Post by Emperor AAdmin on Dec 26, 2008 0:45:27 GMT -5
Lik s "Zabavnikovog" kovanice - despot Stefan Lazarević
Kao mjesec posredi zvezda
Despot Stefan Lazarević bio je prvi gradonačelnik Beograda, prvi beogradski pisac, a prije svega - bio je mudar i uspješan vladar srednjovekovne Srbije
Otac mu je bio knez Lazar, junak Kosovskog boja, a mati Milica, kćerka potomke velikog kneza Vukan, sina Stefana Nemanje. Rodio se 1377. godine poslije sestara Mare, Dragane, Jele, Teodore i Olivere, a prije brata Vuka, u tek izgrađenom Kruševcu, u zemlji koja "ne samo da slično onoj obećanoj toči med i mlijeko" nego ima "sva dobra Sabrana u jedno", kako tvrdi Konstantin Filozof, u "Životu despota Stefana Lazarevića".
Još od malih nogu isticao se i govorom i djelom, a "po ljepoti tijela i snage bio je među vršnjacima kao Sunce posredi zvezda". Podrazumijeva se da mu je ukazivano svaka pažnja i da je vaspitavan najbolje što se moglo. Stefanov biograf Konstantin kaže da je o tome brinula kneginje Milica, "mužastvena žena" i "dostojna slave i veoma mudra". Pomagala joj je njena rođaka, monahinja Jefimija, koja je bila na Lazarovom dvoru još prije nego što je Stefan rođen, odmah nakon pogibije muža despota Uglješe. Jefimija je pogodan odgojitelj za Stefana naročito zbog svojih književnih sklonosti. Mnogo godina kasnije, kad je postao vladar, on se sećao njezine "velike ljubavi i usrdija". Zbog Konstantinovog navoda da je Stefan bio "rukovođan od blagočastivih", pretpostavlja se da je jedan od tih duhovnih odgajatelja bio kantun Juniorski, sin Lazarevog uglednog vlastelina i iguman njegovog manastira Drenče, odnosno, Danilo III - kako je nazvan kad je nakon Kosovske bitke izabran za patrijarha. Inače, Danilo je autor "Pohvale knezu Lazaru". Takvo okruženje mladog Stefana imalo je velikog utjecaja na njegovo kasnije zanimanje za književnost.
Kad je knez Lazar pogubljen na Kosovu, Stefanu je bilo dvanaest godina. On je do tada već saznao što znači borba: slušao je, na primjer, kako je njegov otac nadvladao turskog sultana Murata I kad je hteo da zauzme Niš, gledao je oca kako upravlja zemljom, ali je bio suviše mlad da naslijedi oca i nastavi zavjet nemanjićkih vladara. Samo pola godine nakon Kosovskog boja Srbiju je napao Sigismund, i Milica je, da bi spasa zemlju, pristala na vazalstva s Turskom.
Grb Lazarevića
- rekonstrukcija Aleksandra Palavestre
Mačva je moja
Tako je Stefan, kad je postao punoljetne i primio upravu zemlje od svoje majke, krenuo s Bajazit u njegove ratove. Bitka na Rovinama 1395. godine bilo je njegovo prvo ratno iskustvo. Sigismundu je pomagao vlaški vojvoda Ivan Mirc, a Bajazitu, osim Stefana, i kralj Marko i Konstantin Dejanović. Bajazit je pobijedio uz velike žrtve. Među njima bili su i Marko i Dejanović. "Ja kažem i molim Gospodina da bude kršćanski pomoćnik, ja neka budem prvi među mrtvima u ovom ratu", bile su posljednje Markovi riječi koje je zapisao Konstantin Filozof, i time ga učinio vječnim i junakom bitke na Rovinama. U bici kod Nikopolja, 1396. godine, Stefan je bio onaj kome su se svi divili. Smatra se da je njegova vojska stupila u bitku u odsudnom trenutku, pa hroničari i suvremenici događaja prikazuju dalje turske uspjehe protiv Sigismunda kao Stefanovu zaslugu. Johan Šiltberger iz Minhena zapamtio je kako se Stefan ustremio prema zastavi kralja Sigismunda i kako ju je oborio.
Bitka kod Angore, 1402. godine, bila je povod da Stefan dokaže svoju privrženost sultana. Bajazit je napao veliki mongolski osvajač Tamerlan. Kad su turski redovi počeli popušta, u borbu su ušli srpski vojnici. Knez je tri puta pokušavao da nadjaca Mongole oko Bajazit, snažno se odupirući njihovoj sili, pa ga je, tvrde historičari, i sam Tamerlan primijetio. Ali, ipak je morao da se povuče. Da to odstupanje nije bilo bježanje već borba, dokazuju neki nazivi mjesta u angorskoj oblasti: Srp-Gazi, srpski Dobitnik, što znači da su se tu Srbi s uspjehom borili. Pa ipak, Mongoli su svladali Turke, zarobili Bajazit s pratnjom i haremom, i sultan je nakon godinu dana umro u zarobljeništvu. Kasnije, Stefan je uspio iz harema izbavi najmlađu sestru Oliveru koja je data Bajazitu odmah nakon Kosovske bitke.
Despot Stefan Lazarević,
ktitorska freska manastira Manasija
Poslije bitke, Stefan se nije vratio u svoju zemlju, već je s bratom Vukom i nekoliko vojnika otišao u Carigrad. Bio je gost Jovana II Paleologa koji je zamjenjivali odsutnog strica cara Manojlo II. Pregovarali su se dvadesetpetogodišnji Stefan oženi Jelena, sestrom Jovanović žene Jevgenije, kćerkom gospodara Lezbosa Frančeska II Gatiluzija. Tom prilikom, Stefanu je dodjeljena titula despota. U Mitileni, budući taste se nije miješa u njegov izbor:
"Koju hoćeš od mojih kćeri uzmi sebi za ženu", rekao mu je. Despot se, izgleda, duže zadržao u Mitileni kako bi se upoznao s budućom ženom, pa su kneginje Milica i njena kćerka Mara Branković, ne znajući što se dogodilo Stefanu i Vuku, zamolila Dubrovčane da upute brod da ih traže po moru. Na svadbu se čekalo sve do jeseni 1405. godine, pa je zato počelo se govorka da od braka nema ništa, ali biće da je despot hteo da svoju buduću suprugu dovede u zemlju sređenih prilika.
Na povratku iz Mitilene, Stefana i Vuka dočekale su mnoge teškoće, pa i sukob s Brankovićem. Sukobila su se kod Tripolja na Kosovu, blizu manastira Gračanice, 21. studenoga 1402. godine. Branković su s turskom vojskom pričekali ujak, uspjeli su da savladaju Vuka, ali ih je Stefan pobijedio. Vukovi neuspjehom Konstantin tumači sukob koji je kasnije izbio između braće. Naime, nakon nekoliko godina, Vuk će preći na stranu Sulejmana, koji je naslijedio Bajazit, ali ne da bi se svetio, već da bi dobio polovinu zemlje. Pobjedom kod Gračanice, Stefan je ojačao svoj položaj. Međutim, pošto je sad držao i oblasti na koje je Turska polagala pravo, zatražio je potporu ugarskog kralja Sigismunda. On nije imao ništa protiv, jer mu je Stefan bio potreban radi osiguranja granice od mogućih turskih upada. Kao znak koliko mu je stalo do te suradnje, darovao mu je plodnu Mačve, mnoga imanja, rudarske varoši u Ugarskoj, a krajem 1403. godine i - Beograd. Tako je Stefan sjeverne granice Srbije osigurala savezom i prijateljstvom s Ugarske, južne i jugoistočne je smirio mirnim putem, prišao mu je ćesar Uglješa s Vranje, Inogoštom (Nikšić) i Preševo, a pomirio se i sa Brankovićem. U takvu, čvrstu Srbiju, Stefan je doveo Jelenu.
Dragi gosti
Živjeli su u Beogradu, gdje je Stefan, iz Kruševca, preneo prestonicu. Trebalo bi da se tada već moglo nazreti što će za koju godinu biti od Beograda koji je Stefan, tvrdi njegov biograf, zatekao "razrušenog i zapuštenog" vjerojatno zbog borbi koje su oko njega vođene osamdesetih godina 14. stoljeća. Stefan je Beograd gradio sve do smrti. Želio je da izgradi lijep grad, siguran i suvremen. Po svemu sudeći, to mu je i uspjelo.
Despotovi dinari
Konstantin Filozof kaže da je Beograd sedmovrh kao Jeruzalem i da leži na rajskoj rijeci Dunavu, jednoj od trideset šest vaseljenskih reka.
Gradnja je počela od Gornjeg grada. Pravougaone se prostirao na bregu i bio je utvrđen jakim zidinama. Tu je bio despotov dvor, utvrđen zidom i kulama. U njegovoj neposrednoj blizini nalazila se kula Nebojša, zatim despota riznica, a vjerojatno i kuće srpske vlastele. Zna se da je i Stefanu sestra Olivera tu imala kuću. U nastavku Gornjeg grada, padinama sve do obale Dunava, širio se Donji grad okružen dvostrukim zidovima i dubokim jarko s kopnene strane. Na svim gradskim zidovima nalazile su se mnoge kule. U grad se ulazilo na tri mjesta, preko pokretnih mostova koji su podizani verigama. Četvrta vrata bila su veza između Gornjeg i Donjeg grada. U donjem gradu bilo je gradsko naselje, kuće trgovaca, zanatlija, bolnica i prihvatilište za strance. Beograd je bio crkveno središte države. U hramu Uspenja prečiste Bogorodice bila je mitropolija, a pored pravoslavnih postojala je i episkopska crkva za katolike i jedna za dubrovačke trgovce.
Grad je bio pun trgovaca i poslovnih ljudi iz Dubrovnika, Bosne, Ugarske, Mletaka ... Preko Beograda trgovalo se bakrom, srebrom, olovom, zlatom i drugim rudama, u gradu su mogle kupiti skupocene i jeftine tkanine, so, začini, zemljoradničke, stočarske i zanatski proizvodi, oružje ... Po svemu se vidjelo da je Beograd prestonica bogate zemlje. Novo Brdo, Rudnik i Srebrenica, bogati srebrom, olova i cinka, bili su gospodarska osnova Stefanove Srbije - zna se da je posljednjih godina despotovog života po proizvodnji srebra zauzimala jedno od prvih mjesta u Europi. Stefan je dao da se napiše "Zakon o rudnicima", čiji se prijepis iz 16. stoljeća čuva u arhivu Srpske akademije nauka i umetnosti.
U Beogradskoj tvrđavi despot Stefan podigao je crkvu.
Ovo je dio nadvratka sa ktitorskim natpisom.
Despota država bila je gostoprimljiva i prema stranim piscima i umjetnicima, izbeglim iz zemalja koje nisu imale sluha za njihov rad. Tako je i Stefanov biograf Konstantin Filozof, koji za sebe kaže da je učitelj srpski i prevoditelj, došao iz Bugarske. Živio je u Beogradu i tu napisao "Skazanje o pismenim", djelo u 40 glava o osnovnim pitanjima pravopisa, učenja djece, porijekla jezika Ćirila i Metodija i stanja morala u Srbiji. "Život despota Stefana Lazarevića" napisao je nakon despotove smrti, kad više nije živio u Beogradu. Pisac Grigorije Camblak došao je iz Moldavije, postao iguman manastira Dečani i tu napisao nekoliko značajnih djela: "Žitije svetog kralja Stefana Dečanskog", "Službu" posvećenu njemu i "Slovo o prijenosu moštiju svete Petke". Zna se i za Andonija Rafaila, pisca iz Grčke, koji je u Srbiji napisao "Slovo o svetom knezu Lazaru", jedan od deset srednjovekovnih spisa o Kosovskom boju. Neke strance pozvao je i sam Stefan očito dobro obaviješten o radu europskih pisaca, prevoditelja i umjetnika. Na primjer, uputio je pismo da sa Svete gore dođe inok iz Další, nazvan tako po manastiru koji je podigao na izvoru rijeke Další kod Golupca, i da za njega prepisuje. Ovaj izvrsni prepisivač prepisao je za despota osam crkvenih knjiga. I Grigorije Hilandarac je došao u Srbiju na Stefanov poziv da mu rediguje omiljenu knjigu "Paralipomen", hroniku vizantijskog pisca Jovana Zonare, u kojoj je opširno opisana povijest svijeta, takozvana Zonarina hronika. Izgleda da je Stefan Lazarević bio duhovni podstrekač prepisivanja, tumačenja, prevođenja i redigovanja starozavetnih knjiga, ali i pisanja o tim poslovima. Tako, Grigorije Hilandarac govori o nastanku svog prijevoda u predgovoru "Tumačenja Knjige o Jovu", kao i Stefanov nepoznati prevoditelj "Četiri knjige o carevima", spisa čiji je prijevod postojao i prije despota, ali kojim on, očigledno, nije bio zadovoljan. Smatra se da je Konstantina filozofa na prevođenje "Tumačenje Pjesme nad pjesmama" potaknuo sam Stefan Lazarević.
Despotov Zakon o rudnicima
Tim knjigama Stefan je bogatio svoju knjižnicu, jednu od lepota dvora. Zna se za 18 knjiga koje su prepisane ili prevedene za despota, ali se ne zna koliko ih je bilo u knjižnici. Konstantin Filozof kaže da despot ima "mnogo knjiga po mjestima i manastirima i u domu", ali koliko je to "mnogo", nemoguće je odrediti. U svakom slučaju, bila je to prva biblioteka u Beogradu za koju se zna. Vjerojatno da je vladar svojim primjerom utjecao i na sunarodnike, pa su i crkvena i svetovne osobe naručivala da im se prevedu ili prepisati potrebne knjige. Zna se, na primjer, da je Dijak Andreja dobio takvu narudžbu, a i da je jedan njegov neimenovani kolega prepisivao za vojvoda Radoslava. Znači, prepisivanje knjiga u despotovo vrijeme nije bilo vezano samo za manastir Manasiju (resava), despotovu zadužbinu, u kojoj je postojala čuvena Resavske prepisivačka škola, već i za Beograd.
Pouzdano se zna da je despot Stefan Lazarević napisao pesničko djelo "Slovo ljubve" (vidi rubriku "Za čitanje i uživanje"). Pretpostavlja se da je ovu poslanici, pismo "Slovo o ljubavi", namenio bratu Vuku iako u tekstu nije spomenuto nijedno ime, zato što se obraća nekom s kim je ranije bio vrlo blizak a sada je u sukobu, pa želi da ponovo uspostavi prijateljstvo, kao i da ju je pisao u prvoj polovici 1409. godine jer je Vuk Lazarević tada uzeo svoj dio Srbije, što znači da je "Slovo ljubve" napisano u Beogradu.
Pretpostavlja se da je despot Stefan mogao da sastavi i "Oznaka na kosovskom stupu", jer u ovom spisu ima stilskih sličnosti s njegovom poslanicom Vuku. Da je stup stvarno postojao na Kosovu polju, svjedoči zapis Konstantina Mihailovića iz Ostrovice. Despot je mogao da podigne stup kad je 1403 / 4. godine bio na Kosovu, kao znak gdje je pogubljen njegov otac. Jedini prijepis ovog teksta čuva se u Patrijaršijinoj knjižnici.
Rekonstrukcija znamena vitezova reda zmaja,
rad arhitekta Dragomira Acovića.
Baš nekako u vrijeme svađe s bratom Vukom, despot se razboleo. Sačuvan je dokument iz 1408. godine kojim Dubrovčani javljaju da mu šalju liječnika, magistora Danila de Pansinisa iz Verone na četiri mjeseca s plaćom od 80 zlatnih dukata mjesečno. Od čega je despot bolovao, ne zna se, ali sigurno nije bilo ništa ozbiljno čim je prosinca iste godine otišao u Budim kod Sigismunda da od njega primi viteški stupanj Zmajevog reda, udruženje feudalaca za širenje međusobnih bratskih odnosa i za čuvanje vjere i feudalnih prava i običaja. Kao gost, Stefan je u Budimu 1412. godine bio na proslavi sklapanja mira između Sigismunda i poljskog kralja Vladislava. Bio je to "sabor zapadnih kraljeva i druge gospode", a na njemu je, kako kaže Konstantin Filozof, "najsvetliji pred svima i više od svih vidim beše, kao mjesec posredi zvezda, i izdaleka vidim beše svakome, i savjeti njegovi svi na mjestu behu, nepomaknuti stajaše ".
Stefan i Jelena nisu imali djece. Po jednom spisu iz 18. stoljeća, kad je despot izlazio iz grada Srebrenice "konj se pod njim razbesni, s njega je Stefan silno pao i razbio se" i teško se povrijedio, pa "osta zatim bezčedan". Još jedan spis govori o Stefanovom padu s konja, ali sa smrtonosnim ishodom. Bez potomke, Stefan je morao odrediti nasljednika: na saboru u Srebrenici 1426. godine objavio je da će to biti njegov sestrić Đurđe Branković.
Despot Stefan Lazarević umro je iznenada 19. srpnja 1427. godine. Loveći na konju s sokolova u ruci, u selu Glavi (Glavica) kod Kragujevca, doživio je srčani udar. Sahranjen je u priprati hrama Svete trojice, u svojoj zadužbina, manastiru Manasija.
Sonja Ćirić
www.politikin-zabavnik.co.yu/