Post by Emperor AAdmin on Dec 25, 2007 16:37:49 GMT -5
Slavlje pre 1500 godina
Sta su praznovali Vizantinci?
Namrgodjeni oklopnici, fanaticni misionari, smireni monasi, amoralni evnusi, umorni seljaci, grubi pomorci, gramzivi trgovci, svirepi ratnici umeli su i te kako da slave, da se raduju i vesele
Plesaci i sviraci sa iluminacije iz 11. veka
Pogresne predstave o srednjem veku kao razdoblju zaostajanja i ucmalosti koje su dugo pratile ovaj deo ljudske istorije i koje su kao neumesne i netacne opovrgnute mnogobrojnim radovima naucnika 19. i 20. stoleca, na neki nacin jos zive i svedoce o tome da se predrasude tesko iskorenjuju. Ta senka „mracnog” srednjeg veka prekriva i onovremenike koje smo skloni da zamisljamo kao ozbiljne, pobozno usredsredjene, zabrinute, uplasene i u svakom slucaju ljude kojima je osmeh nesto strano. Sasvim je jasno da se i za Vizantince, kao deo srednjovekovnog stanovnistva, uvrezilo misljenje da su ozbiljni, smrknuti i svecano ustogljeni.
Poslednjih godina, medjutim, takve predstave o Vizantincima pocele su da se preispituju, ali i da se podvrgavaju promeni. Sve vise se dolazi do saznanja da su podanici Carstva bili ljudi koji su umeli i da se raduju i zbijaju sale, i da tuguju i oplakuju svoje bliznje. Kad se dublje pronikne u njihov svakodnevni zivot, odmah postaje jasno da su Romeji (Rimljani), kako su oni sebe ne bez ponosa nazivali, ziveli na nacin koji cesto nije dalek od poimanja savremenih ljudi. Jedan od zanimljivih odsecaka njihovog svakodnevnog zivota ticao se i nacina na koji su praznovali odredjene praznike. U Vizantiji su praznici bili opstenarodni i mesni, verski i politicki, profesionalni i porodicni, redovni i vanredni, dozvoljeni i zabranjeni.
Podanici Vizantijskog carstva voleli su da na svecan nacin proslavljaju razne praznike koje su docekivali s velikom i neskrivenom radoscu i za koje su se brizljivo i dugo pripremali. Nekoliko dana unapred iz svojih sanduka vadili su najbolju odecu, koju su nosili samo u narocitim prilikama, i dovodili je u red. Neki su, pak, upravo za ovu priliku kupovali novo ruho. Uz to, za predstojeci praznik pripremali su obilje hrane i, uopste, u svakom pogledu spremali su se za nastupajuce dane.
Relikvije i krst, deo verskih svetkovina u Vizantiji.
Gotske igre
Vazno je naglasiti da je u hriscanskoj Vizantiji, narocito u doba od 4. do 7. veka, ali i kasnije, zadrzan veliki broj paganskih praznika. U stvari, crkva je nastojala da hristijanizuje dotadasnje praznike koji su dosli iz antickog vremena, sledili smenjivanje godisnjih doba i uhvatili dubokog korena u zivotu podanika carstva. To se, pre svega, ticalo takozvanih januarskih kalenda, koje su se u stara vremena kod Rimljana praznovale od 1. do 5. januara. U Vizantiji, s postepenim prevladavanjem hriscanstva, one su jednostavno pripojene jednom od najvaznijih praznika koji proslavljaju verujuci u Hrista - Bozicu.
Tako se dogodilo da se umesto pet slavilo cak dvanaest dana, pocev od 25. decembra, a zakljucno s 5. januarom. Bozic se praznovao u dane zimskog solsticija, odnosno kratkodnevice, upravo onako kako je u Rimskom carstvu u te dane obelezavan „dan rodjenja nepobedivog Sunca”. Vredno je pomena da se vec 386. godine Jovan Hrizostom (Zlatousti), veliki crkveni otac, carigradski prvosvestenik (398-404) i svetitelj svojski trudio da u vreme bozicne sluzbe ubedi vernike da se Isus Hristos zaista rodio 25. decembra.
Za januarske kalende, dakle u dane uoci i posle 1. januara, Vizantinci su ulice i vrata svojih domova ukrasavali vencima cveca, a, kako je ostalo zabelezeno u jednom izvoru, „gradski trg (agora) licio je na bogatu, raskosno odevenu zenu koja se gordo sepuri svojim prelepim ukrasima”. Dan pre 1. januara citav grad bio je pun ljudi koji su u opustenoj razdraganosti, s poklonima u rukama, nekuda zurili. U toj sveopstoj i prijatnoj pometnji oni koji su davali poklone i oni koji su ih primali podjednako su iskazivali svoje veliko zadovoljstvo. Malo ko je spavao u noci izmedju 31. decembra i 1. januara. Istina, treba naglasiti da je vizantijska nova godina pocinjala 1. septembra, ali da je nastavljen obicaj praznovanja 1. januara, takozvanih januarskih kalenda i Nove godine po rimskom kalendaru.
U te praznicne dane pravile su se velike i raskosne gozbe, ljudi su isli od kuce do kuce i uz vesele povike jedni drugima lupali na vrata, pevali i igrali, smejali se i salili, oblacili u kostime koji su predstavljali zivotinje, satire, monahe. Vladala je sveopsta sloboda i sve je bilo dozvoljeno, pa su se, na primer, zene lakog vladanja preoblacile u odela svestenika. Bila je to posebna prilika da se zaborave socijalne razlike, inace toliko izrazene u vizantijskom drustvu . Otuda nije bilo neobicno da gospodar sedne za isti sto sa svojim robovima ili da gazda igra kocke sa slugama.
Povodom Bozica narocito je bilo svecano u velikom carskom dvoru gde su priredjivane takozvane gotske igre. Ovaj obicaj podrobno je opisao vasilevs Konstantin VII Porfirogenit (913-959) u svom delu „O ceremonijama”. Vizantijski car pozivao je na veceru dvanaest prijatelja, osam uglednih velikodostojnika i po dva predstavnika dema, hipodromskih stranaka „plavih” i „zelenih”. Odmah pada u oci da brojka dvanaest nije izabrana slucajno nego prema broju apostola. U vreme gozbe izvodio se „gotski ples”, daleko i maglovito secanje na vreme kad je germansko pleme Gota imalo vaznu ulogu u Vizantijskom carstvu.
Cetiri igraca, po dva predstavnika „plavih” i „zelenih”, preobuceni u gotsku nosnju i s grotesknim i zastrasujucim maskama, u rukama su drzali stitove po kojima su udarali palicama i na taj nacin drzali takt. Igrali su oko carskog stola i na iskvarenom latinskom jeziku, koji niko nije razumeo, pevali narocite pesme. Onda bi se cule pesme hora „plavih” i „zelenih” i carska gozba zavrsavala se muzikom i pevanjem. Dodajmo da je u Vizantiji do 7. veka sluzbeni jezik bio latinski mada se uglavnom govorilo grckim, a pocev od cara Iraklija (610-641) grcki je istisnuo latinski i postao sluzbeni, dok se znanje latinskog uskoro uglavnom izgubilo.
Svecana povorka pred vizantijskim carem
Blagoslov grozdja
I drugi veliki hriscanski praznik - Uskrs - takodje se oslanjao na ranije paganske praznike i pretvarao se u sveopstu i dugu narodnu svetkovinu. Praznik vaskrsenja Isusa Hrista u sustini se nije mnogo razlikovao od paganskog proslavljanja povratka proleca koje je obelezavano nekoliko dana kasnije. Uz ucesce velikog broja ljudi, jer niko nije zeleo da izostane, pevalo se i igralo, dok je pomenuti hor „zelenih” i „plavih” ucestvovao u crkvenom bogosluzenju. Tako se dogadjalo da su se uporedo s verskim poklicima i crkvenim pojanjem cula i praznicna klicanja koja su obicno izvikivana na carigradskom hipodromu. Drugim recima, pozorisni prikazi s hipodroma, mesta na kom se odvijao citav javni zivot vizantijske prestonice, ali i drugih gradova Carstva, bili su preneti u hriscanske bogomolje.
Osim toga, na hipodromu, koji je mogao da primi oko sezdeset hiljada posetilaca, na jedan od uskrsnjih dana priredjivana je svecanost koja se nazivala „Zlatnom”. U toku ove svetkovine bila su uprilicena takmicenja dvokolica, dok su u opustenom svecarskom raspolozenju svi uzivali - pevaci i gledaoci su pevali, a igraci su igrali.
U Vizantiji se zadrzalo i praznovanje koje je bilo povezano s berbom grozdja i koje je umnogome licilo na drevne dionisijske svetkovine iz antickih vremena. Najvazniji deo proslave bilo je blagosiljanje grozdja. U Carigradu je car, u pratnji vaseljenskog patrijarha i velike skupine dvorana, sa evropske prelazio na maloazijsku obalu Bosfora. Tamo, u venjaku, smestenom u senci vinograda, poredjane na mermernom stolu, vec su stajale kotarice napunjene zrelim grozdovima i sve je bilo spremno za predstojeci svecani cin. Posto bi najpre nad grozdjem ocitao „blagoslovenu” molitvu, patrijarh je uzimao jedan grozd i urucivao ga caru. Ovaj bi zatim uzvracao tako sto je jedan grozd davao carigradskom prvosvesteniku, a onda su grozdove nudili svim ucesnicima svetkovine. Posebnu slavljenicku atmosferu stvarao je hor pevajuci himne grozdju koje je patrijarh upravo blagoslovio.
Islo se dotle da se vremenom zaboravilo da je grozd vinove loze nekada bio izraziti paganski simbol burnog veselja u cast boga vina Dionisa. U vizantijskoj epohi on je pripojen danu Uspenja presvete Bogorodice, crkvenom prazniku koji se obelezava 15. avgusta. Zanimljivo je napomenuti da se taj hristijanizovani deo ovog praznika zadrzao u savremenoj Grckoj sve do naseg vremena.
Paganski praznici narocito su dugo opstali u selima, a, osim pomenutih, postojale su i vote, koje su se, uz zrtvovanja i javne molitve, praznovale 3. januara, kao i brumalije, svojevrsni nastavak dionisijskih svecanosti vezanih za berbu grozdja, koje su pocinjale 24. novembra i trajale do kratkodnevice. U oba slucaja radilo se o svetkovinama kojima su bili svojstveni terevencenje i neobuzdano veselje.
U mnogim istocnim delovima Vizantijskog carstva sacuvao se kult vatre, „izvora zivota i cistote”, kao uspomena na daleka paganska vremena. U vreme mladog meseca ispred kuca su se palile lomace, a onda su ih mladici preskakali. U vezi s ovim kultom medju Vizantincima su bila rasirena razlicita verovanja. Tako se, na primer, onaj ko preskoci vatru, a da ga pri tom ne dodirne plamen, mogao nadati da ce ga u sledecu godinu dana zlo mimoici. U protivnom - cekala ga je nesreca. Medjutim, i za to je bilo leka: on bi vec sledeceg dana udaranjem u bubanj pozivao prijatelje i uz pesmu kretao je put obliznje reke ili jezera. Tamo bi uzimao vodu kojom bi potom prskao svoju kucu i na taj nacin bi je zastitio od zlih sila.
Novac u marami
Jedan od paganskih praznika koji se veoma dugo odrzao medju slovenskim podanicima Vizantijskog carstva bile su rusalije. Rec je o drevnom obredu starih Slovena tokom koga se igralo i pevalo pod maskama. U dane praznika grupe muskaraca, zvane rusalije, isle su po kucama i oko bolesnih ljudi igrale magijske igre kako bi oni ozdravili. Pri tom su igraci padali u trans i ponasali se po odredjenim tajanstvenim pravilima, a svrha takvog obreda bila je magija vracanja. Seljaci su ih u svoje kuce primali s velikim uvazavanjem jer se verovalo da isteruju bolesti i blagotvorno uticu na zdravlje ukucana. Ucesnici rusalija su, pored drugih obaveznih rekvizita, nosili i dugacke stapove.
Jedno svedocanstvo kazuje da su se praznovale i u 13. stolecu. Ohridski arhiepiskop Dimitrije Homatin (1217-1236) u jednom pismu s negodovanjem je opisao praznik rusalija koji su proslavljali njegovi vernici. Desilo se da su u toku tajanstvene svetkovine dvojica ucesnika dosla u sukob sa nekim pastirom. Jedan od njih udario ga je palicom, a onda je u tuci koja je nastala cobanin nozem usmrtio nekog Hrisila.
Valja napomenuti da je cuveni Peto-sesti ili Trulski sabor, odrzan u Carigradu 691/692. godine, u nastojanju da ucvrsti hriscanski moral u narodu i svestenstvu, najstroze zabranio praznovanje citavog niza paganskih praznika. Medjutim, pokazalo se da se deo paganskog nasledja sa iznenadjujucom zilavoscu jos dugo opirao i opstajao.
Zanimljivo je da se u mnogim vizantijskim gradovima vremenom ustalilo obelezavanje praznika mucenika. I ovi praznici davali su mogucnost da se pod vidom postovanja uvazenih hriscana zapravo praznuju stari, mesni bogovi. I u vreme ovih hriscanskih verskih praznika na snazi su ostali raskalasnost i veselje.
Buduci da je Vizantija bila hriscanska drzava u pravom smislu te reci, verski praznici - kao sto su rodjenje Hrista i Bogorodice, Uskrs, Cveti, Sveta trojica i proslavljanje mnogobrojnih svetitelja - bili su vazni dogadjaji u zivotu njenih podanika. U te dane crkvene sluzbe bile su narocito svecane i raskosne. Liturgiju su drzali najugledniji crkveni velikodostojnici, a na njih je dolazio i vizantijski car s porodicom i mnogobrojnom svitom.
Praznik je pocinjao zvonjavom zvona, a himne zahvalnosti, zvoncavo osipanje glasova u horovima decaka, sarenilo svestenickih odezdi, mnostvo naroda koji se tiskao oko hramova i u njima, smolasti miris tamjana, doprinosili su stvaranju osobene atmosfere. Velicanstven prizor bio je u najvaznijoj vizantijskoj bogomolji, hramu Svete Sofije.
Pogresno bi bilo verovati da se praznovanje verskih praznika svodilo samo na crkvene sluzbe. Naprotiv, ono je imalo i svoje svetovno obelezje. Zna se da su na Bozic u carskom dvoru nastupali i muzicari - flautisti, trubaci, cimbalisti, sviraci. Osim toga, prateci deo verskih praznika bile su obilne trpeze, raskosne gozbe i pijanke.
Povodom ovakvih verskih svetkovina carigradski patrijarh je od cara dobijao veliku sumu srebrnog i zlatnog novca, koji je najpre zavezivao u maramu, a onda ga bacao okupljenom narodu duz ulica kojima se kretao.
Uporedo sa obelezavanjem verskih praznika praznovali su se i drzavni - dan osnivanja Carigrada, dan rodjenja cara, njegovo krunisanje, svadba, rodjenje prestolonaslednika. To su bili dani kad je posebna pocast ukazivana vladaru Vizantijskog carstva i njegovoj deci i oni su bili zasipani raznim darovima. Na hipodromu su bile priredjivane predstave, na trgovima su postavljani dugacki stolovi sa sarolikom ponudom, narodu je deljen bakarni novac, horovi su pevali pesme i himne.
Posebno je bio svecan praznik utemeljen u cast osnivanja Carigrada koji se svake godine slavio 11. maja. Tog dana 330. godine Konstantin I Veliki (324-337) svecano je otvorio novu prestonicu, Konstantinopolis, „Novi Rim”. Ovaj praznik pocinjao je uoci 11. maja tako sto su bile uprilicene predstave na hipodromu koje su se nazivale „proslave povrca” (lahanikon). U te dane arena je bila ukrasena krstovima sacinjenim od upletenih ruza. Na hipodromu je, narocito za ovu priliku, bilo u izobilju povrca, slatkisa, kola punih ribe.
U Vizantiji je posebno svecano obelezavan ulazak cara pobednika u Carigrad. Put kojim se kretao od ulaska kroz kapiju do crkve gde je obavljana svecana liturgija bio je posut mirtom i lovorom. Dok se vasilevs kretao, bio je pracen odusevljenim klicanjem naroda. Kad je Mihailo VIII Paleolog (1259-1282) porazio Latine kod Berata 1280. godine, u Carigrad je usao kroz cuvenu Zlatnu kapiju. U susret mu je prethodno dosao mitropolit sa ikonom Bogorodice, zastitnice Carigrada.
Car je najpre s glave skinuo kaliptru i klekao pred ikonom Majke bozije. Posto se prva molitva zavrsila, svi su vise puta svecano uzviknuli „Gospodi pomiluj!” Onda su se citale jos dve molitve, pa je Mihailo VIII svecano usao kroz Zlatna vrata. Pred njim su nosili ikonu Bogorodice Odigitrije (Putevoditeljice). I mnogi domovi na putu kojim je car prolazio bili su ukraseni grancicama lovora i ruzmarina, krstovima i vencima od cveca, i zastrti cilimima i raskosnim tkaninama.
Svecana posuda s prikazom Hrista i apostola
Zasenite goste!
Na velelepan nacin proslavljane su veridbe i svadbe vizantijskih careva. Buduca carica najpre je bila duzna da poseti manastir Bogorodice „Zivonosni istocnik”, cuven po izvoru cudotvorne vode, a onda je sledio prijem neveste kod mladozenje i njegovog oca.
Predsvadbene svecanosti bile su veoma raskosne. Vizantijski car Jovan VI Kantakuzin (1347-1354) u svom istorijskom delu, napisanom u obliku memoara, opisuje kako je to izgledalo u slucaju njegove kcerke Teodore koja se udala za osmanskog emira Orhana (1326-1362). Sve je obavljeno na ravnici ispred Selimvrije, grada smestenog na obali Mramornog mora, nedaleko od Carigrada, gde se vec nalazio mladozenja. Za tu priliku napravljen je svecani podijum koji je sa svih strana bio zatvoren dugackim svilenim, zlatom tkanim zastorima. Citava svecanost zapocela je rano ujutru kad je nevesta izasla iz carskog satora i popela se na podijum, ali je ostala skrivena od ociju posmatraca. Vizantijski car sedeo je na konju koji se nalazio paralelno s podijumom. Na dati znak zastori su se raskrilili i nevestu su svi mogli da vide. Istovremeno planule su baklje u rukama evnuha koji su klecali i nisu bili vidljivi gostima i zvanicama. Narocito su zadivljujuce bile buktinje u rasprsenoj svetlosti ranog jutra. Onda su se oglasili muzicki instrumenti - flaute i trube. Hor je pevao pesme u cast neveste, a zatim su se ucesnici, kako s vizantijske, tako i s turske strane, prepustili uzivanju i goscenju koje je trajalo nekoliko dana. Na kraju se vizantijska princeza, pracena raskosnom svitom, zaputila u rezidenciju mladozenje gde joj je priredjen svecani prijem.
U Vizantiji su veoma svecano i s puno veselja proslavljani porodicni praznici kao sto su krstenja, veridbe i svadbe, a i oni su bili tesno povezani s crkvom. Domacini su se svojski trudili da zasene svoje goste i za tu priliku posebno su uredjivali kuce, oblacili raskosnu odecu i pripremali jela. I gosti su nastojali da ostave dobar utisak, pa su bili kitnjasto odeveni, dolazili bi na svojim najboljim konjima i mazgama, donosili poklone. U takvim prilikama seljaci su i u najzabacenijim i najsiromasnijim selima unajmljivali muzikante kako bi praznik ucinili svecanijim i veselijim.
Osim navedenih praznika, u Vizantijskom carstvu obelezavani su i praznici koji su bili vezani za odredjeno zanimanje. Tako su carigradski lekari praznovali 27. jun, dan svetog Sampsona, njihovog pokrovitelja i zastitnika. Najpre su pohodili crkvu Svetog Mokija, gde su se cuvale njegove mosti, a onda bi prisli bogatoj trpezi. Advokati su proslavljali 25. oktobar, dan svetih notara (pisara) Markijana i Martirija, i tada ih je bilo moguce videti kako u grupama, podnapiti i s maskama na licima, tumaraju gradskim ulicama.
Posebno su bili zanimljivi i praznici koje su priredjivala manastirska bratstva. Kako beleze putnici koji su pohodili vizantijsku prestonicu u 13. i 14. veku, tamosnji manastir Bogorodice Odigitrije utorkom je, po obicaju, priredjivao svecanost nosenja ikone. Za tu priliku oko manastira bi se okupio veliki broj ljudi, kako zitelja prestonice, tako i gostiju iz drugih gradova. Muskarci su stajali napred, dok su zene bile pozadi. Prikaz Bogorodice, naslikan na kamenu, dizalo je dvadeset ljudi za tu priliku posebno obucenih u duge odezde od crvenog lana. Kad bi se oni umorili, smenjivala su ih druga dvadesetorica, a citavog dana culo se pojanje: „Gospodi pomiluj!” Tog dana bila je otvorena i pijaca gde su se prodavali razni proizvodi.
Radivoj Radic
link
Sta su praznovali Vizantinci?
Namrgodjeni oklopnici, fanaticni misionari, smireni monasi, amoralni evnusi, umorni seljaci, grubi pomorci, gramzivi trgovci, svirepi ratnici umeli su i te kako da slave, da se raduju i vesele
Plesaci i sviraci sa iluminacije iz 11. veka
Pogresne predstave o srednjem veku kao razdoblju zaostajanja i ucmalosti koje su dugo pratile ovaj deo ljudske istorije i koje su kao neumesne i netacne opovrgnute mnogobrojnim radovima naucnika 19. i 20. stoleca, na neki nacin jos zive i svedoce o tome da se predrasude tesko iskorenjuju. Ta senka „mracnog” srednjeg veka prekriva i onovremenike koje smo skloni da zamisljamo kao ozbiljne, pobozno usredsredjene, zabrinute, uplasene i u svakom slucaju ljude kojima je osmeh nesto strano. Sasvim je jasno da se i za Vizantince, kao deo srednjovekovnog stanovnistva, uvrezilo misljenje da su ozbiljni, smrknuti i svecano ustogljeni.
Poslednjih godina, medjutim, takve predstave o Vizantincima pocele su da se preispituju, ali i da se podvrgavaju promeni. Sve vise se dolazi do saznanja da su podanici Carstva bili ljudi koji su umeli i da se raduju i zbijaju sale, i da tuguju i oplakuju svoje bliznje. Kad se dublje pronikne u njihov svakodnevni zivot, odmah postaje jasno da su Romeji (Rimljani), kako su oni sebe ne bez ponosa nazivali, ziveli na nacin koji cesto nije dalek od poimanja savremenih ljudi. Jedan od zanimljivih odsecaka njihovog svakodnevnog zivota ticao se i nacina na koji su praznovali odredjene praznike. U Vizantiji su praznici bili opstenarodni i mesni, verski i politicki, profesionalni i porodicni, redovni i vanredni, dozvoljeni i zabranjeni.
Podanici Vizantijskog carstva voleli su da na svecan nacin proslavljaju razne praznike koje su docekivali s velikom i neskrivenom radoscu i za koje su se brizljivo i dugo pripremali. Nekoliko dana unapred iz svojih sanduka vadili su najbolju odecu, koju su nosili samo u narocitim prilikama, i dovodili je u red. Neki su, pak, upravo za ovu priliku kupovali novo ruho. Uz to, za predstojeci praznik pripremali su obilje hrane i, uopste, u svakom pogledu spremali su se za nastupajuce dane.
Relikvije i krst, deo verskih svetkovina u Vizantiji.
Gotske igre
Vazno je naglasiti da je u hriscanskoj Vizantiji, narocito u doba od 4. do 7. veka, ali i kasnije, zadrzan veliki broj paganskih praznika. U stvari, crkva je nastojala da hristijanizuje dotadasnje praznike koji su dosli iz antickog vremena, sledili smenjivanje godisnjih doba i uhvatili dubokog korena u zivotu podanika carstva. To se, pre svega, ticalo takozvanih januarskih kalenda, koje su se u stara vremena kod Rimljana praznovale od 1. do 5. januara. U Vizantiji, s postepenim prevladavanjem hriscanstva, one su jednostavno pripojene jednom od najvaznijih praznika koji proslavljaju verujuci u Hrista - Bozicu.
Tako se dogodilo da se umesto pet slavilo cak dvanaest dana, pocev od 25. decembra, a zakljucno s 5. januarom. Bozic se praznovao u dane zimskog solsticija, odnosno kratkodnevice, upravo onako kako je u Rimskom carstvu u te dane obelezavan „dan rodjenja nepobedivog Sunca”. Vredno je pomena da se vec 386. godine Jovan Hrizostom (Zlatousti), veliki crkveni otac, carigradski prvosvestenik (398-404) i svetitelj svojski trudio da u vreme bozicne sluzbe ubedi vernike da se Isus Hristos zaista rodio 25. decembra.
Za januarske kalende, dakle u dane uoci i posle 1. januara, Vizantinci su ulice i vrata svojih domova ukrasavali vencima cveca, a, kako je ostalo zabelezeno u jednom izvoru, „gradski trg (agora) licio je na bogatu, raskosno odevenu zenu koja se gordo sepuri svojim prelepim ukrasima”. Dan pre 1. januara citav grad bio je pun ljudi koji su u opustenoj razdraganosti, s poklonima u rukama, nekuda zurili. U toj sveopstoj i prijatnoj pometnji oni koji su davali poklone i oni koji su ih primali podjednako su iskazivali svoje veliko zadovoljstvo. Malo ko je spavao u noci izmedju 31. decembra i 1. januara. Istina, treba naglasiti da je vizantijska nova godina pocinjala 1. septembra, ali da je nastavljen obicaj praznovanja 1. januara, takozvanih januarskih kalenda i Nove godine po rimskom kalendaru.
U te praznicne dane pravile su se velike i raskosne gozbe, ljudi su isli od kuce do kuce i uz vesele povike jedni drugima lupali na vrata, pevali i igrali, smejali se i salili, oblacili u kostime koji su predstavljali zivotinje, satire, monahe. Vladala je sveopsta sloboda i sve je bilo dozvoljeno, pa su se, na primer, zene lakog vladanja preoblacile u odela svestenika. Bila je to posebna prilika da se zaborave socijalne razlike, inace toliko izrazene u vizantijskom drustvu . Otuda nije bilo neobicno da gospodar sedne za isti sto sa svojim robovima ili da gazda igra kocke sa slugama.
Povodom Bozica narocito je bilo svecano u velikom carskom dvoru gde su priredjivane takozvane gotske igre. Ovaj obicaj podrobno je opisao vasilevs Konstantin VII Porfirogenit (913-959) u svom delu „O ceremonijama”. Vizantijski car pozivao je na veceru dvanaest prijatelja, osam uglednih velikodostojnika i po dva predstavnika dema, hipodromskih stranaka „plavih” i „zelenih”. Odmah pada u oci da brojka dvanaest nije izabrana slucajno nego prema broju apostola. U vreme gozbe izvodio se „gotski ples”, daleko i maglovito secanje na vreme kad je germansko pleme Gota imalo vaznu ulogu u Vizantijskom carstvu.
Cetiri igraca, po dva predstavnika „plavih” i „zelenih”, preobuceni u gotsku nosnju i s grotesknim i zastrasujucim maskama, u rukama su drzali stitove po kojima su udarali palicama i na taj nacin drzali takt. Igrali su oko carskog stola i na iskvarenom latinskom jeziku, koji niko nije razumeo, pevali narocite pesme. Onda bi se cule pesme hora „plavih” i „zelenih” i carska gozba zavrsavala se muzikom i pevanjem. Dodajmo da je u Vizantiji do 7. veka sluzbeni jezik bio latinski mada se uglavnom govorilo grckim, a pocev od cara Iraklija (610-641) grcki je istisnuo latinski i postao sluzbeni, dok se znanje latinskog uskoro uglavnom izgubilo.
Svecana povorka pred vizantijskim carem
Blagoslov grozdja
I drugi veliki hriscanski praznik - Uskrs - takodje se oslanjao na ranije paganske praznike i pretvarao se u sveopstu i dugu narodnu svetkovinu. Praznik vaskrsenja Isusa Hrista u sustini se nije mnogo razlikovao od paganskog proslavljanja povratka proleca koje je obelezavano nekoliko dana kasnije. Uz ucesce velikog broja ljudi, jer niko nije zeleo da izostane, pevalo se i igralo, dok je pomenuti hor „zelenih” i „plavih” ucestvovao u crkvenom bogosluzenju. Tako se dogadjalo da su se uporedo s verskim poklicima i crkvenim pojanjem cula i praznicna klicanja koja su obicno izvikivana na carigradskom hipodromu. Drugim recima, pozorisni prikazi s hipodroma, mesta na kom se odvijao citav javni zivot vizantijske prestonice, ali i drugih gradova Carstva, bili su preneti u hriscanske bogomolje.
Osim toga, na hipodromu, koji je mogao da primi oko sezdeset hiljada posetilaca, na jedan od uskrsnjih dana priredjivana je svecanost koja se nazivala „Zlatnom”. U toku ove svetkovine bila su uprilicena takmicenja dvokolica, dok su u opustenom svecarskom raspolozenju svi uzivali - pevaci i gledaoci su pevali, a igraci su igrali.
U Vizantiji se zadrzalo i praznovanje koje je bilo povezano s berbom grozdja i koje je umnogome licilo na drevne dionisijske svetkovine iz antickih vremena. Najvazniji deo proslave bilo je blagosiljanje grozdja. U Carigradu je car, u pratnji vaseljenskog patrijarha i velike skupine dvorana, sa evropske prelazio na maloazijsku obalu Bosfora. Tamo, u venjaku, smestenom u senci vinograda, poredjane na mermernom stolu, vec su stajale kotarice napunjene zrelim grozdovima i sve je bilo spremno za predstojeci svecani cin. Posto bi najpre nad grozdjem ocitao „blagoslovenu” molitvu, patrijarh je uzimao jedan grozd i urucivao ga caru. Ovaj bi zatim uzvracao tako sto je jedan grozd davao carigradskom prvosvesteniku, a onda su grozdove nudili svim ucesnicima svetkovine. Posebnu slavljenicku atmosferu stvarao je hor pevajuci himne grozdju koje je patrijarh upravo blagoslovio.
Islo se dotle da se vremenom zaboravilo da je grozd vinove loze nekada bio izraziti paganski simbol burnog veselja u cast boga vina Dionisa. U vizantijskoj epohi on je pripojen danu Uspenja presvete Bogorodice, crkvenom prazniku koji se obelezava 15. avgusta. Zanimljivo je napomenuti da se taj hristijanizovani deo ovog praznika zadrzao u savremenoj Grckoj sve do naseg vremena.
Paganski praznici narocito su dugo opstali u selima, a, osim pomenutih, postojale su i vote, koje su se, uz zrtvovanja i javne molitve, praznovale 3. januara, kao i brumalije, svojevrsni nastavak dionisijskih svecanosti vezanih za berbu grozdja, koje su pocinjale 24. novembra i trajale do kratkodnevice. U oba slucaja radilo se o svetkovinama kojima su bili svojstveni terevencenje i neobuzdano veselje.
U mnogim istocnim delovima Vizantijskog carstva sacuvao se kult vatre, „izvora zivota i cistote”, kao uspomena na daleka paganska vremena. U vreme mladog meseca ispred kuca su se palile lomace, a onda su ih mladici preskakali. U vezi s ovim kultom medju Vizantincima su bila rasirena razlicita verovanja. Tako se, na primer, onaj ko preskoci vatru, a da ga pri tom ne dodirne plamen, mogao nadati da ce ga u sledecu godinu dana zlo mimoici. U protivnom - cekala ga je nesreca. Medjutim, i za to je bilo leka: on bi vec sledeceg dana udaranjem u bubanj pozivao prijatelje i uz pesmu kretao je put obliznje reke ili jezera. Tamo bi uzimao vodu kojom bi potom prskao svoju kucu i na taj nacin bi je zastitio od zlih sila.
Novac u marami
Jedan od paganskih praznika koji se veoma dugo odrzao medju slovenskim podanicima Vizantijskog carstva bile su rusalije. Rec je o drevnom obredu starih Slovena tokom koga se igralo i pevalo pod maskama. U dane praznika grupe muskaraca, zvane rusalije, isle su po kucama i oko bolesnih ljudi igrale magijske igre kako bi oni ozdravili. Pri tom su igraci padali u trans i ponasali se po odredjenim tajanstvenim pravilima, a svrha takvog obreda bila je magija vracanja. Seljaci su ih u svoje kuce primali s velikim uvazavanjem jer se verovalo da isteruju bolesti i blagotvorno uticu na zdravlje ukucana. Ucesnici rusalija su, pored drugih obaveznih rekvizita, nosili i dugacke stapove.
Jedno svedocanstvo kazuje da su se praznovale i u 13. stolecu. Ohridski arhiepiskop Dimitrije Homatin (1217-1236) u jednom pismu s negodovanjem je opisao praznik rusalija koji su proslavljali njegovi vernici. Desilo se da su u toku tajanstvene svetkovine dvojica ucesnika dosla u sukob sa nekim pastirom. Jedan od njih udario ga je palicom, a onda je u tuci koja je nastala cobanin nozem usmrtio nekog Hrisila.
Valja napomenuti da je cuveni Peto-sesti ili Trulski sabor, odrzan u Carigradu 691/692. godine, u nastojanju da ucvrsti hriscanski moral u narodu i svestenstvu, najstroze zabranio praznovanje citavog niza paganskih praznika. Medjutim, pokazalo se da se deo paganskog nasledja sa iznenadjujucom zilavoscu jos dugo opirao i opstajao.
Zanimljivo je da se u mnogim vizantijskim gradovima vremenom ustalilo obelezavanje praznika mucenika. I ovi praznici davali su mogucnost da se pod vidom postovanja uvazenih hriscana zapravo praznuju stari, mesni bogovi. I u vreme ovih hriscanskih verskih praznika na snazi su ostali raskalasnost i veselje.
Buduci da je Vizantija bila hriscanska drzava u pravom smislu te reci, verski praznici - kao sto su rodjenje Hrista i Bogorodice, Uskrs, Cveti, Sveta trojica i proslavljanje mnogobrojnih svetitelja - bili su vazni dogadjaji u zivotu njenih podanika. U te dane crkvene sluzbe bile su narocito svecane i raskosne. Liturgiju su drzali najugledniji crkveni velikodostojnici, a na njih je dolazio i vizantijski car s porodicom i mnogobrojnom svitom.
Praznik je pocinjao zvonjavom zvona, a himne zahvalnosti, zvoncavo osipanje glasova u horovima decaka, sarenilo svestenickih odezdi, mnostvo naroda koji se tiskao oko hramova i u njima, smolasti miris tamjana, doprinosili su stvaranju osobene atmosfere. Velicanstven prizor bio je u najvaznijoj vizantijskoj bogomolji, hramu Svete Sofije.
Pogresno bi bilo verovati da se praznovanje verskih praznika svodilo samo na crkvene sluzbe. Naprotiv, ono je imalo i svoje svetovno obelezje. Zna se da su na Bozic u carskom dvoru nastupali i muzicari - flautisti, trubaci, cimbalisti, sviraci. Osim toga, prateci deo verskih praznika bile su obilne trpeze, raskosne gozbe i pijanke.
Povodom ovakvih verskih svetkovina carigradski patrijarh je od cara dobijao veliku sumu srebrnog i zlatnog novca, koji je najpre zavezivao u maramu, a onda ga bacao okupljenom narodu duz ulica kojima se kretao.
Uporedo sa obelezavanjem verskih praznika praznovali su se i drzavni - dan osnivanja Carigrada, dan rodjenja cara, njegovo krunisanje, svadba, rodjenje prestolonaslednika. To su bili dani kad je posebna pocast ukazivana vladaru Vizantijskog carstva i njegovoj deci i oni su bili zasipani raznim darovima. Na hipodromu su bile priredjivane predstave, na trgovima su postavljani dugacki stolovi sa sarolikom ponudom, narodu je deljen bakarni novac, horovi su pevali pesme i himne.
Posebno je bio svecan praznik utemeljen u cast osnivanja Carigrada koji se svake godine slavio 11. maja. Tog dana 330. godine Konstantin I Veliki (324-337) svecano je otvorio novu prestonicu, Konstantinopolis, „Novi Rim”. Ovaj praznik pocinjao je uoci 11. maja tako sto su bile uprilicene predstave na hipodromu koje su se nazivale „proslave povrca” (lahanikon). U te dane arena je bila ukrasena krstovima sacinjenim od upletenih ruza. Na hipodromu je, narocito za ovu priliku, bilo u izobilju povrca, slatkisa, kola punih ribe.
U Vizantiji je posebno svecano obelezavan ulazak cara pobednika u Carigrad. Put kojim se kretao od ulaska kroz kapiju do crkve gde je obavljana svecana liturgija bio je posut mirtom i lovorom. Dok se vasilevs kretao, bio je pracen odusevljenim klicanjem naroda. Kad je Mihailo VIII Paleolog (1259-1282) porazio Latine kod Berata 1280. godine, u Carigrad je usao kroz cuvenu Zlatnu kapiju. U susret mu je prethodno dosao mitropolit sa ikonom Bogorodice, zastitnice Carigrada.
Car je najpre s glave skinuo kaliptru i klekao pred ikonom Majke bozije. Posto se prva molitva zavrsila, svi su vise puta svecano uzviknuli „Gospodi pomiluj!” Onda su se citale jos dve molitve, pa je Mihailo VIII svecano usao kroz Zlatna vrata. Pred njim su nosili ikonu Bogorodice Odigitrije (Putevoditeljice). I mnogi domovi na putu kojim je car prolazio bili su ukraseni grancicama lovora i ruzmarina, krstovima i vencima od cveca, i zastrti cilimima i raskosnim tkaninama.
Svecana posuda s prikazom Hrista i apostola
Zasenite goste!
Na velelepan nacin proslavljane su veridbe i svadbe vizantijskih careva. Buduca carica najpre je bila duzna da poseti manastir Bogorodice „Zivonosni istocnik”, cuven po izvoru cudotvorne vode, a onda je sledio prijem neveste kod mladozenje i njegovog oca.
Predsvadbene svecanosti bile su veoma raskosne. Vizantijski car Jovan VI Kantakuzin (1347-1354) u svom istorijskom delu, napisanom u obliku memoara, opisuje kako je to izgledalo u slucaju njegove kcerke Teodore koja se udala za osmanskog emira Orhana (1326-1362). Sve je obavljeno na ravnici ispred Selimvrije, grada smestenog na obali Mramornog mora, nedaleko od Carigrada, gde se vec nalazio mladozenja. Za tu priliku napravljen je svecani podijum koji je sa svih strana bio zatvoren dugackim svilenim, zlatom tkanim zastorima. Citava svecanost zapocela je rano ujutru kad je nevesta izasla iz carskog satora i popela se na podijum, ali je ostala skrivena od ociju posmatraca. Vizantijski car sedeo je na konju koji se nalazio paralelno s podijumom. Na dati znak zastori su se raskrilili i nevestu su svi mogli da vide. Istovremeno planule su baklje u rukama evnuha koji su klecali i nisu bili vidljivi gostima i zvanicama. Narocito su zadivljujuce bile buktinje u rasprsenoj svetlosti ranog jutra. Onda su se oglasili muzicki instrumenti - flaute i trube. Hor je pevao pesme u cast neveste, a zatim su se ucesnici, kako s vizantijske, tako i s turske strane, prepustili uzivanju i goscenju koje je trajalo nekoliko dana. Na kraju se vizantijska princeza, pracena raskosnom svitom, zaputila u rezidenciju mladozenje gde joj je priredjen svecani prijem.
U Vizantiji su veoma svecano i s puno veselja proslavljani porodicni praznici kao sto su krstenja, veridbe i svadbe, a i oni su bili tesno povezani s crkvom. Domacini su se svojski trudili da zasene svoje goste i za tu priliku posebno su uredjivali kuce, oblacili raskosnu odecu i pripremali jela. I gosti su nastojali da ostave dobar utisak, pa su bili kitnjasto odeveni, dolazili bi na svojim najboljim konjima i mazgama, donosili poklone. U takvim prilikama seljaci su i u najzabacenijim i najsiromasnijim selima unajmljivali muzikante kako bi praznik ucinili svecanijim i veselijim.
Osim navedenih praznika, u Vizantijskom carstvu obelezavani su i praznici koji su bili vezani za odredjeno zanimanje. Tako su carigradski lekari praznovali 27. jun, dan svetog Sampsona, njihovog pokrovitelja i zastitnika. Najpre su pohodili crkvu Svetog Mokija, gde su se cuvale njegove mosti, a onda bi prisli bogatoj trpezi. Advokati su proslavljali 25. oktobar, dan svetih notara (pisara) Markijana i Martirija, i tada ih je bilo moguce videti kako u grupama, podnapiti i s maskama na licima, tumaraju gradskim ulicama.
Posebno su bili zanimljivi i praznici koje su priredjivala manastirska bratstva. Kako beleze putnici koji su pohodili vizantijsku prestonicu u 13. i 14. veku, tamosnji manastir Bogorodice Odigitrije utorkom je, po obicaju, priredjivao svecanost nosenja ikone. Za tu priliku oko manastira bi se okupio veliki broj ljudi, kako zitelja prestonice, tako i gostiju iz drugih gradova. Muskarci su stajali napred, dok su zene bile pozadi. Prikaz Bogorodice, naslikan na kamenu, dizalo je dvadeset ljudi za tu priliku posebno obucenih u duge odezde od crvenog lana. Kad bi se oni umorili, smenjivala su ih druga dvadesetorica, a citavog dana culo se pojanje: „Gospodi pomiluj!” Tog dana bila je otvorena i pijaca gde su se prodavali razni proizvodi.
Radivoj Radic
link