Post by Emperor AAdmin on Dec 27, 2007 19:40:37 GMT -5
Opsada Beograda 1456. godine
Vatrena julska noc
Na Kalemegdanu, u blizini Defterdareve kapije, stoji skromni kameni spomenik na kome je na srpskom i madjarskom napisan sledeci tekst: „Na ovom mestu 22. jula 1456. godine branioci Beograda na celu sa Jankom Hunjadijem izvojevali su veliku pobedu nad Turcima”. Ovo je prica o tom dogadjaju
Opsada Beograda – kako je to video Muhamed Beg, cuveni turski minijaturista iz 16. veka
U leto 1456. godine pokrenu sultan Mehmed II svoju ogromnu vojsku na sever, ka Dunavu. Razvukla se vojna kolona poput ogromne guje na nekoliko dana hoda, koliko deli prethodnicu vojske od jedinica u zaledju. Prati je visoki oblak prasine koji kao neki ogromni, mracni steg lebdi nad zmijolikom kolonom i vec iz daljine najavljuje njen dolazak. Napred su brzi izvidjaci, konjanici zvani akindzije, pa odredi spahija, onda pesaci azapi i pomocne hriscanske jedinice, iza njih janicari i sultanova komora sa haremom, za njima kloparaju kamile i volovska kola s tek izlivenim topovima - celi jedan narod koji mili u prividnom haosu, ali u stvari deluje u savrsenom poretku u kome se zna svacije mesto. Jer svi oni: nakiceni janicari, hitre akindzije, natmureni hriscani, bradate pase, ohole spahije, do zuba naoruzani begovi, polunagi crni robovi i kosooki evnusi pokoravaju se samo jednoj volji - sultanovoj - koja, nevidljiva ali svima znana, po nekom svom, ponekad tesko predvidivom nahodjenju, odlucna i nepopustljiva, pokrece, zaustavlja, skrece ili ubrzava ogromnu zmiju sto vijuga izmedju bregova, premoscuje planinske prevoje, prelazi reke, siri se po ravnici.
Nebesko znamenje
Izasavsi iz sultanovih zemalja na prostor srpske despotovine, do tada uredna i disciplinovana kolona razli se po zemlji i postade rusilacka bujica koja udara na svako utvrdjenje, hara kroz naselja, potapa i guta kolone begunaca. Tih dana na nebu se pojavi zvezda repatica, sjajnija od bilo koje druge zvezde (Halejeva kometa), koja je, izvijena poput turske sablje, najavljivala teske dane za hriscane. Sultan je despota Djurdja Brankovica proglasio izdajnikom i neprijateljem, prema cijoj zemlji i njenom stanovnistvu nece imati milosti sve dok traje dzihad i dok se neprijatelj ne pokori i puzeci ne padne celom pred sultanovim prestolom. Medjutim, despot Djuradj, zatvoren iza zidina smederevske tvrdjave, dobro je ocenio da mu ovoga puta nece pomoci ni izrazi najdublje pokornosti, niti vrece novca upucene za vezire na porti, pa cak ni molbe bivse sultanije Mare - Djurdjeve kceri i pomajke sultana Mehmeda II - koju je taj opasni i cudljivi vladar neobicno postovao.
Ovoga puta Mehmed Osvajac, opijen nedavnim osvajanjem Carigrada (1453), kao i bogatog srpskog Novog Brda (1455), resio je da po svaku cenu prosiri svoje zemlje jos dalje na sever - do Dunava i preko njega. Nekoliko nedelja Turci su harali po smederevskom kraju, nasrcuci povremeno na debele zidine Smedereva, ali bez vidnog uspeha. A onda, juna 1456. godine, okrenu sultan svoju stihiju na zapad i stize pod Beograd spalivsi vec prvih dana srpska podgradja oko utvrde, ukljucujuci i jednu tek izgradjenu pravoslavnu crkvu.
„Slika izgubljenog grada”, rekonstrukcija Beograda pred pad, rad Marka Radosavljevica
Otkad je despot Stefan Lazarevic, negde od 1403. do 1407. godine, temeljno obnovio i dogradio beogradsko utvrdjenje, Beograd je smatran za jednu od najjacih i najbolje izgradjenih tvrdjava u Evropi toga doba. Gornji grad, u kome se nalazio i utvrdjeni vladarev dvorac, bio je opasan slozenim sistemom dvostrukih bedema, kao i dubokim sancem. U Donjem gradu, osim gradskog i ratnog pristanista, nalazila se i novoizgradjena tvrdjava, kao i veoma jake kule (od kojih je opstala kula Nebojsa). Savremenik despota Djurdja Bertrandon de la Brokijer, francuski putnik, u svojim zapisima ostavio je opis tadasnjeg grada.
„...Dodjoh u varos koju zovu Belgrado, koja pripada kralju Ugarske, a predjoh (pre toga) mnoge velike sume, bregove i doline... Ovo receno mesto veoma je lepo, a podeljeno je na pet utvrdjenja. Tri na uzvisenju..., a dva na reci ispod tih gornjih. I jedno od dva donja utvrdjeno je prema drugom. U njemu postoji malo pristaniste u koje mogu stati petnaest do dvadeset galija za cuvanje dveju kula, gde ima jedan lanac od jedne do druge... Ovo receno mesto jako je utvrdjeno podzidnim jarkovima i dvostrukim zidom... i sa kulama okolo prema suvu... I rekose mi da su ta varos i tvrdjava vrlo dobro snabdevene artiljerijom...”
Beograd je vec petnaestak godina ranije (1440) dokazao svoj znacaj i odbrambenu moc na podunavskoj granici Ugarske. Tada ga je vojska sultana Murata II citavih sest meseci bezuspesno opsedala. Medjutim, nakon pada Vizantije cinilo se da se silnoj vojsci mladog Mehmeda Osvajaca niko vise ne moze odupreti. Pod Beograd se sleglo oko 100.000 otomanskih vojnika i njihovih vazala rasporedjenih celim prostorom izmedju Dunava i Save - najveca i najmocnija vojska u Evropi tog vremena. U sredistu, na najistaknutijem mestu (verovatno negde u predelu danasnjih Terazija prema Tasmajdanu), bio je postavljen sultanov sator okruzen janicarima i carskim zastavama: belom, crvenom, zeleno-crvenom i zuto-crvenom. Na levom krilu, prema savskoj obali, bile su rasporedjene anadolske trupe. Zdesna stajale su rumelijske (evropske) jedinice beglerbega Karadze, a uz dunavsku obalu bile su spahije. Vojska je dovukla i 300 velikih topova izlivenih uz pomoc italijanskih placenika u Krusevcu, slicnih onim kojim su nesto ranije uspeli da sruse debele carigradske zidine. Turska flota od oko 200 vecih i manjih brodova zatvorila je prilaze gradu i po rekama.
„ Bitka za Beograd”, nepoznatog madjarskog slikara iz 19. veka, prikazuje Djovanija Kapistrana kao glavnu licnost.
Napad pocinje
S vrha despotovog zamka, na danasnjem Kalemegdanu, posmatrao je ugarski vojni upravnik Nandorfehervara (tj. Beograda) Mihailo Siladji beskrajne vatre u turskom logoru pod zidinama, prebrojavajuci u sebi sve branioce koje je imao na raspolaganju.
Osim gradske posade od oko 7000 vojnika, Siladji je mogao da racuna na nesto ljudi koje mu je uputio despot Djuradj. Bilo je tu i dosta za borbu sposobnih Srba - stanovnika Donjeg grada i okoline, kao i nesto Dubrovcana i drugih trgovaca i mornara koji nisu uspeli na vreme da izmaknu pred Turcima. Siladji okrenu pogled na suprotnu stranu, na zapad, ka horizontu preko Dunava i Save, odakle je trebalo da stigne ocekivana pomoc. Glavnu nadu zapovednik grada polagao je u svog rodjaka i velikog vojskovodju Janosa (Janka) Hunjadija koji je vec mesecima pokusavao svojim novcem po Ugarskoj da sakupi trupe za rat s Turcima. Strah od Turaka bio je svuda veliki. Najveci deo plemstva u Ugarskoj nije se odazvao na Hunjadijeve pozive i papine poslanice za krstaski rat.
Cuvsi za napredovanje Mehmedove vojske, ugarski kralj pobegao je iz dvora u Budimu dalje na zapad. Saznavsi da su Turci vec na Dunavu, Hunjadi je shvatio da vise nema vremena za dalje skupljanje trupa, nego je s malim raspolozivim snagama pohitao na jug. Treceg jula bio je na Dunavu, kod Kovina, ali nije imao snage da napadne tursku flotu koja je prolazila ka Beogradu.
Pomoc Beogradu dovodio je jos jedan neobican covek. Zvao se Djovani (ili Jovan) Kapistran i bio je franjevacki propovednik koji je, nakon pada Carigrada (1453), dobio papinu dozvolu da skuplja vernike za novi krstaski rat. Vec u osmoj deceniji zivota, taj visoki, grlati, koscati asketa i bivsi inkvizitor za dve godine prosao je gotovo celu Evropu, podizuci svojim vatrenim glasom citava naselja i oblasti. Pricalo se da iz Nemacke, Ugarske i Poljske vodi na hiljade krstasa, uglavnom slabo naoruzanih seljaka i zanatlija, odlucnih da poloze zivot za Hrista.
Siladji se namrsti, pozelevsi da na kapiji vidi bar hiljadu Hunjadijevih vitezova umesto stotinu hiljada Kapistranovih odrpanaca. Utom kao da zagrmi. Siladji se i nehotice trgnu. Zacu se udar o zidine, prvo jedne, pa onda desetina turskih kugli koje su pocele da lome odbranu Donjeg grada. Bitka za Beograd je pocela. Bio je 29. jun 1456. godine.
Vladan Zdravkovic uradio je ovu rekonstrukciju Gornjeg grada pre bitke.
Recna pobeda
Shodno taktici kojom su pre toga osvojili Carigrad, Turci su prvo opkolili grad i pljackali okolinu, nastojeci da ga izoluju i izgladne. Istovremeno su nedeljama zatrpavali duboki jarak oko grada i potkopavali i topovima tukli odbrambene zidine. Njihovi brodovi su poput lanca zagradili Dunav kod Zemuna, pokusavajuci da sprece doturanje pomoci. Medjutim, jula Djovani Kapistran je s manjim odredom krstasa i pet brodova uspeo da stigne do grada. Krstasi su docekani uz muziku i opste veselje. Kapistran je sledeceg dana napustio grad da bi se pridruzio ostalim krstasima i Hunjadiju koji je kod Slankamena pripremao brodove. U sledece dve nedelje smenjivali su se manji turski napadi, bombardovanje i paljenje grada i okrsaji oko zidina. Branioci su vise puta uspeli da sprece pokusaje prokopavanja tunela kojim su Turci nastojali da se zavuku pod zidine kako bi ih odozdo digli u vazduh. Ali, okolnosti su postajale sve kriticnije. Hunjadijeva flota s nekoliko vecih brodova i mnostvom srpskih sajkasa 14. jula sukobila se na Dunavu kod Zemuna s turskim „lancem”, nastojeci da probije blokadu.
Hriscanski brodovi zestoko su nasrnuli na sultanove snage, probili njihovu liniju i zapodeli borbu za svaki brod. Privlacili su ih cakljama i pucali iz malih topova i pusaka. Vodila se borba prsa u prsa, s hrabroscu i odlucnoscu koji su zadivili italijanskog ocevica Djovanija Taljakoca, koji je opisao dogadjaj. U presudnom trenutku bitke, iz beogradskog pristanista isplovili su Srbi na svojim malim brodovima i s ledja napali Turke. Turci su se, pise Taljakoco, Srba najvise bojali. Borba na Dunavu zavrsena je porazom sultanove flote. Hunjadi je potopio tri turske galije, a zarobio je cetiri i jos dvadesetak manjih brodova. Reke su oslobodjene. U grad je stiglo pojacanje.
Pogibija Karadza-pase
Ali, Turci su nastavili s napadima. Sultan je besneo, praskao i kaznjavao koga je stigao. Pase i begovi su se utrkivali da se ukljuce u prve bojne redove, gde je bilo bezbednije nego u sultanovoj blizini. Svi su pamtili njegovu prekost i zestinu prilikom opsade Carigrada, kada je posekao glavu svakome ko bi pokazao imalo uzdrzanosti, pa je tako pogubio i velikog vezira. Dan nakon recne bitke, 15. jula, odigrao se manji okrsaj ispred grada. Grupa krstasa, predvodjena nekim Farkasom, pokusala je da se suprotstavi Turcima. Bili su pregazeni.
Mehmed II je znao da ce, kao u svakoj bici, pobedu odneti ona strana koja do kraja ostane nepokolebljiva i ciji vodja pokaze vecu zestinu u srcu. Zato je licno predvodio vojsku, podsticao je i hrabrio. Nije se obazirao na opasnost. Na belom konju prilazio je gotovo do samih zidina koje su se pod upornim turskim bombardovanjem polako pretvarale u brdo kamenja i praha. U tim napadima poginuo je rumelijski beglerbeg: „Stajao je u sancu pored velikih topova i posmatrao je, a tobdzija je udario iz velikog topa u zid pa je jedan kamen, odskocivsi od zida, udario u glavu Karadza-pasu, najveceg gospodina posle cara, i ovaj je posle nekoliko dana umro.”
Hunjadi, koji je nakon recne bitke takodje stigao u Beograd, preduzimao je sve sto je mogao da ojaca odbranu. Svake noci popravljano je ono sto su Turci danju porusili, dovozena je hrana i nova oprema za odbranu. U Zemunu, Kapistran je sacekivao nove kolone krstasa i, nakon vatrene pridike i blagoslova, prebacivao ih preko reke u opkoljeni grad. Ipak, cinilo se da, poput sve urusenijih zidina Donjeg grada, i odbrana polako popusta pred neprestanim naletima visestruko brojnijeg neprijatelja. Branioci vise nisu stizali da poprave sve pukotine u zidu, a jarak ispred grada bio je vec gotovo zatrpan. Hunjadi i Siladji nisu imali pocinka. Hiljade strelica, vecinom otrovnih, neprestano su zasipale grad. Kugle iz turskih topova tezile su i preko 200 kilograma. U julskoj zezi, grad se jos jedva drzao uspravno. Treperio je i podrhtavao pod jekom topova, u kricima boraca, u izmaglici od prasine i dima koji ga je vec celog prekrio.
Hunjadi i Siladji su znali da ce uskoro da nastupi opsti turski napad u kom sultan nece stedeti zivot nijednog svog vojnika. Tada ce cela turska vojska, ukljucujuci i sultanovu licnu gardu, u jednom mahu svom zestinom i snagom biti bacena na zidine. Konacni napad nije mogao da ostane tajna, jer su pripreme po turskom logoru mogle da se primete sa zidina i golim okom. Osim toga, hriscani u turskoj vojsci slali su dojave braniocima. Hunjadi je 20. jula bio obavesten o opstem napadu.
Ne verujuci da pred tolikom turskom silom grad moze da se odbrani, predlozio je povlacenje na drugu obalu. Ostale vodje odbile su predlog, pa je 21. jula Hunjadi sam presao na zemunsku stranu odakle je nastavio da komanduje odbranom koristeci jedan brod da bi ostao blize gradu. Uz Siladjija, u gradu je ostao Hunjadijev sin Ladislav (Laslo). Noc pred bitku Kapistran je uspeo da prebaci u grad jos 4000 krstasa.
U predvecerje 21. jula 1456. godine nebo bese potpuno vedro. Beogradske crkve brujale su u molitvama, dok su gradom i okolinom odzvanjala crkvena zvona. S druge strane, iz turskog logora kao da su im odgovarala zapevanja hodza i dervisa i janicarski bubnjevi. Kome ce te duge, vrele noci Bog udeliti pobedu?
Pobeda u zoru
U jednom trenutku, dok se Sunce sklanjalo na horizontu a ceo grad i nebo nad njim bili obasjani crvenilom povecerja, bombardovanje se utisa, a zatim prestade. U nestvarnoj tisini culo se samo zapevanje dervisa koji su hrabrili svoju vojsku. Sultan je obecao visoke nagrade onima koji prvi udju u grad. Grad opasa tama koja ce uskoro zauvek pokriti hiljade poginulih. I, uz strahovitu buku, zapoce opsti turski napad.
Napadaci su krenuli istovremeno na sve porusene prolaze i preko zidina. Razvi se zestoka borba. Siladji i Laslo Hunjadi sekli su napadace. Svuda su odjekivali udarci maceva i fijukanje strela. Zabelezena je legenda da su strele letele toliko gusto da je jedan vrabac proboden istovremeno s tri strele. Od gruvanja baruta ceo Beograd presijavao se u pozaru. U odsjaju plamena blesnula bi krv koja se lila na sve strane, metal koji se sudara, lica boraca u grcu...
Napadi su se smenjivali. Poput crnih talasa beskrajnog mora, kroz tamu su stizale nove grupe napadaca. Kad bi jedan red popustio pokosen strelama, kopljima i topovima, nailazio bi drugi talas. Preko porusenih zidina, jedna turska jedinica probi se u Donji grad. Siladji naredi da se deo rezerve iz Gornje tvrdjave obrusi na Turke. Zapoce ocajnicka borba prsa u prsa. Krici, dozivanja, naredbe, prolamali su se kroz tamu. Borba se vodila pored svakog kamena, svake kuce - sve dok grupa Turaka ne bi bila odsecena od pozadine i pobijena. U zapisima Konstantina iz Ostrovice, koji je bio turski janicar i ocevidac bitke, opisan je turski napad. „I tako su jurisali, tako da pre nego sto su bili u gradu, janicara je tu ranjeno popisano cetiri stotine i nekoliko; bilo je isto tako i dosta ubijenih. Posle toga smo videli janicare kako beze iz grada, a Ugri su ih tukli, ubijali, sekli, i tu ih je isto tako nesto ostalo, a drugi su se razbezali.”
Bitka je trajala vec satima i oko ponoci dostigla je vrhunac. Jedan janicar uspeo je da se popne na zidine sa sultanovim barjakom nameravajuci da ga postavi na najvise mesto kako bi oznacio preuzimanje tvrdjave i tursku pobedu. Ali, jedan hriscanski vojnik, cije je ime bilo Titus Dugovic, uhvatio je napadaca i zajedno s njim pao niz zidine i obojica su poginula. A onda je nastupio odsudni trenutak. Jaka grupa janicara od 600 do 700 ljudi prodrla je u grad. Siladji pomisli da je sve gotovo. Turci su jurisali ka mostu koji je vodio u Gornji grad na kome se razvila najzesca borba. Sudbina grada visila je o koncu. U tom trenutku uporni branioci upotrebili su zamku koju je smislio Hunjadi - medju Turke su baceni balvani uvaljani u smolu i pruce i drugi zapaljivi materijal. Vatra je napravila ogroman vatreni zid koji je turske trupe u tvrdjavi razdvojio od ostalih. Usledio je protivudar hriscana koji su nosili upaljene baklje. Kao da se zid od vatre srucio na janicare koji su spaljivani, ubijani i razbijeni. Turski gubici bili su ogromni. Bez obzira na sva naredjenja, turske jedinice, zbunjene upornoscu odbrane, pocese da se povlace i da se sudaraju sa onima koji su nadirali preko sanca. Pred zoru, napadi su poceli da jenjavaju.
Medjutim, borbe su, gotovo bez predaha, nastavljene i sa izlaskom sunca, 22. jula 1456. Iako su Hunjadi i Siladji naredili da branioci ne izlaze iz grada, krstase nije bilo moguce zadrzati. Prvo manje grupe, a onda nekoliko hiljada krstasa, predvodjenih Kapistranom, nasrnulo je na turski logor jer im se cinilo da Turci beze. Dok su pljackali satore, sultan naredi protivnapad. Borba prsa u prsa ponovo se rasplamsala: u logoru, po jarcima ispod tvrdjave, uz recne obale. Konstantin iz Ostrovice opisao je borbe u kojima je stradao janicarski aga: „Kad Turci videse da su se pesaci (tj. krstasi) udaljili daleko od grada, da bi pljackali satore, okrenuse se hitro na njih konjanici, pa tukuci, sekuci, navalise na njih, i to sve do otkopa. A Smail-aga, bojeci se da mu car ne spomene onaj savet... vrativsi se i hoteci nekakvo junastvo da ucini, ne bi li mogao ponovo doci u carsku milost, udario je medju pesake kraj opkopa i tu je bio ubijen.” Toga dana u glavu bi ranjen i sam sultan. Kad se osvestio, on naredi da se pod okriljem noci i u punoj tisini vojska povuce. Tako su 23. jula ujutro branioci Beograda ugledali prazan i napusten turski logor. Na reci su goreli preostali turski brodovi. Bitka za Beograd bila je dobijena.
Epilog
Nijedan dogadjaj u srednjovekovnoj istoriji Beograda nije vise opisivan i belezen od herojske odbrane 1456. godine. Vest o prvoj velikoj pobedi hriscanskog oruzja nakon pada Carigrada brzo se prosirila cak do vladara Etiopije. Beograd je proglasen za „bedem hriscanstva”. Papa Kalikst III izjavio je da je to najsrecniji dogadjaj u njegovom zivotu. Sesti avgust, dan kad je dobio vest o uspehu odbrane, proglasio je danom beogradske pobede koji je trebalo da se slavi u celom hriscanskom svetu. Naredio je i da svakog dana u podne na svim crkvama zvone zvona - obicaj koji se u Evropi postuje sve do danas.
Medjutim, pobednici nisu dugo uzivali u zadobijenoj slavi. U gradu su se pojavili glad i bolest, dok su se krstasi i ugarski plemici prepirali ko je zasluzniji za pobedu. Istog leta medju braniocima Beograda prosirila se epidemija bubonske kuge, od koje su u kratkom roku umrla i dvojica glavnih vodja odbrane. Janko Hunjadi umro je u Zemunu 11. avgusta 1456. godine, a Kapistran 23. oktobra iste godine u Iloku. Prvi je postao nacionalni junak Ugarske, a drugi je u 18. veku proglasen za katolickog sveca. Pred kraj godine, 24. decembra, umro je i srpski despot Djuradj Brankovic. Mihail Siladji je jos nekoliko godina nastavio borbe s Turcima koji su uspeli da ga 1460. godine zarobe i odvedu u Carigrad. Tu je pogubljen. Sultan mu nije oprostio ponizenje iz Beograda. Laslo Hunjadi, sin Janosa Hunjadija, nekoliko meseci posle beogradske pobede ucestvovao je u ubistvu grofa Celjskog na Kalemegdanu (o cemu je „Zabavnik” pisao jednom drugom prilikom), pa je zbog toga 1457. godine bio pogubljen po odluci ugarskog kralja. Tako su vec nakon samo nekoliko godina gotovo sve hriscanske vodje u odbrani Beograda, ukljucujuci i papu Kaliksta III, bili mrtvi.
Nadziveo ih je samo njihov veliki protivnik sultan Mehmed II, koji je prvih meseci bio u potpunom ocaju zbog teskog poraza. Ipak, kasnije se pribrao i nastavio sa osvajanjima: pod njegovu vlast uskoro su pali Srbija, Bosna, Moreja, Trebizond, Karamanija. Ali, i pored sve svoje sile, Turci se vise od pola veka nisu usudili da ponovo napadnu Beograd.
Zahvaljujuci slavi svog oca, mladji sin Janka Hunjadija i Laslov brat Matija Korvin izabran je 1458. godine za kralja Ugarske. Jedna od prvih odluka mladog kralja bila je da se sin Titusa Dragovica proglasi za plemica. Time je junak sa zidina Beograda dobio posmrtno priznanje za svoj nezaboravni podvig.
Dusko Lopandic
link
Vatrena julska noc
Na Kalemegdanu, u blizini Defterdareve kapije, stoji skromni kameni spomenik na kome je na srpskom i madjarskom napisan sledeci tekst: „Na ovom mestu 22. jula 1456. godine branioci Beograda na celu sa Jankom Hunjadijem izvojevali su veliku pobedu nad Turcima”. Ovo je prica o tom dogadjaju
Opsada Beograda – kako je to video Muhamed Beg, cuveni turski minijaturista iz 16. veka
U leto 1456. godine pokrenu sultan Mehmed II svoju ogromnu vojsku na sever, ka Dunavu. Razvukla se vojna kolona poput ogromne guje na nekoliko dana hoda, koliko deli prethodnicu vojske od jedinica u zaledju. Prati je visoki oblak prasine koji kao neki ogromni, mracni steg lebdi nad zmijolikom kolonom i vec iz daljine najavljuje njen dolazak. Napred su brzi izvidjaci, konjanici zvani akindzije, pa odredi spahija, onda pesaci azapi i pomocne hriscanske jedinice, iza njih janicari i sultanova komora sa haremom, za njima kloparaju kamile i volovska kola s tek izlivenim topovima - celi jedan narod koji mili u prividnom haosu, ali u stvari deluje u savrsenom poretku u kome se zna svacije mesto. Jer svi oni: nakiceni janicari, hitre akindzije, natmureni hriscani, bradate pase, ohole spahije, do zuba naoruzani begovi, polunagi crni robovi i kosooki evnusi pokoravaju se samo jednoj volji - sultanovoj - koja, nevidljiva ali svima znana, po nekom svom, ponekad tesko predvidivom nahodjenju, odlucna i nepopustljiva, pokrece, zaustavlja, skrece ili ubrzava ogromnu zmiju sto vijuga izmedju bregova, premoscuje planinske prevoje, prelazi reke, siri se po ravnici.
Nebesko znamenje
Izasavsi iz sultanovih zemalja na prostor srpske despotovine, do tada uredna i disciplinovana kolona razli se po zemlji i postade rusilacka bujica koja udara na svako utvrdjenje, hara kroz naselja, potapa i guta kolone begunaca. Tih dana na nebu se pojavi zvezda repatica, sjajnija od bilo koje druge zvezde (Halejeva kometa), koja je, izvijena poput turske sablje, najavljivala teske dane za hriscane. Sultan je despota Djurdja Brankovica proglasio izdajnikom i neprijateljem, prema cijoj zemlji i njenom stanovnistvu nece imati milosti sve dok traje dzihad i dok se neprijatelj ne pokori i puzeci ne padne celom pred sultanovim prestolom. Medjutim, despot Djuradj, zatvoren iza zidina smederevske tvrdjave, dobro je ocenio da mu ovoga puta nece pomoci ni izrazi najdublje pokornosti, niti vrece novca upucene za vezire na porti, pa cak ni molbe bivse sultanije Mare - Djurdjeve kceri i pomajke sultana Mehmeda II - koju je taj opasni i cudljivi vladar neobicno postovao.
Ovoga puta Mehmed Osvajac, opijen nedavnim osvajanjem Carigrada (1453), kao i bogatog srpskog Novog Brda (1455), resio je da po svaku cenu prosiri svoje zemlje jos dalje na sever - do Dunava i preko njega. Nekoliko nedelja Turci su harali po smederevskom kraju, nasrcuci povremeno na debele zidine Smedereva, ali bez vidnog uspeha. A onda, juna 1456. godine, okrenu sultan svoju stihiju na zapad i stize pod Beograd spalivsi vec prvih dana srpska podgradja oko utvrde, ukljucujuci i jednu tek izgradjenu pravoslavnu crkvu.
„Slika izgubljenog grada”, rekonstrukcija Beograda pred pad, rad Marka Radosavljevica
Otkad je despot Stefan Lazarevic, negde od 1403. do 1407. godine, temeljno obnovio i dogradio beogradsko utvrdjenje, Beograd je smatran za jednu od najjacih i najbolje izgradjenih tvrdjava u Evropi toga doba. Gornji grad, u kome se nalazio i utvrdjeni vladarev dvorac, bio je opasan slozenim sistemom dvostrukih bedema, kao i dubokim sancem. U Donjem gradu, osim gradskog i ratnog pristanista, nalazila se i novoizgradjena tvrdjava, kao i veoma jake kule (od kojih je opstala kula Nebojsa). Savremenik despota Djurdja Bertrandon de la Brokijer, francuski putnik, u svojim zapisima ostavio je opis tadasnjeg grada.
„...Dodjoh u varos koju zovu Belgrado, koja pripada kralju Ugarske, a predjoh (pre toga) mnoge velike sume, bregove i doline... Ovo receno mesto veoma je lepo, a podeljeno je na pet utvrdjenja. Tri na uzvisenju..., a dva na reci ispod tih gornjih. I jedno od dva donja utvrdjeno je prema drugom. U njemu postoji malo pristaniste u koje mogu stati petnaest do dvadeset galija za cuvanje dveju kula, gde ima jedan lanac od jedne do druge... Ovo receno mesto jako je utvrdjeno podzidnim jarkovima i dvostrukim zidom... i sa kulama okolo prema suvu... I rekose mi da su ta varos i tvrdjava vrlo dobro snabdevene artiljerijom...”
Beograd je vec petnaestak godina ranije (1440) dokazao svoj znacaj i odbrambenu moc na podunavskoj granici Ugarske. Tada ga je vojska sultana Murata II citavih sest meseci bezuspesno opsedala. Medjutim, nakon pada Vizantije cinilo se da se silnoj vojsci mladog Mehmeda Osvajaca niko vise ne moze odupreti. Pod Beograd se sleglo oko 100.000 otomanskih vojnika i njihovih vazala rasporedjenih celim prostorom izmedju Dunava i Save - najveca i najmocnija vojska u Evropi tog vremena. U sredistu, na najistaknutijem mestu (verovatno negde u predelu danasnjih Terazija prema Tasmajdanu), bio je postavljen sultanov sator okruzen janicarima i carskim zastavama: belom, crvenom, zeleno-crvenom i zuto-crvenom. Na levom krilu, prema savskoj obali, bile su rasporedjene anadolske trupe. Zdesna stajale su rumelijske (evropske) jedinice beglerbega Karadze, a uz dunavsku obalu bile su spahije. Vojska je dovukla i 300 velikih topova izlivenih uz pomoc italijanskih placenika u Krusevcu, slicnih onim kojim su nesto ranije uspeli da sruse debele carigradske zidine. Turska flota od oko 200 vecih i manjih brodova zatvorila je prilaze gradu i po rekama.
„ Bitka za Beograd”, nepoznatog madjarskog slikara iz 19. veka, prikazuje Djovanija Kapistrana kao glavnu licnost.
Napad pocinje
S vrha despotovog zamka, na danasnjem Kalemegdanu, posmatrao je ugarski vojni upravnik Nandorfehervara (tj. Beograda) Mihailo Siladji beskrajne vatre u turskom logoru pod zidinama, prebrojavajuci u sebi sve branioce koje je imao na raspolaganju.
Osim gradske posade od oko 7000 vojnika, Siladji je mogao da racuna na nesto ljudi koje mu je uputio despot Djuradj. Bilo je tu i dosta za borbu sposobnih Srba - stanovnika Donjeg grada i okoline, kao i nesto Dubrovcana i drugih trgovaca i mornara koji nisu uspeli na vreme da izmaknu pred Turcima. Siladji okrenu pogled na suprotnu stranu, na zapad, ka horizontu preko Dunava i Save, odakle je trebalo da stigne ocekivana pomoc. Glavnu nadu zapovednik grada polagao je u svog rodjaka i velikog vojskovodju Janosa (Janka) Hunjadija koji je vec mesecima pokusavao svojim novcem po Ugarskoj da sakupi trupe za rat s Turcima. Strah od Turaka bio je svuda veliki. Najveci deo plemstva u Ugarskoj nije se odazvao na Hunjadijeve pozive i papine poslanice za krstaski rat.
Cuvsi za napredovanje Mehmedove vojske, ugarski kralj pobegao je iz dvora u Budimu dalje na zapad. Saznavsi da su Turci vec na Dunavu, Hunjadi je shvatio da vise nema vremena za dalje skupljanje trupa, nego je s malim raspolozivim snagama pohitao na jug. Treceg jula bio je na Dunavu, kod Kovina, ali nije imao snage da napadne tursku flotu koja je prolazila ka Beogradu.
Pomoc Beogradu dovodio je jos jedan neobican covek. Zvao se Djovani (ili Jovan) Kapistran i bio je franjevacki propovednik koji je, nakon pada Carigrada (1453), dobio papinu dozvolu da skuplja vernike za novi krstaski rat. Vec u osmoj deceniji zivota, taj visoki, grlati, koscati asketa i bivsi inkvizitor za dve godine prosao je gotovo celu Evropu, podizuci svojim vatrenim glasom citava naselja i oblasti. Pricalo se da iz Nemacke, Ugarske i Poljske vodi na hiljade krstasa, uglavnom slabo naoruzanih seljaka i zanatlija, odlucnih da poloze zivot za Hrista.
Siladji se namrsti, pozelevsi da na kapiji vidi bar hiljadu Hunjadijevih vitezova umesto stotinu hiljada Kapistranovih odrpanaca. Utom kao da zagrmi. Siladji se i nehotice trgnu. Zacu se udar o zidine, prvo jedne, pa onda desetina turskih kugli koje su pocele da lome odbranu Donjeg grada. Bitka za Beograd je pocela. Bio je 29. jun 1456. godine.
Vladan Zdravkovic uradio je ovu rekonstrukciju Gornjeg grada pre bitke.
Recna pobeda
Shodno taktici kojom su pre toga osvojili Carigrad, Turci su prvo opkolili grad i pljackali okolinu, nastojeci da ga izoluju i izgladne. Istovremeno su nedeljama zatrpavali duboki jarak oko grada i potkopavali i topovima tukli odbrambene zidine. Njihovi brodovi su poput lanca zagradili Dunav kod Zemuna, pokusavajuci da sprece doturanje pomoci. Medjutim, jula Djovani Kapistran je s manjim odredom krstasa i pet brodova uspeo da stigne do grada. Krstasi su docekani uz muziku i opste veselje. Kapistran je sledeceg dana napustio grad da bi se pridruzio ostalim krstasima i Hunjadiju koji je kod Slankamena pripremao brodove. U sledece dve nedelje smenjivali su se manji turski napadi, bombardovanje i paljenje grada i okrsaji oko zidina. Branioci su vise puta uspeli da sprece pokusaje prokopavanja tunela kojim su Turci nastojali da se zavuku pod zidine kako bi ih odozdo digli u vazduh. Ali, okolnosti su postajale sve kriticnije. Hunjadijeva flota s nekoliko vecih brodova i mnostvom srpskih sajkasa 14. jula sukobila se na Dunavu kod Zemuna s turskim „lancem”, nastojeci da probije blokadu.
Hriscanski brodovi zestoko su nasrnuli na sultanove snage, probili njihovu liniju i zapodeli borbu za svaki brod. Privlacili su ih cakljama i pucali iz malih topova i pusaka. Vodila se borba prsa u prsa, s hrabroscu i odlucnoscu koji su zadivili italijanskog ocevica Djovanija Taljakoca, koji je opisao dogadjaj. U presudnom trenutku bitke, iz beogradskog pristanista isplovili su Srbi na svojim malim brodovima i s ledja napali Turke. Turci su se, pise Taljakoco, Srba najvise bojali. Borba na Dunavu zavrsena je porazom sultanove flote. Hunjadi je potopio tri turske galije, a zarobio je cetiri i jos dvadesetak manjih brodova. Reke su oslobodjene. U grad je stiglo pojacanje.
Direktni i indirektni ucesnici bitke za Beograd 1456. godine
Janos Hunjadi (oko 1387-1456)
Sibinjanin Janko iz narodnih pesama. Ugarski feudalac i vojskovodja vlasko-srpskog porekla. Vojvoda Transilvanije (od 1441) i regent Ugarske (1446-1453). Predvodio hriscanske trupe u mnogim bitkama, poput bitki kod Varne (1444) i Kosova (1448). Imao i nadimak Beli vitez.
Mihalj Siladji (oko 1400-1460)
Grof, vojskovodja, ban Macve (1457-1460), vojvoda Erdelja (1460), kapetan Beograda. Siladjijeva sestra Erzebet bila je udata za Janosa Hunjadija. Sukobljavao se s despotom Djurdjem.
Djuradj Brankovic (1377-1456)
Srpski despot i najznacajniji srpski vladar pred pad despotovine (vladao 1427-1456). Izgradio utvrdjenje Smederevo. Bezuspesno pokusavao da, naizmenicno ratovanjem i diplomatijom zaustavi turska osvajanja na Balkanu.
Djovani da Kapistrano - Jovan Kapistran (1386-1456)
Italijanski kaludjer (franjevac), teolog i inkvizitor. Od 1420. godine putovao po Evropi i propovedao. Bio papin poslanik (nuncije) u Austriji. Kao inkvizitor, borio se protiv ceskih husita. Od 1454. godine na papin zahtev propovedao krstaski rat protiv Turaka. Kanonizovan (svetac) u 18. veku (njegov dan je 23. oktobar).
Kalikst III (1378-1458)
Papa 1455-1458. Spanskog porekla iz porodice Bordzija (Alfonso de Bordzija). Izabran za papu pod stare dane, kao kompromisni kandidat. Rehabilitovao Jovanku Orleanku. Podsticao krstaski rat protiv Turaka. Stric cuvenog renesansnog pape Alesandra Bordzije (oca Lukrecije Bordzije).
Mehmed II Osvajac (1432-1481)
Turski sultan 1451-1481. Jedan od najznacajnijih turskih vladara. U toku vladavine vise nego udvostrucio povrsinu Otomanskog carstva. Osvojio Carigrad, Srbiju, Moreju, Trebizond, Bosnu... Prvi poceo da postavlja janicare (bivse hriscane) na najvise polozaje u drzavi (veliki veziri i drugo).
Pogibija Karadza-pase
Ali, Turci su nastavili s napadima. Sultan je besneo, praskao i kaznjavao koga je stigao. Pase i begovi su se utrkivali da se ukljuce u prve bojne redove, gde je bilo bezbednije nego u sultanovoj blizini. Svi su pamtili njegovu prekost i zestinu prilikom opsade Carigrada, kada je posekao glavu svakome ko bi pokazao imalo uzdrzanosti, pa je tako pogubio i velikog vezira. Dan nakon recne bitke, 15. jula, odigrao se manji okrsaj ispred grada. Grupa krstasa, predvodjena nekim Farkasom, pokusala je da se suprotstavi Turcima. Bili su pregazeni.
Mehmed II je znao da ce, kao u svakoj bici, pobedu odneti ona strana koja do kraja ostane nepokolebljiva i ciji vodja pokaze vecu zestinu u srcu. Zato je licno predvodio vojsku, podsticao je i hrabrio. Nije se obazirao na opasnost. Na belom konju prilazio je gotovo do samih zidina koje su se pod upornim turskim bombardovanjem polako pretvarale u brdo kamenja i praha. U tim napadima poginuo je rumelijski beglerbeg: „Stajao je u sancu pored velikih topova i posmatrao je, a tobdzija je udario iz velikog topa u zid pa je jedan kamen, odskocivsi od zida, udario u glavu Karadza-pasu, najveceg gospodina posle cara, i ovaj je posle nekoliko dana umro.”
Hunjadi, koji je nakon recne bitke takodje stigao u Beograd, preduzimao je sve sto je mogao da ojaca odbranu. Svake noci popravljano je ono sto su Turci danju porusili, dovozena je hrana i nova oprema za odbranu. U Zemunu, Kapistran je sacekivao nove kolone krstasa i, nakon vatrene pridike i blagoslova, prebacivao ih preko reke u opkoljeni grad. Ipak, cinilo se da, poput sve urusenijih zidina Donjeg grada, i odbrana polako popusta pred neprestanim naletima visestruko brojnijeg neprijatelja. Branioci vise nisu stizali da poprave sve pukotine u zidu, a jarak ispred grada bio je vec gotovo zatrpan. Hunjadi i Siladji nisu imali pocinka. Hiljade strelica, vecinom otrovnih, neprestano su zasipale grad. Kugle iz turskih topova tezile su i preko 200 kilograma. U julskoj zezi, grad se jos jedva drzao uspravno. Treperio je i podrhtavao pod jekom topova, u kricima boraca, u izmaglici od prasine i dima koji ga je vec celog prekrio.
Hunjadi i Siladji su znali da ce uskoro da nastupi opsti turski napad u kom sultan nece stedeti zivot nijednog svog vojnika. Tada ce cela turska vojska, ukljucujuci i sultanovu licnu gardu, u jednom mahu svom zestinom i snagom biti bacena na zidine. Konacni napad nije mogao da ostane tajna, jer su pripreme po turskom logoru mogle da se primete sa zidina i golim okom. Osim toga, hriscani u turskoj vojsci slali su dojave braniocima. Hunjadi je 20. jula bio obavesten o opstem napadu.
Ne verujuci da pred tolikom turskom silom grad moze da se odbrani, predlozio je povlacenje na drugu obalu. Ostale vodje odbile su predlog, pa je 21. jula Hunjadi sam presao na zemunsku stranu odakle je nastavio da komanduje odbranom koristeci jedan brod da bi ostao blize gradu. Uz Siladjija, u gradu je ostao Hunjadijev sin Ladislav (Laslo). Noc pred bitku Kapistran je uspeo da prebaci u grad jos 4000 krstasa.
Andrija Kacic Miosic: Razgovor ugodni naroda Slovinskog (1756)
(iz „Pisma cetvrta vojvode Janka i s. Ivana Kapistrana, kako razbise Memeda, sina Muratova, pod Biogradom na 1456)
”...
Kada le je zora zabilila,
Sa svih strana udarise Turci:
Prislonise skale uz bedene,
Z golim sabljam skacu a zidove.
Mili boze tuge i zalosti!
Da je kome pogledati bilo
Di se brani malo i veliko,
Slipo, romo, staro i bolesno!
Janka niko poznat ne mogase
Vas u krvi ogreznuo bise,
Bihu mu se umorile ruke
Prisicajuc janicare Turke...”
U predvecerje 21. jula 1456. godine nebo bese potpuno vedro. Beogradske crkve brujale su u molitvama, dok su gradom i okolinom odzvanjala crkvena zvona. S druge strane, iz turskog logora kao da su im odgovarala zapevanja hodza i dervisa i janicarski bubnjevi. Kome ce te duge, vrele noci Bog udeliti pobedu?
Pobeda u zoru
U jednom trenutku, dok se Sunce sklanjalo na horizontu a ceo grad i nebo nad njim bili obasjani crvenilom povecerja, bombardovanje se utisa, a zatim prestade. U nestvarnoj tisini culo se samo zapevanje dervisa koji su hrabrili svoju vojsku. Sultan je obecao visoke nagrade onima koji prvi udju u grad. Grad opasa tama koja ce uskoro zauvek pokriti hiljade poginulih. I, uz strahovitu buku, zapoce opsti turski napad.
Napadaci su krenuli istovremeno na sve porusene prolaze i preko zidina. Razvi se zestoka borba. Siladji i Laslo Hunjadi sekli su napadace. Svuda su odjekivali udarci maceva i fijukanje strela. Zabelezena je legenda da su strele letele toliko gusto da je jedan vrabac proboden istovremeno s tri strele. Od gruvanja baruta ceo Beograd presijavao se u pozaru. U odsjaju plamena blesnula bi krv koja se lila na sve strane, metal koji se sudara, lica boraca u grcu...
Napadi su se smenjivali. Poput crnih talasa beskrajnog mora, kroz tamu su stizale nove grupe napadaca. Kad bi jedan red popustio pokosen strelama, kopljima i topovima, nailazio bi drugi talas. Preko porusenih zidina, jedna turska jedinica probi se u Donji grad. Siladji naredi da se deo rezerve iz Gornje tvrdjave obrusi na Turke. Zapoce ocajnicka borba prsa u prsa. Krici, dozivanja, naredbe, prolamali su se kroz tamu. Borba se vodila pored svakog kamena, svake kuce - sve dok grupa Turaka ne bi bila odsecena od pozadine i pobijena. U zapisima Konstantina iz Ostrovice, koji je bio turski janicar i ocevidac bitke, opisan je turski napad. „I tako su jurisali, tako da pre nego sto su bili u gradu, janicara je tu ranjeno popisano cetiri stotine i nekoliko; bilo je isto tako i dosta ubijenih. Posle toga smo videli janicare kako beze iz grada, a Ugri su ih tukli, ubijali, sekli, i tu ih je isto tako nesto ostalo, a drugi su se razbezali.”
Bitka je trajala vec satima i oko ponoci dostigla je vrhunac. Jedan janicar uspeo je da se popne na zidine sa sultanovim barjakom nameravajuci da ga postavi na najvise mesto kako bi oznacio preuzimanje tvrdjave i tursku pobedu. Ali, jedan hriscanski vojnik, cije je ime bilo Titus Dugovic, uhvatio je napadaca i zajedno s njim pao niz zidine i obojica su poginula. A onda je nastupio odsudni trenutak. Jaka grupa janicara od 600 do 700 ljudi prodrla je u grad. Siladji pomisli da je sve gotovo. Turci su jurisali ka mostu koji je vodio u Gornji grad na kome se razvila najzesca borba. Sudbina grada visila je o koncu. U tom trenutku uporni branioci upotrebili su zamku koju je smislio Hunjadi - medju Turke su baceni balvani uvaljani u smolu i pruce i drugi zapaljivi materijal. Vatra je napravila ogroman vatreni zid koji je turske trupe u tvrdjavi razdvojio od ostalih. Usledio je protivudar hriscana koji su nosili upaljene baklje. Kao da se zid od vatre srucio na janicare koji su spaljivani, ubijani i razbijeni. Turski gubici bili su ogromni. Bez obzira na sva naredjenja, turske jedinice, zbunjene upornoscu odbrane, pocese da se povlace i da se sudaraju sa onima koji su nadirali preko sanca. Pred zoru, napadi su poceli da jenjavaju.
Iz pisma Pape Kaliksta III
O beogradskoj pobedi
„O bozanstveno carstvo naseg Spasioca! Nerazumni Turci, goreci od besa, sa najmocnijom vojskom behu zauzeli doline i planine. Zestoko udarise na Beogradsku tvrdjavu, koja je kljuc Madjarskog carstva. Razorise zidove i drugu odbranu i misleci da su vec postali vlasnici tvrdjave. Da je ta utvrda izgubljena, samo postojanje Hristove republike bi bilo u opasnosti...
Ali Najvisi Gospodar nije dozvolio da njegova religija bude prekrivena takvom tamom... Varvari su bili razbijeni od strane najveceg Hristovog junaka, Jovana Hunjadija, i uz pomoc male vojske plebejaca i nenaoruzanih vojnika. Sa radoscu u srcu, bili smo beskrajno odusevljeni ovom nezaboravnom pobedom... Zahvalili smo Bogu i naredili da se celo Hriscanstvo moli i raduje zbog ove velike pobede... Sada se nadamo, vodjeni nepokolebljivom verom, da cemo, ne samo ponovo zauzeti Konstantinopolj, nego cemo osloboditi Evropu, Aziju i Svetu zemlju...”
(14. avgust 1456)
Medjutim, borbe su, gotovo bez predaha, nastavljene i sa izlaskom sunca, 22. jula 1456. Iako su Hunjadi i Siladji naredili da branioci ne izlaze iz grada, krstase nije bilo moguce zadrzati. Prvo manje grupe, a onda nekoliko hiljada krstasa, predvodjenih Kapistranom, nasrnulo je na turski logor jer im se cinilo da Turci beze. Dok su pljackali satore, sultan naredi protivnapad. Borba prsa u prsa ponovo se rasplamsala: u logoru, po jarcima ispod tvrdjave, uz recne obale. Konstantin iz Ostrovice opisao je borbe u kojima je stradao janicarski aga: „Kad Turci videse da su se pesaci (tj. krstasi) udaljili daleko od grada, da bi pljackali satore, okrenuse se hitro na njih konjanici, pa tukuci, sekuci, navalise na njih, i to sve do otkopa. A Smail-aga, bojeci se da mu car ne spomene onaj savet... vrativsi se i hoteci nekakvo junastvo da ucini, ne bi li mogao ponovo doci u carsku milost, udario je medju pesake kraj opkopa i tu je bio ubijen.” Toga dana u glavu bi ranjen i sam sultan. Kad se osvestio, on naredi da se pod okriljem noci i u punoj tisini vojska povuce. Tako su 23. jula ujutro branioci Beograda ugledali prazan i napusten turski logor. Na reci su goreli preostali turski brodovi. Bitka za Beograd bila je dobijena.
Epilog
Nijedan dogadjaj u srednjovekovnoj istoriji Beograda nije vise opisivan i belezen od herojske odbrane 1456. godine. Vest o prvoj velikoj pobedi hriscanskog oruzja nakon pada Carigrada brzo se prosirila cak do vladara Etiopije. Beograd je proglasen za „bedem hriscanstva”. Papa Kalikst III izjavio je da je to najsrecniji dogadjaj u njegovom zivotu. Sesti avgust, dan kad je dobio vest o uspehu odbrane, proglasio je danom beogradske pobede koji je trebalo da se slavi u celom hriscanskom svetu. Naredio je i da svakog dana u podne na svim crkvama zvone zvona - obicaj koji se u Evropi postuje sve do danas.
Medjutim, pobednici nisu dugo uzivali u zadobijenoj slavi. U gradu su se pojavili glad i bolest, dok su se krstasi i ugarski plemici prepirali ko je zasluzniji za pobedu. Istog leta medju braniocima Beograda prosirila se epidemija bubonske kuge, od koje su u kratkom roku umrla i dvojica glavnih vodja odbrane. Janko Hunjadi umro je u Zemunu 11. avgusta 1456. godine, a Kapistran 23. oktobra iste godine u Iloku. Prvi je postao nacionalni junak Ugarske, a drugi je u 18. veku proglasen za katolickog sveca. Pred kraj godine, 24. decembra, umro je i srpski despot Djuradj Brankovic. Mihail Siladji je jos nekoliko godina nastavio borbe s Turcima koji su uspeli da ga 1460. godine zarobe i odvedu u Carigrad. Tu je pogubljen. Sultan mu nije oprostio ponizenje iz Beograda. Laslo Hunjadi, sin Janosa Hunjadija, nekoliko meseci posle beogradske pobede ucestvovao je u ubistvu grofa Celjskog na Kalemegdanu (o cemu je „Zabavnik” pisao jednom drugom prilikom), pa je zbog toga 1457. godine bio pogubljen po odluci ugarskog kralja. Tako su vec nakon samo nekoliko godina gotovo sve hriscanske vodje u odbrani Beograda, ukljucujuci i papu Kaliksta III, bili mrtvi.
Nadziveo ih je samo njihov veliki protivnik sultan Mehmed II, koji je prvih meseci bio u potpunom ocaju zbog teskog poraza. Ipak, kasnije se pribrao i nastavio sa osvajanjima: pod njegovu vlast uskoro su pali Srbija, Bosna, Moreja, Trebizond, Karamanija. Ali, i pored sve svoje sile, Turci se vise od pola veka nisu usudili da ponovo napadnu Beograd.
Zahvaljujuci slavi svog oca, mladji sin Janka Hunjadija i Laslov brat Matija Korvin izabran je 1458. godine za kralja Ugarske. Jedna od prvih odluka mladog kralja bila je da se sin Titusa Dragovica proglasi za plemica. Time je junak sa zidina Beograda dobio posmrtno priznanje za svoj nezaboravni podvig.
Dusko Lopandic
link