Post by Emperor AAdmin on Dec 27, 2007 19:49:26 GMT -5
Zemljotres koji je promenio jednu drzavu
Smrt u Lisabonu
Kad se voda povukla, grad je licio na mocvaru okruzenu zadimljenim brdima u plamenu. Po visim delovima grada koje je voda postedela jos deset dana plamteli su besni pozari koje nije imao ko da gasi. Sve je izgledalo kao dan strasnog suda
Markiz de Pombal rukovodi radovima na rasciscavanju rusevina
Tektonske ploce ne miruju. One plutaju po magmi i polako, gotovo nemerljivom spornoscu neprekidno klize da bi posle ko zna koliko hiljada godina medjusobnog priblizavanja od sporog ali snaznog sudara podzemne gromade popustile i oslobodile ogromnu nakupljenu energiju.
Prvog novembra 1755. u devet sati i dvadeset minuta, duboko pod vodama Atlantika, zapadno od obale Afrike, medjusobni pritisak tektonskih ploca koje se tu srecu postao je neizdrziv i zemlja se zatresla.
Devet stotina kilometara severozapadno od epicentra vec vekovima nezadrzivo je bujao velelepni carski Lisabon, prestonica jedne od najbogatijih i najprostranijih carevina tog doba, jedan od najnaprednijih gradova i jedna od najprometnijih luka Evrope. U lisabonsku luku dovozeno je blago iz citavog sveta.
„Iz Kine, preko luke Makao, stizale su svilene tkanine, porcelan, lakirani namestaj, caj, biber, bakar, sivi cilibar i zlato, iz Indije, iz luke Goa, nebruseni dijamanti, rubini, biseri, cimet, jos bibera, pamucne tkanine i salitra, iz luke Diu tepisi, intarzija, tapiserije i vez, iz Melinde slonovaca, iz Mozambika crnci i zlato, iz Angole jos crnaca, ali losijeg kvaliteta, slonovaca, ova iz zapadne Afrike je najbolja, sa ostrva Sao Tome drvo, manioka, banane, slatki krompir, zivina, ovce, koze, indigo i secer, sa Zelenortskih ostrva nesto crnaca, vosak, slonovaca, valja naglasiti da ne dolazi sva slonovaca od slonova, koza, sa Madere i Azora tkanine, zito, likeri, suva vina, rakija, arancini i voce, iz Brazila secer, duvan, kopal, indigo, drvo, koza, kakao, dijamanti, smaragdi, srebro i zlato, kojega godisnje u Portugal stigne u vrednosti od dvanaest do petnaest miliona kruzada, sto u prahu sto u kovanicama, pri tom ne racunajuci ostale oblike zlata, niti ono sto zavrsi na morskom dnu ili u rukama gusara.” Tako, po redu i bez preskakanja, veliki Saramago nabraja silno bogatstvo koje se vekovima slivalo u prestonicu carstva u kome sunce nikada nije zalazilo.
Veliki talas
Prvi novembar je veliki katolicki praznik, dan Svih svetih. Tog sudbinskog jutra, lisabonske bogomolje bile su krcate. Narod se, kako nalaze red i obicaj, sjatio u crkve na misu za dusu pokojnika. U devet i dvadeset, zemlja se zatresla, sve je pocelo da skripi, da krcka, da puca i prsti, crkvena zvona pocela su sama od sebe da zvone, digla se prasina, padali su crepovi, krsile se grede u krovovima, urusavale se tavanice, rusili se zidovi. Zavladali su panika i haos. Zemlja se tresla samo kratko, ali minuti nikada nisu bili duzi; sest minuta bilo je dovoljno da se prebogata varos srusi i zatrpa svakoga ko se nasao pod krovom.
Jedna od mnogobrojnih slika markiza de Pombala na kojoj on s visine posmatra grad kome je udahnuo novu dusu
No, to je bio tek pocetak katastrofe. Prasina se jos nije bila slegla a grad je buknuo. Nije ni cudo, ognjista su vec bila nalozena a praznicne svece gorele su na sve strane; pozar je istovremeno izbio na nebrojeno mnogo mesta. Narod je pokusavao da pomogne nesrecnicima koji su se nasli zatrpani pod rusevinama, a mnogi su, preplaseni, krenuli da beze na otvoreno. Ni to nije bilo lako; rusevine i vatra zakrcili su tesne ulice, pa se najveci zbeg nakupio u pristanistu na reci Tezo odakle se u daljini vidi pucina Atlantika. Verovali su da ce ih siroka voda spasti vatre koja je gutala grad i dima koji je gusio, i da im pod otvorenim nebom ne preti opasnost.
Kao da nesrece nije bilo dosta, dok su preplaseni begunci i ranjenici okupljeni uz vodu posmatrali grad u plamenu i nemocno slusali krike i zapomaganje svojih sugradjana zarobljenih pod rusevinama i u plamenu, dogodilo se jos jedno nikada vidjeno cudo. Reka je pocela da se povlaci, kao da ce se isusiti. Voda se povukla prema pucini, odnoseci sa sobom nadaleko brodovlje usidreno u luci, a zbegu se ukazalo dno luke i na njemu olupine potonjih plovila, sanduci i burad, grede i balvani ko zna kada pali ili baceni u reku. Narod se krstio i cudio.
Padali su na kolena i molili se Bogu za milost i oprost greha zbog kojih su ovako nemilosrdno kaznjeni, kada se na horizontu ukazala jos jedna neobicna pojava. Visoki vodeni zid kotrljao se okeanom tutnjeci i peneci priblizavao se neverovatnom brzinom. Svega nekoliko minuta docnije talas visi od najvise gradjevine prodro je u reku i nasrnuo na sruseni grad u plamenu. Potop je poklopio niske delove grada i u gromoglasnom vrtlogu pomesao ljude, plovila, zgrade, mulj, morska i zemaljska stvorenja. Preziveli su zaculi zaglusujucu eksploziju - vatra je zahvatila barutanu u tvrdjavi na vrhu brda.
Kada se voda povukla, Lisabon je izgledao kao mocvara okruzena zadimljenim brdima u plamenu. Po visim delovima grada koje je voda postedela jos deset dana plamteli su besni pozari koje nije imao ko da gasi. Sve je izgledao kao dan strasnog suda.
Kraljevska porodica je, zahvaljujuci slucaju, prezivela kataklizmu. Tog jutra su, na molbu princeza, poranili na izlet van grada. Oni su preziveli, ali devedeset hiljada ljudi nije. Nesreca i smrt nisu birali, odnosili su svakoga ko im se nasao na putu - sirotinju i bogate, ucene i nepismene, plemice i robove. Materijalna steta bila je neprocenjiva.
Citav jedan grad. Preko osamdeset odsto gradjevina sravnjeno je sa zemljom. Ulice su bile neprohodne od krsa i tela nastradalih. Izgorela je i velelepna opera otvorena tek sest meseci ranije, kraljevski dvor odnelo je more zajedno s bibliotekom, namestajem, umetnickim delima neprocenjive vrednosti i istorijskim arhivom. Gradska bolnica izgorela je do temelja, a zajedno s njom i stotine bolesnika i osoblja.
Kataklizmu je preziveo i predsednik vlade Markiz od Pombala. U tom pragmaticnom coveku kralj je video jedini spas. Izbezumljen, upitao ga je: I sta sad? Markiz je veoma jednostavno odgovorio: „Sahranicemo mrtve i zbrinuti zive.” I tako i bi.
Prizor sa spomenika Pombalu u Lisabonu. To je jedan od najvelicanstvenijih spomenika u Evropi
Kralj u baraci
Prvo su mobilisani muskarci da gase pozar i sahranjuju mrtve ne bi li se izbegla epidemija. Okupljeni su svi raspolozivi inzenjeri i arhitekte, zanatlije i ljudi sposobni za rad. I obnova je pocela. Rusevine su rasciscene, i na praznik Svih svetih sledece godine Lisabon je bio nepregledno gradiliste ali rusevina vise nije bilo.
Centar grada, do tada lavirint tesnih krivudavih ulica, prljavih i smrdljivih, raskrcen je i otvorene su siroke pravolinijske avenije, prostrani trgovi i mreza ulica ukrstenih pod pravim uglom. Citav centar grada sazidan je iznova, od temelja, i, prvi put u istoriji, pokusano je da konstrukcije budu antiseizmicke. Da bi se proverila otpornost novih zgrada podignutih od drvenih okvira otpornih na zemljotres, markiz je naredio da oko njih marsira vojska.
Narod se cudom cudio. Kad bi upitali Markiza cemu tako siroke ulice, on je odgovarao: „Jednog dana narod ce se zaliti da su uske”.
Prestraseni kralj i njegova porodica odbijali su da konace pod cvrstim krovom i da stanuju u blizini reke. Zato im je u zapadnom predgradju, gde se zemljotres najmanje osetio, na uzvisini podignuta kraljevska baraka, najveci i najvelicanstveniji sator koji je svet ikada video, opremljen raskosnim namestajem, ali sagradjen bez ijedne cigle. U kraljevskoj baraci, kralj i porodica ziveli su do smrti. Novi dvorac sazidan je tek kada su stasale nove generacije koje nisu iskusile pakao velikog zemljotresa.
Vesti o zemljotresu uzdrmale su citavu Evropu. U doba velikih drustvenih promena, kada je pocela industrijska revolucija, kad su se radjali kapitalizam i prosvetiteljstvo koji su postavljali osnovu za novo, demokraticnije drustvo u zapadnoj Evropi, zemljotres je na odlucujuci nacin uticao na mnoge prosvetiteljske mislioce. Volter je bio zainteresovan nepredvidljivoscu prezivljavanja, cinjenicom da ne postoji pravilo po kome se moze utvrditi ko ce stradati a ko ce biti postedjen. Pod utiskom ove nesrece o kojoj je toliko slusao, pokusavajuci da razume uzroke ove vrste kazne, mladi Emanuel Kant objavio je tri napisa o lisabonskom zemljotresu u kojima je razvio teoriju o ogromnim podzemnim pecinama. Iako se docnije pokazalo da je teorija netacna, ona je bila jedna od prvih sistematicnih pokusaja da se zemljotres objasni kao prirodna pojava a ne kao rezultat bozjeg gneva.
Malo posle zemljotresa na ulicama Lisabona pojavio se monah po imenu Malagrida. On je katastrofu iskoristio da bi unesrecene zitelje razrusenog grada upozorio na njihove grehe i kaznu bozju. Ne slazuci se sa zvanicnim objasnjenjem kataklizme kao prirodne nepogode koje su vlasti u pamfletima propagirale medju stanovnistvom, Malagrida je objavio propoved „O istinskim uzrocima zemljotresa” u kojoj navodi bozju kaznu kao pravi i jedini razlog za ljudske tragedije.
Posto i posle upozorenja vlasti monah nije prestajao da propoveda i demoralise narod po razrusenom gradu, vlasti su odlucile da ga uklone. Optuzen je kao lazni prorok i jeretik i predat crkvenom sudu. Posle grotesknog sudskog procesa, 1761. godine Malagrida je spaljen na lomaci na glavnom gradskom trgu Rosiu. Umro je kao poslednja zrtva zemljotresa, ali i kao poslednja zrtva inkvizicije.
Dejan Stankovic
link
Smrt u Lisabonu
Kad se voda povukla, grad je licio na mocvaru okruzenu zadimljenim brdima u plamenu. Po visim delovima grada koje je voda postedela jos deset dana plamteli su besni pozari koje nije imao ko da gasi. Sve je izgledalo kao dan strasnog suda
Markiz de Pombal rukovodi radovima na rasciscavanju rusevina
Tektonske ploce ne miruju. One plutaju po magmi i polako, gotovo nemerljivom spornoscu neprekidno klize da bi posle ko zna koliko hiljada godina medjusobnog priblizavanja od sporog ali snaznog sudara podzemne gromade popustile i oslobodile ogromnu nakupljenu energiju.
Prvog novembra 1755. u devet sati i dvadeset minuta, duboko pod vodama Atlantika, zapadno od obale Afrike, medjusobni pritisak tektonskih ploca koje se tu srecu postao je neizdrziv i zemlja se zatresla.
Devet stotina kilometara severozapadno od epicentra vec vekovima nezadrzivo je bujao velelepni carski Lisabon, prestonica jedne od najbogatijih i najprostranijih carevina tog doba, jedan od najnaprednijih gradova i jedna od najprometnijih luka Evrope. U lisabonsku luku dovozeno je blago iz citavog sveta.
„Iz Kine, preko luke Makao, stizale su svilene tkanine, porcelan, lakirani namestaj, caj, biber, bakar, sivi cilibar i zlato, iz Indije, iz luke Goa, nebruseni dijamanti, rubini, biseri, cimet, jos bibera, pamucne tkanine i salitra, iz luke Diu tepisi, intarzija, tapiserije i vez, iz Melinde slonovaca, iz Mozambika crnci i zlato, iz Angole jos crnaca, ali losijeg kvaliteta, slonovaca, ova iz zapadne Afrike je najbolja, sa ostrva Sao Tome drvo, manioka, banane, slatki krompir, zivina, ovce, koze, indigo i secer, sa Zelenortskih ostrva nesto crnaca, vosak, slonovaca, valja naglasiti da ne dolazi sva slonovaca od slonova, koza, sa Madere i Azora tkanine, zito, likeri, suva vina, rakija, arancini i voce, iz Brazila secer, duvan, kopal, indigo, drvo, koza, kakao, dijamanti, smaragdi, srebro i zlato, kojega godisnje u Portugal stigne u vrednosti od dvanaest do petnaest miliona kruzada, sto u prahu sto u kovanicama, pri tom ne racunajuci ostale oblike zlata, niti ono sto zavrsi na morskom dnu ili u rukama gusara.” Tako, po redu i bez preskakanja, veliki Saramago nabraja silno bogatstvo koje se vekovima slivalo u prestonicu carstva u kome sunce nikada nije zalazilo.
Veliki talas
Prvi novembar je veliki katolicki praznik, dan Svih svetih. Tog sudbinskog jutra, lisabonske bogomolje bile su krcate. Narod se, kako nalaze red i obicaj, sjatio u crkve na misu za dusu pokojnika. U devet i dvadeset, zemlja se zatresla, sve je pocelo da skripi, da krcka, da puca i prsti, crkvena zvona pocela su sama od sebe da zvone, digla se prasina, padali su crepovi, krsile se grede u krovovima, urusavale se tavanice, rusili se zidovi. Zavladali su panika i haos. Zemlja se tresla samo kratko, ali minuti nikada nisu bili duzi; sest minuta bilo je dovoljno da se prebogata varos srusi i zatrpa svakoga ko se nasao pod krovom.
Jedna od mnogobrojnih slika markiza de Pombala na kojoj on s visine posmatra grad kome je udahnuo novu dusu
No, to je bio tek pocetak katastrofe. Prasina se jos nije bila slegla a grad je buknuo. Nije ni cudo, ognjista su vec bila nalozena a praznicne svece gorele su na sve strane; pozar je istovremeno izbio na nebrojeno mnogo mesta. Narod je pokusavao da pomogne nesrecnicima koji su se nasli zatrpani pod rusevinama, a mnogi su, preplaseni, krenuli da beze na otvoreno. Ni to nije bilo lako; rusevine i vatra zakrcili su tesne ulice, pa se najveci zbeg nakupio u pristanistu na reci Tezo odakle se u daljini vidi pucina Atlantika. Verovali su da ce ih siroka voda spasti vatre koja je gutala grad i dima koji je gusio, i da im pod otvorenim nebom ne preti opasnost.
Kao da nesrece nije bilo dosta, dok su preplaseni begunci i ranjenici okupljeni uz vodu posmatrali grad u plamenu i nemocno slusali krike i zapomaganje svojih sugradjana zarobljenih pod rusevinama i u plamenu, dogodilo se jos jedno nikada vidjeno cudo. Reka je pocela da se povlaci, kao da ce se isusiti. Voda se povukla prema pucini, odnoseci sa sobom nadaleko brodovlje usidreno u luci, a zbegu se ukazalo dno luke i na njemu olupine potonjih plovila, sanduci i burad, grede i balvani ko zna kada pali ili baceni u reku. Narod se krstio i cudio.
Padali su na kolena i molili se Bogu za milost i oprost greha zbog kojih su ovako nemilosrdno kaznjeni, kada se na horizontu ukazala jos jedna neobicna pojava. Visoki vodeni zid kotrljao se okeanom tutnjeci i peneci priblizavao se neverovatnom brzinom. Svega nekoliko minuta docnije talas visi od najvise gradjevine prodro je u reku i nasrnuo na sruseni grad u plamenu. Potop je poklopio niske delove grada i u gromoglasnom vrtlogu pomesao ljude, plovila, zgrade, mulj, morska i zemaljska stvorenja. Preziveli su zaculi zaglusujucu eksploziju - vatra je zahvatila barutanu u tvrdjavi na vrhu brda.
Kada se voda povukla, Lisabon je izgledao kao mocvara okruzena zadimljenim brdima u plamenu. Po visim delovima grada koje je voda postedela jos deset dana plamteli su besni pozari koje nije imao ko da gasi. Sve je izgledao kao dan strasnog suda.
Kraljevska porodica je, zahvaljujuci slucaju, prezivela kataklizmu. Tog jutra su, na molbu princeza, poranili na izlet van grada. Oni su preziveli, ali devedeset hiljada ljudi nije. Nesreca i smrt nisu birali, odnosili su svakoga ko im se nasao na putu - sirotinju i bogate, ucene i nepismene, plemice i robove. Materijalna steta bila je neprocenjiva.
Citav jedan grad. Preko osamdeset odsto gradjevina sravnjeno je sa zemljom. Ulice su bile neprohodne od krsa i tela nastradalih. Izgorela je i velelepna opera otvorena tek sest meseci ranije, kraljevski dvor odnelo je more zajedno s bibliotekom, namestajem, umetnickim delima neprocenjive vrednosti i istorijskim arhivom. Gradska bolnica izgorela je do temelja, a zajedno s njom i stotine bolesnika i osoblja.
Kataklizmu je preziveo i predsednik vlade Markiz od Pombala. U tom pragmaticnom coveku kralj je video jedini spas. Izbezumljen, upitao ga je: I sta sad? Markiz je veoma jednostavno odgovorio: „Sahranicemo mrtve i zbrinuti zive.” I tako i bi.
Prizor sa spomenika Pombalu u Lisabonu. To je jedan od najvelicanstvenijih spomenika u Evropi
Kralj u baraci
Prvo su mobilisani muskarci da gase pozar i sahranjuju mrtve ne bi li se izbegla epidemija. Okupljeni su svi raspolozivi inzenjeri i arhitekte, zanatlije i ljudi sposobni za rad. I obnova je pocela. Rusevine su rasciscene, i na praznik Svih svetih sledece godine Lisabon je bio nepregledno gradiliste ali rusevina vise nije bilo.
Centar grada, do tada lavirint tesnih krivudavih ulica, prljavih i smrdljivih, raskrcen je i otvorene su siroke pravolinijske avenije, prostrani trgovi i mreza ulica ukrstenih pod pravim uglom. Citav centar grada sazidan je iznova, od temelja, i, prvi put u istoriji, pokusano je da konstrukcije budu antiseizmicke. Da bi se proverila otpornost novih zgrada podignutih od drvenih okvira otpornih na zemljotres, markiz je naredio da oko njih marsira vojska.
Narod se cudom cudio. Kad bi upitali Markiza cemu tako siroke ulice, on je odgovarao: „Jednog dana narod ce se zaliti da su uske”.
Prestraseni kralj i njegova porodica odbijali su da konace pod cvrstim krovom i da stanuju u blizini reke. Zato im je u zapadnom predgradju, gde se zemljotres najmanje osetio, na uzvisini podignuta kraljevska baraka, najveci i najvelicanstveniji sator koji je svet ikada video, opremljen raskosnim namestajem, ali sagradjen bez ijedne cigle. U kraljevskoj baraci, kralj i porodica ziveli su do smrti. Novi dvorac sazidan je tek kada su stasale nove generacije koje nisu iskusile pakao velikog zemljotresa.
Vesti o zemljotresu uzdrmale su citavu Evropu. U doba velikih drustvenih promena, kada je pocela industrijska revolucija, kad su se radjali kapitalizam i prosvetiteljstvo koji su postavljali osnovu za novo, demokraticnije drustvo u zapadnoj Evropi, zemljotres je na odlucujuci nacin uticao na mnoge prosvetiteljske mislioce. Volter je bio zainteresovan nepredvidljivoscu prezivljavanja, cinjenicom da ne postoji pravilo po kome se moze utvrditi ko ce stradati a ko ce biti postedjen. Pod utiskom ove nesrece o kojoj je toliko slusao, pokusavajuci da razume uzroke ove vrste kazne, mladi Emanuel Kant objavio je tri napisa o lisabonskom zemljotresu u kojima je razvio teoriju o ogromnim podzemnim pecinama. Iako se docnije pokazalo da je teorija netacna, ona je bila jedna od prvih sistematicnih pokusaja da se zemljotres objasni kao prirodna pojava a ne kao rezultat bozjeg gneva.
Malo posle zemljotresa na ulicama Lisabona pojavio se monah po imenu Malagrida. On je katastrofu iskoristio da bi unesrecene zitelje razrusenog grada upozorio na njihove grehe i kaznu bozju. Ne slazuci se sa zvanicnim objasnjenjem kataklizme kao prirodne nepogode koje su vlasti u pamfletima propagirale medju stanovnistvom, Malagrida je objavio propoved „O istinskim uzrocima zemljotresa” u kojoj navodi bozju kaznu kao pravi i jedini razlog za ljudske tragedije.
Posto i posle upozorenja vlasti monah nije prestajao da propoveda i demoralise narod po razrusenom gradu, vlasti su odlucile da ga uklone. Optuzen je kao lazni prorok i jeretik i predat crkvenom sudu. Posle grotesknog sudskog procesa, 1761. godine Malagrida je spaljen na lomaci na glavnom gradskom trgu Rosiu. Umro je kao poslednja zrtva zemljotresa, ali i kao poslednja zrtva inkvizicije.
Dejan Stankovic
link