Post by Emperor AAdmin on Dec 21, 2007 19:28:10 GMT -5
Price o drvecu
Prekrasna nimfa mirisljava lipa
Setimo se ponekad drveca koje od davnina zivi pored nas i o kome su vekovima ispredane mnoge price
Drevni grcki mit govori o nimfi Filiri, kcerki Okeana i Tetije koja je zivela na ostrvu koje je nosilo njeno ime. Jednoga dana Kron, stari vladar sveta, ne mogavsi vise da odoli njenoj lepoti (a inace vec izvesno vreme strasno zaljubljen u nju), sjedini se s nimfom. Medjutim, bas u tom trenu, iznenadi ih Kronova ljubomorna zena Reja.
Kron se kao kakva kukavica brze-bolje pretvori u pastuva i pobeze u galopu... Ali, Filira je posle tog dogadjaja rodila mudrog kentaura Hejrona koji je bio pola covek, a pola konj. Kada je nimfa videla koga je rodila, zamolila je bogove da je pretvore u drvo. I tako je prekrasna nimfa postala - lipa. Zanimljivo je da je Hejron snagu nasledio od majke Filire, tacnije od drveta lipe koje je, bas kao i danas, imalo moc da leci od raznih bolesti i blagotovorno utice na covekov organizam. Izmedju ostalog, nekada davno verovalo se da lipa ima i hipnoticko dejstvo: da omamljuje i uspavljuje.
U mnogim oblastima, pre svega u niziji, pocetkom juna cveta lipa: bezmalo omamljujuci, sladunjavi miris siri se tada svuda okolo. Lipa ima dug vek, moze da zivi i hiljadu godina, te je zato cesto znak dugovecnosti. U davna vremena, krajem proleca, najmudriji i najstariji pripadnici zajednice okupljali su se pod krosnjom lipe i tu donosili vazne odluke. Botanicki naziv - tilia cordata - potice od grcke reci ptylon - odnosno krilo, ili perce, sto svakako priziva u secanje oblik jednog dela cveta lipe.
Besmrtni bor
Na Dalekom istoku, bor i cempres znaci su besmrtnosti. Uvek zeleni, dakle - vecni. Zbog toga su se i taoisti, sledbenici drevnog kineskog kulta i filozofije, hranili ponekad smolom i iglicama borova.
Verovali su da od smole, kada prodre u zemlju, posle hiljadu godina izraste jedna posebna pecurka. Osim sto je prekrasnog izgleda (te onaj koji je vidi nikada ne moze da je zaboravi), ta pecurka - fu-ling - daruje vecni zivot coveku koji je pojede.
Od bora su se u starom Japanu nekada pravili hramovi i predmeti za sintoisticke obrede. A na drevnim kineskim slikama, ovo drvo uvek je nacrtano pokraj Kapije vecnosti. Za vreme proslave Nove godine, Japanci su pored ulaznih vrata stavljali dva bora kako bi umilostivili mnoga bozanstva, jer prema verovanju, ona zive upravo u tom drvetu.
Na Istoku bor je znak zivotne snage i plodnosti, kao i najboljih zelja. U Japanu se ponegde jos odrzao stari svadbeni obicaj: stojeci ispred bora, pred slikom zdrala i kornjace, mladenci piju tri soljice sakea zaredom. Taj obred mladencima treba da donese srecu, plodnost i dugovecnost. Bor uz mladence, znacio je neprestano obnavljanje ljudske vrste - to je oznacavalo lisce koje je zeleno cak i onda kada bi snezni pokrivac sve prekrio... Zdral je predstavljao srecu, a kornjaca, razume se - dugovecnost. Na kraju svadebnog obreda, u drevnom Japanu hor devojcica pevao bi sledecu pesmu:
„Vode sva cetiri okeana mirne su sada, a citava zemlja zivi u potpunom miru, tako da ni lisce na drvecu ne zatreperi. Neka ainoi (jedna vrsta japanskog bora) postane znak vase ljubavi. Zato cemo vas uvek gledati srecne u tom kraljevstvu mira i radosti.”
U Japanu bor je takodje znak onih ljudi koji su uspeli da sacuvaju svoje izvorno misljenje uprkos napadima koje su zbog toga pretrpeli od drugih. Kao sto bor odoleva i pored snezne zime, snaznog vetra i jarkog sunca. U Kini bor je jedan od tri simbola dugovecnosti: pored pecurke, zdrala, i bambusa.
Cempres ili ljubavnik
Kada neko u nasim krajevima pomene cempres, najcesce se pomisli na Mediteran, ali i na groblje... Tako nikada nisu razmisljali u jednoj od najlepsih evropskih oblasti, u italijanskoj Toskani. Zato su cemprese sadili pored svojih prelepih, raskosnih kuca, ali i po obroncima brezuljaka, pored crkava i manastira.
Nekada davno cempres nije oznacavao blizinu smrti, vec je bio znak zivota i plodnosti, verovatno zbog svog oblika. Stari Rimljani u svoje baste i vinograde stavljali su svojevrsne skulpture falusnih oblika napravljene upravo od drveta cempresa. Uz ostale poklone, mladenci su uvek dobijali i mladice cempresa, kako bi brak bio plodan.
U srednjovekovnim novelama, cempres je bio tajni znak za ljubavnika, dok se o zeni govorilo kao o ruzi. Naime, ukoliko bi se pominjali cempres i ruza, bilo bi jasno da je rec o ljubavnoj vezi... Zbog svojih uvek zelenih listova, cempres je smatran i neunistivim drvetom: na njegovom stablu cesto je bila urezana Amorova strela, kao znak vecne ljubavi... Takodje, od tvrdog drveta cempresa pravljene su kutije i skrinje u kojima su se cuvale dragocenosti. Persijanci su smatrali da cempres predstavlja vatru, odnosno plamen. Takodje su verovali da je to prvo drvo koje covek sretne u raju.
Jedna legenda sa Sardinije pripoveda kako je hrast postao zastitnicki i ocinski znak. Evo kako ona glasi...
Suvi hrast
Jednog lepog dana djavo se uputi pred Gospoda, pa mu rece: „Ti si gospodar svega i svih dok ja, jadnicak, nemam bas nista. Daj mi nesto, daj mi da vladam nekim bar malim posedom.”
„Sta bi ti voleo da imas?”, upitao ga je Gospod.
„Pa, mogao bih, na primer, da budem gospodar sume”, odgovori djavo.
„Dobro”, pristade Gospod, „ali bices gospodar sume samo zimi kada sa drveca otpadne lisce. Kada drvece olista, suma ce ponovo biti moja.”
Kada je drvece culo o cemu se Gospod i djavo dogovaraju, veoma se zabrinulo.
„Sta da radimo? Vec na jesen lisce ce nam otpasti.”
Drvece je oducilo da potrazi savet od starog hrasta. Hrast je dugo razmisljao i naposletku rekao:
„Trudicu se koliko mogu da sacuvam svoje lisce na granama. Moje suvo lisce ostace na granama sve dok vase pocetkom proleca ne pocne da pupi tako da djavo nikada nece moci da gospodari sumom.”
Od tada, legenda kaze, suvo lisce hrasta ostaje na granama sve dok drugo drvece ne olista.
Kedar za bogove
Starogrcki mislilac Pitagora savetovao je da se kipovi bogova ukrasavaju samo lovorom, cempresom, mirtom i kedrom (Cedrus libani) buduci da su samo te biljke dostojne bogova. Prema kaldejskom verovanju, kedar je u stanju da otera cak i zle duhove.
Kedar je drvo koje takodje moze da dozivi hiljadu godina.
Visoko je dvadeset do cetrdeset metara i deluje velicanstveno. Bio je jedan od prvih lekova protiv zubobolje. U Starom zavetu, u „Pesmi nad pesmama” pominje se zbog svoje velicine i divnog mirisa, kao i u sumersko-vavilonskom „Epu o Gilgamesu”. Stari Jevreji smatrali su da, ukoliko su grede na kuci napravljene od kedrovine, i duse ukucana bice zasticene od raznih zala. I kedar se smatrao drvetom koje je nemoguce unistiti. Mnoge stvari koje nisu bile porozne stari Rimljani stoga su jednostavno nazivali - kedrom.
Mirjana Ognjanovic
link
Prekrasna nimfa mirisljava lipa
Setimo se ponekad drveca koje od davnina zivi pored nas i o kome su vekovima ispredane mnoge price
Drevni grcki mit govori o nimfi Filiri, kcerki Okeana i Tetije koja je zivela na ostrvu koje je nosilo njeno ime. Jednoga dana Kron, stari vladar sveta, ne mogavsi vise da odoli njenoj lepoti (a inace vec izvesno vreme strasno zaljubljen u nju), sjedini se s nimfom. Medjutim, bas u tom trenu, iznenadi ih Kronova ljubomorna zena Reja.
Kron se kao kakva kukavica brze-bolje pretvori u pastuva i pobeze u galopu... Ali, Filira je posle tog dogadjaja rodila mudrog kentaura Hejrona koji je bio pola covek, a pola konj. Kada je nimfa videla koga je rodila, zamolila je bogove da je pretvore u drvo. I tako je prekrasna nimfa postala - lipa. Zanimljivo je da je Hejron snagu nasledio od majke Filire, tacnije od drveta lipe koje je, bas kao i danas, imalo moc da leci od raznih bolesti i blagotovorno utice na covekov organizam. Izmedju ostalog, nekada davno verovalo se da lipa ima i hipnoticko dejstvo: da omamljuje i uspavljuje.
U mnogim oblastima, pre svega u niziji, pocetkom juna cveta lipa: bezmalo omamljujuci, sladunjavi miris siri se tada svuda okolo. Lipa ima dug vek, moze da zivi i hiljadu godina, te je zato cesto znak dugovecnosti. U davna vremena, krajem proleca, najmudriji i najstariji pripadnici zajednice okupljali su se pod krosnjom lipe i tu donosili vazne odluke. Botanicki naziv - tilia cordata - potice od grcke reci ptylon - odnosno krilo, ili perce, sto svakako priziva u secanje oblik jednog dela cveta lipe.
Besmrtni bor
Na Dalekom istoku, bor i cempres znaci su besmrtnosti. Uvek zeleni, dakle - vecni. Zbog toga su se i taoisti, sledbenici drevnog kineskog kulta i filozofije, hranili ponekad smolom i iglicama borova.
Verovali su da od smole, kada prodre u zemlju, posle hiljadu godina izraste jedna posebna pecurka. Osim sto je prekrasnog izgleda (te onaj koji je vidi nikada ne moze da je zaboravi), ta pecurka - fu-ling - daruje vecni zivot coveku koji je pojede.
Od bora su se u starom Japanu nekada pravili hramovi i predmeti za sintoisticke obrede. A na drevnim kineskim slikama, ovo drvo uvek je nacrtano pokraj Kapije vecnosti. Za vreme proslave Nove godine, Japanci su pored ulaznih vrata stavljali dva bora kako bi umilostivili mnoga bozanstva, jer prema verovanju, ona zive upravo u tom drvetu.
Na Istoku bor je znak zivotne snage i plodnosti, kao i najboljih zelja. U Japanu se ponegde jos odrzao stari svadbeni obicaj: stojeci ispred bora, pred slikom zdrala i kornjace, mladenci piju tri soljice sakea zaredom. Taj obred mladencima treba da donese srecu, plodnost i dugovecnost. Bor uz mladence, znacio je neprestano obnavljanje ljudske vrste - to je oznacavalo lisce koje je zeleno cak i onda kada bi snezni pokrivac sve prekrio... Zdral je predstavljao srecu, a kornjaca, razume se - dugovecnost. Na kraju svadebnog obreda, u drevnom Japanu hor devojcica pevao bi sledecu pesmu:
„Vode sva cetiri okeana mirne su sada, a citava zemlja zivi u potpunom miru, tako da ni lisce na drvecu ne zatreperi. Neka ainoi (jedna vrsta japanskog bora) postane znak vase ljubavi. Zato cemo vas uvek gledati srecne u tom kraljevstvu mira i radosti.”
U Japanu bor je takodje znak onih ljudi koji su uspeli da sacuvaju svoje izvorno misljenje uprkos napadima koje su zbog toga pretrpeli od drugih. Kao sto bor odoleva i pored snezne zime, snaznog vetra i jarkog sunca. U Kini bor je jedan od tri simbola dugovecnosti: pored pecurke, zdrala, i bambusa.
Cempres ili ljubavnik
Kada neko u nasim krajevima pomene cempres, najcesce se pomisli na Mediteran, ali i na groblje... Tako nikada nisu razmisljali u jednoj od najlepsih evropskih oblasti, u italijanskoj Toskani. Zato su cemprese sadili pored svojih prelepih, raskosnih kuca, ali i po obroncima brezuljaka, pored crkava i manastira.
Nekada davno cempres nije oznacavao blizinu smrti, vec je bio znak zivota i plodnosti, verovatno zbog svog oblika. Stari Rimljani u svoje baste i vinograde stavljali su svojevrsne skulpture falusnih oblika napravljene upravo od drveta cempresa. Uz ostale poklone, mladenci su uvek dobijali i mladice cempresa, kako bi brak bio plodan.
U srednjovekovnim novelama, cempres je bio tajni znak za ljubavnika, dok se o zeni govorilo kao o ruzi. Naime, ukoliko bi se pominjali cempres i ruza, bilo bi jasno da je rec o ljubavnoj vezi... Zbog svojih uvek zelenih listova, cempres je smatran i neunistivim drvetom: na njegovom stablu cesto je bila urezana Amorova strela, kao znak vecne ljubavi... Takodje, od tvrdog drveta cempresa pravljene su kutije i skrinje u kojima su se cuvale dragocenosti. Persijanci su smatrali da cempres predstavlja vatru, odnosno plamen. Takodje su verovali da je to prvo drvo koje covek sretne u raju.
Jedna legenda sa Sardinije pripoveda kako je hrast postao zastitnicki i ocinski znak. Evo kako ona glasi...
Suvi hrast
Jednog lepog dana djavo se uputi pred Gospoda, pa mu rece: „Ti si gospodar svega i svih dok ja, jadnicak, nemam bas nista. Daj mi nesto, daj mi da vladam nekim bar malim posedom.”
„Sta bi ti voleo da imas?”, upitao ga je Gospod.
„Pa, mogao bih, na primer, da budem gospodar sume”, odgovori djavo.
„Dobro”, pristade Gospod, „ali bices gospodar sume samo zimi kada sa drveca otpadne lisce. Kada drvece olista, suma ce ponovo biti moja.”
Kada je drvece culo o cemu se Gospod i djavo dogovaraju, veoma se zabrinulo.
„Sta da radimo? Vec na jesen lisce ce nam otpasti.”
Drvece je oducilo da potrazi savet od starog hrasta. Hrast je dugo razmisljao i naposletku rekao:
„Trudicu se koliko mogu da sacuvam svoje lisce na granama. Moje suvo lisce ostace na granama sve dok vase pocetkom proleca ne pocne da pupi tako da djavo nikada nece moci da gospodari sumom.”
Od tada, legenda kaze, suvo lisce hrasta ostaje na granama sve dok drugo drvece ne olista.
Kedar za bogove
Starogrcki mislilac Pitagora savetovao je da se kipovi bogova ukrasavaju samo lovorom, cempresom, mirtom i kedrom (Cedrus libani) buduci da su samo te biljke dostojne bogova. Prema kaldejskom verovanju, kedar je u stanju da otera cak i zle duhove.
Kedar je drvo koje takodje moze da dozivi hiljadu godina.
Visoko je dvadeset do cetrdeset metara i deluje velicanstveno. Bio je jedan od prvih lekova protiv zubobolje. U Starom zavetu, u „Pesmi nad pesmama” pominje se zbog svoje velicine i divnog mirisa, kao i u sumersko-vavilonskom „Epu o Gilgamesu”. Stari Jevreji smatrali su da, ukoliko su grede na kuci napravljene od kedrovine, i duse ukucana bice zasticene od raznih zala. I kedar se smatrao drvetom koje je nemoguce unistiti. Mnoge stvari koje nisu bile porozne stari Rimljani stoga su jednostavno nazivali - kedrom.
Mirjana Ognjanovic
link