Post by Emperor AAdmin on Dec 22, 2007 20:15:29 GMT -5
Tajna kobne bolesti Volfganga Amadeusa Mocarta
Smrt u tanjiru?
Dugo se verovalo da su Mocarta otrovali. Mozda je ipak sudbonosna bila njegova strast prema svinjskim kotletima...
Volfgang Amadeus Mocart umro je u Becu 5. decembra 1791. godine, dva meseca pre svog trideset sestog rodjendana koji je trebalo da proslavi 27. januara. Njegova sest godina mladja zena Konstanca bila je toliko uzasnuta i ocajna da se jednostavno srucila u postelju pored mrtvog muza nadajuci se da ce se i sama zaraziti i tako okoncati svoj nesrecni zivot...
Lekar koji je trebalo da potpise umrlicu kako bi potvrdio da smrt nije nastupila nasilnim putem nije primetio nista neobicno, pa nije ni zahtevao da se uradi obdukcija. Jedino pravilo koje je valjalo postovati bilo je da telo ne bude sahranjeno sledeca dva dana. Na taj nacin izbegavala se svaka mogucnost da neko bude ziv sahranjen. Verovatno je bas u to vreme odrzana i posmrtna misa u crkvi Svetog Stefana, upravo tamo gde su se Volfgang Amadeus i Konstanca vencali devet godina ranije. Veruje se da je po velikom nevremenu 7. decembra Mocartovo telo preneto do seoskog groblja udaljenog pet kilometara od Beca... Bez ikakvog obreda, cak i bez prisustva svestenika, sahranjen je jedan od malobrojnih genija koje pamti istorija muzike.
Mocartova zena narucila je najskromniju sahranu buduci da je ostala bez novca. Obicaj je bio da se tokom takvih sahrana tela polazu u zemlju u lanenim vrecama i to u zajednicke grobnice koje su primale sedmoro umrlih. Jer, groblja su u to doba bila opasana zidinama i nisu mogla da se sire. Obican svet zato nije ni mogao sebi da priusti neku bolju sahranu.
Tog hladnog decembarskog dana 1791. godine Mocartov grob nije bio obelezen, pa je tako i ostalo. Sedam godina kasnije radnici su prekopali ovu zajednicku grobnicu. Nije ostao gotovo nikakav trag o tome da je telo Volfganga Amadeusa Mocarta boravilo na ovom svetu. Naravno, ostala je njegova muzika.
Uprkos gotovo tajnoj sahrani, Mocartova smrt u javnosti nije prosla nezapazeno. Vec sedmog decembra u beckim novinama objavljen je tekst o „smrti jednog od najobdarenijih muzicara u Evropi koji je jos kao dete zadivio svet”. U tekstu se govorilo o Mocartovom gotovo natprirodnom daru i delu koje su mnogi visoko cenili...
Ima li simbolike Ukazuje li slika „Sve je tastina”, delo porodice Remondini iz Basana, na odlazak jednog i dolazak drugog umetnika na muzicku scenu? Ludvig van Betoven, cija se partitura uocava na slici, cesto je dolazio u Bec da bi se susreo s velikim muzicarem prethodne generacije kakav je bio Mocart.
Ko je otrovao Mocarta?
U Pragu je 14. decembra, u znak secanja na Mocarta, odrzan koncert u crkvi koja moze da primi cetiri hiljade ljudi. Prag je bio zakrcen kocijama Mocartovih poklonika... Mocartova iznenadna smrt nije, znaci, bila samo stvar njegove porodice, kao sto neki pretpostavljaju imajuci u vidu kompozitorove poslednje godine zivota provedene u oskudici. Mnogi su ubrzo poceli da pricaju o sumnjivim okolnostima i uzrocima Mocartove smrti. Izvestac berlinskog dnevnika iz Praga nagovestio je u svom tekstu objavljenom 25. decembra 1791. godine da je Mocartovo telo sahranjeno bez prethodne obdukcije da bi se zataskala prava istina, a to je - da je bio otrovan! Nacin zivota ovog slobodnog umetnika izazivao je i ranije zestoka ogovaranja zbog pripadnosti masoneriji kao i zbog kabalistickih obreda kojima je navodno prisustvovao.
Fridrih Roklic, muzicki izdavac, sedam godina posle Mocartove smrti napisao je tekst o jednom tajanstvenom dogadjaju. O tome kako je u leto 1791. godine nepoznati posetilac kocijom dosao do Mocartovog doma i narucio od kompozitora posmrtnu misu (rekvijem) za osobu koja mu je bila posebno draga. Mocart je navodno uzeo jedan deo novca unapred i poceo da pise. Pisao je danonocno. Njegovo telo vise nije moglo da izdrzi toliki napor. Tako je jednoga dana jednostavno umro nad nedovrsenim rukopisom rekvijema...
Otprilike u isto vreme engleski muzicki izdavac Vinsent Novelo objavio je sadrzaj razgovora s Mocartovom udovicom Konstancom ciji je drugi suprug, danski diplomata Georg Nisen, napisao Mocartovu biografiju. Konstanca je Novelu navodno rekla da je sest meseci pre smrti Volfganga Amadeusa pocela da opseda misao da ga neko truje:
„Znam da cu uskoro morati da umrem”, rekao je Mocart supruzi. „Neko mi izgleda stalno umesto vode potura da pijem acqua toffana. Ta osoba je proracunala tacno vreme moje smrti i stoga narucila rekvijem. Ja ga zapravo za sebe pisem...”
Inace, acqua toffana bio je otrov, bezbojna tecnost koju je prvi put napravila jedna Italijanka iz Napulja po imenu Tofana. Ona se u 17. veku bavila pravljenjem raznoraznih kozmetickih sredstava i mirisa. Tvrdila je da njena carobna vodica potice sa groba svetog Nikole u Bariju i da ima cudotvorne moci. Istini za volju, „cudotvorni napitak” je mnoge nesrecnike poslao na drugi svet...
Svojom darovitoscu mladi Volfgang Amadeus Mocart ocarao je i madam Pompadur (1721–1764) koja se zalagala za razvoj kulture u Francuskoj i pomagala mladim umetnicima.
U jednom pismu koje ne nosi datum Mocartov sin Karl Tomas (kome je bilo sedam godina kad mu je otac umro) napisao je da je, nekoliko dana pre nego sto ce izdahnuti, Mocartovo telo bilo toliko oteceno da nije mogao da nacini ni jedan jedini pokret. To je jos vise podstaklo govorkanja o Mocartovoj nasilnoj smrti, tacnije, o trovanju...
Kao jedan od mogucih trovaca naznacen je ugledni kompozitor Antonio Salijeri, dvorski muzicar. No, to su, po svoj prilici, bile price bez osnova. Salijeri je bio imucniji i na boljem polozaju od Mocarta, pa nije bilo vidljivog razloga za mrznju. Osim toga, Mocart je prema Salijeriju bio veoma prijateljski raspolozen. Po Salijerija i njegovu tadasnju ljubavnicu licno je poslao kociju kako bi dosli na premijeru opere „Carobna frula” kobne 1791. godine...
Puskinova pretpostavka: ubica je Salijeri
Stotinu godina kasnije zabunu je ponovo uneo ruski pesnik Aleksandar Puskin (1799-1837) koji je napisao kratki komad „Mocart i Salijeri”: u njemu iznosi nagadjanja o zaveri i trovanju, tacnije - o Salijerijevoj opakoj zavisti. Jer, prema Puskinu, svima je bilo jasno koliko je Mocart obdareniji od dvorskog kompozitora bez obzira sto su na Salijerijevoj strani bili i javna priznanja i novac.
Ruski kompozitor Nikolaj Rimski Korsakov (1844-1908) pretocio je 1898. godine Puskinovu dramu u operu ozivljavajuci tako povest o muzickom suparnistvu. Osamdeset godina kasnije dramu o Salijerijevoj zavisti - jer je sam Bog izabrao Mocarta (a ne Salijerija!) da bude njegov glasnik na Zemlji, umetnicku studiju o odnosu osrednjih prema natprosecnima - ponovo je napisao Piter Sefer. Ova drama posluzila je 1984. godine reditelju Milosu Formanu kao osnova za filmski scenario. Film je osvojio najvisa priznanja, cak osam Oskara.
Iako se osecao veoma lose, Mocart je i poslednjih dana svog zivota pokusavao da zavrsi „Rekvijem”.
Mnogi su prihvatili pretpostavku da je tridesetpetogodisnji Mocart otrovan. Neki su cak tvrdili da je Mocart sopstveni ubica! Navodno, bolovao je od sifilisa sto je pokusao da prikrije tako sto se potajno lecio zivom... Jednoga dana uzeo je preveliku kolicinu zive i razboleo se. Drugi su govorili kako su ga ubili slobodni zidari (cijem je bratstvu Mocart pripadao od 1784. godine i za koje je napisao nekoliko dela) jer je „Carobna frula” otkrivala tajne masonske obrede. Medju mnostvom pretpostavki o trovanju otkrilo se ko je zapravo bio tajanstveni narucilac posmrtne mise: grof Franc fon Valseg Stupak kome je 1791. godine umrla dvadesetogodisnja supruga. On je poslao kod Mocarta svog izaslanika i narucio potonji slavni „Rekvijem”...
Tesko je govoriti o Mocartovoj smrti samo na osnovu nesigurnih uspomena njegovih rodjaka i poznanika i bez ikakvog zvanicnog lekarskog izvestaja. Mocartovo telo nije sacuvano tako da ni najnovija medicinska istrazivanja ne bi mogla da se sprovedu. Izvesno je da je kompozitoru pozlilo 20. novembra 1791. godine i da je umro petnaest dana kasnije.
Zestoka groznica
Tokom Mocartove bolesti njegov lekar Tomas Franc Kloset i pomocnik Matijas fon Salaba dali su sve od sebe da ga izlece. Tvrdili su da boluje od „hitziges freiselfieber” (neke vrste zestoke „vojnicke groznice” ). Takva dijagnoza ni tada nije znacila mnogo, bas kao ni danas... Doduse, ukazivala je na visoku telesnu temperaturu, osip, znojenje... Ali, to su bile uobicajene propratne pojave gotovo svake groznice.
Pripremajuci se da napise Mocartovu biografiju, vec pomenuti Georg Nisen primio je pismo od Konstancine sestre Sofije. Ona je opisala poslednje Mocartove dane: lezao je u spavacoj kosulji dok mu je telo oticalo. Tvrdio je da u ustima vec oseca ukus sopstvene smrti. Lekari su nalozili da mu stalno stavljaju hladne obloge na celo. To ga je na izgled sasvim dotuklo. Izgubio je svest i pre nego sto ce ispustiti dusu nikoga nije uspevao da prepozna. Poslednje sto je izgovorio bio je pokusaj da podrazava timpane kako sviraju u „Rekvijemu”. Nisen u biografiji daje jos jedan dragoceni medicinski podatak: da je Mocart povracao nekoliko dana bez prestanka...
Veliki kompozitor docekao je smrt u bedi, pa je sahranjen gotovo tajno i veoma skromno, u zajednicku grobnicu sa jos sedmoro umrlih.
Divni ukus koji vodi u smrt
Sve prethodne price bile su zapravo pretpostavke Mocartovih prijatelja, poznanika i obozavalaca koji su pokusavali da proniknu u tajanstveni uzrok kompozitorove kobne bolesti. Stoga bi trebalo napomenuti da su naucnici, pre svega lekari, odbacili svaku mogucnost da je Mocart bio zarazen sifilisom. Veca je mogucnost da je imao bolesne bubrege, sto bi donekle objasnilo oticanje. Bubrezna infekcija mogla je da izazove smrt kakvu opisuju Mocartovi savremenici. Moguce je i da je imao reumatsku groznicu ili da je oboleo od upale tkiva koje oblaze srcane supljine (endokarditis).
I tako, najzad, dolazimo do najnovijih lekarskih teorija o Mocartovoj bolesti. One ukazuju da bi uzrok Mocartove smrti mogla biti trihineloza, tesko oboljenje creva i misica nekih zivotinja, a posebno svinja, prouzrokovano trihinelom. Drugim recima, tesko trovanje svinjskim mesom. (Trichinella spiralis je sicusna glista koja zivi parazitski u crevima i misicima zivotinja, pre svega svinja, ali i ljudi, izazivajuci opasno oboljenje.) Bolest je prvi put zvanicno otkrivena u Londonu 1825. godine. Danas je trihineloza cesta i retko kad ima kobni ishod jer postoje lekovi koji uspesno lece zarazene osobe. Znaci bolesti inace su upravo onakvi kakve su opisali Mocartovi savremenici.
Ali, vise od dvesta godina kasnije tesko je tacno tvrditi od cega se razboleo jedan od najvecih muzickih stvaralaca svih vremena. Same Mocartove zabeleske govore da je najvise voleo da jede svinjetinu i prasetinu. U pismu napisanom Konstanci 7. oktobra kobne 1791. godine, cetrdeset cetiri dana pre nego sto se razboleo, Mocart kaze:
„Ma sta ja to mirisem? Svinjske kotlete? Che gusto! (Kakav divan ukus!) Pojescu ih u tvoje zdravlje!”
Ako je uzrok kompozitorove smrti zaista bila trihineloza, cija inkubacija traje do pedeset dana, Mocart je verovatno nepogresivo sam oznacio uzrok svoje smrti: bili su to svinjski odresci.
Mirjana Ognjanovic
link
Smrt u tanjiru?
Dugo se verovalo da su Mocarta otrovali. Mozda je ipak sudbonosna bila njegova strast prema svinjskim kotletima...
Volfgang Amadeus Mocart umro je u Becu 5. decembra 1791. godine, dva meseca pre svog trideset sestog rodjendana koji je trebalo da proslavi 27. januara. Njegova sest godina mladja zena Konstanca bila je toliko uzasnuta i ocajna da se jednostavno srucila u postelju pored mrtvog muza nadajuci se da ce se i sama zaraziti i tako okoncati svoj nesrecni zivot...
Lekar koji je trebalo da potpise umrlicu kako bi potvrdio da smrt nije nastupila nasilnim putem nije primetio nista neobicno, pa nije ni zahtevao da se uradi obdukcija. Jedino pravilo koje je valjalo postovati bilo je da telo ne bude sahranjeno sledeca dva dana. Na taj nacin izbegavala se svaka mogucnost da neko bude ziv sahranjen. Verovatno je bas u to vreme odrzana i posmrtna misa u crkvi Svetog Stefana, upravo tamo gde su se Volfgang Amadeus i Konstanca vencali devet godina ranije. Veruje se da je po velikom nevremenu 7. decembra Mocartovo telo preneto do seoskog groblja udaljenog pet kilometara od Beca... Bez ikakvog obreda, cak i bez prisustva svestenika, sahranjen je jedan od malobrojnih genija koje pamti istorija muzike.
Mocartova zena narucila je najskromniju sahranu buduci da je ostala bez novca. Obicaj je bio da se tokom takvih sahrana tela polazu u zemlju u lanenim vrecama i to u zajednicke grobnice koje su primale sedmoro umrlih. Jer, groblja su u to doba bila opasana zidinama i nisu mogla da se sire. Obican svet zato nije ni mogao sebi da priusti neku bolju sahranu.
Tog hladnog decembarskog dana 1791. godine Mocartov grob nije bio obelezen, pa je tako i ostalo. Sedam godina kasnije radnici su prekopali ovu zajednicku grobnicu. Nije ostao gotovo nikakav trag o tome da je telo Volfganga Amadeusa Mocarta boravilo na ovom svetu. Naravno, ostala je njegova muzika.
Uprkos gotovo tajnoj sahrani, Mocartova smrt u javnosti nije prosla nezapazeno. Vec sedmog decembra u beckim novinama objavljen je tekst o „smrti jednog od najobdarenijih muzicara u Evropi koji je jos kao dete zadivio svet”. U tekstu se govorilo o Mocartovom gotovo natprirodnom daru i delu koje su mnogi visoko cenili...
Ima li simbolike Ukazuje li slika „Sve je tastina”, delo porodice Remondini iz Basana, na odlazak jednog i dolazak drugog umetnika na muzicku scenu? Ludvig van Betoven, cija se partitura uocava na slici, cesto je dolazio u Bec da bi se susreo s velikim muzicarem prethodne generacije kakav je bio Mocart.
Ko je otrovao Mocarta?
U Pragu je 14. decembra, u znak secanja na Mocarta, odrzan koncert u crkvi koja moze da primi cetiri hiljade ljudi. Prag je bio zakrcen kocijama Mocartovih poklonika... Mocartova iznenadna smrt nije, znaci, bila samo stvar njegove porodice, kao sto neki pretpostavljaju imajuci u vidu kompozitorove poslednje godine zivota provedene u oskudici. Mnogi su ubrzo poceli da pricaju o sumnjivim okolnostima i uzrocima Mocartove smrti. Izvestac berlinskog dnevnika iz Praga nagovestio je u svom tekstu objavljenom 25. decembra 1791. godine da je Mocartovo telo sahranjeno bez prethodne obdukcije da bi se zataskala prava istina, a to je - da je bio otrovan! Nacin zivota ovog slobodnog umetnika izazivao je i ranije zestoka ogovaranja zbog pripadnosti masoneriji kao i zbog kabalistickih obreda kojima je navodno prisustvovao.
Fridrih Roklic, muzicki izdavac, sedam godina posle Mocartove smrti napisao je tekst o jednom tajanstvenom dogadjaju. O tome kako je u leto 1791. godine nepoznati posetilac kocijom dosao do Mocartovog doma i narucio od kompozitora posmrtnu misu (rekvijem) za osobu koja mu je bila posebno draga. Mocart je navodno uzeo jedan deo novca unapred i poceo da pise. Pisao je danonocno. Njegovo telo vise nije moglo da izdrzi toliki napor. Tako je jednoga dana jednostavno umro nad nedovrsenim rukopisom rekvijema...
Otprilike u isto vreme engleski muzicki izdavac Vinsent Novelo objavio je sadrzaj razgovora s Mocartovom udovicom Konstancom ciji je drugi suprug, danski diplomata Georg Nisen, napisao Mocartovu biografiju. Konstanca je Novelu navodno rekla da je sest meseci pre smrti Volfganga Amadeusa pocela da opseda misao da ga neko truje:
„Znam da cu uskoro morati da umrem”, rekao je Mocart supruzi. „Neko mi izgleda stalno umesto vode potura da pijem acqua toffana. Ta osoba je proracunala tacno vreme moje smrti i stoga narucila rekvijem. Ja ga zapravo za sebe pisem...”
Inace, acqua toffana bio je otrov, bezbojna tecnost koju je prvi put napravila jedna Italijanka iz Napulja po imenu Tofana. Ona se u 17. veku bavila pravljenjem raznoraznih kozmetickih sredstava i mirisa. Tvrdila je da njena carobna vodica potice sa groba svetog Nikole u Bariju i da ima cudotvorne moci. Istini za volju, „cudotvorni napitak” je mnoge nesrecnike poslao na drugi svet...
Svojom darovitoscu mladi Volfgang Amadeus Mocart ocarao je i madam Pompadur (1721–1764) koja se zalagala za razvoj kulture u Francuskoj i pomagala mladim umetnicima.
U jednom pismu koje ne nosi datum Mocartov sin Karl Tomas (kome je bilo sedam godina kad mu je otac umro) napisao je da je, nekoliko dana pre nego sto ce izdahnuti, Mocartovo telo bilo toliko oteceno da nije mogao da nacini ni jedan jedini pokret. To je jos vise podstaklo govorkanja o Mocartovoj nasilnoj smrti, tacnije, o trovanju...
Kao jedan od mogucih trovaca naznacen je ugledni kompozitor Antonio Salijeri, dvorski muzicar. No, to su, po svoj prilici, bile price bez osnova. Salijeri je bio imucniji i na boljem polozaju od Mocarta, pa nije bilo vidljivog razloga za mrznju. Osim toga, Mocart je prema Salijeriju bio veoma prijateljski raspolozen. Po Salijerija i njegovu tadasnju ljubavnicu licno je poslao kociju kako bi dosli na premijeru opere „Carobna frula” kobne 1791. godine...
Puskinova pretpostavka: ubica je Salijeri
Stotinu godina kasnije zabunu je ponovo uneo ruski pesnik Aleksandar Puskin (1799-1837) koji je napisao kratki komad „Mocart i Salijeri”: u njemu iznosi nagadjanja o zaveri i trovanju, tacnije - o Salijerijevoj opakoj zavisti. Jer, prema Puskinu, svima je bilo jasno koliko je Mocart obdareniji od dvorskog kompozitora bez obzira sto su na Salijerijevoj strani bili i javna priznanja i novac.
Ruski kompozitor Nikolaj Rimski Korsakov (1844-1908) pretocio je 1898. godine Puskinovu dramu u operu ozivljavajuci tako povest o muzickom suparnistvu. Osamdeset godina kasnije dramu o Salijerijevoj zavisti - jer je sam Bog izabrao Mocarta (a ne Salijerija!) da bude njegov glasnik na Zemlji, umetnicku studiju o odnosu osrednjih prema natprosecnima - ponovo je napisao Piter Sefer. Ova drama posluzila je 1984. godine reditelju Milosu Formanu kao osnova za filmski scenario. Film je osvojio najvisa priznanja, cak osam Oskara.
Iako se osecao veoma lose, Mocart je i poslednjih dana svog zivota pokusavao da zavrsi „Rekvijem”.
Mnogi su prihvatili pretpostavku da je tridesetpetogodisnji Mocart otrovan. Neki su cak tvrdili da je Mocart sopstveni ubica! Navodno, bolovao je od sifilisa sto je pokusao da prikrije tako sto se potajno lecio zivom... Jednoga dana uzeo je preveliku kolicinu zive i razboleo se. Drugi su govorili kako su ga ubili slobodni zidari (cijem je bratstvu Mocart pripadao od 1784. godine i za koje je napisao nekoliko dela) jer je „Carobna frula” otkrivala tajne masonske obrede. Medju mnostvom pretpostavki o trovanju otkrilo se ko je zapravo bio tajanstveni narucilac posmrtne mise: grof Franc fon Valseg Stupak kome je 1791. godine umrla dvadesetogodisnja supruga. On je poslao kod Mocarta svog izaslanika i narucio potonji slavni „Rekvijem”...
Tesko je govoriti o Mocartovoj smrti samo na osnovu nesigurnih uspomena njegovih rodjaka i poznanika i bez ikakvog zvanicnog lekarskog izvestaja. Mocartovo telo nije sacuvano tako da ni najnovija medicinska istrazivanja ne bi mogla da se sprovedu. Izvesno je da je kompozitoru pozlilo 20. novembra 1791. godine i da je umro petnaest dana kasnije.
Zestoka groznica
Tokom Mocartove bolesti njegov lekar Tomas Franc Kloset i pomocnik Matijas fon Salaba dali su sve od sebe da ga izlece. Tvrdili su da boluje od „hitziges freiselfieber” (neke vrste zestoke „vojnicke groznice” ). Takva dijagnoza ni tada nije znacila mnogo, bas kao ni danas... Doduse, ukazivala je na visoku telesnu temperaturu, osip, znojenje... Ali, to su bile uobicajene propratne pojave gotovo svake groznice.
Pripremajuci se da napise Mocartovu biografiju, vec pomenuti Georg Nisen primio je pismo od Konstancine sestre Sofije. Ona je opisala poslednje Mocartove dane: lezao je u spavacoj kosulji dok mu je telo oticalo. Tvrdio je da u ustima vec oseca ukus sopstvene smrti. Lekari su nalozili da mu stalno stavljaju hladne obloge na celo. To ga je na izgled sasvim dotuklo. Izgubio je svest i pre nego sto ce ispustiti dusu nikoga nije uspevao da prepozna. Poslednje sto je izgovorio bio je pokusaj da podrazava timpane kako sviraju u „Rekvijemu”. Nisen u biografiji daje jos jedan dragoceni medicinski podatak: da je Mocart povracao nekoliko dana bez prestanka...
Veliki kompozitor docekao je smrt u bedi, pa je sahranjen gotovo tajno i veoma skromno, u zajednicku grobnicu sa jos sedmoro umrlih.
Divni ukus koji vodi u smrt
Sve prethodne price bile su zapravo pretpostavke Mocartovih prijatelja, poznanika i obozavalaca koji su pokusavali da proniknu u tajanstveni uzrok kompozitorove kobne bolesti. Stoga bi trebalo napomenuti da su naucnici, pre svega lekari, odbacili svaku mogucnost da je Mocart bio zarazen sifilisom. Veca je mogucnost da je imao bolesne bubrege, sto bi donekle objasnilo oticanje. Bubrezna infekcija mogla je da izazove smrt kakvu opisuju Mocartovi savremenici. Moguce je i da je imao reumatsku groznicu ili da je oboleo od upale tkiva koje oblaze srcane supljine (endokarditis).
I tako, najzad, dolazimo do najnovijih lekarskih teorija o Mocartovoj bolesti. One ukazuju da bi uzrok Mocartove smrti mogla biti trihineloza, tesko oboljenje creva i misica nekih zivotinja, a posebno svinja, prouzrokovano trihinelom. Drugim recima, tesko trovanje svinjskim mesom. (Trichinella spiralis je sicusna glista koja zivi parazitski u crevima i misicima zivotinja, pre svega svinja, ali i ljudi, izazivajuci opasno oboljenje.) Bolest je prvi put zvanicno otkrivena u Londonu 1825. godine. Danas je trihineloza cesta i retko kad ima kobni ishod jer postoje lekovi koji uspesno lece zarazene osobe. Znaci bolesti inace su upravo onakvi kakve su opisali Mocartovi savremenici.
Ali, vise od dvesta godina kasnije tesko je tacno tvrditi od cega se razboleo jedan od najvecih muzickih stvaralaca svih vremena. Same Mocartove zabeleske govore da je najvise voleo da jede svinjetinu i prasetinu. U pismu napisanom Konstanci 7. oktobra kobne 1791. godine, cetrdeset cetiri dana pre nego sto se razboleo, Mocart kaze:
„Ma sta ja to mirisem? Svinjske kotlete? Che gusto! (Kakav divan ukus!) Pojescu ih u tvoje zdravlje!”
Ako je uzrok kompozitorove smrti zaista bila trihineloza, cija inkubacija traje do pedeset dana, Mocart je verovatno nepogresivo sam oznacio uzrok svoje smrti: bili su to svinjski odresci.
Mirjana Ognjanovic
link