Post by Emperor AAdmin on Dec 25, 2007 16:31:31 GMT -5
Zivot je bajka
Djuzepe i djavo
Iako se uz ime italijanskog violiniste i kompozitora najcesce pominje djavo koji ga je navodno nadahnuo da napise cuvenu sonatu nazvanu „Djavolji triler”, on se za zivota uglavnom ponasao kao plemenit covek, takoreci kao andjeo
Djuzepe Tartini
Jedne noci 1713. godine usnih ovakav san: da sam sklopio ugovor s djavolom, pa mi se potom djavo nasao na svakoj usluzi”, ispricao je kompozitor i violinista Djuzepe Tartini (1692-1770) astronomu Delalandi koji je sve to i zapisao.
„U tom snu”, nastavio je kompozitor, „sve sto bih pozeleo, polazilo mi je za rukom. To mi je omogucavao moj pomocnik. Usnih tako da mu dajem u ruke violinu kako bih video hoce li moci da mi odsvira kakvu lepu melodiju. Koliko se samo iznenadih kada zacuh tonove sonate, tako osobene i toliko lepe, izvedene takvom vestinom i mudroscu da se nisam mogao setiti icega sto bi se moglo s njom uporediti. Osetih neizmeran zanos i zadovoljstvo, pa ostadoh bez daha. Probudi me to zestoko osecanje i istoga casa zgrabih moju violinu u nadi da pronadjem bar deo muzike koju sam upravo cuo u snu. Avaj, uzalud. Komad koji sam potom napisao, istini za volju najbolji je koji sam ikada napisao, ali je toliko losiji od onoga koji me bese uzbudio da mi je doslo da razbijem violinu i zauvek se odreknem muzike. Ali, bilo mi je tesko da se lisim radosti koju mi muzika pruza...”
Na ovaj neobicni san venecijanskog muzicara koji je ziveo u 17. i 18. veku, nadovezala se kasnije i legenda koja se i danas moze cuti u Padovi. Naime, postoje ljudi koji kazu da su u gluvo doba noci u okolini nekadasnje crkve Svete Katarine imali prilike da vide senku zene koja se krece tako da zapravo izgleda kao da plese. Ovu nocnu utvaru jos zanimljivijom cini muzika po kojoj ona igra. To je neka tajanstvena, necuvena muzika. Drugi, pak, tvrde da su videli senku muskarca obucenog po modi iz osamnaestog veka kako u zanosu strasno svira violinu. Upravo u tom zdanju (danas Fakultet za statistiku Univerziteta u Padovi), sahranjeni su svojevremeno Djuzepe Tartini i njegova supruga.
Price o Tartinijevom ugovoru s djavolom - koji ga je navodno nadahnuo da napise Sonatu u ge-molu, poznatiju pod nazivom „Djavolji triler” - rasplamsale su mastu mnogih, pa je tako jednom prilikom otvoren Tartinijev grob. Kao sto se moglo pretpostaviti, grob je bio prazan! Otuda i prica kako se bivsom crkvom Svete Katarine nocu sunjaju duhovi Djuzepa Tartinija i njegove supruge, bivse ucenice, Elizabete Premacone.
Ko je, u stvari, bio Djuzepe Tartini?
Muzicar, macevalac, pravnik
Rodjen u Piranu, u Istri, aprila 1692. godine, Djuzepe je bio sin trgovca Djovanija Antonija Tartinija, poreklom iz Firence, i Katerine Zangrando, dame plemenitog porekla iz jedne od najstarijih i najbogatijih piranskih porodica. Zelja Djuzepovih roditelja bila je da se njihov sin prikljuci franjevackom redu, ali mladic nije ispunio njihova ocekivanja. Iako odlican djak, od teoloske nauke vise su ga privlacili casovi muzicke teorije, a pre svega violine. Ubrzo je prevazisao sve svoje profesore. Isto je bilo i s macevanjem.
Istini za volju, roditelji su pokusali jos jednom da ga privole da kao osamnaestogodisnjak stupi u franjevacki manastir, medjutim, on je 1710. godine upisao studije prava u Padovi kako bi postao advokat. Za Djuzepa Tartinija studije nisu bile nikakva poteskoca. Njegovo pamcenje bilo je zadivljujuce. Izucavao je i knjizevnost, filozofiju, astronomiju i teologiju. Imao je dovoljno vremena i za muziku i za macevanje. Stalno je iscekivao zgodne prilike za dvoboje i.... uvek pobedjivao! Strast prema macevanju postajala je iz dana u dan sve jaca, tako da je mladic razmisljao da ode u Pariz ili Napulj kako bi postao ucitelj macevanja.
Taman kad je resio da napusti Padovu, sudbina je odlucila da njegov zivot usmeri u drugom pravcu. Zaljubio se u svoju ucenicu muzike Elizabetu Premacone, necaku kardinala Djordja Kornara iz Padove. Znajuci da njihov brak nece naici na odobravanje, oni su se tajno vencali i tri godine uspeli da sacuvaju tu cinjenicu kao tajnu. Kad je saznao da se njegova necaka udala za pravnika i violinistu koji voli da se macuje, kardinal je naredio da ga uhapse i prognaju iz Padove. Elizabetu su silom odveli u manastir. Tartinijevi roditelji bili su ocajni.
Ilustrovao Milan Antanasijevic
Tajanstveni muzicar iza zavese
preobucen u lutalicu, Djuzepe Tartini pobegao je pravo u Rim, a onda mu je ponudjeno utociste u manastiru u Asiziju. U manastirskom okrilju ponovo je otkrio cari muzike, ali promenio je navike: sa ocem Boemom, odlicnim orguljasem koji mu je bio ucitelj, izucavao je muzicku teoriju. Promenio je i narav: postao je skroman i povucen. Posle dve godine provedene u manastirskom miru, dobro skrivani Djuzepe Tartini ipak je otkriven... proculo se da u franjevackom manastiru u Asiziju zivi hodocasnik koji prekrasno svira. Medjutim, niko nije mogao da kaze ko je on zapravo, buduci da je uvek svirao skriven iza zavese. Jednom prilikom dunuo je vetar i pred publikom se, glavom i bradom, pojavio Djuzepe Tartini.
Strah da ce ponovo biti uhapsen, ubrzo je nestao. Kad se 1715. godine nasao u Padovi, saznao je da je njegova supruga Elizabeta u manastiru. Ali, buduci da je kardinalova optuznica tada vec bila van snage i da su mu gresi oprosteni, pravnik i violinista Tartini shvatio je da vise nema nikakvih prepreka da on i Elizabeta nastave da zive zajedno kao muz i zena. Njegova sreca bila je potpuna jer se u Kremoni usavrsavao kod violiniste Gaspara Viskontija.
Kad su Djuzepe i Elizabeta pozvani da prisustvuju jednoj svecanoj muzickoj priredbi u Veneciji, Tartini nije slutio da je to jos jedan prelomni trenutak u njegovom zivotu. Jer, tada je cuo slavnog violinistu Veracinija i zakljucio da njegovo sviranje jos nije dovoljno dobro. Svoju suprugu, nezadovoljnu i ljutitu, odveo je u Piran svome bratu da je cuva, a on je otisao u Ankonu gde se potpuno posvetio sviranju. Provodeci dane uz violinu, izumeo je novu tehniku sviranja ovog muzickog instrumenta i postao virtuoz kakvog do tada niko nije cuo.
Godine 1721. Tartini je postao koncertmajstor orkestra Svetog Antonija u Padovi u kome je bilo cetrdeset muzicara, od kojih sesnaest pevaca. Sa svojim prijateljem celistom Antoniom Vandinijem u Pragu je otkrio nove violiniste kao i nacin na koji bi muzika mogla jos bolje da bude odsvirana na ovom instrumentu. Tartini je napisao cak sto dvadeset pet koncerata za violinu, kao i koncerte za violu da gamba (violoncelo), violu i flautu, zatim simfonije i sonate: tridesetak sonata za solo violinu, za violinu i baso kontinuo, za dve violine i baso kontinuo.. Napisao je mnoge spise o umetnosti sviranja violine. Dobijao je brojne pozive da nastupa u inostranstvu, ali sve ih je odbio. O Tartinijevom sviranju ispredale su se bajke: tvrdili su da on na violini ne svira, vec peva...
Ucitelj nacija
Neumorni Tartini u Padovi je 1728. godine osnovao muzicku skolu iz koje su potekli mnogi veliki izvanredni violinisti. Tartinija su nazivali uciteljem nacija, jer su u njegovu skolu dolazili i mladi muzicari iz drugih zemalja. Djuzepe je bio poznat po ljubaznom ophodjenju. Izmedju ostalog i po tome sto je uvek nalazio nezne reci za svoju suprugu koja je bila osvedocena svadljivica, nabusita i neprijatna osoba. Poznato je da je Tartini izdrzavao nekoliko siromasnih porodica i skolovao sirocad takodje o svom trosku. Inace, ko god da je zeleo da uci da svira violinu, a nije imao novca da plati skupe casove muzike, mogao je slobodno da se obrati Tartiniju - on je poducavao bez nadoknade.
Kad je ostario, Tartini je oboleo od skorbuta. Dobio je i gangrenu. Na vest o Tartinijevoj bolesti, Nardini, njegov najdrazi djak, smesta je krenuo iz Livorna. Ostao je pored ucitelja dok nije izdahnuo. Tartini je umro 26. februara 1770. godine i sahranjen je u crkvi Svete Katarine u Padovi. Sva dela ostavio je svom zastitniku grofu Turn-Taksisu i da objavi njegov „Traktat o zvuku”. Djuzepe Tartini, koji je sam ispricao pricu o tome kako je sklopio ugovor s djavolom, u zivotu se poneo kao plemenit covek, takoreci kao andjeo.
Mirjana Ognjanovic
link
Djuzepe i djavo
Iako se uz ime italijanskog violiniste i kompozitora najcesce pominje djavo koji ga je navodno nadahnuo da napise cuvenu sonatu nazvanu „Djavolji triler”, on se za zivota uglavnom ponasao kao plemenit covek, takoreci kao andjeo
Djuzepe Tartini
Jedne noci 1713. godine usnih ovakav san: da sam sklopio ugovor s djavolom, pa mi se potom djavo nasao na svakoj usluzi”, ispricao je kompozitor i violinista Djuzepe Tartini (1692-1770) astronomu Delalandi koji je sve to i zapisao.
„U tom snu”, nastavio je kompozitor, „sve sto bih pozeleo, polazilo mi je za rukom. To mi je omogucavao moj pomocnik. Usnih tako da mu dajem u ruke violinu kako bih video hoce li moci da mi odsvira kakvu lepu melodiju. Koliko se samo iznenadih kada zacuh tonove sonate, tako osobene i toliko lepe, izvedene takvom vestinom i mudroscu da se nisam mogao setiti icega sto bi se moglo s njom uporediti. Osetih neizmeran zanos i zadovoljstvo, pa ostadoh bez daha. Probudi me to zestoko osecanje i istoga casa zgrabih moju violinu u nadi da pronadjem bar deo muzike koju sam upravo cuo u snu. Avaj, uzalud. Komad koji sam potom napisao, istini za volju najbolji je koji sam ikada napisao, ali je toliko losiji od onoga koji me bese uzbudio da mi je doslo da razbijem violinu i zauvek se odreknem muzike. Ali, bilo mi je tesko da se lisim radosti koju mi muzika pruza...”
Na ovaj neobicni san venecijanskog muzicara koji je ziveo u 17. i 18. veku, nadovezala se kasnije i legenda koja se i danas moze cuti u Padovi. Naime, postoje ljudi koji kazu da su u gluvo doba noci u okolini nekadasnje crkve Svete Katarine imali prilike da vide senku zene koja se krece tako da zapravo izgleda kao da plese. Ovu nocnu utvaru jos zanimljivijom cini muzika po kojoj ona igra. To je neka tajanstvena, necuvena muzika. Drugi, pak, tvrde da su videli senku muskarca obucenog po modi iz osamnaestog veka kako u zanosu strasno svira violinu. Upravo u tom zdanju (danas Fakultet za statistiku Univerziteta u Padovi), sahranjeni su svojevremeno Djuzepe Tartini i njegova supruga.
Price o Tartinijevom ugovoru s djavolom - koji ga je navodno nadahnuo da napise Sonatu u ge-molu, poznatiju pod nazivom „Djavolji triler” - rasplamsale su mastu mnogih, pa je tako jednom prilikom otvoren Tartinijev grob. Kao sto se moglo pretpostaviti, grob je bio prazan! Otuda i prica kako se bivsom crkvom Svete Katarine nocu sunjaju duhovi Djuzepa Tartinija i njegove supruge, bivse ucenice, Elizabete Premacone.
Ko je, u stvari, bio Djuzepe Tartini?
Muzicar, macevalac, pravnik
Rodjen u Piranu, u Istri, aprila 1692. godine, Djuzepe je bio sin trgovca Djovanija Antonija Tartinija, poreklom iz Firence, i Katerine Zangrando, dame plemenitog porekla iz jedne od najstarijih i najbogatijih piranskih porodica. Zelja Djuzepovih roditelja bila je da se njihov sin prikljuci franjevackom redu, ali mladic nije ispunio njihova ocekivanja. Iako odlican djak, od teoloske nauke vise su ga privlacili casovi muzicke teorije, a pre svega violine. Ubrzo je prevazisao sve svoje profesore. Isto je bilo i s macevanjem.
Istini za volju, roditelji su pokusali jos jednom da ga privole da kao osamnaestogodisnjak stupi u franjevacki manastir, medjutim, on je 1710. godine upisao studije prava u Padovi kako bi postao advokat. Za Djuzepa Tartinija studije nisu bile nikakva poteskoca. Njegovo pamcenje bilo je zadivljujuce. Izucavao je i knjizevnost, filozofiju, astronomiju i teologiju. Imao je dovoljno vremena i za muziku i za macevanje. Stalno je iscekivao zgodne prilike za dvoboje i.... uvek pobedjivao! Strast prema macevanju postajala je iz dana u dan sve jaca, tako da je mladic razmisljao da ode u Pariz ili Napulj kako bi postao ucitelj macevanja.
Taman kad je resio da napusti Padovu, sudbina je odlucila da njegov zivot usmeri u drugom pravcu. Zaljubio se u svoju ucenicu muzike Elizabetu Premacone, necaku kardinala Djordja Kornara iz Padove. Znajuci da njihov brak nece naici na odobravanje, oni su se tajno vencali i tri godine uspeli da sacuvaju tu cinjenicu kao tajnu. Kad je saznao da se njegova necaka udala za pravnika i violinistu koji voli da se macuje, kardinal je naredio da ga uhapse i prognaju iz Padove. Elizabetu su silom odveli u manastir. Tartinijevi roditelji bili su ocajni.
Ilustrovao Milan Antanasijevic
Tajanstveni muzicar iza zavese
preobucen u lutalicu, Djuzepe Tartini pobegao je pravo u Rim, a onda mu je ponudjeno utociste u manastiru u Asiziju. U manastirskom okrilju ponovo je otkrio cari muzike, ali promenio je navike: sa ocem Boemom, odlicnim orguljasem koji mu je bio ucitelj, izucavao je muzicku teoriju. Promenio je i narav: postao je skroman i povucen. Posle dve godine provedene u manastirskom miru, dobro skrivani Djuzepe Tartini ipak je otkriven... proculo se da u franjevackom manastiru u Asiziju zivi hodocasnik koji prekrasno svira. Medjutim, niko nije mogao da kaze ko je on zapravo, buduci da je uvek svirao skriven iza zavese. Jednom prilikom dunuo je vetar i pred publikom se, glavom i bradom, pojavio Djuzepe Tartini.
Strah da ce ponovo biti uhapsen, ubrzo je nestao. Kad se 1715. godine nasao u Padovi, saznao je da je njegova supruga Elizabeta u manastiru. Ali, buduci da je kardinalova optuznica tada vec bila van snage i da su mu gresi oprosteni, pravnik i violinista Tartini shvatio je da vise nema nikakvih prepreka da on i Elizabeta nastave da zive zajedno kao muz i zena. Njegova sreca bila je potpuna jer se u Kremoni usavrsavao kod violiniste Gaspara Viskontija.
Kad su Djuzepe i Elizabeta pozvani da prisustvuju jednoj svecanoj muzickoj priredbi u Veneciji, Tartini nije slutio da je to jos jedan prelomni trenutak u njegovom zivotu. Jer, tada je cuo slavnog violinistu Veracinija i zakljucio da njegovo sviranje jos nije dovoljno dobro. Svoju suprugu, nezadovoljnu i ljutitu, odveo je u Piran svome bratu da je cuva, a on je otisao u Ankonu gde se potpuno posvetio sviranju. Provodeci dane uz violinu, izumeo je novu tehniku sviranja ovog muzickog instrumenta i postao virtuoz kakvog do tada niko nije cuo.
Godine 1721. Tartini je postao koncertmajstor orkestra Svetog Antonija u Padovi u kome je bilo cetrdeset muzicara, od kojih sesnaest pevaca. Sa svojim prijateljem celistom Antoniom Vandinijem u Pragu je otkrio nove violiniste kao i nacin na koji bi muzika mogla jos bolje da bude odsvirana na ovom instrumentu. Tartini je napisao cak sto dvadeset pet koncerata za violinu, kao i koncerte za violu da gamba (violoncelo), violu i flautu, zatim simfonije i sonate: tridesetak sonata za solo violinu, za violinu i baso kontinuo, za dve violine i baso kontinuo.. Napisao je mnoge spise o umetnosti sviranja violine. Dobijao je brojne pozive da nastupa u inostranstvu, ali sve ih je odbio. O Tartinijevom sviranju ispredale su se bajke: tvrdili su da on na violini ne svira, vec peva...
Ucitelj nacija
Neumorni Tartini u Padovi je 1728. godine osnovao muzicku skolu iz koje su potekli mnogi veliki izvanredni violinisti. Tartinija su nazivali uciteljem nacija, jer su u njegovu skolu dolazili i mladi muzicari iz drugih zemalja. Djuzepe je bio poznat po ljubaznom ophodjenju. Izmedju ostalog i po tome sto je uvek nalazio nezne reci za svoju suprugu koja je bila osvedocena svadljivica, nabusita i neprijatna osoba. Poznato je da je Tartini izdrzavao nekoliko siromasnih porodica i skolovao sirocad takodje o svom trosku. Inace, ko god da je zeleo da uci da svira violinu, a nije imao novca da plati skupe casove muzike, mogao je slobodno da se obrati Tartiniju - on je poducavao bez nadoknade.
Kad je ostario, Tartini je oboleo od skorbuta. Dobio je i gangrenu. Na vest o Tartinijevoj bolesti, Nardini, njegov najdrazi djak, smesta je krenuo iz Livorna. Ostao je pored ucitelja dok nije izdahnuo. Tartini je umro 26. februara 1770. godine i sahranjen je u crkvi Svete Katarine u Padovi. Sva dela ostavio je svom zastitniku grofu Turn-Taksisu i da objavi njegov „Traktat o zvuku”. Djuzepe Tartini, koji je sam ispricao pricu o tome kako je sklopio ugovor s djavolom, u zivotu se poneo kao plemenit covek, takoreci kao andjeo.
Mirjana Ognjanovic
link