Post by Emperor AAdmin on Dec 25, 2007 0:18:51 GMT -5
Zana Merkus ili vreme zaborava
Pamtite me po ljubavi mojoj!
Polazeci na front, prebogata heroina ostavila je amanet: „Ukoliko poginem u borbi, sav ostatak svog imetka zavestavam srpskom narodu.” Umrla je prirodnom smrcu, sama i siromasna. I zaboravljena. A zvali su je i „srpska Jovanka Orleanka”, „srpski Bajron”, „Amazonka Hercegovackog ustanka”, „zenski uskok”...
Kakvi su to samo bili usklici odusevljenja i gotovo neverice. Mnogi su, na srecu, zabelezeni pa tako, iako izbledeli i skrajnuti, dotekli do nasih dana. A ona je, gospodjica, bila krhka i bledunjava, ali prkosna, s vatrom u ocima. I uvek u muskoj hercegovackoj odeci, s crnogorskom kapom na glavi. Hronicar borbi u Hercegovini, s pocetka 1876. godine, ostavio je ovakav trag:
„...U boj je isla uz barjaktara, koji je bio omiljena meta Turaka. Jurisala je bez straha na Turke iako su je docekivali uz zaglusujuce psovke. Govorilo se, cak, da je Zana nakon znacajne bitke kod Ljubinja proglasena za najhrabrijeg borca...”
Drugi svedok dramaticnih dogadjanja na hercegovackom ratistu pise:
„U jednoj bici Johana Merkus se probila u prve redove. Prekaljeni srpski borci divili su se hrabrosti ove devojke koja je zelela da svojom pojavom podstakne ustanike na junacka dela.”
Evropski reporteri izvestavaju da „u njenom prisustvu Srbi cine cuda od junastva”. Na pitanje jednog od njih da li je ovde da kao pripadnica Crvenog krsta pomaze ranjenicima, odgovara odsecno i pomalo uvredjeno:
- Ne, meni su zivi i zdravi Srbi mnogo drazi od bolnih i ranjenih!
Pre toga je Nemac Albin Kucbah, ne zna se da li kao ratni izvestac ili spijun u redovima hercegovackih ustanika, primetio njen dolazak u logor u zaledju Dubrovnika i u svojim uspomenama ga ovako opisao:
„...Oko Bozica dosla je kod Mice Ljubibratica, jednog od vodja ustanka, jedna bogata dama, prezimenom Merkus. Izdavala se za vrlo poboznu i zelela da za Bosnu i Hercegovinu odigra ulogu Jovanke Orleanke, stavljajuci ustanicima na raspolaganje i veliku sumu novca.”
A zemunski list „Granicar” u broju od 16. januara 1876. godine javlja:
„Ovih dana dosla je u Dubrovnik jedna bogata gospa holandska, donela je potporu za ustanike hercegovacke. Ona odlazi odavde u tabor ustanika.”
Ko je zapravo bila Zana Merkus, svojevremeno slavljena kao „srpska Jovanka Orleanka” i „srpski Bajron”? Odgonetka stize zahvaljujuci pomnim istrazivanjima holandskog istoricara i antropologa Renea Gremoa koji je o njoj napisao monografiju „Fatalna ratna muza”, ali i pomoci novinara i publiciste Branislava Matica.
Pariz, ah, Pariz!
Lep dogadjaj zbio se oktobra 1839. godine u dvorcu generalnog guvernera holandske kolonije Istocna Indija na ostrvu Java, danas Indonezija. Rodila se Zana Merkus (Jeanne Merkus). Pet godina docnije, posle smrti oca, porodica se vraca u Holandiju, a cetiri leta kasnije umire joj i majka, „prebogata Vilhelmina Kransen”. O devojcici i njenoj braci i sestrama brigu preuzima stric Sarl Gijom Merkus, svestenik protestantske (valonske) crkve. I to ce mozda presudno usmeriti njen zivot i sudbinu.
U kuci strica zavolela je Boga i smisao zivota videla u teznji ka Njemu. Vec tada joj je uzor postala Jovanka Orleanka, toliki da je odlucila da se ni sama ne udaje. Kad je postala punoletna, dobija pravo na raspolaganje ogromnim nasledstvom, kupuje imanje kod Arnema, daleko od takozvanog gradjanskog zivota, bavi se jahanjem, cita, pomaze siromasnima.
Krajem sezdesetih godina, medjutim, rasprodaje imovinu i krece na put. Prvo je to Nemacka, pa Italija, a u Parizu je zatice francusko-pruski rat. U Gradu svetlosti „prezivljava strasnu prusku opsadu”, dobrovoljno radi u ambulanti Crvenog krsta, pomaze ranjenicima, drzi se „hrabro, kao stari iskusni vojnik”. U glavnom gradu Francuske je i u vreme uspostavljanja Pariske komune, ali 1871. godine, sasvim iscrpljena, po savetu lekara, opet krece prema jugu i stize u oslobodjenu i ujedinjenu Italiju.
Dve godine docnije eto je u Svetoj zemlji, tada pod turskom vlascu, gde namerava da podigne dvorac u kom ce, po njenom dubokom verovanju, biti docekan Sin Boziji po njegovom Drugom dolasku. Zemlju je kupila kod kapije za Jafu, nedaleko od zidina starog Jerusalima, i to preko posrednika posto tada stranci nisu mogli da imaju nekretnine u Turskoj carevini. Jednom francuskom arhitekti isplacuje ogromne pare za gradnju dvorca i vraca se u Evropu.
U leto 1875. godine potresaju je, ali zbog borbe protiv Turaka i ohrabruju, vesti o ustanku u Hercegovini. Pocetkom naredne godine vec je na bojistu, u prvim borbenim redovima. U predahu vojevanja od vojvode Mice Ljubibratica zahteva da se pod hitno nabave topovi i za to odvaja gomilu novca. Topovi nikad nisu stigli...
Slava tebi, junacice!
Nekoliko meseci kasnije, prilikom uobicajenog prelaska austrijske granice izmedju Hercegovine i Dalmacije, Zana Merkus je „na prevaru uhapsena s grupom ustanika”. S njom je bio i vojvoda Ljubibratic. Na dugom putu, kako je utvrdio Rene Gremo, uhapsenike ovacijama docekuju mase naroda u mestima od Sinja do Splita, pa onda sve do Trsta, klicuci juznoslovenskoj ideji, sa sve „slavjanskim trobojkama”.
Nije sasvim izvesno kako se Zana Merkus dokopala slobode, zna se da krajem marta 1876. godine stize u Beograd, na savsko pristaniste, ponovo u muskoj hercegovackoj odeci s crnogorskom kapom na glavi. List „Sumadija” izvestava da je „poznata Holandeskinja G-ca Merkus, koja je onako stedro pritrcala u pomoc nasoj borbenoj braci u Hercegovini, prispela u Beograd i lezi bolna”.
Razbaruseni i cesto odusevljenju skloni Djura Jaksic objavljuje pesmu „Dobrodoslica Jovanci Merkusovoj”: „...Devojko dicna / Jovanko nasa, ne orleanska... / Imena tvoga povesti nase / Slavu ce nosit najsjajniji list. / A roda jednog oslobodjenoga / Blagorodnosti cuces usklike: / Slava ti! Slava! Bajrone nas!”
Bio je to dotad retko vidjan prizor na beogradskim ulicama. Posle oporavka, za Vaskrs 1876. godine, velika povorka s bakljadama u kojoj je bilo oko sest hiljada ljudi krenula je od danasnjeg „Londona” i stigla ispred hotela „Staro zdanje” (preko puta Saborne crkve), gde je odsela i gde se oporavljala Jovanka Markusova, kako su je zvali Hercegovci. Redjaju se govori i govornici. Profesor filozofije na Velikoj skoli Milan Kujundzic Aberdar uzvikuje: „Slava tebi, junacice!” Zahvaljujuci s balkona „Starog zdanja”, Zana kaze:
„...Izjavljujem vam zivu radost koju osecam prema ratnickom duhu i raspolozenju srpskog naroda i nadam se da cu vrlo brzo imati cast da sa vama zajedno vojujem za oslobodjenje naroda koji stenje pod stegom porobljivaca...”
I imala je, mozda, brze nego sto je njeno krhko zdravlje moglo da podnese. Srbija i Crna Gora 30. juna iste godine ulaze u rat za konacno oslobodjenje od Turaka. Narednog dana Zana Merkus javila se kao dobrovoljac, posto je prethodno Srbiji za ratne ciljeve poklonila 2000 dinara. Poredjenja radi, najveci prilog posle njenog dala su braca Krsmanovic - 1000, a ruski general Cernjajev celih 60 dinara.
Secajuci se svog decastva iz tih dana, Slobodan Jovanovic, potonji pravnik i istoricar, zapisace:
„...Procula se kao Amazonka Hercegovackog ustanka. Beograd je ludovao za tim zenskim uskokom...”
U klopci tajnih sluzbi
Pocetkom jula 1876. godine Zana Merkus vec je na ratistu, na Drini. Pre toga ostavila je amanet: „Ukoliko u borbama poginem, sav ostatak svog imetka zavestavam srpskom narodu.” A list „Zastava” ne propusta da zabelezi njeno vojevanje:
„U odelu crnogorskom, muskom, plave caksire i zelena dolama, jahala je konja uspravna i odlucna... Prikljucena je dobrovoljackoj brigadi...”
Vode se zestoke borbe oko Bijeljine kojima komanduje neodlucni general Ranko Alimpic, majstor taktike „kreni-stani-vrati se”. I, po nekim izvorima, dolazi do cestih i zestokih svadja izmedju njih dvoje, ona jos u zaludnoj nadi da ce najzad stici topovi koje je platila jos u Hercegovini i kojima bi moglo da bude nadjacano „Krupovo” oruzje, kakvim su bili opremljeni Turci.
I onda je stigao telegram - naredba s vaznog mesta. Zana Merkus mora da napusti Drinski front i vrati se u Beograd. Navodno, postojale su dojave nekog diplomatskog predstavnika u Carigradu ministru inostranih dela da je „frajla Merkus... prosto jedan spijun Civutin austrijski”.
Namah, kao da nikad nije ni postojala niti bilo sta uradila za Srbiju i srpski narod, po svoj prilici zrtva igre tajnih i drugih sluzbi, Jovanka Markusova je zaboravljena, tek sto je i bukvalno proterana preko granice. Posle izvesnog vremena ponovo odlazi u Svetu zemlju, gde saznaje da je zbog ucesca u borbi na strani „hriscanskih pobunjenika” izgradnja njene zaduzbine zaustavljena. Opet poseze za novcem, hram raste, ali joj Turci ne zaboravljaju ucesce u bitkama protiv njih. Cak je zovu „ludom zenom koja je protiv turske imperije ratovala na Balkanu”.
Ispod mostova na Seni
Nemocna i vec sasvim osiromasena, vraca se u Evropu. U Srbiji je odavno vise niko, ne bar javno, ne pominje. Jedan junak je potrosen. Neki podaci ukazuju da je u ritama stigla u Pariz 1895. godine, cak i da je neko vreme zivela kao klosar pod mostovima na Seni.
Rene Gremo uspeo je da utvrdi da je Zana Merkus, potom, zavrsila u jednoj mesnoj bolnici gde su saznali o kome je rec i odmah obavestili holandsko diplomatsko predstavnistvo. I umesto da je bogati brat smesti u svoj dom u Utrehtu i omoguci joj odgovarajucu negu, salje je u jednu dobrotvornu ustanovu u okolini. Umrla je pocetkom februara 1897. godine.
O njenom grobu niko nije brinuo. Sve dok tridesetih godina 20. veka generalni konzul Kraljevine Jugoslavije u Roterdamu Sibe Milicic, inace pesnik i slikar, nije uspeo da kod gradskih vlasti izdejstvuje da se grob obnovi i redovno odrzava. Tako je i danas. Kao sto se u Srbiji danas malo ili, najcesce, nimalo zna o Zani Merkus, tako se ne zna ni ko placa odrzavanje i cuvanje njenog grobnog mesta. Zna se samo da na grobu stoji oznaka da ne sme da bude srusen i da mora redovno da bude odrzavan. I to je, posle svega, nesto.
Pripremio Petar Milatovic
link
Pamtite me po ljubavi mojoj!
Polazeci na front, prebogata heroina ostavila je amanet: „Ukoliko poginem u borbi, sav ostatak svog imetka zavestavam srpskom narodu.” Umrla je prirodnom smrcu, sama i siromasna. I zaboravljena. A zvali su je i „srpska Jovanka Orleanka”, „srpski Bajron”, „Amazonka Hercegovackog ustanka”, „zenski uskok”...
Kakvi su to samo bili usklici odusevljenja i gotovo neverice. Mnogi su, na srecu, zabelezeni pa tako, iako izbledeli i skrajnuti, dotekli do nasih dana. A ona je, gospodjica, bila krhka i bledunjava, ali prkosna, s vatrom u ocima. I uvek u muskoj hercegovackoj odeci, s crnogorskom kapom na glavi. Hronicar borbi u Hercegovini, s pocetka 1876. godine, ostavio je ovakav trag:
„...U boj je isla uz barjaktara, koji je bio omiljena meta Turaka. Jurisala je bez straha na Turke iako su je docekivali uz zaglusujuce psovke. Govorilo se, cak, da je Zana nakon znacajne bitke kod Ljubinja proglasena za najhrabrijeg borca...”
Drugi svedok dramaticnih dogadjanja na hercegovackom ratistu pise:
„U jednoj bici Johana Merkus se probila u prve redove. Prekaljeni srpski borci divili su se hrabrosti ove devojke koja je zelela da svojom pojavom podstakne ustanike na junacka dela.”
Evropski reporteri izvestavaju da „u njenom prisustvu Srbi cine cuda od junastva”. Na pitanje jednog od njih da li je ovde da kao pripadnica Crvenog krsta pomaze ranjenicima, odgovara odsecno i pomalo uvredjeno:
- Ne, meni su zivi i zdravi Srbi mnogo drazi od bolnih i ranjenih!
Pre toga je Nemac Albin Kucbah, ne zna se da li kao ratni izvestac ili spijun u redovima hercegovackih ustanika, primetio njen dolazak u logor u zaledju Dubrovnika i u svojim uspomenama ga ovako opisao:
„...Oko Bozica dosla je kod Mice Ljubibratica, jednog od vodja ustanka, jedna bogata dama, prezimenom Merkus. Izdavala se za vrlo poboznu i zelela da za Bosnu i Hercegovinu odigra ulogu Jovanke Orleanke, stavljajuci ustanicima na raspolaganje i veliku sumu novca.”
A zemunski list „Granicar” u broju od 16. januara 1876. godine javlja:
„Ovih dana dosla je u Dubrovnik jedna bogata gospa holandska, donela je potporu za ustanike hercegovacke. Ona odlazi odavde u tabor ustanika.”
Ko je zapravo bila Zana Merkus, svojevremeno slavljena kao „srpska Jovanka Orleanka” i „srpski Bajron”? Odgonetka stize zahvaljujuci pomnim istrazivanjima holandskog istoricara i antropologa Renea Gremoa koji je o njoj napisao monografiju „Fatalna ratna muza”, ali i pomoci novinara i publiciste Branislava Matica.
Pariz, ah, Pariz!
Lep dogadjaj zbio se oktobra 1839. godine u dvorcu generalnog guvernera holandske kolonije Istocna Indija na ostrvu Java, danas Indonezija. Rodila se Zana Merkus (Jeanne Merkus). Pet godina docnije, posle smrti oca, porodica se vraca u Holandiju, a cetiri leta kasnije umire joj i majka, „prebogata Vilhelmina Kransen”. O devojcici i njenoj braci i sestrama brigu preuzima stric Sarl Gijom Merkus, svestenik protestantske (valonske) crkve. I to ce mozda presudno usmeriti njen zivot i sudbinu.
U kuci strica zavolela je Boga i smisao zivota videla u teznji ka Njemu. Vec tada joj je uzor postala Jovanka Orleanka, toliki da je odlucila da se ni sama ne udaje. Kad je postala punoletna, dobija pravo na raspolaganje ogromnim nasledstvom, kupuje imanje kod Arnema, daleko od takozvanog gradjanskog zivota, bavi se jahanjem, cita, pomaze siromasnima.
Krajem sezdesetih godina, medjutim, rasprodaje imovinu i krece na put. Prvo je to Nemacka, pa Italija, a u Parizu je zatice francusko-pruski rat. U Gradu svetlosti „prezivljava strasnu prusku opsadu”, dobrovoljno radi u ambulanti Crvenog krsta, pomaze ranjenicima, drzi se „hrabro, kao stari iskusni vojnik”. U glavnom gradu Francuske je i u vreme uspostavljanja Pariske komune, ali 1871. godine, sasvim iscrpljena, po savetu lekara, opet krece prema jugu i stize u oslobodjenu i ujedinjenu Italiju.
Dve godine docnije eto je u Svetoj zemlji, tada pod turskom vlascu, gde namerava da podigne dvorac u kom ce, po njenom dubokom verovanju, biti docekan Sin Boziji po njegovom Drugom dolasku. Zemlju je kupila kod kapije za Jafu, nedaleko od zidina starog Jerusalima, i to preko posrednika posto tada stranci nisu mogli da imaju nekretnine u Turskoj carevini. Jednom francuskom arhitekti isplacuje ogromne pare za gradnju dvorca i vraca se u Evropu.
U leto 1875. godine potresaju je, ali zbog borbe protiv Turaka i ohrabruju, vesti o ustanku u Hercegovini. Pocetkom naredne godine vec je na bojistu, u prvim borbenim redovima. U predahu vojevanja od vojvode Mice Ljubibratica zahteva da se pod hitno nabave topovi i za to odvaja gomilu novca. Topovi nikad nisu stigli...
Slava tebi, junacice!
Nekoliko meseci kasnije, prilikom uobicajenog prelaska austrijske granice izmedju Hercegovine i Dalmacije, Zana Merkus je „na prevaru uhapsena s grupom ustanika”. S njom je bio i vojvoda Ljubibratic. Na dugom putu, kako je utvrdio Rene Gremo, uhapsenike ovacijama docekuju mase naroda u mestima od Sinja do Splita, pa onda sve do Trsta, klicuci juznoslovenskoj ideji, sa sve „slavjanskim trobojkama”.
Nije sasvim izvesno kako se Zana Merkus dokopala slobode, zna se da krajem marta 1876. godine stize u Beograd, na savsko pristaniste, ponovo u muskoj hercegovackoj odeci s crnogorskom kapom na glavi. List „Sumadija” izvestava da je „poznata Holandeskinja G-ca Merkus, koja je onako stedro pritrcala u pomoc nasoj borbenoj braci u Hercegovini, prispela u Beograd i lezi bolna”.
Razbaruseni i cesto odusevljenju skloni Djura Jaksic objavljuje pesmu „Dobrodoslica Jovanci Merkusovoj”: „...Devojko dicna / Jovanko nasa, ne orleanska... / Imena tvoga povesti nase / Slavu ce nosit najsjajniji list. / A roda jednog oslobodjenoga / Blagorodnosti cuces usklike: / Slava ti! Slava! Bajrone nas!”
Bio je to dotad retko vidjan prizor na beogradskim ulicama. Posle oporavka, za Vaskrs 1876. godine, velika povorka s bakljadama u kojoj je bilo oko sest hiljada ljudi krenula je od danasnjeg „Londona” i stigla ispred hotela „Staro zdanje” (preko puta Saborne crkve), gde je odsela i gde se oporavljala Jovanka Markusova, kako su je zvali Hercegovci. Redjaju se govori i govornici. Profesor filozofije na Velikoj skoli Milan Kujundzic Aberdar uzvikuje: „Slava tebi, junacice!” Zahvaljujuci s balkona „Starog zdanja”, Zana kaze:
„...Izjavljujem vam zivu radost koju osecam prema ratnickom duhu i raspolozenju srpskog naroda i nadam se da cu vrlo brzo imati cast da sa vama zajedno vojujem za oslobodjenje naroda koji stenje pod stegom porobljivaca...”
I imala je, mozda, brze nego sto je njeno krhko zdravlje moglo da podnese. Srbija i Crna Gora 30. juna iste godine ulaze u rat za konacno oslobodjenje od Turaka. Narednog dana Zana Merkus javila se kao dobrovoljac, posto je prethodno Srbiji za ratne ciljeve poklonila 2000 dinara. Poredjenja radi, najveci prilog posle njenog dala su braca Krsmanovic - 1000, a ruski general Cernjajev celih 60 dinara.
Secajuci se svog decastva iz tih dana, Slobodan Jovanovic, potonji pravnik i istoricar, zapisace:
„...Procula se kao Amazonka Hercegovackog ustanka. Beograd je ludovao za tim zenskim uskokom...”
U klopci tajnih sluzbi
Pocetkom jula 1876. godine Zana Merkus vec je na ratistu, na Drini. Pre toga ostavila je amanet: „Ukoliko u borbama poginem, sav ostatak svog imetka zavestavam srpskom narodu.” A list „Zastava” ne propusta da zabelezi njeno vojevanje:
„U odelu crnogorskom, muskom, plave caksire i zelena dolama, jahala je konja uspravna i odlucna... Prikljucena je dobrovoljackoj brigadi...”
Vode se zestoke borbe oko Bijeljine kojima komanduje neodlucni general Ranko Alimpic, majstor taktike „kreni-stani-vrati se”. I, po nekim izvorima, dolazi do cestih i zestokih svadja izmedju njih dvoje, ona jos u zaludnoj nadi da ce najzad stici topovi koje je platila jos u Hercegovini i kojima bi moglo da bude nadjacano „Krupovo” oruzje, kakvim su bili opremljeni Turci.
I onda je stigao telegram - naredba s vaznog mesta. Zana Merkus mora da napusti Drinski front i vrati se u Beograd. Navodno, postojale su dojave nekog diplomatskog predstavnika u Carigradu ministru inostranih dela da je „frajla Merkus... prosto jedan spijun Civutin austrijski”.
Namah, kao da nikad nije ni postojala niti bilo sta uradila za Srbiju i srpski narod, po svoj prilici zrtva igre tajnih i drugih sluzbi, Jovanka Markusova je zaboravljena, tek sto je i bukvalno proterana preko granice. Posle izvesnog vremena ponovo odlazi u Svetu zemlju, gde saznaje da je zbog ucesca u borbi na strani „hriscanskih pobunjenika” izgradnja njene zaduzbine zaustavljena. Opet poseze za novcem, hram raste, ali joj Turci ne zaboravljaju ucesce u bitkama protiv njih. Cak je zovu „ludom zenom koja je protiv turske imperije ratovala na Balkanu”.
Ispod mostova na Seni
Nemocna i vec sasvim osiromasena, vraca se u Evropu. U Srbiji je odavno vise niko, ne bar javno, ne pominje. Jedan junak je potrosen. Neki podaci ukazuju da je u ritama stigla u Pariz 1895. godine, cak i da je neko vreme zivela kao klosar pod mostovima na Seni.
Rene Gremo uspeo je da utvrdi da je Zana Merkus, potom, zavrsila u jednoj mesnoj bolnici gde su saznali o kome je rec i odmah obavestili holandsko diplomatsko predstavnistvo. I umesto da je bogati brat smesti u svoj dom u Utrehtu i omoguci joj odgovarajucu negu, salje je u jednu dobrotvornu ustanovu u okolini. Umrla je pocetkom februara 1897. godine.
O njenom grobu niko nije brinuo. Sve dok tridesetih godina 20. veka generalni konzul Kraljevine Jugoslavije u Roterdamu Sibe Milicic, inace pesnik i slikar, nije uspeo da kod gradskih vlasti izdejstvuje da se grob obnovi i redovno odrzava. Tako je i danas. Kao sto se u Srbiji danas malo ili, najcesce, nimalo zna o Zani Merkus, tako se ne zna ni ko placa odrzavanje i cuvanje njenog grobnog mesta. Zna se samo da na grobu stoji oznaka da ne sme da bude srusen i da mora redovno da bude odrzavan. I to je, posle svega, nesto.
Pripremio Petar Milatovic
link