Post by Emperor AAdmin on Dec 25, 2008 14:34:00 GMT -5
Naše srednjovekovne dinastije
Ko je bila kraljica Katarina?
U jednom beogradskom predgrađu jedna ulica nosi ime posljednje srpske srednjovekovne kraljice. Neobična je priča o ovoj neobičnoj ličnosti
Ilustrovao Goran Gorski
Budila bi se uoči izlaska sunca osluškujući u prvom slabom odsjaju dana petlove s udaljenog brežuljka Eskvilina. Zatim bi, kao eho, začula LAJANJE pasa s Kvirinala. Bol se širio u njenim grudima dok su odjekivala jutarnja zvona rimskih crkvi sa Aventina. Oštar bol koji peče, patnja koja guši i koja joj ne dozvoljava da udahne kako treba dok se u nosiljci, u rano jutro, penje ka Bogorodičinoj crkvi na vrhu Kapitola. Liječili je bol ležeći na hladnom kamenu crkve, ispirala ga suzama, omamljivala molitvama koje je satima, kao u transu, daljnja. Molila se za spas svoje djece. Smirenija, bleda i lijepa, vraćala bi se Katarina pored breg Palatina kroz uske, krivudave rimske ulice, pa preko Tibra, prema Vatikanu, u svoj dom blizu Trga svetog Marka. Gdje su bila njena djeca? Da li će ih ikada više vidjeti? Bila je tako sama usred rimske gomile, Katarina, bivša kraljica bosanska.
Stjepan Vukčić Kosača
Uspomene su joj ostale jedini prijatelji. Seća se djetinjstva u dvorcu u Blagaju, u Humu, gdje je rođena oko 1425. godine, i svoje obitelji. Volela je oca Stjepana (Šćepan) Vukčića Kosaču, snažnog i upornog čovjeka, veseljaka odanog piću, koji je bio tako ponosan na svoj rod i na svoju moć. Stjepan je neovisno vladao velikim prostorima od Lima do Cetine i od Rame do kotorskog zaljeva. Posjedovao je i oblasti Polimlja gdje je manastir Mileševa, svetište s grobom najvećeg srpskog svetitelju - svetog Save, u kome se krunisao i prvi bosanski kralj. Zato se, pored titule "veliki vojvoda Rusaga Bosanskog", Stjepan proglasio i "herceg od svetog Save". Poticao je od humskih Kosača, obitelji koja je iz generacije u generaciju, od strica na sinovca, bivala sve moćniji, da na kraju nadvisi i same bosanske kraljeve. Ishodište Kosača bila je područje između Pive i Tare, kao i gornje Podrinje, oko Foče, gdje se i nalazilo selo Kosač po kojem je obitelj vjerojatno dobila ime.
Herceg Stjepan u početku je pripadao "crkvi Bosanskoj" (tj. bogumilima), ali se prema drugim crkvama ophodio sukladno svojim interesima, priznajući svaku od njih. Do kraja života podržavao je bogumile, bio je u tesnim političkim vezama s papom u Rimu i sa bosanskim franjevci, a na njegovom dvoru se do zadnjeg dana nalazio pravoslavni mitropolit mileševski. Tipična feudalna prznica, Stjepan je uvijek s nekim bio u sukobu - ako to nije bilo sa susjedima, Dubrovčanima ili s bosanskim kraljem, onda bi se svađao sa vlastitom ženom ili sa sinovima. Jedino se s Katarinom, svojom miljenicom Kajom, nikada nije sporio. Otac i kći razumjeli su se i bez riječi. Još dok je bila mala, činili su savez nasuprot majci Jeleni, ponosnoj Balšićki, i bratu Vladislav, koji se uvijek držao majčina skuta. Mlađi Katarinin brat Vratko bio je između dvije strane odmeravajući odakle će izvući veću korist.
Seća se Katarina kad joj je otac rekao, dok je bila još sasvim mala, da je lijepa kao princeza i da će od nje napraviti pravu kraljicu. I zaista, održao je obećanje. Udao je 1446. godine za bosanskog kralja Stjepana Tomasa Kotromanića. Kakva je to svečana svadba bila između potomaka dvije najslavnije obitelji u Bosni! Seća se Katarina svog uzbuđenja, sjaja crkve, svoje raskošna haljine, zvonjave zvona, visokog lepog mladoženja okruženog vlastelom, bezbrojnog naroda.
Preci Katarine Kosača
Stjepan Tomaš Kotromanića
Dok je kao senka bludela rimskim ulicama, prisećala se Katarina i svog nestalnog muža, kralja Tomaš, s kojim je provela 15 godina braka i djecu izrodila. Godinama je bila posrednik koji pokušava da pomiri oca koji nikoga nije poštovao, osim možda Boga, i nepouzdanog i lakomislenog muža uvijek punog velikih političkih planova, spremnog da svako obećanje, zakletvu ili ugovor začas zaboravi i zamijeni za neku zabavne pustolovinu. U to doba, kad su se Turci sa svom svojom silom nadvijali nad preostalim balkanskim državicama kao što se lav nadvija nad posustalom antilopa, kralj Tomaš i herceg Stjepan nastavljali su svoje beskrajne svađe kojima su slabila i sebe i svoje zemlje. Tomaš, izvanbračni sin kralja Ostoje, nakon ubistva prethodnog kralja Tvrtka II 1443. godine, uspio je da ga između više kandidata velikaši izaberu za vladara.
Ovome je vjerojatno pomogla činjenica da je Tomaš, preuzevši katoličke vjeru (prethodno je bio bogumil, kao i većina bosanske vlastele), obezbedio podršku Pape i ugarskog dvora. Uvijek pun velikih planova, Tomaš je sanjao da bude proglašen za "kapetana kršćanstva", odnosno glavnog borca protiv Turaka, pa je o tome pisao papi. Ali, za razliku od svojih savremenika, poput despota Đurđa Brankovića ili Đorđa Kastriota Skenderbega, Tomaš se, osim na riječima, nije ozbiljnije suprotstavljao Turcima. Uglavnom se bavio borbama s mjesnim feudalcima, koji su mu na kraju došli glave. Bosanski kralj se 1459. godine umiješao u spletke na dvoru smederevskih despota gdje je, uz ugarsku pomoć, uspio svog sina iz prvog braka Stjepana Tomaševića oženi despotovom nasljednici Jelača (Marom) Branković i da ga ustoliči za srpskog despota. Time je samo izazvao turski bijes. Stjepan Tomašević bio je srpski despot jedva tri mjeseca, nakon čega je pobjegao pred Turcima koji su bez borbe ušli u Smederevo. Uskoro, stradao je i Tomaš. Ubijen je pod nejasnim okolnostima u zasedi 1461. godine ostavivši za sobom ucveljenu udovica Katarinu i dvoje male djece - šestogodišnjeg Žigmunda (ili Sigismunda, Šimuna) i trogodišnju Stipanu (Katarina). Novi bosanski kralj Stjepan Tomašević, kome je Katarina bila maćeha, proglasio je za kraljicu majku, omogućivši joj da živi blizu dvora u Sutjesci, na obiteljskom imanju Kotromanića - na Kozogradu (kod današnje Fojnica).
I godinama kasnije, u Rimu, Katarina je jasno čula glasove svoje djece, njihov smijeh, dozivanje, osjećali je miris sinovljeve kose, dodir kćerkine ručice. Da li je pogriješila, pitala se šetajući pored mutnog Tibra, što je svoju malu djecu ostavila nepouzdanim kralju kako bi u ljeto te kobne 1463. godine otišla u posjetu ocu. Turci, predvođeni sultanom Mehmedom II naleteli su poput oluje i bez otpora zauzeli cijelu Bosnu, a kralja i njegovog strica pogubili.
Katarina, koja je već bila na putu ka jugu, samo slučajno uspjela je pobjeći skrivajući se danima s malom pratnjom po bosanskim šumama. Ostala je legenda o tome kako su kraljica i njeni pratioci izmakli turskoj poteri tako što su konjske potkove okrenuli naopako. Ni u Humu, kod oca, koji je formalno bio turski vazal, Katarina nije bila sigurna, pa je otišla za Dubrovnik. Tu je mjesecima iščekivali vijesti o sudbini svoje djece. Najzad, saznala je da je turski sultan odveo Žigmunda i Stipanu, zadnje nasljednike bosanske krune, na svoj dvor u Carigrad. Ni u Dubrovniku nije više bilo sigurno za bosansku kraljicu, pa je ona prihvatila poziv da se skloni u Rim, gdje je od 1464. živjela pod papinom zaštitom.
Jelena Lazarević Balšić
Zaboravljena u sećanja, Katarina jedva i primijeti da je prošla gradilište gdje se upravo podizala Sikstinska kapela i da je već stigla u svoj dom, blizu Trga svetog Marka. Iza njene nosiljke ostajao bi uzdah ponekog mladog fratra kome bi se, grešnom, lik plemenite gospođe učinio lijepim poput Madone s fresaka. Jela i Mara, njezine dvorkinje, dočekaše je uzbuđena. Stigao je poziv osobno od Pape da kraljica prisustvuje vjenčanju vizantijske princeze Sofije (Zoe) Paleologine, koja je trebalo da se putem posrednika uda za moskovskog velikog kneza Ivana III Vasiljevića. U to doba nakon pada balkanskih država pod Turke, mnogi plemići i uglednici iz Bizant i drugih pravoslavnih zemalja živjeli su u Italiji. Papa se nadao da će ovim brakom moći privući Rusiju u borbu protiv Turaka. Katarina zamišljeno uzdahnu. Pomisli da će možda tijekom svadbe sresti nekoga tko bi joj mogao nešto novo reći o zbivanjima na turskom dvoru i o njenoj otetoj djeci. Nehotice pogladi zlatnu minđušu koju nikada nije skidala - uspomena koju joj je baka Jelena - Jela ostavila. Pomisao na plemeniti i mudri lik staramajke uvijek joj je donosila smirenje.
Jelena, kći svetopočivšeg kneza Lazara Hrebeljanovića i kneginje Milice, jedna od najobrazovanijih žena svog doba, znatno je utjecala na sudbinu doma Kosača. Katarina (koja joj je, u stvari, bila praunuka) uz nju je provela najnežnije detinje godine. Seća se kako joj je Jela razgovarala o svojim obiteljskim nesrećama. I ona je rano izgubila sina jedinca, kao i unuka i oca. Nakon što joj je umro prvi muž, Zetske vladar Đurađ II Balšić (1389), gospođa Jela godinama je vodila borbu s Venecijom da bi maloljetnom sinu jedincu Balši III sačuvala nasleđe u Zeti. Godine 1411, u četrdeset godina, Jela je napravila pravi politički i životni obrt. Udala se za do tada jednog od najopasnijih protivnika njenog sina - velikog vojvoda i gospodara Huma Sandalja Hranića Kosaču. Njemu je to bio već treći, a njoj drugi brak. Ipak, nije se radilo samo o spretnom političkom potezu kojim je osigurala mir. Sandalj se pokazao kao pažljiv, odan i darežljiv suprug. Dvoje supružnika skladno su živjeli skoro četvrt stoljeća, sve do Sandaljeve smrti (1435. godine). Nisu imali djece. Jelena je 1424. godine svoju istoimenu unuku iz Zete (kći Balše III) udala za Sandaljevog sinovca i nasljednika Stefana Vukčića. U tom ne baš srećnom braku, rodila se, kao najstarije dijete, buduća kraljica Katarina.
Ilustrovao Goran Gorski
Čuvala je Katarina i prijepise mudrih pisama bake Jele svom duhovnikom: "Kolike bure, meteži i oblaci uzburkaše naša srca", pisala je Jela, "jer pomračiše se duševne oči pečalom (mukom) i meteža svjetskim ..." Sve brzo prolazi, pomisli Katarina i seti se bakinog zapisa: "kratko nam bi viđenje, kako bi netko rekao tek u zrcalu lik ugleda ili u neki tanak san snesena da sam bila ..." seća se Katarina priča svoje prabake o svetom knezu Lazaru i boju na Kosovu, o caru Stefanu i o svetorodnoj lozi Nemanjića, čiji je i ona bila potomak. U obitelji Kosača uspomena na Kosovski boj bila je vrlo živa i zbog toga što je predvodnik bosanskih trupa u ovoj bici bio jedan Kosača - vojvoda Vlatko Vuković (rođeni stric Sandalja Hranića). Od kada se lipnja 1389. godine s malim gubicima s Kosova polja pobedonosno vratio u Bosnu, vojvoda Vlatko je sve do smrti (1392) uporno tvrdio da je kršćanska vojska tog dana pobedila Turke. Naime, poznato je, govorio bi Humska vojvoda navodeći srednjovekovna viteška pravila, da onaj tko ostane na mjestu bojnog polja odnosi pobjedu. A Turci su odmah nakon pogibije sultana Murata I napustili Kosovo! Tadašnji bosanski kralj Tvrtko I razaslao je pisma o velikoj pobjedi nad Turcima po cijeloj Europi ...
Nakon smrti Sandalja Hranića, Jelena se iz Huma vratila u zemlju svoje mladosti - u Zetu, gdje je na Skadarskom jezeru obnavljala pravoslavne zadužbine. Ipak, nije prekinula veze sa svojima u Bosni. Pred smrt napisala je Testament (1442) koji svjedoči "o njenoj otmenosti i obrazovanosti, ali io gospodskom odnosu prema rodbini i okolini - prava panorama vlasteoskog života i običaja". U testamentu je spomenula sve svoje žive rođake - sestru Despinu (Oliveru) i potomke među Kosačama, unuku Jelenu i njenu djecu Vladislava, Vlatka, gospodičnu Katalenu (Katarina) i unučicu Teodor. Svakome je ostavila poneku dragocijenost. Umrla je u Zeti, na zemlji svojih predaka.
"Kao u neki tanak san snesena da sam bila", ponovi u sebi zamišljeno Katarina osećajući kao da i sama polako bledi i nestaje kao "u zrcalu lik". Osjećali se slabo, kopnela je. Gušio ju je teški, ustajali rimski zrak, pun isparenja iz uskih, prljavih uličica. Kad bi bar jednom mogla da se napiju one svježe, ledene, ali okrepljujuće vode s vrela bune, kad bi opet mogla potrci onim mirisnim livadama na Pivi, čini joj se da bi joj se sva snaga mladosti vratila. Ali, zbog djece, morala je dalje da se bori. Pozva svog dvoranina Nikolu Zubranića kako bi sastavila pismo za milanskog vojvoda. Diktirala je na latinskom: "Facit MEA dversa Fortuna ue viro rege ac liberis et regnae opibusʹ̱ue spoliavit ... me confugere oproteat pro implorado supsidio ... "(Tera me moja nesrećna sudbina, koja me je lišila muža kralja i kraljevstva ... da zamolim za pomoć ...)
Ahmed-paša Hercegović
Katarina je namjeravali sakupi novac kako bi otkupila djecu od sultana, ili kako bi sama pokušala da ode po njih. Seća se priče kako je kneginje Milica išla na dvor sultana Bajazit I da spase sina Stefana (Lazarevića). I baka Jelena išla je u Mletke da brani sina. Ali, Katarina nije imala volju i snagu Milice ili Jelene. Godine su prolazile, volja je kopnela. Jedino je "pečal" (patnja) ostajale, a uz nju molitve i nada u Boga. Iz domovine, jedna loša vijest slijedila je drugu. I pored turske opasnosti, nije bilo mira u domu Kosača. Herceg Stjepan je skoro do smrti (1466) ratovao sa sinom Vladislavom. Svoje zemlje ostavio je u nasleđe mlađem sinu Vlatko, a Vladislav je pred Turcima otišao živjeti u Ugarskoj.
Kosače (važniji predstavnici)
Jedan mletački trgovac donio je Katarini vijesti koje su je pokosile. Njena kći Stipana više nije među živima. Umrla je na putu za Carigrad i sahranjena u Skoplju. Sin Žigmund živio je na sultanovom dvoru, prešao na islam i dobio ime Ishak-paša. Turci su ga zvali Kral Oglu (Kraljev sin). Katarina je pisala svom polubratu Stefanu u Carigrad. Jedva da su se poznavali. Bio je najmlađi sin herceg Stjepana Vukčića, iz njegovog trećeg braka s njemačkom plemkinjom Barbarom. U zalog vernosti, otac ga je kao malog dao sultan za taoca. Stefan je oko 1373. godine, kao već poodrastao, primio islam i dobio ime Ahmed-paša, a uz to i visok položaj kod sultana. Ahmed-paša slao je ljubazno odgovore svojoj sestri, ali pomoći nije bilo.
Vremenom, Katarina je postala još pobožnija. Odlazila je svakodnevno u Franjevački manastir na Kapitol, gdje se skupljalo Društvo blažene djevice Marije. Nalazila je utjehu u prizoru očajne Bogorodice koja u krilu drži raspetog sina. Ponekad, primio bi je i sam papa Siksto IV djela Meta kome bi, sva u crnini, nakon beskrajnih žalbi na sudbinu i na novčane nedaće, padala pred noge, oblivena suzama. On bi je podizala i dugo i strpljivo tešio. Zatim bi naredio da joj se poboljša apanaža.
Nikad više nije vidjela sina. Sa svakom vešću o nestanku nekog bliskog u domovini, dodatno je kopnela. Osjećali da opstaje samo onoliko koliko je pamte oni s kojima je delila uspomene. S bakom Jelenom u magli je iščezle njeno detinjstvo, sa očevo smrću prohujala je i uspomena na devojaštvo i na dane kraljevske časti. Živjela je među senkama, jedino još posvećena Bogorodice. Vešću o smrti njezine kćeri prelomio se konačno, poput prerano osušene stabljike, i Katarinin život. Veoma bolesne, listopada 1478. godine sastavila je oporuku pred javnim notara i sedam svjedoka franjevaca, u kojoj je napisala da zemlju Bosnu i sve što ima ostavlja svom sinu u nasljedstvo, ali pod uvjetom da se vrati hrišćanskoj vjeri. U suprotnom, za nasljednika je odredila papu.
Mač i mamuze kralja Tomasa ostavilo je sinovcu Balši (sinu brata Vladislava). Umrla je u 54. godini (25. 10. 1478. godine) i po papinom nalogu sahranjena u crkvi Santa Marija de Aračeli na Kapitol. Katolička crkva ju je zbog velike pobožnosti proglasila za blaženu. Na njenom grobu, uz reljefni portret kraljice i grbova, stojao je Ćirilični natpis na kojem je, između ostalog, uz imena Katarininih roditelja "Stipana, herceg od Svetoga Save i Jelene" navedeno njeno porijeklo "od kuće cara Stipana" (tj. od cara Dušana). U 16. stoljeću ovaj natpis je prilikom premještanja groba zamijenjen latinskim.
Potomci nekada slavnog herceg Stjepana Vukčića Kosače rasuli su se na razne strane svijeta. Vladislavljevo potomstvo živjelo je u Ugarskoj i Vlaškoj. Vlatko nasljednici opstali su u Veneciji sve do 17. stoljeća. Katarinin sin Ishak-paša postao je upravnik turske oblasti Karamanije. Njen polubrat Ahmed-paša (Stefan Kosača) osvojio je za račun sultana 1483. godine posljednje ostatke nekadašnjih posjeda svog oca. Odgajan u dvorskoj školi, sposoban, blizak vladaru, Ahmed-paša postao je vrlo uticajan. Po ocu, Turci su ga prozvali Hersekoglu ili Herzekli (tj. Hercegović). Bio je beglerbeg (guverner) Rumelije i Anadolije i zapovjednik flote (kapudin). Oženio se unukom sultana Mehmeda II. U vrijeme nemira, nakon smrti sultana (godine 1481), Ahmed-paša igrao je jednu od ključnih uloga u Carigradu kako bi omogućio svom taste Bajazitu (II) da naslijedi prijestolje, nasuprot drugom Mehmedovom sinu Džem-sultana. Kasnije, bio je osmanski veliki vezir u pet navrata i to pod dva turska sultana (pod Bajazit II i pod Selim I: 1497/1498, 1503/1506, 1511, 1512/1514, 1515/1516). U pomorskoj bici kod Lepanta 1500. godine pridonio je turska flota porazi Mlečane i Špance. Odlikovala u borbama turske vojske u vrijeme osvajanja Egipta, gdje je i umro (ili ubijen) 1517. godine. Njegov sin Ali beg Hersekli bio je također rumelijski Sandžak-beg i poznati pjesnik. Nosio je nadimak Siri (Lavlji).
Sećanje na "posljednju kraljicu" Katarinu Kosača najviše su očuvali bosanski franjevci. Uspomena na Stjepana Vukčića Kosaču, herceg od svetog Save, ostala je u nazivu njegove zemlje. Turci su na molbu Ahmed-paše Hercegovića ove krajeve umjesto po starom nazivu Hum prozvali - Hercegovina.
Duško Lopandić
www.politikin-zabavnik.co.yu/