Post by Emperor AAdmin on Dec 27, 2007 19:20:36 GMT -5
Kako se primenila umetnost
Ulicne slike i prilike
U savremenom svetu plakati se nalaze svuda: na velikim panoima - „bilbordima”, zidovima, izlozima, ogradama, cak i kantama za smece. Svako ko pored njih prodje svesno i nesvesno prima najrazlicitije poruke. To su odavno shvatili ljudi iz vlade, vojske, trgovine, kulture i sveta zabave, pa su cesto upotrebljavali, ali i zloupotrebljavali, sve moci plakata
Prilog za istoriju srpskog plakata – kako su Miticeve robne kuce tridesetih godina proslog veka pomagale uredjenju rastuceg saobracaja!
Rec plakat potice od novolatinske reci „placare” i „placatum”, sto znaci veliki oglas, objavu ili proglas, istaknutu na zidu ili stubu. Takodje, plakat na engleskom „poster”, „posted up”, znaci postavljeno na stub, a na francuskom „affiche” i nemackom „anschlag” - prilepljivanje, nalepljivanje.
Pretece plakata nalaze se u egipatskim papirusima, sumerskim natpisima, rimskim plocicama sa obavestenjima o gladijatorskim i pozorisnim predstavama, srednjovekovnim rukopisima... Medjutim, nastanak plakata vezuje se za sredinu 15. veka i pojavu stamparija, jer se samo tako mogao dobiti tekst u velikom tirazu koji se postavljao na javna mesta.
Od samog pocetka vlast je u stampanom tekstu videla opasnost ravnu otkricu baruta, zbog cega je preuzela pravo isticanja plakata i zavela strog nadzor u toj oblasti. Na primer, u Francuskoj je 1534. godine zapreceno javnim spaljivanjem u gradu onima koji lepe plakata bez dozvole i njihovim jatacima, a u Engleskoj je 1586. godine doneto naredjenje da pravo stampe imaju samo univerziteti u Oksfordu i Kembridzu i grad London. Naravno, drzavi i crkvi nisu smetale „trgovacke karte” - leci s nazivom preduzeca, adresom i spiskom robe koja se tu prodaje, niti pozorisne objave, vec politicki plakati s karikaturama preko kojih se sirio „opasan smeh”. Posto su takve teme tokom 17. i 18. veka u Engleskoj i Francuskoj postale sve cesce, vlast je morala da popusti. Godine 1652. plakaterima se pretilo „samo” bicevanjem, dok je 1721. godine dekretom odredjeno da njihov broj u Parizu ne sme da prelazi cetrdeset, i da se po jedan primerak svakog plakata mora dostaviti Kraljevskoj biblioteci.
Radjeni na omanjem listu hartije, sa gusto pisanim tekstom uokvirenim bordurom i ilustracijama u drvorezu ili bakrorezu, plakati su licili jedni na druge. Medjutim, posle otkrica nove tehnike stampanja - litografije, za koju su se zainteresovali veliki umetnici, sve se promenilo. Plakat je ujedno postao i poruka i umetnicko delo, sto mu je dalo veliku moc da „zavodi, podstice, prodaje, obrazuje, ubedjuje...”
Slikar Tuluz-Lotrek (za neupucene, ovaj nizi) i Sarl Zidler, vlasnik „Mulen ruza”, pred jednim od umetnikovih plakata.
Dva „zlatna doba”
Nagli razvoj plakata zapoceo je sredinom 19. veka kad su postavljeni i prvi reklamni stubovi predvidjeni za velike formate. Cast da na taj nacin izlozi svoje radove u Parizu odmah je stekao slikar i graficar Zil Sere. Po povratku iz Engleske, gde je usavrsio tehniku litografije u boji, otvorio je stampariju i vise nije razmisljao o pozivnicama i etiketama za tegle s dzemom koje je nekada crtao, vec o modernim plakatima. Kao uzor nametnuo mu se plakat Frederika Vokera „Zena u belom” koji je zbog novog stila 1871. godine u Londonu izazvao veliko odusevljenje. Sledeci taj nacin, Sere je u velikim kompozicijama slavio zensku lepotu, naglasavajuci da voli velike formate, na primer 2,4 metra, jer na njih mogu da stanu figure zena u prirodnoj velicini. Kao prvi profesionalni umetnik plakata na svetu, uradio je blizu hiljadu plakata koji su dugi niz godina ukrasavali Pariz dajuci mu posebnu privlacnost.
Za vreme „Belle EpoЬue” krajem 19. veka, mnogi ozbiljni i ugledni umetnici pridruzili su se Sereu i plakat je doziveo prvo „zlatno doba”. Kad je cuveni slikar Anri de Tuluz-Lotrek 1891. godine po narudzbini direktora „Mulen ruza” nacrtao plakat gde igracica La Guli u zanosu igre otkriva belinu donjeg rublja, izazvao je veliki skandal.
„Liga za vrlinu i moralnost masa” pozurila je da prekrije sve primerke, ali vec je bilo kasno - pored ulica plakat je osvojio i naklonost publike. U narednih deset godina Tuluz-Lotrek uradio je 368 litografija, gde je umesto „zasladjenih” tema najcesce prikazivao polusvet („demi-monde”) i scene iz nocnog zivota kabarea, klubova, kan-kana... Medju tim delima koja se odlikuju lakocom i finocom izrade, nalaze se i reklame za proizvodjaca bombona iz Cering Krosa u Londonu, americkog proizvodjaca stamparskih boja, cak i Simsonove lance za bicikle.
Tih godina kad je plakat sticao privrzenike, neki umetnici doziveli su „krizu savesti” i pristali su da im se na slikama dopise naziv nekog proizvoda i taj rad upotrebi u reklamne svrhe. Na tu ideju prvi je dosao direktor preduzeca „Pears’ Soap”, koji je ubedio slikara Dzona Milejza da ustupi svoje delo - portret decaka koji pravi mehurice od sapunice - da bi se njime reklamirao sapun. Neverovatan uspeh „Mehurica” podstakao je crtace da ponude plakate sa opstom namenom, gde je uz neutralnu sliku pisalo „Neciji dzem” ili „Necije mleko”, sto je omogucavalo kupcu plakata da sam upise ime svog proizvoda ili preduzeca. Recimo, jedan proizvodjac bicikala dosetio se da iznad slike obnazene lepotice napise „Imati bicikl Kymris”.
U isto vreme pojavio se i veliki broj crtaca koji su bestidno krali ideje i resenja velikih umetnika. U vrhu liste najvise kopiranih nasao se slikar Alfons Muha, koji se proslavio pozorisnim plakatima s likom glumice Sare Bernar, a potom i reklamnim plakatima za „Nestle”, proizvodjace paste za zube, sampanjca, piva, mleka u prahu... Njegov stil toliko se rasirio da je postao uzor za tkanine. Medjutim, nakon sto je 1894. godine plakat stigao u Ameriku, slikar Obri Berdsli postao je licnost bez premca u broju likovnih dvojnika. Iako je u Engleskoj uradio samo dva-tri plakata za svoje prijatelje, ostavio je neverovatan utisak. Svaki gradic u Americi imao je makar jednog umetnika „tipa Berdsli”, dok im se u velikim gradovima nije znalo broja.
Muhin plakat za Saru Bernar
Kao nova, vazna grana umetnosti, plakat se nasao u sredistu zbivanja. Pored odrzavanja izlozbi, njime su se bavili specijalizovani casopisi, galerije, berze, kriticari, klubovi kolekcionara... Posto su pojedini stvaraoci postali legende jos za zivota, stekli su veliki broj obozavalaca koji su cekali priliku da plakate skinu sa zidova i odnesu kuci. U tome su se posebno isticali kolekcionari mada su radije jurili stampare i plakatere, pokusavajuci da ih podmite. U isto vreme, medju trgovcima pojavili su se crnoberzijanci, ali i falsifikatori, koji su vesto izradjivali najtrazenije primerke. Iako u manjem broju, postojala su i drustva neprijatelja plakata - oni su zahtevali da se plakati „likvidiraju”, da se njihovo divljanje ukroti, da se na „golisavim” figurama boginja i obicnih zena docrta odeca...
Drugo zlatno doba plakata bilo je dvadesetih i tridesetih godina 20. veka i njemu su posebno doprinela dva velika imena: E. Maknajt Kaufer u Britaniji i A. Muron Kasandr u francuskoj. U to vreme potrosacko drustvo, vezano za masovnu proizvodnju, postalo je zavisno od reklama, pa su veliki uspeh imali plakati za automobile, benzin, pice, slatkise, turisticke agencije, industriju zabave - posebno film. O svemu tome brinuli su strucnjaci, a ne kao nekad vlasnici preduzeca, pa je zbog toga proucavan uticaj na mase sa psiholoske strane. Sva saznanja u ubedjivanju i delovanju na razum i osecanja iskoriscena su u ratnim i politickim plakatima koji su se nazalost u novom dobu omasovili.
Umesto razvijanja potrosackog drustva, Prvi svetski rat (1914-1918) doneo je razaranja i novu ulogu plakata. Na samom pocetku vlast se pitala da li ce delovati neozbiljno ako se ljudi pozovu na regrutaciju „na isti nacin na koji se pozivaju da kupe pekmez”. Medjutim, veliki uspeh britanskog plakata iz 1914. godine „Potreban si svojoj zemlji!”, odbacio je sve sumnje. Slicni plakati s prstom uperenim na posmatraca pojavili su se u Italiji, Austrougarskoj, Rusiji, ali nijedan nije doziveo neprolaznu slavu americkog plakata „Ujka Sam”. Dok ga je crtao 1917. godine, Dzejms Montgomeri Fleg pozirao je sam sebi u ogledalu i nije ni slutio da stvara plakat koji ce dostici najveci broj stampanih primeraka u istoriji. Kasnije, „Ujka Sam” je ponovljen u Drugom svetskom ratu i sezdesetih godina 20. veka u vreme „pop-arta” i uvek je privlacio paznju.
Nakon poziva za regrutaciju, pojavili su se plakati za pomoc izbeglicama, borcima i ranjenicima, gde je u vecini slucajeva rat idealizovan. Umetnici koji su prikazivali pravu, surovu sliku rata, poput Frenka Brengvina u Britaniji, kritikovani su i proglasavani za „nepogodne”. U isto vreme u Americi je Odeljenje za likovni publicitet brinulo o plakatima koji su radjeni u velikom broju kako bi jacali rodoljublje.
U pozadini tone „Luzitanija”, a otelotvorenje Britanske imperije nudi mac pravde i poziva na Prvi svetski rat.
„Udarac pesnicom u oko”
I tokom Drugog svetskog rata plakat je, uprkos vestima koje su stizale s radija, bio veoma rasprostranjen. Okupatorska vlast izradjivala je plakate javno da bi narod obavestila, upozorila i zastrasila, dok su se borci za slobodu oglasavali tajno. U tom poslu ucestvovali su i saveznici. Recimo, italijanski plakat „Nemci napolje!” stampali su Amerikanci, dok su plakat za lojalnost Musoliniju stampali Nemci.
U nacistickoj Nemackoj plakati s tekstom „Izdajnik je ko kupuje od Jevrejina” pojavili su se jos tridesetih godina 20. veka kako bi podsticali strah i mrznju prema Jevrejima. Inace, nacisti su za svoje mracne ciljeve koristili tehnicki veoma dobro uradjene plakate, pa ne cudi sto su pod dejstvom propagande cak i deca spijunirala svoje roditelje.
Za vreme Drugog svetskog rata kao najzapazeniji slikar plakata u Americi istakao se Abram Gejmz. Kad je kao dvadesettrogodisnji mladic otisao u vojsku, postavljen je na mesto umetnika odgovornog za plakate u Ministarstvu rata SAD. Njegov prvi ratni plakat nastao je posle sokantnog susreta s vojnom spavaonicom. Svojim drugovima vojnicima obratio se porukom: „Peri noge!” Kasnije, Gejmz je uradio oko sto plakata, a jedan od njih upozorava: „Tvoje pricanje moze da ubije tvoje drugove!”
Ovde galski petao napada nemackog vojnika.
U okupiranoj Jugoslaviji, posebno u Beogradu, ratni plakat postao je deo svakodnevice. Nemacka vlada davala je uputstva o njihovom isticanju, a svako cepanje oznacavala kao sabotazu i nasilje. Plakati protiv Jevreja i komunista pokrivali su sve drzavne ustanove, bioskope, kafane, trgovine, hotele, zeleznicke stanice... U isto vreme mreza ilegalnih partizanskih stamparija izradjivala je plakate malog formata, u tehnici linoreza, obicno u crnoj i crvenoj boji. Slike boraca, ranjenika, napadaca i zrtava, pracene su parolama koje pozivaju na borbu za oslobodjenje. Nazalost, plakati od 1918. do 1941. godine koji su cuvani u Narodnoj biblioteci u Beogradu, vecinom su unisteni u bombardovanju. Posle oslobodjenja, nova vrsta plakata pozivala je na radne akcije za obnovu zemlje, upis narodnog zajma, proslave 1. maja - praznika rada, opismenjavanje... Na njima su se mogli videti dimnjaci, zastave, „radnik Herkules”, srp i cekic, petokraka... Poplava slicnih plakata zahvatila je i Kubu i Sovjetski Savez, gde su „ulicni udzbenici” pozivali na nove radne pobede uz parole tipa „Revolucionari se nikad ne predaju!”
Politicke stranke nastavile su da vode „rat plakatima” koji su se, zbog snage ravne „udarcu pesnicom u oko”, pokazali kao veoma uspesni u pridobijanju glasaca.
Sovjetski plakat iz 1952. godine povodom pobede nad belogardejcima i njihovim saveznicima iz inostranstva.
Novi talas
Kad je posle Drugog svetskog rata doslo do naglog procvata televizije, mislilo se da ce plakat nestati. Ali, desilo se upravo suprotno! Osim sto je postao dopuna televizijskim reklamama, plakat je sezdesetih godina preko umetnickog pravca „pop-art” usao u modu. Pravo ludilo vladalo je za radovima Endija Vorhola, a prestampavani su i plakati iz Prvog svetskog rata, plakati Obrija Berdslija, filmski i cirkuski plakati iz dvadesetih godina, nostalgicni plakati za korsete i gimnasticke vezbe s kraja 19. veka... Cak je i plakat za izlozbu plakata u Svedskoj uramljen i u Londonu prodat po dobroj ceni.
Uporedo s „pop-artom” pojavili su se „hipi” plakati: zivopisni, zbunjujuci, s jakim komplementarnim bojama i efektima kaleidoskopa. Najcudnije je sto su oni, iako namenjeni manjini - ljubiteljima psihodelicnog stila, izuzetno prihvaceni u industriji mode, tekstila, filma...
Ubrzo zatim pojavile su se uvelicane fotografije pop-zvezda, fudbalera, glumaca, romanticnih predela, zalazaka sunca, nagih lepotica... Svaka uvelicana fotografija nazivala se plakatom, posterom, koji su se toliko dobro prodavali da su SAD donosili godisnji promet od 3-4 miliona dolara.
Danas stvaraoci plakata koriste iskustva svojih prethodnika, ali ne zaboravljaju cinjenicu da je tempo zivota veoma brz i da prolaznici nemaju vremena da stoje ispred plakata i dive im se. Zato se moderan plakat oslanja na sto vecu sliku, jarke boje i nekoliko ubedljivih reci tipa „Pivo je najbolje!”. Pomocu nove racunarske i stamparske tehnologije sve vise se upotrebljavaju dzinovski „bilbordi” iako strucnjaci za bezbednost saobracaja naglasavaju da se njima odvlaci paznja vozaca.
Od kada je stupio na istorijsku pozornicu, plakat je do danas veoma izmenio izgled. Ipak, svi primerci koji su uspeli da se sacuvaju i pored izlaganja kisi, vetru, cepanju, prelepljivanju, imaju nesto zajednicko: oni su „ulicne slike i udzbenici”, ali i vise od toga - svedoci i simboli svog vremena iz kojih se moze citati istorija.
Vesna Zivkovic
link
Ulicne slike i prilike
U savremenom svetu plakati se nalaze svuda: na velikim panoima - „bilbordima”, zidovima, izlozima, ogradama, cak i kantama za smece. Svako ko pored njih prodje svesno i nesvesno prima najrazlicitije poruke. To su odavno shvatili ljudi iz vlade, vojske, trgovine, kulture i sveta zabave, pa su cesto upotrebljavali, ali i zloupotrebljavali, sve moci plakata
Prilog za istoriju srpskog plakata – kako su Miticeve robne kuce tridesetih godina proslog veka pomagale uredjenju rastuceg saobracaja!
Rec plakat potice od novolatinske reci „placare” i „placatum”, sto znaci veliki oglas, objavu ili proglas, istaknutu na zidu ili stubu. Takodje, plakat na engleskom „poster”, „posted up”, znaci postavljeno na stub, a na francuskom „affiche” i nemackom „anschlag” - prilepljivanje, nalepljivanje.
Pretece plakata nalaze se u egipatskim papirusima, sumerskim natpisima, rimskim plocicama sa obavestenjima o gladijatorskim i pozorisnim predstavama, srednjovekovnim rukopisima... Medjutim, nastanak plakata vezuje se za sredinu 15. veka i pojavu stamparija, jer se samo tako mogao dobiti tekst u velikom tirazu koji se postavljao na javna mesta.
Od samog pocetka vlast je u stampanom tekstu videla opasnost ravnu otkricu baruta, zbog cega je preuzela pravo isticanja plakata i zavela strog nadzor u toj oblasti. Na primer, u Francuskoj je 1534. godine zapreceno javnim spaljivanjem u gradu onima koji lepe plakata bez dozvole i njihovim jatacima, a u Engleskoj je 1586. godine doneto naredjenje da pravo stampe imaju samo univerziteti u Oksfordu i Kembridzu i grad London. Naravno, drzavi i crkvi nisu smetale „trgovacke karte” - leci s nazivom preduzeca, adresom i spiskom robe koja se tu prodaje, niti pozorisne objave, vec politicki plakati s karikaturama preko kojih se sirio „opasan smeh”. Posto su takve teme tokom 17. i 18. veka u Engleskoj i Francuskoj postale sve cesce, vlast je morala da popusti. Godine 1652. plakaterima se pretilo „samo” bicevanjem, dok je 1721. godine dekretom odredjeno da njihov broj u Parizu ne sme da prelazi cetrdeset, i da se po jedan primerak svakog plakata mora dostaviti Kraljevskoj biblioteci.
Radjeni na omanjem listu hartije, sa gusto pisanim tekstom uokvirenim bordurom i ilustracijama u drvorezu ili bakrorezu, plakati su licili jedni na druge. Medjutim, posle otkrica nove tehnike stampanja - litografije, za koju su se zainteresovali veliki umetnici, sve se promenilo. Plakat je ujedno postao i poruka i umetnicko delo, sto mu je dalo veliku moc da „zavodi, podstice, prodaje, obrazuje, ubedjuje...”
Slikar Tuluz-Lotrek (za neupucene, ovaj nizi) i Sarl Zidler, vlasnik „Mulen ruza”, pred jednim od umetnikovih plakata.
Dva „zlatna doba”
Nagli razvoj plakata zapoceo je sredinom 19. veka kad su postavljeni i prvi reklamni stubovi predvidjeni za velike formate. Cast da na taj nacin izlozi svoje radove u Parizu odmah je stekao slikar i graficar Zil Sere. Po povratku iz Engleske, gde je usavrsio tehniku litografije u boji, otvorio je stampariju i vise nije razmisljao o pozivnicama i etiketama za tegle s dzemom koje je nekada crtao, vec o modernim plakatima. Kao uzor nametnuo mu se plakat Frederika Vokera „Zena u belom” koji je zbog novog stila 1871. godine u Londonu izazvao veliko odusevljenje. Sledeci taj nacin, Sere je u velikim kompozicijama slavio zensku lepotu, naglasavajuci da voli velike formate, na primer 2,4 metra, jer na njih mogu da stanu figure zena u prirodnoj velicini. Kao prvi profesionalni umetnik plakata na svetu, uradio je blizu hiljadu plakata koji su dugi niz godina ukrasavali Pariz dajuci mu posebnu privlacnost.
Za vreme „Belle EpoЬue” krajem 19. veka, mnogi ozbiljni i ugledni umetnici pridruzili su se Sereu i plakat je doziveo prvo „zlatno doba”. Kad je cuveni slikar Anri de Tuluz-Lotrek 1891. godine po narudzbini direktora „Mulen ruza” nacrtao plakat gde igracica La Guli u zanosu igre otkriva belinu donjeg rublja, izazvao je veliki skandal.
„Liga za vrlinu i moralnost masa” pozurila je da prekrije sve primerke, ali vec je bilo kasno - pored ulica plakat je osvojio i naklonost publike. U narednih deset godina Tuluz-Lotrek uradio je 368 litografija, gde je umesto „zasladjenih” tema najcesce prikazivao polusvet („demi-monde”) i scene iz nocnog zivota kabarea, klubova, kan-kana... Medju tim delima koja se odlikuju lakocom i finocom izrade, nalaze se i reklame za proizvodjaca bombona iz Cering Krosa u Londonu, americkog proizvodjaca stamparskih boja, cak i Simsonove lance za bicikle.
Tih godina kad je plakat sticao privrzenike, neki umetnici doziveli su „krizu savesti” i pristali su da im se na slikama dopise naziv nekog proizvoda i taj rad upotrebi u reklamne svrhe. Na tu ideju prvi je dosao direktor preduzeca „Pears’ Soap”, koji je ubedio slikara Dzona Milejza da ustupi svoje delo - portret decaka koji pravi mehurice od sapunice - da bi se njime reklamirao sapun. Neverovatan uspeh „Mehurica” podstakao je crtace da ponude plakate sa opstom namenom, gde je uz neutralnu sliku pisalo „Neciji dzem” ili „Necije mleko”, sto je omogucavalo kupcu plakata da sam upise ime svog proizvoda ili preduzeca. Recimo, jedan proizvodjac bicikala dosetio se da iznad slike obnazene lepotice napise „Imati bicikl Kymris”.
U isto vreme pojavio se i veliki broj crtaca koji su bestidno krali ideje i resenja velikih umetnika. U vrhu liste najvise kopiranih nasao se slikar Alfons Muha, koji se proslavio pozorisnim plakatima s likom glumice Sare Bernar, a potom i reklamnim plakatima za „Nestle”, proizvodjace paste za zube, sampanjca, piva, mleka u prahu... Njegov stil toliko se rasirio da je postao uzor za tkanine. Medjutim, nakon sto je 1894. godine plakat stigao u Ameriku, slikar Obri Berdsli postao je licnost bez premca u broju likovnih dvojnika. Iako je u Engleskoj uradio samo dva-tri plakata za svoje prijatelje, ostavio je neverovatan utisak. Svaki gradic u Americi imao je makar jednog umetnika „tipa Berdsli”, dok im se u velikim gradovima nije znalo broja.
Muhin plakat za Saru Bernar
Kao nova, vazna grana umetnosti, plakat se nasao u sredistu zbivanja. Pored odrzavanja izlozbi, njime su se bavili specijalizovani casopisi, galerije, berze, kriticari, klubovi kolekcionara... Posto su pojedini stvaraoci postali legende jos za zivota, stekli su veliki broj obozavalaca koji su cekali priliku da plakate skinu sa zidova i odnesu kuci. U tome su se posebno isticali kolekcionari mada su radije jurili stampare i plakatere, pokusavajuci da ih podmite. U isto vreme, medju trgovcima pojavili su se crnoberzijanci, ali i falsifikatori, koji su vesto izradjivali najtrazenije primerke. Iako u manjem broju, postojala su i drustva neprijatelja plakata - oni su zahtevali da se plakati „likvidiraju”, da se njihovo divljanje ukroti, da se na „golisavim” figurama boginja i obicnih zena docrta odeca...
Drugo zlatno doba plakata bilo je dvadesetih i tridesetih godina 20. veka i njemu su posebno doprinela dva velika imena: E. Maknajt Kaufer u Britaniji i A. Muron Kasandr u francuskoj. U to vreme potrosacko drustvo, vezano za masovnu proizvodnju, postalo je zavisno od reklama, pa su veliki uspeh imali plakati za automobile, benzin, pice, slatkise, turisticke agencije, industriju zabave - posebno film. O svemu tome brinuli su strucnjaci, a ne kao nekad vlasnici preduzeca, pa je zbog toga proucavan uticaj na mase sa psiholoske strane. Sva saznanja u ubedjivanju i delovanju na razum i osecanja iskoriscena su u ratnim i politickim plakatima koji su se nazalost u novom dobu omasovili.
Umesto razvijanja potrosackog drustva, Prvi svetski rat (1914-1918) doneo je razaranja i novu ulogu plakata. Na samom pocetku vlast se pitala da li ce delovati neozbiljno ako se ljudi pozovu na regrutaciju „na isti nacin na koji se pozivaju da kupe pekmez”. Medjutim, veliki uspeh britanskog plakata iz 1914. godine „Potreban si svojoj zemlji!”, odbacio je sve sumnje. Slicni plakati s prstom uperenim na posmatraca pojavili su se u Italiji, Austrougarskoj, Rusiji, ali nijedan nije doziveo neprolaznu slavu americkog plakata „Ujka Sam”. Dok ga je crtao 1917. godine, Dzejms Montgomeri Fleg pozirao je sam sebi u ogledalu i nije ni slutio da stvara plakat koji ce dostici najveci broj stampanih primeraka u istoriji. Kasnije, „Ujka Sam” je ponovljen u Drugom svetskom ratu i sezdesetih godina 20. veka u vreme „pop-arta” i uvek je privlacio paznju.
Nakon poziva za regrutaciju, pojavili su se plakati za pomoc izbeglicama, borcima i ranjenicima, gde je u vecini slucajeva rat idealizovan. Umetnici koji su prikazivali pravu, surovu sliku rata, poput Frenka Brengvina u Britaniji, kritikovani su i proglasavani za „nepogodne”. U isto vreme u Americi je Odeljenje za likovni publicitet brinulo o plakatima koji su radjeni u velikom broju kako bi jacali rodoljublje.
U pozadini tone „Luzitanija”, a otelotvorenje Britanske imperije nudi mac pravde i poziva na Prvi svetski rat.
„Udarac pesnicom u oko”
I tokom Drugog svetskog rata plakat je, uprkos vestima koje su stizale s radija, bio veoma rasprostranjen. Okupatorska vlast izradjivala je plakate javno da bi narod obavestila, upozorila i zastrasila, dok su se borci za slobodu oglasavali tajno. U tom poslu ucestvovali su i saveznici. Recimo, italijanski plakat „Nemci napolje!” stampali su Amerikanci, dok su plakat za lojalnost Musoliniju stampali Nemci.
U nacistickoj Nemackoj plakati s tekstom „Izdajnik je ko kupuje od Jevrejina” pojavili su se jos tridesetih godina 20. veka kako bi podsticali strah i mrznju prema Jevrejima. Inace, nacisti su za svoje mracne ciljeve koristili tehnicki veoma dobro uradjene plakate, pa ne cudi sto su pod dejstvom propagande cak i deca spijunirala svoje roditelje.
Za vreme Drugog svetskog rata kao najzapazeniji slikar plakata u Americi istakao se Abram Gejmz. Kad je kao dvadesettrogodisnji mladic otisao u vojsku, postavljen je na mesto umetnika odgovornog za plakate u Ministarstvu rata SAD. Njegov prvi ratni plakat nastao je posle sokantnog susreta s vojnom spavaonicom. Svojim drugovima vojnicima obratio se porukom: „Peri noge!” Kasnije, Gejmz je uradio oko sto plakata, a jedan od njih upozorava: „Tvoje pricanje moze da ubije tvoje drugove!”
Ovde galski petao napada nemackog vojnika.
U okupiranoj Jugoslaviji, posebno u Beogradu, ratni plakat postao je deo svakodnevice. Nemacka vlada davala je uputstva o njihovom isticanju, a svako cepanje oznacavala kao sabotazu i nasilje. Plakati protiv Jevreja i komunista pokrivali su sve drzavne ustanove, bioskope, kafane, trgovine, hotele, zeleznicke stanice... U isto vreme mreza ilegalnih partizanskih stamparija izradjivala je plakate malog formata, u tehnici linoreza, obicno u crnoj i crvenoj boji. Slike boraca, ranjenika, napadaca i zrtava, pracene su parolama koje pozivaju na borbu za oslobodjenje. Nazalost, plakati od 1918. do 1941. godine koji su cuvani u Narodnoj biblioteci u Beogradu, vecinom su unisteni u bombardovanju. Posle oslobodjenja, nova vrsta plakata pozivala je na radne akcije za obnovu zemlje, upis narodnog zajma, proslave 1. maja - praznika rada, opismenjavanje... Na njima su se mogli videti dimnjaci, zastave, „radnik Herkules”, srp i cekic, petokraka... Poplava slicnih plakata zahvatila je i Kubu i Sovjetski Savez, gde su „ulicni udzbenici” pozivali na nove radne pobede uz parole tipa „Revolucionari se nikad ne predaju!”
Politicke stranke nastavile su da vode „rat plakatima” koji su se, zbog snage ravne „udarcu pesnicom u oko”, pokazali kao veoma uspesni u pridobijanju glasaca.
Sovjetski plakat iz 1952. godine povodom pobede nad belogardejcima i njihovim saveznicima iz inostranstva.
Novi talas
Kad je posle Drugog svetskog rata doslo do naglog procvata televizije, mislilo se da ce plakat nestati. Ali, desilo se upravo suprotno! Osim sto je postao dopuna televizijskim reklamama, plakat je sezdesetih godina preko umetnickog pravca „pop-art” usao u modu. Pravo ludilo vladalo je za radovima Endija Vorhola, a prestampavani su i plakati iz Prvog svetskog rata, plakati Obrija Berdslija, filmski i cirkuski plakati iz dvadesetih godina, nostalgicni plakati za korsete i gimnasticke vezbe s kraja 19. veka... Cak je i plakat za izlozbu plakata u Svedskoj uramljen i u Londonu prodat po dobroj ceni.
Uporedo s „pop-artom” pojavili su se „hipi” plakati: zivopisni, zbunjujuci, s jakim komplementarnim bojama i efektima kaleidoskopa. Najcudnije je sto su oni, iako namenjeni manjini - ljubiteljima psihodelicnog stila, izuzetno prihvaceni u industriji mode, tekstila, filma...
Ubrzo zatim pojavile su se uvelicane fotografije pop-zvezda, fudbalera, glumaca, romanticnih predela, zalazaka sunca, nagih lepotica... Svaka uvelicana fotografija nazivala se plakatom, posterom, koji su se toliko dobro prodavali da su SAD donosili godisnji promet od 3-4 miliona dolara.
Danas stvaraoci plakata koriste iskustva svojih prethodnika, ali ne zaboravljaju cinjenicu da je tempo zivota veoma brz i da prolaznici nemaju vremena da stoje ispred plakata i dive im se. Zato se moderan plakat oslanja na sto vecu sliku, jarke boje i nekoliko ubedljivih reci tipa „Pivo je najbolje!”. Pomocu nove racunarske i stamparske tehnologije sve vise se upotrebljavaju dzinovski „bilbordi” iako strucnjaci za bezbednost saobracaja naglasavaju da se njima odvlaci paznja vozaca.
Od kada je stupio na istorijsku pozornicu, plakat je do danas veoma izmenio izgled. Ipak, svi primerci koji su uspeli da se sacuvaju i pored izlaganja kisi, vetru, cepanju, prelepljivanju, imaju nesto zajednicko: oni su „ulicne slike i udzbenici”, ali i vise od toga - svedoci i simboli svog vremena iz kojih se moze citati istorija.
Vesna Zivkovic
link