Post by Emperor AAdmin on Dec 25, 2008 13:27:39 GMT -5
Kad vlast više nije slast
Dobrovoljno odlazim!
Svakodnevno čujemo "da ako hoćeš nekoga da upoznaš, daj mu vlast", "da vlast ne kvari samo one koji je nemaju" ili "da neke možeš samo motkom oterati s vlasti". I, zaista, dovoljno je podsjetiti se što su neki umni ljudi u različitim epohama svjetske povijesti rekli o vlasti i odmah će se pokazati gruba istinitost navedenih krilatica
Knez Boris ispraćaju izaslanika carica Teodora, majci vizantijskog cara Mihaila III.
Rimski povjesničar Kornelije Tacit upozoravao je "da je želja za vlašću od svih najstrašnija", a francuski filozof Fransoa Voltaire mudro je zaključio kako "mora da je zbilja veliko zadovoljstvo biti na vlasti kad je se toliko ljudi želi dočepati", dok francuski političar Šarl Moris de Taleran (1754-1838) tvrdi "da na svijetu nema tužnijeg rastanka od rastanka od vlasti".
Uprkos nespornoj točnosti svega što je rečeno, povijest svijeta poznaje i primjere dobrovoljnog silaska s vlasti, napuštanja trona ili najviših položaja bez bilo kakve neposredne prinude, čak i ljudi koji su bili na vrhuncu moći i imali gotovo neograničena ovlaštenja. Ovoga puta bit će riječi o tri istaknute ličnosti koje su se iz različitih razloga u jednom trenutku dobrovoljno povukle sa povijesne pozornice i iz javnog života. Prvi je živio u starom, drugi u srednjem, a treći u novom stoljeću.
Kornelije Sula
Rimski državnik Lucije Kornelije Sula (138-78. Prije n. E) pripadao je uglednom rodu Kornelija, ali se nije isticao bogatstvom. Štoviše, u mladosti je živio skromno, u iznajmljenoj kući, što grčki povjesničar Plutarh ističe ne kao vrlinu nego kao nešto nedovoljno dostojno. Imao je sjajno obrazovanje i bio izvanredan vojskovođa, a kao čovjek bio je sebičan i hladan. Nije voleo laskanje, pa kad mu je neki nedaroviti pjesnik sročio pohvalno slovo u stihovima, Sula je naredio da se pisac nagradi izvjesnom sumom, ali pod uvjetom da ubuduće ne piše stihove. Sula se istaknuo u ratovima koje je vodio njegov kasniji veliki suparnik Gaj Marije, najprije protiv numidijskog kralja Jugurte u sjevernoj Africi (111-105), a zatim i protiv plemena Kimbra i Tevtonaca u sjevernoj Italiji (104-101).
Kao upravnik Kilikije u Maloj Aziji, Sula je 92. godine prije naše ere privremeno uspio da suzbije pontskog vladara Mitridata VI Eupatora, energičnog i sposobnog državnika, čovjeka ogromne fizičke snage i velikog protivnika Rima, čije su glavne odlike bile sujeverje, podmuklost i surovost. Ovaj tipični azijatski despot, znalac čak 22 jezika i potpuno otporan na otrove koje je neprestano uzimao u malim količinama (po njemu se privikavanje na otrove naziva mitridatizam) proširio je svoju državu, ali ga je zaustavio Sula.
Sula se naročito istakao u takozvanom Savezničkom ratu (90-88) koji su nekolicina čuvenih rimskih vojskovođa vodili protiv pobunjenih Italika na čitavom Apeninskom poluostrvu i u kome Rimljani uglavnom nisu imali mnogo uspjeha. Uostalom, italic je nakon okončanja ovih sukoba dodijeljeno pravo rimskih građana. Sula je bio izabran za konzula za 88. godinu i povjerena mu je uprava nad Azije, kao i zapovjedništvo u ratu protiv Mitridata VI koji je obnovio osvajačke poduhvate na Istoku. Vladar Ponta izdao je Efes takozvani Krvavi edikt po kojem je u maloazijskim gradovima pobijeno čak 80.000 Rimljani i Italika. Potom je Mitridatova ogromna vojska prešla u Grčku, pa su rimski položaji na ovoj strani bili veoma ugroženi.
Međutim, Sulino naimenovanje za zapovjednika u ratu protiv Mitridata VI Eupatora nije bilo po volji demokratskim slojevima u Rimu, pa je u uzavreloj i napetoj atmosferi, a u Sulinom odsutnosti, naredba poverena Gaju Mariju. Bio je to trenutak velikog iskušenja za darovitog vojskovođu i on je odlučio da prihvati izazov. Odbio je odluku o opozivu, sakupio vojsku i objasnio joj što se od njega traži. U nastupu bijesa njegovi vojnici prosto su rastrgli narodne Tribune koji su iz Rima donijeli vijesti o oduzimanju danih ovlasti, i svom zapovjedniku jasno stavili do znanja da će ga bespogovorno slijediti. Unatoč odustajanju nekih viših časnika, pod izgovorom da se bori protiv tiranije, Sula je naredio marš na vječni grad. On je bio prvi konzul u rimskoj povijesti koji je krenuo da osvoji prestonicu na Tibru. Unatoč otporu koji su pripremili njegovi protivnici Gaj Marije i Publije Sulpicije Ruf, pri čemu se nisu libili čak ni da naoružamo robove obećavajući im slobodu, Sula je poslije dramatičnih uličnih borbi zauzeo Rim i postao neograničeni gospodar grada. Marije je pobjegao u Afriku, dok je Sulpicije poginuo. Potom je Sula uspostavio red, proveo neke od svojih zakona i potom krenuo u rat na Istok.
U njegovom odsustvu prevagu su ponovno odnele pristaše Gaja Marija. Oni su opkolili grad u kojem je najprije nastupila glad, a zatim se pojavila i kuga. Rim se predao i uslijedilo je razračunavanje sa Sulinim pristalicama. Surovost koju je tom prilikom ispoljio Marije naišla je na neodobravanje čak i među njegovim ljudima. Onda su za konzula za 86. godinu izabrani Gaj Marije i Lucije Kornelije čina. Međutim, sedmi Marijev konzulat trajao je samo nekoliko dana jer je 13. siječnja preminuo. Sula je smijenjen s položaja zapovjednika u pohod protiv Mitridata VI, a na to mjesto postavljen je Lucije Valerij Flak. Pregovori oko Sulinog povratka završeni su potpunim neuspjehom. Ne obazirući se na najnovije događaje u Rimu, on je pošao u rat koji će mu donijeti još veći ugled i omiljenost.
Sula se 87. godine najprije iskrcao u Epiru i spustio prema Beotiji, gdje je porazio Mitridatove vojskovođe. Onda se uputio u Atiku i nekoliko mjeseci opsedao je Atinu. Tom prilikom posekao je znamenite parkove Likeja i Akademije jer mu je bio potreban materijal za opsadne sprave. Ipak, 1. ožujka 86. godine grad je zauzet i opljačkana, a kasnije je razoreno i luka Pirej da ne bi mogla služiti Mitridatovom brodovlju.
Premda bez sredstava i s brojčano manjom vojskom, Sula je 86. godine u dvije bitke, kod Heroneje u Beotiji i Orhomena, porazio Mitridatove glavne vojskovođe, pa su trupe pontskog vladara napustile Grčku. Iste, 86, godine na Istoku se pojavio i Lucije Valerij Flak, novonaimenovani glavnokomandujući u ratu protiv vladara Ponte, ali su njegovi vojnici prebegli Suli. Na drugoj strani, Mitridatov položaj bio je sve nepovoljniji, pogotovo kad je Sulin suradnik kvestor Lucije Licinije Lukul okupio flotu i očistio otoka Egejskog mora. Žitelji Egeja i maloazijskih gradova počeli su da napuštaju Mitridata VI i prelaze na stranu Rimljanima.
Vladar Ponta stupio je u pregovore i mir je sklopljen nakon sastanka s Sulom u gradu Dardanu s jeseni 85. godine prije naše ere. Rimljani su dobili odštetu u visini od 3000 talenata i dio flote Mitridata VI koji je morao napustiti prethodno osvojene oblasti. A Sula je morao razmišlja o konačnom obračunu s političkim protivnicima u Italiji. Kraj 85. i dio 84. godine proveo je u Maloj Aziji, gdje je nametnuo ogromnu odštetu od 20.000 talenata, koja je ozbiljno podrivala blagostanje u Maloj Aziji, i nemilosrdno kaznio sudionike u istrebljivanju Rimljani i Italika. Drugu polovicu 84. godine proveo je u Grčkoj, gdje je uz mnoga pustošenja ponovo učvrstio nedavno pokolebanu rimsku vlast.
Sa 40.000 vojnika Sula se u proljeće 83. godine iskrcao u Brindiziju. Među prvima prišao mu je mladi Gnej Pompej s dvije Legije. Onda je pobedonosni vojskovođa u nekoliko bitaka porazio protivnike koji su okupili veliku vojsku, ali nisu imali jedinstven plan za borbu, i trijumfalno ušao u vječni grad. Sulina pobjeda praćena je svirepim obračunima, kako u samom Rimu tako i u cijeloj Italiji. Na Marsovom polju pobijeno je nekoliko tisuća zarobljenih Samnita. Krici su dopru do hrama Belone u kome je zasedao Senat, a Sula je hladnokrvno rekao da "to po njegovoj zapovijedi kažnjavaju nekoliko zlikovaca" i zamolio Senatore sačuvati spokojstvo. U Rimu su uvedene takozvane proskripcije, popisi sumnjivih osoba koje su stavljana izvan zakona, pa ih je svatko mogao ubiti ili predati za nagradu, dok im je imovina oduzeta. Glave ubijenih izlagane su na Forumu. Naravno, u tom metežu bio je i veliki broj ubistava proisteklih iz osobnog računa i koristoljublja.
Pošto je osvojio vlast, Sula je krajem 82. godine izdejstvovao biti naimenovan za diktatora na neodređeno vrijeme što je bilo prvi put u rimskoj povijesti. Do tada se diktator birao rijetko i sa ograničenjem na šest mjeseci. Sve mjere koje je poduzeo bile su prožete konzervativnim duhom, jer je nastojao da se u Rimu uspostavi poredak kakav je bio u ranoj rimskoj republici. Prema njegovim zakonima, Senatu je vraćen nekadašnji značaj, pretvoren je u najviši državni organ, proširene su mu sudske nadležnosti, a broj njegovih članova od tri stotine povećan je na šest stotina. Uz to, povećan je broj magistratura, a da bi netko postao kvestor morao je da ima 30 godina, pretor 39, a konzul 42 godine. Između svake dužnosti morale su da prođu dvije godine, a ponovni izbor na istu dužnost mogao se obaviti tek nakon deset godina. Smanjen je utjecaj narodnih Tribuna, a bivši tribuni nisu mogli da se kandidiraju za druge magistrature. Dijeljenje žita, redovno obavljano od vremena braće grah, Obustavljeno je.
Sula je bio neograničeni gospodar Rima i rimske države, ali je 79. godine iznenada vratio ovlasti diktatora i povukao se na imanje kod grada Kume u Kampaniji. Njegovo odricanje od vlasti bilo je neočekivano za savremenike i neshvatljivo antičkim historičari. Gestom povlačenja Sula je na naročit način pokazao da su u rimskoj državi interesi zajednice uvijek iznad interesa pojedinca. Upravo je taj smisao za zajednicu i poredak, toliko svojstven Rimljanima, ostavio dubok dojam na Grke koji su kao narod bili drugačiji.
Lucije Kornelije Sula umro je 78. godine prije naše ere, a njegovi
posmrtni ostaci preneseni su u Rim gdje mu je priređen veličanstven pogreb. Sulino tijelo spaljeno je na Marsovom polju i tamo je sahranjeno pokraj grobnice rimskih kraljeva. Utjecaj njegovih pristalica bio je toliki da se niko nije usudio da protestuje protiv raskošna sahrane kakvu Rim do tada nije vidio. Po riječima povjesničara Apijana, Sula je "bio strašan čak i nakon smrti".
Boris-Mihailo
Neki bugarski historičari smatraju da je knez Boris (852-889) najveća ličnost u sveukupnoj povijesti Bugara. U prvoj deceniji vladavine on nije imao uspjeha u ratovima najprije protiv Nijemaca, potom protiv Srba i naposletku protiv Hrvata. Borisova najvažnija i najdalekosežnija odluka bila je da svoj narod prevede u hrišćanstvo i uvede u civilizirani svijet. Na unutrašnjem planu to je značilo civilizaciju države i jačanje moći vladara koga bi ideološki poduprla kršćanska crkva, a na vanjskom planu svojevrsno međunarodno priznanje za bugarsku državu.
Pribojavajući se vizantijskog utjecaja, ukoliko bi hrišćanstvo primio iz Carigradu, Boris je odlučio da se za pokrštavanje obrati dalekom Rimu. To je bio veliki izazov za Bizant koja nikako nije smjela dopustiti da se autoritet rimskog Pape proširi tako blizu njezinih granica. Zbog toga je, pokazujući silu, kombiniranim poduhvatom vojske i flote, primorala Borisa da 864. godine primi hrišćanstvo iz Bizant. Tom prilikom je bugarski vladar dobio hrišćanske ime po vizantijskom caru Mihailu III (842-867) koji mu je kumovao.
Potom je Boris-Mihailo u krvi ugušio pagansku pobunu koju su "potaknule vođe starih bugarskih klanova". Braneći svoje ugrožene položaje, oni su namjeravali da ubiju vladara i ponovo uspostave paganstvo. U veoma teškim okolnostima, imajući uz sebe relativno mali broj pristalica, Boris je nastupio tako proračunato da su docniji pisci njegov pothvat nazvali čudesnim. Uzvratio je velikom bezobzirnošću - pogubila je pedeset dvojicu boljara i njihove potomke. Kasnije je navodno zažalio zbog ovakvog postupka koji je pripisao utjecaju vizantijskog sveštenstva. Kako bilo, paganskom otporu zadati je težak udarac.
U želji da za svoju crkvu izbori samostalnost, Boris-Mihailo je vještom diplomatija, koristeći se suparništvo Rima i Carigradu, u tome donekle i uspio. Bugarska crkva bila je pod jurisdikcijom Carigradske patrijaršije, ali je dobila izvjesnu autonomiju tako što je bugarski prvosveštenik s titulom arhiepiskopa bio iznad vizantijskih arhiepiskopa.
Godine 885/886. Boris-Mihailo prihvatio je učenike Ćirila i Metodija koji su bili protjerani iz Velike Moravske. Među njima naročito su se isticali Kliment i Naum. Ovi duhovnici položili su temelje slovenske kršćanske kulture u Bugarskoj. Bugarski vladar podupirao je njihovu djelatnost "kao dar od Boga" i starao se o hrišćanskoj crkvi, a kasnija predanja pripisuju mu da je podigao sedam hramova.
Godine 889. Boris-Mihailo neočekivano se povukao s prestola poslije bezmalo četiri decenije vladavine. Odlučio je da ostatak života provesti kao redovnik. Neki izvori spominju da je to učinio iz stremljenja prema savršenstvu, a neki da se na takav korak odlučio zbog teške bolesti. Religiozni duh epohe bez sumnje je imao utjecaja na njegovu odluku.
Međutim, Vladimir (889-893), Borisov najstariji sin i nasljednik, u mnogo čemu bio je sušta suprotnost ocu. Vodio je raspusnički život, okrenuo se Njemačkoj umjesto Bizant, proganjao je sveštenika i podsticao paganske običaje. Tako je Bugarska upala u veliku krizu. Svjestan da se ruši njegovo životno djelo, stari knez napustio je monaški život i pojavio se u prestonici Pliski. Sakupio je odane pristaše i u teškom građanskom ratu pobijedio sina, zatvorio ga i oslepeo.
Bio je svjestan da time nije sasvim uklonjena opasnost za hrišćanstvo u Bugarskoj, pa je 893. godine sazvao sabor u Pliski i obznanio da presto dobiva njegov treći sin Simeon (893-927). Na saboru je donesena još jedna važna odluka: bugarska prijestolnica je iz Pliske prebačena u Preslava. Uređeno je da jezik bogosluženja bude slovenski koji je zamijenio dotadašnji grčki.
Boris-Mihailo se vratio isposničkom revnovanju i u monaškoj rizika poživeo još gotovo deceniju i po. Kako je ostalo zabilježeno, upokojio se u večernjim satima, u subotu, 2. svibnja 907. godine. Ubrzo nakon smrti bugarska crkva je kneza Borisa-Mihaila uvrstila među svece.
Portret kralja Milana Obrenovića, rad Đure Jakšića
Milan Obrenović
Unuk Jevrema Obrenovića, brat kneza Miloša, Milan Obrenović (1854-1901) počevši od 1863. godine školovali se u Parizu. Posle ubistva Mihaila Obrenovića u Topčider 1868. godine, svojevrsni državnim udarom proglašen je za kneza, što je potvrdila i Velika narodna skupština. Budući da je bio maloletan, do 1872. godine zemljom je upravljao tročlano namesništvo.
Za njegove vlade Srbija je tri puta stupila u rat. Godine 1876. zajedno s Crnom Gorom prihvatila je Nevesinjski ustanak i ratovala s Turskom carevinom. Iduće, 1877, godine ratovala je uspješno i to joj je donijelo prostorno uvećanje i državnu neovisnost. Razočaran politikom Rusije na Balkanu, koja je na račun Srbije prednost davala Bugarskoj, knez Milan Obrenović u potpunosti se okrenuo Austrougarskoj. U vrijeme dok je on vladao, Srbija je prema obavezama i posljedicama Berlinskog kongresa pristupila podizanju železničke mreže. Kneževina Srbija uzdignuta je 1882. godine na rang kraljevine i Milan Obrenović bio je prvi hrvatski kralj poslije epohe srednjeg vijeka.
Godine 1885. Srbija je Bugarskoj objavila rat koji nitko nije odobravao i koji ju je stajao ogromnih materijalnih i još većih moralnih gubitaka. Posle poraza, Austro-Ugarska je morala spasava srpskog vladara, pa je njenim posredovanjem sklopljen mir u Bukureštu kojim je obnovljeno stanje prije rata. Već tada se kralj Milan Obrenović nosio mišlju da podnese ostavku i abdicira u korist maloljetnog sina. Uz to, bio je u lošim vezama i sa suprugom, Kraljica Natalija, kojoj su smetali kraljeva razuzdanost i bračna nevjerstva, ali i austrofilska politika. S druge strane, kralj Milan nije podnosio njezinu moralnu strogost i ukočenost, kao i rusofilsku nastrojenost.
Milan Obrenović je na prijestolu Srbije ostao sedam godina, a onda je 1889. abdicirao u korist maloljetnog sina Aleksandra. Austro-Ugarska i Njemačka bile su protiv takve njegove odluke. Osobni razlozi koji su ga motivirali da se povuče bili su "moralna slomljenost", "umor od vladanja", koji se pretvorio u trajnu psihološku krizu. Uz to, važan razlog bio je i skandalozni sukob s Kraljica, a i obesna ljubavna veza s Artemizom Hristić. Bili su prisutni i financijski razlozi jer je kralj stalno bio prezadužen, neotporan na korupciju, a nekoliko afera potreslo je njegovu vladavinu. Nisu bez značaja bili ni politički razlozi, prije svega sukob s nacionalnim težnjama srpskog naroda koje je poticanje Rusija, Kraljev politički neprijatelj. Postojalo je očito nerazumijevanje između srpskog naroda i njegovog vladara, pa je on morao da uguši neke pobune, a bio je svjestan da je nemoguće neprestano vladati silom.
Odmah po silaska s prestola, Milan Obrenović se uputio na hodočasničko putovanje po Palestini i drugim mjestima Male Azije, a onda se nastanio u Parizu. U Srbiju je dolazio nekoliko puta, a krajem 1897. godine ponovo se nastanio u Beogradu i uzeo naročitog sudjelovanja u vojnim poslovima. To je trajalo do ljeta 1900. kad se povukao u Beč, gdje je i preminuo 29. siječnja 1901. godine. Sahranjen je u fruškogorskom manastiru Krušedolu.
Nešto više od dvije godine po smrti Milana Obrenovića, krajem maja 1903, ubijen je njegov sin Aleksandar, pa se tako na prijestolu Srbije ugasila dinastija Obrenovića.
Radivoj Radić
www.politikin-zabavnik.co.yu/