Post by Emperor AAdmin on Dec 25, 2008 13:13:25 GMT -5
Rimski carevi iz naših krajeva
Purpur imperije
Boja purpura, kao simbol Careve vlasti, dobijala se od jedne vrste mekušci - morskog puža. U vrijeme Rimske republike boja purpura korištena je za bojenje ogrtača vojskovođa. Korištenje purpurnih ogrtača kasnije je postalo isključivo pravo rimskih careva, što se održalo i u Bizant. Danas se taj običaj zadržao u boji svečane odeždi katoličkih kardinala
Smrt u Sirmijumu
"Uskoro će i na tvoja vrata zakucati smrt ... Zato pođi s blagom misli, jer i onaj koji te zove pun je blagost. "
(Car Marko Aurelije)
Godine 180, desetog dana mjeseca ožujka, teško se razboleo car Marko Aurelije. Imao je pedeset devet godina. Car, koji je tek krenuo u još jedan od brojnih pohoda protiv germanskih plemena, nije sumnjao u ishod svoje bolesti. Već neko vrijeme po garnizonima rimske vojske vladala je kuga. Car naredi da se vojska zadrži u Sirmijumu i hitno pozovu njegovog sina, suvladara i nasljednika Komoda. Sedam dana kasnije, u prohladno jutro, dok su se naslovne vijesti magle vukli nad mutnom, gotovo nevidljivom rekom, nekoliko konjanika zaustavilo se pred carskom palatom u Sirmijumu. In je vladao mrak. Uljana lampa bacala je slabu svjetlost na skromne postelju i na drhtavo tijelo utonulo u košmar groznice.
Komoda se neodlučna zaustavio na nekoliko koraka od ležaja. I sada, kao onda kad bi kao dječak prilazio svome ocu, počinjao bi se znoji i unezvereno gleda okolo, očekujući teška i njemu nerazumljiva pitanja na koja ne bi znao odgovor. Ali, ovaj put nije mu uputio nikakvo pitanje. Car je jedva uspio da otvori oči. Tek nakon nekog vremena prepoznao je sina i nasljednika, pa je jedva razumljivim glasom promrmljao:
"Budi dobar dok živiš ... dok možeš. Poštuj bogove, slušaj savjetnike ... "
Bolesnik uz vidan napor pomače ruku i pokaza na purpurni ogrtač, znak carskog dostojanstva, koji sluge odmah pružiše Komodo. On s olakšanje zgrabi ogrtač i, ne čekajući više ni časa jedva primjetno odajući zadnji pozdrav ka umirućem, izjuri iz prostorije. Nakon nekog vremena sve se utišalo. Palača kao da je bila pusta. Samo nekoliko najvjernijih pratilaca opraštalo se od cara. A onda je, kao nekada Julije Cezar pred svojim ubicama, Marko Aurelije u posljednjoj agoniji prevukao togu preko glave. I sve je bilo gotovo.
Odvojila se duša od tijela.
Tako je nekako prije gotovo osamnaest stoljeća u našim krajevima, u logoru u Sirmijumu, umro rimski car i filozof Marko Aurelije Antonin. Pisac "Razmišljanja samome sebi", koja nam i danas o njemu svjedoče kao o "jednoj od najsloženijih i najmudrijih ličnosti koje su ikada sjede na vladarskom tronu." S Markom Aurelijem svom kraju približava se jedno doba, vijek gotovo jedinstven u povijesti ne samo Rima , nego i bilo koje druge državne tvorevine kad se u stvarnosti gotovo ispunila Platona ideja o državi kojom vlada meritokratija - vlast najzaslužnijih, onih mudrih, najsposobnijih i najboljih. Doba kad se između 96. i 180. godine izmjenjuju carevi pod imenima Nerva, Trajan, Antonin Pije, Hadrijan, Marko Aurelije, sve sjajniji od sjajnijeg, sposobniji od sposobnijeg.
Carevi birani ne po srodstvu s prethodnim vladare, nego prije svega prema darovitosti i zaslugama. I koji će svaki za sebe, djelima i ponašanjem, ostaviti ime u povijesti. Sa smrću cara Marka Aurelija 180. godine, nakon cijelog jednog stoljeća, nasljednik prestola postao je prirodni potomak prethodnog cara - Komodo.
Ograničeni, razuzdane i surovi sin Marka Aurelija, već nakon desetak godina nasilno će izgubiti i vlast i glavu.
Ilustrovao Dragan Maksimović
Antički povjesničar Dion Kasije bilježi da nakon Markovi smrti "sve prelazi iz zlatnog kraljevstva u kraljevstvo gvožđa i rđe". Ni moderno doba nije mnogo promijenilo ovaj stavak. Istoričar Renan će napisati da "se dan smrti Marka Aurelija može smatrati ključnim trenutkom propasti stare (antičke) civilizacije ... S njim je filozofija bila na vlasti. Zahvaljujući njemu, svijetom je na trenutak upravljala najbolja i najveća ličnost svoga doba ... A kad ni Marko Aurelije nije mogao spasti svet, tko da ga spasi? "Nakon smrti Marka Aurelija, Rimsko carstvo postupno će tonuti u krizu i mijenjati se. Preko Dunava pojavljuju se sve duže kolone varvarskih plemena, German, Skita, Gota, Sarmata, koje je car Marko Aurelije bez uspjeha pokušavao da zaustavi.
I dok su se carske vojske u Panonija i na Dunavu posljednjim naporima opirale horda Varvara, i dok su na istoku legionari posrtali pod udarim surovih Part, a rimski gradovi i naselja Gore, stanovnici slavnog i vječnog grada Rima jedino su brinuli o "hljebu i igrama ": da li će dobiti besplatnu hranu i da li će konji" plavih "ili" Crvenih "sutra prvi proći kroz cilj, kao i tko će od novopridošlih gladijatora osvojiti nagradu na narednim igrama ...
Guverner Donje Panonije postaje car
"Omnia fui. Nihil expedite / Bio sam sve. Ne znači mi ništa. "
(Car Septimije Sever)
Krajem drugog stoljeća naše ere Rimsko carstvo imalo je dvije provincije koje su se zvali Panonija. Gornja Panonija obuhvatala je veći dio današnje Austrije i zapadne Mađarske. Prostor Donje Panonije protezala se na jugoistok, kroz savremenu Mađarsku, Hrvatsku i Srbiju sve do ušća Dunava u Savu, uključujući i grad Sirmijum. Njom je upravljao carski legat, najčešće bivši pretor, a od vremena Marka Aurelija bivši konzul, koji je komandovao jednom legija raspoređeno u provinciju. U Panonija su živjeli Iliri i Kelti (Skordisci, Taurisci, Karni) koje su Rimljani smatrali hrabrim, ratobornim, surovim i prevrtljivim. Drvo, raž i ječam bili su najvažniji proizvodi ove provincije. Stanovnici su proizvodili i jednu vrstu ječmenog piva.
Novčić s likom rimskog cara
i filozofa Marka Aurelija iskovan
možda baš 180. godine kada je
car umro u Sirmijumu
Negdje oko 186. godine car Komoda, sin i nasljednik Marka Aurelija, postavio je za prefekta Donje Panonije Septimija Severa, čovjeka koji će ubrzo igrati odlučujuću ulogu u sudbini Carstva. Bio je to čovjek prijatne spoljašnosti, tamne puti, čije se severnoafričko i nerimsko porijeklo posebno jasno vidjelo po kovrdžavoj kosi i istoj takvoj lepo negovanoj Bradić, kao i po zaobljenim crtama lica, punačkim usnama. Ali, lijepo ponašanje i bogata toga prikrivali su krupno i mišićavo tijelo bivšeg vojnika i generala, iskaljeno u desetljećima teških vježbi, bitki i napornih putovanja. Porijeklo i karijera tadašnjeg prefekta Donje Panonije možda na najbolji način pokazuju u kojoj mjeri je grad Rim nakon stoljeća osvajanja uspeo da se pretvori u "univerzalno carstvo" koje je dobrim dijelom dostiglo granice poznatog svijeta i koje je, istovremeno, uspjelo u carstvo uključi i latinizuje pokorene narode Sredozemlja i Europe.
Naime, Septimije Sever poticao je iz bogate severnoafričke obitelji koja je već davala rimske konzula i koja je, bar djelomično, bila punskog, odnosno kartaginskog porijekla. Tako je u njegovim venama tekla i krv onih Kartaginjana s kojima se Rim nekoliko stoljeća ranije, u doba Hanibala (II stoljeća prije n. E) borio na život i smrt za prevlast u Sredozemlja. Ali, nakon tri ili četiri stoljeća, ova činjenica uopće nije smetalo mladom Rimljaninu - Afrikancu da postupno napreduje stepenicama državnih počasti i slave, sve do najviših položaja. Međutim, nije dovoljno samo imati sposobnosti ili želje. Potrebno je i da same okolnosti, odnosno sudbina - rimska boginja Fortuna - pruži priliku da se neka ličnost u potpunosti iskaže u punoći svojih osobina i širini svoje ambicije. Bilo je potrebno da dođe 194. godina i da se jednog jutra, kad je prefekt Donje Panonije Septimije Sever izlazio iz svojih odaja, nakon što je sanjao kako sise vučicu (ovaj san, kako navodi "Historia Augusta", bio je nagovijesti carskog zvanja - vučica je odgojila Romula i Rema, osnivače Rima), pred njim ukaže boginja Fortuna koja će mu, pokazavši put koji od Sirmijuma vodi ka Rimu, na uvo došapnuti:
"Zar još čekaš?" Jer tog jutra glasnik na oznojenom konju iz Rima je donio vijest o još jednom care -
ubojstvu i o zbunjenosti koja je vladala u glavnom gradu carstva.
Ilustrovao Dragan Maksimović
Godina "četiri cara"
Samo nekoliko mjeseci nakon ubojstva cara Komoda, ubijen je i njegov nasljednik i bivši ugledni general Marka Aurelija - car Pertinaks. Ubojstvo su izvršili pripadnici pretorijanske garde, dakle, oni vojnici koji su bili birani i koji su podnijeli zakletvu da će, ako treba, i svojim životom da štite cara. Pretorijanci su zatim, između više kandidata, na carski prijesto podigli jednog od najbogatijih rimskih senatora (Didija Julijana), čija se prednost pred ostalim kandidatima uglavnom sastojala u činjenici da je vojnicima ponudio najveću nagradu ukoliko bude izabran na prijesto. Izbor je odmah potvrdio već odavno politički beznačajne i carevima i vojsci pokorno Senat. No, taj izbor imao je i jednu krupnu manjkavost.
Pretorijanci su, naime, zaboravili da u postupku biranja novog cara zapitaju i ostale svoje kolege, odnosno druge rimske Legije od kojih se većina nalazila po prostranim granicama Carstva i koji, izgleda, nisu mogli da računaju na novčanu nagradu koju je car obećao svojim gardistima. I čim se vijest o događajima u Rimu proširila po carstvu, pojavilo se ne manje od još tri kandidata za purpur: jednog su izglasali Legije u Britaniji, drugog Legije u Siriji, a trećeg - Septimija Severa - Podunavske Legije. U tim dramatičnim danima travnja 194. godine, u godini "četiri cara", pokazalo se zašto je položaj guvernera Donje Panonije bila značajna strateška prednost za svakog kome bi se učinilo da je dobar kandidat za vladara. Prvo, zato što je uz Dunav bilo najviše legija koje su, doduše, imale zadatak da štite granice carstva od vanjskog neprijatelja, ali su mogle poslužiti i za unutarnju potrebu.
Septimije Sever je tako u svom pohod na Rim okupio 15 legija, u čemu mu je, pored omiljenosti, pomogla i činjenica da je njegov rođeni brat bio guverner susjedne provincije - Gornje Mezije (koja je najvećim dijelom bila na prostoru današnje Srbije). Drugo, jer su podunavske trupe najvećim dijelom činili vojnici ilirskog, odnosno tračkog i tribalskog porijekla koji su u to doba smatrani najžešćim ratnicima i najlojalnijim vojnicima rimske vojske. U to vrijeme su i careve i vojnike uglavnom davale nekadašnje pokorene provincije. I najzad, Panonija je nekako imala središnji položaj prema zapadu i istoku carstva i bila je relativno blizu prestonice.RIMSKA HRONOLOGIJA I PROSTOR BALKANA
(II-V vijek)
Godina Događaj
180. Smrt cara Marka Aurelija u Sirmijumu.
193. Septimije Sever proglašen za cara.
212. Car Karakala odobrio rimsko građanstvo svim stanovnicima imperije.
222. Nakon ubistva Elogabala, za cara proglašen Aleksandar Sever.
235. Maksimin Tračanin, porijeklom s Dunava, postao car.
238. Ubistvo Maksimina Tračanina.
249. Decije, poreklom iz okoline Sirmijuma, postao car i pobijedio i ubio cara Filipa.
250. Progoni kršćana po čitavoj imperiji.
251. U bici kod Forum Trebonii Goti porazili i ubili cara Trajana Decija i njegovog sina.
260. U bici kod Edese Persijanci pobedili i zarobili cara Valerijana.
268. Nakon ubojstva cara Gelijena za cara proglašen Klaudije II (Gotski), rođen negdje u našim krajevima.
269. U bici kod Naisa (Niša) Klaudije II žestoko porazio Gote.
270. Car Aurelijan, porijeklom iz Podunavlja.
271. U bici kod salona Aurelijan pobjeđuje Tetrika - kraj "Galskog carstva".
272. Aurelijan pokorava Palmiru.
275. Ubistvo Aurelijana.
276. Prob, porijeklom iz Sirmijuma, postaje car.
282. Ubistvo Proba u Sirmijumu.
284. Dioklecijan proglašen za cara. U bici kod Marguma (ušće Morave u Dunav) pobijedio Karina.
286. Maksimijan iz Sirmijuma izabran za suvladara Dioklecijanu.
293. Za mlađe suvladare (cezare) izabrani Konstancije Hlor iz Naisa i Galerije iz Travunije - tetrarhija. Umjesto Rima, glavni gradovi carstva su Nikomedija, Sirmijum, Mediolanum (Milano) i Triejer.
303. Početak velikog progona kršćana (do 311).
305. Dioklecijan i Maksimijan povukli se s vlasti. Novi kolovoz Galerije i Konstancije Hlor. Cezar Sjever II i Maksimin Daja (svi rođeni na prostoru današnje Srbije).
306. Smrt Konstancija klora. Naslijedio ga sin Konstantin, rođen u Naisu.
307. Pogibija Sjevera II. Sastanak tetrarha u Karnuntumu. Za novog kolovoza proglašen Licinije, Zemljak Galerija.
311. Smrt Galerija (u rodnom kraju FeliŠ Romuliani - Gamzigrad).
312. U bici na Mivijskom mostu, kod Rima, Konstantin pobijedio Maksencija (sina Maksimijana).
313. Licinije pobijedio Maksimina Daju, koji kasnije umire. Proglašenje "Milanskog edikta o toleranciji kršćanstva i svih ostalih vjera.
315. U bici kod Chiba (Vinkovci) Konstantin pobijedio Licinija.
323. Konstantin konačno porazio i pogubila Licinija. Konstantin jedini vladar imperije. Prihvaćanje kršćanstva kao carske vjere.
325. Nikejski sabor kršćanske crkve. Osuda arijanskog učenja.
328-330. Konstantin osniva Konstantinopolj (Carigrad).
337. Konstantina smrt.
340. Pogibija Konstantina II u sukobu sa Konstansom (sinovi Konstantina).
351. Bitka kod Murse (Osijek) - pobjeda Konstancija II.
357. U bici kod Strasbourga Julijan (Otpadnik), porijeklom iz naših krajeva, pobijedio Alemán.
361. Julijan postaje car.
363. Smrt Julijana. Jovijan, porijeklom iz Singidunum, postaje car.
364. Valentinijan I podijelio carstvo. Istok pripao Valensu.
378. Bitka kod Hadrijanopolja. Valens poražen od Gota.
379. Teodosije Veliki proglašen za cara u Sirmijumu od strane Gracijana (koji je rođen u Sirmijumu).
381. Drugi ekumenski sabor.
385. Sveti Jeronim (porijeklom iz Ilirika) prevodi Bibliju (Vulgata).
395. Smrt Teodosija Velikog. Konačna podjela imperije na Istok (Honorije) i zapad (Arkadije).
410. Goti opljačkali i spalili Rim.
Još u prvim desetljećima principata (I vijek) Legije iz Panonije imale su značajnu ulogu u borbama oko carske vlasti. Tako su, u borbama nakon Neronove smrti, panonske i mezijske trupe kod Bedrijaka u Italiji porazili germanske Legije, a zatim na juriš zauzele Rim i proglasile za cara Vespazijana. To je bilo prvi put da je vojska iz Ilirija na prijestolje postavila svog pretendenta. Trebalo je nešto više od četrdeset dana usiljenog marša da se panonske Legije Septimija Severa pojave pred vratima Rima. Dok je Sjever u Rimu primao počasti oduševljenog naroda i senatskih ulizica, njegovi suparnici u Britaniji i Siriji nisu ni pomaknuli svoje vojske.
Nekadašnji pretorijansku garde, koja je zbog izdaje cara Pertinaksa bila raspuštena, već je zamijenila nova, još mnogo veća jedinica podunavskih legionara. A onda je došao na red i rat s pretendentima sa istoka i sa zapada. Jedna od prvih Severovih odluka bila je da vojnicima povisiti plaće i više od dva puta. Za manje od dvije godine od onog aprilskog jutra, nekadašnji panonski guverner bio je neograničeni gospodar Rimskog Carstva kojim će vladati čitavih 18 godina, često surovo, ali uglavnom dosta mudro - sve do 211. godine. Iza sebe će ostaviti mnoge nove građevine, kao i novu vladajuću dinastiju - kuću Sjevera.
Novi Car obilazio je dva puta dunavski limes - 196. i 202. godine.
Prilikom prvog boravka, Sjever je u Viminacijumu, na Dunavu, proglasio svog sina Basijana za cezara, promenivši mu ime u Anonin kako bi svoju obitelj makar retroaktivno povezao s ranijim Cara. Na planini Rudnik u Srbiji, na mjestu gdje je nekada postojao stari rimski rudnik s naseljem i hramom posvećenim majci Zemlji, i danas se na jednom kamenu mogu pročitati slijedeće riječi: "Kolovoz, Cezar, Lucije Septimije Sever, nepobedivi, uzvišeni, obnovio je ovaj hram majke Zemlje, uz pomoć Kasija Ligurđana, carskog predstavnika i na zahtjev kolonista Publija Fundanija i Publija Elija Mukanija. "
Vrijeme podunavskih careva
Vladavina Septemija Sjevera bila je samo razdoblje privremenog stišavanja krize, tišina pred buru. Njegovi nasljednici imali su manje sreće i još manje sposobnosti za vlast od njihovog uglednog pretka i osnivača dinastije. Tako se desilo da kuća Sjevera ne opstane dugo na vlasti. Gotovo da se ponovio, samo malo drugačije, slučaj Marka Aurelija i njegovog sina nasljednika. Počelo je tako što je mlađeg Severovog sina u majčinu naručju ubio njegov stariji brat Karakala koji je i sam stradao od zavereničkog mača, da bi nedugo zatim i zavjerenika, koji je kratkotrajno postao car, na isti način završio život. Nakon nestanka dinastije Severa, sredinom III stoljeća, rimsku vojsku poraziće varvari, a jedan rimski car ubijen je u bici. Persija, konkurent Rima na istoku, sve žešće će napadati i otkidati parče po parče rimskih posjeda. Činilo se da je carstvo pred raspadom ...
A onda će, tijekom nekoliko generacija, obranu i sudbinu carstva preuzeti ratnici i vladari rođeni na Balkanu, djeca Dunava i Save, rođena i odrasla u Sirmijumu (Mitrovici), naišla (Nišu), Singidunum (Beogradu). Careve vlast bila je veoma opasno zanimanje. Mnogi purpurni ogrtači zarumeneće se krvlju svojih carskih vlasnika. Uz velike napore i žrtve tih "vojničkih careva" skromnog ilirskog ili tračkog porijekla, carstvo će ponovno biti okupilo, učvršćeni, preuređeno. Zasjaće obnovljenim sjajem još jednom kao Roma Aeterna, večiti Rim. Opstajaće još stoljećima - dva stoljeća na Zapadu i više od tisuću godina na Istoku - u Bizant. A još više od toga, skoro sve do danas, trajat rimsko nasleđe, kao i slika i sjećanje na davno doba kad su već cijela civilizovana Europa i Sredozemlje bili jedno. U jednom od najvećih preokreta zabilježenih u cjelokupnoj povijesti, ljudi iz naših krajeva snagom svojih mišića i svoje volje preokrenuće tijek povijesti i spasti Rimsko carstvo. Car Konstantin Veliki, najvažniji od svih, bio je tek jedan od dvadesetak rimskih careva, poput Galerija, Proba, Aurelijana, Maksimijana, Konstancija, Licinija, Gracijana, Konstansa, Jovijana i drugih, koji su potekli s naših prostora. U cjelokupnoj povijesti ovih prostora teško je naći doba kad su ljudi iz naših krajeva imali toliko veliku ulogu i po sudbinu cjelokupne europske civilizacije.
Duško Lopandić
www.politikin-zabavnik.co.yu/