Post by Emperor AAdmin on Dec 27, 2007 20:00:20 GMT -5
Neobicni beogradjanin iz 13. veka
Srebrno drvo za kana
Zapadna Evropa bila je u 13. veku opcinjena Mongolima iz vise razloga. Hitri odredi njihovih konjanika, koji su bili u stanju da za kratko vreme ne samo prevale nego i opustose ogromna prostranstva, sejali su uzasan strah i, kako su neki smatrali, najavljivali vreme Antihrista
Ilustrovao Dragan Maksimovic
Cinilo se da „novi Huni” dolaze niotkud, da poput najgore posasti ruse sve pred sobom i da im je na bojnom polju nemoguce odoleti. Zbog toga je razumljivo sto se u zapadnoj Evropi javilo zanimanje za njihovo poreklo, obicaje i ratnu tehniku. Ova zaokupljenost - nije preterano reci i opsednutost - potrajala je oko jedno i po stolece. Otuda se razdoblje od 1200. do 1350. godine, kako je odavno zapazeno, moze oznaciti kao „mongolsko razdoblje” u istoriji geografskih otkrica.
U mnostvu spisa o Tatarima koji su nastali u pomenutoj epohi nalazi se i zanimljiv tekst flamanskog putnika i monaha Vilhelma od Rubruka. Smatra se da je ovaj duhovnik iz Flandrije rodjen izmedju 1215. i 1230. godine i da potice iz Rubruka, blizu Kasela. Zna se da je u zimu 1248/1249. boravio na Kipru, a 1249/1250. godine bio je u Egiptu. U zivotu Vilhelma od Rubruka najbolje je poznato razdoblje od 1253. do 1255. godine, kada je putovao u posetu mongolskom kanu. Na dugo putovanje krenuo je iz Palestine. Najpre je boravio u Carigradu, a onda je preko Krima i donskih stepa produzio za sredisnju Aziju, da bi se 1254. godine nasao u Karakorumu. Na povratku je isao preko Kavkaza i Male Azije. Poznati engleski filozof i naucnik 13. veka Rodzer Bekon, inace i sam pripadnik franjevackog reda, ali i profesor Oksfordskog univerziteta, sreo je Vilhelma od Rubruka u Francuskoj, po svoj prilici oko 1257. godine. Taj susret ujedno je i poslednji podatak o duhovniku iz Flandrije.
Sa putovanja Vilhelma od Rubruka na dvor mongolskog kana ostao je veoma opsiran i zanimljiv tekst sastavljen na latinskom jeziku, dragoceno stivo o Azijatima koji su u 13. veku toliko uplasili Evropu. Uceni franjevac ispoljava realisticke sklonosti, kao i smisao za podrobnosti i pojave, zbivanja i osecanja ljudske svakidasnjice. Zbog toga ne bi trebalo da iznenadjuje cinjenica da je delo Vilhelma od Rubruka u poslednjih nekoliko stoleca uzivalo veliku popularnost o cemu svedoci i podatak da je prevedeno na veliki broj modernih jezika. Navodimo samo prevode s kraja 19. i iz 20. stoleca: ruski (u dva navrata), engleski (cak sest puta, uz tri reprint izdanja), nemacki (u dva maha), danski, francuski (dva puta), holandski, svedski. Vilhelm od Rubruka bio je vrlo dobar i pronicljiv posmatrac, zainteresovan kako za velika politicka i verska pitanja, tako i za svakodnevni zivot. Otuda u njegovom putopisu nalazimo obilje zanimljivih pojedinosti ne samo sa kanovog dvora, nego i onih koje kazuju o zivotu i navikama obicnih Mongola. Svezina pristupa, neposrednost u izlaganju i mnostvo pazljivo opisanih detalja svrstavaju njegovo delo medju najbolje putopise nastale na tlu zapadne Evrope u kasnom srednjem veku.
Gijom Parizanin
Vilhelm od Rubruka je s narocitim zanimanjem belezio svoje susrete sa hriscanima, a poseban odnos izgradio je s nekolicinom katolika koji su uhvaceni u Ugarskoj i odvedeni u tatarsko ropstvo. Naj-
istaknutija licnost medju njima, covek s kojim se uceni franjevac istinski zblizio i u ciju je kucu cesto dolazio kao rado vidjen gost, bio je majstor Gijom, zlatar rodom iz Pariza. Na stranicama Rubrukovog putopisa citamo da je jednom prilikom „s prijateljima otisao na veceru u kucu majstora Gijoma. Njegova zena, rodjena u Ugarskoj, bila je kcerka nekog coveka iz Lorena, i znala je dobro francuski i kumanski (madjarski). Kod njih smo takodje upoznali jos jednog coveka po imenu Vasilije, sina nekog Engleza, koji je rodjen u Ugarskoj i koji je znao iste jezike”.
Vidno zadivljen zlatarskim umecem svog novog prijatelja, Vilhelm od Rubruka zabelezio je sledece: „Tada nam je majstor Gijom napravio gvozdeni kalup za izradu nafore, a dao nam je i crkvene odezde koje je ranije napravio za sebe. Izradio je statuu Blazene device, izvajanu u francuskom stilu, a na kapcima koji su je zatvarali predivno je ugravirao price iz jevandjelja; napravio je i srebrnu posudu za cuvanje tela Hristovog, kao i vesto izgradjene male pregrade na njenim stranama za cuvanje relikvija. Takodje je izradio i propovedaonicu na kolicima, koja je bila prekrasna i oslikana svetim pricama”.
Iz putopisa Vilhelma od Rubruka saznajemo jos neke pojedinosti iz zanimljive biografije zlatara Gijoma. „On je po rodjenju Parizanin, cije je ime Bukje i sin je Lorena Bukjea. Misli da ima brata na Velikom mostu (u Parizu) po imenu Roze Bukje”.
Nesto docnije, govoreci o porodici mongolskog vladara Mangua (1251-1259), cija je majka bila hriscanka, flamanski duhovnik navodi jos nekoliko zanimljivih podataka o majstoru Gijomu. Naglasivsi da je bio rob majke velikog kana, on objasnjava kako se zlatar iz Pariza obreo u dalekom Karakorumu. „Jedan od kanove brace po ocu uhvatio je majstora Gijoma u Ugarskoj, u gradu zvanom Beograd (Belegrave), u kojem je episkop bio Normandjanin iz Belvila pored Ruana. U isto vreme uhvatio je i episkopovog necaka, koga sam video u Karakorumu. On je dao majstora Gijoma Manguovoj majci jer ga je ona za to svesrdno molila. Posle njene smrti majstor Gijom presao je u vlasnistvo Arabuke, najmladjeg brata po majci kana Mangua”.
Vilhelm od Rubruka veoma je podrobno opisao i cudo zlatarske vestine i srednjovekovne mehanike koje je pariski majstor projektovao i izradio za velikog kana: „Na ulazu u dvorac, majstor Gijom napravio je za kana veliko srebrno drvo, u cijem su podnozju cetiri srebrna lava. Svaki lav imao je cev iz koje je isticalo kobilje mleko. Unutar stabla cetiri cevi pruzale su se do vrha drveta, gde su im se krajevi savijali nadole, a nad svakom od njih nalazila se pozlacena zmija, ciji su repovi bili omotani oko stabla. Iz jedne od tih cevi isticalo je vino, iz druge karkosmos, to jest procisceno kobilje mleko, iz trece boal, pice od meda, a iz cetvrte pirincana medovina zvana teracina. Svaka od cevi imala je podnozju drveta srebrnu posudu kako bi primila tecnost.
Na samom vrhu drveta majstor Gijom je izradio andjela s trubom. Ispod drveta napravio je kriptu u kojoj je mogao da se sakrije covek i cev koja je kroz sredinu drveta sezala do andjela. Prvobitno je napravio mehove, ali oni nisu dovoljno potiskivali vazduh. Izvan dvorca nalazila se prostorija u kojoj se cuva pice, a sluge cekaju pripravne da ga natoce kada cuju da andjeo zatrubi. I tako, kad kolicina pica opadne, glavni sluga moli andjela da zatrubi. Kad to cuje covek skriven u kripti, on iz sve snage dune u cev koja seze do andjela, a ovaj, prinevsi instrument ustima, zatrubi veoma glasno. Kad sluge u ostavi cuju trubu svaki sipa svoje pice u odgovarajucu cev i ono tece do za to pripremljenih sudova, odakle peharnici toce pice i nose ga po dvoru ljudima i zenama.”
Mongoli u Beogradu
Zapazanja Vilhelma Rubruka o katolicima u Karakorumu otkrivaju zanimljive podatke o stanovnistvu Ugarske u 13. veku. Moze se primetiti da je u zemljama pod skiptrom ugarskog kralja ziveo i izvestan broj stranaca dosljaka. Doduse, ne znamo nista odredjeno o drustvenom polozaju Gijomovog tasta, koji je u Ugarsku dosao iz Lorena, kao i pomenutog Engleza. Oni su u novoj otadzbini zasnovali svoje porodice, a njihova deca u mongolskom ropstvu u Karakorumu sacuvali su jezik roditelja, govoreci ga tecno kao i madjarski. Episkop Beograda 1241. godine bio je poreklom iz Normandije, iz mesta Belvil u blizini Ruana. Verovatno je stigao u Beograd mnogo pre mongolske najezde - posto je s njim u tom trenutku bila i njegova porodica - zajedno sa zlatarom Gijomom Bukjeom. Nije preterano reci da se u zemlji ugarskog kralja nasla jedna mala kolonija zitelja iz zapadne Evrope.
Gijom Bukje bio je rodjeni Parizanin i ocigledno da za trinaest godina provedenih u mongolskom ropstvu nije imao nikakvih veza sa svojom porodicom u domovini. Nikad necemo saznati kako je on stigao u Beograd. Smatra se da je to bilo vreme velikog uticaja francuskog jezika i gotske umetnosti u Ugarskoj, pa nije iskljuceno da su svestenici sa sobom dovodili i pojedine umetnike. Mozda je pomenuti Normandjanin, beogradski episkop, sa sobom doveo Gijoma Bukjea, vrsnog majstora u izradi crkvenih sasuda, relikvijara, ikonica, raspeca i drugih slicnih predmeta u „francuskom stilu”.
Ova kratka i po mnogo cemu jedinstvena vest o Beogradu u vreme tatarske najezde na Evropu (1241-1242), u kojoj je narocito stradala Ugarska, dolazi do nas na vrlo neobican i zaobilazan nacin. Sacuvana je u putopisu redovnika koji je u dalekom Karakorumu 1254. godine sreo donedavnog zitelja tvrdjave na uscu Save u Dunav. Vesti o posledicama mongolske najezde koja je prilicno neocekivano zadesila i uzasnula Evropu vrlo su oskudne i delimicne. Podataka o tadasnjoj sudbini Beograda jednostavno nema. U dugoj istoriji grada upravo je 13. vek, kada se nalazio pod vlascu Ugarske, bio je jedno od najtamnijih razdoblja.
Da li se ovo obavestenje iz putopisa Vilhelma od Rubruka moze protumaciti kao naznaka da su Mongoli osvojili Beograd? Ili je, mozda, grad odoleo zahvaljujuci jakim bedemima, a - kao sto to obicno biva u slicnim munjevitim napadima - uhvaceni su oni koji su se zatekli van zidina, na otvorenom.
U napadu na Rusiju stradali su mnogi gradovi. Rjazanj je zauzet i unisten na samom kraju 1237. godine, a stanovnistvo pobijeno. Vladimir i Suzdalj doziveli su istu sudbinu u februaru 1238. godine, a Novgorod su spasle prolecne poplave koje su okolinu grada pretvorile u neprohodnu mocvaru. U decembru 1240. godine Kijev je potpuno unisten, a gradjani poseceni. Kada je sest godina kasnije franjevac Jovan di Plano Karpini na svom putu prema prestonici velikog kana prosao kroz Kijev, ljudske kosti jos su lezale svuda po rusevinama grada. U srednjoj Evropi gradovi koji su se odlucno branili uspeli su da odole napadu, pogotovo ako su se Mongoli zurili. Tako se sacuvao Vroclav, pa cak i Lignic, u cijoj je blizini 9. aprila 1241. godine poljsko-nemacka vojska, ojacana Tevtoncima i templarima, kao i ceskim odredima, prakticno zbrisana u sudaru s mongolskim konjanicima. Mongoli su posle bitke, kao znak pobede, poslali u Karakorum devet dzakova usiju koje su odsekli sa tela ubijenih. Slezija je bila potpuno opustosena. U Aziji su Mongoli osvojili mnoge velike gradove, kao sto su, na primer, Samarkand i Buhara. Drevni Bagdad zauzeli su posle duze opsade, u februaru 1258. godine, a stanovnistvo su u znak odmazde masakrirali. U svakom slucaju, snaga Mongola lezala je u njihovoj velikoj pokretljivosti i brzini kojom su prelazili ogromna rastojanja. Nijedan od konjanickih naroda koji su iz srednje Azije plavili Evropu i Bliski istok nije bio vican vestini izrade opsadnih sprava. Verovatno su upravo stoga nastojali da, u oblastima koje su pustosili, zarobe i postede zivot zanatlijama.
Da li su, dakle, Mongoli u vreme svoje najezde na Evropu (1241-1242) imali vremena i posebnog razloga da opsedaju i zauzimaju Beograd ostaje pitanje bez sigurnog odgovora. Kako je majstor Gijom Bukje zarobljen ne znamo i po svoj prilici nikada necemo ni saznati. Medjutim, pouzdano znamo da je ovaj zlatar iz Pariza - koji je izvesno vreme u drugoj cetvrtini 13. stoleca bio stanovnik Beograda - svojom vestinom relativno brzo sebi i svojoj porodici obezbedio dobar zivot u Karakorumu o cemu svedoce brojni detalji u putopisu Vilhelma od Rubruka.
Radivoj Radic
link
Srebrno drvo za kana
Zapadna Evropa bila je u 13. veku opcinjena Mongolima iz vise razloga. Hitri odredi njihovih konjanika, koji su bili u stanju da za kratko vreme ne samo prevale nego i opustose ogromna prostranstva, sejali su uzasan strah i, kako su neki smatrali, najavljivali vreme Antihrista
Ilustrovao Dragan Maksimovic
Cinilo se da „novi Huni” dolaze niotkud, da poput najgore posasti ruse sve pred sobom i da im je na bojnom polju nemoguce odoleti. Zbog toga je razumljivo sto se u zapadnoj Evropi javilo zanimanje za njihovo poreklo, obicaje i ratnu tehniku. Ova zaokupljenost - nije preterano reci i opsednutost - potrajala je oko jedno i po stolece. Otuda se razdoblje od 1200. do 1350. godine, kako je odavno zapazeno, moze oznaciti kao „mongolsko razdoblje” u istoriji geografskih otkrica.
U mnostvu spisa o Tatarima koji su nastali u pomenutoj epohi nalazi se i zanimljiv tekst flamanskog putnika i monaha Vilhelma od Rubruka. Smatra se da je ovaj duhovnik iz Flandrije rodjen izmedju 1215. i 1230. godine i da potice iz Rubruka, blizu Kasela. Zna se da je u zimu 1248/1249. boravio na Kipru, a 1249/1250. godine bio je u Egiptu. U zivotu Vilhelma od Rubruka najbolje je poznato razdoblje od 1253. do 1255. godine, kada je putovao u posetu mongolskom kanu. Na dugo putovanje krenuo je iz Palestine. Najpre je boravio u Carigradu, a onda je preko Krima i donskih stepa produzio za sredisnju Aziju, da bi se 1254. godine nasao u Karakorumu. Na povratku je isao preko Kavkaza i Male Azije. Poznati engleski filozof i naucnik 13. veka Rodzer Bekon, inace i sam pripadnik franjevackog reda, ali i profesor Oksfordskog univerziteta, sreo je Vilhelma od Rubruka u Francuskoj, po svoj prilici oko 1257. godine. Taj susret ujedno je i poslednji podatak o duhovniku iz Flandrije.
Sa putovanja Vilhelma od Rubruka na dvor mongolskog kana ostao je veoma opsiran i zanimljiv tekst sastavljen na latinskom jeziku, dragoceno stivo o Azijatima koji su u 13. veku toliko uplasili Evropu. Uceni franjevac ispoljava realisticke sklonosti, kao i smisao za podrobnosti i pojave, zbivanja i osecanja ljudske svakidasnjice. Zbog toga ne bi trebalo da iznenadjuje cinjenica da je delo Vilhelma od Rubruka u poslednjih nekoliko stoleca uzivalo veliku popularnost o cemu svedoci i podatak da je prevedeno na veliki broj modernih jezika. Navodimo samo prevode s kraja 19. i iz 20. stoleca: ruski (u dva navrata), engleski (cak sest puta, uz tri reprint izdanja), nemacki (u dva maha), danski, francuski (dva puta), holandski, svedski. Vilhelm od Rubruka bio je vrlo dobar i pronicljiv posmatrac, zainteresovan kako za velika politicka i verska pitanja, tako i za svakodnevni zivot. Otuda u njegovom putopisu nalazimo obilje zanimljivih pojedinosti ne samo sa kanovog dvora, nego i onih koje kazuju o zivotu i navikama obicnih Mongola. Svezina pristupa, neposrednost u izlaganju i mnostvo pazljivo opisanih detalja svrstavaju njegovo delo medju najbolje putopise nastale na tlu zapadne Evrope u kasnom srednjem veku.
Gijom Parizanin
Vilhelm od Rubruka je s narocitim zanimanjem belezio svoje susrete sa hriscanima, a poseban odnos izgradio je s nekolicinom katolika koji su uhvaceni u Ugarskoj i odvedeni u tatarsko ropstvo. Naj-
istaknutija licnost medju njima, covek s kojim se uceni franjevac istinski zblizio i u ciju je kucu cesto dolazio kao rado vidjen gost, bio je majstor Gijom, zlatar rodom iz Pariza. Na stranicama Rubrukovog putopisa citamo da je jednom prilikom „s prijateljima otisao na veceru u kucu majstora Gijoma. Njegova zena, rodjena u Ugarskoj, bila je kcerka nekog coveka iz Lorena, i znala je dobro francuski i kumanski (madjarski). Kod njih smo takodje upoznali jos jednog coveka po imenu Vasilije, sina nekog Engleza, koji je rodjen u Ugarskoj i koji je znao iste jezike”.
Vidno zadivljen zlatarskim umecem svog novog prijatelja, Vilhelm od Rubruka zabelezio je sledece: „Tada nam je majstor Gijom napravio gvozdeni kalup za izradu nafore, a dao nam je i crkvene odezde koje je ranije napravio za sebe. Izradio je statuu Blazene device, izvajanu u francuskom stilu, a na kapcima koji su je zatvarali predivno je ugravirao price iz jevandjelja; napravio je i srebrnu posudu za cuvanje tela Hristovog, kao i vesto izgradjene male pregrade na njenim stranama za cuvanje relikvija. Takodje je izradio i propovedaonicu na kolicima, koja je bila prekrasna i oslikana svetim pricama”.
Iz putopisa Vilhelma od Rubruka saznajemo jos neke pojedinosti iz zanimljive biografije zlatara Gijoma. „On je po rodjenju Parizanin, cije je ime Bukje i sin je Lorena Bukjea. Misli da ima brata na Velikom mostu (u Parizu) po imenu Roze Bukje”.
Nesto docnije, govoreci o porodici mongolskog vladara Mangua (1251-1259), cija je majka bila hriscanka, flamanski duhovnik navodi jos nekoliko zanimljivih podataka o majstoru Gijomu. Naglasivsi da je bio rob majke velikog kana, on objasnjava kako se zlatar iz Pariza obreo u dalekom Karakorumu. „Jedan od kanove brace po ocu uhvatio je majstora Gijoma u Ugarskoj, u gradu zvanom Beograd (Belegrave), u kojem je episkop bio Normandjanin iz Belvila pored Ruana. U isto vreme uhvatio je i episkopovog necaka, koga sam video u Karakorumu. On je dao majstora Gijoma Manguovoj majci jer ga je ona za to svesrdno molila. Posle njene smrti majstor Gijom presao je u vlasnistvo Arabuke, najmladjeg brata po majci kana Mangua”.
Vilhelm od Rubruka veoma je podrobno opisao i cudo zlatarske vestine i srednjovekovne mehanike koje je pariski majstor projektovao i izradio za velikog kana: „Na ulazu u dvorac, majstor Gijom napravio je za kana veliko srebrno drvo, u cijem su podnozju cetiri srebrna lava. Svaki lav imao je cev iz koje je isticalo kobilje mleko. Unutar stabla cetiri cevi pruzale su se do vrha drveta, gde su im se krajevi savijali nadole, a nad svakom od njih nalazila se pozlacena zmija, ciji su repovi bili omotani oko stabla. Iz jedne od tih cevi isticalo je vino, iz druge karkosmos, to jest procisceno kobilje mleko, iz trece boal, pice od meda, a iz cetvrte pirincana medovina zvana teracina. Svaka od cevi imala je podnozju drveta srebrnu posudu kako bi primila tecnost.
Na samom vrhu drveta majstor Gijom je izradio andjela s trubom. Ispod drveta napravio je kriptu u kojoj je mogao da se sakrije covek i cev koja je kroz sredinu drveta sezala do andjela. Prvobitno je napravio mehove, ali oni nisu dovoljno potiskivali vazduh. Izvan dvorca nalazila se prostorija u kojoj se cuva pice, a sluge cekaju pripravne da ga natoce kada cuju da andjeo zatrubi. I tako, kad kolicina pica opadne, glavni sluga moli andjela da zatrubi. Kad to cuje covek skriven u kripti, on iz sve snage dune u cev koja seze do andjela, a ovaj, prinevsi instrument ustima, zatrubi veoma glasno. Kad sluge u ostavi cuju trubu svaki sipa svoje pice u odgovarajucu cev i ono tece do za to pripremljenih sudova, odakle peharnici toce pice i nose ga po dvoru ljudima i zenama.”
Mongoli u Beogradu
Zapazanja Vilhelma Rubruka o katolicima u Karakorumu otkrivaju zanimljive podatke o stanovnistvu Ugarske u 13. veku. Moze se primetiti da je u zemljama pod skiptrom ugarskog kralja ziveo i izvestan broj stranaca dosljaka. Doduse, ne znamo nista odredjeno o drustvenom polozaju Gijomovog tasta, koji je u Ugarsku dosao iz Lorena, kao i pomenutog Engleza. Oni su u novoj otadzbini zasnovali svoje porodice, a njihova deca u mongolskom ropstvu u Karakorumu sacuvali su jezik roditelja, govoreci ga tecno kao i madjarski. Episkop Beograda 1241. godine bio je poreklom iz Normandije, iz mesta Belvil u blizini Ruana. Verovatno je stigao u Beograd mnogo pre mongolske najezde - posto je s njim u tom trenutku bila i njegova porodica - zajedno sa zlatarom Gijomom Bukjeom. Nije preterano reci da se u zemlji ugarskog kralja nasla jedna mala kolonija zitelja iz zapadne Evrope.
Gijom Bukje bio je rodjeni Parizanin i ocigledno da za trinaest godina provedenih u mongolskom ropstvu nije imao nikakvih veza sa svojom porodicom u domovini. Nikad necemo saznati kako je on stigao u Beograd. Smatra se da je to bilo vreme velikog uticaja francuskog jezika i gotske umetnosti u Ugarskoj, pa nije iskljuceno da su svestenici sa sobom dovodili i pojedine umetnike. Mozda je pomenuti Normandjanin, beogradski episkop, sa sobom doveo Gijoma Bukjea, vrsnog majstora u izradi crkvenih sasuda, relikvijara, ikonica, raspeca i drugih slicnih predmeta u „francuskom stilu”.
Ova kratka i po mnogo cemu jedinstvena vest o Beogradu u vreme tatarske najezde na Evropu (1241-1242), u kojoj je narocito stradala Ugarska, dolazi do nas na vrlo neobican i zaobilazan nacin. Sacuvana je u putopisu redovnika koji je u dalekom Karakorumu 1254. godine sreo donedavnog zitelja tvrdjave na uscu Save u Dunav. Vesti o posledicama mongolske najezde koja je prilicno neocekivano zadesila i uzasnula Evropu vrlo su oskudne i delimicne. Podataka o tadasnjoj sudbini Beograda jednostavno nema. U dugoj istoriji grada upravo je 13. vek, kada se nalazio pod vlascu Ugarske, bio je jedno od najtamnijih razdoblja.
Da li se ovo obavestenje iz putopisa Vilhelma od Rubruka moze protumaciti kao naznaka da su Mongoli osvojili Beograd? Ili je, mozda, grad odoleo zahvaljujuci jakim bedemima, a - kao sto to obicno biva u slicnim munjevitim napadima - uhvaceni su oni koji su se zatekli van zidina, na otvorenom.
U napadu na Rusiju stradali su mnogi gradovi. Rjazanj je zauzet i unisten na samom kraju 1237. godine, a stanovnistvo pobijeno. Vladimir i Suzdalj doziveli su istu sudbinu u februaru 1238. godine, a Novgorod su spasle prolecne poplave koje su okolinu grada pretvorile u neprohodnu mocvaru. U decembru 1240. godine Kijev je potpuno unisten, a gradjani poseceni. Kada je sest godina kasnije franjevac Jovan di Plano Karpini na svom putu prema prestonici velikog kana prosao kroz Kijev, ljudske kosti jos su lezale svuda po rusevinama grada. U srednjoj Evropi gradovi koji su se odlucno branili uspeli su da odole napadu, pogotovo ako su se Mongoli zurili. Tako se sacuvao Vroclav, pa cak i Lignic, u cijoj je blizini 9. aprila 1241. godine poljsko-nemacka vojska, ojacana Tevtoncima i templarima, kao i ceskim odredima, prakticno zbrisana u sudaru s mongolskim konjanicima. Mongoli su posle bitke, kao znak pobede, poslali u Karakorum devet dzakova usiju koje su odsekli sa tela ubijenih. Slezija je bila potpuno opustosena. U Aziji su Mongoli osvojili mnoge velike gradove, kao sto su, na primer, Samarkand i Buhara. Drevni Bagdad zauzeli su posle duze opsade, u februaru 1258. godine, a stanovnistvo su u znak odmazde masakrirali. U svakom slucaju, snaga Mongola lezala je u njihovoj velikoj pokretljivosti i brzini kojom su prelazili ogromna rastojanja. Nijedan od konjanickih naroda koji su iz srednje Azije plavili Evropu i Bliski istok nije bio vican vestini izrade opsadnih sprava. Verovatno su upravo stoga nastojali da, u oblastima koje su pustosili, zarobe i postede zivot zanatlijama.
Da li su, dakle, Mongoli u vreme svoje najezde na Evropu (1241-1242) imali vremena i posebnog razloga da opsedaju i zauzimaju Beograd ostaje pitanje bez sigurnog odgovora. Kako je majstor Gijom Bukje zarobljen ne znamo i po svoj prilici nikada necemo ni saznati. Medjutim, pouzdano znamo da je ovaj zlatar iz Pariza - koji je izvesno vreme u drugoj cetvrtini 13. stoleca bio stanovnik Beograda - svojom vestinom relativno brzo sebi i svojoj porodici obezbedio dobar zivot u Karakorumu o cemu svedoce brojni detalji u putopisu Vilhelma od Rubruka.
Radivoj Radic
link