Post by Emperor AAdmin on Dec 21, 2007 19:31:16 GMT -5
U slavu zivota
Sve bilo je muzika
Nijedan vazniji cin u zivotu starih Grka nije mogao da se zamisli bez muzicke pratnje
Muzika u antickoj Grckoj imala je znacajnu ulogu. Nazalost, o njoj imamo malo podataka jer je sacuvan neznatan broj muzickih dela iz tog doba. Podaci mogu da se nadju u raspravama grckih muzickih teoreticara i filozofa, a mnogi zakljucci mogu da se izvuku i iz likovnih i knjizevnih dela, kao pomocnih izvora saznanja.
U zivotu starih Grka nije postojao nijedan vazniji cin koji nije bio propracen muzikom. Vencanja, sahrane i razni drugi verski obredi, ali i obicni poljski radovi, obavljani su uz pratnju muzike.
Isto tako, ona je doprinosila da velike javne svetkovine, igre i takmicenja postanu jos svecaniji. Atleticar koji je pobedio na takmicenju bio je slavljen posebnim muzickim kompozicijama.
Treba istaci da su anticki Grci o muzici sudili sa etickog stanovista nastojeci da utvrde koliko im ona donosi dobra, a koliko zla. Posedovali su lestvicu vrednosti pomocu koje su utvrdjivali vrednost pojedinih pesama ili kompozicija. Naime, verovali su da muzika ima takvu uticajnu moc kojoj covek, hteo ne hteo, mora da podlegne. Po njihovom misljenju, ona u ljudima izaziva i razvija odlucnost, hrabrost, radinost, muzevnost, ali isto tako i lenjost, opustenost i slabost.
Vazno drvo simsir
Stari Grci smatrali su da omladina mora da uci muziku, naravno, dobru muziku. A koliki su joj znacaj pridavali najbolje moze da se vidi iz jedne izreke poznatog grckog filozofa Platona: „Sto drzava ima bolju muziku, to ce i sama biti bolja!”
Najpopularniji instrumenti bili su zicani (lira i kitara), i duvacki, (aulos). Kod pomenuta dva instrumenta, zice su, bile uspravno postavljene i donjim delom pricvrscene za rezonator koji je kod lire pravljen od kornjacinog oklopa, a kitarin od obicnog drveta. Zice su imale jednaku duzinu i svaka je mogla da proizvodi samo jedan ton, cija je visina zavisila od njene debljine i zategnutosti. Prilikom sviranja, ovi instrumenti drzani su uspravno i sviralo se prstima ili pomocu takozvanog plektrona.
Broj zica na liri i kitari stalno se menjao. U pocetku ih je bilo sedam, potom osam. U 5. veku pre nase ere najpre su imale jedanaest, a krajem tog stoleca cak petnaest zica. Lira je bila kucni instrument i u Atini je ucenje sviranja na njoj bilo obavezno za omladinu.
Aulos je umnogome licio na danasnju obou - sastojao se od jedne cevi s rupicama, otvorene na donjem kraju. Gore se nalazio dvostruki jezicak koji se duvanjem okretao i na taj nacin proizvodio tonove. Njihova visina zavisila je od zatvaranja i otvaranja pojedinih rupica. Ovaj instrument najcesce je pravljen od trske, simsira, obicne ili slonove kosti, nikad od metala.
Aulos se svirao uz sve verske obrede a, osim toga sluzio je i za pracenje vojnickih koraka i pokreta veslaca. Postojale su posebne muzicke skole u kojima se ucilo sviranje na aulosu, a sviraci su se zvali auleti i bili su narocito poznati oni iz Argosa i Tebe. Pojavom hriscanstva aulos se izgubio.
Postojali su i takozvani diaulosi, dve potpuno odvojene cevi cije je krajeve svirac istovremeno drzao u ustima. Broj rupica na aulosu i diaulosu bio je razlicit - od cetiri do petnaest - i vremenom se povecavao, kao i broj zica na liri i kitari.
Pored ovih instrumenata Grci su jos znali i za harfu (salterion), instrument stranog porekla, zatim za veliku egipatsku harfu „sambuku”, koja je imala oblik polumeseca. Od duvackih instrumenata bila im je poznata flauta koja se zvala „monokalamna siringa”, „polikalamna siringa” i „Panova frula”, ali i kastanjete, bubnjevi i cimbale.
I za tugu i za radost
Grcka anticka muzika se, po svom obliku, svrstavala u nekoliko grupa. Najstarija grupa, koja je u sebi imala neceg dostojanstvenog, zvala se kitarodija. To je, u stvari, bilo solo pevanje uz kitaru. Pevac je obicno sam sebe pratio sviranjem na kitari.
Aulodijom je bila grupa gde se pevalo uz aulos. Za to su, naravno, bila potrebna dva izvodjaca, jer je aulos duvacki instrument. Ona nije bila popularna kao kitarodija, pa je tako recimo, veliki rimski govornik Ciceron jednom rekao da se aulodi regrutuju iz redova propalih kitaroda.
Zasebnu grupu cinila je cista instrumentalna muzika. Bila je to takozvana kitaristika, odnosno aulistika, zavisno od toga da li je preovladjivala kitara ili aulos. Aulosi su imali veoma bogat repertoar.
Posebno je bio poznat aulet Sakades. Kakva je bila njegova umetnost najbolje moze da se vidi iz opisa jednog od njegovih dela, kao sto je borba Apolona sa zmajem Pitosom. Pomocu aulosa izrazio je uvodno raspolozenje, zatim Apolonovo izazivanje zmaja, njihovu borbu (trebalo je prikazati jeku truba i skripanje zmajevih zuba), Apolonovu pobedu i njegove pobednicke pesme.
Kitaristika je po svom repertoaru bila kudikamo skromnija jer dela za nju nisu imala neki narocit sadrzaj. Sva umetnikova teznja bila je usredsredjena na sto vestije muziciranje.
Na kraju vredi pomenuti horsku muziku koja je postojala od najdavnijih vremena. Horsko pevanje pratili su kitara, aulos ili oba instrumenta zajedno.
Postojale su razne vrste horskih pesama. Najstarije pevanje bio je takozvani tren - pesma zalosti, oplakivanja, zatim, nasuprot njemu, pean koji je bio pesma radosti, obicno posvecena Apolonu, pa ditirambi, pesme posvecene bogu vina Dionisu, koje su pevane obicno u prolece, uz ucesce pedesetorice igraca i pevaca koji su kruzili oko Dionisovog oltara preobuceni u satira, odnosno u kozje koze.
Jedna vrsta horskih pesama bile su i himne posvecene svim bogovima.
Iz ditiramba su se, vremenom, razvile tragedije koje se, u neku ruku, mogu smatrati jedinstvom nekoliko umetnickih oblika.
J. R.
link
Sve bilo je muzika
Nijedan vazniji cin u zivotu starih Grka nije mogao da se zamisli bez muzicke pratnje
Muzika u antickoj Grckoj imala je znacajnu ulogu. Nazalost, o njoj imamo malo podataka jer je sacuvan neznatan broj muzickih dela iz tog doba. Podaci mogu da se nadju u raspravama grckih muzickih teoreticara i filozofa, a mnogi zakljucci mogu da se izvuku i iz likovnih i knjizevnih dela, kao pomocnih izvora saznanja.
U zivotu starih Grka nije postojao nijedan vazniji cin koji nije bio propracen muzikom. Vencanja, sahrane i razni drugi verski obredi, ali i obicni poljski radovi, obavljani su uz pratnju muzike.
Isto tako, ona je doprinosila da velike javne svetkovine, igre i takmicenja postanu jos svecaniji. Atleticar koji je pobedio na takmicenju bio je slavljen posebnim muzickim kompozicijama.
Treba istaci da su anticki Grci o muzici sudili sa etickog stanovista nastojeci da utvrde koliko im ona donosi dobra, a koliko zla. Posedovali su lestvicu vrednosti pomocu koje su utvrdjivali vrednost pojedinih pesama ili kompozicija. Naime, verovali su da muzika ima takvu uticajnu moc kojoj covek, hteo ne hteo, mora da podlegne. Po njihovom misljenju, ona u ljudima izaziva i razvija odlucnost, hrabrost, radinost, muzevnost, ali isto tako i lenjost, opustenost i slabost.
Vazno drvo simsir
Stari Grci smatrali su da omladina mora da uci muziku, naravno, dobru muziku. A koliki su joj znacaj pridavali najbolje moze da se vidi iz jedne izreke poznatog grckog filozofa Platona: „Sto drzava ima bolju muziku, to ce i sama biti bolja!”
Najpopularniji instrumenti bili su zicani (lira i kitara), i duvacki, (aulos). Kod pomenuta dva instrumenta, zice su, bile uspravno postavljene i donjim delom pricvrscene za rezonator koji je kod lire pravljen od kornjacinog oklopa, a kitarin od obicnog drveta. Zice su imale jednaku duzinu i svaka je mogla da proizvodi samo jedan ton, cija je visina zavisila od njene debljine i zategnutosti. Prilikom sviranja, ovi instrumenti drzani su uspravno i sviralo se prstima ili pomocu takozvanog plektrona.
Broj zica na liri i kitari stalno se menjao. U pocetku ih je bilo sedam, potom osam. U 5. veku pre nase ere najpre su imale jedanaest, a krajem tog stoleca cak petnaest zica. Lira je bila kucni instrument i u Atini je ucenje sviranja na njoj bilo obavezno za omladinu.
Aulos je umnogome licio na danasnju obou - sastojao se od jedne cevi s rupicama, otvorene na donjem kraju. Gore se nalazio dvostruki jezicak koji se duvanjem okretao i na taj nacin proizvodio tonove. Njihova visina zavisila je od zatvaranja i otvaranja pojedinih rupica. Ovaj instrument najcesce je pravljen od trske, simsira, obicne ili slonove kosti, nikad od metala.
Aulos se svirao uz sve verske obrede a, osim toga sluzio je i za pracenje vojnickih koraka i pokreta veslaca. Postojale su posebne muzicke skole u kojima se ucilo sviranje na aulosu, a sviraci su se zvali auleti i bili su narocito poznati oni iz Argosa i Tebe. Pojavom hriscanstva aulos se izgubio.
Postojali su i takozvani diaulosi, dve potpuno odvojene cevi cije je krajeve svirac istovremeno drzao u ustima. Broj rupica na aulosu i diaulosu bio je razlicit - od cetiri do petnaest - i vremenom se povecavao, kao i broj zica na liri i kitari.
Pored ovih instrumenata Grci su jos znali i za harfu (salterion), instrument stranog porekla, zatim za veliku egipatsku harfu „sambuku”, koja je imala oblik polumeseca. Od duvackih instrumenata bila im je poznata flauta koja se zvala „monokalamna siringa”, „polikalamna siringa” i „Panova frula”, ali i kastanjete, bubnjevi i cimbale.
I za tugu i za radost
Grcka anticka muzika se, po svom obliku, svrstavala u nekoliko grupa. Najstarija grupa, koja je u sebi imala neceg dostojanstvenog, zvala se kitarodija. To je, u stvari, bilo solo pevanje uz kitaru. Pevac je obicno sam sebe pratio sviranjem na kitari.
Aulodijom je bila grupa gde se pevalo uz aulos. Za to su, naravno, bila potrebna dva izvodjaca, jer je aulos duvacki instrument. Ona nije bila popularna kao kitarodija, pa je tako recimo, veliki rimski govornik Ciceron jednom rekao da se aulodi regrutuju iz redova propalih kitaroda.
Zasebnu grupu cinila je cista instrumentalna muzika. Bila je to takozvana kitaristika, odnosno aulistika, zavisno od toga da li je preovladjivala kitara ili aulos. Aulosi su imali veoma bogat repertoar.
Posebno je bio poznat aulet Sakades. Kakva je bila njegova umetnost najbolje moze da se vidi iz opisa jednog od njegovih dela, kao sto je borba Apolona sa zmajem Pitosom. Pomocu aulosa izrazio je uvodno raspolozenje, zatim Apolonovo izazivanje zmaja, njihovu borbu (trebalo je prikazati jeku truba i skripanje zmajevih zuba), Apolonovu pobedu i njegove pobednicke pesme.
Kitaristika je po svom repertoaru bila kudikamo skromnija jer dela za nju nisu imala neki narocit sadrzaj. Sva umetnikova teznja bila je usredsredjena na sto vestije muziciranje.
Na kraju vredi pomenuti horsku muziku koja je postojala od najdavnijih vremena. Horsko pevanje pratili su kitara, aulos ili oba instrumenta zajedno.
Postojale su razne vrste horskih pesama. Najstarije pevanje bio je takozvani tren - pesma zalosti, oplakivanja, zatim, nasuprot njemu, pean koji je bio pesma radosti, obicno posvecena Apolonu, pa ditirambi, pesme posvecene bogu vina Dionisu, koje su pevane obicno u prolece, uz ucesce pedesetorice igraca i pevaca koji su kruzili oko Dionisovog oltara preobuceni u satira, odnosno u kozje koze.
Jedna vrsta horskih pesama bile su i himne posvecene svim bogovima.
Iz ditiramba su se, vremenom, razvile tragedije koje se, u neku ruku, mogu smatrati jedinstvom nekoliko umetnickih oblika.
J. R.
link