Post by Emperor AAdmin on Dec 27, 2007 15:51:04 GMT -5
Zagonetna „Tajna vecera”
Marija Magdalena na Oplencu
Kakve bi zakljucke izveo Den Braun, autor kultne knjige „Da Vincijev kod”, da je, kojim slucajem, posetio Zaduzbinu kralja Petra I Karadjordjevica, zato sto se u njenoj muzejskoj postavci cuva cudesna, u sedefu uradjena, trodimenzionalna ikona, gotovo „slika i prilika” istoimenog Leonardovog dela
Ikona u sedefu, poklon jerusalimskog patrijarha, imala je izuzetno uzbudljivu sudbinu.
Lako je razumljivo zasto Braun nije stigao na Oplenac, ali granici se s neverovatnim da se niko od tolikih posetilaca oplenacke Zaduzbine, a godisnje ih bude i do sto pedeset hiljada, nije dosetio da cudesni rad koji se cuva na Oplencu, na talasu svetske pomame za Braunovim delom, na ovaj ili onaj nacin poveze s Leonardom, s navodnim tajnim kodom
njegove slike.
Uprkos tome, mozda jos nije kasno da se dragocenost smestena pod svodove Zaduzbine Petra I uzdigne kao predmet opste paznje, kao cilj ka kome ce krenuti bar deo one reke hodocasnika, znatizeljnika koji ne prestaju da se slivaju u milansku Santa Marija dele Gracije, otkako je Den Braun objavio svoju knjigu 2003. godine.
Unistena tokom nekoliko vekova, izjedana vlagom tek sto je bila zavrsena (1497), Leonardova „Tajna vecera” prezivela je do danas, uprkos tome sto je u toj prostoriji bila smestena Napoleonova konjusnica ili sto su saveznicke bombe 1943. godine padale oko tog manastira.
Posle visegodisnjeg postupka radikalnog renoviranja, zapocetog 1986. godine, od 1990. slika je ponovo dostupna pogledima publike.
Zena bez brade
U priblizno isto vreme (1992) obnovljena je i Zaduzbina kralja Petra I na Oplencu. Trodimenzionalnu sedefnu „Tajnu veceru” od tada mogu da vide svi posetioci zaduzbinskog kompleksa. Tako je nastala i mogucnost za istrazivanje gotovo neverovatne, dramaticne istorije oplenacke „Tajne vecere” koja ce, sasvim sigurno, tek da privlaci paznju istrazivaca.
„Tajnu veceru” (422 X 904 cm) Leonardo da Vinci slikao je od 1495. do 1497. godine.
Prica pocinje 1924. godine kada je u posetu kralju Aleksandru I Karadjordjevicu dosao jerusalimski patrijarh Damjan, koji je na celu ove pravoslavne crkve bio od 1897. do 1931. godine. U ono vreme Jerusalimska patrijarsija suocavala se s velikim teskocama, pa je trazenje pomoci i podrske od bratske Srpske pravoslavne crkve, ali i od kralja Aleksandra Karadjordjevica, dovelo patrijarha Damjana u Beograd.
Kao narociti znak uvazavanja domacina, on je u nasu prestonicu doneo i dva izuzetna monaska rada, vajarske prikaze biblijskog motiva uspostavljanja svete tajne pricesca, euharistije, odnosno „Tajne vecere”. Zbog biblijskog motiva nazvan ikonom, jedan od ovih vajarskih radova patrijarh Damjan poklonio je kralju Aleksandru, a drugi Srpskoj patrijarsiji.
Smesten u do sitnica uradjeni, opcinjavajuci ram (oko 80 X 60 centimetara), sam motiv „Tajne vecere”, izradjen u izvanrednom maniru, isklesan u sedefu, kao da se u novoj formi preselio s Leonardove znamenite slike. Virtuozna plastika, do detalja jasna predstava jednog dramatskog trenutka, pracena dubokom perspektivom, posmatraca drze prikovanog u mestu.
Posle „Da Vincijevog koda” posmatrac ne moze a da ne primeti s kakvom je tacnoscu predstavljen lik apostola Jovana, desno od Isusa Hrista, cije tumacenje je Den Braun stavio u samo srediste svog romana.
Na oplenackoj ikoni, za razliku od Leonardove slike, na stolu ispred Hrista nalazi se putir.
Kao sto je poznato, Braun tvrdi da je to, u stvari, lik Marije Magdalene, kojom je Isus Hristos bio ozenjen, pri cemu se poziva na dva apokrifna jevandjelja - „Marijino jevandjelje” i „Filipovo jevandjelje” - ali i na druge dugo prenebregavane izvore.
Braun tvrdi da je Leonardo da Vinci ovom slikom preneo poznavanje tajne da su Isus i Marija Magdalena bili vencani i da je Marija ujedno bila i sveti gral. Polozaj Isusa i Marije tvori slovo „M” kao i slovo „V”, a ono je simbol zenskog tela - utrobe ili case. Na Leonardovoj slici case nema, sto svedoci da je on zeleo da ljudi shvate da je Marija Magdalena putir (casa) ili sveti gral u kome se cuva Hristova krv preko njihovih zajednickih potomaka, njihove dece.
U nizu navoda protiv tvrdnji Dena Brauna, mnogo puta je receno da je apostol Jovan zaista prikazan kao feminizirani lik, ali da je to ucinjeno saglasno obicajima osobenim za renesansna vidjenja Tajne vecere, odnosno apostola.
Isklesano u sedefu, lice na oplenackoj ikoni tesko moze da se tumaci kao musko. Osoba je prikazana kao zena, sto je istaknuto jos jednim detaljem - medju dvanaest apostola jedino ona nema bradu, sto u mnogim raznolikostima „Tajne vecere”, od kada je ona predmet ikonopisanja i slikanja, nije slucaj.
Vec na jednoj od prvih slika s ovim motivom, na „Tajnoj veceri” Andrea del Kastanja (radjenoj 1445-1450), cak cetiri apostola prikazana su bez brade i brkova, kao i na fresci „Tajna vecera” Kozima Roselija, oslikanoj u Sikstinskoj kapeli 1482. godine.
Na Leonardovoj „Tajnoj veceri” bez tih obelezja prikazana su dva apostola, a trojica na cuvenoj Tintoretovoj „Tajnoj veceri” (1592-1594).
Nesumnjivi izuzetak u ovom pogledu je „Ustanovljavanje euharistije” Justusa van Genta, slikanoj od 1473. do 1475. godine. Na njoj je samo apostol Jovan prikazan bez brade i brkova.
Herman Gering (prvi sleva) na celu nemacke delegacije prilikom sahrane kralja Aleksandra I.
Gering i Nojhauzen
Ako ima neke vazne razlike izmedju Leonardove i oplenacke „Tajne vecere”, ona je sadrzana u cinjenici da se na Oplencu ipak vidi i putir na stolu za kojim su Isus i njegovih dvanaest apostola.
Kao i mnoge druge poklone, kralj Aleksandar je i dar jerusalimskog patrijarha otpremio u Zaduzbinu na Oplencu kojoj je osnove postavio kralj Petar I Karadjordjevic, polazuci kamen temeljac za Crkvu svetog Djordja 24. septembra (7. oktobra po novom kalendaru) 1907. godine.
„Tajna vecera” prebivala je u miru ovog imanja sve do sahrane kralja Aleksandra I Karadjordjevica, ubijenog u atentatu u Marselju 9. oktobra 1934. godine.
Uz mnoge druge licnosti, kraljevoj sahrani prisustvovao je i Herman Gering, drugi covek Nemacke, u kojoj je godinu i po dana ranije Hitler sa svojom nacistickom strankom dosao na vlast.
Proslavljeni pilotski as iz Prvog svetskog rata, Gering je tada bio predsednik nemackog Rajhstaga i komandant vazduhoplovstva, prvi covek nacistickih jurisnih odreda (SA), osoba od Hitlerovog neogranicenog poverenja.
U razgovoru s Miladinom Gavrilovicem, upravnikom Zaduzbine kralja Petra, koji nam govori o sudbini „Tajne vecere”, saznajemo da je na vencu koji je Gering stavio na odar kralja Aleksandra pisalo: „Nasem velikom neprijatelju, Nemacki rajh.”
Geringova bolesna ambicioznost, castohleplje i nemilosrdnost, prepleteni s grandomanskim idejama, uz ostalo i bolesnom zeljom da sebi obezbedi oreol velikog pobornika i znalca umetnosti, bili su vec tada vrlo dobro poznati.
Danas mozemo pretpostaviti sta mu je bilo na umu kad je, tokom boravka na Oplencu, s narocitom paznjom, medju predmetima izlozenim u takozvanoj Petrovoj kuci, gde se tada nalazila zaduzbinska direkcija, video „Tajnu veceru” isklesanu u sedefu, utoliko privlacniju sto je stvorena u majstorskoj, monaskoj radionici Jerusalimske patrijarsije.
„Fascinantno”, prokomentarisao je Gering samo jednom recju ovo delo, verovatno u skrivenim mislima zapitan kako bi mogao da ga se docepa.
Vrlo je moguce da se tada u Geringovoj pratnji nalazio Franc Nojhauzen, licnost od njegovog velikog poverenja, privredni i finansijski strucnjak, mesetar izrazitih talenata, korupcionas i nemacki obavestajac, koji se doselio u Beograd kao zastupnik nemackih industrijskih preduzeca 1929. godine. Nojhauzen se nastanio u Knez-Mihailovoj 7, u zgradi „Ruskog cara”, a posle dve godine presao je preko puta, na adresu Knezev spomenik 5, u zgradu „Riunione”, u cijem se prizemlju danas nalazi poznati kafe „Kod spomenika”.
U ovom zdanju, Nojhauzen je krajem 1932. osnovao „Saobracajni biro”, neku vrstu turisticke kancelarije, iza koje se skrivao nacisticki obavestajni centar u Beogradu. Tim „turistickim” krakom nacisticke obavestajne sluzbe upravljao je Gebels, glavni propagandista Treceg rajha, a glavni operativac bio je Herman Eser.
O razmerama te sluzbe i nacinima njenog delovanja svedoci podatak da je od 1933. do 1939. godine Gebels samo u Holandiju poslao na rad vise od 20.000 konobarica, a u Englesku oko 14.500 mladih zena, svojih agenata.
U to vreme Nojhauzen je vec nekoliko godina obavljao i duznost nemackog konzula u Beogradu, sto je samo doprinelo da razvije siroku mrezu veza i uticaja, ne samo u jugoslovenskoj prestonici. Ugledni industrijalci i trgovci, bankari i politicari, oficiri i advokati, cinili su krug osoba s kojima je Nojhauzen bio u neprekidnim poslovnim vezama.
Kako je izjavio na saslusanju u Vojnom tuzilastvu Jugoslovenske armije, 18. septembra 1947. godine u Beogradu, u nekoliko navrata primljen je i kod namesnika, princa Pavla Karadjordjevica.
„Jedanput ili dvaput poklonio sam ondasnjem maloletnom kralju malu elektricnu zeleznicu i jedan model topa, a knezu Pavlu vaze od porcelana”, izjavio je u istrazi pomenutog dana Nojhauzen.
S njegovim „Saobracajnim biroom” izbio je u prolece 1940. godine ozbiljan skandal. Tada je jugoslovenska vlada odbila izdavanje viza za cak 15.000 nemackih turista, navodnih turista, u stvari u vecini vojnika, inzenjera i tehnicara, spijuna ciji su koferi skrivali najsavrsenije fotografske aparate, jake dvoglede i radio-otpremne stanice. Svoju prvobitnu odluku jugoslovenska vlada ipak je promenila, za sta se licno zalagao pomenuti Herman Eser, koji je tim povodom doputovao u Beograd i privoleo svoje sagovornike da nemackim „turistima” izadju u susret. Svakako je i u tome vaznu ulogu odigrao Franc Nojhauzen.
Proslo je od tada godinu dana, da bi 6. aprila 1941. nacisticka Nemacka napala Kraljevinu Jugoslaviju cija je teritorija ubrzo raskomadana.
U okupiranoj Srbiji Franc Nojhauzen imenovan je za generalnog opunomocenika za privredu, s neogranicenim ovlascenjima. Iza ove funkcije skrivala se operativna uloga prvog coveka slozene nacisticke masinerije, podredjene direktno Geringu, za finansijsku i privrednu pljacku okupirane zemlje, za eksploataciju njenih rudnih bogatstava, poljoprivrednih proizvoda, kulturnih i umetnickih vrednosti.
Osim ovoga, Nojhauzen je bio i opunomocenik za metalne rude na jugoistoku. Koliko je i kakvo poverenje u njega imao Gering, moze se naslutiti iz cinjenice da je Nojhauzenu dao i partijski generalski cin u Nacionalsocijalistickoj vazduhoplovnoj organizaciji (NSFliegerkorps).
Put putuje 16 sanduka
Sam Nojhauzen pojavio se na Oplencu vec 3. maja 1941. godine. U njegovoj pratnji bila je grupa strucnjaka obucenih za procenu umetnickih vrednosti i arhivske gradje, ocigledno odlicno obavestenih o dragocenostima koje su vec duze od dvadesetak godina pohranjivane na zaduzbinskom imanju Karadjordjevica.
Tog dana bilo je jasno sta se skrivalo iza one Geringove reci „fascinantno” kada je 1934. godine stajao pred „Tajnom vecerom” uradjenom u Jerusalimskoj patrijarsiji.
Nojhauzen je dragocenost upakovao u posebni sanduk, s narocitom zastitom, i onda „Tajnu veceru” poslao Hermanu Geringu u Berlin, da ukrasi njegovu enormno vrednu zbirku nastalu u godinama munjevite pljacke dragocenosti i umetnina u okupiranim zemljama Evrope.
Mora da je izuzetno zadovoljstvo obuzelo bivseg pilotskog asa kad se „Tajna vecera” konacno nasla u njegovim rukama. Bio je to jos jedan dokaz njegove moci i sjajan pokazatelj lakoce s kojom se bavio „kolekcionarstvom”.
U poduhvatu pustosenja zaduzbinskih dragocenosti, Nojhauzen je napunio cak 16 velikih sanduka i onda ih poslao u Upravu kraljevih dobara, dok je jedan sanduk zadrzao za sebe, ali je i njega predao posto je prvo zadrzao najdragocenije predmete.
Sto se tice „Tajne vecere”, izuzetna dragocenost krasila je Geringovu zbirku do kapitulacije nacisticke Nemacke 9. maja 1945. godine.
Samog Geringa americki vojnici uhapsili su nekoliko dana ranije, a onda je na sudjenju u Nirnbergu, po svim tackama optuznice, proglasen krivim i osudjen na smrt vesanjem. Podneo je zalbu na presudu, ali ona nije uvazena. Posle devetnaest dana, 15. decembra 1946. godine, pregrizao je kapsulu cijanida koju je skrivao u zatvorskoj celiji, izvrsivsi samoubistvo.
Pre dve godine obelodanjeno je svedocenje ondasnjeg mladjanog americkog vojnika koji je u svom neznanju cijanidom snabdeo Geringa.
Njegov miljenik, Franc Nojhauzen, u to vreme saslusavan je u vojnom tuzilastvu u Beogradu da bi potom pred vojnim sudom bio osudjen na 20 godina zatvora kao ratni zlocinac, ali je pusten na slobodu 1957. godine.
„Tajna vecera”, poklon jerusalimskog patrijarha kralju Aleksandru I Karadjordjevicu, tada se vec ponovo nalazila tamo odakle je Nojhauzen spakovao Geringu u maju 1941. godine - na Oplencu.
Prica o povratku takodje je na neki nacin posebna povest. U svakom slucaju, predstavnici jugoslovenske vojne misije u Berlinu, okupaciono podeljenom posle 1945. godine izmedju saveznickih sila, u potrazi za umetnickim vrednostima opljackanim tokom okupacije u Jugoslaviji, uz ostala dela, uspeli su posle silnih peripetija da udju u trag i „Tajnoj veceri” i da je vrate u zemlju.
Ne treba sumnjati da je u tom poduhvatu vaznu ulogu imao i Ante Topic Mimara, glasoviti kolekcionar iza cijeg imena se, u stvari, skrivao Licanin Mirko Maratovic (Mi-rko Mara-tovic. Ali, to je tema za neku novu pricu.
I ova o kodu Leonarda da Vincija na Oplencu vec je dovoljno uzbudljiva.
Slobodan Kljakic
Snimili: Milan Jankovic, Nikola Jancic
link
Marija Magdalena na Oplencu
Kakve bi zakljucke izveo Den Braun, autor kultne knjige „Da Vincijev kod”, da je, kojim slucajem, posetio Zaduzbinu kralja Petra I Karadjordjevica, zato sto se u njenoj muzejskoj postavci cuva cudesna, u sedefu uradjena, trodimenzionalna ikona, gotovo „slika i prilika” istoimenog Leonardovog dela
Ikona u sedefu, poklon jerusalimskog patrijarha, imala je izuzetno uzbudljivu sudbinu.
Lako je razumljivo zasto Braun nije stigao na Oplenac, ali granici se s neverovatnim da se niko od tolikih posetilaca oplenacke Zaduzbine, a godisnje ih bude i do sto pedeset hiljada, nije dosetio da cudesni rad koji se cuva na Oplencu, na talasu svetske pomame za Braunovim delom, na ovaj ili onaj nacin poveze s Leonardom, s navodnim tajnim kodom
njegove slike.
Uprkos tome, mozda jos nije kasno da se dragocenost smestena pod svodove Zaduzbine Petra I uzdigne kao predmet opste paznje, kao cilj ka kome ce krenuti bar deo one reke hodocasnika, znatizeljnika koji ne prestaju da se slivaju u milansku Santa Marija dele Gracije, otkako je Den Braun objavio svoju knjigu 2003. godine.
Unistena tokom nekoliko vekova, izjedana vlagom tek sto je bila zavrsena (1497), Leonardova „Tajna vecera” prezivela je do danas, uprkos tome sto je u toj prostoriji bila smestena Napoleonova konjusnica ili sto su saveznicke bombe 1943. godine padale oko tog manastira.
Posle visegodisnjeg postupka radikalnog renoviranja, zapocetog 1986. godine, od 1990. slika je ponovo dostupna pogledima publike.
Zena bez brade
U priblizno isto vreme (1992) obnovljena je i Zaduzbina kralja Petra I na Oplencu. Trodimenzionalnu sedefnu „Tajnu veceru” od tada mogu da vide svi posetioci zaduzbinskog kompleksa. Tako je nastala i mogucnost za istrazivanje gotovo neverovatne, dramaticne istorije oplenacke „Tajne vecere” koja ce, sasvim sigurno, tek da privlaci paznju istrazivaca.
„Tajnu veceru” (422 X 904 cm) Leonardo da Vinci slikao je od 1495. do 1497. godine.
Prica pocinje 1924. godine kada je u posetu kralju Aleksandru I Karadjordjevicu dosao jerusalimski patrijarh Damjan, koji je na celu ove pravoslavne crkve bio od 1897. do 1931. godine. U ono vreme Jerusalimska patrijarsija suocavala se s velikim teskocama, pa je trazenje pomoci i podrske od bratske Srpske pravoslavne crkve, ali i od kralja Aleksandra Karadjordjevica, dovelo patrijarha Damjana u Beograd.
Kao narociti znak uvazavanja domacina, on je u nasu prestonicu doneo i dva izuzetna monaska rada, vajarske prikaze biblijskog motiva uspostavljanja svete tajne pricesca, euharistije, odnosno „Tajne vecere”. Zbog biblijskog motiva nazvan ikonom, jedan od ovih vajarskih radova patrijarh Damjan poklonio je kralju Aleksandru, a drugi Srpskoj patrijarsiji.
Smesten u do sitnica uradjeni, opcinjavajuci ram (oko 80 X 60 centimetara), sam motiv „Tajne vecere”, izradjen u izvanrednom maniru, isklesan u sedefu, kao da se u novoj formi preselio s Leonardove znamenite slike. Virtuozna plastika, do detalja jasna predstava jednog dramatskog trenutka, pracena dubokom perspektivom, posmatraca drze prikovanog u mestu.
Posle „Da Vincijevog koda” posmatrac ne moze a da ne primeti s kakvom je tacnoscu predstavljen lik apostola Jovana, desno od Isusa Hrista, cije tumacenje je Den Braun stavio u samo srediste svog romana.
Na oplenackoj ikoni, za razliku od Leonardove slike, na stolu ispred Hrista nalazi se putir.
Kao sto je poznato, Braun tvrdi da je to, u stvari, lik Marije Magdalene, kojom je Isus Hristos bio ozenjen, pri cemu se poziva na dva apokrifna jevandjelja - „Marijino jevandjelje” i „Filipovo jevandjelje” - ali i na druge dugo prenebregavane izvore.
Braun tvrdi da je Leonardo da Vinci ovom slikom preneo poznavanje tajne da su Isus i Marija Magdalena bili vencani i da je Marija ujedno bila i sveti gral. Polozaj Isusa i Marije tvori slovo „M” kao i slovo „V”, a ono je simbol zenskog tela - utrobe ili case. Na Leonardovoj slici case nema, sto svedoci da je on zeleo da ljudi shvate da je Marija Magdalena putir (casa) ili sveti gral u kome se cuva Hristova krv preko njihovih zajednickih potomaka, njihove dece.
U nizu navoda protiv tvrdnji Dena Brauna, mnogo puta je receno da je apostol Jovan zaista prikazan kao feminizirani lik, ali da je to ucinjeno saglasno obicajima osobenim za renesansna vidjenja Tajne vecere, odnosno apostola.
Isklesano u sedefu, lice na oplenackoj ikoni tesko moze da se tumaci kao musko. Osoba je prikazana kao zena, sto je istaknuto jos jednim detaljem - medju dvanaest apostola jedino ona nema bradu, sto u mnogim raznolikostima „Tajne vecere”, od kada je ona predmet ikonopisanja i slikanja, nije slucaj.
Vec na jednoj od prvih slika s ovim motivom, na „Tajnoj veceri” Andrea del Kastanja (radjenoj 1445-1450), cak cetiri apostola prikazana su bez brade i brkova, kao i na fresci „Tajna vecera” Kozima Roselija, oslikanoj u Sikstinskoj kapeli 1482. godine.
Na Leonardovoj „Tajnoj veceri” bez tih obelezja prikazana su dva apostola, a trojica na cuvenoj Tintoretovoj „Tajnoj veceri” (1592-1594).
Nesumnjivi izuzetak u ovom pogledu je „Ustanovljavanje euharistije” Justusa van Genta, slikanoj od 1473. do 1475. godine. Na njoj je samo apostol Jovan prikazan bez brade i brkova.
Herman Gering (prvi sleva) na celu nemacke delegacije prilikom sahrane kralja Aleksandra I.
Gering i Nojhauzen
Ako ima neke vazne razlike izmedju Leonardove i oplenacke „Tajne vecere”, ona je sadrzana u cinjenici da se na Oplencu ipak vidi i putir na stolu za kojim su Isus i njegovih dvanaest apostola.
Kao i mnoge druge poklone, kralj Aleksandar je i dar jerusalimskog patrijarha otpremio u Zaduzbinu na Oplencu kojoj je osnove postavio kralj Petar I Karadjordjevic, polazuci kamen temeljac za Crkvu svetog Djordja 24. septembra (7. oktobra po novom kalendaru) 1907. godine.
„Tajna vecera” prebivala je u miru ovog imanja sve do sahrane kralja Aleksandra I Karadjordjevica, ubijenog u atentatu u Marselju 9. oktobra 1934. godine.
Uz mnoge druge licnosti, kraljevoj sahrani prisustvovao je i Herman Gering, drugi covek Nemacke, u kojoj je godinu i po dana ranije Hitler sa svojom nacistickom strankom dosao na vlast.
Proslavljeni pilotski as iz Prvog svetskog rata, Gering je tada bio predsednik nemackog Rajhstaga i komandant vazduhoplovstva, prvi covek nacistickih jurisnih odreda (SA), osoba od Hitlerovog neogranicenog poverenja.
U razgovoru s Miladinom Gavrilovicem, upravnikom Zaduzbine kralja Petra, koji nam govori o sudbini „Tajne vecere”, saznajemo da je na vencu koji je Gering stavio na odar kralja Aleksandra pisalo: „Nasem velikom neprijatelju, Nemacki rajh.”
Geringova bolesna ambicioznost, castohleplje i nemilosrdnost, prepleteni s grandomanskim idejama, uz ostalo i bolesnom zeljom da sebi obezbedi oreol velikog pobornika i znalca umetnosti, bili su vec tada vrlo dobro poznati.
Danas mozemo pretpostaviti sta mu je bilo na umu kad je, tokom boravka na Oplencu, s narocitom paznjom, medju predmetima izlozenim u takozvanoj Petrovoj kuci, gde se tada nalazila zaduzbinska direkcija, video „Tajnu veceru” isklesanu u sedefu, utoliko privlacniju sto je stvorena u majstorskoj, monaskoj radionici Jerusalimske patrijarsije.
„Fascinantno”, prokomentarisao je Gering samo jednom recju ovo delo, verovatno u skrivenim mislima zapitan kako bi mogao da ga se docepa.
Vrlo je moguce da se tada u Geringovoj pratnji nalazio Franc Nojhauzen, licnost od njegovog velikog poverenja, privredni i finansijski strucnjak, mesetar izrazitih talenata, korupcionas i nemacki obavestajac, koji se doselio u Beograd kao zastupnik nemackih industrijskih preduzeca 1929. godine. Nojhauzen se nastanio u Knez-Mihailovoj 7, u zgradi „Ruskog cara”, a posle dve godine presao je preko puta, na adresu Knezev spomenik 5, u zgradu „Riunione”, u cijem se prizemlju danas nalazi poznati kafe „Kod spomenika”.
Petrova kuca
Zdanje na Malom Oplencu, poznato pod nazivom Petrova kuca - gradjeno o trosku kralja Petra, od 1910. do 1912. godine, po projektu arhitekte Koste Jov. Jovanovica i smesteno uz Crkvu svetog Djordja - prvobitno je bilo namenjeno stanovanju svestenika. U njega se ipak uselio kralj Petar I, koji je tu imao i radni kabinet, a u lepo opremljenom salonu primao je goste. Posle njegove smrti 1921. godine, u taj objekat uselila se direkcija zaduzbinskog imanja. Tu je smestena i znacajna muzejska postavka s „Tajnom vecerom”.
U ovom zdanju, Nojhauzen je krajem 1932. osnovao „Saobracajni biro”, neku vrstu turisticke kancelarije, iza koje se skrivao nacisticki obavestajni centar u Beogradu. Tim „turistickim” krakom nacisticke obavestajne sluzbe upravljao je Gebels, glavni propagandista Treceg rajha, a glavni operativac bio je Herman Eser.
O razmerama te sluzbe i nacinima njenog delovanja svedoci podatak da je od 1933. do 1939. godine Gebels samo u Holandiju poslao na rad vise od 20.000 konobarica, a u Englesku oko 14.500 mladih zena, svojih agenata.
U to vreme Nojhauzen je vec nekoliko godina obavljao i duznost nemackog konzula u Beogradu, sto je samo doprinelo da razvije siroku mrezu veza i uticaja, ne samo u jugoslovenskoj prestonici. Ugledni industrijalci i trgovci, bankari i politicari, oficiri i advokati, cinili su krug osoba s kojima je Nojhauzen bio u neprekidnim poslovnim vezama.
Kako je izjavio na saslusanju u Vojnom tuzilastvu Jugoslovenske armije, 18. septembra 1947. godine u Beogradu, u nekoliko navrata primljen je i kod namesnika, princa Pavla Karadjordjevica.
„Jedanput ili dvaput poklonio sam ondasnjem maloletnom kralju malu elektricnu zeleznicu i jedan model topa, a knezu Pavlu vaze od porcelana”, izjavio je u istrazi pomenutog dana Nojhauzen.
S njegovim „Saobracajnim biroom” izbio je u prolece 1940. godine ozbiljan skandal. Tada je jugoslovenska vlada odbila izdavanje viza za cak 15.000 nemackih turista, navodnih turista, u stvari u vecini vojnika, inzenjera i tehnicara, spijuna ciji su koferi skrivali najsavrsenije fotografske aparate, jake dvoglede i radio-otpremne stanice. Svoju prvobitnu odluku jugoslovenska vlada ipak je promenila, za sta se licno zalagao pomenuti Herman Eser, koji je tim povodom doputovao u Beograd i privoleo svoje sagovornike da nemackim „turistima” izadju u susret. Svakako je i u tome vaznu ulogu odigrao Franc Nojhauzen.
Proslo je od tada godinu dana, da bi 6. aprila 1941. nacisticka Nemacka napala Kraljevinu Jugoslaviju cija je teritorija ubrzo raskomadana.
U okupiranoj Srbiji Franc Nojhauzen imenovan je za generalnog opunomocenika za privredu, s neogranicenim ovlascenjima. Iza ove funkcije skrivala se operativna uloga prvog coveka slozene nacisticke masinerije, podredjene direktno Geringu, za finansijsku i privrednu pljacku okupirane zemlje, za eksploataciju njenih rudnih bogatstava, poljoprivrednih proizvoda, kulturnih i umetnickih vrednosti.
Osim ovoga, Nojhauzen je bio i opunomocenik za metalne rude na jugoistoku. Koliko je i kakvo poverenje u njega imao Gering, moze se naslutiti iz cinjenice da je Nojhauzenu dao i partijski generalski cin u Nacionalsocijalistickoj vazduhoplovnoj organizaciji (NSFliegerkorps).
Crkva svetog Djordja
Kamen temeljac za Crkvu svetog Djordja, s kapelom svetog Petra u kripti, kralj Petar I polozio je 24. septembra (7. oktobra po novom kalendaru) 1907. godine. Dogodilo se to, navodi novinar Mile Nedeljkovic u svom radu o Zaduzbini, „na Kraljevdan, kako se u narodu naziva dan spomena, a od Karadjordja posebno negovanog kulta, Svetog Kralja Stevana Prvovencanog (prep. Simeona u monastvu)”.
Kamen temeljac polozen je po protokolu primenjenom nepunih mesec dana ranije, kad je kralj Petar I Karadjordjevic, 27. avgusta, polagao kamen temeljac za dom Narodne skupstine na Batal dzamiji u Beogradu.
Posto je „Politika” potanko izvestila o onome sto se dogodilo u prestonici, taj napis nas upucuje i na ono sto se dogodilo na Oplencu.
„Srebrnom mistrijom oblozio je kamen cementom, pa je onda procitao povelju napisanu na pergamentu, stavio je to u jednu metalnu kutiju i to polozio u kamen temeljac. Dva Macedonca u narodnom odelu metnuli su pomocu poluga povrh toga jos jedan kamen. Kralj je tada srebrnim cekicem tri puta udario po kamenu temeljcu i time je ceremonija bila zavrsena.”
I inace nedovrsena, crkva je u Prvom svetskom ratu bila ostecena. Uz ostalo, Austrijanci su s nje skinuli i odneli zvona, te su nova postavljena 1921. godine. Od 1927. do 1932. godine radom na ikonostasu rukovodio je poznati ruski arhitekta Nikolaj Krasnov, dok su godinu dana ranije, posle dugih priprema, poceli i radovi na unutrasnjoj dekoraciji.
Ispod cele povrsine Crkve-mauzoleja svetog Djordja na Oplencu nalazi se kripta sa 39 grobnica, natkrivenih nadgrobnim plocama od decanskog oniksa. U ovim grobnicama do sada je sahranjeno osamnaest clanova porodice Karadjordjevic, dok su posebna mesta u mauzoleju dobili rodonacelnik dinastije vozd Karadjordje i njegov unuk, ktitor hrama, kralj Petar I Karadjordjevic. Njihovi posmrtni ostaci pocivaju u juznoj i severnoj apsidi hrama.
U mauzoleju su sahranjeni pripadnici sest generacija Karadjordjevica. Uz vozda i kralja Petra I, jos dva vladara, knez Aleksandar i kralj Aleksandar I.
Put putuje 16 sanduka
Sam Nojhauzen pojavio se na Oplencu vec 3. maja 1941. godine. U njegovoj pratnji bila je grupa strucnjaka obucenih za procenu umetnickih vrednosti i arhivske gradje, ocigledno odlicno obavestenih o dragocenostima koje su vec duze od dvadesetak godina pohranjivane na zaduzbinskom imanju Karadjordjevica.
Tog dana bilo je jasno sta se skrivalo iza one Geringove reci „fascinantno” kada je 1934. godine stajao pred „Tajnom vecerom” uradjenom u Jerusalimskoj patrijarsiji.
Nojhauzen je dragocenost upakovao u posebni sanduk, s narocitom zastitom, i onda „Tajnu veceru” poslao Hermanu Geringu u Berlin, da ukrasi njegovu enormno vrednu zbirku nastalu u godinama munjevite pljacke dragocenosti i umetnina u okupiranim zemljama Evrope.
Mora da je izuzetno zadovoljstvo obuzelo bivseg pilotskog asa kad se „Tajna vecera” konacno nasla u njegovim rukama. Bio je to jos jedan dokaz njegove moci i sjajan pokazatelj lakoce s kojom se bavio „kolekcionarstvom”.
U poduhvatu pustosenja zaduzbinskih dragocenosti, Nojhauzen je napunio cak 16 velikih sanduka i onda ih poslao u Upravu kraljevih dobara, dok je jedan sanduk zadrzao za sebe, ali je i njega predao posto je prvo zadrzao najdragocenije predmete.
Sto se tice „Tajne vecere”, izuzetna dragocenost krasila je Geringovu zbirku do kapitulacije nacisticke Nemacke 9. maja 1945. godine.
Samog Geringa americki vojnici uhapsili su nekoliko dana ranije, a onda je na sudjenju u Nirnbergu, po svim tackama optuznice, proglasen krivim i osudjen na smrt vesanjem. Podneo je zalbu na presudu, ali ona nije uvazena. Posle devetnaest dana, 15. decembra 1946. godine, pregrizao je kapsulu cijanida koju je skrivao u zatvorskoj celiji, izvrsivsi samoubistvo.
Pre dve godine obelodanjeno je svedocenje ondasnjeg mladjanog americkog vojnika koji je u svom neznanju cijanidom snabdeo Geringa.
Njegov miljenik, Franc Nojhauzen, u to vreme saslusavan je u vojnom tuzilastvu u Beogradu da bi potom pred vojnim sudom bio osudjen na 20 godina zatvora kao ratni zlocinac, ali je pusten na slobodu 1957. godine.
„Tajna vecera”, poklon jerusalimskog patrijarha kralju Aleksandru I Karadjordjevicu, tada se vec ponovo nalazila tamo odakle je Nojhauzen spakovao Geringu u maju 1941. godine - na Oplencu.
Prica o povratku takodje je na neki nacin posebna povest. U svakom slucaju, predstavnici jugoslovenske vojne misije u Berlinu, okupaciono podeljenom posle 1945. godine izmedju saveznickih sila, u potrazi za umetnickim vrednostima opljackanim tokom okupacije u Jugoslaviji, uz ostala dela, uspeli su posle silnih peripetija da udju u trag i „Tajnoj veceri” i da je vrate u zemlju.
Ne treba sumnjati da je u tom poduhvatu vaznu ulogu imao i Ante Topic Mimara, glasoviti kolekcionar iza cijeg imena se, u stvari, skrivao Licanin Mirko Maratovic (Mi-rko Mara-tovic. Ali, to je tema za neku novu pricu.
I ova o kodu Leonarda da Vincija na Oplencu vec je dovoljno uzbudljiva.
Slobodan Kljakic
Snimili: Milan Jankovic, Nikola Jancic
link