Post by Emperor AAdmin on Dec 25, 2007 17:35:03 GMT -5
Natalija Cvetkovic, nasa zaboravljena slikarka
Uporna dama iz zanatske skole
Slikala je, dakle, radila ono sto voli, samo onoliko i kako su joj okolnosti dozvoljavale. Ali, nikada nije odustajala
Dvadesetcetvorogodisnja Natalija Cvetkovic izgledala je kao prava evropska dama.
Pravila vremena u kome je zivela Natalija Cvetkovic bila su drugacija od njenih snova i sposobnosti. Pa ipak, ona je uspela da nadje mogucnosti i ostvari svoja htenja, a da ne narusi pravila okoline. Zato se prica o slikarki Nataliji Cvetkovic dozivljava kao naravoucenije.
Rodjena je u Smederevu 1888. godine. Bila je treca kcerka Koste Cvetkovica, jorgandzije, i Milke, domacice. Nekoliko godina nakon njenog rodjenja, porodica Cvetkovic preselila se u Beograd. Vec sledeci podatak cini biografiju Natalije Cvetkovic posebnom za tadasnja shvatanja: 1900. godine postaje ucenica u Srpskoj crtackoj i slikarskoj skoli Riste i Bete Vukanovic. Sa sigurnoscu se moze pretpostaviti da su njeni roditelji bili svesni kako okolina gleda na zene koje zele da rade nesto sto im, po vazecim pravilima, ne prilici. Pa ipak, oni su dvanaestogodisnju Nataliju upisali da uci slikanje, ocigledno ne zeleci da sputavaju kcerkinu darovitost pokazanu u dotadasnjem skolovanju.
Istina, te godine u Srpsku crtacku i slikarsku skolu upisalo se vise gospodjica nego ikad. Mozda i zato sto su nakon smrti Kirila Kutlika, osnivaca skole, upravitelji postali Rista i Beta Vukanovic, pa je i sama cinjenica da ce zensko odeljenje voditi zena uticala i na povecanje broja polaznica: slikarstvo je, naravno, i dalje bilo na listi neprilicnih zanimanja za zenu.
U skoli Vukanovica Natalija Cvetkovic provela je pet godina. To je tada bila jedina ustanova namenjena umetnickom skolovanju mladih. Prakticni deo programa predavali su Rista i Beta Vukanovic, a teorijsku nastavu priznati strucnjaci u tim oblastima: profesor Svetozar Zoric, dr Vojislav Djordjevic, dr Brana Petronijevic i akademik Mihailo Valtrovic. Skola je pruzala solidno znanje, a cilj je bio priprema za strane akademije - kako je pisalo u skolskom izvestaju.
Iako je skola bila uvazavana, narocito zato sto je mladoj gospodi omogucavala zeljeno obrazovanje, na rezultate rada njenih ucenica gledalo se s omalovazavanjem. S obzirom na to da se na bavljenje slikarstvom gospodjica gledalo kao na zabavu, za razliku od mlade gospode kojima je to poziv, smatralo se da na tu njihovu delatnost ne treba posebno obracati paznju - bilo je dovoljno samo pohvalno je pomenuti. Ipak, kvalitet je nemoguce ne uociti, pa je tako izvestac „Brankovog kola” sa skolske izlozbe 1902. godine ocenio: „U zenskom odeljenju veoma su nas iznenadili radovi jedne mlade gospodjice od cetrnaest-petnaest godina. To je Natalija Cvetkoviceva.” Sledece godine, takodje na izlozbi skole, usledila je jos laskavija ocena.
Djordje Krstic, uvazeni slikar i nastavnik realke, kao izaslanik Djordja Gencica, ministra kulture, prisustvovao je izlozbi (zna se da je Rista Vukanovic zamolio ministra da posalje nekog na izlozbu, pa se udovoljenje njegovoj molbi smatra dokazom ugleda ove skole) i u delu izvestaja koji je posvetio ucenicima, na prvom mestu pomenuo je Nataliju, a o njenim radovima najvise je govorio: „Ne smem propustiti da s pohvalom priznam da su crtezi gospodjice Natalije Cvetkoviceve sa sigurnim i ozbiljnim potezima i lakocom izvedeni. Kad gledalac razgleda i njene kolorisane radove koji su sa istom slobodom i uspehom izvedeni, mora joj bez ustezanja priznati vrednocu i dar... Istu takvu paznju zasluzuje i njen rad na koricama jednog albuma.”
Natalija se „drznula” da 1912. godine naslika platno „Pri toaleti” i njime pokaze zenu zabranjene seksualnosti.
Poslednje godine Natalijinog skolovanja u skoli Vukanovicevih, odrzana je u Beogradu najznacajnija i dotad najveca likovna manifestacija na Balkanu: Prva umetnicka izlozba. Od tridesetak djaka Srpske slikarske i crtacke skole izabrano je pet. Medju njima bila je i Natalija Cvetkovic, najmladji izlagac na izlozbi. Sta je i koliko je izlagala ne zna se zato sto su u katalogu pod „Srpska umetnicka omladina na skolovanju”, grupa u kojoj je Natalija izlagala, navedena samo imena ucesnika i centri ucenja.
Utisci s Prve izlozbe i susret s mladim umetnicima koji su ucili slikarstvo u Minhenu, pokrenuli su mastanja Natalije Cvetkovic o daljem skolovanju. Ali, kako? Na materijalnu pomoc porodice nije mogla da racuna, drzavne stipendije tada nisu rado dodeljivane, a ucenicama samo u izuzetnim slucajevima. Pomogli su joj profesori: predlozili su joj da se prijavi na konkurs Ministarstva narodne privrede za usavrsavanje zanatlija u Minhenu na kome je, osim jednog stolara, bravara, keramicara i gradjevinara, trebalo da se izabere i jedna „pitomica za ornamentiku mustara (za zenske vestacke radove)”. Medju devetnaest kandidatkinja za ovu poslednju stipendiju izabrali su Nataliju Cvetkovic. Odredjena joj je mesecna skolarina od 150 dinara u zlatu tokom cetiri godine i novac za putne troskove, sto joj je omogucavalo pristojan zivot.
Natalija je zelela da usavrsava slikarstvo, ali zenama tada nije bio dozvoljen pristup u Umetnicku akademiju i zato je prihvatila tu jedinu mogucnost i prijavila se na konkurs za Kunstgeverbesule u Minhenu. Da li da ublazi zelju za znanjem koje joj je bilo uskraceno, tek, Natalija je kupila razglednicu ispred zgrade u koju nikada nece uci.
Na poledjini je napisala: „Za uspomenu kad sam prvi put ugledala Novu akademiju.” Bila je odusevljena Minhenom, njegovim muzejima i galerijama, ali veoma razocarana onim sto joj je pruzala skola koju je pohadjala. Insistiralo se na vestini crtanja i ostalim predmetima koje je Natalija odavno usavrsila, a najvise na zanatstvu. Njene ambicije bile su vece. Da je zelela da postane slikar, bilo je ocigledno i po nacinu na koji se potpisivala: ispod svog imena s ponosom je dodavala stud. art.
Iz pisama profesora Svetozara Zorica saznalo se da mu se Natalija vise puta zalila zbog skolskog programa. Inace, Natalijina pisma nisu sacuvana. Profesorov odgovor s pocetka 1907. godine nije mogao da je utesi: „Vi ste mi se pre malo vise od godine dana tuzili da Vam ne godi ono sto se predaje u skoli. U ono doba ja sam mislio da je tome uzrok sto ste tek poceli i da cete docnije dobiti takve radove koji ce Vas zadovoljiti. Tesio sam Vas time sto sam Vam preporucivao da idete paralelno u neku privatnu skolu za slikarstvo, gde biste unekoliko mogli nadoknaditi ono sto Vam u skoli nedostaje. Ali i to Vam izgleda nije dalo povoljne rezultate.”
Diplomu uciteljice slikanja stekla je na kraju sedmog semestra 1908. godine.
Diplomu uciteljice crtanja stekla je na kraju sedmog semestra 1908. godine, a jos godinu dana obezbedjene drzavne stipendije nije zelela da potrosi na skolu u kojoj nije imala sta da nauci. Profesor Zoric savetovao joj je da ode u Berlin, ali, novi umetnicki centar bio je Pariz. I, Natalija Cvetkovic krenula je u novu prestonicu sveta u koju pre nje nije krocio jos niko od beogradskih umetnika. Moguce je da se na ovaj korak odvazila zbog velike ambicije, radoznalosti ili potrebe za novim saznanjima, ili zbog neceg sto nikad necemo saznati zato sto tragova koji bi ukazali na odgovor - nema. Nema pokazatelja ni kako se snasla u Parizu. Sestomesecno usavrsavanje na Akademiji Zulijan verovatno je donekle ublazilo njeno nezadovoljstvo minhenskim obrazovanjem. Sacuvana je dopisnica s reprodukcijom Maneove „Olimpije” iz Luvra, sto govori da je impresionisti nisu ostavili ravnodusnom.
Povratak u Beograd znacio je i povratak u stvarnost: zaposlila se kao nastavnica crtanja u Opstoj muskoj zanatskoj skoli kako bi imala od cega da zivi. Plata je bila nevelika, ali joj je omogucavala da brine o roditeljima i da ispuni zahtev okoline: u porodici s vise kceri jedna ostaje u kuci, neudata, da se stara o roditeljima.
Porodica Cvetkovic oduvek je zivela skromno, ali po njima se to nije primecivalo. Sestre su same sile i vezle odecu koja je izgledala bolje nego sto su im dozvoljavale materijalne mogucnosti. Starija sestra Darinka bila je jedna od najboljih beogradskih frizerki. Ulepsavala je glumice, supruge ministara, generala - sve vidjenije Beogradjanke. Nataliji je pravila raskosne pundje i sila mastovite sesire: slamnate, od coje, plitke, duboke, sa cipkom, sa satenskom trakom, sa cvetom...
Na sacuvanim fotografijama vidi se Natalijina naklonost modernom svetu: njena odeca je po evropskoj modi, haljine su bele, ukrasene cipkom, bluze pune karnerica. Slikala se obicno pored stocica prekrivenog pirotskim cilimom ili nekim slicnim obelezjem balkanskog prostora. U odeci po evropskoj modi Natalija deluje kao da ne pripada ni tom vremenu ni sredini u kojoj je morala da zivi.
Kao skolovana slikarka, Natalija Cvetkovic je u Somboru, 1910. godine, na Prvoj srpskoj umetnickoj izlozbi izlozila samo jedan rad. Moguce i zato sto je ova izlozba, odrzana u tadasnjoj Austro-Ugarskoj, imala prvenstveno nacionalni karakter. Sledeca izlozba na kojoj je ucestvovala bila je Cetvrta izlozba, odrzana 1912. godine, neposredno pre Balkanskih ratova. Izlozila je tri slike: jednu velikog formata, sto do tada nije cinila, i dve potpuno drugih tema od onih s kojima se do tada pojavljivala. Izlagala je u grupi Odeljenja prijavljenih umetnika „Lade”, grupi koja jos nije stekla pravo na clanstvo u ovom udruzenju. Kriticar Kosta Strajnic primetio je: „Vrijedno je spomenuti i Odeljenje prijavljenih umjetnika medju kojima se ugodno doima Nikola Besevic i Natalija Cvetkoviceva zanimljivom tehnikom slikanja.” Sama slikarka u svom dnevniku 1. juna ovako je prokomentarisala ucesce na izlozbi: „Izlozila sam radove na Cetvrtoj izlozbi, i ja sam zadovoljna. Zadovoljna sam stoga sto su dobri izmedju ostalih, a narocito stoga sto su sopstveno moji. Nisam po tehnici ni jednom slikaru sledovala a s radom ’Sprema lekciju’ i idejom.”
Na platnima Natalije Cvetkovic bilo je mnogo zena. Jedno od njih, „Slikarka Mara Lukic u basti”, posvetila je 1915. godine svojoj koleginici.
Dnevnik Natalije Cvetkovic sacuvan je u Vojnom muzeju u Beogradu. To, u stvari, nije posebna sveska namenjena dnevnickim beleskama, vec vezbanka za francuski jezik u kojoj je od 1911. do 1913. godine zapisivala svoje misli.
Iz privatnog zivota Natalije Cvetkovic treba pomenuti jos i da je tokom Balkanskih ratova bila dobrovoljna bolnicarka, da je Prvi svetski rat provela u Beogradu, i da je tokom tih godina izdrzavala porodicu davanjem privatnih casova nemackog jezika i slikanja. Posle oslobodjenja, ucestvovala je u osnivanju Udruzenja likovnih umetnika u Beogradu, zatim je postala clan Drustva srpskih umetnika „Lada”, a potom i njegov sekretar. Na Petoj izlozbi „Lade”, sad kao punopravni clan, izlozila je 23 ulja i akvarela. Ali, novine o tome nisu pisale zbog strajka stampara. Nista neobicno kad je u pitanju Natalija! Uostalom, ni do tada kriticari nisu obracali paznju na njene radove onoliko koliko su oni zasluzivali.
Prestala je da se bavi akvarelom nekako bas nakon kritike njenih radova na Petoj izlozbi odrzanoj 1922. godine. Iako su ih hvalili, napomenuli su da za lirske pejzaze nasih akvarelista vise nije bilo ozbiljnijeg zanimanja. Sada se zna da po vrednosti koju je postigla u akvarelu, Natalija Cvetkovic zauzima jedno od prvih mesta u srpskoj umetnosti svoga vremena. Da li to tadasnji kriticari nisu mogli da znaju? Moguce da je njen povratak uljanom slikarstvu posle desetogodisnje pauze izazvan i potrebom za zaradom i uspehom: ta tehnika pruzala je vise nade za uspeh i obecavala bolji materijalni polozaj.
Portrete koje je tada radila pokazala je na Jedanaestoj izlozbi „Lade” 1928. godine. Bila je to njena poslednja izlozba. Zabelezeno je da se „nezno i neposredno Cvetkoviceva do sada dokazala kao akvarelista, dok na ovoj izlozbi sa uljanim portretima cini jedno prijatno iznenadjenje”. U zlatnosmedjem i sedefnoruzicastom „Portretu Olge s lutkom” naslucuje se intimisticko-poetska struja u umetnosti cetvrte decenije proslog veka. Bila je to njena poslednja slika. Iscrpljenu malokrvnoscu, pokosio ju je grip dva meseca po zatvaranju izlozbe, 1928. godine. Nije imala ni 40 godina.
Akvarel „Na prozoru” nastao je 1917. godine.
Stampa nije objavila smrt Natalije Cvetkovic. Uz podatak kad je umrla, u knjizi zapisnika sa sednica „Lade” pise i da su clanovi poslali venac i bili na sahrani. Na jedini znak topline ukazuje podatak da je venac bio od prirodnog cveca s belim trakama.
Ima se utisak da je Natalija Cvetkovic slikala, dakle, radila ono sto voli, samo onoliko i kako su joj okolnosti dozvoljavale, ali nikada nije odustajala od umetnosti. Ako nije imala novca za uljane boje, radila je akvarele; ako joj je rad u skoli oduzimao mnogo vremena pa nije imala snage za velika platna, zabelezila je svoju ideju crtezom. Uvek se prilagodjavala datim okolnostima i ostvarivala svoje snove.
Najvise je slikala i crtala pejzaze, portrete i figure ljudi. Priroda na njenim radovima je kao razglednica, pejzaz bez ljudi, i to gotovo po pravilu priroda koja ce zauvek izgledati tako kako ju je zabelezila njena cetkica. Isto vazi i za gradjevine koje je ovekovecila. Dunav ce, zar ne, uvek biti sirok, nepregledan i mocan, spona izmedju zemlje i svetlog neba kao sto ga je Natalija naslikala na platnu „Sa Dunava I”, a kanali Venecije uvek ce biti uski, oiviceni vitkim, zbijenim palatama i natkriljeni lucnim mostovima kao sto je, na primer, na platnu „Venecija II”. Od ovog pravila odstupa slika „Beograd (Pogled na Savu sa srusenim mostom)” iz 1914. godine. Medjutim, iako ju je zabelezila, Natalija nije dozvolila da stvarnost narusi vecni poredak pejzaza: sruseni most jedva da je vidljiv i na njega skrece paznju vise naslov nego detalj sa slike.
Medju brojnim portretima nema nijednog autoportreta. Crtezi „Slikarka”, „Ucenice slikarske skole” i „Stafelaj”, nastali na samom pocetku karijere, prikazuju koleginice iz skole Vukanovicevih. Medju portretima su i „Moja mati” i „Moj otac”. Slikarkin zet ocenio je da je majku naslikala kao kraljicu, a oca kao alasa. Na zenskim portretima, kojih je najvise, su rodjaka Zorka Petrovic, sestra Dara, drugarice Milica Besevic i Mara Lukic, Ana Rakic... Natalija je, osim njihovih likova, s posebnom paznjom slikala i njihovu odecu. Satenske haljine, krzno, nakit, uzani damski kostimi, sesiri, trake u kosi govore i o slikarkinim modnim sklonostima.
„Portret Milice Besevic”, akvarel iz 1917. godine.
Najvise modnih detalja bilo je na akvarelu „Kalemegdan” iz 1919. godine, unistenom prilikom bombardovanja Beograda u Drugom svetskom ratu. Medju sacuvanim skicama za ovaj rad su i detaljna razrada zenskih cipela i zenska figura sa sesirom crtana s ledja, sto ukazuje da je Natalija posebno zelela da istakne modne detalje. „Kalemegdan” je Natalija slikala u stanu, a ne na Kalemegdanu: poredjala je stolice po sobi, pozvala komsinice, drugarice i rodjake da odglume scenu koju je zamislila, i tako ustedela novac za profesionalne modele.
Zene na njenim slikama uvek nesto rade: siju, vezu, peglaju, spremaju. One su zamisljene, tuzne ili setne. One su onakve kakve se s pocetka proslog veka ocekivalo da budu. Medjutim, ima jedan rad koji se razlikuje: ulje na platnu „Pri toaleti” iz 1912. godine. Mlada zena - pozirala je Darinka Trpkovic, Natalijina prijateljica - raspustene talasaste duge kose oblaci se skrivena iza paravana. Ona je u svilenom kombinezonu cija je jedna naramenica spala s ramena, namesta jednu carapu, drugu jos nije obukla, a pricvrstice ih ruzicastim podvezicama koje su na podu. U vreme kad je lepota kose i sve sto ona moze da pobudi bila prikrivena strogim pundjama, raspustena kosa bila je za javnost simbol zabranjene seksualnosti. Intimno rublje, naramenica i podvezice su nesto sto nikako nije smelo da se vidi izvan spavace sobe. S obzirom na to da se zna da su njeni zenski aktovi liseni erotike, a da se muskim aktom bavila samo na nivou skica tokom skolovanja u Minhenu i nikada vise ni u kojoj drugoj formi, neobicno je kako se to Natalija „drznula” da naslika platno „Pri toaleti”.
Sadasnji istoricari umetnosti Nataliju Cvetkovic ubrajaju u zaboravljene slikare. Nekoliko godina nakon njene smrti „Lada” se oglusila o apel jednog novinara da se priredi izlozba njenih radova. Tek od sedamdesetih godina proslog veka Natalijin rad postaje deo svih opstih pregleda srpske moderne umetnosti. Tada je objavljena i prva detaljna studija o njenom zivotu, a napisala ju je Draga Panic za katalog Retrospektivne izlozbe slika, akvarela i crteza u Muzeju savremene umetnosti 1974. godine. To je bila njena prva retrospektivna, a ujedno i prva samostalna izlozba. Druga je odrzana u Muzeju u Smederevu, 2001. godine. Pre dve godine objavljena je i monografija o Nataliji Cvetkovic. Za biblioteku „Zene u srpskoj umetnosti” izdavaca „Topy”, napisala ju je Simona Cupic.
Koliko bi dobro slikala Natalija Cvetkovic da je njeno vreme htelo da prepozna njenu vrednost bez obzira na to sto se bavila muskim poslom, mozemo samo da pretpostavimo.
Sonja Ciric
link
Uporna dama iz zanatske skole
Slikala je, dakle, radila ono sto voli, samo onoliko i kako su joj okolnosti dozvoljavale. Ali, nikada nije odustajala
Dvadesetcetvorogodisnja Natalija Cvetkovic izgledala je kao prava evropska dama.
Pravila vremena u kome je zivela Natalija Cvetkovic bila su drugacija od njenih snova i sposobnosti. Pa ipak, ona je uspela da nadje mogucnosti i ostvari svoja htenja, a da ne narusi pravila okoline. Zato se prica o slikarki Nataliji Cvetkovic dozivljava kao naravoucenije.
Rodjena je u Smederevu 1888. godine. Bila je treca kcerka Koste Cvetkovica, jorgandzije, i Milke, domacice. Nekoliko godina nakon njenog rodjenja, porodica Cvetkovic preselila se u Beograd. Vec sledeci podatak cini biografiju Natalije Cvetkovic posebnom za tadasnja shvatanja: 1900. godine postaje ucenica u Srpskoj crtackoj i slikarskoj skoli Riste i Bete Vukanovic. Sa sigurnoscu se moze pretpostaviti da su njeni roditelji bili svesni kako okolina gleda na zene koje zele da rade nesto sto im, po vazecim pravilima, ne prilici. Pa ipak, oni su dvanaestogodisnju Nataliju upisali da uci slikanje, ocigledno ne zeleci da sputavaju kcerkinu darovitost pokazanu u dotadasnjem skolovanju.
Istina, te godine u Srpsku crtacku i slikarsku skolu upisalo se vise gospodjica nego ikad. Mozda i zato sto su nakon smrti Kirila Kutlika, osnivaca skole, upravitelji postali Rista i Beta Vukanovic, pa je i sama cinjenica da ce zensko odeljenje voditi zena uticala i na povecanje broja polaznica: slikarstvo je, naravno, i dalje bilo na listi neprilicnih zanimanja za zenu.
U skoli Vukanovica Natalija Cvetkovic provela je pet godina. To je tada bila jedina ustanova namenjena umetnickom skolovanju mladih. Prakticni deo programa predavali su Rista i Beta Vukanovic, a teorijsku nastavu priznati strucnjaci u tim oblastima: profesor Svetozar Zoric, dr Vojislav Djordjevic, dr Brana Petronijevic i akademik Mihailo Valtrovic. Skola je pruzala solidno znanje, a cilj je bio priprema za strane akademije - kako je pisalo u skolskom izvestaju.
Iako je skola bila uvazavana, narocito zato sto je mladoj gospodi omogucavala zeljeno obrazovanje, na rezultate rada njenih ucenica gledalo se s omalovazavanjem. S obzirom na to da se na bavljenje slikarstvom gospodjica gledalo kao na zabavu, za razliku od mlade gospode kojima je to poziv, smatralo se da na tu njihovu delatnost ne treba posebno obracati paznju - bilo je dovoljno samo pohvalno je pomenuti. Ipak, kvalitet je nemoguce ne uociti, pa je tako izvestac „Brankovog kola” sa skolske izlozbe 1902. godine ocenio: „U zenskom odeljenju veoma su nas iznenadili radovi jedne mlade gospodjice od cetrnaest-petnaest godina. To je Natalija Cvetkoviceva.” Sledece godine, takodje na izlozbi skole, usledila je jos laskavija ocena.
Djordje Krstic, uvazeni slikar i nastavnik realke, kao izaslanik Djordja Gencica, ministra kulture, prisustvovao je izlozbi (zna se da je Rista Vukanovic zamolio ministra da posalje nekog na izlozbu, pa se udovoljenje njegovoj molbi smatra dokazom ugleda ove skole) i u delu izvestaja koji je posvetio ucenicima, na prvom mestu pomenuo je Nataliju, a o njenim radovima najvise je govorio: „Ne smem propustiti da s pohvalom priznam da su crtezi gospodjice Natalije Cvetkoviceve sa sigurnim i ozbiljnim potezima i lakocom izvedeni. Kad gledalac razgleda i njene kolorisane radove koji su sa istom slobodom i uspehom izvedeni, mora joj bez ustezanja priznati vrednocu i dar... Istu takvu paznju zasluzuje i njen rad na koricama jednog albuma.”
Natalija se „drznula” da 1912. godine naslika platno „Pri toaleti” i njime pokaze zenu zabranjene seksualnosti.
Poslednje godine Natalijinog skolovanja u skoli Vukanovicevih, odrzana je u Beogradu najznacajnija i dotad najveca likovna manifestacija na Balkanu: Prva umetnicka izlozba. Od tridesetak djaka Srpske slikarske i crtacke skole izabrano je pet. Medju njima bila je i Natalija Cvetkovic, najmladji izlagac na izlozbi. Sta je i koliko je izlagala ne zna se zato sto su u katalogu pod „Srpska umetnicka omladina na skolovanju”, grupa u kojoj je Natalija izlagala, navedena samo imena ucesnika i centri ucenja.
Utisci s Prve izlozbe i susret s mladim umetnicima koji su ucili slikarstvo u Minhenu, pokrenuli su mastanja Natalije Cvetkovic o daljem skolovanju. Ali, kako? Na materijalnu pomoc porodice nije mogla da racuna, drzavne stipendije tada nisu rado dodeljivane, a ucenicama samo u izuzetnim slucajevima. Pomogli su joj profesori: predlozili su joj da se prijavi na konkurs Ministarstva narodne privrede za usavrsavanje zanatlija u Minhenu na kome je, osim jednog stolara, bravara, keramicara i gradjevinara, trebalo da se izabere i jedna „pitomica za ornamentiku mustara (za zenske vestacke radove)”. Medju devetnaest kandidatkinja za ovu poslednju stipendiju izabrali su Nataliju Cvetkovic. Odredjena joj je mesecna skolarina od 150 dinara u zlatu tokom cetiri godine i novac za putne troskove, sto joj je omogucavalo pristojan zivot.
Natalija je zelela da usavrsava slikarstvo, ali zenama tada nije bio dozvoljen pristup u Umetnicku akademiju i zato je prihvatila tu jedinu mogucnost i prijavila se na konkurs za Kunstgeverbesule u Minhenu. Da li da ublazi zelju za znanjem koje joj je bilo uskraceno, tek, Natalija je kupila razglednicu ispred zgrade u koju nikada nece uci.
Na poledjini je napisala: „Za uspomenu kad sam prvi put ugledala Novu akademiju.” Bila je odusevljena Minhenom, njegovim muzejima i galerijama, ali veoma razocarana onim sto joj je pruzala skola koju je pohadjala. Insistiralo se na vestini crtanja i ostalim predmetima koje je Natalija odavno usavrsila, a najvise na zanatstvu. Njene ambicije bile su vece. Da je zelela da postane slikar, bilo je ocigledno i po nacinu na koji se potpisivala: ispod svog imena s ponosom je dodavala stud. art.
Iz pisama profesora Svetozara Zorica saznalo se da mu se Natalija vise puta zalila zbog skolskog programa. Inace, Natalijina pisma nisu sacuvana. Profesorov odgovor s pocetka 1907. godine nije mogao da je utesi: „Vi ste mi se pre malo vise od godine dana tuzili da Vam ne godi ono sto se predaje u skoli. U ono doba ja sam mislio da je tome uzrok sto ste tek poceli i da cete docnije dobiti takve radove koji ce Vas zadovoljiti. Tesio sam Vas time sto sam Vam preporucivao da idete paralelno u neku privatnu skolu za slikarstvo, gde biste unekoliko mogli nadoknaditi ono sto Vam u skoli nedostaje. Ali i to Vam izgleda nije dalo povoljne rezultate.”
Diplomu uciteljice slikanja stekla je na kraju sedmog semestra 1908. godine.
Diplomu uciteljice crtanja stekla je na kraju sedmog semestra 1908. godine, a jos godinu dana obezbedjene drzavne stipendije nije zelela da potrosi na skolu u kojoj nije imala sta da nauci. Profesor Zoric savetovao joj je da ode u Berlin, ali, novi umetnicki centar bio je Pariz. I, Natalija Cvetkovic krenula je u novu prestonicu sveta u koju pre nje nije krocio jos niko od beogradskih umetnika. Moguce je da se na ovaj korak odvazila zbog velike ambicije, radoznalosti ili potrebe za novim saznanjima, ili zbog neceg sto nikad necemo saznati zato sto tragova koji bi ukazali na odgovor - nema. Nema pokazatelja ni kako se snasla u Parizu. Sestomesecno usavrsavanje na Akademiji Zulijan verovatno je donekle ublazilo njeno nezadovoljstvo minhenskim obrazovanjem. Sacuvana je dopisnica s reprodukcijom Maneove „Olimpije” iz Luvra, sto govori da je impresionisti nisu ostavili ravnodusnom.
Povratak u Beograd znacio je i povratak u stvarnost: zaposlila se kao nastavnica crtanja u Opstoj muskoj zanatskoj skoli kako bi imala od cega da zivi. Plata je bila nevelika, ali joj je omogucavala da brine o roditeljima i da ispuni zahtev okoline: u porodici s vise kceri jedna ostaje u kuci, neudata, da se stara o roditeljima.
Porodica Cvetkovic oduvek je zivela skromno, ali po njima se to nije primecivalo. Sestre su same sile i vezle odecu koja je izgledala bolje nego sto su im dozvoljavale materijalne mogucnosti. Starija sestra Darinka bila je jedna od najboljih beogradskih frizerki. Ulepsavala je glumice, supruge ministara, generala - sve vidjenije Beogradjanke. Nataliji je pravila raskosne pundje i sila mastovite sesire: slamnate, od coje, plitke, duboke, sa cipkom, sa satenskom trakom, sa cvetom...
Na sacuvanim fotografijama vidi se Natalijina naklonost modernom svetu: njena odeca je po evropskoj modi, haljine su bele, ukrasene cipkom, bluze pune karnerica. Slikala se obicno pored stocica prekrivenog pirotskim cilimom ili nekim slicnim obelezjem balkanskog prostora. U odeci po evropskoj modi Natalija deluje kao da ne pripada ni tom vremenu ni sredini u kojoj je morala da zivi.
Kao skolovana slikarka, Natalija Cvetkovic je u Somboru, 1910. godine, na Prvoj srpskoj umetnickoj izlozbi izlozila samo jedan rad. Moguce i zato sto je ova izlozba, odrzana u tadasnjoj Austro-Ugarskoj, imala prvenstveno nacionalni karakter. Sledeca izlozba na kojoj je ucestvovala bila je Cetvrta izlozba, odrzana 1912. godine, neposredno pre Balkanskih ratova. Izlozila je tri slike: jednu velikog formata, sto do tada nije cinila, i dve potpuno drugih tema od onih s kojima se do tada pojavljivala. Izlagala je u grupi Odeljenja prijavljenih umetnika „Lade”, grupi koja jos nije stekla pravo na clanstvo u ovom udruzenju. Kriticar Kosta Strajnic primetio je: „Vrijedno je spomenuti i Odeljenje prijavljenih umjetnika medju kojima se ugodno doima Nikola Besevic i Natalija Cvetkoviceva zanimljivom tehnikom slikanja.” Sama slikarka u svom dnevniku 1. juna ovako je prokomentarisala ucesce na izlozbi: „Izlozila sam radove na Cetvrtoj izlozbi, i ja sam zadovoljna. Zadovoljna sam stoga sto su dobri izmedju ostalih, a narocito stoga sto su sopstveno moji. Nisam po tehnici ni jednom slikaru sledovala a s radom ’Sprema lekciju’ i idejom.”
Na platnima Natalije Cvetkovic bilo je mnogo zena. Jedno od njih, „Slikarka Mara Lukic u basti”, posvetila je 1915. godine svojoj koleginici.
Dnevnik Natalije Cvetkovic sacuvan je u Vojnom muzeju u Beogradu. To, u stvari, nije posebna sveska namenjena dnevnickim beleskama, vec vezbanka za francuski jezik u kojoj je od 1911. do 1913. godine zapisivala svoje misli.
Iz privatnog zivota Natalije Cvetkovic treba pomenuti jos i da je tokom Balkanskih ratova bila dobrovoljna bolnicarka, da je Prvi svetski rat provela u Beogradu, i da je tokom tih godina izdrzavala porodicu davanjem privatnih casova nemackog jezika i slikanja. Posle oslobodjenja, ucestvovala je u osnivanju Udruzenja likovnih umetnika u Beogradu, zatim je postala clan Drustva srpskih umetnika „Lada”, a potom i njegov sekretar. Na Petoj izlozbi „Lade”, sad kao punopravni clan, izlozila je 23 ulja i akvarela. Ali, novine o tome nisu pisale zbog strajka stampara. Nista neobicno kad je u pitanju Natalija! Uostalom, ni do tada kriticari nisu obracali paznju na njene radove onoliko koliko su oni zasluzivali.
Prestala je da se bavi akvarelom nekako bas nakon kritike njenih radova na Petoj izlozbi odrzanoj 1922. godine. Iako su ih hvalili, napomenuli su da za lirske pejzaze nasih akvarelista vise nije bilo ozbiljnijeg zanimanja. Sada se zna da po vrednosti koju je postigla u akvarelu, Natalija Cvetkovic zauzima jedno od prvih mesta u srpskoj umetnosti svoga vremena. Da li to tadasnji kriticari nisu mogli da znaju? Moguce da je njen povratak uljanom slikarstvu posle desetogodisnje pauze izazvan i potrebom za zaradom i uspehom: ta tehnika pruzala je vise nade za uspeh i obecavala bolji materijalni polozaj.
Portrete koje je tada radila pokazala je na Jedanaestoj izlozbi „Lade” 1928. godine. Bila je to njena poslednja izlozba. Zabelezeno je da se „nezno i neposredno Cvetkoviceva do sada dokazala kao akvarelista, dok na ovoj izlozbi sa uljanim portretima cini jedno prijatno iznenadjenje”. U zlatnosmedjem i sedefnoruzicastom „Portretu Olge s lutkom” naslucuje se intimisticko-poetska struja u umetnosti cetvrte decenije proslog veka. Bila je to njena poslednja slika. Iscrpljenu malokrvnoscu, pokosio ju je grip dva meseca po zatvaranju izlozbe, 1928. godine. Nije imala ni 40 godina.
Akvarel „Na prozoru” nastao je 1917. godine.
Stampa nije objavila smrt Natalije Cvetkovic. Uz podatak kad je umrla, u knjizi zapisnika sa sednica „Lade” pise i da su clanovi poslali venac i bili na sahrani. Na jedini znak topline ukazuje podatak da je venac bio od prirodnog cveca s belim trakama.
Ima se utisak da je Natalija Cvetkovic slikala, dakle, radila ono sto voli, samo onoliko i kako su joj okolnosti dozvoljavale, ali nikada nije odustajala od umetnosti. Ako nije imala novca za uljane boje, radila je akvarele; ako joj je rad u skoli oduzimao mnogo vremena pa nije imala snage za velika platna, zabelezila je svoju ideju crtezom. Uvek se prilagodjavala datim okolnostima i ostvarivala svoje snove.
Najvise je slikala i crtala pejzaze, portrete i figure ljudi. Priroda na njenim radovima je kao razglednica, pejzaz bez ljudi, i to gotovo po pravilu priroda koja ce zauvek izgledati tako kako ju je zabelezila njena cetkica. Isto vazi i za gradjevine koje je ovekovecila. Dunav ce, zar ne, uvek biti sirok, nepregledan i mocan, spona izmedju zemlje i svetlog neba kao sto ga je Natalija naslikala na platnu „Sa Dunava I”, a kanali Venecije uvek ce biti uski, oiviceni vitkim, zbijenim palatama i natkriljeni lucnim mostovima kao sto je, na primer, na platnu „Venecija II”. Od ovog pravila odstupa slika „Beograd (Pogled na Savu sa srusenim mostom)” iz 1914. godine. Medjutim, iako ju je zabelezila, Natalija nije dozvolila da stvarnost narusi vecni poredak pejzaza: sruseni most jedva da je vidljiv i na njega skrece paznju vise naslov nego detalj sa slike.
Medju brojnim portretima nema nijednog autoportreta. Crtezi „Slikarka”, „Ucenice slikarske skole” i „Stafelaj”, nastali na samom pocetku karijere, prikazuju koleginice iz skole Vukanovicevih. Medju portretima su i „Moja mati” i „Moj otac”. Slikarkin zet ocenio je da je majku naslikala kao kraljicu, a oca kao alasa. Na zenskim portretima, kojih je najvise, su rodjaka Zorka Petrovic, sestra Dara, drugarice Milica Besevic i Mara Lukic, Ana Rakic... Natalija je, osim njihovih likova, s posebnom paznjom slikala i njihovu odecu. Satenske haljine, krzno, nakit, uzani damski kostimi, sesiri, trake u kosi govore i o slikarkinim modnim sklonostima.
„Portret Milice Besevic”, akvarel iz 1917. godine.
Najvise modnih detalja bilo je na akvarelu „Kalemegdan” iz 1919. godine, unistenom prilikom bombardovanja Beograda u Drugom svetskom ratu. Medju sacuvanim skicama za ovaj rad su i detaljna razrada zenskih cipela i zenska figura sa sesirom crtana s ledja, sto ukazuje da je Natalija posebno zelela da istakne modne detalje. „Kalemegdan” je Natalija slikala u stanu, a ne na Kalemegdanu: poredjala je stolice po sobi, pozvala komsinice, drugarice i rodjake da odglume scenu koju je zamislila, i tako ustedela novac za profesionalne modele.
Zene na njenim slikama uvek nesto rade: siju, vezu, peglaju, spremaju. One su zamisljene, tuzne ili setne. One su onakve kakve se s pocetka proslog veka ocekivalo da budu. Medjutim, ima jedan rad koji se razlikuje: ulje na platnu „Pri toaleti” iz 1912. godine. Mlada zena - pozirala je Darinka Trpkovic, Natalijina prijateljica - raspustene talasaste duge kose oblaci se skrivena iza paravana. Ona je u svilenom kombinezonu cija je jedna naramenica spala s ramena, namesta jednu carapu, drugu jos nije obukla, a pricvrstice ih ruzicastim podvezicama koje su na podu. U vreme kad je lepota kose i sve sto ona moze da pobudi bila prikrivena strogim pundjama, raspustena kosa bila je za javnost simbol zabranjene seksualnosti. Intimno rublje, naramenica i podvezice su nesto sto nikako nije smelo da se vidi izvan spavace sobe. S obzirom na to da se zna da su njeni zenski aktovi liseni erotike, a da se muskim aktom bavila samo na nivou skica tokom skolovanja u Minhenu i nikada vise ni u kojoj drugoj formi, neobicno je kako se to Natalija „drznula” da naslika platno „Pri toaleti”.
Sadasnji istoricari umetnosti Nataliju Cvetkovic ubrajaju u zaboravljene slikare. Nekoliko godina nakon njene smrti „Lada” se oglusila o apel jednog novinara da se priredi izlozba njenih radova. Tek od sedamdesetih godina proslog veka Natalijin rad postaje deo svih opstih pregleda srpske moderne umetnosti. Tada je objavljena i prva detaljna studija o njenom zivotu, a napisala ju je Draga Panic za katalog Retrospektivne izlozbe slika, akvarela i crteza u Muzeju savremene umetnosti 1974. godine. To je bila njena prva retrospektivna, a ujedno i prva samostalna izlozba. Druga je odrzana u Muzeju u Smederevu, 2001. godine. Pre dve godine objavljena je i monografija o Nataliji Cvetkovic. Za biblioteku „Zene u srpskoj umetnosti” izdavaca „Topy”, napisala ju je Simona Cupic.
Koliko bi dobro slikala Natalija Cvetkovic da je njeno vreme htelo da prepozna njenu vrednost bez obzira na to sto se bavila muskim poslom, mozemo samo da pretpostavimo.
Sonja Ciric
link