Post by sweetnugs on Jul 25, 2008 13:56:29 GMT -5
Imamo li razloga biti ponosni što smo Bosanci i Hercegovci? Imamo. Imamo li razloga voljeti Bosnu i Hercegovinu? Itekako. Kada uklonimo zadah nacionalizma iz naših života, i kada naš prvenstveni identitet bude odrednica 'covjek', onda cemo vjerovatno imati taj nevjerovatni sklad dobrih ljudi i bogate zemlje za kojim svi žudimo. On jeste tu negdje, skriven iza gomile prevara i laži, sklonjen u kraj zajedno sa Bosnom koja jedina ima izvjesnu buducnost.
Muhamed i Jovan su dvojica komšija. Žive u teško pristupacnom selu u okolini cajnica, okruženi netaknutom prirodom, divljinom, mirisom trave i zdravog života. Obojica danas žive loše jer su nekadašnje poslove u fabrici morali zamijeniti samo poljoprivredom koja u zemlji u kojoj žive nije baš na cijeni. No, i pored svih nedaca i težine bosanskog života, Muhamed i Jovan su dobre komšije. Skoro ko braca.
Mnogima je teško povjerovati, ali njih dvojica su tokom posljednjeg rata bila na suprotnim stranama, gotovo držali jedan drugog na nišanu. Kad je ratu došao kraj, obojica se sa porodicama vracaju u selo, srecu i dogovaraju da se živjeti mora ma šta da je bilo tokom posljednjeg rata. U porušenom selu osnivaju šatorsko naselje koje se vremenom, te neugasivom željom za povratkom na svoje, pretvorilo u obnovljene kuce u koje su se vratili ljudi a time i život.
Muhamed i Jovan odlucili su da se ne bave mržnjom i rješavanjem ratnih zlocina na seoskim sijelima, vec da ostatak svoga života provode u miru i da se bave preživljavanjem. I to im je uspjelo. Bez obzira kako se ko zove i kako se ko izjašnjava od njih dvojice, uspjeli su otkriti da se ispod tih silnih naslaga umjetnih identiteta koje su im drugi prišivali jer imaju određeno ime, kriju , zapravo, ljudi koji mogu biti ili dobri ili loši.
Njihova prica nije nepoznata javnosti i medijima je proteklih godina bila prava pikanterija među gomilom vijesti o glupostima kojima se bavi domaca kvazipolitika. I kad se sva medijska buka smiri, Muhamed i Jovan ostaju tamo gdje jesu, sa istim problemima i istim životima, zaboravljeni, jer u zemlji u kojoj žive promocija suživota nije u trendu.
No, iako to nije popularno i iako se na tome ne dobijaju izbori, suživota ima. On je potisnut, skriven, daleko od ociju javnosti, zvanicnih istina i izvještaja, vijesti i prica, pa i u mjestima gdje politike podjele još uvijek prijete strahom. U ljudima još uvijek ima toliko ljudskosti da shvataju da se uprkos svemu mora i može živjeti skupa, uz jednu ogromnu historijsku lekciju kako se stvari koje su se desile više ne bi ponovile.
Kako inace objasniti da među ljudima zaista nema problema i da su incidenti, osim onih koji su bili nakon rata, prava rijetkost jer bi se u jednoj zemlji, navodno zadojenoj nacionalizmom prema zvanicnim tumacenjima, toga trebalo dešavati i više.
Međutim, istina je jedna. Teško je pobjediti život, pogotovo život u Bosni. Iako se svi pretvaramo da nije tako, postoji ta neka nit koja nas sve veže, nit dobrote i suživota, jednih s drugima i sa prirodom koja nam je tako obilno podarena.
I zato, kada se maknu zavjese koje uporno navlace raznorazni Miloradi, Harisi, Dragani i ini, i to radi svojih kriminalno-manipulatorskih interesa, ostaju ti mali ljudi, jedni s drugima. Ostaju njihove price o tome da i nakon što su se vratili ni s kim nemaju problema osim sa time kako opstati. E, u tom dijelu price zaštitnika nacionalnih interesa nema. Bez obzira kako se zvali, u takvoj situaciji ostaju ono što jesu i jedina im je nada da se okrenu jedni drugima.
Zato i ne cudi što i žrtve iz mjesta sa pocinjenim najtežim zlocinima nemaju problema sa suživotom sa komšijama druge nacije. Osim onda kada se po pravilu umiješa politika. I dalje se ima snage sjesti, popricati, popiti kafa i posjetiti za praznike.
Iako je okus života gorak, i iako zemlja još miriše na prolivenu krv, život jednih s drugima jedino je i moguc. Godine etnicke usamljenosti mnoge su dovele do takvog zakljucka pa se vrlo stidljivo ali sasvim jasno razaznaje ta spoznaja da se prirodne veze ne mogu prekinuti i život ne može zaustaviti te da niko ne živi sam.
E, zbog te spoznaje treba reci da Bosne ima i da ce je biti jer je kroz stoljeca njena ideja na ovom našem djelicu planete spajala raznorazne ljude, nacije i vjere, vojske i carstva pa kao takva i dalje opstajala. Zato nije idealizam reci da je ideja Bosne, zapravo, ideja naše buducnosti. (Sarajevo-x.com)
Muhamed i Jovan su dvojica komšija. Žive u teško pristupacnom selu u okolini cajnica, okruženi netaknutom prirodom, divljinom, mirisom trave i zdravog života. Obojica danas žive loše jer su nekadašnje poslove u fabrici morali zamijeniti samo poljoprivredom koja u zemlji u kojoj žive nije baš na cijeni. No, i pored svih nedaca i težine bosanskog života, Muhamed i Jovan su dobre komšije. Skoro ko braca.
Mnogima je teško povjerovati, ali njih dvojica su tokom posljednjeg rata bila na suprotnim stranama, gotovo držali jedan drugog na nišanu. Kad je ratu došao kraj, obojica se sa porodicama vracaju u selo, srecu i dogovaraju da se živjeti mora ma šta da je bilo tokom posljednjeg rata. U porušenom selu osnivaju šatorsko naselje koje se vremenom, te neugasivom željom za povratkom na svoje, pretvorilo u obnovljene kuce u koje su se vratili ljudi a time i život.
Muhamed i Jovan odlucili su da se ne bave mržnjom i rješavanjem ratnih zlocina na seoskim sijelima, vec da ostatak svoga života provode u miru i da se bave preživljavanjem. I to im je uspjelo. Bez obzira kako se ko zove i kako se ko izjašnjava od njih dvojice, uspjeli su otkriti da se ispod tih silnih naslaga umjetnih identiteta koje su im drugi prišivali jer imaju određeno ime, kriju , zapravo, ljudi koji mogu biti ili dobri ili loši.
Njihova prica nije nepoznata javnosti i medijima je proteklih godina bila prava pikanterija među gomilom vijesti o glupostima kojima se bavi domaca kvazipolitika. I kad se sva medijska buka smiri, Muhamed i Jovan ostaju tamo gdje jesu, sa istim problemima i istim životima, zaboravljeni, jer u zemlji u kojoj žive promocija suživota nije u trendu.
No, iako to nije popularno i iako se na tome ne dobijaju izbori, suživota ima. On je potisnut, skriven, daleko od ociju javnosti, zvanicnih istina i izvještaja, vijesti i prica, pa i u mjestima gdje politike podjele još uvijek prijete strahom. U ljudima još uvijek ima toliko ljudskosti da shvataju da se uprkos svemu mora i može živjeti skupa, uz jednu ogromnu historijsku lekciju kako se stvari koje su se desile više ne bi ponovile.
Kako inace objasniti da među ljudima zaista nema problema i da su incidenti, osim onih koji su bili nakon rata, prava rijetkost jer bi se u jednoj zemlji, navodno zadojenoj nacionalizmom prema zvanicnim tumacenjima, toga trebalo dešavati i više.
Međutim, istina je jedna. Teško je pobjediti život, pogotovo život u Bosni. Iako se svi pretvaramo da nije tako, postoji ta neka nit koja nas sve veže, nit dobrote i suživota, jednih s drugima i sa prirodom koja nam je tako obilno podarena.
I zato, kada se maknu zavjese koje uporno navlace raznorazni Miloradi, Harisi, Dragani i ini, i to radi svojih kriminalno-manipulatorskih interesa, ostaju ti mali ljudi, jedni s drugima. Ostaju njihove price o tome da i nakon što su se vratili ni s kim nemaju problema osim sa time kako opstati. E, u tom dijelu price zaštitnika nacionalnih interesa nema. Bez obzira kako se zvali, u takvoj situaciji ostaju ono što jesu i jedina im je nada da se okrenu jedni drugima.
Zato i ne cudi što i žrtve iz mjesta sa pocinjenim najtežim zlocinima nemaju problema sa suživotom sa komšijama druge nacije. Osim onda kada se po pravilu umiješa politika. I dalje se ima snage sjesti, popricati, popiti kafa i posjetiti za praznike.
Iako je okus života gorak, i iako zemlja još miriše na prolivenu krv, život jednih s drugima jedino je i moguc. Godine etnicke usamljenosti mnoge su dovele do takvog zakljucka pa se vrlo stidljivo ali sasvim jasno razaznaje ta spoznaja da se prirodne veze ne mogu prekinuti i život ne može zaustaviti te da niko ne živi sam.
E, zbog te spoznaje treba reci da Bosne ima i da ce je biti jer je kroz stoljeca njena ideja na ovom našem djelicu planete spajala raznorazne ljude, nacije i vjere, vojske i carstva pa kao takva i dalje opstajala. Zato nije idealizam reci da je ideja Bosne, zapravo, ideja naše buducnosti. (Sarajevo-x.com)