Post by Emperor AAdmin on Dec 27, 2007 17:34:19 GMT -5
Simonida i carski rod Paleologa
Sjaj daleke zvezde
Vec ostareli srpski kralj Milutin, mozda u zelji da bar pred kraj zivota odobrovolji svoju kraljicu, naredio je da se izgradi jedna od najlepsih njegovih zaduzbina - Gracanica
Ilustrovao Goran Gorski
Imala je samo pet godina kad je otisla iz Carigrada. Verovatno je jedva ponesto pamtila iz roditeljskog doma, mozda cvrkut ptica oko dvorca, visoke zidove boje meda ili odsjaj svetlosti sto se razliva nad Zlatnim rogom i kupolama kad sunce tone u more. Bila je mala, veoma mala, kad je krenula na zapad - medju Tribale (kako su u Vizantiji nazivali Srbe), gde su je dali, poklonili, prodali... Koja je prava rec, pitala bi se u sebi mnogo godina kasnije u miru manastira, dok bi spustenih ociju prinosila hranu ostarelom, gotovo poluslepom ocu Androniku. Znala je sta bi joj odgovorio. Ponavljao je to vec stotinu puta i sve cesce sto je bivao stariji: „Pokrajine carstva bile su opustosene, stanovnistvo odvedeno u ropstvo i carica i ja nismo imali drugog izbora nego da se rastanemo sa svojim dragim i premladim detetom i da ga predamo u ruke jednog varvarina - kralja bez osecaja. Oruzje nije moglo naterati neprijatelja na mir, a nijedan mir zakljucen s njim ne bi bio tako potpun i trajan kao mir potkrepljen zenidbom. A car nema drugog roditelja osim zakona i nema druge dece osim svih Romeja.”
Sve te reci primala je s mirom, hriscanskom pokornoscu i poniznoscu, onako kako joj duznost nalaze kad se radi o recima oca, pa uz to jos i cara, iako bivseg. Jer Bog - koji je jedan, uvek pravedan i milosrdan - Bog joj je odredio sudbinu kakvu je imala i na koju ne sme da se zali nego, i pored svega, treba da bude ponosna. Ispunila je svoj dug princeze rodjene u purpuru. Simonida Paleolog, porfirogenita i kraljica Srbije.
Sticenica svetog Simona
Setna je prica o carskom rodu Paleologa jer to je povest o opadanju i kraju velike civilizacije, o sumraku carstva koje je neprekidno s Rimskom imperijom vladalo i opstajalo mediteranskim svetom vise od dva milenijuma. Carstva ne umiru lako. Tako ni Romejsko carstvo (tj. Vizantija) nije palo cak ni onda kad su zapadni krstasi u 4. krstaskom ratu 1204. godine osvojili Carigrad. Samo pola veka kasnije, jedan Paleolog - Simonidin deda i osnivac nove carske dinastije - Mihailo VIII na celu vizantijske vojske ponovo ce uci u Konstantinopolj (1264. godine) koji ce jos dva veka biti glavni grad carstva. Ali, iako je obnovio carstvo, Mihailo VIII Paleolog nije za sobom ostavio dobru uspomenu. Upamcena su dva njegova velika greha: oslepeo je svog suvladara, desetogodisnjeg decaka Jovana IV Laskarisa ciji je bio tutor. Drugi greh je u ocima pravoslavnih bio jos veci, toliki da je naslednik Mihaila VIII - Andronik II Paleolog - morao da sahrani oca na tajnom mestu kako mu ogorceni monasi i vernici ne bi obescastili posmrtne ostatke. Greh Mihaila VIII bio je u tome sto je prihvatio crkvenu uniju s katolickom crkvom, pa je, ne pokajavsi se, i umro kao unijat. Andronik II vratio se pravoslavlju, ali to mu nije mnogo pomoglo da ojaca vec sasvim oslabljeno i smanjeno carstvo. Da li je greh prvog Paleologa, u dva navrata izopstenog iz crkve, bacio senku prokletstva na sve njegovo potomstvo, pa i na drzavu?
Kraljica Simonida, kcerka cara Andronika II Paleologa, zena kralja Milutina, na fresci iz crkve Uspenja Presvete Bogorodice u Gracanici
Simonida se rodila oko 1292. godine, u ono doba kad se Vizantija vec pretvorila u svoju senku. Ostala je prica da je njena majka Irina od Monferata, druga zena Andronika II, imala nekoliko neuspesnih trudnoca. Kad je Simonida trebalo da se rodi, zapaljeno je 12 sveca pred ikonama 12 apostola. Najduze je gorela sveca pred ikonom apostola Simona po kome je princeza tako dobila ime. Andronik II bio je dugovecan ali slab vladar. Vise je voleo da se bavi ucenim teoloskim raspravama nego da ratuje. Pritisnut nedacama, ponudio je osvajacu sa severa, srpskom kralju Milutinu, ruku svoje petogodisnje kcerke Simonide. Tako je Bog odredio i o tome nema sta vise da se razmislja, govorila bi u sebi Simonida osecajuci, ipak, negde duboko u sebi nepravdu. Iako odrasla u Srbiji, i dalje je cesto sanjala carski istok gde se sunce radja, i onaj topli vetar i beskrajno svetlucavo more koje zapljuskuje zidine sarenog grada u kome stoluje jedini car.
Stefan Uros II Milutin imao je nepunih pedeset godina, nekoliko brakova i odraslu decu kad se ozenio petogodisnjom princezom (1299. godine). Strastan i nagao, nije sacekao da od devojcice postane zena, nego, kako je zabelezeno u vizantijskim hronikama, Simonidu povredio i ucinio dozivotno nerotkinjom. Trpela je cele dve decenije. Trpela je kralja, tog za nju starog coveka, izboranog, bradatog, i s jezom se secala onog trenutka kad joj je postao muz.
Trpela je svekrvu Jelenu Anzujsku koja je nije volela, jer nije volela ni Vizantiju. Trpela je i rodjenu majku, caricu Irinu koja je samo mislila na to kako da iskoristi kcerkin polozaj da bi sinovima Dimitriju ili Teodoru obezbedila nasledje na srpskom prestolu. I od sveg tog zivota u Srbiji, punog svile i brokata, svetkovina, kraljevskih goscenja i lepih jela, proslava, panadjura, sjaja sveca, kaludjera, crkvi, manastira, dvorova, ostali su joj samo trpljenje i skrivena seta.
Porodica Paleolog (skraceni rodoslov) i srpske veze (podebljano)
Dugo je vrebala priliku za konacno bekstvo s dvora. Kad joj je umrla majka, otisla je na sahranu u Carigrad i resila da zauvek ostane u gradu svog detinjstva (1317). Milutin je besneo i pretio... sve dok kolebljivi Andronik II na kraju nije popustio. Ali, Simonida je smislila nov nacin da izbegne povratak muzu. Pre granice, u gradu Seru, odlucila je da se zamonasi i obukla je kaludjersku odecu. Nije joj pomoglo. Dosao je njen polubrat, pocepao joj kaludjerski veo i predao je Srbima. U to doba imala je nesto vise od 20 godina, a Milutin skoro 70.
Vec ostareli srpski kralj, mozda u zelji da bar pred kraj zivota odobrovolji svoju razocaranu kraljicu, naredio je da se izgradi jedna od najlepsih medju njegovim mnogobrojnim zaduzbinama - Gracanica. U crkvi su sacuvani portreti kralja i kraljice koji ne stoje zajedno, kako to cesto biva, nego su naslikani na dva odvojena stuba. Mozda je, nakon bekstva u Carigrad, Simonida tako pozelela. Na fresci, Milutin - starac duge, bele brade - u rukama drzi zaduzbinu. Bogato odevena, s raskosnom krunom i nakitom, naslikana je kraljica, zena prefinjenog izgleda, koja ostavlja utisak izvesne odsutnosti. Kao da je slikar zeleo da pokaze da su kraljicine misli vec negde drugde, izvan zemlje Tribala.
Kandilo za Milutinov grob
Prisecala se Simonida i onog dana kad je njen muz, Bogom i roditeljima dan, malaksao i nepokretan pao u postelju. Silnik je odjednom postao slabiji od deteta. „I ne bese glasa ni slusanja od njega jer se bese svezao jezik njegov”, zapisao je arhiepiskop Danilo II. Dvor se skoro odmah ispraznio. Vecina je trazila naklonost mogucih naslednika. Samrtnika su ostavili kaludjerima i Simonidi koja ga je negovala tih poslednjih dana. Davala mu je vode tek da prezivi, ali da trpi zedj.
Molio je pogledom za malo vode onaj koji tokom zivota nikada nije zamolio. Milutin je uvek, bez pitanja, grabio sve sto bi pozeleo - zemlje, zene, bogatstvo. Srbiju je udvostrucio na racun Vizantije, bratu je preoteo kraljevstvo, bratanca bacio u tamnicu, sina oslepeo. Kasnije bi se kajao, ispovedao i svake godine gradio po jednu zaduzbinu. Dok ga je Simonida sahranjivala u manastiru Banjska, vec su medjusobno vojevali pretendenti za srpsko nasledje: Stefan, Konstantin i Vladislav. Te, 1322, godine Simonida se vratila u Carigrad, gde je takodje trajao gradjanski rat za presto izmedju ostarelog ali upornog Andronika II i njegovog unuka Andronika III. Najzad je bila slobodna.
Ostala je verna ocu, koga je hrabrila laznim predskazanjima gatara. Iako je jos bila mlada, nije zelela drugog muza. Sklonila se u manastir Svetog Andrije. Tamo ju je cekao mir. Ali, posto je Andronik II bio primoran da sidje s prestola i ode u manastir (maja 1328), kcerka Simonida ga je negovala. Posle oceve smrti (1332) zamolila je ucenog Grigoru da sastavi posmrtnu pesmu za bivseg cara. Kad su joj nakon nekoliko godina stigle vesti o tome da je Srpska crkva proglasila Milutina za sveca, tek na trenutak ponovo je osetila onaj stari nemir koji je vec pocela da zaboravlja. Ali, brzo se pribrala i vratila svojim duznostima. U hagiografiji svetog kralja Milutina Danilov ucenik zapisao je da je kraljica udova iz Carigrada poslala „kandilo od skupocenog zlata i takodje platna skupocena” za Milutinov grob. Poslednji put Simonida se spominje 1336. godine kad je bila prisutna na velikom zboru koji je sazvao njen necak. Tom prilikom car Andronik III je bivsoj srpskoj kraljici iskazao posebno postovanje. Ne zna se tacno kad je umrla.
Carske veze
Iako najpoznatija, Simonida nije bila jedina princeza na srpskom dvoru iz kuce Paleologa. Stefan Uros III Decanski (Milutinov sin) ozenio se 1325. (drugi put) Marijom Paleolog, kcerkom panipersevasta i cesara Jovana, namesnika Soluna (sinovca cara Andronika II). Opsednut zeljom svakog potomka roda Paleologa za vlast po svaku cenu, Jovan je pokusao da uz pomoc srpskog zeta stvori sebi nezavisnu drzavicu oko grada Soluna. Medjutim, ubrzo je umro. Kad se udala, Marija je imala dvanaest godina, a njen muz pedeset. Imali su vise dece, od kojih je najpoznatiji Simeon (Sinisa) Nemanjic, srpski despot u vreme cara Dusana, kasnije car u Tesaliji. Nakon muzevljeve smrti, Marija se nije vratila u Vizantiju kao njena tetka Simonida, nego se zamonasila u Srbiji. Umrla je u Skoplju 1355. godine kao monahinja Marta.
Despot Stefan Lazarevic ozenio se 1405. godine Jelenom iz plemicke porodice Gatiluzi, svastikom cara Jovana VII Paleologa. Njeni otac i deda vladali su ostrvom Lezbosom i bili su u bliskom srodstvu s vizantijskim Paleolozima, zbog cega se verovatno Stefan i odlucio na ovaj brak u kome nije bilo dece.
Treca princeza iz kuce Paleologa bila je Jelena, kci poslednjeg morejskog (peloponeskog) despota Tome Paleologa (brata poslednjeg vizantijskog cara Konstantina XI Dragasa), koja se udala za despota Lazara Brankovica (sina despota Djurdja). Bio je to brak sklopljen 1446. godine izmedju potomaka vladarskih kuca dve drzave - Vizantije i Srbije - koje su obe vec bile osudjene na propast. U dubrovackom arhivu sacuvana je zanimljiva beleska o proputovanju princeze Jelene kroz Dubrovnik. Na zahtev srpskog despota Dubrovcani su spremili dve galije i dali detaljna uputstva zapovednicima kako da se ponasaju prilikom prevoza neveste.
Priredjena je i svecanost za docek princeze. Pet plemica poslo joj je u susret u Cavtat, a na pristanistu u Dubrovniku docekali su je knez s Malim vecem i s dubrovackim damama. Komisija od tri clana starala se o smestaju i hrani princeze, u iznosu od 50 perpera dnevno, uz „zive kokote (tj. petlove) koje ce Grci prigotoviti na svoj nacin”. U toku boravka dubrovacke gospodje pozvane su „na tanac” (tj. ples), zatim na gozbu u velikoj dvorani vladine palate. Za bracni poklon buducoj despotici Dubrovcani su u Mlecima narucili barsun i hermelin u vrednosti od 300 dukata. U poslednjim danima pred propast despotovine, Jelena je igrala znacajnu politicku ulogu u Srbiji. Umrla je kao monahinja Hipomena 1476. godine na dvoru svog zeta Leonarda Toka, vojvode od Santa Maure (ostrva u Kefaloniji).
Despot Lazar i Jelena imali su tri kceri od kojih su dve ostavile potomstvo. Zanimljivo je da se Jelenina sestra Zoe (Sofija), mladja kcerka despota Tome Paleologa, 1472. godine udala za ruskog velikog kneza Ivana III Vasiljevica. Na osnovu tog braka s naslednicom Paleologa, potonji ruski carevi izvodili su pravo na nasledje Vizantijskog carstva i proglasili Moskvu za „treci Rim”.
Poznato je da su i neke srpske princeze bile udate u kucu Paleologa. Jedina Srpkinja koja je postala vizantijska carica bila je Jelena Dragas, kci gospodara Makedonije Konstantina Dejanovica. Udala se 1392. godine za cara Manojla II Paleologa s kojim je rodila desetoro dece, od kojih su odrasla osmorica sinova. Njeni sinovi bili su i dva poslednja vizantijska cara, Jovan VIII i nezaboravni car Konstantin XI, po dedi nazivan Dragas. Tek je Konstantin, poslednji od Paleologa, braneci do poslednjeg daha zidine Carigrada, uspeo svojom mucenickom smrcu 1453. godine da iskupi davni greh svog pretka Mihaila VIII i da ostavi primer hrabrosti za daleko neko pokolenje. Jelena je, preko sina Tome, bila baba gore pomenutoj srpskoj despotici Jeleni, kao i ruskoj carici Zoe Sofiji. Umrla je kao monahinja Ipomena, tri godine pre konacnog pada Vizantije.
Marija Brankovic, kci despota Stefana Slepog, udala se 1485. godine za Bonifacija III Paleologa, markiza od Monferata. Markiz Bonifacije bio je potomak mladje, italijanske grane vizantijskih careva koja je poticala od rodjenog brata srpske kraljice Simonide po imenu Teodor.
Preko majcinog nasledja (carica Irina od Monferata), Teodor Paleolog postao je italijanski markiz od Monferata (1306. godine) i tako zasnovao italijansku granu loze Paleologa. Vencanje Marije Brankovic i markiza Bonifacija Paleologa obavljeno je u Insbruku preko predstavnika (par procurationem), a uz prisustvo nemackog cara Fridriha III koji je i posredovao u zakljucenju ovog braka izmedju dva potomka cuvenih vladarskih porodica s Balkana. Iz Insbruka Marija je s majkom (sveta Angelina) i bratom Djordjem (sveti Maksim Brankovic) otisla u muzevljevu prestonicu Kazale. U braku je bila samo osam godina. Ostala je udovica s 27 godina, a umrla dve godine kasnije. Iza sebe ostavila je dva sina koji su postali markizi od Monferata: Giljelma IX Lazara (umro 1518) i Djandjordja Sebastijana (umro 1533).
Muska grana italijanskih Paleologa izumrla je s Marijinim unukom po imenu Bonifacije IV. Medjutim, vanbracna grana ove porodice produzila se sve do danas. Po zenskoj liniji, Marija Brankovic je predak mnogih cuvenih evropskih dinastija, poput porodica Burbon, Braganca, Habzburg, Este, Gonzaga, Orlean, Meternih, Savoja, Sforca i drugi.
Dusko Lopandic
link
Sjaj daleke zvezde
Vec ostareli srpski kralj Milutin, mozda u zelji da bar pred kraj zivota odobrovolji svoju kraljicu, naredio je da se izgradi jedna od najlepsih njegovih zaduzbina - Gracanica
Ilustrovao Goran Gorski
Imala je samo pet godina kad je otisla iz Carigrada. Verovatno je jedva ponesto pamtila iz roditeljskog doma, mozda cvrkut ptica oko dvorca, visoke zidove boje meda ili odsjaj svetlosti sto se razliva nad Zlatnim rogom i kupolama kad sunce tone u more. Bila je mala, veoma mala, kad je krenula na zapad - medju Tribale (kako su u Vizantiji nazivali Srbe), gde su je dali, poklonili, prodali... Koja je prava rec, pitala bi se u sebi mnogo godina kasnije u miru manastira, dok bi spustenih ociju prinosila hranu ostarelom, gotovo poluslepom ocu Androniku. Znala je sta bi joj odgovorio. Ponavljao je to vec stotinu puta i sve cesce sto je bivao stariji: „Pokrajine carstva bile su opustosene, stanovnistvo odvedeno u ropstvo i carica i ja nismo imali drugog izbora nego da se rastanemo sa svojim dragim i premladim detetom i da ga predamo u ruke jednog varvarina - kralja bez osecaja. Oruzje nije moglo naterati neprijatelja na mir, a nijedan mir zakljucen s njim ne bi bio tako potpun i trajan kao mir potkrepljen zenidbom. A car nema drugog roditelja osim zakona i nema druge dece osim svih Romeja.”
Sve te reci primala je s mirom, hriscanskom pokornoscu i poniznoscu, onako kako joj duznost nalaze kad se radi o recima oca, pa uz to jos i cara, iako bivseg. Jer Bog - koji je jedan, uvek pravedan i milosrdan - Bog joj je odredio sudbinu kakvu je imala i na koju ne sme da se zali nego, i pored svega, treba da bude ponosna. Ispunila je svoj dug princeze rodjene u purpuru. Simonida Paleolog, porfirogenita i kraljica Srbije.
Sticenica svetog Simona
Setna je prica o carskom rodu Paleologa jer to je povest o opadanju i kraju velike civilizacije, o sumraku carstva koje je neprekidno s Rimskom imperijom vladalo i opstajalo mediteranskim svetom vise od dva milenijuma. Carstva ne umiru lako. Tako ni Romejsko carstvo (tj. Vizantija) nije palo cak ni onda kad su zapadni krstasi u 4. krstaskom ratu 1204. godine osvojili Carigrad. Samo pola veka kasnije, jedan Paleolog - Simonidin deda i osnivac nove carske dinastije - Mihailo VIII na celu vizantijske vojske ponovo ce uci u Konstantinopolj (1264. godine) koji ce jos dva veka biti glavni grad carstva. Ali, iako je obnovio carstvo, Mihailo VIII Paleolog nije za sobom ostavio dobru uspomenu. Upamcena su dva njegova velika greha: oslepeo je svog suvladara, desetogodisnjeg decaka Jovana IV Laskarisa ciji je bio tutor. Drugi greh je u ocima pravoslavnih bio jos veci, toliki da je naslednik Mihaila VIII - Andronik II Paleolog - morao da sahrani oca na tajnom mestu kako mu ogorceni monasi i vernici ne bi obescastili posmrtne ostatke. Greh Mihaila VIII bio je u tome sto je prihvatio crkvenu uniju s katolickom crkvom, pa je, ne pokajavsi se, i umro kao unijat. Andronik II vratio se pravoslavlju, ali to mu nije mnogo pomoglo da ojaca vec sasvim oslabljeno i smanjeno carstvo. Da li je greh prvog Paleologa, u dva navrata izopstenog iz crkve, bacio senku prokletstva na sve njegovo potomstvo, pa i na drzavu?
Kraljica Simonida, kcerka cara Andronika II Paleologa, zena kralja Milutina, na fresci iz crkve Uspenja Presvete Bogorodice u Gracanici
Simonida se rodila oko 1292. godine, u ono doba kad se Vizantija vec pretvorila u svoju senku. Ostala je prica da je njena majka Irina od Monferata, druga zena Andronika II, imala nekoliko neuspesnih trudnoca. Kad je Simonida trebalo da se rodi, zapaljeno je 12 sveca pred ikonama 12 apostola. Najduze je gorela sveca pred ikonom apostola Simona po kome je princeza tako dobila ime. Andronik II bio je dugovecan ali slab vladar. Vise je voleo da se bavi ucenim teoloskim raspravama nego da ratuje. Pritisnut nedacama, ponudio je osvajacu sa severa, srpskom kralju Milutinu, ruku svoje petogodisnje kcerke Simonide. Tako je Bog odredio i o tome nema sta vise da se razmislja, govorila bi u sebi Simonida osecajuci, ipak, negde duboko u sebi nepravdu. Iako odrasla u Srbiji, i dalje je cesto sanjala carski istok gde se sunce radja, i onaj topli vetar i beskrajno svetlucavo more koje zapljuskuje zidine sarenog grada u kome stoluje jedini car.
Stefan Uros II Milutin imao je nepunih pedeset godina, nekoliko brakova i odraslu decu kad se ozenio petogodisnjom princezom (1299. godine). Strastan i nagao, nije sacekao da od devojcice postane zena, nego, kako je zabelezeno u vizantijskim hronikama, Simonidu povredio i ucinio dozivotno nerotkinjom. Trpela je cele dve decenije. Trpela je kralja, tog za nju starog coveka, izboranog, bradatog, i s jezom se secala onog trenutka kad joj je postao muz.
Trpela je svekrvu Jelenu Anzujsku koja je nije volela, jer nije volela ni Vizantiju. Trpela je i rodjenu majku, caricu Irinu koja je samo mislila na to kako da iskoristi kcerkin polozaj da bi sinovima Dimitriju ili Teodoru obezbedila nasledje na srpskom prestolu. I od sveg tog zivota u Srbiji, punog svile i brokata, svetkovina, kraljevskih goscenja i lepih jela, proslava, panadjura, sjaja sveca, kaludjera, crkvi, manastira, dvorova, ostali su joj samo trpljenje i skrivena seta.
Porodica Paleolog (skraceni rodoslov) i srpske veze (podebljano)
Dugo je vrebala priliku za konacno bekstvo s dvora. Kad joj je umrla majka, otisla je na sahranu u Carigrad i resila da zauvek ostane u gradu svog detinjstva (1317). Milutin je besneo i pretio... sve dok kolebljivi Andronik II na kraju nije popustio. Ali, Simonida je smislila nov nacin da izbegne povratak muzu. Pre granice, u gradu Seru, odlucila je da se zamonasi i obukla je kaludjersku odecu. Nije joj pomoglo. Dosao je njen polubrat, pocepao joj kaludjerski veo i predao je Srbima. U to doba imala je nesto vise od 20 godina, a Milutin skoro 70.
Vec ostareli srpski kralj, mozda u zelji da bar pred kraj zivota odobrovolji svoju razocaranu kraljicu, naredio je da se izgradi jedna od najlepsih medju njegovim mnogobrojnim zaduzbinama - Gracanica. U crkvi su sacuvani portreti kralja i kraljice koji ne stoje zajedno, kako to cesto biva, nego su naslikani na dva odvojena stuba. Mozda je, nakon bekstva u Carigrad, Simonida tako pozelela. Na fresci, Milutin - starac duge, bele brade - u rukama drzi zaduzbinu. Bogato odevena, s raskosnom krunom i nakitom, naslikana je kraljica, zena prefinjenog izgleda, koja ostavlja utisak izvesne odsutnosti. Kao da je slikar zeleo da pokaze da su kraljicine misli vec negde drugde, izvan zemlje Tribala.
Kandilo za Milutinov grob
Prisecala se Simonida i onog dana kad je njen muz, Bogom i roditeljima dan, malaksao i nepokretan pao u postelju. Silnik je odjednom postao slabiji od deteta. „I ne bese glasa ni slusanja od njega jer se bese svezao jezik njegov”, zapisao je arhiepiskop Danilo II. Dvor se skoro odmah ispraznio. Vecina je trazila naklonost mogucih naslednika. Samrtnika su ostavili kaludjerima i Simonidi koja ga je negovala tih poslednjih dana. Davala mu je vode tek da prezivi, ali da trpi zedj.
Molio je pogledom za malo vode onaj koji tokom zivota nikada nije zamolio. Milutin je uvek, bez pitanja, grabio sve sto bi pozeleo - zemlje, zene, bogatstvo. Srbiju je udvostrucio na racun Vizantije, bratu je preoteo kraljevstvo, bratanca bacio u tamnicu, sina oslepeo. Kasnije bi se kajao, ispovedao i svake godine gradio po jednu zaduzbinu. Dok ga je Simonida sahranjivala u manastiru Banjska, vec su medjusobno vojevali pretendenti za srpsko nasledje: Stefan, Konstantin i Vladislav. Te, 1322, godine Simonida se vratila u Carigrad, gde je takodje trajao gradjanski rat za presto izmedju ostarelog ali upornog Andronika II i njegovog unuka Andronika III. Najzad je bila slobodna.
Ostala je verna ocu, koga je hrabrila laznim predskazanjima gatara. Iako je jos bila mlada, nije zelela drugog muza. Sklonila se u manastir Svetog Andrije. Tamo ju je cekao mir. Ali, posto je Andronik II bio primoran da sidje s prestola i ode u manastir (maja 1328), kcerka Simonida ga je negovala. Posle oceve smrti (1332) zamolila je ucenog Grigoru da sastavi posmrtnu pesmu za bivseg cara. Kad su joj nakon nekoliko godina stigle vesti o tome da je Srpska crkva proglasila Milutina za sveca, tek na trenutak ponovo je osetila onaj stari nemir koji je vec pocela da zaboravlja. Ali, brzo se pribrala i vratila svojim duznostima. U hagiografiji svetog kralja Milutina Danilov ucenik zapisao je da je kraljica udova iz Carigrada poslala „kandilo od skupocenog zlata i takodje platna skupocena” za Milutinov grob. Poslednji put Simonida se spominje 1336. godine kad je bila prisutna na velikom zboru koji je sazvao njen necak. Tom prilikom car Andronik III je bivsoj srpskoj kraljici iskazao posebno postovanje. Ne zna se tacno kad je umrla.
Carske veze
Iako najpoznatija, Simonida nije bila jedina princeza na srpskom dvoru iz kuce Paleologa. Stefan Uros III Decanski (Milutinov sin) ozenio se 1325. (drugi put) Marijom Paleolog, kcerkom panipersevasta i cesara Jovana, namesnika Soluna (sinovca cara Andronika II). Opsednut zeljom svakog potomka roda Paleologa za vlast po svaku cenu, Jovan je pokusao da uz pomoc srpskog zeta stvori sebi nezavisnu drzavicu oko grada Soluna. Medjutim, ubrzo je umro. Kad se udala, Marija je imala dvanaest godina, a njen muz pedeset. Imali su vise dece, od kojih je najpoznatiji Simeon (Sinisa) Nemanjic, srpski despot u vreme cara Dusana, kasnije car u Tesaliji. Nakon muzevljeve smrti, Marija se nije vratila u Vizantiju kao njena tetka Simonida, nego se zamonasila u Srbiji. Umrla je u Skoplju 1355. godine kao monahinja Marta.
Kraljica Marija Paleologina
(zena Stefana Decanskog)
natpis na grobnoj ploci (1355)
„Iz carskog ruha proistekoh i u carsko opet stigoh, koja u ovom svetu miloscu onog ko me sazda vladarkom zvana bejah Marija. Monaskog udostojih se obraza i u njemu narecena bejah Marta kad smrtni cas na me dodje. I zemlji bejah predata u leto 6863. meseca aprila u sedmi dan, dok carstvova premili moj sin svim Srbljima i Grcima, samodrzavni car Stefan i premili moj unuk, kralj Uros.
A vas, oci i braco u Gospodu, molim pomenite me u molitvama svojim”.
Despot Stefan Lazarevic ozenio se 1405. godine Jelenom iz plemicke porodice Gatiluzi, svastikom cara Jovana VII Paleologa. Njeni otac i deda vladali su ostrvom Lezbosom i bili su u bliskom srodstvu s vizantijskim Paleolozima, zbog cega se verovatno Stefan i odlucio na ovaj brak u kome nije bilo dece.
Treca princeza iz kuce Paleologa bila je Jelena, kci poslednjeg morejskog (peloponeskog) despota Tome Paleologa (brata poslednjeg vizantijskog cara Konstantina XI Dragasa), koja se udala za despota Lazara Brankovica (sina despota Djurdja). Bio je to brak sklopljen 1446. godine izmedju potomaka vladarskih kuca dve drzave - Vizantije i Srbije - koje su obe vec bile osudjene na propast. U dubrovackom arhivu sacuvana je zanimljiva beleska o proputovanju princeze Jelene kroz Dubrovnik. Na zahtev srpskog despota Dubrovcani su spremili dve galije i dali detaljna uputstva zapovednicima kako da se ponasaju prilikom prevoza neveste.
Priredjena je i svecanost za docek princeze. Pet plemica poslo joj je u susret u Cavtat, a na pristanistu u Dubrovniku docekali su je knez s Malim vecem i s dubrovackim damama. Komisija od tri clana starala se o smestaju i hrani princeze, u iznosu od 50 perpera dnevno, uz „zive kokote (tj. petlove) koje ce Grci prigotoviti na svoj nacin”. U toku boravka dubrovacke gospodje pozvane su „na tanac” (tj. ples), zatim na gozbu u velikoj dvorani vladine palate. Za bracni poklon buducoj despotici Dubrovcani su u Mlecima narucili barsun i hermelin u vrednosti od 300 dukata. U poslednjim danima pred propast despotovine, Jelena je igrala znacajnu politicku ulogu u Srbiji. Umrla je kao monahinja Hipomena 1476. godine na dvoru svog zeta Leonarda Toka, vojvode od Santa Maure (ostrva u Kefaloniji).
Despot Lazar i Jelena imali su tri kceri od kojih su dve ostavile potomstvo. Zanimljivo je da se Jelenina sestra Zoe (Sofija), mladja kcerka despota Tome Paleologa, 1472. godine udala za ruskog velikog kneza Ivana III Vasiljevica. Na osnovu tog braka s naslednicom Paleologa, potonji ruski carevi izvodili su pravo na nasledje Vizantijskog carstva i proglasili Moskvu za „treci Rim”.
SIMONIDA
(Milan Rakic)
Iskopase ti oci lepa sliko,
Veceri jedne na kamenoj ploci,
Znajuci tad da ga ne vidi niko,
Arbanas ti je nozem izbo oci.
Ali dirnuti rukom nije hteo
Ni otmeno ti lice, niti usta,
Ni zlatnu krunu, ni kraljevski veo,
Pod kojim lezi kosa tvoja gusta.
I sad u crkvi, na kamenom stubu,
U iskicenom mozaik odelu,
Dok mirno snosis sudbu svoju grubu,
Gledam te tuznu, svecanu i belu;
I kao zvezde ugasene, koje
Coveku ipak salju svetlost svoju
Te covek vidi sjaj, oblik i boju
Dalekih zvezda sto vec ne postoje,
Tako na mene sa mracnog zida,
Na pocadjaloj i starinskoj ploci,
Sijaju sada, tuzna Simonida,
Tvoje vec davno iskopane oci.
Poznato je da su i neke srpske princeze bile udate u kucu Paleologa. Jedina Srpkinja koja je postala vizantijska carica bila je Jelena Dragas, kci gospodara Makedonije Konstantina Dejanovica. Udala se 1392. godine za cara Manojla II Paleologa s kojim je rodila desetoro dece, od kojih su odrasla osmorica sinova. Njeni sinovi bili su i dva poslednja vizantijska cara, Jovan VIII i nezaboravni car Konstantin XI, po dedi nazivan Dragas. Tek je Konstantin, poslednji od Paleologa, braneci do poslednjeg daha zidine Carigrada, uspeo svojom mucenickom smrcu 1453. godine da iskupi davni greh svog pretka Mihaila VIII i da ostavi primer hrabrosti za daleko neko pokolenje. Jelena je, preko sina Tome, bila baba gore pomenutoj srpskoj despotici Jeleni, kao i ruskoj carici Zoe Sofiji. Umrla je kao monahinja Ipomena, tri godine pre konacnog pada Vizantije.
Marija Brankovic, kci despota Stefana Slepog, udala se 1485. godine za Bonifacija III Paleologa, markiza od Monferata. Markiz Bonifacije bio je potomak mladje, italijanske grane vizantijskih careva koja je poticala od rodjenog brata srpske kraljice Simonide po imenu Teodor.
Preko majcinog nasledja (carica Irina od Monferata), Teodor Paleolog postao je italijanski markiz od Monferata (1306. godine) i tako zasnovao italijansku granu loze Paleologa. Vencanje Marije Brankovic i markiza Bonifacija Paleologa obavljeno je u Insbruku preko predstavnika (par procurationem), a uz prisustvo nemackog cara Fridriha III koji je i posredovao u zakljucenju ovog braka izmedju dva potomka cuvenih vladarskih porodica s Balkana. Iz Insbruka Marija je s majkom (sveta Angelina) i bratom Djordjem (sveti Maksim Brankovic) otisla u muzevljevu prestonicu Kazale. U braku je bila samo osam godina. Ostala je udovica s 27 godina, a umrla dve godine kasnije. Iza sebe ostavila je dva sina koji su postali markizi od Monferata: Giljelma IX Lazara (umro 1518) i Djandjordja Sebastijana (umro 1533).
Muska grana italijanskih Paleologa izumrla je s Marijinim unukom po imenu Bonifacije IV. Medjutim, vanbracna grana ove porodice produzila se sve do danas. Po zenskoj liniji, Marija Brankovic je predak mnogih cuvenih evropskih dinastija, poput porodica Burbon, Braganca, Habzburg, Este, Gonzaga, Orlean, Meternih, Savoja, Sforca i drugi.
Dusko Lopandic
link