Post by Emperor AAdmin on Dec 25, 2008 14:49:58 GMT -5
Velike zablude u istoriografiji
Jesam rekao, nisam rekao!
U našoj svijesti postoje neke zablude koje je vrlo teško iskorijeniti, a nanose štetu istorijskoj istini
U Rječnici srpskog jezika pod riječju zabluda možemo pročitati slijedeće: mišljenje koje je zasnovano na netočnom saznanju, pogrešno shvaćanje, pogrešno uverenje, greška, greška, grijeh, obmana. Mnoge znamenite ličnosti u različitim epohama na razne načine govorile su o zabludama. Tako je čuveni rimski državnik i besednik Marko Tulije Ciceron poučni govorio da svaki čovjek griješi, ali samo nerazuman istrajava u svojoj zabludi. Na drugoj strani, francuski filozof Fransoa Voltaire podsjeća da treba ljubiti istinu, ali i praštati zabludu. "Zabluda je tužna legenda", jezgrovito je zaključio francuski pjesnik Isidor Dikas Lotreamon, dok njemački filozof Artur Šopenhauer upozorava da se u životu čvrsto držimo nekih zabluda i ustručavati se da ih preispitamo samo zbog nesvesnog straha da bismo mogli otkriti kako smo toliko dugo i često tvrdili ono što je pogrešno i vjerovali u to. U istoriografiji postoje zablude koje nanose štetu istorijskoj istini, ali koje veoma dugo žive i nije ih lako iskorijeniti. Dat ćemo dva primjera koji to ilustriraju na veoma ubedljiv način.
Mozaik Konstantina Velikog iz Aja Sofije
Konstantin Veliki i hrišćanstvo
Konstantin I Veliki (306-337) jedna je od najvećih ličnosti u sveukupnoj svjetskoj povesti. Riječ je o genijalnom caru koji je, kao i njegov prethodnik Dioklecijan (284-305), odlučno i djelotvorno reformama izbavio Rimsko carstvo iz krize 3. stoljeća, jedne od najvećih kriza koju poznaje povijest.
Jedan od njegovih najvažnijih poduhvata bilo je objavljivanje znamenitog Milanskog edikta 313. godine koje je izveo sa svojim savladarom, carem Valerijem Licinijem (308-324). Smatra se da je to jedan od najvažnijih datuma u povesnici, događaj koji je svjetsku povijest uputio u jednom sasvim novom smjeru. Međutim, premda su povijesne okolnosti pod kojima je donesen Milanski edikt u priličnoj mjeri jasne, a sadržaj dobro poznat, oko ovog dokumenta isplela se jedna priča koja nije točna. Naime, vrlo često možemo čuti na radiju, vidimo na televiziji ili pročitati u novinama, pa čak i u pojedinim knjigama koje teže da budu znanstvene da je Konstantin Veliki Milanskim ediktom hrišćanstvo proglasio državnom vjerom Rimskog carstva. To jednostavno nije točno!
Milanski edikt bio je ukaz o vjerskoj trpeljivosti, akt koji je kršćanima dopustio da slobodno veroispovedaju, da izađu iz mraka katakombi i budu ravnopravni sa ostalim paganskim vjerama u Rimskom carstvu. Dakle, to nikako ne znači da je Konstantin Veliki hrišćanstvo proglasio državnom vjerom. Uostalom, nije moguće da se do juče zabranjena vjera danas proglasi državnom, odnosno zvaničnom vjerom. Pri tom, ostavljamo po strani zanimljivu i protivrečnu raspravu o tome da li je on bio iskreni kršćanin ili je do tada zabranjenu vjeru prihvatio iz političkih, odnosno državnih razloga. U svakom slučaju, Konstantin Veliki već tada je nagovijestio dobru i obostrano plodonosnu vezu i suradnju države i kršćanske crkve. Riječ je o suradnji koja je potrajala kroz čitav srednji vijek i umnogome obilježila sljedećih tisuću i više godina.
Da bi hrišćanstvo zaista postalo državna religija Rimskog carstva, odnosno Bizant, trebalo je da protekne nekoliko decenija. Ono je to postalo tek za vlade Teodosija I Velikog (379-395), oko 380. godine. Upravo je 4. stoljeća bio "stoljeće vjerskog sinkretizma", što znači vrijeme kad su hrišćanstvo i paganstvo živjeli jedno pored drugog, međusobno se prožimali i utjecali jedno na drugo. Na neki način radilo se o svojevrsnoj simbiozi postojećih vera. Po tome se 4. stoljeća razlikuje kako od svih prethodnih tako i od svih potonjih stoljeća. Kršćani, koji su u prvom, drugom i trećem stoljeću odbacivali sve što na sebi ima žig paganskog, u četvrtom stoljeću, zahvaljujući prije svega izvanredno obrazovanim onovremenim "crkvenim ocima", napustili su taj kruti stav i mnogo toga pozajmila su od paganskih tekovina, prije svega iz antičke filozofije. Naravno, pri tom su strogo vodili računa da se te "pozajmice" ne kose sa temeljnim postavkama kršćanske vjere.
Mišljenje da je Konstantin Veliki Milanskim ediktom hrišćanstvo proglasio državnom vjerom Rimskog carstva koje često možemo čuti ili pročitati - i koje ćemo, nažalost, i u vremenima koja dolaze vjerojatno još slušati (jer su zablude u istoriografiji dugovečne) - nije točno!
Sveti Sava iz manastira Mileševa
Što sveti Sava nije rekao
Devedesetih godina prošlog, 20, stoljeća, u više prilika moglo se čuti da na znanstvenim skupovima ljudi citiraju odlomak pisma koje je Sava Nemanjića uputio episkopu Irineju. U tom pismu prvi arhiepiskop srpske autokefalne crkve navodno je tvrdio da je Istok mislio da smo mi Zapad, a Zapad da smo Istok ... A mi smo Srbi sudbinom predodređeni da budemo Istok na Zapadu i Zapad na Istoku, i da priznajemo iznad sebe samo nebeski Jeruzalem, a na zemlji nikoga. Da ne navodimo koliko je tih godina ovaj citat, nabijen nacionalnim ponosom i svojevrsno razmetljivom samouverenošću, bio navođen u službi dnevne politike.
O čemu je, zapravo, riječ? Pomenutog episkopa Irineja uzalud ćemo tražiti u povijesnim izvorima koji su suvremeni svetom Savi, što odmah pobuđuje sumnju u istinitost izrečene poruke. Uostalom, i sadržaj poruke izaziva priličnu znanstvenu podozrivost. Stručnjaci za hrišćanske bogoslovlje naglasili su da je "u Savinoj teologiji isključivo svako predodređenje sudbinom", što također govori o proizvoljnosti autora teksta. Drugim riječima, nemoguće je da pravoslavni redovnik i visoki crkveni dostojanstvenik, za koga je jedino Bog "tvorac neba i zemlje" i "gospodar naših života", u sudbini vidi pokretača povijesti. Uz to, u spornoj izjavi nema ni traga od smernosti i skromnosti srednjovekovnih duhovnikom, već prevladavaju drugačiji tonovi, oholi i nadmeni. Stručnjacima je, dakle, bilo jasno da je citat svakako apokrifan, što će reći lažan, podmetnut, u najmanju ruku sumnjiv.
Poslije male istrage ušlo se u trag ovoj neobičnoj i pompeznoj krilatici, a ishod je izložio akademik Sima Ćirković u priopćenju na znanstvenom skupu "Sveti Sava u srpskoj povijesti i tradiciji", održanom u proljeće 1995. godine povodom četiri stotine godina od spaljivanja moštiju prvog srpskog arhiepiskopa. Uz dragocjeno pomoć profesorke Radmile Marinković, akademik Ćirković je spomenuti tekst našao u knjizi Milana D. Miletića "brojanice svetog Save", koja je objavljena u Krnjevu 1980. godine. Riječ je o zbirci pripovedaka za koje autor kaže da su "zasnovane na povijesnim materijalima koji potječu iz njegova (Savinog) i nešto kasnijeg vremena i svaka priča obrađuje događaje koji su u tim spisima zabilježeni ili pak slobodno opisuje one crte svetog Save koje su nesumnjivo postojale ". Sporni citat nalazi se u priči pod naslovom "Svd". Ista priča - s istim citatom - ponovljena je u drugom izdanju ove knjige koje se pod unekoliko izmenjenim naslovom "brojanice svetog Save - povest o ljubavi" pojavilo u Novom Sadu 1997. godine.
Moglo bi se raspravljati najprije o pobudama koje su dovele do toga da ova krilatica bude izmišljena i biti nekritički preuzimana od strane istraživača koji bi trebalo da znaju što je prava znanstvena istina. Ne možemo a da ne primijetimo da u spornom navod koji je pogrešno pripisivan svetom Savi naslućujemo odjek "nesvrstanosti" iz vremena hladnog rata. Tada je pored dva oštro sučeljena saveza, država Sjevernoatlantskog pakta i država Varšavskog ugovora, utemeljen i treći, po broju zemalja koje su u njega ušle najmnogobrojniji, ali po stvarnom utjecaju na svjetska zbivanja ipak najslabašniji od tri bloka.
Radivoj Radić
www.politikin-zabavnik.co.yu/