na osnovu narodnih predanja i pesama.
Dukljanska „ledi Magbet”
Ipak, kao i narodne pesme, „Letopis popa Dukljanina” sadrzi i pojedine tacne podatke utopljene u more legendi i izmesanih, nepovezanih predanja. Prema popu Dukljaninu, kralj Mihailo, Bodinov otac, imao je ne manje od 11 sinova. Mihailov brat kralj Radoslav imao je osam sinova, a njegov sin Branislav - sest sinova, koje letopisac nabraja po imenu. Neka od tih imena - Kocapar, Gradihna, Grubesa, Prvos - kao da su sacuvala secanje na huku vetrova u sumama i sasu oko Visle ili Dnjestra, odakle su dosli daleki slovenski preci.
Dukljanski letopisac pominje mnoge muskarce i samo jednu zenu - strankinju, kobnu i zlu. Bila je to kraljica Jakvinta, zena kralja Bodina, koja je navodno odgovorna za mnoge od nevolja koje su zadesile vladarsku porodicu i zemlju. Bodinova zena (potvrdjeno istorijska licnost) bila je kci normanskog vodje Arhirica iz grada Barija. Vencanje Bodina i Jakvinte, obavljeno 1081. godine, bilo je pokusaj povezivanja srpskih i normanskih interesa u borbi protiv Vizantije. No, Jakvinta je uskoro pocela da namece svoje interese. „Kralj Bodin bi pobijedjen kao Irod od Irodijade”, s gnusanjem pise letopisac. Jakvinta je navela Bodina da zatvori a zatim i pogubi pred Dubrovnikom svoju bracu od strica Branislava, i njegovog sina Predihnu, i Gradislava.
Kralj Bodin umro je oko 1101. godine i sahranjen je kod Skadra, u crkvi svetog Sergija i Vakha, koja nosi isti naziv kao i carigradski manastir u kome je u mladosti, nakon bugarskog ustanka, boravio kao suzanj. Vladao je dvadeset i sest godina. Nasledio ga je sin Mihailo - ali ne zadugo. Borbe u porodici su se rasplamsale, vladari su se cesto smenjivali, u dinastijske sukobe umesao se i zupan Vukan iz Raske. vlast u Duklji polako se topila sama od sebe, a kraljevska titula pretvarala se u praznu rec.
U porodicnim borbama nakon Bodinove smrti Jakvinta je nastavila po svome. Sledeci na redu bio je kralj Vladimir, Bodinov bratanac, koji je „voleo mir i sa svima ga je odrzavao”. Dolazi do sukoba izmedju raskog velikog zupana Vukana, nekadasnjeg Bodinovog vazala, i dukljanske kraljice Jakvinte. Vukan je, naime, porazio prethodnog kralja Dobroslava „u bici na rijeci koja se zove Moraca” i dao svoju kcerku za zenu kralju Vladimiru. Jakvinta je, „navedena savjetima nekih najgorih ljudi, koji usto bijahu i neprijatelji zupana Vukana” otrovala Vladimira. Medjutim, ni bivsi kralj Dobroslav, koji je prethodno camio u okovima, nije prosao mnogo bolje. Njega Jakvintini ljudi „oslijepe i kastriraju, pa posalju u manastir”. najzad je Jakvinta postigla ono sto je zelela: da za kralja bude izabran njen sin Djordje, zbog koga su izgleda i bila pocinjena sva prethodna zlodela. medjutim, Djordja je nedugo zatim svrgla vizantijska vojska. on je pobegao u Rasku, a njegovu majku stigla je zasluzena kazna. Ona „bi uhvacena kod Kotora i odvedena u Carigrad, gdje je i umrla”. Tako je zavrsila dukljanska „ledi Magbet”.
Nakon sedam godina izgnanstva u Raskoj, pripoveda dalje „Letopis popa Dukljanina”, bivsi kralj Djordje sakupio je vojsku i krenuo na rodjaka, kralja Grubesu. U boju pred Barom Grubesa je ubijen, a Djordje se vratio na presto. Ali, ne zadugo. Nije mu pomoglo ni to sto je, po vizantijskom obicaju, oslepeo dva svoja rodjaka kako ne bi mogli da se bore za presto. potpomognuti Vizantincima, gradjani slavnog kraljevskog grada Kotora su se pobunili i cela zemlja od Skadra do Trebinja se podigla i zbacila Djordja. Pop Dukljanin pripoveda kako je tada kralj Djordje pobegao u Crmnicu i tamo jedno vreme lutao od nemila do nedraga, a onda se sklonio u jednu tvrdjavu. Svi su ga napustili i niko nije hteo da mu pruzi utociste.
„Tada su oni koji su se smatrali prijateljima i veoma bliskim kralju, i koji su jeli njegov hleb, podigli protiv njega potcinjeno ljudstvo. I na prevaru ga uhvatili i tako predali Romejima koji ga odvedose u Drac.” Posle toga, okovanog Djordja, u pratnji strazara, poslali su u Carigrad. Potom su se plemena sastala i postavila za kralja Gradihnu koji, primivsi kraljevstvo, poce pravedno da vlada narodom. „On zaista bese bogobojazljiv i bogoljubiv covek, milostiv i sazaljiv, zastitnik i branitelj udovica i sirocadi, i u svojim postupcima odlikovao se svakom dobrotom.”
Porodicna saga ovde se ne zavrsava: ratovanje se nastavlja s promenljivom srecom, sve do dana kad ce se u dukljansko primorje spustiti raska vojska ciji se vodja zvao veliki zupan Stefan Nemanja. Njegov necak knez Mihailo, potomak stare dukljanske dinastije, morao je da se ukloni „pritisnut stricevima”. Titula kralja Duklje zadrzala se jedno vreme u sastavu srpske drzave. Tako su kraljevi Duklje bili i Nemanjin sin Vukan i sin ovog poslednjeg Djordje. Kasnije, umesto starog naziva Duklja, preovladava naziv Zeta koja ce, tokom vladavine Nemanjica, biti oblast koja je dodeljivana na upravu nasledniku srpskog prestola.
Dusko Lopandic
link
Dukljanska dinastija
Zvukovi nekih dukljanskih imena - Kocapar, Gradihna, Grubesa, Prvos - kao da su sacuvali secanje na huku vetrova u sumama i sasu oko Visle i Dnjestra, odakle su dosli daleki preci
Ilustrovao Dragan Maksimovic
U srednjem veku, srpska plemena stvorila su vise drzava. U primorju, najvaznija srpska drzava bila je Duklja (kasnije Zeta), koja se protezala uz more, od Skadarskog jezera i Bara do Kotorskog zaliva. Za razliku od srpskih zemalja u unutrasnjosti, Duklja je imala prave utvrdjene gradove poput Kotora i Bara i razvijenu trgovinu. U unutrasnjosti, granica Duklje poklapala se s vododelnicom izmedju Dunava i Jadrana. Severna granica bila je izmedju izvora Zete i Pive, a istocna u sumama limskog kraja i u visokim planinama na istocnoj strani Skadarskog jezera.
Prvi poznatiji dukljanski vladar bio je Jovan Vladimir, koji se ozenio Kosarom, kcerkom makedonskog cara Samuila, i koji je proglasen za svetog. Ostala je legenda kako je, posecen (1016. godine), kralj uzeo svoju mrtvu glavu, skocio na konja i odjurio put manastira svete Marije. Mosti svetog Vladimira danas se cuvaju u manastiru koji Albanci nazivaju Sin Jon (to jest sveti Jovan), a koji se nalazi izmedju gradova Skadra i Elbasana. Tako ovog sveca, prvog poznatog vladara Duklje, postuju ne samo u nasim krajevima, nego i u severnoj Albaniji.
Sledeci vladar bio je knez Stefan Vojislav, koji je bio prvi potpuno nezavisni vladar Duklje. Protiv njega Vizantinci su vodili tri neuspesna pohoda. U velikoj bici kod Bara, 1042. godine, dukljanske trupe porazile su vizantijsku vojsku i tako duze vreme osigurale nezavisnost zemlje.
Kao i Nemanjini sinovi Sava i Stefan Prvovencani, pocetkom 13. veka, tako su i naslednici Stefana Vojislava - sin Mihailo i unuk Konstantin Bodin - nastojali da podignu rang svoje drzave, kao i crkvene vlasti. Mihailo je dobio kraljevsku titulu 1077. godine od pape Grgura VII, dok je Bodin uspeo da od antipape Klementa III isposluje stvaranje latinske arhiepiskopije u Baru 1089. godine. Mihailo je imao i vizantijsku dvorsku titulu protospatar. Zanimljivo je da je i hrvatski vladar Zvonimir dobio u isto vreme od pape kraljevsku titulu. Odluku pape Klementa III kasnije su potvrdile i druge pape, poput Kaliksta II (1119-1124). U crkvi svetog Mihajla u Stonu, na Peljescu (danas u Hrvatskoj), koju je podigao kralj Mihailo, na ktitorskom portretu on je prikazan s krunom. Medjutim, cinjenica da su Srbi imali kraljevinu jos mnogo pre krunisanja Stefana Nemanjica, slabo je prisutna u srpskoj nacionalnoj svesti.
Ana Komnina, vizantijska princeza i istoricar, u svom poznatom delu „Aleksijada” za dukljanskog kralja Konstantina Bodina kaze da je „veoma ratoboran i podmukao”, sto znaci da je imao uspeha u borbi s Vizantijom. Romejima se on zamerio mnogo puta - prvi put jos u doba svog oca, kralja Mihaila, kad je podrzao ustanak bugarskih boljara iz Skoplja protiv vlasti u Carigradu. U Prizrenu, 1072. godine, kao rodjak nekadasnje porodice cara Samuila, Bodin je bio izabran za novog bugarskog cara pod imenom Petar. Kao podrsku, otac Mihailo poslao mu je odred od 300 vojnika koje je predvodio vojvoda Petrilo. U bici s vizantijskim namesnikom, Bodinova vojska porazila je Vizantince i zauzela Skoplje. Ustanak se brzo prosirio na sever, od Srema uz Dunav sve do Vidina. Bodin je zatim krenuo ka Nisu, ali u protivnapadu Vizantinci su povratili Skoplje i u zimu, u bici kod Pauna na Kosovu, porazili su i zarobili vodju pobunjenika. Kao zarobljenik, Bodin je prvo boravio u Carigradu, odakle je odveden u prestonicu provincije Sirije, Antiohiju. Nakon mnogih peripetija, iskoristivsi nemire, odatle ga je izbavio kralj Mihailo uz pomoc nekih mletackih trgovaca koje je bogato nagradio.
Nekoliko godina kasnije, u bici kod Draca izmedju Vizantije i Normana, 1081. godine, Ana Komnina belezi kako je Bodin, sada zvanicno vizantijski vazal, svoju vojsku drzao po strani odmeravajuci kojoj strani ce pripasti pobeda. Kad je doslo do rasula vizantijske vojske, Bodin se sa svojim ratnicima povukao. Sa slabljenjem Vizantije, Bodinova vlast prosirila se i na Rasku i Bosnu, gde je svoje rodjake postavio za vladare: zupane Vukana i Marka u Rasu, a kneza/bana Stefana u Bosni.
Letopis popa Dukljanina
Ilustrovao Dragan Maksimovic
Za razliku od episkopa Rasa, koji je bio podlozan Ohridskoj arhiepiskopiji, a preko njega patrijarhu u Carigradu, Duklja je bila katolicka zemlja u kojoj je crkva bila potcinjena papi. Stvaranje Barske arhiepiskopije odgovaralo je Rimu jer je njenim postojanjem suzbijan uticaj Dracke mitropolije koja je bila pod uticajem Carigrada. Bilo je to prvo visoko crkveno srediste u srpskim zemljama pre vremena svetoga Save. U povelji antipape Klementa III iz 1089. godine navode se sledece episkopije koje su pripadale arhiepiskopu Bara: Bar, Kotor, Ulcinj, Svac, Skadar, Drivastan i Pilot u primorju. U unutrasnjosti se na citavom podrucju srpskih zemalja pominju samo tri episkopije: srpska, bosanska i trebinjska, sto ukazuje na slab razvoj hristijanizacije u unutrasnjosti u poredjenju s primorjem, ili na ogranicen uticaj Rima na prilike u tom podrucju. Dok je borba Srba za slobodu od Vizantije pogodovala snazenju latinske crkve, narocito u primorju, u Duklji, ipak je crkveni uticaj istoka u srpskim zemljama bio jaci od zapadnog.
Bodin je jos jednom bio u vizantijskom ropstvu, sada kao kralj. Namesnik Draca Jovan Duka u ogorcenim borbama protiv Bodina iz Duklje i zupana Vukana iz Raske uspece da Srbe „istisne iz gradova koje su poseli i da silno roblje posalje caru”. U jednoj krvavoj bici 1090. godine, on je pobedio Bodina i zarobio ga. Bodin ce se i ovoga puta vrlo brzo osloboditi vizantijskog ropstva, ali ce od tada izgubiti volju da ratuje s Vizantijom. unutar vladarske porodice pocinju sve ostriji unutrasnji sukobi za koje „Letopis popa Dukljanina” prvenstveno optuzuje jednu zenu: Bodinovu suprugu Jakvintu.
U 12. veku vesti iz Duklje, dok je nisu zauzeli raski veliki zupani, bile su veoma retke. Glavni izvor za to razdoblje je „Letopis popa Dukljanina” (ili „Barski rodoslov”), delo domaceg porekla za koje se, medjutim, ni do danas sa sigurnoscu ne zna pravi autor, niti kad je nastalo. „Letopis” sadrzi i hroniku porodicnih borbi izmedju Bodinovih naslednika u toku kojih se smenjuje veliki broj vladara, a cije postojanje nije moguce utvrditi. Nejasnost prica i los latinski jezik pisca „Letopisa” vec vise od jednog veka zadaju muke generacijama nasih istoricara i filologa. Rekonstruisati istoriju Duklje na osnovu „Letopisa” bilo bi isto kao kad bismo istoriju srednjeg veka u Srbiji pisali na osnovu narodnih predanja i pesama.
Dukljanska „ledi Magbet”
Ipak, kao i narodne pesme, „Letopis popa Dukljanina” sadrzi i pojedine tacne podatke utopljene u more legendi i izmesanih, nepovezanih predanja. Prema popu Dukljaninu, kralj Mihailo, Bodinov otac, imao je ne manje od 11 sinova. Mihailov brat kralj Radoslav imao je osam sinova, a njegov sin Branislav - sest sinova, koje letopisac nabraja po imenu. Neka od tih imena - Kocapar, Gradihna, Grubesa, Prvos - kao da su sacuvala secanje na huku vetrova u sumama i sasu oko Visle ili Dnjestra, odakle su dosli daleki slovenski preci.
Dukljanski letopisac pominje mnoge muskarce i samo jednu zenu - strankinju, kobnu i zlu. Bila je to kraljica Jakvinta, zena kralja Bodina, koja je navodno odgovorna za mnoge od nevolja koje su zadesile vladarsku porodicu i zemlju. Bodinova zena (potvrdjeno istorijska licnost) bila je kci normanskog vodje Arhirica iz grada Barija. Vencanje Bodina i Jakvinte, obavljeno 1081. godine, bilo je pokusaj povezivanja srpskih i normanskih interesa u borbi protiv Vizantije. No, Jakvinta je uskoro pocela da namece svoje interese. „Kralj Bodin bi pobijedjen kao Irod od Irodijade”, s gnusanjem pise letopisac. Jakvinta je navela Bodina da zatvori a zatim i pogubi pred Dubrovnikom svoju bracu od strica Branislava, i njegovog sina Predihnu, i Gradislava.
Kako je kralj Bodin osvojio Dubrovnik
„...Kad je kralj cuo da su ovi pohitali u Dubrovnik, sakupivsi vojsku, stize do ovog grada i opsjedne ga, pa poce da ga osvaja. Tada braca i sinovi kneza Branislava, kao i oni koji su bili sa njima, izlazeci naoruzani iz grada, svakodnevno su cinili velike pokolje nad vojskom kralja Bodina. Jednoga dana kad su izasli i mnoge pobili i ranili, Kocapar bacivsi koplje probode i ubije nekog kozara koga je kraljica mnogo volela. Kad je to videla kraljica, odmah rasplete kose pa poce zestoko se tuci u glavu... Tada kralj, razbesnjen, podignuvsi mac, naredi da se pred gradom Dubrovnikom i na ocigled njihove rodbine odsece glava knezu Branislavu, njegovom bratu i sinu, nadovezujuci tako ubistvo na verolomstvo. Tada episkopi i opati koji su bili dosli da mole kralja da im se ne odseku glave i da izmedju njih ostvare mir, videci da su oni vec ubijeni, mnogo su zalili sto su zakasnili da dodju i pocese zestoko osudjivati i grditi kralja zbog toga sto se pokorio zelji svoje zene i sto je ubio svoju bracu. Kralj se odmah pokajao i gorko je plakao, pa posto su mu oni bili braca, naredi da se casno sahrane. Tada episkopi i opati, uzevsi njihova telesa, sahrane ih s velikim pocastima u manastiru sv. Benedikta na ostrvu koje se nalazi pred Dubrovnikom... U medjuvremenu, kralj uze Dubrovnik i tu sagradi tvrdjavu. Potom se vrati u Skadr...”
(Iz Letopisa popa Dukljanina)
Kralj Bodin umro je oko 1101. godine i sahranjen je kod Skadra, u crkvi svetog Sergija i Vakha, koja nosi isti naziv kao i carigradski manastir u kome je u mladosti, nakon bugarskog ustanka, boravio kao suzanj. Vladao je dvadeset i sest godina. Nasledio ga je sin Mihailo - ali ne zadugo. Borbe u porodici su se rasplamsale, vladari su se cesto smenjivali, u dinastijske sukobe umesao se i zupan Vukan iz Raske. vlast u Duklji polako se topila sama od sebe, a kraljevska titula pretvarala se u praznu rec.
U porodicnim borbama nakon Bodinove smrti Jakvinta je nastavila po svome. Sledeci na redu bio je kralj Vladimir, Bodinov bratanac, koji je „voleo mir i sa svima ga je odrzavao”. Dolazi do sukoba izmedju raskog velikog zupana Vukana, nekadasnjeg Bodinovog vazala, i dukljanske kraljice Jakvinte. Vukan je, naime, porazio prethodnog kralja Dobroslava „u bici na rijeci koja se zove Moraca” i dao svoju kcerku za zenu kralju Vladimiru. Jakvinta je, „navedena savjetima nekih najgorih ljudi, koji usto bijahu i neprijatelji zupana Vukana” otrovala Vladimira. Medjutim, ni bivsi kralj Dobroslav, koji je prethodno camio u okovima, nije prosao mnogo bolje. Njega Jakvintini ljudi „oslijepe i kastriraju, pa posalju u manastir”. najzad je Jakvinta postigla ono sto je zelela: da za kralja bude izabran njen sin Djordje, zbog koga su izgleda i bila pocinjena sva prethodna zlodela. medjutim, Djordja je nedugo zatim svrgla vizantijska vojska. on je pobegao u Rasku, a njegovu majku stigla je zasluzena kazna. Ona „bi uhvacena kod Kotora i odvedena u Carigrad, gdje je i umrla”. Tako je zavrsila dukljanska „ledi Magbet”.
Nakon sedam godina izgnanstva u Raskoj, pripoveda dalje „Letopis popa Dukljanina”, bivsi kralj Djordje sakupio je vojsku i krenuo na rodjaka, kralja Grubesu. U boju pred Barom Grubesa je ubijen, a Djordje se vratio na presto. Ali, ne zadugo. Nije mu pomoglo ni to sto je, po vizantijskom obicaju, oslepeo dva svoja rodjaka kako ne bi mogli da se bore za presto. potpomognuti Vizantincima, gradjani slavnog kraljevskog grada Kotora su se pobunili i cela zemlja od Skadra do Trebinja se podigla i zbacila Djordja. Pop Dukljanin pripoveda kako je tada kralj Djordje pobegao u Crmnicu i tamo jedno vreme lutao od nemila do nedraga, a onda se sklonio u jednu tvrdjavu. Svi su ga napustili i niko nije hteo da mu pruzi utociste.
„Tada su oni koji su se smatrali prijateljima i veoma bliskim kralju, i koji su jeli njegov hleb, podigli protiv njega potcinjeno ljudstvo. I na prevaru ga uhvatili i tako predali Romejima koji ga odvedose u Drac.” Posle toga, okovanog Djordja, u pratnji strazara, poslali su u Carigrad. Potom su se plemena sastala i postavila za kralja Gradihnu koji, primivsi kraljevstvo, poce pravedno da vlada narodom. „On zaista bese bogobojazljiv i bogoljubiv covek, milostiv i sazaljiv, zastitnik i branitelj udovica i sirocadi, i u svojim postupcima odlikovao se svakom dobrotom.”
Porodicna saga ovde se ne zavrsava: ratovanje se nastavlja s promenljivom srecom, sve do dana kad ce se u dukljansko primorje spustiti raska vojska ciji se vodja zvao veliki zupan Stefan Nemanja. Njegov necak knez Mihailo, potomak stare dukljanske dinastije, morao je da se ukloni „pritisnut stricevima”. Titula kralja Duklje zadrzala se jedno vreme u sastavu srpske drzave. Tako su kraljevi Duklje bili i Nemanjin sin Vukan i sin ovog poslednjeg Djordje. Kasnije, umesto starog naziva Duklja, preovladava naziv Zeta koja ce, tokom vladavine Nemanjica, biti oblast koja je dodeljivana na upravu nasledniku srpskog prestola.
Dusko Lopandic
link