Post by Emperor AAdmin on Dec 26, 2007 17:22:59 GMT -5
Mirisi starog Beograda
Kosancicev venac
Ovo je kraj koji zivi u vremenu u kom je nastao - pre dve stotine godina. Uobicajen prizor na ovom mestu godine 2007. izgleda ovako: slikari mesaju boje na platou ispred kuce Mike Alasa dok sa zvonika Saborne crkve, dve ulice iznad, zvoni za vecernje
Donedavno je u ulici vazilo nepisano pravilo - jedine kafane u koje se odlazi su „?” i bife „Varos kapija”. Nije zgodno napisati zbog bezbednosti stanovnika ovog „proslovekovnog ostrva usred Beograda”, ali vrata na ovdasnjim kucama mahom se ne zakljucavaju jer komsije posecuju jedni druge u razna doba dana (i noci). Kao u retko kom kraju grada, ovde stari zitelji neguju privrzenost prema „krevetu u kuci na Kosancicevom vencu na kom ih je majka rodila”. I ne bi se preselili odatle... Jer, kazu, ne bi umeli da zive u nekom drugom svetu.
U ulici je (tvrde starosedeoci) jos sacuvan miris prve apoteke, otvorene pre 150 godina, pomesan s mirisom gara biblioteke. Neki stanari tvrde da nocu cuju zvuk stare stamparije koje odavno nema. Drugima je jos u usima pisak lokomotive „Zakline”, koji sada nevesto zamenjuje zvonjava tramvaja. Ali, svima, bez izuzetka, pred ocima neprestano stoji slika uliva Save u Dunav.
Istorija ulice pocinje 1804. godine kad je srpski narod na ovom mestu docekao ustanike oslobodioce. Ovaj deo grada, poznat kao Varos kapija, dobio je ime po tome sto se kroz nju ulazilo u Savsku varos, odnosno srpski deo grada koji je nastao posle pada Beograda pod tursku vlast 1521. godine. Ulica je 1872. godine dobila ime po Ivanu Kosancicu, kosovskom junaku, pobratimu Milosa Obilica i Milana Toplice, i od tada ga nije menjala. Tri pobratima, koja su zajedno poginula, imaju ulice jednu pored druge - Kosancicev, Toplicin i Obilicev venac.
Od znacajnih zdanja na ovom podrucju ostali su dom Mike Alasa, Saborna crkva, Konak kneginje Ljubice, slikarska kuca, zgrada s bistom Kosancic Ivana, i kafana „?”. I jedna kuca koja nema zvucno ime kao ostale, ali vlasnici vole da joj tepaju, poput malog deteta, iako je najstarija u kraju.
Za setnju ovim krajem neophodan je osmeh, malo zaljubljenosti u ocima, ponesto od boemskog poimanja zivota i - neka ruka za oslonac. Ali, u setnju Kosancicevim vencem niposto ne treba krenuti u stiklama - malo postovanja prema kaldrmi starijoj od najstarijih Beogradjana nije na odmet.
Ilustrovala Silva Vujovic
1. KNjIGE U PLAMENU
Kosancicev venac broj 12-16
Na ovom mestu do 6. aprila 1941. godine stajala je Narodna biblioteka. Tog dana nestao je u bombardovanju najdragoceniji deo knjiga, jer su Nemci imali zadatak najpre da bombarduju sredista kulture i vere da „Srbi ne bi imali oko cega da se okupljaju”.
Na adresi koja se vodi pod imenom Kosancicev venac 12-16 vec vise od pola veka ne stoji zgrada, vec zjapi zgariste Narodne biblioteke. Kad su bombe pale na ovo zdanje, 6. aprila 1941. godine, nestalo je 300.000 stampanih knjiga, 1500 rukopisa iz srednjeg veka, zbirke turskih rukopisa i starih stampanih knjiga od 15. do 17. veka, zbirke mapa, gravira, slika i novina. Tog dana sagorele su i cele biblioteke Vuka Karadzica, Djure Danicica, Lukijana Musickog i Pavela Jozefa Safarika. U biblioteci su se do tog pogubnog datuma cuvale i sve knjige stampane u Srbiji i okolnim zemljama od 1832. godine. Sve do jedne dozivele su istu sudbinu. Da nesreca bude veca, vecina knjiga koje je „odnelo bombardovanje” nije bila proucena.
Samo tri dana pre nego sto su se zacule sirene nad glavnim gradom, najdragoceniji deo biblioteke bio je upakovan i spreman za evakuaciju. Premestaj knjiga otkazan je jer kamioni nisu stigli na vreme. To kasnjenje skupo je kostalo nasu bastinu. Knjige su danima gorele, a ako je ista izbeglo vatri, kazu stanovnici, to su davno odneli ljudi pod okriljem noci.
Kad se rat zavrsio, general Ler, odgovoran za bombardovanje Beograda, priznao je da je naredjenje bilo da se prvo bombarduju sredista kulture i vere, jer „Srbi onda nece imati oko cega da se okupljaju”. Medjutim, prema prici, neke knjige koje su bile u podrumu, bile su upakovane u limene sanduke, i tako dobro obezbedjene da bibliotekari nisu verovali da su i one izgorele. Kad su strucnjaci Zavoda za zastitu spomenika grada Beograda istrazivali ovo podrucje, nasli su otiske u podrumu biblioteke - crne tragove sanduka koji su mozda izmakli vatri. Tragovi na podu vode do izlaza iz rusevina i odatle im se gubi svaki trag. Mnogi stanovnici obliznjih zgrada smatraju da su „prezivele” knjige ukradene, ali ko ih je odneo ostaje otvoreno pitanje.
Kad je, 1832. godine, knez Milos Obrenovic osnovao Narodnu biblioteku kao prvu ustanovu kulture u Knezevini Srbiji, doneo je naredbu po kojoj su svi izdavaci bili duzni da biblioteci salju odredjen broj primeraka stampanih knjiga. Mnoge ugledne licnosti darovale su svoje biblioteke, ali je ova ustanova u proslosti cesto menjala adrese. Tek dvadesetih godina 20. veka drzava je otkupila kucu Milije Markovica Raspopa za potrebe biblioteke. Brojni strucnjaci ovu kucu nazivaju raskosnim dvorcem u kome je 1860. godine Steva Todorovic osnovao prvu slikarsku skolu. Osamdesetih godina u Raspopovoj kuci nalazilo se francusko poslanstvo, a 1895. godine u istim prostorijama Kirilo Kutlik otvorio je slikarsku skolu. Pred pocetak Prvog svetskog rata kuca je postala vlasnistvo Milana Vape koji je kasnije prodao drzavi i tako je srpska biblioteka dobila svoj zlosrecni dom.
Krajem 19. veka, vlasnik kuce u danasnjem broju 13 postavio je u nisu svog doma poprsje Ivana Kosancica. Tako je cela ulica dobila ime ovog kosovskog junaka.
2. KUCA KOSOVSKOG JUNAKA
Kosancicev venac broj 13
Cela ulica Kosancicev venac dobila je ime po kuci trgovca Trajkovica. Sagradjena je krajem 19. veka, a u sredisnjem delu nalazi se zaobljena nisa u koju je 1895. godine postavljeno poprsje Ivana Kosancica s kacigom na glavi i u viteskom oklopu. Statuu je izradio Petar Ubavkic, prvi vajar obnovljene Srbije. U ovoj kuci sada zivi porodica ciji preci vec tri generacije borave na Kosancicevom vencu, a domacini kazu da ne bi menjali svoj dom ni za kucu u Parizu.
Sa suprotne strane biste, kuca ima pogled na Brankovu ulicu, most i reku. Stepenicama koje vode pored ove kuce silazi se do stubova koji su nekada cinili potporu Mostu kralja Aleksandra. Posto je ovaj most porusen u toku bombardovanja 1941. godine, pri novoj izgradnji mosta iskorisceni su noseci stubovi starog.
3. LjUDI, VREME, ZIVOT
Kosancicev venac bb
Na Kosancicevom vencu podjednako su zivi i oni koji to jesu danas, i oni koji to odavno nisu. Tako, na primer, u broju 7 zive junaci Selenicevog romana „Prijatelji”. Tu kucu je, prema predanju, podigao Milic, covek zaduzen za najprljavije poslove za svoga gospodara Milosa Obrenovica. Prica kaze da je medju tim poslovima bilo i ubistvo Karadjordja.
Kuca je, prema romanu, sagradjena pocetkom 19. veka, i u to doba bila je manja samo od Milosevog i kneginjinog konaka. Medjutim, kao da je bila ukleta, njeni stanovnici nikada nisu bili srecni. Pocevsi od samog Milica koji nije docekao da se useli u svoj dom jer je bio ubijen, pa do njegovih potomaka koji su se svadjali oko nasledjene kuce. Jedna od naslednica bila je i kraljica Draga, cija su braca ubijena u ovoj ulici.
Jos jedan knjizevni junak zivi na Kosancicevom vencu, u broju 17. Arsenije Njegovan, cije je hodocasce opisao Borislav Pekic, 23 godine nije izasao iz kuce, a svoju strast i ljubav prema kucama izjednacavao je sa onom koju je osecao prema zenama.
Prema legendi koja kruzi gradom, najstarija kuca na Kosancicevom vencu bila je harem (u vreme kad je sagradjena). Kako je ovo bio deo grada naseljen iskljucivo Srbima, legenda ostaje samo na nivou zanimljivosti.
4. KUCA S PEDIGREOM
Kosancicev venac broj 18
Nedaleko od (ostataka) biblioteke stoji (jedva) najstarija kuca u ulici. I ona zivi u proslosti. Ostala je tacno onakva kakva je bila u vreme turske vladavine. Sadasnji stanari jednog dela kuce cesto pominju pokojnu gospa Anu, nekadasnju vlasnicu od koje su slusali svakakve price. Cesto je govorila kako je s muzem kofama vode gasila vatru kad je pogodjena Narodna biblioteka, a iz njenih prica ostao je nadimak kuce Dom s pedigreom. Legenda koju stanovnici Venca vole da pricaju kaze da je ovde bio i harem. Ali, ako se samo prisetimo da je Kosancicev venac bio cisto srpski deo grada, legenda gubi svoju potporu. Iluzija o ogromnom zenskom odeljku s kupatilom rusi se jos na pragu kuce. Sve mirise na ustajalo ili - na proslost, kako kaze devojka iz kuce preko puta. Zvono nije potrebno, skripa vrata najavljuje goste; kljucaonica je pojam koji pripada nekom drugom svetu, ovde se vrata zatvaraju rezom. Zid s ulicne strane potpuno je nakrivljen, kao da se sama kuca naginje preko ulice da bolje vidi reku ispod sebe.
5. UTOCISTE SLIKARA
Kosancicev venac broj 19
Preko puta kuce s pedigreom stoji (sasvim cvrsto) slikarska kuca. Od vremena do kojih sezu secanja najstarijih Beogradjana pa do danas, ovo je bio umetnicki dom. Sada se u njoj nalazi 21 atelje i prodajna galerija slika.
Niko sa sigurnoscu ne moze da kaze kad je ova zgrada sagradjena, ali se neki zitelji Kosancicevog venca secaju da je na njoj iznad ulaza dugo stajala brojka 1911, sto je oznacavalo godinu zavrsetka gradnje. Strucnjaci Zavoda za zastitu spomenika kulture grada pretpostavljaju da je zgrada nastala dvadesetih godina proslog veka.
Zgrada u broju 19 ulice Kosancicev venac dom je 21 akademskog slikara. Nekada su tu ziveli Zuko Dzumhur, Jovan Bjelic, Dusko Ristic, Nikola Graovac, a danas stvaraju Olja Ivanjicki, Kosta Bradic...
U najmanju ruku „cudnu” atmosferu ove zgrade zabelezio je i Momo Kapor, u secanjima na vremena kad je tamo posecivao svog profesora slikanja: „Citav taj kraj s dzombastom kaldrmom i zgradama s pocetka veka sa cijih se zidova ljustio malter, starinske kapije od kovanog gvozdja, brsljan koji se peo sve do dimnjaka i poprsje Kosancic Ivana u nisi na kuci pokraj stepenica sto su vodile dole na reku, delovali su na mene potpuno zacarano. Kuca broj 19 bila je puna tame i promaje. U njoj su ziveli beogradski slikari. Sricao sam njihova imena u polutami dugog hodnika provlaceci se kroz sumu prasnjavih skulptura izlivenih u gipsu i dzinovskih platna prislonjenih uza zid. Neki od stanara imali su tablice na svojim vratima, dok su drugi svoja imena ispisivali uljem i debelom cetkom, kao uvelicani potpis na slici. Neki su samo zalepili ceduljicu, jedan je ispisao cak i stihove iz Danteovog „Pakla”(„Vi koji ulazite, ostavite svaku nadu...”), neku su imali kravlju klepetusu a drugi zvekire.”
U godinama izmedju dva svetska rata u ovoj zgradi bila je Drzavna stamparija cija se glavna zgrada nalazila u Pop-Lukinoj ulici broj 14. Po zavrsetku Drugog „velikog” rata, Branko Sotra uspeo je da izdejstvuje da se zgrada pokloni Udruzenju likovnih umetnika Srbije. Kad je kuca obnovljena, u nju su se uselili prvi slikari, medju kojima su i zvucna imena poput Zuke Dzumhura, Jovana Bjelica i Nikole Graovca. Njih su nasledili isto tako poznati slikari Olja Ivanjicki, Dusko Ristic, Kosta Bradic. Tako se u ovoj kuci za nesto vise od pola veka izmenjao 51 umetnik. Jedni su tu zapocinjali, drugi zavrsavali radni vek, a nekima je to bila samo usputna stanica. Medju stanovnicima ove kuce bilo je i pesnika i pisaca, teoreticara umetnosti, kolekcionara i sportista, ali i lepotica, zavodnika i mangupa. Svi su ziveli kao jedna porodica, a njihovi ateljei licili su na otvorene studije u koje se svracalo u svako vreme i bez najave. Tuda su prolazili i ambasadori, diplomate, knjizevnici i glumci, a ateljei su se po potrebi pretvarali u sah klubove ili pozorista. Koliko je cudan bio zivot u ovoj kuci, toliko se cudno i napustao. Nikoga ne bi iznenadilo ako bi komsija otputovao bez povratka a da se ne javi nikome, jer u ovoj zgradi veruju da se zivot napusta voljom sudbine.
Poznavaoci Kosancicevog venca kazu da je najlepsi pogled na reku upravo s balkona kuce Mike Alasa.
6. DOM RIBARA I MATEMATICARA
Kosancicev venac broj 22
U broju 22 Kosancicevog venca ziveo je, radio i umro Mihajlo Petrovic Alas. Ovo je, kazu komsije, kuca s najlepsim pogledom. Iz nekadasnje radne sobe slavnog matematicara pruza se velicanstven pogled na Usce. Tako je covek koji je gotovo podjednako voleo matematiku i ribolov mogao da objedini svoje dve najvece ljubavi. Stvarajuci za radnim stolom, neprekidno je pred ocima imao reku. Kad je umro, ribari su od kuce do Novog groblja na svojim zuljevitim rukama odneli kovceg s njegovim telom, odajuci na taj nacin poslednju pocast coveku koji je imao razumevanja za njihov zivot.
7. HRAM MUZIKE
Kosancicev venac broj 32
U kuci broj 32 Konsancicevog venca smestena je najstarija muzicka ustanova kod Srba - Prvo beogradsko pevacko drustvo, osnovano 1853. godine. Drustvo je jos od osnivanja imalo odseke za violoncelo, violinu, klavir i pevanje, sto je bilo neobicno za tadasnju Srbiju. Bile su to pedesete godine devetnaestog veka kad su se u Beogradu osvrtali za onima koji su nosili violinu ili ucili muziku, i nazivali ih Ciganima.
Pre vise od vek i po u ovoj zgradi osnovano je Prvo beogradsko pevacko drustvo u kome je radio i Stevan Mokranjac.
U istoj zgradi u kojoj Prvo beogradsko pevacko drustvo odrzava probe nalaze se i Patrijarsijska biblioteka i Muzej. Ove dve ustanove povezane su stepenicama, mada ih jos od pre 150 godina pa do danas vezu mnogo jace veze. Srpska pravoslavna crkva i srpski patrijarh oduvek su pokrovitelji Drustva i clanovi ovog hora za svako crveno slovo u kalendaru pevaju u Sabornoj crkvi.
Kakav je ugled Pevacko drustvo imalo u proslosti pokazuje i to da su pocasni clanovi bili i crnogorski knjaz Nikola I i knjeginje Milena i Darinka. To nije nista neobicno jer su vladarske dinastije bile blagonaklone prema Drustvu, a ono je zauzvrat ucestvovalo na svim krunisanjima i vencanjima vladara porodica Obrenovica, Karadjordjevica, Petrovica - Njegosa. Kraljica Marija Karadjordjevic bila je cak i kuma Drustva, i tim povodom poklonila je zastavu izvezenu zlatom, ciji jedan deo Drustvo i danas cuva. Kraljica Natalija poklonila je Drustvu klavir koji je sada u Mokranjcevoj kuci, ali sa spomen-plocicom kao uspomenom na Prvo beogradsko pevacko drustvo. U znak zahvalnosti horu koji je pevao na njenom vencanju s kraljem Aleksandrom, Draga Obrenovic darovala je Drustvu sat iz 18. veka koji vise ne broji sate i minute, ali zato otkucava taktove na probama hora.
Osim domacih dinastija, i mnoge strane vladarske porodice odlucile su da ugoste ovo pevacko drustvo. Clanovi hora pevali su pred najvecim vladarima Evrope - ruskim carem Nikolajem II, austrougarskim Franjom Josifom, bugarskim Ferdinandom, nemackim kajzerom Vilhelmom.
U prostorijama Drustva na Kosancicevom vencu nalaze se mnoge fotografije, ali i predmeti koji su obelezili nasu istoriju. Stevan Mokranjac bio je clan i kompozitor ovog drustva i svi originali njegovih dela ovde se cuvaju kao svetinja.
Kafana „?” dobila je ime na neobican nacin, a ostala je upamcena po prvom citalistu srpskih novina.
8. „?” PROTIV CRKVE
Kralja Petra broj 6
Celinu Kosancicevog venca ne cini samo ulica s imenom slavnog kosovskog junaka, vec i ulice Kralja Petra, Kneza Sime Markovica, Karadjordjeva i Pop-Lukina. Ulica kralja Petra Prvog vazi za jednu od najstarijih u glavnom gradu i zato joj je Kosta Hristic posvetio nekoliko stranica u svojim secanjima u knjizi „Zapisi starog Beogradjanina”: „Bila je to teskobna ulica koja se istim danasnjim putem provlacila do Saborne crkve. Nije mucno zamisliti ondasnju kaldrmu koja nije imala trotoara, nego se s obe strane blago naginjala prema sredini i tu pravila neku vrstu oluka kojim je voda oticala u druge ulice ili ponirala u stare turske djezire. Ducani su bili niski sa duzom nastresnicom, pokriveni ceramidom. Siroki prozori sa staklenim oknima zamenjivali su izloge i jednom polovinom dizani uvis. Ducani su zatvarani cepencima koji su spustani preko onih izloga. Unutra, duzinom ducana, tezga obojena u zeleno, pred njom na podu kante sa zejtinom ili gasom, vrece sa kafom, secerom i pirincem, burad s usoljenom ribom, a iza tezge rafovi sa drugom robom...”
Upravo u „kraljevoj” ulici, tridesetih godina pretproslog veka, po naredjenju kneza Milosa podignuta je zgrada danasnje kafane „?”. Bila je to prva kafana u modernom smislu reci, koja se razlikovala od dotadasnjih „svratista” i „pljuvaonica” koje su ljudi posecivali s nogu. Kafana je poklonjena Ecim Tomi, narodnom lekaru, cije je ime dugo nosila, da bi kasnije postala kafana „Kod pastira”. Dolaskom novog vlasnika, stize i novi naziv - „Kafana kod Saborne crkve”. Nad ovim imenom, zbog „skrnavljenja imena hrama Bozijeg” vlasti su se zgranule, a visoko svestenstvo zabranilo je ostalom crkvenom osoblju da odlazi tamo. Vlasnik kafane Ivan Pavlovic smisljao je danima, zajedno s gostima, primerno ime za kafanu. Firmopisac koji je dosao da ispise novi naziv firme, okacio je tablicu sa znakom pitanja da oznaci da su predlozi za novo ime kafane jos dobrodosli. Ocigledno, jos niko nije smislio bolje ime za najstariju beogradsku kafanu jer ta tablica i dalje stoji. Jedna od retkih kafana u Beogradu koja je, prkoseci vremenu, uspela da zakoraci u 21. vek, kafana „?” svedok je mnogih dogadjaja. U njoj je 1834. godine Vuk Karadzic igrao prvi bilijar, a iste godine priredio je i prvo citaliste srpskih novina. Posle Drugog svetskog rata kafana je, zbog blizine Akademije primenjenih umetnosti, uglavnom ugoscavala studente i profesore. U njoj su se polagali ispiti, a jedno vreme sluzila je i kao galerija.
Koliko god nevolja kafana imala s crkvom u proslosti, u njoj danas stoje gusle neprocenjive vrednosti, poklon mitropolita Amfilohija Radovica. I danas ovde svi rado svracaju jer tvrde da je to jedna od retkih kafana koja ima dusu. Za opstanak zdanja zasluzan je njen poslednji privatni vlasnik, Pirocanac Perkan Stojanovic. Ostale su zapamcene njegove reci, izgovorene posle Drugog svetskog rata, kad su vlasti htele da sruse ovu zgradu: „Prvo ce mene utepate, pa ce’ srusite ovo!”
Pored kafane „?”, u istovetnoj, kasnije porusenoj zgradi, 1830. godine otvorio je Matej Ivanovic prvu apoteku u Beogradu. Na istom mestu 25. maja 1840. godine pocela je da radi i postanska ekspedicija, o cemu svedoci spomen-tabla iznad postanskog sanduceta.
9.KUCA SLIKANA ISTORIJOM
Ugao ulica Kralja Petra Prvog i Kneza Sime Markovica
Saborna crkva ili Saborni hram arhangela Mihajla izgradjen je na mestu stare crkve iz 18. veka. Ta mala crkva je, kazu, pomogla knezu Milosu da izdejstvuje autonomiju Srbima. Naime, kad su se u februaru 1830. godine oglasila zvona s ove crkve, Turci su se zamislili o snazi pokorenog stanovnistva. Sest godina kasnije, knez Milos poceo je da zida svoju novu zaduzbinu. Kad je 1840. godine zavrsena, Saborna crkva bila je ponos Beogradjana. Iako je knez snosio troskove izgradnje, svako od Beogradjana moze da kaze da je jedan deo zvonika njegov. Kad su se lila zvona za crkvu, raspaljena je vatra koja je buktala tri dana. Za to vreme stanovnici Beograda prolazili su i dodavali svoje priloge u kalup s rastopljenom bronzom. Neko kasicicu, neko malu paru - bilo je bitno samo da je cisto srebro. To je prvo merio strucnjak i davao potvrde, a darodavac je svojerucno ubacivao u rastopljenu bronzu svoj dar, a sve to da bi zvona imala „srebrniji” zvuk. Ta ista zvona Austrijanci su skinuli u Prvom svetskom ratu i pretopili u oruzje.
Unutar Saborne crkve nalaze se grobovi Milosa i Mihaila Obrenovica, a u dvoristu, „metar i po na zapad” od nadgrobne ploce, pocivaju Vuk Karadzic i Dositej Obradovic.
Crkva je osvecena 1845. godine i posvecena Arhangelu Mihajlu, knezevoj krsnoj slavi. Sezdesetih godina preuzela je ulogu Topciderske crkve koja je do tada bila srediste verskog zivota i sediste mitropolita Srbije. Koliko je Saborna crkva postovana i u „ono” vreme, govori podatak da od njenog otvaranja pa do kraja prve vladavine kneza Milosa ispred nje nije smelo da se pusi.
Projekte za crkvu radio je pancevacki majstor Kvekfeld, po ugledu na srpsku crkvu u Sremskim Karlovcima. Zidari su dolazili iz Panceva i Zemuna, a za oslikavanje unutrasnjosti crkve pozvana su dva mlada umetnika iz Beca. Ikonostas je radio Dimitrije Petrovic, a ikone na ikonostasu i kompozicije na zidnim svodovima Dimitrije Avramovic. Crkva je uradjena u klasicistickom stilu, s primesama kasnog baroka.
Unutar crkve nalaze se grobovi srpskih vladara Milosa i Mihaila Obrenovica, a u dvoristu su sahranjeni Vuk Karadzic i Dositej Obradovic. Veliki znacaj ima i crkvena riznica u kojoj se cuvaju ikone i bogato ukraseni zlatni radovi jos iz 12. veka.
10. DVA FAKULTETA
Kralja Petra broj 4
U zgradi broj 2 Ulice kralja Petra nalazi se Bogoslovski fakultet - visokoskolska ustanova Srpske pravoslavne crkve koja nastavlja tradiciju beogradske Bogoslovije osnovane 1810. godine. Zgrada je podignuta 1923. godine i prvobitno je bila namenjena hotelu „Dubrovnik”. U zdanju broj 4 iste ulice nalazi se Fakultet primenjenih umetnosti - jedina visokoskolska ustanova ove vrste u nasoj zemlji. Ova ustanova nastavlja tradiciju Umetnicko-zanatlijske skole osnovane 1905. godine. Zgrada je ranije bila pomocna zgrada za Konak kneginje Ljubice, koji se nalazi u ulici iznad. Jedno vreme na ovom mestu bila je Prva beogradska gimnazija ciji je najpoznatiji djak bio Svetozar Markovic.
Na mestu danasnje Patrijarsije nalazio se Gospodarev ili Stari knezev konak koji je uvek bio spreman za dolazak kneza Milosa.
cont.
Kosancicev venac
Ovo je kraj koji zivi u vremenu u kom je nastao - pre dve stotine godina. Uobicajen prizor na ovom mestu godine 2007. izgleda ovako: slikari mesaju boje na platou ispred kuce Mike Alasa dok sa zvonika Saborne crkve, dve ulice iznad, zvoni za vecernje
Donedavno je u ulici vazilo nepisano pravilo - jedine kafane u koje se odlazi su „?” i bife „Varos kapija”. Nije zgodno napisati zbog bezbednosti stanovnika ovog „proslovekovnog ostrva usred Beograda”, ali vrata na ovdasnjim kucama mahom se ne zakljucavaju jer komsije posecuju jedni druge u razna doba dana (i noci). Kao u retko kom kraju grada, ovde stari zitelji neguju privrzenost prema „krevetu u kuci na Kosancicevom vencu na kom ih je majka rodila”. I ne bi se preselili odatle... Jer, kazu, ne bi umeli da zive u nekom drugom svetu.
U ulici je (tvrde starosedeoci) jos sacuvan miris prve apoteke, otvorene pre 150 godina, pomesan s mirisom gara biblioteke. Neki stanari tvrde da nocu cuju zvuk stare stamparije koje odavno nema. Drugima je jos u usima pisak lokomotive „Zakline”, koji sada nevesto zamenjuje zvonjava tramvaja. Ali, svima, bez izuzetka, pred ocima neprestano stoji slika uliva Save u Dunav.
Istorija ulice pocinje 1804. godine kad je srpski narod na ovom mestu docekao ustanike oslobodioce. Ovaj deo grada, poznat kao Varos kapija, dobio je ime po tome sto se kroz nju ulazilo u Savsku varos, odnosno srpski deo grada koji je nastao posle pada Beograda pod tursku vlast 1521. godine. Ulica je 1872. godine dobila ime po Ivanu Kosancicu, kosovskom junaku, pobratimu Milosa Obilica i Milana Toplice, i od tada ga nije menjala. Tri pobratima, koja su zajedno poginula, imaju ulice jednu pored druge - Kosancicev, Toplicin i Obilicev venac.
Od znacajnih zdanja na ovom podrucju ostali su dom Mike Alasa, Saborna crkva, Konak kneginje Ljubice, slikarska kuca, zgrada s bistom Kosancic Ivana, i kafana „?”. I jedna kuca koja nema zvucno ime kao ostale, ali vlasnici vole da joj tepaju, poput malog deteta, iako je najstarija u kraju.
Za setnju ovim krajem neophodan je osmeh, malo zaljubljenosti u ocima, ponesto od boemskog poimanja zivota i - neka ruka za oslonac. Ali, u setnju Kosancicevim vencem niposto ne treba krenuti u stiklama - malo postovanja prema kaldrmi starijoj od najstarijih Beogradjana nije na odmet.
Ilustrovala Silva Vujovic
1. KNjIGE U PLAMENU
Kosancicev venac broj 12-16
Na ovom mestu do 6. aprila 1941. godine stajala je Narodna biblioteka. Tog dana nestao je u bombardovanju najdragoceniji deo knjiga, jer su Nemci imali zadatak najpre da bombarduju sredista kulture i vere da „Srbi ne bi imali oko cega da se okupljaju”.
Na adresi koja se vodi pod imenom Kosancicev venac 12-16 vec vise od pola veka ne stoji zgrada, vec zjapi zgariste Narodne biblioteke. Kad su bombe pale na ovo zdanje, 6. aprila 1941. godine, nestalo je 300.000 stampanih knjiga, 1500 rukopisa iz srednjeg veka, zbirke turskih rukopisa i starih stampanih knjiga od 15. do 17. veka, zbirke mapa, gravira, slika i novina. Tog dana sagorele su i cele biblioteke Vuka Karadzica, Djure Danicica, Lukijana Musickog i Pavela Jozefa Safarika. U biblioteci su se do tog pogubnog datuma cuvale i sve knjige stampane u Srbiji i okolnim zemljama od 1832. godine. Sve do jedne dozivele su istu sudbinu. Da nesreca bude veca, vecina knjiga koje je „odnelo bombardovanje” nije bila proucena.
Samo tri dana pre nego sto su se zacule sirene nad glavnim gradom, najdragoceniji deo biblioteke bio je upakovan i spreman za evakuaciju. Premestaj knjiga otkazan je jer kamioni nisu stigli na vreme. To kasnjenje skupo je kostalo nasu bastinu. Knjige su danima gorele, a ako je ista izbeglo vatri, kazu stanovnici, to su davno odneli ljudi pod okriljem noci.
Kad se rat zavrsio, general Ler, odgovoran za bombardovanje Beograda, priznao je da je naredjenje bilo da se prvo bombarduju sredista kulture i vere, jer „Srbi onda nece imati oko cega da se okupljaju”. Medjutim, prema prici, neke knjige koje su bile u podrumu, bile su upakovane u limene sanduke, i tako dobro obezbedjene da bibliotekari nisu verovali da su i one izgorele. Kad su strucnjaci Zavoda za zastitu spomenika grada Beograda istrazivali ovo podrucje, nasli su otiske u podrumu biblioteke - crne tragove sanduka koji su mozda izmakli vatri. Tragovi na podu vode do izlaza iz rusevina i odatle im se gubi svaki trag. Mnogi stanovnici obliznjih zgrada smatraju da su „prezivele” knjige ukradene, ali ko ih je odneo ostaje otvoreno pitanje.
Kad je, 1832. godine, knez Milos Obrenovic osnovao Narodnu biblioteku kao prvu ustanovu kulture u Knezevini Srbiji, doneo je naredbu po kojoj su svi izdavaci bili duzni da biblioteci salju odredjen broj primeraka stampanih knjiga. Mnoge ugledne licnosti darovale su svoje biblioteke, ali je ova ustanova u proslosti cesto menjala adrese. Tek dvadesetih godina 20. veka drzava je otkupila kucu Milije Markovica Raspopa za potrebe biblioteke. Brojni strucnjaci ovu kucu nazivaju raskosnim dvorcem u kome je 1860. godine Steva Todorovic osnovao prvu slikarsku skolu. Osamdesetih godina u Raspopovoj kuci nalazilo se francusko poslanstvo, a 1895. godine u istim prostorijama Kirilo Kutlik otvorio je slikarsku skolu. Pred pocetak Prvog svetskog rata kuca je postala vlasnistvo Milana Vape koji je kasnije prodao drzavi i tako je srpska biblioteka dobila svoj zlosrecni dom.
Krajem 19. veka, vlasnik kuce u danasnjem broju 13 postavio je u nisu svog doma poprsje Ivana Kosancica. Tako je cela ulica dobila ime ovog kosovskog junaka.
2. KUCA KOSOVSKOG JUNAKA
Kosancicev venac broj 13
Cela ulica Kosancicev venac dobila je ime po kuci trgovca Trajkovica. Sagradjena je krajem 19. veka, a u sredisnjem delu nalazi se zaobljena nisa u koju je 1895. godine postavljeno poprsje Ivana Kosancica s kacigom na glavi i u viteskom oklopu. Statuu je izradio Petar Ubavkic, prvi vajar obnovljene Srbije. U ovoj kuci sada zivi porodica ciji preci vec tri generacije borave na Kosancicevom vencu, a domacini kazu da ne bi menjali svoj dom ni za kucu u Parizu.
Sa suprotne strane biste, kuca ima pogled na Brankovu ulicu, most i reku. Stepenicama koje vode pored ove kuce silazi se do stubova koji su nekada cinili potporu Mostu kralja Aleksandra. Posto je ovaj most porusen u toku bombardovanja 1941. godine, pri novoj izgradnji mosta iskorisceni su noseci stubovi starog.
3. LjUDI, VREME, ZIVOT
Kosancicev venac bb
Na Kosancicevom vencu podjednako su zivi i oni koji to jesu danas, i oni koji to odavno nisu. Tako, na primer, u broju 7 zive junaci Selenicevog romana „Prijatelji”. Tu kucu je, prema predanju, podigao Milic, covek zaduzen za najprljavije poslove za svoga gospodara Milosa Obrenovica. Prica kaze da je medju tim poslovima bilo i ubistvo Karadjordja.
Kuca je, prema romanu, sagradjena pocetkom 19. veka, i u to doba bila je manja samo od Milosevog i kneginjinog konaka. Medjutim, kao da je bila ukleta, njeni stanovnici nikada nisu bili srecni. Pocevsi od samog Milica koji nije docekao da se useli u svoj dom jer je bio ubijen, pa do njegovih potomaka koji su se svadjali oko nasledjene kuce. Jedna od naslednica bila je i kraljica Draga, cija su braca ubijena u ovoj ulici.
Jos jedan knjizevni junak zivi na Kosancicevom vencu, u broju 17. Arsenije Njegovan, cije je hodocasce opisao Borislav Pekic, 23 godine nije izasao iz kuce, a svoju strast i ljubav prema kucama izjednacavao je sa onom koju je osecao prema zenama.
Prema legendi koja kruzi gradom, najstarija kuca na Kosancicevom vencu bila je harem (u vreme kad je sagradjena). Kako je ovo bio deo grada naseljen iskljucivo Srbima, legenda ostaje samo na nivou zanimljivosti.
4. KUCA S PEDIGREOM
Kosancicev venac broj 18
Nedaleko od (ostataka) biblioteke stoji (jedva) najstarija kuca u ulici. I ona zivi u proslosti. Ostala je tacno onakva kakva je bila u vreme turske vladavine. Sadasnji stanari jednog dela kuce cesto pominju pokojnu gospa Anu, nekadasnju vlasnicu od koje su slusali svakakve price. Cesto je govorila kako je s muzem kofama vode gasila vatru kad je pogodjena Narodna biblioteka, a iz njenih prica ostao je nadimak kuce Dom s pedigreom. Legenda koju stanovnici Venca vole da pricaju kaze da je ovde bio i harem. Ali, ako se samo prisetimo da je Kosancicev venac bio cisto srpski deo grada, legenda gubi svoju potporu. Iluzija o ogromnom zenskom odeljku s kupatilom rusi se jos na pragu kuce. Sve mirise na ustajalo ili - na proslost, kako kaze devojka iz kuce preko puta. Zvono nije potrebno, skripa vrata najavljuje goste; kljucaonica je pojam koji pripada nekom drugom svetu, ovde se vrata zatvaraju rezom. Zid s ulicne strane potpuno je nakrivljen, kao da se sama kuca naginje preko ulice da bolje vidi reku ispod sebe.
5. UTOCISTE SLIKARA
Kosancicev venac broj 19
Preko puta kuce s pedigreom stoji (sasvim cvrsto) slikarska kuca. Od vremena do kojih sezu secanja najstarijih Beogradjana pa do danas, ovo je bio umetnicki dom. Sada se u njoj nalazi 21 atelje i prodajna galerija slika.
Niko sa sigurnoscu ne moze da kaze kad je ova zgrada sagradjena, ali se neki zitelji Kosancicevog venca secaju da je na njoj iznad ulaza dugo stajala brojka 1911, sto je oznacavalo godinu zavrsetka gradnje. Strucnjaci Zavoda za zastitu spomenika kulture grada pretpostavljaju da je zgrada nastala dvadesetih godina proslog veka.
Zgrada u broju 19 ulice Kosancicev venac dom je 21 akademskog slikara. Nekada su tu ziveli Zuko Dzumhur, Jovan Bjelic, Dusko Ristic, Nikola Graovac, a danas stvaraju Olja Ivanjicki, Kosta Bradic...
U najmanju ruku „cudnu” atmosferu ove zgrade zabelezio je i Momo Kapor, u secanjima na vremena kad je tamo posecivao svog profesora slikanja: „Citav taj kraj s dzombastom kaldrmom i zgradama s pocetka veka sa cijih se zidova ljustio malter, starinske kapije od kovanog gvozdja, brsljan koji se peo sve do dimnjaka i poprsje Kosancic Ivana u nisi na kuci pokraj stepenica sto su vodile dole na reku, delovali su na mene potpuno zacarano. Kuca broj 19 bila je puna tame i promaje. U njoj su ziveli beogradski slikari. Sricao sam njihova imena u polutami dugog hodnika provlaceci se kroz sumu prasnjavih skulptura izlivenih u gipsu i dzinovskih platna prislonjenih uza zid. Neki od stanara imali su tablice na svojim vratima, dok su drugi svoja imena ispisivali uljem i debelom cetkom, kao uvelicani potpis na slici. Neki su samo zalepili ceduljicu, jedan je ispisao cak i stihove iz Danteovog „Pakla”(„Vi koji ulazite, ostavite svaku nadu...”), neku su imali kravlju klepetusu a drugi zvekire.”
U godinama izmedju dva svetska rata u ovoj zgradi bila je Drzavna stamparija cija se glavna zgrada nalazila u Pop-Lukinoj ulici broj 14. Po zavrsetku Drugog „velikog” rata, Branko Sotra uspeo je da izdejstvuje da se zgrada pokloni Udruzenju likovnih umetnika Srbije. Kad je kuca obnovljena, u nju su se uselili prvi slikari, medju kojima su i zvucna imena poput Zuke Dzumhura, Jovana Bjelica i Nikole Graovca. Njih su nasledili isto tako poznati slikari Olja Ivanjicki, Dusko Ristic, Kosta Bradic. Tako se u ovoj kuci za nesto vise od pola veka izmenjao 51 umetnik. Jedni su tu zapocinjali, drugi zavrsavali radni vek, a nekima je to bila samo usputna stanica. Medju stanovnicima ove kuce bilo je i pesnika i pisaca, teoreticara umetnosti, kolekcionara i sportista, ali i lepotica, zavodnika i mangupa. Svi su ziveli kao jedna porodica, a njihovi ateljei licili su na otvorene studije u koje se svracalo u svako vreme i bez najave. Tuda su prolazili i ambasadori, diplomate, knjizevnici i glumci, a ateljei su se po potrebi pretvarali u sah klubove ili pozorista. Koliko je cudan bio zivot u ovoj kuci, toliko se cudno i napustao. Nikoga ne bi iznenadilo ako bi komsija otputovao bez povratka a da se ne javi nikome, jer u ovoj zgradi veruju da se zivot napusta voljom sudbine.
Poznavaoci Kosancicevog venca kazu da je najlepsi pogled na reku upravo s balkona kuce Mike Alasa.
6. DOM RIBARA I MATEMATICARA
Kosancicev venac broj 22
U broju 22 Kosancicevog venca ziveo je, radio i umro Mihajlo Petrovic Alas. Ovo je, kazu komsije, kuca s najlepsim pogledom. Iz nekadasnje radne sobe slavnog matematicara pruza se velicanstven pogled na Usce. Tako je covek koji je gotovo podjednako voleo matematiku i ribolov mogao da objedini svoje dve najvece ljubavi. Stvarajuci za radnim stolom, neprekidno je pred ocima imao reku. Kad je umro, ribari su od kuce do Novog groblja na svojim zuljevitim rukama odneli kovceg s njegovim telom, odajuci na taj nacin poslednju pocast coveku koji je imao razumevanja za njihov zivot.
7. HRAM MUZIKE
Kosancicev venac broj 32
U kuci broj 32 Konsancicevog venca smestena je najstarija muzicka ustanova kod Srba - Prvo beogradsko pevacko drustvo, osnovano 1853. godine. Drustvo je jos od osnivanja imalo odseke za violoncelo, violinu, klavir i pevanje, sto je bilo neobicno za tadasnju Srbiju. Bile su to pedesete godine devetnaestog veka kad su se u Beogradu osvrtali za onima koji su nosili violinu ili ucili muziku, i nazivali ih Ciganima.
Pre vise od vek i po u ovoj zgradi osnovano je Prvo beogradsko pevacko drustvo u kome je radio i Stevan Mokranjac.
U istoj zgradi u kojoj Prvo beogradsko pevacko drustvo odrzava probe nalaze se i Patrijarsijska biblioteka i Muzej. Ove dve ustanove povezane su stepenicama, mada ih jos od pre 150 godina pa do danas vezu mnogo jace veze. Srpska pravoslavna crkva i srpski patrijarh oduvek su pokrovitelji Drustva i clanovi ovog hora za svako crveno slovo u kalendaru pevaju u Sabornoj crkvi.
Kakav je ugled Pevacko drustvo imalo u proslosti pokazuje i to da su pocasni clanovi bili i crnogorski knjaz Nikola I i knjeginje Milena i Darinka. To nije nista neobicno jer su vladarske dinastije bile blagonaklone prema Drustvu, a ono je zauzvrat ucestvovalo na svim krunisanjima i vencanjima vladara porodica Obrenovica, Karadjordjevica, Petrovica - Njegosa. Kraljica Marija Karadjordjevic bila je cak i kuma Drustva, i tim povodom poklonila je zastavu izvezenu zlatom, ciji jedan deo Drustvo i danas cuva. Kraljica Natalija poklonila je Drustvu klavir koji je sada u Mokranjcevoj kuci, ali sa spomen-plocicom kao uspomenom na Prvo beogradsko pevacko drustvo. U znak zahvalnosti horu koji je pevao na njenom vencanju s kraljem Aleksandrom, Draga Obrenovic darovala je Drustvu sat iz 18. veka koji vise ne broji sate i minute, ali zato otkucava taktove na probama hora.
Osim domacih dinastija, i mnoge strane vladarske porodice odlucile su da ugoste ovo pevacko drustvo. Clanovi hora pevali su pred najvecim vladarima Evrope - ruskim carem Nikolajem II, austrougarskim Franjom Josifom, bugarskim Ferdinandom, nemackim kajzerom Vilhelmom.
U prostorijama Drustva na Kosancicevom vencu nalaze se mnoge fotografije, ali i predmeti koji su obelezili nasu istoriju. Stevan Mokranjac bio je clan i kompozitor ovog drustva i svi originali njegovih dela ovde se cuvaju kao svetinja.
Kafana „?” dobila je ime na neobican nacin, a ostala je upamcena po prvom citalistu srpskih novina.
8. „?” PROTIV CRKVE
Kralja Petra broj 6
Celinu Kosancicevog venca ne cini samo ulica s imenom slavnog kosovskog junaka, vec i ulice Kralja Petra, Kneza Sime Markovica, Karadjordjeva i Pop-Lukina. Ulica kralja Petra Prvog vazi za jednu od najstarijih u glavnom gradu i zato joj je Kosta Hristic posvetio nekoliko stranica u svojim secanjima u knjizi „Zapisi starog Beogradjanina”: „Bila je to teskobna ulica koja se istim danasnjim putem provlacila do Saborne crkve. Nije mucno zamisliti ondasnju kaldrmu koja nije imala trotoara, nego se s obe strane blago naginjala prema sredini i tu pravila neku vrstu oluka kojim je voda oticala u druge ulice ili ponirala u stare turske djezire. Ducani su bili niski sa duzom nastresnicom, pokriveni ceramidom. Siroki prozori sa staklenim oknima zamenjivali su izloge i jednom polovinom dizani uvis. Ducani su zatvarani cepencima koji su spustani preko onih izloga. Unutra, duzinom ducana, tezga obojena u zeleno, pred njom na podu kante sa zejtinom ili gasom, vrece sa kafom, secerom i pirincem, burad s usoljenom ribom, a iza tezge rafovi sa drugom robom...”
Upravo u „kraljevoj” ulici, tridesetih godina pretproslog veka, po naredjenju kneza Milosa podignuta je zgrada danasnje kafane „?”. Bila je to prva kafana u modernom smislu reci, koja se razlikovala od dotadasnjih „svratista” i „pljuvaonica” koje su ljudi posecivali s nogu. Kafana je poklonjena Ecim Tomi, narodnom lekaru, cije je ime dugo nosila, da bi kasnije postala kafana „Kod pastira”. Dolaskom novog vlasnika, stize i novi naziv - „Kafana kod Saborne crkve”. Nad ovim imenom, zbog „skrnavljenja imena hrama Bozijeg” vlasti su se zgranule, a visoko svestenstvo zabranilo je ostalom crkvenom osoblju da odlazi tamo. Vlasnik kafane Ivan Pavlovic smisljao je danima, zajedno s gostima, primerno ime za kafanu. Firmopisac koji je dosao da ispise novi naziv firme, okacio je tablicu sa znakom pitanja da oznaci da su predlozi za novo ime kafane jos dobrodosli. Ocigledno, jos niko nije smislio bolje ime za najstariju beogradsku kafanu jer ta tablica i dalje stoji. Jedna od retkih kafana u Beogradu koja je, prkoseci vremenu, uspela da zakoraci u 21. vek, kafana „?” svedok je mnogih dogadjaja. U njoj je 1834. godine Vuk Karadzic igrao prvi bilijar, a iste godine priredio je i prvo citaliste srpskih novina. Posle Drugog svetskog rata kafana je, zbog blizine Akademije primenjenih umetnosti, uglavnom ugoscavala studente i profesore. U njoj su se polagali ispiti, a jedno vreme sluzila je i kao galerija.
Koliko god nevolja kafana imala s crkvom u proslosti, u njoj danas stoje gusle neprocenjive vrednosti, poklon mitropolita Amfilohija Radovica. I danas ovde svi rado svracaju jer tvrde da je to jedna od retkih kafana koja ima dusu. Za opstanak zdanja zasluzan je njen poslednji privatni vlasnik, Pirocanac Perkan Stojanovic. Ostale su zapamcene njegove reci, izgovorene posle Drugog svetskog rata, kad su vlasti htele da sruse ovu zgradu: „Prvo ce mene utepate, pa ce’ srusite ovo!”
Pored kafane „?”, u istovetnoj, kasnije porusenoj zgradi, 1830. godine otvorio je Matej Ivanovic prvu apoteku u Beogradu. Na istom mestu 25. maja 1840. godine pocela je da radi i postanska ekspedicija, o cemu svedoci spomen-tabla iznad postanskog sanduceta.
9.KUCA SLIKANA ISTORIJOM
Ugao ulica Kralja Petra Prvog i Kneza Sime Markovica
Saborna crkva ili Saborni hram arhangela Mihajla izgradjen je na mestu stare crkve iz 18. veka. Ta mala crkva je, kazu, pomogla knezu Milosu da izdejstvuje autonomiju Srbima. Naime, kad su se u februaru 1830. godine oglasila zvona s ove crkve, Turci su se zamislili o snazi pokorenog stanovnistva. Sest godina kasnije, knez Milos poceo je da zida svoju novu zaduzbinu. Kad je 1840. godine zavrsena, Saborna crkva bila je ponos Beogradjana. Iako je knez snosio troskove izgradnje, svako od Beogradjana moze da kaze da je jedan deo zvonika njegov. Kad su se lila zvona za crkvu, raspaljena je vatra koja je buktala tri dana. Za to vreme stanovnici Beograda prolazili su i dodavali svoje priloge u kalup s rastopljenom bronzom. Neko kasicicu, neko malu paru - bilo je bitno samo da je cisto srebro. To je prvo merio strucnjak i davao potvrde, a darodavac je svojerucno ubacivao u rastopljenu bronzu svoj dar, a sve to da bi zvona imala „srebrniji” zvuk. Ta ista zvona Austrijanci su skinuli u Prvom svetskom ratu i pretopili u oruzje.
Unutar Saborne crkve nalaze se grobovi Milosa i Mihaila Obrenovica, a u dvoristu, „metar i po na zapad” od nadgrobne ploce, pocivaju Vuk Karadzic i Dositej Obradovic.
Crkva je osvecena 1845. godine i posvecena Arhangelu Mihajlu, knezevoj krsnoj slavi. Sezdesetih godina preuzela je ulogu Topciderske crkve koja je do tada bila srediste verskog zivota i sediste mitropolita Srbije. Koliko je Saborna crkva postovana i u „ono” vreme, govori podatak da od njenog otvaranja pa do kraja prve vladavine kneza Milosa ispred nje nije smelo da se pusi.
Projekte za crkvu radio je pancevacki majstor Kvekfeld, po ugledu na srpsku crkvu u Sremskim Karlovcima. Zidari su dolazili iz Panceva i Zemuna, a za oslikavanje unutrasnjosti crkve pozvana su dva mlada umetnika iz Beca. Ikonostas je radio Dimitrije Petrovic, a ikone na ikonostasu i kompozicije na zidnim svodovima Dimitrije Avramovic. Crkva je uradjena u klasicistickom stilu, s primesama kasnog baroka.
Unutar crkve nalaze se grobovi srpskih vladara Milosa i Mihaila Obrenovica, a u dvoristu su sahranjeni Vuk Karadzic i Dositej Obradovic. Veliki znacaj ima i crkvena riznica u kojoj se cuvaju ikone i bogato ukraseni zlatni radovi jos iz 12. veka.
10. DVA FAKULTETA
Kralja Petra broj 4
U zgradi broj 2 Ulice kralja Petra nalazi se Bogoslovski fakultet - visokoskolska ustanova Srpske pravoslavne crkve koja nastavlja tradiciju beogradske Bogoslovije osnovane 1810. godine. Zgrada je podignuta 1923. godine i prvobitno je bila namenjena hotelu „Dubrovnik”. U zdanju broj 4 iste ulice nalazi se Fakultet primenjenih umetnosti - jedina visokoskolska ustanova ove vrste u nasoj zemlji. Ova ustanova nastavlja tradiciju Umetnicko-zanatlijske skole osnovane 1905. godine. Zgrada je ranije bila pomocna zgrada za Konak kneginje Ljubice, koji se nalazi u ulici iznad. Jedno vreme na ovom mestu bila je Prva beogradska gimnazija ciji je najpoznatiji djak bio Svetozar Markovic.
Na mestu danasnje Patrijarsije nalazio se Gospodarev ili Stari knezev konak koji je uvek bio spreman za dolazak kneza Milosa.
cont.