Post by tito on Aug 11, 2009 19:53:06 GMT -5
11.08.2009
Novi provincijal franjevaèke provincije Bosne Srebrene fra Lovro Gavran za "Dnevni avaz" govori o suživotu naroda u BiH, svojoj posveæenosti BiH, "curenju" Hrvata iz BiH i Sarajeva, treæem entitetu, djelovanju hrvatskih politièara, buduænosti BiH i duhu današnjeg èovjeka...
Fra Lovro: Mi svoj suživot moramo graditi na vjeri u jednoga Boga, Oca svih ljudi - a iz te vjere proizlazi prihvaæanje svakog èovjeka kao brata po Bogu. Sve dok ne izgradimo takav stav prema Bogu i prema èovjeku, neæe biti ni zdravog suživota. To vrijedi za sve one koji su izgradili svoj odnos prema Bogu. A i oni koji taj odnos ne poznaju, imaju takoðer vrlo jasno i vrlo èvrsto uporište u veæ odavno izgraðenim i isprobanim pozitivnim stavovima o nedodirljivosti dostojanstva svakog èovjeka, o obvezama poštivanja temeljnih ljudskih prava i sloboda, o principima jednakosti, dužnosti prema drugima, poštovanja razlika, osjetljivosti prema slabijima i ugroženima... Na tim principima mora se striktno i dosljedno graditi suživot. Organiziranje bilo kakvog života na principima prava jaèega, bezobzirnijega, brutalnijega - vodi u džunglu. Tu nema nièeg ljudskog, a kamoli Božjega.
Vi ste neposredno nakon imenovanja poruèili da æe i Vas bezuvjetno voditi ideja pokojnog provincijala fra Petra Anðeloviæa o vjernosti Bogu i vjernosti Bosni. Koliko je ideja važna? Ona je uvijek bila temeljno opredjeljenje franjevaca.
- Dobro ste rekli da je ova ideja "uvijek bila temeljno opredjeljenje franjevaca". Dakle: uvijek, a ne samo od pokojnog fra Petra Anðeloviæa. Fra Petar ju je u pravi èas i na pravi naèin naglasio - da se ne zanemari i ne zaboravi. Ali franjevci su uvijek nastojali biti vjerni i Bogu i narodu i zemlji u kojoj ih je Bog dao ili kojoj ih je poslao - gdje god bili, pa tako i mi ovdje u Bosni. Bez vjernosti Bogu za nas je nemoguæe biti vjeran èovjeku. Stari su davno govorili kako je "èovjek èovjeku vuk". Mi èvrsto vjerujemo da to ne mora biti tako, a ni u snu ne bi smjelo tako biti, ukoliko svoj stav prema drugom èovjeku utemeljimo na vjernosti prema Bogu. Onaj tko shvati i prihvati da Bog jednako ljubi svakoga èovjeka i tko iskreno želi biti vjeran Bogu, može biti vjeran i èovjeku. A mi franjevci to zaista želimo. Drugog puta prema sveopæem bratstvu teško da ima.
Nadbiskup Vrhbosanski Krdinal Vinko Puljiæ upozorio je nedavno na opasnost "curenja" Hrvata iz BiH. Koliko je, po Vama, ozbiljna ta opasnost i kakve su posljedice?
- U globaliziranom svijetu svi se ljudi kreæu i sve "curi" na sve strane. Ljudi idu gdje im je bolje, i to je njima razumljiva i normalna stvar. Oèekivati je da i Hrvati traže gdje im je bolje. No, pravo pitanje je zašto se ne borimo da nam bude dobro upravo ovdje, u našoj domovini i zašto je bolje u tuðini nego u našoj domovini. Pitanje masovnog odlaska Hrvata iz BiH je krajnje ozbiljno i doista zabrinjavanjuæe, ali nije jednostavno na njega odgovoriti. Uzroci su kompleksni, a posljedice dugoroène. Svatko tko imalo voli BiH ima pravo javno i uporno postavljati ovo pitanje, ali isto tako ima obvezu ukljuèiti se u rješavanje uzroka ovog problema. Nažalost oni koji su tražili i dobili mandat da se brinu za narod, to ne èine, a narod im, ipak, uporno i dalje daje mandat i uporno diže sidro i odlazi. Na stranu to što nikamo ne možemo pobjeæi od sebe, i što domovinu ne možemo ponijeti sa sobom, i što se za domovinu štošta mora i žrtvovati. Svi narodi i sve strukture vlasti u BiH ipak bi se sasvim ozbiljno morale zapitati: zašto mnogim ljudima ovdje nije dobro i što to treba uèiniti da bi se svaki èovjek u svojoj domovini mogao osjeæati zaista dobro. Ovo pitanje je u interesu svih graðana BiH, koji i dalje ovdje žive, kako bi im ubuduæe bilo bolje nego što je sada.
Takoðer, govori se i o masovnom odlasku Hrvata iz Sarajeva. Šta je istina o tome?
- Za ostanak Hrvata u Sarajevu netko se treba ozbiljno zauzimati, prije svega sarajevski Hrvati sami, pa onda i oni koji službeno zastupaju hrvatske interese i interese BiH u cjelini. Ne vidim da tu ima pretjerane zauzetosti, jer, koliko sam obaviješten, ima u Sarajevu neobièno mnogo mjesta koja su po zakonu predviðena za Hrvate, ali malo tko i malo kada o tome javno govori, a kamoli da se uporno bori da se ona popune. Ne vidim ni pretjerano mnogo hrvatskih graðanskih udruga koje se bore za zaštitu hrvatskih graðanskih interesa u Sarajevu. S druge strane, šteta je za Sarajevo ako ostane bez svojih graðana, koji su tu stoljeæima(?) živjeli. Ja se nadam da neæe ostati, ali cijelo naše društvo se mora pobrinuti za izgradnju takva sustava života.
Šta mislite o ideji, treæeg ili hrvatskog entiteta u BiH, o èemu se govori u kontekstu predstojeæih ustavnih promjena? Da li je Hrvatima u BiH on potreban i kako na tu ideju gledate s obzirom na franjevaèku viziju Bosne?
- Kako mi franjevci vidimo BiH, rekli smo u izjavi sa Provincijskog kapitula. Nas ne zanimaju entiteti, nego BiH. Cijela je BiH naša domovina. U cijeloj smo BiH konstitutivni narod. Ne odrièemo se ni jednog dijela Bosne. U cijeloj se BiH osjeæamo svoji na svome. Dakle, BiH kao moderna europska država, bez entiteta, ali s velikom demokratskom decentralizacijom odnosno regionalizacijom, koja se pravi po nekakvim bosanskohercegovaèkim logièkim cjelinama, ali u kojima svi imaju u potpunosti jednaka sva prava koja im pripadaju kao pripadnicima konstitutivnih naroda i graðana ove zemlje.
Kako ste zadovoljni položajem Hrvata i katolièkih vjernika u Republici Srpskoj?
- Nikako, jer Hrvati bi trebali živjeti u BiH, a ne u nekim srpskim ili bilo èijim drugim nacionalnim entitetima, gdje imaju prava tek onoliko koliko im se dadne. Hrvatska i katolièka zajednica u tom dijelu BiH je gotovo u potpunosti uništena. Nažalost, nitko ne snosi posljedice za taj zloèin, kao uostalom ni za mnoge druge zloèine u BiH.
Život je proces. Nikad nismo na cilju. Èovjek po naravi nikad nije zadovoljan sa postignutim, nego teži za boljim. Ide naprijed. I to je jako dobro. Ali rat je bio sunovrat u ponor, ružni povratak stoljeæima unazad. Rane ne zacjeljuju preko noæi. Meðuljudski odnosi se grade stoljeæima, a kad se jednom nasilno sruše, potrebna su opet stoljeæa za potpuni oporavak. Ne možemo reæi da je dosta par godina, par zakona, par politièkih izjava ili par dobrih gesta. Sve to služi svojoj svrsi, ali sve to nije cilj. Tako u RS, tako u BiH, tako i u svijetu uopæe. Zahvalni Bogu i dobrim ljudima za ono što je postignuto, težimo za boljim i savršenijim.
Ove godine se obilježava 800 godina postojanja franjevaca u svijetu i preko 700 godina prisustva franjevaca u BiH. U èemu je tajna uspjeha opstojnosti franjevaca?
- Kod nas nema posebnih tajni - osim što je svaki èovjek svojevrsna tajna. Ta "tajna" opstojnosti je upravo u vjernosti Bogu i èovjeku. Ako ja zaista vjerujem da me je sam Bog pozvao i poslao me ovome narodu, te ako nastojim vjerno ispuniti svoju misiju ne tražeæi osobni probitak, nego dobro naroda - onda æu ja naæi naèina da ostanem uza svoj narod i u najkritiènijim vremenima, kad je to malom èovjeku najpotrebnije, a neæu tražiti gdje æe meni biti lakše i bolje. Franjevci su uvijek imali moguænost otiæi van Bosne, gdje su mogli živjeti daleko lakše, ugodnije, sigurnije i za osobne interese probitaènije, ali uglavnom u velikoj veæini nisu to èinili, jer su nastojali biti solidarni s malim èovjekom, s èovjekom patnikom i siromahom, s beznadnim i obespravljenim - nastojeæi mu uvijek donijeti zraku nade, reæi rijeè utjehe i razumijevanja, dati ruku podrške i suæuti... I to je držalo i njih i narod. A, s Božjom pomoæi, držat æe i dalje!
Franjevaèki red je jedan od omiljenijih redova Katolièke Crkve, ne samo meðu vjernicima katolicima, nego i meðu ljudima drugih vjeroispovijesti. Zašto?
- Na to bi pitanje trebali odgovoriti drugi. No, èinjenica je ovo: ne možeš voljeti èovjeka kojega koliko-toliko ne poznaješ. Drugi redovi nisu ni bili toliko prisutni u Bosni, da bi ih naš svijet mogao bolje poznavati. A nisu se toliko ni posveæivali izravno radu s obiènim ljudima u svakodnevnom životu. Neki se posveæuju studiju, drugi odgoju, neki misijama, drugi kontemplativnom naèinu života u samoæi, postu i pokori... Dakle, svaki red ima svoju specifiènost. Naša je specifiènost, odnosno naša "karizma" (posebni Božji milostni dar): služiti Bogu služeæi èovjeku. Zato nam je zadatak biti bliski ljudima, a i obièan svijet nas èesto takvima doživljava, pa onda i voli.
Kako su franjevci uspjeli oko jedne plemenite ideje okupiti predstavnike svih naroda, kada se oni inaèe teško mogu dogovoriti oko bilo èega?
- U svakom èovjeku ima nešto dobro, od Boga dano. Ljudska narav, kao Božje stvorenje, sama po sebi teži prema dobru. Nema èovjeka kojega ne privlaèe plemenite ideje i plemeniti ljudi. Problem je samo u tome što su nam manje plemenite stvari èesto lakše izvedive i katkad nam izgledaju zamamnije i privlaènije od nekih uzvišenih, koje teško možemo shvatiti. Zato se plemeniti ljudi, kojih ima u svim vjerama i nacijama, moraju svjesno zajednièki boriti kako ni u pojedincu a ni u društvu ne bi prevladalo ono slabo i osrednje, nego ono dobro i plemenito. Tko vjeruje da poviješæu ljudi upravlja dobri Bog, a ne slijepa sudbina ili sile zla - on vjeruje i u konaènu pobjedu dobra nad zlim. Tko ima takvu vjeru, on može i druge ljude motivirati da se založe za dobro.
Kako komentirate izjavu Andrije Hebranga, kandidata za novog predsjednika Hrvatske, da Hrvatima u BiH ne bi poslao poruku da je "Sarajevo njihov glavni grad"?
- Ne želim komentirati nièije politièke izjave. Neka ih komentiraju oni sami. Svatko ima pravo na svoje osobno mišljenje. A mi i sami znamo gdje nas je Bog dao i gdje nam je mjesto.
Koliko se politièki predstavnici hrvatskog naroda uistinu bore za interese Hrvata u BiH?
- Èinjenica je da Hrvati u BiH imaju lošiji položaj od drugih dvaju konstitutivnih naroda BiH. No, zna se da su politièki predstavnici hrvatskog naroda uglavnom Hrvati katolici. Koliko i kako, to znaju oni sami. Razumije se da se svatko, boreæi se za interese svoga naroda, bori istodobno i za svoje osobne interese. Ali, je sigurno da osobni interes nikada ne bi smio zasjeniti nacionalni interes. Je li narod prepušten sam sebi? Pa, to bi i bilo dobro da je tako. Jer, hvala Bogu, došlo je vrijeme demokracije i narod sam bira svoje politièke predstavnike i svoju vlast. Mora se svjesno i odgovorno odluèivati koga æe birati. Ako odreðeni politièki predstavnici nisu opravdali njegovo povjerenje, narod æe biti dovoljno pametan pa im više neæe ukazivati povjerenje. Birat æe one koji æe se pametnije i poštenije zalagati za opæe dobro. Èini se, meðutim, da narod još uvijek nije dovoljno svjestan da je njemu prepušteno da odluèuje. Kad treba odluèivati, on krivo odluèi, pa onda jadikuje. A jadikovke ne pomažu. Svaljivanje krivnje na nekoga drugoga ne vrijedi ništa. Svaki biraè na izborima preuzima na sebe dio odgovornosti kako za svoju buduænost, tako i za buduænost svoga naroda.
Bojite li se da se hrvatska politika u BiH na neki naèin trajno odrekla Posavine?
- Gorka je istina da se Posavina još uvijek nalazi na rubu egzistencije. Tko je za to kriv više-manje se zna, a to æe još bolje pokazati vrijeme i povijest. A mi æemo uèiniti sve da promijenimo sliku Posavine u pozitivnom smislu. Hrvatska se politika ne smije odreæi Posavine ako želi ostati hrvatskom politikom. Posavinu se može cjepkati i cjepkalo se kako je tko htio, ali se mi Posavine ne odrièemo. Ona je naša i mi smo njezini, skupa s onima s kojima smo ondje uvijek živjeli. Nikome je nismo oteli i nikome je neæemo ni prodati. Istina je da Hrvata tamo nema ni blizu onoliko koliko ih je nekad bilo, ali ih ipak ima i bit æe ih još više, mnogo više. Kada i kako æe se to dogoditi - to samo Bog zna. Ali mi se uzdamo u Boga i uvjereni smo da æe buduænost biti bolja od prošlosti i sadašnjosti.
Kako, inaèe, gledate na stanje duha današnjeg èovjeka u BiH? Izgleda da su poremeæene vrijednosti i stanje duha na niskoj razini. Što bi vjerske zajednice mogle i trebale uraditi na tom polju?
- Mi se ne možemo pohvaliti nekom visokom razinom stanja duha nigdje u svijetu. Suvremena globalizacija globalizira ne samo dobro, nego i zlo. Mnoge vrednote su izvrnute na glavu. Mnogi su izgubili osjeæaj za vrednote, npr. za èast, poštenje, moral, vjernost, zahvalnost, odgovornost, obitelj, ideal... Ljestvice vrednota se gotovo i ne poznaju. Sve se relativizira, što nije ispravno. Ali još uvijek ima mnogo dobrih ljudi koji imaju sasvim ispravnu ljestvicu vrednota, koje ne samo da poznaju i priznaju, nego ih i prakticiraju. Još uvijek ima mnogo dobrih ljudi, koji svoje živote žrtvuju za uzvišene ideale, na dobrobit svoje obitelji, svoga naroda, pa i cijeloga èovjeèanstva. Još uvijek ima mnogo ljudi koji se ne predaju silama zla, nego su neustrašivi, nepokolebljivi i neumorni u borbi za opæe dobro. Takve su i takve moraju biti sve vjerske zajednice. A ako netko prestane vjerovati u pobjedu dobra i zalagati se za opæe dobro - taj u stvari ne vjeruje više ni u dobrog Boga ni u njegovu svemoæ. A mi vjerujemo. Uvijek smo vjerovali i uvijek æemo vjerovati. Stoga smo uvijek ljudi nade i vedra pogleda, pa èak i onda kad nam teške prilike mjesta i vremena ne daju vidjeti jasno i na daleko. Dužnost je, dakle, svih vjerskih zajednica: buditi nadu, jaèati povjerenje u Božju svemoæ i dobrotu, praktièno svjedoèiti svoju vjeru osobnim zalaganjem za sve ono što je u sebi dobro i što služi dobru - prije svega opæem dobru i dobru malih i ugroženih ljudi, kako se ne bi zalaganje za dobro izrodilo u sebiènu borbu za iskljuèivo svoj osobni ili samo svoj nacionalni interes.
Slava Boga i dobrobit èovjeka
U BiH imamo dvije franjevaèke privincije: Franjevaèku Provinciju Bosnu Srebrenu i Hercegovaèku Franjevaèku Provinciju. Obje provincije skupa imaju oko 500 franjevaca: bosanska 300 i hercegovaèka 200. Najviše se bavimo pastoralnim radom, tj. radom s narodom, po župama, ali takoðer i studijskim, izdavaèkim, odgojnim, kulturnim, umjetnièkim i opæedruštvenim radom. Dakako, temelj, smisao i cilj svih naših aktivnosti jest slava Božja i spas duša, tj. dobrobit èovjeka.
Suživot je svjedoèanstvo vjere u jednog jedinog Boga
Franjevaèki red je duhovno bratstvo, redovnièka obitelj, bratska zajednica ljudi posveæenih Bogu, koji unutar Katolièke Crkve služe prije svega katolièkim vjernicima, pa svome narodu, a onda i svim ljudima dobre volje. Zato je glavna dužnost jednog provincijala, odnosno bilo kojeg redovnièkog poglavara, prije svega uèvršæivati to bratstvo kako nutarnjim, tako i vanjskim vezama. Bratski suživot sa svim ljudima dobre volje, ali i sa svim stvorenjima, jest svjedoèanstvo vjere u jednog jedinog Boga, oca svega stvorenog i svih ljudi, koji su po Bogu braæa i sestre - bez obzira na to koliko su oni toga svjesni i koliko tu èinjenicu poštuju.
Mi smo ovih dana unutar našega bratstva izvršili znaèajne promjene službi i dužnosti. Svaki brat je jednako brat i svakom je otvorena svaka služba. No, mi svoje bratstvo ne ogranièavamo na jedan uski krug ljudi. Stoga je svaka promjena dužnosti i mjesta služenja u stvari širenje kruga bratstva. A sve naše aktivnosti, iako su one na prvom mjestu vjerskog i duhovnog karaktera, služe na dobrobit svim ljudima. Boreæi se za prava makar jednog ugroženog èovjeka ili nekog drugog stvorenja, mi se zapravo borimo za prava svih ljudi i svih stvorenja - jer svaki se èovjek kad tad može naæi i naðe se u nezavidnoj situaciji.
Osam vijekova Franjevaèkog pokreta
Prvi Franjevci na tlu današnje BiH dolaze u Srebrenicu gdje podižu svoj samostan po kojem 1291. godine cijela provincija dobiva ime Bosne Srebrene koje i danas nosi. Tada Srebrenica postaje jedan od kljuènih, dakle temeljnih samostana i po tom samostanu današnja Provincija je dobila ime. Franjevci su ovdje boravili više od tristo godina. Tek 1991. godine na temaljima starog samostana podignuta je spomen kapelica.
Nakon agresije na BiH u Srebrenici prvi katolièki sveštenik bio je Fra Petar Anðeloviæ koji kaže da je Srebrenica oduvijek bila zanimljivo mjesto iz kojeg se kretalo i u njega se vraæalo. 2008. godine Franjevci su obilježili historiju svoga reda:
Jubilarna osamstota godina od nastanka franjevaèkog pokreta je obilježena nizom razlièitih duhovnih i vjerskih sadržaja a nakon obavljene mise Franjevci su se uputili u Memorijalni centar Srebrenica/Potoèari gdje su odali poèast žrtvama genocida.
Novi provincijal franjevaèke provincije Bosne Srebrene fra Lovro Gavran za "Dnevni avaz" govori o suživotu naroda u BiH, svojoj posveæenosti BiH, "curenju" Hrvata iz BiH i Sarajeva, treæem entitetu, djelovanju hrvatskih politièara, buduænosti BiH i duhu današnjeg èovjeka...
Fra Lovro: Mi svoj suživot moramo graditi na vjeri u jednoga Boga, Oca svih ljudi - a iz te vjere proizlazi prihvaæanje svakog èovjeka kao brata po Bogu. Sve dok ne izgradimo takav stav prema Bogu i prema èovjeku, neæe biti ni zdravog suživota. To vrijedi za sve one koji su izgradili svoj odnos prema Bogu. A i oni koji taj odnos ne poznaju, imaju takoðer vrlo jasno i vrlo èvrsto uporište u veæ odavno izgraðenim i isprobanim pozitivnim stavovima o nedodirljivosti dostojanstva svakog èovjeka, o obvezama poštivanja temeljnih ljudskih prava i sloboda, o principima jednakosti, dužnosti prema drugima, poštovanja razlika, osjetljivosti prema slabijima i ugroženima... Na tim principima mora se striktno i dosljedno graditi suživot. Organiziranje bilo kakvog života na principima prava jaèega, bezobzirnijega, brutalnijega - vodi u džunglu. Tu nema nièeg ljudskog, a kamoli Božjega.
Vi ste neposredno nakon imenovanja poruèili da æe i Vas bezuvjetno voditi ideja pokojnog provincijala fra Petra Anðeloviæa o vjernosti Bogu i vjernosti Bosni. Koliko je ideja važna? Ona je uvijek bila temeljno opredjeljenje franjevaca.
- Dobro ste rekli da je ova ideja "uvijek bila temeljno opredjeljenje franjevaca". Dakle: uvijek, a ne samo od pokojnog fra Petra Anðeloviæa. Fra Petar ju je u pravi èas i na pravi naèin naglasio - da se ne zanemari i ne zaboravi. Ali franjevci su uvijek nastojali biti vjerni i Bogu i narodu i zemlji u kojoj ih je Bog dao ili kojoj ih je poslao - gdje god bili, pa tako i mi ovdje u Bosni. Bez vjernosti Bogu za nas je nemoguæe biti vjeran èovjeku. Stari su davno govorili kako je "èovjek èovjeku vuk". Mi èvrsto vjerujemo da to ne mora biti tako, a ni u snu ne bi smjelo tako biti, ukoliko svoj stav prema drugom èovjeku utemeljimo na vjernosti prema Bogu. Onaj tko shvati i prihvati da Bog jednako ljubi svakoga èovjeka i tko iskreno želi biti vjeran Bogu, može biti vjeran i èovjeku. A mi franjevci to zaista želimo. Drugog puta prema sveopæem bratstvu teško da ima.
Nadbiskup Vrhbosanski Krdinal Vinko Puljiæ upozorio je nedavno na opasnost "curenja" Hrvata iz BiH. Koliko je, po Vama, ozbiljna ta opasnost i kakve su posljedice?
- U globaliziranom svijetu svi se ljudi kreæu i sve "curi" na sve strane. Ljudi idu gdje im je bolje, i to je njima razumljiva i normalna stvar. Oèekivati je da i Hrvati traže gdje im je bolje. No, pravo pitanje je zašto se ne borimo da nam bude dobro upravo ovdje, u našoj domovini i zašto je bolje u tuðini nego u našoj domovini. Pitanje masovnog odlaska Hrvata iz BiH je krajnje ozbiljno i doista zabrinjavanjuæe, ali nije jednostavno na njega odgovoriti. Uzroci su kompleksni, a posljedice dugoroène. Svatko tko imalo voli BiH ima pravo javno i uporno postavljati ovo pitanje, ali isto tako ima obvezu ukljuèiti se u rješavanje uzroka ovog problema. Nažalost oni koji su tražili i dobili mandat da se brinu za narod, to ne èine, a narod im, ipak, uporno i dalje daje mandat i uporno diže sidro i odlazi. Na stranu to što nikamo ne možemo pobjeæi od sebe, i što domovinu ne možemo ponijeti sa sobom, i što se za domovinu štošta mora i žrtvovati. Svi narodi i sve strukture vlasti u BiH ipak bi se sasvim ozbiljno morale zapitati: zašto mnogim ljudima ovdje nije dobro i što to treba uèiniti da bi se svaki èovjek u svojoj domovini mogao osjeæati zaista dobro. Ovo pitanje je u interesu svih graðana BiH, koji i dalje ovdje žive, kako bi im ubuduæe bilo bolje nego što je sada.
Takoðer, govori se i o masovnom odlasku Hrvata iz Sarajeva. Šta je istina o tome?
- Za ostanak Hrvata u Sarajevu netko se treba ozbiljno zauzimati, prije svega sarajevski Hrvati sami, pa onda i oni koji službeno zastupaju hrvatske interese i interese BiH u cjelini. Ne vidim da tu ima pretjerane zauzetosti, jer, koliko sam obaviješten, ima u Sarajevu neobièno mnogo mjesta koja su po zakonu predviðena za Hrvate, ali malo tko i malo kada o tome javno govori, a kamoli da se uporno bori da se ona popune. Ne vidim ni pretjerano mnogo hrvatskih graðanskih udruga koje se bore za zaštitu hrvatskih graðanskih interesa u Sarajevu. S druge strane, šteta je za Sarajevo ako ostane bez svojih graðana, koji su tu stoljeæima(?) živjeli. Ja se nadam da neæe ostati, ali cijelo naše društvo se mora pobrinuti za izgradnju takva sustava života.
Šta mislite o ideji, treæeg ili hrvatskog entiteta u BiH, o èemu se govori u kontekstu predstojeæih ustavnih promjena? Da li je Hrvatima u BiH on potreban i kako na tu ideju gledate s obzirom na franjevaèku viziju Bosne?
- Kako mi franjevci vidimo BiH, rekli smo u izjavi sa Provincijskog kapitula. Nas ne zanimaju entiteti, nego BiH. Cijela je BiH naša domovina. U cijeloj smo BiH konstitutivni narod. Ne odrièemo se ni jednog dijela Bosne. U cijeloj se BiH osjeæamo svoji na svome. Dakle, BiH kao moderna europska država, bez entiteta, ali s velikom demokratskom decentralizacijom odnosno regionalizacijom, koja se pravi po nekakvim bosanskohercegovaèkim logièkim cjelinama, ali u kojima svi imaju u potpunosti jednaka sva prava koja im pripadaju kao pripadnicima konstitutivnih naroda i graðana ove zemlje.
Kako ste zadovoljni položajem Hrvata i katolièkih vjernika u Republici Srpskoj?
- Nikako, jer Hrvati bi trebali živjeti u BiH, a ne u nekim srpskim ili bilo èijim drugim nacionalnim entitetima, gdje imaju prava tek onoliko koliko im se dadne. Hrvatska i katolièka zajednica u tom dijelu BiH je gotovo u potpunosti uništena. Nažalost, nitko ne snosi posljedice za taj zloèin, kao uostalom ni za mnoge druge zloèine u BiH.
Život je proces. Nikad nismo na cilju. Èovjek po naravi nikad nije zadovoljan sa postignutim, nego teži za boljim. Ide naprijed. I to je jako dobro. Ali rat je bio sunovrat u ponor, ružni povratak stoljeæima unazad. Rane ne zacjeljuju preko noæi. Meðuljudski odnosi se grade stoljeæima, a kad se jednom nasilno sruše, potrebna su opet stoljeæa za potpuni oporavak. Ne možemo reæi da je dosta par godina, par zakona, par politièkih izjava ili par dobrih gesta. Sve to služi svojoj svrsi, ali sve to nije cilj. Tako u RS, tako u BiH, tako i u svijetu uopæe. Zahvalni Bogu i dobrim ljudima za ono što je postignuto, težimo za boljim i savršenijim.
Ove godine se obilježava 800 godina postojanja franjevaca u svijetu i preko 700 godina prisustva franjevaca u BiH. U èemu je tajna uspjeha opstojnosti franjevaca?
- Kod nas nema posebnih tajni - osim što je svaki èovjek svojevrsna tajna. Ta "tajna" opstojnosti je upravo u vjernosti Bogu i èovjeku. Ako ja zaista vjerujem da me je sam Bog pozvao i poslao me ovome narodu, te ako nastojim vjerno ispuniti svoju misiju ne tražeæi osobni probitak, nego dobro naroda - onda æu ja naæi naèina da ostanem uza svoj narod i u najkritiènijim vremenima, kad je to malom èovjeku najpotrebnije, a neæu tražiti gdje æe meni biti lakše i bolje. Franjevci su uvijek imali moguænost otiæi van Bosne, gdje su mogli živjeti daleko lakše, ugodnije, sigurnije i za osobne interese probitaènije, ali uglavnom u velikoj veæini nisu to èinili, jer su nastojali biti solidarni s malim èovjekom, s èovjekom patnikom i siromahom, s beznadnim i obespravljenim - nastojeæi mu uvijek donijeti zraku nade, reæi rijeè utjehe i razumijevanja, dati ruku podrške i suæuti... I to je držalo i njih i narod. A, s Božjom pomoæi, držat æe i dalje!
Franjevaèki red je jedan od omiljenijih redova Katolièke Crkve, ne samo meðu vjernicima katolicima, nego i meðu ljudima drugih vjeroispovijesti. Zašto?
- Na to bi pitanje trebali odgovoriti drugi. No, èinjenica je ovo: ne možeš voljeti èovjeka kojega koliko-toliko ne poznaješ. Drugi redovi nisu ni bili toliko prisutni u Bosni, da bi ih naš svijet mogao bolje poznavati. A nisu se toliko ni posveæivali izravno radu s obiènim ljudima u svakodnevnom životu. Neki se posveæuju studiju, drugi odgoju, neki misijama, drugi kontemplativnom naèinu života u samoæi, postu i pokori... Dakle, svaki red ima svoju specifiènost. Naša je specifiènost, odnosno naša "karizma" (posebni Božji milostni dar): služiti Bogu služeæi èovjeku. Zato nam je zadatak biti bliski ljudima, a i obièan svijet nas èesto takvima doživljava, pa onda i voli.
Kako su franjevci uspjeli oko jedne plemenite ideje okupiti predstavnike svih naroda, kada se oni inaèe teško mogu dogovoriti oko bilo èega?
- U svakom èovjeku ima nešto dobro, od Boga dano. Ljudska narav, kao Božje stvorenje, sama po sebi teži prema dobru. Nema èovjeka kojega ne privlaèe plemenite ideje i plemeniti ljudi. Problem je samo u tome što su nam manje plemenite stvari èesto lakše izvedive i katkad nam izgledaju zamamnije i privlaènije od nekih uzvišenih, koje teško možemo shvatiti. Zato se plemeniti ljudi, kojih ima u svim vjerama i nacijama, moraju svjesno zajednièki boriti kako ni u pojedincu a ni u društvu ne bi prevladalo ono slabo i osrednje, nego ono dobro i plemenito. Tko vjeruje da poviješæu ljudi upravlja dobri Bog, a ne slijepa sudbina ili sile zla - on vjeruje i u konaènu pobjedu dobra nad zlim. Tko ima takvu vjeru, on može i druge ljude motivirati da se založe za dobro.
Kako komentirate izjavu Andrije Hebranga, kandidata za novog predsjednika Hrvatske, da Hrvatima u BiH ne bi poslao poruku da je "Sarajevo njihov glavni grad"?
- Ne želim komentirati nièije politièke izjave. Neka ih komentiraju oni sami. Svatko ima pravo na svoje osobno mišljenje. A mi i sami znamo gdje nas je Bog dao i gdje nam je mjesto.
Koliko se politièki predstavnici hrvatskog naroda uistinu bore za interese Hrvata u BiH?
- Èinjenica je da Hrvati u BiH imaju lošiji položaj od drugih dvaju konstitutivnih naroda BiH. No, zna se da su politièki predstavnici hrvatskog naroda uglavnom Hrvati katolici. Koliko i kako, to znaju oni sami. Razumije se da se svatko, boreæi se za interese svoga naroda, bori istodobno i za svoje osobne interese. Ali, je sigurno da osobni interes nikada ne bi smio zasjeniti nacionalni interes. Je li narod prepušten sam sebi? Pa, to bi i bilo dobro da je tako. Jer, hvala Bogu, došlo je vrijeme demokracije i narod sam bira svoje politièke predstavnike i svoju vlast. Mora se svjesno i odgovorno odluèivati koga æe birati. Ako odreðeni politièki predstavnici nisu opravdali njegovo povjerenje, narod æe biti dovoljno pametan pa im više neæe ukazivati povjerenje. Birat æe one koji æe se pametnije i poštenije zalagati za opæe dobro. Èini se, meðutim, da narod još uvijek nije dovoljno svjestan da je njemu prepušteno da odluèuje. Kad treba odluèivati, on krivo odluèi, pa onda jadikuje. A jadikovke ne pomažu. Svaljivanje krivnje na nekoga drugoga ne vrijedi ništa. Svaki biraè na izborima preuzima na sebe dio odgovornosti kako za svoju buduænost, tako i za buduænost svoga naroda.
Bojite li se da se hrvatska politika u BiH na neki naèin trajno odrekla Posavine?
- Gorka je istina da se Posavina još uvijek nalazi na rubu egzistencije. Tko je za to kriv više-manje se zna, a to æe još bolje pokazati vrijeme i povijest. A mi æemo uèiniti sve da promijenimo sliku Posavine u pozitivnom smislu. Hrvatska se politika ne smije odreæi Posavine ako želi ostati hrvatskom politikom. Posavinu se može cjepkati i cjepkalo se kako je tko htio, ali se mi Posavine ne odrièemo. Ona je naša i mi smo njezini, skupa s onima s kojima smo ondje uvijek živjeli. Nikome je nismo oteli i nikome je neæemo ni prodati. Istina je da Hrvata tamo nema ni blizu onoliko koliko ih je nekad bilo, ali ih ipak ima i bit æe ih još više, mnogo više. Kada i kako æe se to dogoditi - to samo Bog zna. Ali mi se uzdamo u Boga i uvjereni smo da æe buduænost biti bolja od prošlosti i sadašnjosti.
Kako, inaèe, gledate na stanje duha današnjeg èovjeka u BiH? Izgleda da su poremeæene vrijednosti i stanje duha na niskoj razini. Što bi vjerske zajednice mogle i trebale uraditi na tom polju?
- Mi se ne možemo pohvaliti nekom visokom razinom stanja duha nigdje u svijetu. Suvremena globalizacija globalizira ne samo dobro, nego i zlo. Mnoge vrednote su izvrnute na glavu. Mnogi su izgubili osjeæaj za vrednote, npr. za èast, poštenje, moral, vjernost, zahvalnost, odgovornost, obitelj, ideal... Ljestvice vrednota se gotovo i ne poznaju. Sve se relativizira, što nije ispravno. Ali još uvijek ima mnogo dobrih ljudi koji imaju sasvim ispravnu ljestvicu vrednota, koje ne samo da poznaju i priznaju, nego ih i prakticiraju. Još uvijek ima mnogo dobrih ljudi, koji svoje živote žrtvuju za uzvišene ideale, na dobrobit svoje obitelji, svoga naroda, pa i cijeloga èovjeèanstva. Još uvijek ima mnogo ljudi koji se ne predaju silama zla, nego su neustrašivi, nepokolebljivi i neumorni u borbi za opæe dobro. Takve su i takve moraju biti sve vjerske zajednice. A ako netko prestane vjerovati u pobjedu dobra i zalagati se za opæe dobro - taj u stvari ne vjeruje više ni u dobrog Boga ni u njegovu svemoæ. A mi vjerujemo. Uvijek smo vjerovali i uvijek æemo vjerovati. Stoga smo uvijek ljudi nade i vedra pogleda, pa èak i onda kad nam teške prilike mjesta i vremena ne daju vidjeti jasno i na daleko. Dužnost je, dakle, svih vjerskih zajednica: buditi nadu, jaèati povjerenje u Božju svemoæ i dobrotu, praktièno svjedoèiti svoju vjeru osobnim zalaganjem za sve ono što je u sebi dobro i što služi dobru - prije svega opæem dobru i dobru malih i ugroženih ljudi, kako se ne bi zalaganje za dobro izrodilo u sebiènu borbu za iskljuèivo svoj osobni ili samo svoj nacionalni interes.
Slava Boga i dobrobit èovjeka
U BiH imamo dvije franjevaèke privincije: Franjevaèku Provinciju Bosnu Srebrenu i Hercegovaèku Franjevaèku Provinciju. Obje provincije skupa imaju oko 500 franjevaca: bosanska 300 i hercegovaèka 200. Najviše se bavimo pastoralnim radom, tj. radom s narodom, po župama, ali takoðer i studijskim, izdavaèkim, odgojnim, kulturnim, umjetnièkim i opæedruštvenim radom. Dakako, temelj, smisao i cilj svih naših aktivnosti jest slava Božja i spas duša, tj. dobrobit èovjeka.
Suživot je svjedoèanstvo vjere u jednog jedinog Boga
Franjevaèki red je duhovno bratstvo, redovnièka obitelj, bratska zajednica ljudi posveæenih Bogu, koji unutar Katolièke Crkve služe prije svega katolièkim vjernicima, pa svome narodu, a onda i svim ljudima dobre volje. Zato je glavna dužnost jednog provincijala, odnosno bilo kojeg redovnièkog poglavara, prije svega uèvršæivati to bratstvo kako nutarnjim, tako i vanjskim vezama. Bratski suživot sa svim ljudima dobre volje, ali i sa svim stvorenjima, jest svjedoèanstvo vjere u jednog jedinog Boga, oca svega stvorenog i svih ljudi, koji su po Bogu braæa i sestre - bez obzira na to koliko su oni toga svjesni i koliko tu èinjenicu poštuju.
Mi smo ovih dana unutar našega bratstva izvršili znaèajne promjene službi i dužnosti. Svaki brat je jednako brat i svakom je otvorena svaka služba. No, mi svoje bratstvo ne ogranièavamo na jedan uski krug ljudi. Stoga je svaka promjena dužnosti i mjesta služenja u stvari širenje kruga bratstva. A sve naše aktivnosti, iako su one na prvom mjestu vjerskog i duhovnog karaktera, služe na dobrobit svim ljudima. Boreæi se za prava makar jednog ugroženog èovjeka ili nekog drugog stvorenja, mi se zapravo borimo za prava svih ljudi i svih stvorenja - jer svaki se èovjek kad tad može naæi i naðe se u nezavidnoj situaciji.
Osam vijekova Franjevaèkog pokreta
Prvi Franjevci na tlu današnje BiH dolaze u Srebrenicu gdje podižu svoj samostan po kojem 1291. godine cijela provincija dobiva ime Bosne Srebrene koje i danas nosi. Tada Srebrenica postaje jedan od kljuènih, dakle temeljnih samostana i po tom samostanu današnja Provincija je dobila ime. Franjevci su ovdje boravili više od tristo godina. Tek 1991. godine na temaljima starog samostana podignuta je spomen kapelica.
Nakon agresije na BiH u Srebrenici prvi katolièki sveštenik bio je Fra Petar Anðeloviæ koji kaže da je Srebrenica oduvijek bila zanimljivo mjesto iz kojeg se kretalo i u njega se vraæalo. 2008. godine Franjevci su obilježili historiju svoga reda:
Jubilarna osamstota godina od nastanka franjevaèkog pokreta je obilježena nizom razlièitih duhovnih i vjerskih sadržaja a nakon obavljene mise Franjevci su se uputili u Memorijalni centar Srebrenica/Potoèari gdje su odali poèast žrtvama genocida.