Post by Ja Ona i Pivo on Jun 9, 2009 8:36:56 GMT -5
uk.truveo.com/koncentracioni-logor-silos-u-tarcinu-sarajevska/id/632985311
Logor u silosu u Tarčinu, maj 1992.- januara 1996.
Materijal obrađuje vreme od aprila 1992. godine, od izbijanja sukoba u BiH do 27. januara 1996. godine kada je po Dejtonskom sporazumu i pod pritiskom međunarodnih faktora zatvoren logor Silos u Tarčinu.
Kada su u aprilu 1992. godine počeli sukobi u Sarajevu muslimani su preko rezervnog sastava milicije u Tarčinu stavili pod pojačanu kontrolu i prismotru sve Srbe na području Tarčina.
Početkom maja 1992. godine muslimani su počeli da prazne silos koji se nalazi u centru Tarčina i da dele pšenicu stanovništvu.
Na dan 11. maja 1992. godine muslimani su napali i zauzeli kasarnu JNA u Krupi, Opština Hadžići, udaljenu od Tarčina oko 8 km. Zarobljene vojnike zatvorili su u ispražnjene pšenične komore u silosu. Tada je silos za lagerovanje žitarica u Tarčinu kod Pazarića pretvoren u logor za Srbe.
Prvi zatvorenici u ovom logoru su bili 11 zarobljenih vojnika - rezervista iz kasarne bivše JNA u Zoviku i kasarne "Žunovica" u Hadžićima.
Počev od 20. maja muslimani su počeli sa privođenjem Srba na takozvani "informativni razgovor", a posle su ih odvodili u silos i više ih nisu puštali. Početkom juna 1992. godine počelo je masovno privođenje Srba sa područja mesnih zajednica Tarčin i Pazarići u logor u Silosu.
Logor je neprekidno funkcionisao za sve vreme građanskog rata u BiH i poslednji zatvorenici su ovaj logor napustili krajem januara 1996. godine, kada su logoraši oslobođeni po Dejtonskom sporazumu.
Kroz ovaj logor se procenjuje da je prošlo oko 550 Srba, među kojima i desetak žena, od kojih su dve ostale u logoru do njegovog zatvaranja.
Prvi upravnik logora u silosu bio je Bećir Hujić, a njegov zamenik Halil Čović. Sredinom 1994. godine Hujić je smenjen, a na njegovo mesto je došao Čović, izraziti nacionalista, koji je imao običaj da pred zatvorenicima ironično kaže: "samo silos Srbina spašava". Ostao je upravnik logora do zatvaranja krajem januara 1996. godine.
Logor je bio pod neposrednom komandom 109. Brdske brigade armije BiH čiji je komandant bio Nezir Kazić. Od 1995. godine logor je bio pod komandom DžIV divizije armije tzv. BiH, na čijem čelu se nalazio Zaim Imamović, koji je kasnije poginuo. Štabovi ovih jedinica nalazili su se u neposrednoj blizini logora. Njihovi komandanti su često i lično dolazili u logor i znali su šta se u njemu događa.
Sve ćelije u ovom logoru su bile veličine 9,50 h 4,50 m. Visina ćelija je bila između 5 i 5,50 m, pa se tu nalazio pored svakog zida betonski rub širok oko 50 sm, a iznad toga na oko 5 m nalazio se plafon. Po tom rubu šetali su stražari i kontrolisali šta se događa u ćelijama, a prostor za njihovu šetnju je bio i nad susednom ćelijom, kao i nad hodnikom, tako da su oni imali dovoljno prostora za kontrolu.
U ćelijama nije bilo prozora, nije bilo osvetljenja, sem slabe svetlosti koja je dolazila sa gornjeg nivoa od oko 10 m visine, gde je pod krovom bio mali prozor koji se iz ćelije nije mogao videti.
Iz ćelija zatvorenici nigde nisu izvođeni, po ceo dan su bili u ćelijama, koje su bile prenatrpane. Prva šetnja je bila tek u novembru 1993. godine, ali ni to nije bilo redovno. Sve je zavisilo od raspoloženja dežurnog stražara.
U početku zatvorenici su dobijali samo jedan obrok hrane dnevno koji se sastojao od 4-5 kašika neke neodređene tečnosti. Na petoricu zatvorenika dolazila je jedna mala činija i po jedna kašika koja se nije prala i koja je nošena iz ćelije u ćeliju kako se delila hrana. Uz to su dobijali po jedan hleb težine između 350 i 500 grama, (uvek je bio različite veličine, veoma lošeg kvaliteta) što se delilo prvo na 9, a posle na 12 zatvorenika. Drugi obrok je uveden tek 12. jula 1992. godine - "doručak", koji se sastojao od male zdele mleka koja se delila na petoricu, tako da je praktično na svakoga dolazio po gutljaj mleka u prahu, koje je bilo loše rastvoreno u hladnoj vodi.
Zbog slabe ishrane čemu su doprinele i povrede nanete batinanjem umro je 14 oktobra 1992. godine Petko Krstić.
I tako male količine hrane su u junu 1992. godine uskraćivane, pa jedanput nisu davali hranu tri dana, a drugi put dva dana.
U logoru u Tarčinu bili su zatvoreni isključivo Srbi i to uglavnom seljaci iz okoline, mladići koji su išli u škole ili mlađi radnici. Bilo je i nešto intelektualaca, a bilo je i starijih ljudi.
Svi oni bili su civili, izuzev 11 prvih rezervista. Zatvoreni civili nisu učestvovali u ratu, niti su bili u nekoj od vojnih formacija.
Starost logoraša kretala se od 14 do 85 godina. Najmlađi je bio Leo Kapetanović, koji tada nije imao ni punih 14 godina, a najstariji Vaso Šarenac, rođen 1908. godine, koji je bio potpuno senilan čovek. On uopšte nije bio orijentisan u vremenu i prostoru.
U silosu je bilo zatvoreno i 11 žena koje su bile u posebnoj ćeliji.
Sredinom 1992. godine logor je bio popunjen i tad je bilo oko 382 zatvorenika.
U toku 1992. godine nije bilo nikakvog odvođenja na radove, čega je bilo tek u sledećim godinama.
Na dan 29. decembra 1992. godine 137 zatvorenika iz logora Silos u Tarčinu prebačeni su u logor Krupa u Zoviku, a približno isti broj je prebačen iz Krupe u Tarčin.
Od 15.04. do 30.10.1993. godine grupa od 30 logoraša bila je odvedena u Hrasnicu gde su radili dano-noćno na kopanju rovova na prvoj borbenoj liniji, a u 1995. godini u Sarajevu kod Jevrejskog groblja i na Stupu.
Ovaj logor zatvoren je 27. januara 1996. godine po Dejtonskom sporazumu i pod pritiskom međunarodnih faktora.
Logor u silosu u Tarčinu, maj 1992.- januara 1996.
Materijal obrađuje vreme od aprila 1992. godine, od izbijanja sukoba u BiH do 27. januara 1996. godine kada je po Dejtonskom sporazumu i pod pritiskom međunarodnih faktora zatvoren logor Silos u Tarčinu.
Kada su u aprilu 1992. godine počeli sukobi u Sarajevu muslimani su preko rezervnog sastava milicije u Tarčinu stavili pod pojačanu kontrolu i prismotru sve Srbe na području Tarčina.
Početkom maja 1992. godine muslimani su počeli da prazne silos koji se nalazi u centru Tarčina i da dele pšenicu stanovništvu.
Na dan 11. maja 1992. godine muslimani su napali i zauzeli kasarnu JNA u Krupi, Opština Hadžići, udaljenu od Tarčina oko 8 km. Zarobljene vojnike zatvorili su u ispražnjene pšenične komore u silosu. Tada je silos za lagerovanje žitarica u Tarčinu kod Pazarića pretvoren u logor za Srbe.
Prvi zatvorenici u ovom logoru su bili 11 zarobljenih vojnika - rezervista iz kasarne bivše JNA u Zoviku i kasarne "Žunovica" u Hadžićima.
Počev od 20. maja muslimani su počeli sa privođenjem Srba na takozvani "informativni razgovor", a posle su ih odvodili u silos i više ih nisu puštali. Početkom juna 1992. godine počelo je masovno privođenje Srba sa područja mesnih zajednica Tarčin i Pazarići u logor u Silosu.
Logor je neprekidno funkcionisao za sve vreme građanskog rata u BiH i poslednji zatvorenici su ovaj logor napustili krajem januara 1996. godine, kada su logoraši oslobođeni po Dejtonskom sporazumu.
Kroz ovaj logor se procenjuje da je prošlo oko 550 Srba, među kojima i desetak žena, od kojih su dve ostale u logoru do njegovog zatvaranja.
Prvi upravnik logora u silosu bio je Bećir Hujić, a njegov zamenik Halil Čović. Sredinom 1994. godine Hujić je smenjen, a na njegovo mesto je došao Čović, izraziti nacionalista, koji je imao običaj da pred zatvorenicima ironično kaže: "samo silos Srbina spašava". Ostao je upravnik logora do zatvaranja krajem januara 1996. godine.
Logor je bio pod neposrednom komandom 109. Brdske brigade armije BiH čiji je komandant bio Nezir Kazić. Od 1995. godine logor je bio pod komandom DžIV divizije armije tzv. BiH, na čijem čelu se nalazio Zaim Imamović, koji je kasnije poginuo. Štabovi ovih jedinica nalazili su se u neposrednoj blizini logora. Njihovi komandanti su često i lično dolazili u logor i znali su šta se u njemu događa.
Sve ćelije u ovom logoru su bile veličine 9,50 h 4,50 m. Visina ćelija je bila između 5 i 5,50 m, pa se tu nalazio pored svakog zida betonski rub širok oko 50 sm, a iznad toga na oko 5 m nalazio se plafon. Po tom rubu šetali su stražari i kontrolisali šta se događa u ćelijama, a prostor za njihovu šetnju je bio i nad susednom ćelijom, kao i nad hodnikom, tako da su oni imali dovoljno prostora za kontrolu.
U ćelijama nije bilo prozora, nije bilo osvetljenja, sem slabe svetlosti koja je dolazila sa gornjeg nivoa od oko 10 m visine, gde je pod krovom bio mali prozor koji se iz ćelije nije mogao videti.
Iz ćelija zatvorenici nigde nisu izvođeni, po ceo dan su bili u ćelijama, koje su bile prenatrpane. Prva šetnja je bila tek u novembru 1993. godine, ali ni to nije bilo redovno. Sve je zavisilo od raspoloženja dežurnog stražara.
U početku zatvorenici su dobijali samo jedan obrok hrane dnevno koji se sastojao od 4-5 kašika neke neodređene tečnosti. Na petoricu zatvorenika dolazila je jedna mala činija i po jedna kašika koja se nije prala i koja je nošena iz ćelije u ćeliju kako se delila hrana. Uz to su dobijali po jedan hleb težine između 350 i 500 grama, (uvek je bio različite veličine, veoma lošeg kvaliteta) što se delilo prvo na 9, a posle na 12 zatvorenika. Drugi obrok je uveden tek 12. jula 1992. godine - "doručak", koji se sastojao od male zdele mleka koja se delila na petoricu, tako da je praktično na svakoga dolazio po gutljaj mleka u prahu, koje je bilo loše rastvoreno u hladnoj vodi.
Zbog slabe ishrane čemu su doprinele i povrede nanete batinanjem umro je 14 oktobra 1992. godine Petko Krstić.
I tako male količine hrane su u junu 1992. godine uskraćivane, pa jedanput nisu davali hranu tri dana, a drugi put dva dana.
U logoru u Tarčinu bili su zatvoreni isključivo Srbi i to uglavnom seljaci iz okoline, mladići koji su išli u škole ili mlađi radnici. Bilo je i nešto intelektualaca, a bilo je i starijih ljudi.
Svi oni bili su civili, izuzev 11 prvih rezervista. Zatvoreni civili nisu učestvovali u ratu, niti su bili u nekoj od vojnih formacija.
Starost logoraša kretala se od 14 do 85 godina. Najmlađi je bio Leo Kapetanović, koji tada nije imao ni punih 14 godina, a najstariji Vaso Šarenac, rođen 1908. godine, koji je bio potpuno senilan čovek. On uopšte nije bio orijentisan u vremenu i prostoru.
U silosu je bilo zatvoreno i 11 žena koje su bile u posebnoj ćeliji.
Sredinom 1992. godine logor je bio popunjen i tad je bilo oko 382 zatvorenika.
U toku 1992. godine nije bilo nikakvog odvođenja na radove, čega je bilo tek u sledećim godinama.
Na dan 29. decembra 1992. godine 137 zatvorenika iz logora Silos u Tarčinu prebačeni su u logor Krupa u Zoviku, a približno isti broj je prebačen iz Krupe u Tarčin.
Od 15.04. do 30.10.1993. godine grupa od 30 logoraša bila je odvedena u Hrasnicu gde su radili dano-noćno na kopanju rovova na prvoj borbenoj liniji, a u 1995. godini u Sarajevu kod Jevrejskog groblja i na Stupu.
Ovaj logor zatvoren je 27. januara 1996. godine po Dejtonskom sporazumu i pod pritiskom međunarodnih faktora.