|
Post by Emperor AAdmin on Dec 24, 2007 16:47:04 GMT -5
Zasto se kaze...
Lingvisticki tekstovi o korenu i znacenju specificnih reci.
|
|
|
Post by Emperor AAdmin on Dec 24, 2007 16:53:05 GMT -5
Zasto se kaze... Basta ili vrtU svakoj prici o recima jedan deo uvek se tice sinonima. Istorijat imenice basta moze bas tako da pocne, jer je ona danas nezamisliva bez svog parnjaka istog znacenja, imenice vrt Sava Sumanovic – „Kuca u vrtu (basti)” To sto basta „vrt” u srpskom jeziku ima nekoliko sinonima nikako nije slucajno. Za razlicite baste i vrtove, vec prema njihovom sadrzaju i polozaju u odnosu na druge delove okucnice, u svakom narodnom govoru postoji po vise naziva, od kojih su se neki „probili” i u knjizevni jezik. Tokom istorije, i u razlicitim nasim krajevima, baste su po pravilu imale ekonomsku namenu (gajenje krompira, kupusa i ostalog zelenisa). Tek vremenom pocele su da sluze i za ukras posto se u njih „uselilo” cvece, pa je nastala potreba da se razlikuje cvetna basta od povrtne baste. Tako su se, osim baste i vrta, u upotrebi nasli nazivi gradina, ograda, dolac, bostan, bostanj, pelivoj, perivoj - da pomenemo samo one koje belezi jos Vuk u Srpskom rjecniku (jedino prvi i poslednji u ovom nizu ulaze u knjizevni jezik). U nekim nasim krajevima razlika izmedju povrtnjaka i cvetne baste ne pravi se ovim razlicitim recima, niti najcescim sinonimima basta i vrt, vec opozicijom osnovne reci i njenog deminutiva, na primer basta prema bastica, bahca prema bahcica.... Da li ste se nekad zapitali zasto se kaze botanicka basta, a s druge strane zooloski vrt? Da li ovaj par naziva govori nesto o prirodi reci basta i vrt? Smemo li na osnovu njih zakljuciti da se u basti gaje biljke a u vrtu cuvaju zivotinje? Ne, naravno da ne! Naime, oba ova naziva novijeg su datuma, prevedenice sa stranih jezika (francuskog jardin botanique i nemackog zoologischer Garten), te u njima nisu odrazena nikakva stara svojstva nasih imenica. Ipak, pada u oci to sto su uceni Srbi u 19. veku prevodeci strane reci jardin i Garten imali osecaj da izmedju tih pojmova postoji razlika koju dobro odslikavaju nase imenice vrt i basta. Slicno je bilo i s nasim starijim savremenicima koji su kumovali nazivima deciji vrtic „obdaniste” (prema nemackom Kindergarten) i restoran basta, letnja basta „otvoreni deo restorana”. Prema tom osecaju, vrt je ogradjeno mesto gde se nesto (ili neko) cuva - od spoljnih uticaja (u slucaju zivotinja i dece i obrnuto, od izlaska napolje!), dok je basta vise otvorena i sluzi za ukras. Medjutim, ima i drugacijih, sasvim obrnutih slucajeva: za cuvene vavilonske visece baste uvrezen je naziv Semiramidini vrtovi, a i mnogi noviji pisci (narocito pesnici) pominju kitnjaste vrtove, mirisne vrtove - podrazumevajuci da se u njima nalazi cvece. Tako i u etnografskom zapisu iz Polimlja i Potarja (s pocetka proslog veka) stoji: U KUCI GDE IMA MLADjE ZENSKE CELjADI, DO ULjANIKA (Tj. PCELINjAKA) ILI U ULjANIKU, NALAZI SE VRT ZASADjEN CVECEM, KOJI TREBA RAZLIKOVATI OD BASCE, IZVAN ZGRADA, ZASADjENE POVRCEM. Sta je sad tu sta, pitace se svako. Jedinstvenog odgovora nema jer se upotreba ovih imenica razlikuje od kraja do kraja. Iako mnogi obe ove reci dozivljavaju kao nase, domace, bar za jednu od njih pouzdano znamo da to nije: basta (u dijalektima se cuje i bahca, bahca, basca, basca, bakca, bagdza, bajca, barca, baca), spada u red takozvanih balkanskih turcizama - turskih reci koje su usle u sve ili bar vecinu balkanskih jezika (makedonsko bavca, bugarsko bahca, bafca, rumunsko bahce, albansko bahce itd., sve prema tur. bahce). Kod nas ona znaci „vrt, povrtnjak”, „cvecnjak”, negde i „vocnjak”, „njiva ili deo njive na kome se uzgaja povrce”. U narodnoj pesmi basta je najcesce cvetna: JA BI ISLA U ZELENU BASCU, SVU BI RUZU PO BASCI POBRALA ILI MOJ BOSILjCE IZ ZELENE BASCE... ILI RASTU LI TI U BASCI JABUKE? Medjutim, ovo je vise posledica lirskog sadrzaja tih pesama nego odraz stvarne upotrebe o kojoj bolje svedoce takozvani mikrotoponimi, nazivi malih delova reljefa: ako vam seljak kaze da mu je livada ili njiva u basti, jasno je da je u pitanju teren na kome su njegovi stari nekad imali vocnjak ili povrtnjak, a nikako farmu cveca. Dok uz bastu idu mnoge izvedenice, bastovan i bastovandzija, bastovanstvo i bastovanluk, bastovana i bastovandzinica, bastovaniti i bastovanisati, sve su one sasvim obicne i ocekivane, a pri tom znatno mladje od prvog zapisa osnovne imenice koji potice iz 18. veka. Tu je neobicna i paznje vredna jedino izvedenica bastina koja osim „okucnica” u mnogim krajevima znaci i „njiva, imanje uopste”, pa izgleda kao da se naslonila i ukrstila sa starom domacom reci bastina „nasledje, ono sto je nasledjeno”. U Vojvodini je bastina tj. bastine zbirni naziv za sve sto nije njiva, sto nam pokazuju zapisi sa terena: „Razlikuju se subase za cuvanje njiva i subase za cuvanje bastina (vocnjaka, vinograda i vrtova oko sela)”. U Backoj je bastaros „onaj ko krade po tudjim bastama”. Cudnog li zanimanja! Semiramidini viseci vrtovi (baste) u Vavilonu (Bagdadu) Sa reci vrt situacija je sasvim drugacija. Ona ima malo izvedenica - osim uobicajenih, deminutiva vrtic, vrcak i radnih imenica vrtar, vrtlar „bastovan”, zanimljiva je i bitna zbirna imenica povrce „ono sto se gaji u vrtu, zelenis (koji raste na zemlji i u zemlji)”, jedina u tom znacenju a potvrdjena jos od 17. veka. U starosrpskom se vrt javlja od pocetka 14. veka u poveljama, darovnicama i drugim dokumentima - obicno kao stavka u nabrajanju nepokretnih dobara, vlastelinskog, crkvenog ili porodicnog imanja: POPA BOGDANA ZEMLjU I S VRMTI I S VINOGRADOMM (Decanske hrisovulje, 1330), DVBI VODBI NICE U jEDNOI KUCI I VRMTM (Car Stefan poklanja manastiru lesnovskom u Skoplju 1347. godine), DAROVA SELO KOSORICE, SM VINOGRADI, SM MLINI, SM VRMTS, SM LIVADAMI (Stefan Dusan grckom manastiru u Kareji, u Prilepu 1348. godine), a u istorijskim recnicima ta rec se prevodi latinskom hortus ili italijanskom giardino. Sa odredjivanjem porekla ove imenice problem je vec malo veci. Uvrezeno je misljenje da je i vrt takodje pozajmljenica, samo stara, romanska koja se u krajnjoj liniji svodi na latinsko hortus „vrt”, a preko oblika vrtal tj. vrtao (koja se cuje u Primorju) na latinsko hortulus (sto je problematicno, jer dok latinska rec jeste deminutiv, nasa to nije). U prilog ovakvom tumacenju isla bi i geografska rasprostranjenost ove reci na Balkanu: osim Srba i Hrvata, imaju je jos Slovenci, u svojim zapadnim govorima i Makedonci, a postojala je i u staroslovenskom. Ima lingvista koji vrt tumace kao pozajmljenicu iz gotskog jezika, pre svega zbog staroslovenske slozenice vrtograd koja oblikom i znacenjem odgovara gotskoj aurtigards (inace srodnoj sa engleskim orchard „vocnjak”), a sam vrt se, po njima, objasnjava kao skraceni oblik dvodelne reci - sto nije dovoljno uverljivo niti kulturno-istorijski opravdano. Malo je govornika srpskog jezika, cak i medju obrazovanima, koji znaju da pored para vrt i basta, u srpskom knjizevnom jeziku postoje jos i sinonimi gradina i perivoj. Gradina je domaca rec, u istom ili slicnom obliku poznata svim slovenskim jezicima, a u srpskom danas ogranicena na jugoistocne narodne govore iako je u starosrpskom zabelezena jos u 14. veku. Perivoj je grecizam (poznat i ostalim balkanskim jezicima), u starosrpskom jos od 14. veka potvrdjen u obliku perivolm, perivolja itd., a prvobitno se odnosio na cvetnu bastu koja ide u krug oko manastira (od gr. perivolon „ono sto okruzuje”). Danas se redje cuje, a kako zvuci uceno i pomalo egzoticno, najvise se srece u lirskoj poeziji. Jasna Vlajic-Popovic link
|
|
|
Post by Emperor AAdmin on Dec 24, 2007 17:32:23 GMT -5
Zasto se kaze... KucaDa li ste se nekad zapitali zasto deca domaci zadatak rade kod kuce, zasto kucne poslove obavlja domacica, zasto jedni posecuju kucu lepote a drugi dom zdravlja, zasto nekoga udome a neko se skuci sam... Zasto se reci dom i kuca ovako preplicu i brkaju? Jednostavno, zato sto su sinonimi, a svi jezici „vole” sinonime jer oni sluze tacnijem i bogatijem izrazavanju. Osim toga, sinonimi obicno nisu potpuni nego samo delimicni, priblizni - zato je proucavanje tih malih razlika medju njima po pravilu zanimljivo posto se tako otkrivaju tragovi proslosti, rekonstruise se zivot nasih predaka, ali ne preko predmeta (kakvima se bave, na primer, arheolozi), vec preko oblika i znacenja reci kojima su nazivani odredjeni predmeti ili pojave. Kada danas kazemo kuca, prvenstveno mislimo na „zgradu u kojoj neko zivi, najcesce porodicno”, za razliku od doma pod kojim se podrazumeva „porodicno prebivaliste, porodicno gnezdo, zavicaj”, nezavisno od mesta gde se taj dom nalazi - u nekoj kuci, stanu, satoru, camcu ili u jednoj jedinoj sobi. Da nije oduvek bilo tako, vidi se iz mnogih upotreba reci kuca koje su ocito ocuvane odranije: kad kazemo vracam se kuci, Marko nije kod kuce, jasno je da mislimo na dom, porodicno sediste. Ovaj smisao jos je jace izrazen kada se kuca koristi kao izraz od milja, kao pojam neceg dragog i dragocenog - majka se detetu obraca sa „Dodji, kuco moja!”, prijatelju koga dugo nismo videli kazemo „Gde si Mile, kuco stara?” Nasu povrsnu predstavu o tome da je kuca samo „zgrada” lako pobijaju podaci iz recnika koji za tu rec daju raznovrsna znacenja, cesto apstraktna. Neka od njih su logicna i univerzalna (razvijena i u drugim jezicima, recimo, „domacinstvo”, „pokucstvo”, „porodicna imovina”, „celjad koja zivi u jednoj kuci” - ako se kuca po nekome zove onda i „porodicna zadruga”, „rod”, „bratstvo” ili cak „dinastija” - zatim, u novije vreme, na primer, gradska kuca i slicno za drzavne ustanove). Medjutim, ima i neobicnih, a sasvim odredjenih znacenja u kojima se nikad ne bi mogao pojaviti dom: u „Srpskom rjecniku” Vuk belezi da je kuca i „kuhinja”, u decjoj igri oraha kuca je „rupa u zemlji”, kuca je „casica u zglobu plecke”, kuca je „vatralj, lopatica za prenosenje zara”, takodje „otvoreni odeljak, pregradak ispod zidanog sporeta u kome se drze drva”. Izgleda da „kljuc” lezi u ovim poslednjim znacenjima. Medjutim, njihovom boljem razumevanju ne pomaze nam ni pogled u blizu proslost - u starosrpskom je kuca „koliba” dok u povelji iz 13. veka kojom srpski kralj Stefan Uros potvrdjuje privilegije Dubrovcanima primer da imь se ne uzima ... ni medь, ni muka, ni koja kuplja; i kuce da imь se ne pecate, ni otь kralja ni otь vlastelь cak ukazuje na znacenje „radnja”. Kada uporedimo reci dom i kuca u srpskom jeziku, vidimo da su obe domace, i vrlo stare, samo sto je dom znatno stariji. To je drevna, jos indoevropska rec za „zgradu (u kojoj ljudi zive)”, koja se, osim u nasem (kao i u svim ostalim slovenskim jezicima), ocuvala, na primer, i u latinskom domus „kuca”, litavskom dimstis „dvoriste (koje je ogradjeno)”, grckom domos „gradnja”, staroindijskom damas „gradnja, kuca”, a izvedena je od zajednickog indoevropskog korena *dem- „graditi, sastavljati”. I to je uglavnom sve. Mnogo je zanimljivija rec kuca. Ona je koju hiljadu godina mladja, nema indoevropske rodjake jer je nastala tek u praslovensko doba, negde u prvim vekovima nase ere, i ostala ogranicena na juzno i istocnoslovenske jezike. Samo u srpskom, makedonskom i bugarskom jeziku vremenom je (tokom srednjeg veka), i to delimicno (u dijalektima od kojih su se razvili danasnji knjizevni jezici), preuzimala znacenja koja je dotad imao dom. Ali, tu rec, kao ni njene izvedenice, nikad nije sasvim potisnula posto je, u stvari, „bilo mesta” za sve njih (znamo da slicne parove imaju i drugi jezici, na primer, engleski house i home, nemacki Haus i Heim, spanski casa i hogar...). Prica o kuci je slozena kad se njena znacenja posmatraju u okviru naseg jezika (gore smo ih vec pobrojali), a malo neobicna kada se nasa rec uporedi sa svojim srodnicima u ostalim slovenskim jezicima, odnosno, kad se sve one zajedno tumace kao izvedenice neke stare imenice. Sve je pocelo od jednog ugla - tacnije, iz jednog ugla. Ne bas obicnog ili bilo kog ugla, nego unutrasnjeg, zavucenog, ususkanog koji se ponegde jos uvek zove kut (u zivoj upotrebi ocuvao se samo u deminutivu kutak „zaklonjeno, skrovito i tiho mesto, neciji licni prostor”). Ako pogledamo podatke ne samo iz knjizevnog srpskog jezika vec i iz dijalekata, vidimo da je kut „ugao (i to unutrasnji), skrovito mesto, budzak”, „ugaoni deo, kraj (usana, oka - otud i zub kutnjak)”, „(periferni) deo neke teritorije, predeo; komad, krajicak; zemljiste zahvaceno recnom okukom”, „donji deo kosulje, skut”... Za nasu pricu narocito su bitna znacenja iz dinarskih krajeva (neka od njih belezi jos Jovan Cvijic) „rupa u zidu iznad ognjista u koju se stavlja pepeo”, „istureni deo zida u kuci iznad ognjista”, „u primitivnim kucama od pletera, vatriste sklonjeno uza zid, na kome je otvorena rupa pri zemlji, kao prozor, a spolja ukrug poredjano kolje, oblepljeno blatom i odozgo spolja pokriveno”. Ovako odredjena, jedinstvena znacenja, pa jos retko posvedocena, po pravilu su trag velike starine neke reci. Ono sto ovde pada u oci jeste veza kuta i ognjista. Ona je posvedocena u jos nekim slovenskim jezicima, obicno takodje u dijalektima: makedonsko kat „mesto desno do ognjista, ugao”, bugarsko kьt „ugao pored peci gde se moze sesti; necije licno mesto levo od ognjista, ugao”, slovacko kut „ravan prostor na peci”, rusko kut „zadnji deo peci”, „prostor izmedju peci i zida”, cak i „kuhinja”. (U ostalim slovenskim jezicima odgovarajuce reci ne znace samo „ugao uopste” vec obicno „poseban deo njive ili zemlje, kao klin, zavucen ili omedjen necim”.) Postavlja se pitanje kako je od kut nastala kuca. Tu oblik reci nije problem - od imenice kut dodavanjem sufiksa -ja pravilno se dobija kuca (kao, na primer, sveca od svet „svetlost”). Ovde ne treba da nas buni to sto se oblici reci kut toliko razlikuju u slovenskim jezicima - to je normalno jer su svi ti vokali poreklom od jednog istog zajednickog pretka, glasa koji je zvucao kao jedno -o- izgovoreno kroz nos, te se, buduci tezak za izgovaranje, naknadno uproscavao, ali ne u svim jezicima na isti nacin (setite se nasih reci dete, dijete, dite za koje znamo da im je pre podele na dijalekte u osnovi bio glas jat). U tumacenju oblika reci kuca treba imati u vidu da se i grupa -tj- razlicito ponasa u raznim slovenskim jezicima (na mestu naseg -c- stoji bugarsko -st-, slovenacko i istocnoslovensko -c-), pa otud slovenacko koca „koliba”, bugarsko kьsa „kuca”, ukrajinsko kuca „kucica za ptice; svinjac; prostorija; prostor iza peci”, u ruskim dijalektima kuca „koliba od balvana odozgo pokrivena busenjem, supa”, kutR „deo izbe pored peci; kuhinja”... A podudaranje oblika, koji su, u stvari, materijalni dokazi (prosto da nam pozavide Serlok Holms i Herkul Poaro), govori da smo na pravom tragu u izvodjenju razvoja znacenja reci. Takozvana semanticka rekonstrukcija (koja se tice znacenja) veca je teskoca jer se ne izvodi rutinski kao fonetska, ali i ona se odvija po istom pravilu, poredjenjem savremenih znacenja u svim slovenskim jezicima i dijalektima. Ako je kut prvobitno oznacavao „ugao u kome se nalazi ognjiste”, kuca je prostorija u kojoj se nalazi kut, a to je bila ili jedina prostorija u kojoj se zivelo (arheolozi i istoricari tvrde da su bas tako izgledale zemunice i poluzemunice u kojima su Sloveni ziveli krajem starog veka), ili „posebno odeljenje u kome je bilo ognjiste”, „kuhinja”. Upravo to znacenje u srpskom jeziku Vuk ilustruje kratkim dijalogom: na pitanje „Dje ti je kuca?” neko odgovara „Kod sobe.” Medju juznoslovenskim narodima naziv za prostoriju sa ognjistem, kuhinju ili sporednu zgradu „uznapredovao je” do opsteg znacenja „dom”, cuvajuci ponegde tragove svoje prvobitne vezanosti za ognjiste. U istocnoslovenskim jezicima ono starije „kuhinja” uglavnom je izgubilo vezu sa ognjistem i uopstilo se u „sporedna zgrada u domacinstvu, koliba, supa, staja”. O svojevrsnoj konzervativnosti srpskog jezika (koja je dragocena za proucavanje istorije ne samo naseg, vec i ostalih slovenskih jezika) govori cinjenica da je i osnovna rec kut ocuvala elemente znacenja „kuca”. To se vidi, na primer, po pridevu kutnji koji moze da znaci isto sto i „kucni”, recimo, kutnji domacin, i njegovim izvedenicama kutnjica „cuvarna domacica” (dok je nekutnjica „zena koja cesto bezi iz muzevljeve kuce”), kutnjodrzan „cuvaran, stedljiv”... Zanimljivo je i kako prvobitnu dvojnost znacenja reci kut, apstraktnog „ugao uopste” i konkretnog „zapecak” do danas cuva nasa imenica kutnjak koja nije samo „veliki zub u uglu vilice” (u knjizevnom jeziku), vec i „covek koji zimi stalno provodi vreme uz ognjiste ili uz pec” (u dijalektima). Sad je bar jasno zasto psiholozi, kad proucavaju decije crteze, prvo gledaju da li se iznad kuce vije dim ili ne. Jasna Vlajic-Popovic link
|
|
|
Post by Emperor AAdmin on Dec 24, 2007 19:35:37 GMT -5
Zasto se kaze... UstavNas je ustav prava svetinja u smislu narodne pravice i slobode, ali je u njemu jezik nikakav. Tako je u jednom privatnom pismu Vuk Karadzic komentarisao umece svojih savremenika. Sta bi Vuk imao da kaze o jeziku naseg najnovijeg ustava, bolje da i ne razmisljamo. Kakvo je poreklo imenice ustav? Ona i njene izvedenice ustavnost, ustavotvorac, ustavobranitelji, ustavotvorna skupstina... reci su vazda aktuelne od osnivanja moderne srpske drzave do danas. Medjutim, ustav je postojao i mnogo ranije, cak i pre nemanjicke Srbije - tada samo kao termin (pravoslavne) crkve. Dakle, iako danas u recnicima na prvom mestu stoji „Ustav je osnovni zakon, koji sluzi za temelj drugim zakonima, naredbama i propisima” ili malo opsirnije „Ustav je osnovni drzavni zakon, najvisi pravno-politicki dokument jedne drzave koji odredjuje nacela i oblike drzavnog i drustvenog uredjenja, propisuje prava i duznosti gradjana” (nekad i „osnovni zakonski dokument nekih vecih medjunarodnih i/li drzavnih organizacija”), izvorno je ustav bio nesto drugo, sto se ocuvalo u danas zastarelim znacenjima „osnovna uredba pravoslavne crkve” ili „pravilnik po kome se zivi u manastiru”. O ovome ce jos biti govora kasnije. Iako je u pravnom sistemu ustav „stariji” - dakle preci i vazniji - od svakog zakona, jezicki gledano, zakon je znatno starija rec nego ustav. U svakom slucaju, da bi se govorilo o ustavu, treba prvo znati sta je zakon. Taj se termin danas definise kao „normativni akt, izdat od strane zakonodavnog organa, koji sadrzi opsteobavezne pravne propise”. Ovu staru domacu rec imaju svi slovenski jezici i to jos iz razdoblja kada njihovi govornici nisu bili organizovani u drzave vec u plemenske zajednice - dakle u praslovensko doba, krajem stare i pocetkom nove ere. Tada je zakon bio „obicaj”, negde i „brak”, potom „zavet” (u biblijskom smislu, kao Stari zavet i Novi zavet), zatim „vera” ili „veroispovest” (pri cemu je u tom sistemu grcki zakon „pravoslavlje”, rimski zakon „katolicanstvo”, a turski zakon „muhamedanstvo”, a za coveka se kaze da je, na primer, rimskoga zakona). Sva ova znacenja jos postoje u srpskom jeziku, u narodnim pesmama i u dijalektima. Ali, vratimo se imenici ustav. Ona postoji „tek” desetak vekova - prvo u staroslovenskom (setimo se, to je bio jezik Cirila i Metodija - jedinstven tokom 10-11. veka, da bi se potom razvio u pretece danasnjih juznoslovenskih jezika), zatim u starosrpskom gde je prvi put pismeno posvedocena pocetkom 13. veka, u jednoj ispravi Stevana Prvovencanog: i po tomu bozЬstvЬni sЬ zakonЬ naucivЬse po crЬkovnomu ustavu i predanji, kasnije u darovnici cara Dusana iz sredine 14. veka: sЬ vsemi pravinami i ustavi carЬstva mi, takodje u darovnici despota Stefana: Da imamЬ od manastira za ovazi adrЬfata sicevi pomenЬ po ustavu svetihь otЬcЬ, zatim i u jednoj verziji Aleksandride iz 16. veka: Rimljane uvecase Aleksandra ... na otacaskih ustaveh i zakonih grada moliti ga, da ih ne pokolje. Sredinom 18. veka slavonski isusovac Kanizlic koristi sintagmu zakon ustavah ili obiCajah crkvenih. Imenica ustav izvedena je od glagola ustaviti, ali ne u njegovom danasnjem znacenju „zaustaviti”, od koga potice i konkretna imenica zenskog roda ustava „brana, prepreka” - sto sa pravnim terminom svakako nema veze, uprkos nekim laickim tumacenjima po kojima je ustav brana, prepreka vladarskoj samovolji (o neodrzivosti takvog misljenja svedoci s jedne strane starina reci ustav, a s druge njena prvobitna upotreba u crkvenom kontekstu). Izvorno je znacenje glagola ustaviti, u staroslovenskom a kasnije i u starosrpskom, bilo „postaviti, ustanoviti, odrediti” (na primer, sveti Sava opominje: Ne zabЫvaite ucenija svoego pravovernago zakona mnoju ustavljenago), te je stoga od njega izvedena imenica ustav znacila „ono sto je postavljeno, ustanovljeno, odredjeno”, dakle „pravilo, propis, norma, zakon”. Taj se termin prvo ticao religiozne i crkvene tematike, a vremenom je poceo da se koristi i u svetovnoj sferi, cesto se - kako pokazuju gorenavedeni primeri - preplicuci sa reci zakon. Tek u moderno doba, s razvojem pravnog sistema i drzavne uprave, iskristalisao se nama poznati odnos u kome je ustav nadredjen svim zakonima. Danas jos samo ceski i slovenacki jezik koriste istu ovu rec, i to u obliku zenskog roda ustava, dok se ostali slovenski jezici sluze internacionalizmom konstitucija i slicno, poreklom od latinskog constitutio (koja je usla i u vecinu drugih evropskih jezika, kao italijansko costituzione, francusko i englesko constitution, nemacko Konstitution...). I najzad, da li ste culi da neko pise - ili da je knjiga napisana - ustavom? Da, i to je (bilo) moguce jer je ustav i naziv za „svecano majuskulno, uncijalno pismo (u glagoljskoj i cirilskoj paleografiji)”. Srednjovekovnim prepisivacima ustav je bio takoreci vrsta fonta, kao sto je nama danas Times New Roman ili Arial. Jasna Vlajic-Popovic link
|
|
|
Post by Emperor AAdmin on Dec 24, 2007 19:37:58 GMT -5
Zasto se kaze... BunarSavin bunar u Hilandaru U eri vodovoda i kanalizacije, bunari su postali dinosaurusi - cak i na selu. A ne tako davno svako vece seosko dvoriste krasio je bunar - duboka vertikalna i okrugla, obicno ozidana jama iz koje se vadi podzemna voda. Da bi se ocuvao kvalitet pijace vode u bunaru, te jame su odozgo prekrivane narocitim gradjevinama, obicno s donjim delom od kamena na koji se naslanjala drvena gradja, s poklopcem iznad samog otvora, precagom iznad otvora oko koje se uvijao lanac na kome je visila kofa, a iznad svega je na nekoliko drvenih stubova pocivao krov, malo veci od osnove bunara. Drveni deo bunara po pravilu je bio lepo obradjen, recimo izrezbarenim letvicama, nekad i oslikan, pa su bunari cesto bili pravi ukras dvorista u kome su stajali. U krajevima gde nema podzemne vode, bunar je jama - iskopana ljudskom rukom - u koju se skuplja kisnica (drugacije se to zove catrnja, negde i ubao). U nekim krajevima bunar je isto sto i izvor, ali ne bilo kakav vec ogradjen i podesen da se iz njega vadi voda - na primer, u jednom opisu Kacera s pocetka proslog veka stoji: „Izvori su mahom cesme, ili su ogradjeni daskama, i onda ih zovu badnjima ili bunarima.” U narodnoj pesmi bunar je isto sto i „voda iz bunara”: Ne pere ga rakili sapunom, dj Vec ga pere ledenim bunarom. U tehnickom smislu, bunar je svaka duboka vertikalna rupa u nekoj gradjevini (tako u narodnoj pesmi, na primer U dorata Ziva mira nema dj Nogom kopa, bunarove gradi, i u lepoj knjizevnosti, na primer kod Njegosa i Ive Andrica). U Banatu je bunar isto sto i „vir, duboko mesto u reci” - ono sto se drugde zove i bunaric. U Crnoj Gori bunar je „zemlja kojom se ogrne stabljika kukuruza”, a zatim i „gomila (uopste), velika kolicina necega”. Bunar je turska rec rasprostranjena na citavom Balkanu, a u srpskom jeziku posvedocena od 17. veka. Toliko se odomacila da su od nje nacinjene mnoge izvedenice, ne samo najosnovnije, deminutivi i augmentativi (na primer bunaric, bunarce, bunarcic ili bunarina, bunarcina, bunaraca, bunariste), vec i takve kao bunarka „zeljasta biljka koja raste na vlaznim mestima, Montia fontana” ili bunardzika „vrsta jabuke” i druge. Pre nego sto je voda u nase kuce pocela da stize kroz slavine, kopanje i izgradnja bunara bili su vazan zanat kojim su se bavili narociti majstori, bunardzije (otud i prezime Bunardzija), a njihovo umece zvalo se bunardziluk, redje bunarstvo. Zanimljivo je da danas, kada pravi bunari nestaju iz naseg okruzenja, u govornom jeziku od imenice bunar nastaje glagol izbunariti „iskopati, izvuci iz dubine (obicno nesto zatureno ili zaboravljeno)”. Stariji citaoci ce se setiti da je u vreme kada je pocinjala moda pijenja flasirane mineralne vode, obicna „cesmovaca” u beogradskom zargonu zvana akva bunarika (kaobajagi latinsko aЬua bunarica). Iako je bunar danas zastarela, prevazidjena naprava, svojedobno on je bio veliki napredak prema onom sto je prvobitno oznacavao sinonim bunara, domaca rec studenac „prirodan izvor (hladne) vode podesen za tocenje vode” - inace zvan jos i kladenac, stupa, vrelo, zdenac. Ova poslednja imenica, iako se to na prvi pogled ne bi reklo, isto je sto i studenac, odnosno obe poticu od prideva studen „(jako) hladan”. U to nas uverava postojanje njegovog dijalekatskog oblika zden „studen”, zatim glagola zdencati „postajati hladan, leden”, dalje imenice zdencar „bunardzija” ili zdencanica „hladna voda iz bunara” - kazu, ne valja da se njome zaliva bilje jer bi se ono moglo nahladiti. Dakle, nema sumnje da je zdenac isto sto i studenac. A to je, pak, opsteslovenska rec, u znacenju ili izvora ili bunara - cesto i oba, poznata vecini slovenskih jezika, na primer bugarsko studenec, slovenacko studenec, rusko studenec, ukrajinsko studenicdz, belorusko studzen4, slicno i cesko studneZ, slovacko studnZa, poljsko studnia... Bunar kao izvor zivotno vazne vode s jedne strane, i kao rupa u zemlji, to jest veza s donjim svetom s druge strane, mitsko je mesto. Oko bunara se pletu mnoga narodna verovanja i brojne zabrane (vezane za vreme kada mu se prilazi, ili za osobu koja sme da mu prilazi). On je istovremeno cisto mesto koje se nalazi pod zastitom Bogorodice ili svete Petke, zatim mesto gde borave vile i vodenjaci, duhovi predaka, zastitnici domacinstva, ali i potencijalni izvor neciste sile, duhova bolesti, izvor cini... Motiv ogledanja u bunaru cesto se srece kod svih Slovena - dok Bugari veruju da ce ako se u zoru nagnu nad bunar u njemu videti likove svojih pokojnih predaka, Srbi sa severa Kosova veruju da trudnica treba da se ogleda u bunaru da bi se lakse porodila - a Kraljevic Marko je, na vilin savet, gledao u bunar da bi saznao svoj smrtni cas. I na kraju jedna vazna napomena: kad god se nadjete pored nekog bunara zelja, nemojte propustiti da u njega ubacite novcic - nikad se ne zna da li ce se to isplatiti. Jasna Vlajic-Popovic link
|
|
|
Post by Emperor AAdmin on Dec 25, 2007 16:58:05 GMT -5
Zasto se kaze... Brdo i brdo Ako vam neko obecava brda i doline, pazite se - nemojte mu verovati. Za doline jos i mozete (ukoliko je covek zemljoposednik), ali kod brda budite narocito oprezni i proverite o kojim on to brdima govori (narocito ako je covek po zanimanju brdar) Salu na stranu, dobro je znati da imenica brdo u srpskom jeziku ne oznacava samo deo visinskog reljefa do 500 metara nadmorske visine (drukcije zvan i breg, gora), vec i jednu omanju alatku koja staje u ruku, obicno zensku ruku: to je tkacko brdo, tacnije „deo tkackog razboja, kao cesalj, izmedju cijih su dascica provucene niti osnove i kojim se nabija potka”. Zato se ono zove i zensko brdo. Na prvi pogled, ova dva brda uopste ne lice, pa se postavlja pitanje da li je moguce da iza njih stoji jedna rec sa dva razlicita znacenja, ili su to dve posebne reci jednakog oblika a razlicitih znacenja, dakle homonimi (kao grad „varos” i grad „ledena padavina”, kadar „sposoban” i kadar „/filmski/ okvir”). Odgovor na postavljeno pitanje ne nalazi se u obicnim recnicima jer oni nekad brdo predstavljaju kao jednu rec, a nekad kao dve. Zato se mora razmotriti poreklo reci brdo. O tome sta je bilo nekad, obicno sudimo na osnovu onoga sto postoji danas. Tako nailazimo na cinjenicu da brdo kao tkacki termin imaju gotovo svi slovenski jezici (makedonski brdo, bugarski birdo, slovenacki i ceski brdo, slovacki brdo i bardo, donjoluzicki bardo i berdo, poljski bardo, ruski bёrdo, beloruski bёrda, ukrajinski berdo), a brdo kao „breg” samo juznoslovenski i neki zapadnoslovenski jezici (ceski i slovacki, i to pretezno u nazivima mesta), dok je na slovenskom istoku jedino u ukrajinskim dijalektima posvedoceno znacenje „hrid, provalija, jama”. Na osnovu toga, a imajuci u vidu i litavsko birde „razboj”, izvodi se zakljucak da je rec prvobitno, u praslovensko - odnosno baltoslovensko doba, pripadala samo tkackoj terminologiji. Tek naknadno, posle seobe na jug gde su naisli na predele drugacije od onih koje su ostavili u svojoj zakarpatskoj prapostojbini, nasi juznoslovenski preci dosli su na zamisao da uzvisenja koja su ih okruzivala u novoj okolini metaforicno nazovu isto kao deo razboja. Deo koji strsi uvis i koji se povlaci nagore. Ovakve metafore, prenesena znacenja, deo su svakog jezika i svakog terminoloskog sistema (tako motor ima glavu, masine imaju rucicu...), ali narocito se cesto srecu kod oznaka za delove reljefa. Najcesce se ti nazivi uzimaju iz oznaka za delove tela (kuk, zub, glava, zdrelo...) ili za posudje (kazan, kotao, korito), ali dosta njih potice bas iz domena tkanja i predenja: greben, bilo, podnozje (prvobitno se odnosilo na razboj), preslo... Vremenom su od dva znacenja nastale dve odvojene reci, koje su razvile svaka svoju porodicu. Na osnovi tkackog brda nastale su sledece izvedenice: deminutiv brce (od starijeg brdce, sto se vidi iz genitiva mnozine brdaca) i jos nekoliko naziva za delove razboja koji se nalaze oko brda, na primer brdilo „deo razboja na kome stoji brdo, ogloblje” (negde se ono javlja u znacenju osnovne reci - da bi se izbegla zabuna zbog homonimije), zatim zabrdnjak „nit odsecenog kraja osnove”, zabrdnjaca „mala gredica (na razboju) sto stoji odozgo preko stativica te o njoj vise sipala i brdila” (ovako ju je opisao Vuk Karadzic) ili „zica koja stoji izvan zubaca pri tkanju tj. najkrajnja zica u brdu” (u novijem zapisu iz Like), odnosno „dva najdeblja zupca na brdu od razboja, jedan s jedne, drugi s druge strane” (u Pounju), dok se u Srbiji, narocito istocnoj, ovi i slicni delovi razboja zovu nabrdilo, nabrdilja i slicno. Tu je i glagol brditi „uvlaciti konce u brda”, zatim brdar „covek koji pravi brda za razboj” (prema njemu prezime Brdar, kao i ime selu Brdari - pa otud i prezimena Brdarac, Brdarski, Brdarevic), brdarstvo „brdarski zanat”, brdarica „brdareva zena”, ali i „slatka pita koja se pre pecenja valja na razboju, pa se na njoj poznaju pruge” (drukcije zvana nabrdnjaca). Slikovito je poredjenje kojim se u nasem narodu opisuje slicnost dva predmeta ili bica: lice kao da su na jedno brdo tkani. Reljefno brdo razvilo je bogatu mrezu izvedenica koje prelaze okvire geografske terminologije: pored uobicajenih deminutiva i augmentativa brce (od brdce), brdance, brdence, brdica, zabrdak, brdnjak, brdanjak, brdeljak, brdoljak, brduljak, brdasak, brdasce, odnosno brdina, brdetina, brdesina, brderina i slicno, tu su i pridevi brdski, brdan, brdast, brdinast, brduljast... Najcesci medju njima, brdovit, znaci ne samo „koji ima mnogo brda, koji je visok kao brdo” vec i „neravan, neujednacen” uopste, pa otud i prilog brdovito „neravno” u narodnoj poslovici Tudja majka brdovito stere (misli se na prostiranje postelje). Preneseno znacenje brdo „mnostvo, gomila”: brdo knjiga, brdo lazi i slicno ogleda se i u glagolu nabrditi „nagomilati” i „natovariti nekoga, navaliti mu veci teret”. Brdo u tkanju Vise brezuljaka na jednom mestu zove se brdje ili pobrdje, negde i nabrdje, predeo iza brda je zabrdje (otud i toponim Zabrdje, kao Zabrezje i Zagorje), dok je zabrdica „mala dolina, mesto zaklonjeno brdom”. Opsti naziv za stanovnika planinskih krajeva je brdjanin, ali u mnozini, u obliku Brdjani, to moze biti ime sela u brdskim krajevima. Isto tako, podbrdje je teren u podnozju svakog uzvisenja, bilo brda bilo planine. Prelaz izmedju znacenja dveju jednakih reci, tkackog brda i gorskog brda, lepo pokazuje njihov treci homonim, ocuvan samo u nekim dijalektima i u narodnoj pesmi gde iz primera Otidose brdu u planinu ili Prazna vreca stat’ uz brdo ne more ... shvatamo da brdo nije imenica vec prilog koji znaci „gore, uvis, navise” (uz glagole kretanja) ili „uspravno” (uz glagole mirovanja). U opstoj upotrebi ta znacenja obicno se srecu u slozenicama uzbrdo (od starijeg uz brdo - pa prema njemu i nizbrdo, od niz brdo), brdoglavo „strmoglavce” - kao i brdonozice i brdonoske, dok pridev brdorog znaci „koji ima uspravne, uvis okrenute rogove”. U okviru srpskog jezika, oba brda su podjednako stare reci, ali je tkacko brdo pismeno posvedoceno tek od 17. veka mada je i mnogo pre toga postojalo i u zivotu, i u narodnoj pesmi: Platno tkala lijepa djevojka ... al’ je njojzi losa sreca bila: ne mogu joj niti ustajati, ni srebrno brdo udarati, ni zlaceni cunak prolaziti... U starosrpskom je brdo „breg” zabelezeno jos u 12. veku u jednom opisu: MeEsto vise brGda lezeste, a kasnije u vladarskim darovnicama Selo s planinomG, z brGdomG, s poljemG, ili pravnim tekstovima: Ako bude brdo pusto medju zupami, sela okolna, koja su okolo toga brda, da bljudu (tj. cuvaju) strazu: ako li je ne uzbljudu, cto se ucini u tomu brdu u pustosi, steta, ili gusarstvo ili kradja, da plate okolna sela, kako stoji u Dusanovom zakoniku. Kolika je bila poljoprivredna vrednost i vaznost brda i brdskog zemljista u brdovitoj Srbiji neposredno nam svedoci navedena odredba Dusanovog zakonika ili poznati stihovi narodne pesme: Od ruke mu nista ne rodilo, ni u polju bjelica senica, ni u brdu vinova lozica, a posredno reci kao brdarusa „vrsta sljive sto raste po brdima” ili brdarina „porez koji se placao drzavi za pravo koriscenja brda - sakupljanje drva i ispasu stoke” (kao putarina, mostarina). Kao kulturna rec tkacko brdo (kao i brdilo) bilo je predmet pozajmljivanja u okolne neslovenske jezike - otud madjarsko borda i rumunsko broglg, cincarsko bordilg. Naziv za gorsko brdo nije se pozajmljivao, ali se on kao toponim rasuo diljem nasih krajeva, ili samo (na primer Brda u Crnoj Gori) ili u dvoclanim imenima naselja: Gornje Brdo, Donje Brdo, Bijelo Brdo, Novo Brdo, Banovo brdo. Na kraju treba reci da brdo nema samo homonim, nego i brojne sinonime od kojih se najcesce koriste breg i gora. Obe reci su domaceg porekla, sa direktnim srodnicima u svim slovenskim jezicima. Breg je zanimljiv po tome sto osim „brdo” (posto su obale cesto strme, ostre) znaci i „obala” - setimo se cuvenog primera slovenske antiteze: Ili grmi, il’ se zemlja trese, il’ udara more u bregove? Niti grmi... Kada znamo da ta znacenja idu u paru, sasvim je jasno otkud u jednoj narodnoj pesmi brdo znaci „obala”: Te preplovi tu vodu Cetinu, Preplovi je od brda do brda. S druge strane, gora je viseznacna na nacin slican brdu: osim sto cesto znaci „suma” (brda su ranije po pravilu bila obrasla sumom - otud crnogorica i belogorica kao oznake za cetinarsku ili listopadnu sumu) ili „vinograd” (jer su vinogradi obicno sadjeni na uzvisenom terenu), imenica gora posluzila je za gradjenje priloga gore „uvis”, nagore, odgore, kako u srpskom tako i u ostalim slovenskim jezicima. U svakom slucaju, Njegoseva misao Ko na brdo ak’ i malo stoji, bolje vidi no onaj pod brdom... ostaje na snazi. Jasna Vlajic-Popovic link
|
|
|
Post by Emperor AAdmin on Dec 25, 2007 17:22:55 GMT -5
Zasto se kaze... RekaOva rec u nasem jeziku stara je 9 vekova! Da se razlika izmedju reke i potoka krije u njihovoj velicini, to znaju ne samo deca vec i vrapci. Ali da te dve reci u osnovi znace isto, „ono sto tece”, odnosno da je reka zapravo „tok”, to vec treba da vam kaze neki etimoloski recnik u kome stoji da je nasa reka (ijekavski rijeka, ikavski rika - kao mleko, mlijeko, mliko) vrlo stara domaca rec, sa najblizim rodjakama u svim slovenskim jezicima: makedonskom i bugarskom reka, slovenackom reka, ceskom reka, slovackom rieka, poljskom rzeka, ruskom reka, ukrajinskom pika, beloruskom raka. Osim toga, ona ima i indoevropski pedigre pa su joj srodne i latinsko rivus „potok”, staroindijsko raya „tok, bujica”, srednjeirsko rian „reka”, ali i „put”, letonsko riete „mlaz koji tece iz vimena ili grudi”, sto su sve razlicite izvedenice krajnjeg indoevropskog korena *roi- / *rei- „teci”. Od ovog korena potice i nas glagol rinuti, porinuti (prisutan u vecini slovenskih jezika), kao i od njega izvedena imenica roj „skup pcela koje su se izlegle iz jedne matice; jato insekata” (koja je po znacenju bliska pomenutom letonskom „mlaz”). U starosrpskom reka je posvedocena jos od 12. veka, i prvenstveno se javlja u opisima terena, kao medja kojom ide granica izmedju dva poseda, na primer u darovnici Stefana Prvovencanog manastiru Studenici (iz 1228. godine): Jest medja manastirske zemlje ... upravo preko reke, ili u Decanskim hrisovuljama (iz 1330. godine): Medja Prekomu lugu s’ Crvenim bregom kako reka tece. Nekoliko vekova kasnije dubrovacki pesnik Ivan Gundulic ovako je pevao: Da sve rijeke zlatom teku ... ne bi stoti dio zenske zelje ispunio. I danas bi se mnogi sa njim slozili. A neki i ne bi. Reka se srece i u narodnim poslovicama Lete danci kao rijeka, a godista kao nista ili U velikim rijekama velike se ribe hvataju. U retkim slucajevima, u nekim narodnim govorima reka nije kao u knjizevnom jeziku „veca voda, koja tece od izvora do usca”, vec nesto drugo (sto sa njom u krajnjoj liniji ima veze): u dubrovackom kraju, reka je „recna struja, matica”, u Slavoniji reka moze biti „recno korito”, a u narodnoj pesmi znaci i „more”: Bijelila Mare darove, na velju rijeku, na more. U srpskom, kao i u vecini drugih jezika, reka ima prenesena znacenja „mnostvo”, „nalet, bujica”, pa se moze reci da neko uziva u reci bogatstva, da mu niz obraze tece reka suza, da je neko prolio reke krvi, da se ulicama krecu reke ljudi... Izraz otici niz reku (kao i otici niz vodu) znaci „poci po zlu, pronevaljaliti se, propasti”. Izvedenice nisu brojne: deminutiv recica, pridevi recni i recki, rekavica „vodenica na reci”, porec ili porecje „predeo oko ili pored reke, sliv reke”, slozenica medjurecje „zemljiste izmedju reka”. Imenica reka cesto se javlja u toponimiji, kako sama tako i u dvoclanim nazivima. Zanimljivo je da se ona ne tice samo vecih vodenih tokova (Bela reka, Zla reka, Kriva reka, Stara reka, Crna reka...) vec jos cesce nekog predela, citavog kraja oko reke, njene doline ili usca: Reka je oblast sa 46 sela kod decanske Bistrice (po Vuku, to je knezina u nahiji djakovickoj, izmedju Djakovice i Decana), zatim Crna Reka kod Boljevca (izmedju Rtnja i Zajecara), Rijeka Crnojevica u Crnoj Gori, Rijeka morski zaliv kod Zatona pored Dubrovnika (poznata i kao Rijeka Dubrovacka), veliki grad na severnom Jadranu Rijeka (znan i kao Senjska Rijeka). Porec, Porece ili Porecje je oblast u Podunavlju pored Donjeg Milanovca, a nekada se tako zvalo danas potopljeno ostrvo, o kome je Milan Dj. Milicevic u svom spisu Knezevina Srbija ovako pisao: U Porecu su sada (tj. 1876. godine) samo njive i livade, a nekada je tamo bila ziva varos, pozornica mnogih dogadjaja iz nase istorije. Varos je 1832. godine iseljena na desnu obalu Dunava i nazvana Milanovac po imenu Milana, starijeg sina kneza Milosa. Porec je i ime dva sela u Slavoniji, kod Virovitice i kod Pozege. Medjurecje je ime mnogih sela (u Srbiji, Bosni i Slavoniji), a istovremeno i nasa prevedenica internacionalnog grecizma Mesopotamija, nekad ogromne drzave izmedju reka Tigar i Eufrat. I najzad, ako ste citajuci ovaj tekst pomislili da smo propustili da ukazemo na srodnost nase imenice reka sa grckim glagolom renj koji se javlja u cuvenoj Heraklitovoj sentenci panta rei (panta rei) „sve tece” - da znate da nismo. Uprkos spoljasnjoj slicnosti, skoro podudarnosti oblika i znacenja, nasa imenica i grcki glagol nisu srodni, to jest ne dele isto poreklo! Ali sa druge strane, grcki glagol renj i od njega izvedena imenica reuma „struja, tok” (koja je usla i u medjunarodnu medicinsku terminologiju kao nama poznata reuma, reumatizam), jeste srodan sa nasim recima struja „brzi vodeni tok u okviru reke ili mora” i ostrvo „mesto oko koga tece struja”. Jasna Vlajic-Popovic link
|
|
|
Post by Emperor AAdmin on Dec 27, 2007 16:26:18 GMT -5
Zasto se kaze... PutPodjoh pucem raspucem, nadjoh rize i parize, nit’ su rize ni parize, nego turske rukavice. Da ste u nekom kvizu dobili zadatak da odgonetnete ovu zagonetku, koju Vuk Karadzic u „Srpskom rjecniku” donosi pod odrednicom puce, verovatno biste odustali od daljeg takmicenja. Kako i ne biste kad u njoj ima toliko neobicnih i nama danas nepoznatih reci. Ako vam kao pomoc prijatelja dosapnemo da su rize i parize (od glagola rezati) zapravo ukrasne trake, obicno dvobojne, od coje, hartije i slicno, da li cete se dosetiti da se ovde radi o - makazama? Udubite se malo, zamislite da iz profila gledate makaze u pokretu, i sve postaje jasno: zatvorene makaze izgledaju kao put (tacnije, kao dva paralelna puta koji se zovu zbirnom imenicom puce), a kad se otvore da seku, one izgledaju kao raspuce, kao racvanje ili raskrsnica tih istih puteva. Moze vam se uciniti da je ovo malo komplikovan put do price o poreklu reci put, ali to nije slucajno - ona je i sama dosta slozena. Jer, vremenom se menjao i pojam puta i izgled onoga sto je ta imenica oznacavala. Stara slovenska rec put izvorno se odnosila na „prolaz, putanju, pravac” kojim se neko krece, i tek je naknadno, s pojavom pravih, zidanih puteva, poprimila konkretno znacenje gradjevinskog objekta to jest druma ili ceste. Na jeziku starih Slovena, praslovenskom, ta imenica je glasila *pot (cita se: pont), jer je korenski samoglasnik, u sredini izmedju suglasnika p i t, bio takozvano nazalno o (zamislite jedno o izgovoreno kroz nos). Taj nestabilni glas vremenom su razliciti Sloveni poceli da izgovaraju na razlicite nacine: neki kao cisto o (otud slovenacko pot), neki kao u (otud srpsko i hrvatsko put, cesko pout, slovacko put’, rusko i ukrajinsko putm, belorusko pucm, gornjeluzicko puz, donjeluzicko pulj); neki kao a (otud makedonsko pat), neki kao tvrdi poluglas (, (otud bugarsko p(t), dok se samo u poljskim dijalektima zadrzalo nepromenjeno p№c. Ovaj fonetski detalj zasluzuje paznju zato sto se pomocu njega prepoznaju srodnici ove imenice u ostalim jezicima indoevropske porodice, koji dolaze u istom ili vrlo slicnom obliku, kao i u istom ili slicnom znacenju (ono moze biti i razlicito, ali uz ocigledan ili lako objasnjiv pomak). Tako odgovarajuce reci u staroindijskom, avestijskom i staropersijskom sve znace „put” - isto kao i u slovenskim jezicima. Medjutim, latinsko pons znaci „most” (od starijeg *ponts to se vidi iz genitiva pontis), posto je most zapravo prelaz, prolaz preko reke, dok pak grcko Bz<JZH znaci „more” jer je Grcima, kao moreplovackom narodu, upravo more bilo put kojim su se najvise kretali i tako stizali do svakog ostrvceta ili bilo koje tacke na sredozemnoj obali. Ima u grckom i druga rec iz ove porodice, samo s vokalom a u korenu, koja znaci skoro isto sto i nase put: to je B"JZH „staza” (otud glagol B"JgtT „gaziti” odnosno B"D4B"JgtT „hodati tamo-amo, setati naokolo”, a od njegovog participa i ime Aristotelove filozofske skole, peripateticari). U starosrpskom je imenica put pismeno posvedocena od sredine 13. veka, u obliku instrumentala putem - bas kao sto je i mi danas koristimo. Zatim vek kasnije, u Dusanovom zakoniku stoji izraz po puti i pravdM sto znaci „ispravno i po pravdi”... Skoro petsto godina kasnije, Vuk belezi isto znacenje u izrazu nije bilo puta to ciniti „nije bilo pravo”, kao i u danas zastarelom pridevu putan „pravi, ispravan”. Tokom vremena (merenog stolecima), iz osnovnog znacenja „prolaz”, pored konkretnog „drum”, razvila su se jos neka apstraktna. Na primer, od 16. veka zabelezeno je put kao izraz mnozenja: dvaput „dvared”, triput „trired”, od Vukovog doba i prilog po put to jest poput „nalik”: poput onoga celjadeta. Ista rec moze biti i predlog s genitivom koji znaci „prema, u pravcu”, na primer, Deca su posla put skole ili Otisao je put Beca tj. u Bec. Sinonim za put, a svojedobno cak i pojam puta, danas je zastarela imenica drum. Ovaj grecizam (od grckog *DZt:ZH „put”) u srednjem veku je oznacavao prave, kamene puteve na glavnim putnim pravcima (setimo se, Marko Kraljevic nije orao puteve nego drumove: More Marko, ne ori drumova · More Turci, ne gaz’te oranja), koji su bili u nadleznosti drzave - zato su se cesto zvali carski drumovi. Obican narod vise se kretao zemljanim stazama, prtinama koje su se zvale: putak, putac, putic, puteljak, putaca, putanja, putaljka, putina, putinka, putanjka... Pored njih su rasle biljke putina, putinica, trputac, a u njima i u drugom zbunju oko puta krile su se zmije zvane putnik „mlada zmija”, putnica „otrovna zmija”, putnjaca (to zbog obicaja da se zmije, ili nepomenice, kako ih ne bi prizvali, ne zovu svojim pravim imenom vec nekim opisnim kao sto su ova koja se svode na „ona koja je pored puta”). Dakle, osnovna imenica put vrlo je - kako se to strucno kaze - produktivna, sto znaci da se od nje grade druge reci: izvedenice (pored zbirnih imenica puce, bespuce, raspuce ili rasputnica), putnik, putnina (i poputnina) „plata putniku (kao honorar od onoga ko ga salje na put)” ili slozenice (krstoputina „raskrsnica”, stranput ili stranputica „pogresan put”...). Osim imenica, to mogu biti i druge vrste reci, na primer prilozi usput, nausput, za razliku od nezgodnog sneputa, a u dijalektima se srecu neobicniji oblici, kao nazloput, nazoput „pogresno”, zatim potput : na put „gore-dole” na Kosovu, otput ili od puta „odmah, smesta” u Dalmaciji. Od imenice put izvedeni su i brojni glagoli: danas najvise koristimo one na -ovati kao putovati (doputovati, otputovati, proputovati i slicne) koji po pravilu imaju osnovno, konkretno znacenje „kretati se po putu, prevaljivati put”. Medjutim, jos su brojniji i cak stariji oni na -iti, koji najcesce dolaze s prefiksima i u pretezno apstraktnim znacenjima: pored zaputiti (se) „krenuti (uopste), pokrenuti se”, ili naputiti „usmeriti (nekoga)”, proputiti „poslati”, sputiti „saznati, obavestiti se”, uputiti takodje „usmeriti; poslati” ali i „poduciti (nekoga necemu)”, a tu je i slozenica nazloputiti se „poci rdjavim putem, prozliti se”. Imenica put sastavni je deo mnogih izraza: Put za usi! ili Put pod noge, stap u ruke! sto je slikovit nacin da se nekome kaze „Hajde, kreni vec jednom!” ili ProCi put i rasput „biti iskusan, od dobrih i losih iskustava”. Nije retka ni u poslovicama: Put isti vodi i doma i iz doma sto znaci „kako si otisao, tako se mozes i vratiti”, Bolje se i od po puta vratiti nego rdjavim putem do kraja ici „ako nesto ne ide kako valja, bolje je odustati na vreme” ili Nema puta bez rasputice „nema pravila bez izuzetka”... Ako vam zagonetka s pocetka i nije bila jasna, sada, posto ste procitali ovaj tekst, svakako cete dobro razumeti sledecu recenicu: Nije uputno da neupuceni putnik koji putuje putem skrene na stranputicu - cak i ako mu je to usput, a kamoli ako mu je sneputa, ali svakako je bolje da ne bere putinu ili trputac da se ne bi put njega uputila kakva putnjaca i ujela ga - bar jedanput. * Pretpostavljeni praslovenski oblik Jasna Vlajic-Popovic link
|
|
|
Post by Emperor AAdmin on Dec 27, 2007 18:57:15 GMT -5
Zasto se kaze... MoreSta to moze biti i crno i belo i zuto i crveno, mada u stvari nije ni crno ni belo ni zuto ni crveno nego - plavo? Naravno, to je more Vila Kurcija Malapartea na Kapriju, okruzena morem. More se obicno definise kao „veliko prostranstvo slane vode, delimicno oiviceno kopnom” (kao Jadransko more, Crno more...), a nekad se pod morem podrazumevaju „sve slane vode zemljine kugle tj. svetski okean” ili „vodeni pokrivac zemljine kugle” (za razliku od kopna). U Primorju se morem zove i „slana voda (iz mora)” - tako u Vukovom „Rjecniku” nalazimo „recept” koji glasi: Popij jednu casu mora. Za pomorce je more i „uzburkana povrsina vode, visoki talasi” - isto to znaci i augmentativ morina. A u figurativnom znacenju, cak i za one koji more nikad nisu videli, more je pojam velike povrsine ili velike kolicine, gomile necega: nepregledno more suncokreta, more knjiga, more pitanja... Izraz kap u moru znaci „zanemarljivo mali deo ogromne celine”. U starosrpskom je ova rec prvi put posvedocena pocetkom 13. veka, u darovnici kojom srpski kralj Stefan poklanja posede manastiru Svete Marije na Mljetu: Ttm mora do mora. U isto vreme i Domentijan u svom delu „Zivot svetog Simeona i svetog Save” opisuje posede otm svetije gori i do zapadnago mora. Jos ranije, krajem 12. veka, zabelezen je pridev morski ali ne u danasnjem znacenju „koji je u vezi sa morem”, vec „primorski, koji je pored mora”: PriobrMtohm odm mormske zemlje Zetu s gradovi (u povelji kojom veliki zupan Stefan Nemanja daruje Hilandar). Kasnije se srece i oblik morje koji je najblizi staroslovenskom morje, a ovaj pak praslovenskom *mor’e. Imenica more je stara domaca rec koja ima odgovarajuce oblike u svim slovenskim jezicima: makedonskom i bugarskom more, slovenackom morje, ceskom mose, slovackom more, poljskom morze, ruskom i ukrajinskom mure, beloruskom mora i tako dalje. Ali tu se krug njenih srodnika ne zavrsava, jer istu rec imaju i drugi, ne samo nama najblizi baltski jezici (otud litavsko mgrios „more, jezero, zaliv; Balticko more”, letonsko mara „veliki zaliv”), vec i neki dalji: na primer nemacki Meer, latinski mare. Iz latinskog je ova rec usla u sve romanske jezike. Osim toga, od nekih njenih izvedenica nastalih u samom latinskom (na primer marinus, maritimus, kasnije i marinarius...) postali su internacionalizmi koji su prodrli i u druge savremene jezike. Tako i mi ponekad koristimo reci kao marina „flota, pomorska sila” - u svakodnevnoj upotrebi najcesce „luka za jahte”, zatim marinac „mornar; vojnik na ratnom brodu”, marinizam „teznja jedne drzave da ima sto jacu pomorsku silu”. Prepoznavanje srodnika nase reci more bilo je laksi deo posla nego otkrivanje njenog izvornog znacenja. Ono, nazalost, nigde nije zapisano vec se mora rekonstruisati na osnovu postojecih savremenih znacenja, slovenskih ali i neslovenskih. Po svemu sudeci, znacenje zajednicke prareci bilo je „velika vodena povrsina, velika stajaca voda, veliki zaliv, jezero”. Njegove tragove nalazimo na primer u nasoj dijalekatskoj imenici moro „jezero” iz Gornje Morave, ili u ruskim dijalektima gde more takodje znaci „jezero, velika vodena povrsina, velika stajaca voda, mocvarno tlo”, na primer jezero Onjega ili Cudsko jezero, kao i u staropoljskom morze „jezero”. Taj prelaz znacenja od starijeg „velika voda” do novijeg „more” dobro se vidi u baltskim jezicima: letonska rec znaci „zaliv, veliki zaliv”, a litavska „Balticko more” (koje je i samo jedan ogroman zaliv, nalik na jezero). Slicno, i u germanskim jezicima, osim nemackog Meer „more” postoje i njemu srodni oblici kao nemacko Moor, holandsko moer, englesko moor u kojima se krije starije znacenje „mocvara, blato”. Zanimljivo je da Germani imaju i drugu rec za „more”, gotskog porekla (koja je takodje znacila „jezero”), na primer englesko sea, holandsko zee, nemacko See. Pri tom nemacki jezik, praveci razliku izmedju zenskog roda imenice die See „more” i muskog roda der See „jezero”, pored novog cuva i staro znacenje. Iz ovog sarenila oblika i znacenja jasno je da indoevropski narodi, koji poticu iz dubine evroazijskog kopna, daleko od mora, nisu imali jednu jedinstvenu, svima zajednicku rec za more. Tek nakon seoba u koje su se upustili tokom drugog milenijuma pre nase ere oni su na razlicitim mestima u danasnjoj Evropi poceli da se susrecu sa slanim morima, kao delovima svetskog okeana. Neki Indoevropljani su, u dodiru sa starosedeocima, od njih preuzimali i naziv za tu ogromnu vodu (otud na primer grcko 2•8"FF", koje smo mi pozajmili u obliku talas). Drugi su, pak, neku rec koja je vec postojala u njihovom jeziku i znacila nesto slicno, u jednom trenutku poceli da koriste da oznace predmet ili pojavu koja je za njih bila nova. Tako su Sloveni, Balti, Latini i delimicno Germani stari naziv za veliku vodu, jezero ili mocvaru poceli da koriste u specijalnom znacenju „more”. Stavise, ovom nacinu imenovanja, to jest preimenovanja, pribegavali su i sami Grci, koji su doselivsi se na Balkan postali izrazito pomorski narod: oni su more nazivali i BT<JZH sto u osnovi znaci „put” (jer su se oni putem mora kretali po svojoj ostrvskoj zemlji i dalje po Sredozemlju), takodje i BDz8"(ZH zapravo „pucina, debelo more, uzburkano more” (potom i „poplavljena ravnica” - otud oblast Pelagonija u Makedoniji), nekad i •8H sto znaci „so”. Takodje Grcima dugujemo i naziv svetskog mora, okean (u starosrpskom okijanь-reka). U grckoj mitologiji to je bio bog Okean, sin Urana i Gee, koga su zamisljali kao ogromnu reku koja tece ukrug oko celog (njima) poznatog sveta, van Sredozemlja (iza Gibraltara, dalje od Crvenog mora i Persijskog zaliva - sto je bio krajnji domet njihovih i njima poznatih moreplovaca). Izvedenice od imenice more nisu narocito brojne: mornjak je u Hercegovini „vetar koji duva s mora” (u Dalmaciji ga zovu i smorac - ne zato sto je smor koji smara, vec sto duva s mora). Morskas je „bundeva beskorka”, morskovaca „trska iz prekomorja (tj. spanska trska)” i tako dalje. Oblast pored mora zove se primorje - za sta drugi Sloveni radje koriste oblik pomorje (otud Pomeranija, po modelu koji i mi imamo za oblasti oko reka: Podrinje, Podunavlje....), dok je u srpskom i hrvatskom pomorac, pomorski... „onaj koji je u vezi s morem”. Za imenicu mornar mnogi bi se kladili da je domaca rec - i izgubili bi. Iako deluje kao da je nasa, ona to nije. Kad bolje razmislimo, jasno je da ako bi ono mor- bilo od more, drugi deo -nar nema od cega da bude. Jer, to je zapravo stara pozajmljenica, od kasnolatinskog marinarius, u 15. veku zabelezena u starosrpskom obliku morinarь, a tek kasnije bez onog -i-, kao mornar. Pre toga je koriscena domaca rec morjanin (tako je glasila i u crkvenoslovenskom). Medju slozenicama od imenice more nema narodnih reci, vec su to po pravilu prevedenice, nacinjene od nasih reci, ali po uzoru na neku stranu rec: moreplovstvo verovatno prema ruskom moreplavanie, moreuz prema nemackom Meerenge i tako dalje. Slican je slucaj sa mnogim dvoclanim nazivima biljaka i zivotinja u kojima je prvi deo neki oblik prideva morski, morska, morsko: osim cuvene morske trave, zatim morskog zelja ili morskog kupusa, zanimljiva je biljka morska repa ili morski krompir „Helianthus tuberosus” (u Lici je zovu i morskaca) koja raste vrlo visoko, a u zemlji ima kao krompire koji se jedu nekuvani i vrlo su vodeni - ako je verovati Vukovom opisu u „Srpskom rjecniku”. Osim toga, ima riba koje su dobile ime prema kopnenim zivotinjama: morska prasica, morska skornjaca, morski kurjak i tako dalje, a brojne su i ptice: morska kokos, morska lasta, morska svraka, morska seva, morski gavran, morski kos, morski orao, morski petao, uglavnom zato sto te vrste zive pored mora. Morska svinja je „delfin”, morski vo „foka”, morski medved je vrsta foke, prema latinskom „Phoca ursina”, morski lav prema nemackom „Seelcnje”... Jedino morski vuk nije ni riba ni neka egzoticna zivotinja, nego „covek s velikim pomorskim iskustvom”. Dok je starim Latinima mare nostrum „nase more” bilo Sredozemno more (tek izvan njega oni se nisu osecali kod kuce), nasi preci koji su ziveli u jadranskom primorju dugo su svojim morem smatrali Jadran, ali ga nisu zvali tako, vec prosto more. A koliko su oni zapravo zazirali od mora, njegove siline i opasnosti koje na njemu vrebaju, najbolje se vidi iz poslovice Hvali more, drz’ se kraja (to jest kopna). Jasna Vlajic-Popovic link
|
|