Bozur
Amicus
Posts: 5,515
|
Post by Bozur on Jan 16, 2012 14:02:06 GMT -5
----- Rasrbljivanje Crnogoraca
Rasrbljivanje Crnogoraca (1) Preci se u grobu prevrću
Vladiko Danilo Scepanovic Njegos ( sr.wikipedia.org/wiki/Данило_I_Петровић_Његош )
Svedočenja predaka današnjih Crnogoraca o svom srpskom nacionalnom osećanju u vreme dinastije Petrović Njegoša Mitropolit Danilo, rodonačelnik dinastije Petrović Njegoš, napisao je svojom rukom na rukopisnom jevanđelju, izrađenom na pergamentu, sledeće: "Danilo, vladika cetinjski, Njegoš, vojevodič srpskoj zemlji, kupi ovo svetoje jevangelije cenoju zlatnu 5 u Ivana Kaluđerovića s Risna, preneseno od zemlji moldavskije njekotorim kupcem. I semu mi od našega truda upravismo srebro - obraz Hritov i 4 jevanđelista i s druge strane počeh od srebra pet - u sve pečah 10 i priložih ga u Patrijaršiji pećkoj hramu Voznesenija Hristova..." (Ljubomir Stojanović, Stari srpski zapisi i natpisi, Beograd, knjiga úú, strana 91).
U cetinjskim "Zapisima", za oktobar 1939, objavljen je prepis sledećeg teksta, pisanog rukom mitropolita Danila: "Va ljeto 7207 (1698) mjeseca julija 17 na neđelju Svetih otec, da jet vjedomo kako kupih siju duše spasniju knjigu Žitije Svetogo Savi, prvago arhiepiskopa i učitelja srbskago az grešni i smireni Danil, narečeni vladika cetinjski..."
Na Mitrovdan 1714. godine, mitropolit Danilo je uputio ovu poruku Crnogorskom zboru i glavarima: "Mila bi mi bila smrt da ste vi htjeli da svi ujedinjeni izginemo časno i slavno, kao što je to učinio sam Knez Lazar i Miloš Obilić; koji ubi cara na Kosovu, pa najzad i sam pogibe sa svojim gospodarom i svih sedam hiljada boraca - što nas Crnogorce dovelo u ove krše - ostavivši poslije sebe slavu i čast... Kao što sami znate, u vaše vrijeme, za teškog bečkog rata, koliko je hrabrih Srba, Grka i Bugara, Ugara i Njemaca propalo.." (Gligor Stanojević, Crna Gora u doba Vladike Danila, Cetinje, 1955).
Gavriil Golovkin ( en.wikipedia.org/wiki/Gavriil_Golovkin )
Mitropolit Danilo piše u Beču, 2. decembra 1714, Gavrilu Golovkinu, predstavniku ruskog cara Petra Velikog, kod cara Austrije: "A sada mene su ovdje zaustavili... Ne znam šta će biti od mog života u tuđem carstvu, jer bih ja prvo sebe obeščastio, a zatim naša srpska plemena, kada bih molio pomoć od drugih država, i rugale bi nam se druge vjere..." (Gligor Stanojević, Crna Gora u doba Vladike Danila, Cetinje, 1955).
Mitropolit Sava Ivanovic Petrovic Njegos ( sr.wikipedia.org/wiki/Сава_Петровић_Његош )
Mitropoliti Sava i Vasilije. U pismu patrijarha srpskog Atanasija i crnogorskog mitropolita Save Petrovića Njegoša, datiranom 25. maja 1752, na Cetinju u "Rezidenciji cetinjskih mitropolita", koje je u Rusiju nosio arhimandrit (potonji mitropolit) Vasilije Petrović Njegoš, uz ostalo, piše: "... Naročito je svakog saučešća dostojna srpska zemlja koja ne samo da je svakog svog prava lišena, nego i stalno leži pod nogama protivnika, i njena stradanja i uzdahe teško je opisati...
Jedina slobodna knjaževina crnogorska koja je svoju vjeru i hrabrost, kao i ranije, uvjek gotova pokazati cijelom našem slovenosrpskom narodu..." (Politički i kulturni odnosi Rusije sa jugoslovenskim zemljama u XVII veku, Moskva, 1984, str. 159).
Mitropolit Vasilije III Petrovic Njegos ( sr.wikipedia.org/wiki/Василије_Петровић_Његош )
Mitropolit Vasilije Petrović Njegoš, u svojoj "Istoriji o Crnoj Gori", koja je odštampana u Moskvi, na ruskom jeziku, 1754, uz ostalo, kaže: "Za velike grijehove naše, a osobito za ubistvo mladoga cara Uroša, Bog se je razgnjevio i dopuštio te su Turci zavladali gotovo cijelijem srpskim carstvom... Crna Gora naseljena je većinom doseljenicima, koji u ove gore dobježaše poslije propasti carstva srpskoga. Svako takvo pleme pamti i svog rodonačelnika koji se je preselio u Crnu Goru, svako pleme ima, u narodnom predanju, svoju istoriju; svako priča kad su se doselili u Crnu Goru njegovi stari, ko su oni bili, odakle su se doselili itd. Privešću nekoliko primjera. Njegoš na primjer pričaju kako su ispod Njegoša planine, iz Hercegovine (to je sada nikšićki kraj - B.J.), došla dva brata - Erak i Raič, pa se naselili u Njeguše od kojijeh se je i prozvalo mjesto Njeguši, a od ova dva brata postala su dva jaka sela: Erakovići i Raičevići...... Pri izboru knjaza Lazara za cara srpskoga, bili su svi srpske velmože, osim zetskoga i crnogorskoga ercoga, koji je u to vrijeme bio Balša, sin Stracimirov, koji je naslijedio ercogstvo, poslije Jovana I ercoga, koji je proizilazio od familije knjaza Vukana, Simeona Nemanje sina, i zvao se Jovan I Crnojević...Balša, kojega sam prije spomenuo, došao je na Kosovo treći dan poslije one nesrećne bitke 897. od stvorena svijeta, od rođenja Hristova 1389. junija 15. Balša je bio odveć žalostan što nije stigao da bude u boju na Kosovu..."
Posle toga se u ovoj istoriji govori da je mitropolit Vasilije "stupio u političku i bratsku svezu sa okolnijema Crnoj Gori srpskijema plemenima. On je stupio u bratsku svezu sa Srbima Boke Kotorske, nekijema plemenima Hercegovine, sa junačkijema Brđanima...
Piše: Batrić Jovanović Sutra: Pismo carici Mariji Tereziji arhiva.glas-javnosti.rs/arhiva/2003/10/14/srpski/F03101301.shtml----- Rasrbljivanje Crnogoraca (2) Pismo carici Mariji Tereziji
Na srpskom nebu uvek je Crna Gora bila jedna svetla tačka
Odmah kad su glavari okolnih srpskih plemena primili ovu knjigu od vladike i glavara crnogorskijeh, skočili su na noge junačke te počeli vojsku okupljati, da hitaju u pomoć Crnoj Gori, svojoj uzdanici, na koju gledahu svi Srbi kao na zemlju odakle će im zasijati sunce, kao na svjetilnik koji svijetljaše u tami, koja bješe pokrila srpske zemlje, i kazivaše im da još nije sve nebo srpsko pokriveno tamom, da nije sve sunce srpsko oblak pritisnuo, no da ima još na nebu srpskome jedna svijetla točka koja svemu srpskome narodu ulivaše zračak nadežde na opšte narodno oslobođenje.
Braća se braći bratski odazvaše i pritekoše im u pomoć u muci i nevolji ljutoj.." (Marko Dragović, Mitropolit crnogorski Vasilije Petrović Njegoš ili istorija Crne Gore od 1750. do 1766. godine, Cetinje, 1884).
Mitropolit Vasilije je u posveti svoje "Istorije o Crnoj Gori" grofu M. Voroncovu, ruskom državniku, napisao: "Nalazeći se pri najsvetlijem dvoru Njegovog Imperatorskog Veličanstva, ja smireni pastir slovenosrpskog crnogorskoga naroda, očekujući najmilostiviji otpust u svoju otadžbinu i odlazak duhovnom stadu, uzeh smjelost ovaj opis položaja i ranijih vladalaca černogorske zemlje i s prilogom o svetim carevim a srpskim i despotima, ko su oni i otkuda su oni bili, podnijeti vašoj grofovskoj svjetloti kao trudoljubivom i za strane narode zainteresovanom ministru". (Gligor Stanojević, Mitropolit Vasilije Petrović Njegoš i njegovo doba, strane 123, i 124).
Mitropolit Vasilije je izjavio ruskom knjazu Aleksandru Galjicinu, 1765, da je u vezi sa zahtevom Turaka da im Crna Gora plati harač, rekao ovima da je Crna Gora odveć siromašna.( "Vi ste, Turci, uzeli Crnogorcima i ostalim Srbima carstvo, prostrane zemlje i gradove, šta hoćete od nas koji živimo u ovim gorama". (Gligor Stanojević, n. djelo, str. 126).
Mitropolit Vasilije u svojoj "Odi Nemanji" piše: "Serbski sveti kralji vastanite, Caru Hristu molbu satvorite, Muhamedsku vjeru izložite, Ot vašego otačestva iždenite! Hristijanskom caru pomognite, Otačestvo vaše obnovite! Arhijereji serbski ne lezite, No svu nošt Boga Molite, Carstvo serbsko paki vastavite, Pravdaju i blagočetvji proslavite
Mitropolit Petar I Petrovic Njegos (Kanonizovan kao Sveti Petar Cetinjski) ( sr.wikipedia.org/wiki/Петар_I_Петровић_Његош )
(Milorad Pavić, Istorija srpske barokne književnosti, Beograd, 1970). Mitropolit Petar I Petrović Njegoš (Sveti Petar Cetinjski)
Arhimandrit Petar Petrović (potonji mitropolit Petra I), guvernadur Ivan Radonjić, i serdar Ivan Petrović, pišu austrijskoj carici Mariji Tereziji, 1779: "Želimo da Mitropolit crnogorski zavisi od pećkoga Patrijarha u Srbiji. Kad sadašnji Mitropolit umre, pristajemo zasad da njegov nasljednik bude rukopoložen u Karlovcima, ali da uvijek bude izabran po starom običaju, tj. da ga biraju: guvernaduri, potčinjeni glavari i cio narod crnogorski, ali samo dotle dokle Turci budu vladali Srbijom, te ne možemo da ga slobodno pošaljemo u Peć." ("Zapisi", za mart 1939, Cetinje).
Maria Tereza sr.wikipedia.org/wiki/Марија_Терезија
Uoči boja na Martinićima protiv Turaka, 1796, Petar ú poziva Crnogorce i Brđane da dokažu da "u nama neugašeno srbsko srce kuca, srbska krvca vrije", a pred boj na Krusama, takođe 1796, traži od svojih ratnika da udare na Turke, neprijatelja "našeg predragog imena srbskog i naše drage slobode". (Dr Đoko Pejović u debati o Kulišićevom radu "O etnogenezi Crnogoraca", juna 1981, u Podgorici).
U poslanici Belicama, iz Manastira Stanjevići, 20. decembra 1807, Petar ú, uz ostalo kaže: "... Ja mislim, da nijesu ovi Ozrinići u to djelo sdogovornici i ništa više ne žalim nego sramni glas, koji po svijetu ide, da Crnogorci pomagaju Turcima klati i daviti hristijane. U Vrijeme, kada je Bog sojedinio srpski narod, da se od turskog jarma oslobodi... Ali se nadam da ostali Crnogorci neće to ime i sramotu na sebe nositi nego da će biti što i ostali pošteni junaci srbski, koji su sebe oslobodili, pak idu da i druge Srblje pomognu osloboditi..." ---("Zapisi", 1935).
U pismu Petra ú beogradskom mitropolitu Melentiju, od 5. avgusta 1812, pored ostalog, kaže se: "... Podvizajte se i u napredak, brate moj, o polzi ljubeznjejšeg otečestva, a najviše radite svojim blagorazumnim sovjetami i naukami na saždat na srca gospode srbske prežde pomenutu ljubav i soglasje, da bi oni ne pustili sebe rod čelovječeskago neprijateljnicu zavist, koja ne zna predpočitati poleznaja i koja silna i prostrana carstva obraća u poroboščenije i u nevolju pod tuđi jaram, kao što je i naše carstvo obratila. Ja znam kako je u grečeskom narodu carstvuje gordost i kičenije tako u našemu, za nesreću svojih, zavist i pamjkatozlobije, na kojih kada pomislim ništa me oveseliti ne mo, bojeći se ove neprijateljnice, jerbo ona svako zlo i nesreću i pogibelj ne povremenu, već vječnu, proizvodi. Mi znamo šta je učinila nesloga od našega carstva, a vidimo šta je proizvela sloga. Ima ne mali dio naroda, koji se naziva Srbin, a ne veseli se srbskoj slozi, nego ga ona muči i grize više nego jaram, pod kojim se nahodimo, iako koji iz takvoga naroda dođe i prilijepi se pri kojemu gospodinu srbskome trudno bih povjerovao da će polezan biti opštemu blagopolučiju naroda srbskog..." ("Zapisi", jul 1938).
Piše: Batrić Jovanović Sutra: Pda slavnom Karađorđu
arhiva.glas-javnosti.rs/arhiva/2003/10/15/srpski/F03101401.shtml----- Rasrbljivanje Crnogoraca (3) Oda slavnom Karađorđu
Likom Miloša Obilića mogu se dičiti srpski rodoljupci
U pismu Mitropolita Petra ú ruskom caru Aleksandru, iz maja 1828, piše: "Cijelo hrišćanstvo, sav slovenski narod, sljedstveno tome i Srbi Crnogorci čajut blagopriznateljnago ozarejnija Materi svojoj i pokroviteljnici moćnoj Rusiji i nadjeljutsja s davni vremen jeju Bogom hranimoju i vozvišajemoju ulučit svoje suščestvovanije na zemlji...Po upadeniji Serboskogo Gosudarstva ninješnaja Crna Gora s predjelom sosjednom Zetoju imjela sopstvenogo knjazija iz familiji Čarnojevvičev..." ("Zapisi", avgust 1940).
U svome testamentu, od kraja oktobra 1830. godine, Petar I je zapisao da je novac iz Rusije "trošio na polzu svega naroda srbskoga". (Dr Đoko Pejović u debati o Kulišićevom pamfletu "O etnogenezi Crnogoraca.)
Petar II Petrovic Njegos (U narodu poznat kao Vladika Rade) ( sr.wikipedia.org/wiki/Петар_II_Петровић_Његош )
Mitropolita Petra II narodu u Crnoj Gori je zvao Vladika Rade (po svetovnom imenu Radivoje). Uobičajeno je da se za Mitropolita Petra II upotrebljava naziv Njegoš.
Vuk Stefanovic Karadzic ( sr.wikipedia.org/wiki/Вук_Стефановић_Караџић )
Njegoš piše, 1833, iz Petrograda, Vuku Karadžiću: "... Imadem i Homera na ruskom jeziku Gnjedićem prevedena. Srpski je Homer u narodnoj poeziji ko ju hoće razumjeti i kome je Srpskot mila, a ko neće, zalud mu sva dobra kačestva prave poezije u narodnim pjesmama, u kojima se nalaze".
Knjaz Aleksandar Karadjordjevic ( sr.wikipedia.org/wiki/Александар_Карађорђевић_(кнез) )
U pismu knjazu Aleksandru Karađorđeviću, sinu Karađorđevom, 3. januara 1841, Njegoš zahvaljuje na portretu "viteza i oca jednoplemene meni Srbije, kojega su slavili podvizi još kada sam ja mlijeko maternje posao, jako na tablici duše moje napisati i koji će vječno ostati ogledalo viteštva, ne samo među malijem narodom srpskim i nego i među velikijema narodima i u vsemirnoj istoriji". Njegoš kaže da "nikakav dar na ovome svijetu ne bi meni prijatniji bio". Knjaz Aleksandar je tada bio vladar Srbije; portret je bio Karađorđev.
U pismu knjazu Aleksandru, 27. oktobr 1843, Njegoš veli: "O kako mi je dobro došlo Tvoje pismo od 27. septembra ove godine. Opšta naroda srpskoga radost, moja je radost. Slavna i besmrtna djela Karađorđa oduševljavaće Srbe dovijeka. Tvoje je, srećni i dragi knjaže, narodu srpskome na prijestol knjaževski praznik najdraži njihovim dušama - bez isključenija cijelome Srpstvu, od maloga do velikoga, a meni draže i milije od ijednog srpskog sina. Božije su sudbe neispovijedime. Njegova je pravda nad Tvojom glavom knjaževskom zablistala za sreću i slavu cijelog Srpstva".
Pismo knjazu Aleksandru od 2. februara 1844, Njegoš završava stihovima: "Kakav će to Srbin biti, koji neće Tebe ljubiti".
Sima Milutinovic Sarajlija ( sr.wikipedia.org/wiki/Сима_Милутиновић_Сарајлија )
U pismu Simu Milutinoviću, od 25. septembra 1844, Njegoš uz ostalo kaže: "Fala Ti za svagdanju Tvoju naklonost, k ovome tvrdome i krvavome kraju, no srpskome od iskona. Mnogi su Srbi izlepršali na literarno poprište, no gotovo svi oni prebiraju tuđe posle, u tuđe atare žežu srpski tamjan, klanjaju se i udivljavaju tuđinstvu, a srpsko sve prenebrežu - srpsko, koje je sjajnije, bez ikakve basnoslovne primjese no mnogijeh drugijeh s njinima basnama. Ti gotovo sam dičiš se sa Srpstvom i Srpstvo s Tobom. Šta će ovo reći te Srbi svoje prenebrežu? Ovo je što mi nemamo jošt blagorodne gordosti narodne, a ona se imati ne može bez pravoga prosveštenija..." Na kraju pisma Njegoš moli Milutinovića da "preporuči pokroviteljstvu knjaza (Aleksandra - B. J.) i njegovom praviteljstvu naš narod koji se iseljava iz Crne Gore u Srbiju, da budu kako braća Srbi primljeni i da ih blagovole naseliti na onijem mjestima koja su fizičeski i klimatom prilična njinom otečestvu..."
Sestriću Stevanu Petroviću, Njegoš u pismu skreće pažnju da uvek ima na umu da je "od onoga plemena gorskoga" koje se, otkako su Turci u Evropu došli, istaklo "svojim muževstvom" i koje se "u pjesmama srpskijema" slavi.
Djordje Stratimirovic (Vojskovodja) ( sr.wikipedia.org/wiki/Ђорђе_Стратимировић_(војсковођа) )
Njegoš obaveštava, 8. novembra 1848, Đorđa Stratimirovića, da mu šalje dar: "Ovo je lik Obilića, lik najvećega junaka koji se dosad na zemlji pojavio. Kojim se znakom mogu toliko dičiti srpski rodoljupci vitezovi koliko ovim".
Vojvoda Stevan Knicanin ( sr.wikipedia.org/wiki/Стеван_Книћанин )
Njegoš piše, 14. januara 1849, vojvodi Stevanu Knićaninu: "Diko roda našega! Ti mi potpuno opravda ime vojnika Dušanovih i Karađorđevih. Moja i svakog pravoga Srbina velika je priznateljnost k tebi...
Iz čiste priznateljnosti tvojim podvizima šaljem ti na dar lik besmrtnoga Obilića. zato ga primi, mladi vojvodo vitezova srbijanskih s onom iskrenosti i ushićenjem s kojim ti ga pošalje uz najsrdačniji bratski pozdrav, Vladika crnogorski P. P. Njegoš
Medo Pucic (Srpski knjizevnik i naucnik iz Dubrovnika) ( sr.wikipedia.org/wiki/Медо_Пуцић )
Medu Puciću Njegoš piše, 23. aprila 1849: "... Ej, kukavni Srbi, svačija ih sablja siječe, istrijebiti ih ne moga, nikakvi tirjanski lanci ne mogoše održati da robuju, a glupi ih misionari sa vojim lažima okužiše i utriješe: razlučiše Srbe puke i nevine, svaki na svoju stranu, otuđiše brata bratu, krvavu sablju među Srbima izvadiše i otiskoše rijeke bratske krvi... Bog znade hoće li se Srbi ikada od ove smrtne rane izliječiti..."
Piše: Batrić Jovanović Sutra: Prepiska Njegoša i Ilije Garašanina
arhiva.glas-javnosti.rs/arhiva/2003/10/16/srpski/F03101501.shtml------ Rasrbljivanje Crnogoraca (4)
Prepiska Njegoša i Ilije Garašanina
Pesnik zahvaljuje političaru što se interesuje za srpski krš
U pismu knjazu Aleksandru, verovatno 1849, Njegoš uz ostalo kaže: "... Da jednom može buknuti entuzijazam silnoga našega naroda u Turskoj, s podobnim mjestopoloženijem, Srbima ne bi niko mogao vrha glavadoći. Meni se vidi da mi ovo svagda možemo raditi kada šćeti bude Vaša Svjetlost i Vaša Srbija. Ja sam o ovom poslu govorio i sa g-n Jankovićem, koji će Vam moje namjerenije raskazati, koliko ga je mogao razumjeti..."
U drugom pismu knjazu Aleksandru, 1849, Njegoš pored ostalog kaže: "Vaša blagorodna požrtvovanija i velika pomoć našoj braći u Vojvodstvu (Vojvodini - B.J.) Vama su pred Srpstvom osvjetlali obraz i besmrtno ime u povjesnici ostaviše. I to mi je drago bilo čuti da ste sve one grdne partije koje kuže Srbiju spovršili. I u najprosveštenijema narodima ne smije se čovjek sasvijem odati i u raspoloženije baciti a kamoli neotesanima prostacima, koji najblagorodnije postupke i ophoždenija znaju krivo tolkovati i na zlo upotrebiti. Po volji Vaše Svjetlosti naznačio je g-n popečitelj Garašanin g-na Matiju Bana da se njim mogu sporazumijevati i Vama dovoditi do znanja o našoj opštoj stvari. Meni se ovaj način dopada i smijem se ispovijedati pred Bogom i Srptvom, kako malo sporazumjenije bude i čim tome i koliko blagoprijatno vrijeme dođe da ćemo mnogo lakše nego što nam se čini želajemu cjel postići."
Ilija Garasanin ( sr.wikipedia.org/wiki/Илија_Гарашанин )
U pismu Iliji Garašaninu, 5. jula 1850, Njegoš kaže: Burna katedra "Fala svijetlome knjazu i gospodaru i Vama, njegovim sovjetnicima, što se, ako i katkad sjetite ovoga srpskoga krvavoga krša... Dragi i počitajemi g-ne Garašaninu, srpske stvari, koliko su nazadne u našem vijeku, nije čudo e me je gotovo umorila ova krvava i burna katedra, na kojoj sam se popeo evo 20 godina. Svaki je smrtan i mora umrijeti. Meni ničega sada žao ne bi bilo do što nijesam neki napredak u cijelome našem narodu vidio i što mi se nije dalo da na neki način utvrdim osnovu vnuternemu upravleniju crnogorskomu...Nema jednoga Srbina koji više za Srpstvo posluje i misli od Vas, nema jednoga Srbina kojega Srpstvo (više) iskreno ljubi ipočituje od Vas, nema jednog Srbina koji Vas više od mene ljubi i poštuje..."
Iliji Garašaninu, Njegoš piše iz Trsta 11. novembra 1850: "... Budite spokojni, pošteni i dragi Srbine, i nemojte nikada pomisliti, toli vjerovati, da će vladika crnogorski biti sočlen kojekakvih vjetrenjačah, a toli sočlen partije koja protiv moje i cijeloga Srpstva svetinje dejstvuje. Mi k Vama drugo ne gajimo do čiste bratske iskrenosti... Najviši amanet i svetinja naša poslije imena Dušanova je ime Karađorđevo. Ko je ovome imenu protivnik taj nije Srbin, no gubavi izrod srpski..."
Na kraju dugačkog pisma Dimitriju Vladisavljeviću, iz Napulja, 31. januara 1851, Njegoš veli: "Molim ne zaboravite mi svesrdno pozdraviti dične naše Srbe tršćanske. U meni je toska po godine, niđe Srba čuti ni vidjeti, koliko da sam zapanuo na ostrvo Javu. Pune su mi uši mlakavila i tuđinstva, pa se bojim nehotice da se ne prelijem u tuđem kalopu..."
Knjazu Aleksandru Njegoš piše 12. jula 1851: "O, kuda bi ta sreća za srpski rod da su sovjetnici dične Srbije jednodušni, pa da ne trče neprijateljskijima, te njima špijaju i izdaju šta se u Sovjetu radi. To je grdna raka svakom dobromislećem Srbinu po srijedi duše i srca. Da nije ova nesreća, ja znadem da Crna Gora ne bi Srbiji polusestra bila, no cijela i rodna sestra. A kud su druge naprednosti koje ta podla zloba zbija?"
U znamenitoj Posvesti prahu oca Srbije, u "Gorskom vijencu", Njegoš, uz ostalo, kaže: Iz mrtvijeh Srba dozva... "Al, heroju topolskome, Karađorđu besmrtnome, sve prepreke na put bjehu, k cilju dospje velikome: duže narod, krsti zemlju, a varvarske lance sruši, iz mrtvijeh Srba dozva, dunu život srpskoj duši. Evo tajna besmrtnika; dade Srbu stalne grudi, od viteštva odviknuta u njim, lafska srca budi! Faraona istočnoga pred Đorđem se mrznu sile, Đorđem su se srpske mišce sa viteštvom opojile! Od Đorđa se Stambol trese, krvožedni otac kuge..." Njegoš posvetu završava ovim stihovima: "Zna Dušana rodit Srpka, zna dojiti Obiliće, al, heroje ka Požarske, divotnike i plemiće, gle, Srpkinje sada rađu! Blagorodstvom Srpstvo diše! Bježi, grudna kletvo s roda - zavjet Srbi ispuniše!"
Piše: Batrić Jovanović Sutra: Nikoga do boga i brata Srbina
arhiva.glas-javnosti.rs/arhiva/2003/10/17/srpski/F03101601.shtml------ Rasrbljivanje Crnogoraca (5) Nikoga do Boga i brata Srbina
U ovoj zemlji nema nikakve druge narodnosti do jedine srpske
Knjaz Danilo Petrovic ( sr.wikipedia.org/wiki/Кнез_Данило_Петровић )
U odgovoru, od 30. januara 1853, na "proglašenije" Omer-paše Crnogorcima,knjaz Danilo, uz ostalo kaže: "... Koliko nam o turskom gospodarstvu nad Crnom Gorom govoriš, mi se tebe, Omere, čudimo, jer nijesi sljepčkog anadolskog roda, da ne znaš kako je Crna Gora kadra bila za više stoljetija hrabro svoju slobodu održati, i da je ona svagda viteški tursku silu suzbijala... . Nemoj, Omere, sakriti Jevropi razrušenje crkava i manastira od varvarske i nevaljale tvoje vojske, i kaži istinu kako si sultanu obećao, i pred glupim se Turcim apohvalio, da ćeš za malo dana svu Crnu Goru pokoriti, uničtošiti, i svojeh nas pogubiti. . No kada si se tako hvalio, i kada valjda si tako i mislio, ti si se, Omere, u nebrojane čete tvoje vojske uzdao, zaboravljajući svetu riječ naših starih Srba: da je sila u samoga Boga i da je ova kadra u oka magnoveniju cijela carstva, vojske i narode istrijebiti. . Znaš, Omere, da je silni Mahmud-vezir, kako i ti, proglašenija kroz Crnu Goru razdao, al, ga niko poslušao nije, i junački ga naši stari dočekaše i cijelu mu vojsku razbiše, a eto mu glava na Cetinju za vječnu spomen i našu slavu; tako se, Omere, i trebe može dogoditi, kada bi ti kako stari Muhamedovi sinovi u boju naprijed išao, a ne kako lisica za vojskom stajao. Iziđi, Omere, pred nama, pa ćemo se u višnjeg Boga uzdati, da ćemo i tvoju pored Mahmudove glave pčostaviti... . Nemoj zaboraviti, Omere, da je sama šaka Srba kako vidiš u Crnoj Gori kadra držati svu tursku silu na skoku, a što bi dakle bilo da ostala braća hristijanska,koja nesrećom svojom pod hudim turskim praviteljstvom žive, što bi, govorimo, bilo da oni pristanu braći svojoj u pomoć? Eh, Omere, vjeruj da se ne bi tebe, tvojoj vojsci, baš ni samom tvojem sultanu traga znalo. . Pošlji, Omere, ovaj naš list Sultanu, tvome Gospodaru, neka znade on i cijela Evropa kako hrabri Crnogorci misle." ---("Luča". jul-avgust 1898, Cetinje)
U "Zakoniku Danila Prvog, knjaza i gospodara Slobodne Crne Gore i Brdah, ustanovljen 1855. godine na Cetinju", u članu 95. piše: "Iako u ovoj zemlji nema nikakve druge narodnosti do jedine srpske i nikakve druge vjere do jedino pravoslavne istočne, to opet svaki inoplemenik i inovjerac može slobodno živjeti i onu slobodu i onu našu domaću pravicu uživati kao i svaki Crnogorac i Brđanin što uživa." ("Državno-pravna historija jugoslovenskih zemalja, HúH i HH veka, zagreb, 1959.)
U pismu knjazu Aleksandru Karađorđeviću, aprila 1856, knjaz Danilo zahvaljuje na poslatim udžbenicima: "Djelo ovo služi za zalog novog i krijepkog bratskog jedinstva, koje će biti osnov budućoj našoj svezi bratskog soglasja, osnov boljoj budućoj sreći jednorodnog naroda srpskog. Knjaz crnogorski nosi na skrižali svojega srca urezano čuvetvo ljubavi i predanoti ne samo za svoj narod, većza sve Srpstvo i za sve ono, što se srpsko zove i imenuje..." ("Zapisi", 1937, Cetinj.)
Stari sukobi
U proklamaciji Kučima, 1852, knjaz Danilo, pored ostalog, kaže: "Spomenite se, o junački narode, starije srpskije junaka, kako su se oni hrabro borili, da ne robuju pod turskim igom, da im izmet ne čine, da im tajin ne davaju, da im puteve ne napravljaju i konje provodaju... . Nemojte, da ova moja vruća preporuka kod vas pogine, jer Srbin danas nema nikoga do Boga i svoga brata Srbina..." ----("Zapisi", maj 1931, Cetinje.)
"Ja sam se mnogo puta obraćao carskoj vladi" - piše knjaz Danilo, u pismu od 27. februara 1858, autrijskom ministru spoljnih poslova, grofu Buolu - "da bi poradila kod Porte, da se dođe do mira i razgraničenja s Turskom. Saopštevajući Vam događaje iz potonje tri godine, nadam se, da sam carsku vladu uvjerio, da je držanje Crne Gore zaslužilo priznanje velikih sila... Razmirice među Crnom Gorom i Turskom starog su datuma. Borba je počela nazad pet vjekova, poslije bitke Kosovske.
Za volju naroda
"Srbi Crnogorci ustupajući pred turskom silom povukli su se u planine, gdje su živjeli i branili se pod svojim narodnim vladarima. Turska nije nikad uspjela, da u Crnoj Gori postavi svoju vladu. Promjena u Formi vladavine diktovana je uvijek voljom naroda, nezavisno, slobodno od svakog stranog uticaja..." ("Cetinjski vjesnik", 4. januar 1912.)
Knjaz Mihailo Obrenovic ( sr.wikipedia.org/wiki/Михаило_Обреновић )
Stavljajući opšte srpske interese iznad ličnih i dinastičkih, knjaz Danilo je poručio vladaru Srbije, knjazu Mihailu Obrenoviću; "Neka samo započne knjaz Mihailo, ja mu sa svojim Crnogocima pođoh na susret, da oslobodimo srpski narod, pa ma ja bio u vojsci knjaza Mihaila prosti vojnik..." ("Cetinjski vjesnik", 4. januar 1912).
Piše: Batrić Jovanović Sutra: Knjaz Nikola piše knjazu Mihailu
arhiva.glas-javnosti.rs/arhiva/2003/10/18/srpski/F03101701.shtml------ Rasrbljivanje Crnogoraca (6) Knjaz Nikola piše knjazu Mihailu
Da mi je cijelo prikupljeno Srpstvo zagrliti, da mi je sve njegove neprijatelje spržiti...
Knjaz (kralj) Nikola Petrović Njegoš ( sr.wikipedia.org/wiki/Краљ_Никола_I_Петровић )
Knjaz Nikola piše knjazu Mihailu Obrenoviću, vladaru Srbije, 26. novembra 1860: "Vi se sad nalazite na onoj tački, s koje treba da zasja zrak sreće i slobode svakom Srbinu. Ne smećite samo s uma da imate svuda braće, i lijevo i desno, koja na Vas pogleda; ne zaboravite, Vaša Svjetlosti, na mene ovdje, koji Vam od svega srca čestitam uzvišenje na vladu i želim svaku sreću i koji sam gotov pokoravati se Vašoj volji, gdje bi godsreća srpskog naroda to zahtijevala."
Sutradan je knjaz Nikola uputio knjazu Mihailu novo pismo: "Primio sam mnogouvaženo pismo Vaše Svjetlosti, koje ste mi poslali po g. Vuku Karadžiću i pročitao ga s najvećom radošću i zadovoljstvom. Ja sam u njemu našao sve što odgovara želji mojoj i svakog pravog Srbina, zato se i saglašavam sa predloženijem Vaše Svijetlosti..."
General Milojko Lesjanin ( sr.wikipedia.org/wiki/Милојко_Лешјанин )
Na krštenju kćerke knjaza Nikole bio je prisutan specijalni izaslanik knjaza Mihaila Obrenovića, Lešjanin. Tim povodom knjaz Nikola se zahvaljuje knjazu Mihailu, u pismu od 4. septembra 1866. Knjaz Nikola, uz ostalo, kaže, da je Lešjanin, čovjek "koliko uman i razborit toliko skladan i u svemu čestit". Knjaz Nikola "ne bi želio Srpstvu bolje sreće, koliko da mu se broj sličnih muževa ustostruči".
U pismu Namesništvu u Srbiji, uspotavljenom posle ubistva knjaza Mihaila, knjaz Nikola piše, 18. januara 1871, da se u javnosti iznosi "da se Srbija i Crna Gora dobrim okom ne gledaju".
"S druge strane, piše knjaz Nikola, "na tečaju ove godine, ako Bog da, mladi knjaz Milan postaje punoljetan i prima u svoje ruke krmilo nad sudbinom Srbije. Težak bi zazor bio da taj sretni momenat ne zateče dva srpska glavara, dva rođena brata Srbina u slozi i ljubavi, oduševljena istovjetnim željama i namjerama, odlučna na svaku žrtvu u postizanju opšte cijelji..."
Evo najkraćih mogućih odlomaka iz memoara kralja Nikole, koje je pisao posle 1905. godine. O ratu Crne Gore sa Turskom, 1860-1862, kralj Nikola, uz ostalo, piše:
Mihailo Latas (Omer Pasa Latas) ( sr.wikipedia.org/wiki/Михаило_Латас )
"Izgleda i izgledaće čudno i u potonja vremena, da je mala Crna Gora sama ratila, sa velikom, silnom Carevinom Turskom. A ja sam taj rat prihvatio lako, bezbrižno, rado i s velikim oduševljenjem. Jedna želja preovlađivaše sve druge: da mi je cijelo prikupljeno Srpstvo zagrliti, da mi je sve njegove neprijatelje spržiti... Mihailo Latas, Ličanin, bivši podoficir austrijski, a sada maršal turski, htio je da se nasledi tijem, da mu dođe na noge knjaz crnogorski, koji ne zna za cara do onoga svoga, što mu na Kosovu pogibe..."
O odnosima sa Srbijom, za vrijeme knjaza Mihaila, kralj Nikola piše da je "za slogu i dobro srpsko" predložio izaslaniku Srbije da sklope "savez i ugovor između dviju knjaževina u cilju da se pođe ka oslobođenju i ujedinjenju cijeloga Srpstva..."
Kralj Nikola kaže da je smatrao da "treba da se nešto žrtvuje za vjekovne žrtve i bijede srpskoga naroda", da su mu defilovali pred očima "milioni srpskih mučenika od Kosova... i tajni se ugovor sklopi i potpisa, a žalosno se Srpstvo ni do sada ne oslobodi i ne ujedini..."
"Zašto se ovako desilo" - piše kralj Nikola - " i koji su bili uzroci naše nedaće, to će docnije istorija zabilježiti. za sebe mogu reći da sam od svakoga više na oltar otadžbine položio: položio sam dobrovoljno krunu i svoj mladi život namijenio sreći i veličini srpskoj sa oduševljenjem i vrućom odlukom, neka mi je Bog svijedok..."
O Hercegovačkom ustanku, 1875, kralj Nikola piše: "Zaista, Crnoj Gori tijesno je bilo, i sada je i biće sve dotle, dok sav narod srpski ne bude slobodan i ujedinjen..."
Knjaz Danilo Petrović Njegoš
U odgovoru, od 30. januara 1853, na "proglašenije" Omer-paše Crnogorcima,knjaz Danilo, uz ostalo kaže: "... Koliko nam o turskom gospodarstvu nad Crnom Gorom govoriš, mi se tebe, Omere, čudimo, jer nijei sljepčkog anadolskog roda, da ne znaš kako je Crna Gora kadra bila za više stoljetija hrabro svoju slobodu održati, i da je ona svagda viteški tursku silu suzbijala... . Nemoj, Omere, sakriti Jevropi razrušenje crkava i manastira od varvarske i nevaljale tvoje vojske, i kaži istinu kako si sultanu obećao, i pred glupim se Turcim apohvalio, da ćeš za malo dana svu Crnu Goru pokoriti,uničtošiti, i svojeh nas pogubiti. . No kada si se tako hvalio, i kada valjda si tako i mislio, ti si se, Omere, u nebrojane čete tvoje vojske uzdao, zaboravljajući svetu riječ naših starih Srba: da je sila u samoga Boga i da je ova kadra u oka magnoveniju cijela carstva, vojske i narode istrijebiti. . Znaš, Omere, da je silni Mahmud-vezir, kako i ti, proglašenija kroz Crnu Goru razdao, al, ga niko poslušao nije, i junački ga naši stari dočekaše i cijelu mu vojsku razbiše, a eto mu glava na Cetinju za vječnu spomen i našu slavu; tako se, Omere, i trebe može dogoditi, kada bi ti kako stari Muhamedovi sinovi u boju naprijed išao, a ne kako lisica za vojskom stajao. Iziđi, Omere, pred nama, pa ćemo se u višnjeg Boga uzdati, da ćemo i tvoju pored Mahmudove glave pčostaviti...
arhiva.glas-javnosti.rs/arhiva/2003/10/19/srpski/F03101801.shtml------ RasrbljIvanje Crnogoraca (7) Koga ima Srbin
Pokoravam se gdje bi god sreća srpskog naroda to zahtijevala . Nemoj zaboraviti, Omere, da je sama šaka Srba kako vidiš u Crnoj Gori kadra držati svu tursku silu na skoku, a što bi dakle bilo da ostala braća hristijanska,koja nesrećom svojom pod hudim turskim praviteljstvom žive, što bi, govorimo, bilo da oni pristanu braći svojoj u pomoć? Eh, Omere, vjeruj da se ne bi tebe, tvojoj vojsci, baš ni samom tvojem sultanu traga znalo. . Pošlji, Omere, ovaj naš list Sultanu, tvome Gospodaru, neka znade on i cijela Evropa kako hrabri Crnogorci misle." ("Luča". jul-avgust 1898, Cetinje)
U "Zakoniku Danila Prvog, knjaza i gospodara Slobodne Crne Gore i Brdah, ustanovljen 1855. godine na Cetinju", u članu 95. piše: "Iako u ovoj zemlji nema nikakve druge narodnosti do jedine srpske i nikakve druge vjere do jedino pravoslavne istočne, to opet svaki inoplemenik i inovjerac može slobodno živjeti i onu slobodu i onu našu domaću pravicu uživati kao i svaki Crnogorac i Brđanin što uživa." ("Državno-pravna historija jugoslovenskih zemalja, XIX i XX veka, Zagreb, 1959.)
U pismu knjazu Aleksandru Karađorđeviću, aprila 1856, knjaz Danilo zahvaljuje na poslatim udžbenicima: "Djelo ovo služi za zalog novog i krijepkog bratskog jedinstva, koje će biti osnov budućoj našoj svezi bratskog soglasja, osnov boljoj budućoj sreći jednorodnog naroda srpskog. Knjaz crnogorski nosi na skrižali svojega srca urezano čuvetvo ljubavi i predanoti ne samo za svoj narod, većza sve Srpstvo i za sve ono, što se srpsko zove i imenuje..." ("Zapisi", 1937, Cetinj.)
U proklamaciji Kučima, 1852, knjaz Danilo, pored ostalog, kaže: "Spomenite se, o junački narode, starije srpskije junaka, kako su se oni hrabro borili, da ne robuju pod turskim igom, da im izmet ne čine, da im tajin ne davaju, da im puteve ne napravljaju i konje provodaju...
Nemojte, da ova moja vruća preporuka kod vas pogine, jer Srbin danas nema nikoga do Boga i svoga brata Srbina..." ("Zapisi", maj 1931, Cetinje.) "Ja sam se mnogo puta obraćao carskoj vladi" - piše knjaz Danilo, u pismu od 27. februara 1858, autrijskom ministru spoljnih poslova, grofu Buolu - "da bi poradila kod Porte, da se dođe do mira i razgraničenja s Turskom. Saopštevajući Vam događaje iz potonje tri godine, nadam se, da sam carsku vladu uvjerio, da je držanje Crne Gore zaslužilo priznanje velikih sila...
Razmirice među Crnom Gorom i Turskom starog su datuma. Borba je počela nazad pet vjekova, poslije bitke Kosovske. Srbi Crnogorci ustupajući pred turskom silom povukli su se u planine, gdje su živjeli i branili se pod svojim narodnim vladarima. Turska nije nikad uspjela, da u Crnoj Gori postavi svoju vladu. Promjena u Formi vladavine diktovana je uvijek voljom naroda, nezavisno, slobodno od svakog stranog uticaja..." ("Cetinjski vjesnik", 4. januar 1912.)
Stavljajući opšte srpske interese iznad ličnih i dinastičkih, knjaz Danilo je poručio vladaru Srbije, knjazu Mihailu Obrenoviću; "Neka samo započne knjaz Mihailo, ja mu sa svojim Crnogocima pođoh na susret, da oslobodimo srpski narod, pa ma ja bio u vojsci knjaza Mihaila prosti vojnik..." ("Cetinjski vjesnik", 4. januar 1912).
Knjaz (kralj) Nikola Petrović Njegoš
Knjaz Nikola piše knjazu Mihailu Obrenoviću, vladaru Srbije, 26. novembra 1860: "Vi se sad nalazite na onoj tački, s koje treba da zasja zrak sreće i slobode svakom Srbinu. Ne smećite samo s uma da imate svuda braće, i lijevo i desno, koja na Vas pogleda; ne zaboravite, Vaša Svjetlosti, na mene ovdje, koji Vam od svega srca čestitam uzvišenje na vladu i želim svaku sreću i koji sam gotov pokoravati se Vašoj volji, gdje bi god sreća srpskog naroda to zahtijevala."
Sutradan je knjaz Nikola uputio knjazu Mihailu novo pismo: "Primio sam mnogouvaženo pismo Vaše Svjetlosti, koje ste mi poslali po g. Vuku Karadžiću i pročitao ga s najvećom radošću i zadovoljstvom. Ja sam u njemu našao sve što odgovara želji mojoj i svakog pravog Srbina, zato se i saglašavam sa predloženijem Vaše Svijetlosti..."
Na krštenju kćerke knjaza Nikole bio je prisutan specijalni izaslanik knjaza Mihaila Obrenovića, Lešjanin. Tim povodom knjaz Nikola se zahvaljuje knjazu Mihailu, u pismu od 4. septembra 1866. Knjaz Nikola, uz ostalo, kaže, da je Lešjanin, čovjek "koliko uman i razborit toliko skladan i u svemu čestit". Knjaz Nikola "ne bi želio Srpstvu bolje sreće, koliko da mu se broj sličnih muževa ustostruči".
U pismu Namesništvu u Srbiji, uspostavljenom posle ubistva knjaza Mihaila, knjaz Nikola piše, 18. januara 1871, da se u javnosti iznosi "da se Srbija i Crna Gora dobrim okom ne gledaju".
"S druge strane, piše knjaz Nikola, "na tečaju ove godine, ako Bog da, mladi knjaz Milan postaje punoljetan i prima u svoje ruke kormilo nad sudbinom Srbije. Težak bi zazor bio da taj sretni momenat ne zateče dva srpska glavara, dva rođena brata Srbina u slozi i ljubavi, oduševljena istovjetnim željama i namjerama, odlučna na svaku žrtvu u postizanju opšte cijelji..."
Evo najkraćih mogućih odlomaka iz memoara kralja Nikole, koje je pisao posle 1905. godine. O ratu Crne Gore sa Turskom, 1860-1862, kralj Nikola, uz ostalo, piše: "Izgleda i izgledaće čudno i u potonja vremena da je mala Crna Gora sama ratila, sa velikom, silnom Carevinom Turskom. A ja sam taj rat prihvatio lako, bezbrižno, rado i s velikim oduševljenjem. Jedna želja preovlađivaše sve druge: da mi je cijelo prikupljeno Srpstvo zagrliti, da mi je sve njegove neprijatelje spržiti...
Mihailo Latas, Ličanin, bivši podoficir austrijski, a sada maršal turski, htio je da se nasledi tijem da mu dođe na noge kgoz crnogorski, koji ne zna za cara do onoga svoga, što mu na Kosovu pogibe..."
Piše: Batrić Jovanović Sutra: Za slogu i dobro srpsko
arhiva.glas-javnosti.rs/arhiva/2003/10/20/srpski/F03101901.shtml------ Rasrbljivanje Crnogoraca (8) Za slogu i dobro Srpsko
U listu "Crnogorac" objavljen poziv srpskom narodu na slogu O odnosima sa Srbijom, za vrijeme knjaza Mihaila, kralj Nikola piše da je "za slogu i dobro srpsko" predložio izaslaniku Srbije da sklope "savez i ugovor između dviju knjaževina u cilju da se pođe ka oslobođenju i ujedinjenju cijeloga Srpstva..."
Kralj Nikola kaže da je smatrao da "treba da se nešto žrtvuje za vjekovne žrtve i bijede srpskoga naroda", da su mu defilovali pred očima "milioni srpskih mučenika od Kosova... i tajni se ugovor sklopi i potpisa, a žalosno se Srpstvo ni do sada ne oslobodi i ne ujedini..."
"Zašto se ovako desilo" - piše kralj Nikola - "i koji su bili uzroci naše nedaće, to će docnije istorija zabilježiti. Za sebe mogu reći da sam od svakoga više na oltar otadžbine položio: položio sam dobrovoljno krunu i svoj mladi život namijenio sreći i veličini srpskoj sa oduševljenjem i vrućom odlukom, neka mi je Bog svijedok..."
Oda Karađorđu
O Hercegovačkom ustanku, 1875, kralj Nikola piše: "Zaista, Crnoj Gori tijesno je bilo, i sada je i biće sve dotle dok sav narod srpski ne bude slobodan i ujedinjen..."
"...Karađorđe diže i oslobodi Srbiju" - bilježi u svojim memoarima kralj Nikola. "Hita da se združi s Crnom Gorom, da dignu i oslobode sav narod srpski... I da ne nastupi katastrofa u Srbiji, ustanka i rata poslednjega ne bi bilo (ustanak 1875. i rat 1876-1878., - B. J.), srpski narod još tada bio bi slobodan i ujedinjen..."
..."Dok snaga Crne Gore nije bila spremna za veći rat ona je svojim četama podržavala ratobornost, duh pouzdanja u narodu srpskom svud oko sebe, a tijem je lomila silu tursku, koja se pojavljivala u bezvlašću i žeđi za neograničenijem nasiljem...
I zato istorija događaja tijeh godina i ne počinje samo pojavom ustanka u Nevesinju, no je njihov začetak ondje, gdje je zastala borba godine 1862., borba koja se ne počinje, nego produžava jednako od Kosova, borba, koja se ne završuje, no jednako nastavlja dok god Ujedinjeno srpstvo ne nastane...
"... Od velikijeh sila nije knjaz Nikola (u većem dijelu memoara kralj Nikola govori u trećem licu - B.J.) nikada nije očekivao da bi one stvari srpskoga naroda preuzele i riješile u njegovu korist. Njihova međusobna zavist i nemogućnost da slože svoje prave i uobražene interese prema Turskoj, jedino je učinilo da je ova azijatska navala pregazila srpsku državu i dolazila pod Beč..."
Sv. Vasilije Ostroski sr.wikipedia.org/wiki/Свети_Василије_Острошки
Svi na okupu
O saborima u manastiru Ostrog, kralj Nikola piše: "... Do deset hiljada duša stjecalo bi se tu iz Crne Gore, Boke, Zete, Stare Srbije, Hercegovine i Bosne. Mnogi su dolazili ćivotu Sv. Vasilija, da u čistoj vjeri u Boga traže i nađu lijeka, dugijem i teškijem bolestima svojijema, a najviše njih je dolazilo, da nađu utjehe ili ukrepljenja bolovima svoje srpske duše. Knjaz Nikola je znao značaj ovijeh skupština i on, u to vrijeme, nije propuštao one svečanosti, da zadovolji ona čuvstva svojijeh Srba. Dohodio je u Ostrog sa biranom vojskom i velikom sjajnom pratnjom. Radost je bila gledati zagraničnijema Srbima svoga srpskoga gospodara i svoju srpsku vojsku..."
O pojavi prvih novina na Cetinju, kralj Nikola piše: "... Da svoje misli baci jače i šire, knjaz Nikola je 1871. učinio, da se na Cetinju izdaju novine, prve u Crnoj Gori ("Crnogorac" - B.J.). Ove novine bile su, jasna truba kojom je knjaz bez prestanka zvao narod srpski pod barjak slobode i jedinstva srpskog. Ovaj list je iznosio sve neprestane muke i žrtve naroda srpskoga koje je snosio i prinosio u ropstvu turskom...
... Cetinjski list dovikivaše: Pet vjekova su užasnog ropstva... Ima li još kapi Miloševe krvi u potomcima kosovskih mučenika, koji mogu još i danas da žive ne dižući se da osvete Kosovo...
... Ovi pokliči s Cetinja dejstvovali su silno na sve strane srpske"...
O krštenju crnogorskog prestolonašljednika, bilo je veliko slavlje, ali, piše, knjaz Nikola "nijesu iskupljeni Srbi samo učestvovali u radosti jednoga srpskoga vladaoca. Krštenje je bilo samo povod, prilika da se skupe na Cetinju braća iz svijeh zemalja srpskih..." Na sastanku, tom prilikom, "uglavljeno je šta i kako da se radi za oslobođenje i ujedinjenje naroda srpskoga. Ustanovljen je Glavni odbor na Cetinju i odbori u svijema predjelima srpskim..."
Povodom rata sa Turskom, 1876., knjaz Nikola se obratio Crnogorcima: "Skoro su pet vjekova, kako sila turska gazi veći dio naroda našega i pustoši najljepše zemlje stare velike države srpske.
Piše: Batrić Jovanović Sutra: Zastava slobode posle Kosova
arhiva.glas-javnosti.rs/arhiva/2003/10/21/srpski/F03102001.shtml------- Rasrbljivanje Crnogoraca (9) Zastava slobode posle Kosova
Ostavićemo sinovima snažno srpstvo - piše kralj Nikola Crnogorci zastava slobode i nezavisnosti, koja se i poslije Kosova vazda ponosito jedino još vila na našijem krševima, nije bila samo zastava slobode i nezavisnosti Crne Gore nego i znamenje buduće slobode i nezavisnosti svega naroda srpskoga..."
A Hercegovcima se, istim povodom knjaz Nikola ovako obratio: "Vođen Božjim proviđenijem, pozivom svojim i moje male ali slobodne i hrabre državice, bratskom ljubavlju prema vama, željom da se narod srpski oslobodi i ujedini, koju sam ljubav i želju od svojih predaka naslijedio, a neprekidno najživlje njegovao, ja sam evo ušao u Hercegovinu da presiječem ropske lance, koji ve vjekovima stezahu..."
O oslobođenju Podgorice i Zete, 1878., kralj Nikola piše: "Tako se izvršilo prisajedinjenje Zete Crnoj Gori, starodrevne kolijevke države srpske u kojoj se odnjihala i podigla prava misao o državnom jedinstvu srpskom. Poslije vjekova najtežega robovanja, ona se opet povratila u slobodu i zajednicu sa onom državom srpskom, koja je za sve one vjekove (ropstva pod Turcima... B.J.) hranila slobodu srpsku i koja je za te vjekove prolijevala dragocjenu krv svojih sinova za oslobođenje braće svoje..."
U proglasu Crnogorcima, povodom objave rata Turskoj, 1912., kralj Nikola je rekao, uz ostalo, da se ostvaruju" snovi iz rane moje mladosti, kada sam pjesmom nagovještavao ovaj znameniti dan i zagrijevao srpske grudi vjerom da oružanim moramo poć": Onam onamo, za brda ona". ("Cetinjski vjesnik", 26. septembar 1912).
Marta 1914, kralj Nikola predlaže kralju Petru I Karađorđeviću, vladaru Srbije, stvaranje vojne, diplomatske i finansijske unije između Kraljevine Crne Gore i KraljevineSrbije: "...Jest, ostavićemo tako našim sinovima jednom dušom sjedinjeno snažno Srpstvo, bogato plodnim ravnicama, ispreplijetano rijekama, ukrašeno šumama, bogato rudama, a kupano Sinjim morem našim, Slobodnim Srpskim morem...
Po tom prostranom Srpstvu, najljepšem kraju svijeta, širiće se na stotine hiljada jedrih srpskih momaka, da sve to očuvaju i radom i kulturom proljepšaju i obogate..." ("Zeta, 12. januar 1941, Podgorica.)
Zajedno u rat
Prilikom stupanja Crne Gore u rat protiv Austrougarske, u Prvom svjetskom ratu, rame uz rame sa Srbijom, kralj Nikola se obratio Crnogorcima ovim riječima: "... Još ne dospjeste, da krv sperete sa hrabrih vaših mišica, a vaš stari kralj primoran je, da vas i po treći put za nepune dvije godine dana pozove pod oružje; da vas i po treći put povede u rt - u sveti rat za slobodu Srpstva i Jugoslovenstva...
Austrija je objavila rat našoj dragoj Srbiji, objavila ga je nama, objavila ga je Srpstvu i cijelom Slovenstvu...
Ko je junak, nek slijedi koracima dva stara srpska kralja: da ginemo i krv prolivamo za jedinstvo i slobodu zlatnu... Mi smo htjeli mir, nametnut nam je rat. Primite ga kao i uvijek, primite ga srpski junački, a blagoslov vašeg starog kralja pratiće vas u svim vašim podvizima...
Evo dijela stihova knjaza (kralja) Nikole, u kojima iznosi svoja srpska nacionalna osjećanja.
Milos Obilic ( sr.wikipedia.org/wiki/Милош_Обилић )
Svuda ista pesma
Iz Barskog kola: "Srbi, Turci i Mlečići grabiše se izmjenice oko njega, te mu često nakapaše krvlju lice. Na vrata mu znamenja se često znaci mijenjaše; Srb bijelog svoga orla, Mlečić lava svog metaše..."
Iz Čevsko-Bjeličkog kola: "... Sud Lazarev kad bi sio da junačka djela sudi, il Obilić iz vječnoga sana da se sad probudi, ne bi naša da nas iko u junaštvu pretjerao, niti više na oltaru, domovini žrtva dao..."
Iz Grahovskog kola: "... Ka Kosovu, orošeno krvlju devet Jugovića, Grahovo se natopilo krvlju deset Petrovića... Ma Grahovac sve završi, naš Grahovac, čudo novo; on osveti zlo i pokor, što se sruči na Kosovo..."
Iz Piperskog kola: "O tankome brašnjeniku stizao je Piper svuda da održi srpsko ime činio je jadan čuda..." U pjesmi "Pjesnik i vila". "Na Ribnici samom ušću Nemanja je dvor dizao, pa otole zemlju Rašku, i sve Srpstvo sabirao..."
U "Spomeniku svojega oca" (1858.): "On, suzama na očima pričao mi što je bilo; zakleo me da poslužim iz sveg srca Srpstvo milo..." "Onam onamo!..." (1867.): "Onam onamo... za brda ona, gdje nebo plavo savija svod; na srpska polja, na polja bojna, onamo, braćo, spremajmo hod... Onam onamo... za brda ona, Milošev, kažu, prebiva grob, onamo pokoj dobiću duši, kad Srbin više ne bude rob..." (Svi citati iz pisane riječi knjaza - kralja Nikole uzeti su iz "Cjelokupnih djela Nikole I Petrovića Njegoša", Cetinje, 1969.)
Piše: Batrić Jovanović
Car Lazar sr.wikipedia.org/wiki/Цар_Лазар
Jug Bogdan i njegovi sinovi (Devet Jugovica) sr.wikipedia.org/wiki/Девет_Југовића
Sutra: Stefan Mitrov
arhiva.glas-javnosti.rs/arhiva/2003/10/22/srpski/F03102101.shtml-------
|
|
Bozur
Amicus
Posts: 5,515
|
Post by Bozur on Jan 17, 2012 14:15:26 GMT -5
---- Rasrbljivanje Crnogoraca (10) Stefan Mitrov Ljubiša o Srbima
Stefan Mitrov Ljubisa sr.wikipedia.org/wiki/Стефан_Митров_Љубиша
U pripoveci "Šćepan Mali" opisana je slava Markovića Šta su pisali književnici sa teritorije na kojoj je današnja Crna Gora o svome srpstvu.
Lazni Car Scepan Mali sr.wikipedia.org/wiki/Шћепан_Мали
Osim Njegoša, na teritoriji na kojoj je današnja Crna Gora u prošlosti su se afirmisali kao značajniji književnici Stefan Mitrov Ljubiša, Marko Miljanov Popović i kralj Nikola I Petrović. Pored njih, više desetina predaka današnjih Crnogoraca, bavili su se književnim stvaralaštvom, uglavnom pisanjem pjesama. To su, najčešće, stihovi male literarne vrijednosti. Ipak, pored izvoda iz pisane riječi afirmisanih književnika, u ovoj knjizi objavljujem i izvode iz književnih ostvarenja autora koje njihova djela nijesu nadživjela. To činim isključivo zbog toga da upoznam čitaoce i sa nacionalnim "vjeruju" svih predaka današnjih Crnogoraca koji su bilo šta napisali.
U pripovijeci "Kakva jeđa, takva međa" Ljubiša pripovijeda o jednoj piperskoj babi koja je kupila ikonu i odnijela je popu da je osvešta. Baba je htjela da na ikoni bude sveti Nikola, a na ovoj je sveti Stevan. Tužila je ikonopisca sudu. Na raspravi izjavljuje: "Svu sam dragu noć mišljela kukavica bez doma, kako da oplačem svoju napast, a da vama ne dosadim! Otkad su se Srbi prekrstili, moj dom slavi svetoga Nikolu zimnjega. A kad su me u nj svati doveli iz Progonovića, zatekog starinsku kutnju ikonu, koja šćaše pred kakvijem domaćijem čudom pući, kao orah pod zube..."
U pripovijeci "Nešto nešta izjelo, pak nešta nešto ostalo", prepiru se Kuč i Arbanas. Ovaj prvi kaže: "Ako je zla sreća prorijedila Srbe u vašem selu, nije, Bogu hvala u Zeti i u ostalome svijetu..."
Pripovijetka " S tuđa konja na sred polja" ima za sadržaj nastojanje Primorca da na sudu dokaže da ne treba da plaća porez. On tamo kaže: "Ali danas, nakon dva pasa ljudi, jer jedno čobanče nije nadojilo čabrom varevine lakomu kuju Vuka Dojče, pada mu na um da nas podarači, kao istražujući stare nerazloge, kao zbilja da smo mi udomazećeni Morovlasi, a ne zaludu Srbi starosjedioci od zloga Kosova!"
Ljubiša pripovijeda o sveštanju crkve u jednom primorskom selu. Seljaci nikako da se dogovore kome svecu da je posvete. Jedni predlažu ovoga, a drugi onoga...
"Šesti bi želio Svetome Savi, Srbu i zemljaku, jer ostali svečevi imaju dosta posla da se brinu svojim bratstvom, pak se nemaju kad obzirati na tuđicu, kad mu se moli..."
U pripovijeci "Ko pruža noge mimo bilja zebe", jedan Humčanin (Zećanin) kaže: "Minula hiljada godina na sred krsta, da su se Srbi ugnijezdili za župana Vukana na jugu, pošto su satrli Alamanine iz bijela svijeta, pak se tri brata stanila na ovoj zemlji i ogradila na Humcu stanovnik, crkvu i vodenicu, a pritisla svo Zetsko plje nad svim dobila pronjarstvo od njih... Evo jutros dišu trista ubojnika, koji nijesu ništa gori od ostalih Srba..."
U "Šćepanu Malom" (crnogorskoj propovijeci iz osamnaestog vijeka), LJubiša opisuje slavu Markovića u Mahinama. Gost "Tanović, lijep i govorljiv Srb poče da priča o caru, o moškovskoj gospodi, kakvi su carski dvori..."
S glave pogibosmo
Drugi gost veli:"Mi Srbi s glave pogibosmo. Viđi tamo preko vrha kad Crnojević pođe ženinom pameću u tazbinu, pak se preseli a upisa u zlatnoj knjizi, kao da mu bijaše zazorno srpsko plemstvo ostavi vladanje vladici da krstom upravlja raspušteni narod... Bez stege pučina ko stoka bez čobana. Najade je vladika održati sedam nahija, a kamoli da se spušta da traži đe mu se đela đedovina, ili da se barem do Dečanjih proširi. A ja mnim da Bog propusti prognanoga Petra da mu se Srpstvo o vratu objesilo.
Ovo je Šćepan slušao iz postelje..."
"...Mali je Gospođin dan na Cetinju. Hram i narodni svetac. Tu se okupi množi velika naroda, na svetkovinu i zavjete iz sve Crne Gore, Primorja i obližnjih zemalja. Tu padnu osvakud slijepci, koji uz gusle pjevaju junačke pjesme, propast Srpskoga carstva i srpske gospoštine....
Nije moglo biti naroda na svijetu tvrdijega u zadanoj vjeri što srpskoga. Kad izgubi svoju nezavisnost i spusti u hajdučke borbe za slobodu, nije nikad ni Turčinu prevjerio zadatu riječ. Ako je ova poštena junačka vrlina, na mnogim mjestima gdje Srbi žive danas malaksala, to se pripisuje sramotnome primjeru onijeh koji su š njima himbeno vladali.
Susret u Napulju
... Knez Vojinović se susreo sa Dolgorukim u Napulju. Vojinović je nagovorio Dolgorukog da pođe u Crnu Goru, tu da se upozna s narodom i svojom glavom da zavadi Srbe s Turcima..."
U pripovijeci "Prodaja patrijare Brkića", Crnogorac Grujo Milošev, Građanin, kaže: "... Kad Bajo (Balša), Zećanin, propade, a gradovi banovine Skadar, Drač, Ulcinj, Budva, podpadnu Mlečiću, Dubrovčani, ovi vazdašnji srpski prijatelji, prevezu iz Pulje pod tuđim imenom Stevana Crnojevića..." koji "svojim junaštvom učuva gorje zetske gradove Spuž, Žabljak i Kolašin od čestih turskih navala".
Grujo Milošev govori o Ivanovim sinovima: "Staniša prevjeri i ode u Turke, pak mu huda unučad, Mahmud i Ibrahim, sjednu zemanom na skadarski pašaluk, i budu najgori srpski mučitelji..."
Piše: Batrić Jovanović Sutra: Srbi ne prodaju ni izdaju gosta
arhiva.glas-javnosti.rs/arhiva/2003/11/22/srpski/F03112101.shtml------- (11) ------- Rasrbljivanje Crnogoraca (12) Poruka o Srbima caru u Beču
Srbi će znat kako će biti blagodarni svojemu izbavitelju Kad je turska vojska na Kuče krenula, neću nabrajati Srbe koji su mito iz Turaka primili i s Turcima na Kuče vojevali, za izdajnike je neđe drugo rečeno; a ođen da rečem, za neizdajnike..."
Marko Miljanov sr.wikipedia.org/wiki/Марко_Миљанов
Tomu Oraovcu M. Miljanov piše: "... Tomo, ako dođe oni poslanik iz Beča prijed no ja dođem i donese mi od cara austrijskoga knjaževsku titulu za Arbaniju pozvaćeš Nova i Jovana i Pavića i još koga oćeš, pa ga dobro dočekajte ka carskoga poslanika i srpskoga dušmanina; udrite mu po stotinu tojaga, ili ako oćete ka velikome, sto i jednu."
Nema kupovine
"... Ja znam da s ovijem nećemo učinjet usluge otadžbini, ali mi je milo pokazat bar toliko bečkome caru da mu ne želim manje zla no on Srpstvu što želi. Ova njegova za Srpstvo želja otrovana, na svako se mjesto Srbinu jednako pokazala... Oni će se rugat našemu siromašnome prkosu s tijem što nemamo sile da i smetamo, ali ćemo se mi njima rugati, zašto nemaju blaga ni sile za koje će me kupiti . Sad viđite može li se sa srpskijem krvnikom bez najgore što se može..."
U pismu Novu Spasojevu, kučkom komandantu, M. Miljanov veli: "... Svaka sila i kruna nesavjesno se prema Srbima pokazala. Oni (Austrougarska -B.J.) žele nas od turskoga tirjanstva da ne pod svojem metnu...
Ja ne bi toga Austrijanca bio ni poganio ka slugu svoje otadžbine, kad bi služio svoju, a čuvao moju. Da oće tako i mi bismo drukčije... Mi možemo našu ličnu uvredu praštat i zaboravljat, ali uvredu srpskoga naroda neću zaboravljat, niti ju i za čim zamjenjivat, sa zadovoljstvom svojijem ni drugijem. Sebe ću svaku štetu činjet koliko bidnem moguć, teke srpski dušman da od mene nema koristi...
... Recite austrijskom poslaniku da kaže njegovom caru, kad bi ga Bog na dobro obrnuo, pa da sjedini Srpstvo: Bosnu i Hercegovinu, Crnu Goru, Srbiju i Staru Srbiju, pa da je to srpska kraljevina, a Srbi će znat kako će biti blagodarni svojemu izbavitelju - bismo mu svakojako dobro željeli, više, ako se može, no što mu zla sada želimo. Ja, Boža ti vjera, radiji bi mu bio ta ma konjušar, no ovako knjaz ili što više; s jednom riječi: ako bi da obeća poštenu riječ... da će caru njegovu kao srpskoga naroda prijatelj govoriti, sretite ga lijepo, a ako ne šćedne ništa drugo do samo moju prestonicu, opet vi kažem: udarite mu tojage. Caru i poslaniku to neka je odgovor...
Marko Miljanov piše Stojanu Popoviću, kučkom komandantu 25. decembra 1900.
"... Ja iako mi se daleko vrijeme činilo da idem u Biograd, pa iako nijesu moje knjige što više da obogate srpsku književnost, mene su na veliku brigu bile, bojeći se da mi ne ostanu u zaborav, jer Ljubo Kovačević nije moga sam, zato što je bio jedan dio pisama kod njega, a drugi kod mene...
...Samo da vi još jednu riječ pravo rečem, i kažem jednu ranu koju ponesoh u srce i dušu s ovoga svijeta na oni, a to je što Kuči i Bratonožići nemaše dijela od dobiti, koju Srbi Turcima dobiše, do samo što pravi dio junačkoga poštenja na Turke dobiše, a drugo ništa. Sad ako ne umrem, s Bogom te do viđenja i čujanja, a ako li umrem s Bogom te zanavijek. Kao Kuč mrem prilično srećan, a kao Srbin nesrećan i nezadovoljan."
Marko Miljanov piše da "treba ne propuštit ono što se može stignut jer može doj vrijeme da se ne može ono što se prijed moglo, ni ovo što se bi i sad moglo u prvu priliku koja bi se pokazala. Ali to će, ako Bog da, znat oni Srbi koji se za to bidnu rodili da znaju samo kazati, ja da ne govorim, ka što nijesam o (d) šta može Srbinu štete bit..."
Polatili danak
U djelu "Srpski hajduci" M. Miljanov opisuje život Raka Đurića, iz Metohije, i Ilije Turova, iz Kuča. Rako i Ilija su štitili metohijske Srbe od turskih zuluma. Ilija, na jednom mjestu kaže: "Neka Bog da i svi Božji sveci da on (iguman manastira Dečani - B.J. vidi objema očima đe su Turci Srbima platili i on da je najprvi učasnik".
Crnogorski državnici, političari, istoričari,oficiri, prosvetari, sveštenici... o svojoj pripadnosti srpstvu
Crnogorski glavari pišu ruskom caru Petru Velikom, 21. oktobra 1711. godine: "... Mi, sva gore navedena plemena i starješine sve razumijesmo i Vašem carskom krilu glave priklonismo, i Vašeg poslanika, Mihaila Miloradovića, primismo za našega komandanta i pukovnika. I kako su bili njegovi stari izabrani u prva vremena pri našijeh blagočastivijeh i svetopočivšijeh carevah srpskijeh, tako i mi sa radostiju primismo vrloga i hrabroga koji se na boju dobro ponaša i nas oko sebe vrlo sokoli..." (Original se nalazi u Centralnom državnom arhivu starih dokumenata, Moskva, fond 86, Op. 1711, e.h. 2.1.9-10).
Septembra 1742. crnogorski i brdski prvaci pišu ruskoj carici, u ime Crnogorskog zbora, obavještavajući je da je mitropolit Danilo postavio za mitropolita Savu Petrovića Njegoša, koji dolazi u Rusiju, da "izrazi odanost ruskom dvoru".
Piše: Batrić Jovanović Sutra: Pismo Ruskoj carici Katarini II
arhiva.glas-javnosti.rs/arhiva/2003/10/25/srpski/F03102401.shtml------- RasrbljIvanje Crnogoraca (13) Pismo ruskoj carici Katarini II
Od nje traže pomoć i da ne budu - ostavljeni na cedilu Crnogorski i brdski glavari kažu da su "pravoslavno-grčke ispovjesti, sinovi crkve istočne, koji se nalazimo u srpskoj zemlji..." (Istorija Crne Gore, knjiga III. 1975, Titograd (Podgorica).
U pismu crnogorskih glavara vladaru Male Rusije, 1752, kaže se da su oni "u dalekim stranama srpske zemlje, u predjelu crnogorskom", (Marko Dragović, Materijal za istoriju Crne Gore, Beograd, 1895.).
Juna 1789, glavari "cijele zajednice Srba Crnogoraca" pišu ruskoj carici Katarini II, i pored ostalog, kažu da se nadaju "mi siroti Srbi i Crnogorci da nećemo biti ostavljeni... bez pomoći, a naša braća Srbi, koji žive među Turcima, svaki čas očekuju pomoć od vašega slavnoga dvora...
Kad bismo imali organizaciju i džebanu mi bismo svu našu slavnu srpsku zemlju ispod iga varvarskoga oteli, s našom braćom Srbima koji se sada nalaze naoružani s namjerom da udare na neprijatelja sa svih strana..." Potpisnici pisma mole, u ime svih Srba "najmilostiviju carsku ličnost" da bude njihov "blagotvoritelj i zaštitnik". (Original se nalazi u Arhivu spoljnih poslova Rusije, Moskva,Odnosi Rusije sa Crnom Gorom, dok. 22, 1. 4-5).
Crogorski i brdski glavari čestitaju ruskom caru Pavlu stupanje na ruski prijesto: "... Crnogorska i brdska naša sloveno-srpska zajednica, stari i mladi, padamo pred stopama Vašeg Carskog Veličanstva i iskreno Vam svi mi čestitamo, Gospodaru, stupanje na praroditeljski i roditeljski prijesto..." Dokument je napisan na Cetinju 13. decembra 1796. godine; potpisali su ga: guvernadur brdski, knez Petar Čarnojević Davidović, guvernadur crnogorski Joko Radonjić, vojvoda Vujadin Vuković iz Cuca, vojvoda Simeon Đurašković iz Ceklina, vojvoda Ivan Plamenac iz Crmnice, serdar Rade Markićević iz Spiča, serdar Staroga Vlaha Andrijan Rajković, serdar Lazar Mandić iz Komana, Tomo Šutović iz Bratonožića, serdar Andrija Vukasović iz Grahova, serdar Gavrilo Gvozdenović iz Posavlja, serdar Mina Bošković iz Katunske nahije, serdar Nikolaj Lazarević iz Klimenata, i serdar Stanko Zotović iz Hota. (Arhiv spoljnih poslova Rusije, Fond: Odnosi Rusije s Crnom Gorom, d. 29, list 17-18).
Istog dana, kad je poslata čestitka caru Pavlu, potpisnici su sastavili sledeće:
"Punomoćje Izdato vjernom obervojvodi naše crnogorske i brdske zajednice i venecijanskom pukovniku grofu Nikoli Čarnojeviću Davidoviću, blagorodnom sinu našeg guvernadura, da biste se Vi, gospodine obervojvodo Davidoviću, predstavili u naše ime Njegovom Veličanstvu Imperatoru Velike Rusije, i molili za nas Sloveno-Srbe koji živimo u Crnoj Gori i Brdima, i idemo stopama svojih predaka,koji su uvijek vjerno služili Ruskoj Imperiji, od Petra Velikog i prije..." (Arhiv spoljnih poslova Rusije, Odnosi Rusije s Crnom Gorom, d. 29, list 113-114).
Guvernadur Ivan Radonjić piše, početkom jula 1789, ruskoj carici Katarini II: "Sada mi svi Srbi iz Crne Gore, Hercegovine, Banjana, Dobnjaka, Pipera, Bjelopavlića, Zete, Klimenata, Vasojevića, Bratonožića, Peći, Kosova, Prizrena, Albanije, Makedonije, pripadamo Vašem veličanstvu i molimo da kao milostiva naša majka pošaljete k nama kneza Sofronija Jugovića, a poslije toga mi ćemo dokazati Vašem Veličanstvu šta ćemo kadri biti učinjeti protivu ljutog neprijatelja i tirjana svega hrišćanstva". (Gligor Stanojević, Mitropolit Vasilije Petrović i njegovo doba, str. 455).
Crnogorski glavari pišu, 1792, mletačkom Senatu: "Mi smo, hvaleći Boga, svijet od vjere i od zakona pravoslavnog agrčaskoga, jezika i slavnoga junaštva srpskoga". (Istorija Crne Gore, knjiga III, Titograd (Podgorica), 1975).
Grof Čarnojević Davidović, piše, 29. juna 1797, nekom ruskom državniku: "Oprostite što sam se osmjelio da Vas potsjetim na molbu koju sam predao lično Njegovom Carskom Veličanstvu i u kojoj je istaknuta svesrdna želja Sloveno-Srba koji žive u Crnoj Gori i Brdima da stupe u službu Ruskog Imperatora..." (Arhiv spoljnih poslova Rusije, Odnosi Rusije sa Crnom Gorom, dok. 29,list 144).
Nikola Čarnojević Davidović, izaslanik mitropolita Petra ú, piše, 1798, ruskom caru Pavlu: "Još Imperator Petar Veliki pozvao je crnogorski Sloveno-Srpski narod gramatama, preko svojih izaslanika, Mihaila Miloradovića i Ivana Lukčevića, da ratuje protiv Turaka..." ("Dan", mart 1911, Cetinje).
Gavrilo Popović Korjenić, piše velikom vojvodi Mirku Petroviću, bratu knjaza Danila, 1858: "I cjelujem Vašu gospodsku desnicu, hrabru pobjednicu od Graovca i prije Graovca. Braćo Srbi i srpska gospodo, nema ljeta bez Đurđeva dana i dobitka bez Vojvode Mirka, Petrovića dvora gospodarskog, srbskoga otačestva..." ("Zapisi",novembar 1938, Cetinje).
Vojvoda Miljan Vukov, vođ Vasojevića, piše 12. decembra 1870, Jovanu Ristiću, kraljevskom namesniku u Srbiji: "Mili i poštovani prijatelju, ja Vam odavno nijesam pisao, ali opet moje je srce vazda kod Vas, ja kao i ostali srbski narod očekujem od Vas i od Srbije da ispunite narodno nadanje.
Piše: Batrić Jovanović Sutra: Vasojevići čekaju top sa Drine
arhiva.glas-javnosti.rs/arhiva/2003/10/26/srpski/F03102501.shtml------- RasrbljIvanje Crnogoraca (14) Vasojevići čekaju top sa Drine
Crna Gora je bila, jeste i treba da bude gnijezdo srpskih junaka Vi ste glavar srbske snage, na koju se mi svi tvrdo uzdamo, pa zato mi svi Srbi koji želimo da se što prije ujedinimo pružićemo Vam naše ruke i pomagaćemo Vam u tom velikom poslu koliko god možemo.
Zadajem Vam tvrdu vjeru da ću da prvi sa mojom braćom Vasojevićima skočiti čim čunem da prvi top na Drini pukne, pa ko drugi stio ali ne stio.
Most između
Knjaz na mene pravedno sumnja i drži da sam ja most između Srbije i Crne Gore..." (Dr Rastislav Petrović, Školovanje Gavra Vukovića, Zbornik radovabr. 2,Beograd, 1968).
U pismu serdara Rada Plamenca, 5. aprila 1874, kaže se da "svaki Srbin,koji ima srpskoga osjećaja ljubi svoje pleme, taj ljubi svakog poštenog Srbina, jerbo nema čojeka, koji sačinjava jednu porodicu, a kamo li jedno pleme, nego viši na jednija misla, želja, težnja, sačinjavaju pleme, pak kakvi su ovi onako je pleme. Nas Srba nema mnogo ovakvija iz mnogo uzroka i prepona; tu je stvarnost, pocijepanje, nemaština, a ima još dosta poroka i prepona..." ("Zapisi", mart 1938, Cetinje).
Četvrt veka docnije, serdar Plamenac piše: "Javljam Vi za ustanak prošćenski. Čim sam doša odma sam s dvoje momčadi među Prošićence otiša iskupo nji u planini i tu sam i, iskarao i pokazao kako se Srbi biju na svaku stranu i oni su odma rekli, da bi odavno ustali da su imali s kim. I što nijesu za kaluđerom (arhimandritom Mihailom Dožićem - B. J.) pošli oni kažu da im on nikakva reda nije pokaza, nego ji je silom nagonio..."
Vojvoda Mašo Vrbica uputio je poziv Crnogorcima i Hercegovcima u Srbiji, da se jave u Crnogorsko-Hercegovački leteći kor pod njegovom komandom, za učešće u ratu Srbije protiv Turske 1877: "... Dakle, svikolici gdje god vas ima u redovima Srbijanske vojske ili po unutrašnjosti Srbije, koji se osjećate vrijednim dičnog imena Srpskog, koji shvaćate zašto se zavio ovaj krvavi sveti rat sa starijem srpskim krvnikom - Turčinom; koji ste dični sa uzoričnog junaštva vaših djedova, očeva i braće, koji danas dobijaju sjajne pobjede po Hercegovini i Albaniji, i Srbima obraz osvještavaju - vi svi, sokolovi, odmah pohitajte na Deligrad..."
Profesor Filip Radičević piše o Pivskom manastiru i njegovim znamenitostima: "... U drugim narodima, ako se potreba i ne osjeća u ovijem duhovnijema rasadnicima koji podgrijevajući religiozno osjećanje služe za očuvanje vjere i narodnosti, doista su za srpski narod svi manastiri naši ostali duhovne spasavajuće lađe, koje smo i danas dužni čuvati i pomagati po svima zemljama gdje Srbi žive".
Radičević je zapisao da u Pivskom manastiru ima 17 "ćemera i pojaseva srebrnih koje su umjetnici srpski izrađivali". Naveo je da ima 48 srbulja, koje je "letimice sve prešao, no iste potrebuju od stručnoga srpskoga književnika mnogo veće posmatranje i proučavanje, da bi se mogao značaj svake pojedine srbulje i starine javnosti predati, kako bi svako vidio koliko književno blago u Pivskom manastiru počiva". ("Prosvjeta", april-maj 1890. Cetinje).
Učitelj Stanko Bulatović piše o rovačkom vojvodi Vuksanu Bulatovu: "... Po svim krajevima naše otadžbine, osobito u rodnom mjestu ovog Srbina, mnogo se o njemu govori u pričama i pjesmama, i njegovo se junaštvo, kao god i drugijeh starijeh srpskijeh junaka uz gusle i u pričama crta natprirodno, nazivajući ga "pobratimom vila", tvrdeći, da je imao "krilatog konja" itd..." ("Glas Crnogoraca", 20. oktobar 1899, Cetinje).
Vojvoda Šako Petrović, predsednik Crnogorske narodne skupštine, 1906, kaže, uz ostalo: "... Viteški naš narod demokratske Crne Gore i uopšte sav srpski demokratski narod, vazda je gledao, da dostojno poštovanje oda svojim velikanima i onim genijalnim duhovima koji su dika i ponos srpskog naroda. Među te velikane spada i naš uzvišeni Gospodar, knjaz Nikola I". ("Narodna misao", 12. novembar 1906, Nikšić).
U Adresi Crnogorske narodne skupštine, povodombesede knjaza Nikole, 1906, kaže se, pored ostlog: "... Crna Gora je bila, jeste i treba da bude gnijezdo srpskih junaka i mi s radošću konstatujemo da nema žrtava koje narod ne bi podnio za spremu naše hrabre vojske...
Narodno predstavništvo želi da između dvije srpske slobodne zemlje Crne Gore i Srbije bude puna solidarnost. Jer održavanje stalnih bratskih veza sa jednokrvnom braćom u Kraljevini Srbiji garancija je bolje budućnosti srpskog plemena..." ("Glas Crnogoraca", 20. novembar 1906, Cetinje).
Predraga braća
Istoričar Živko Dragović, u članku "Češkim sokolima" veli, uz ostalo: "Mnogo je vremena prošlo, od kada su se ono Karlo IV Češki i Stefan Dušan Srpski u prepisci nazivali "predragom braćom". Mnogo je mučnih dana nabrojao narod češki, i još više ih je nabrojio naš srpski narod, ponajviše, pak, ovaj dio njegov, naša malena i kršna otadžbina Crna Gora, kojoj je dosuđeno bilo, da bude jedina nositeljica Srpske državne ideje, i kroz dugi niz vjekova jedina predstavnica slobode na jugu od Save i Dunava..." ("Ustavnost", 2. septembar 1906, Cetinje).
U Rezoluciji Cetinjana, usvojenoj na demonstracijama protiv Austrougarske, koja je objavila ekonomski rat Srbiji, kaže se: "Cetinjsko građanstvo, vjerno idealima, koji sve Srbe oduševljavaju, i gotovo da za njihovo ostvarenje podnose i najteže žrtve, dušom i srcem učestvuju u borbi braće iz Srbije za ekonomsku nezavisnost njihove uže otadžbine."
Piše: Batrić Jovanović Sutra: Pomoć braći u pravednoj borbi
arhiva.glas-javnosti.rs/arhiva/2003/10/27/srpski/F03102601.shtml------- RasrbljIvanje Crnogoraca (15) Pomoć braći u pravednoj borbi
Kako su zajednički radili knjaz Mihailo i knjaz Nikola Cetinjani su ubeđeni da će "braća iz Srbije istrajati u započetoj, pravednoj borbi sa neprijateljima srpske i balkanske nezavisnosti i da će svi Srbi složno i pregalački raditi na ostvarenju ideala naroda Srpskog..." ("Ustavnost", 20. januar 1907, Cetinje).
Povodom srmti Milutina Vujisića u američkim rudokopima, porodica je objavila javnu zahvalnost, u kojoj se, između ostalog, kaže: "... Smatramo za dužnost, izjaviti ovim svoju skromnu blagodarnost Društvu "Boj na Morači", kao i cijeloj našoj braći Moračanima, Rovčanima i Vasojevićima i ostalim Srbima u Bjut-u, koji u tom dalekom svijetu ispratiše pokojnika do vječne kuće.
Svima i svakome topla zahvalnost ko gođ nam ma kojim načinom priteče u pomoć da što lakše izdržimo bol i tugu za našim nikad nezaboravljenim pokojnikom, kojega je ima već četiri godine, nesrećna sudbina povela u tu prokletu zemlju..." ("Glas Crnogoraca", 28. januara 1908, narodni poslanici su, uz ostalo, rekli:
Pop Krsto Popović "... Sav naš narod ovamo, kao i onaju u Srbiji, uvjeren sam, uvijek je težio da između dvije bratske zemlje, koje su pozvate da teže ka ostvarenju jednog istog cilja, vlada bratski sporazum i što veće nerazdvojeno bratsko zbliženje! Nekadašnji sastanci naših vladara porađali su u srcima jednoga naroda, u obje zemlje, neopisivu radost i nadu za što bolju budućnost Srbinovu...
Za sreću srpstva
Ja ne znam gospodo, našto zalaganje od strane Srbije, za braću pod tuđinom, kad zvanična Srbija dopušta da se iz prijestolnice njene radi na uništenju jednog slobodnog dijela Srpstva, Crne Gore i njenog Gospodara, koji se cjeloga svoga vijeka zalagao za sreću Srpstva, za svesrpsku ideju...
Ja mislim... da današnje vođe naroda u Srbiji sa takvim svojim postupcima...navukuju odgovornost prema zavjetnoj misli Srbinovoj; navukuju odgovornost, pred sjenima svijeh srpskih mučenika, a naposle pred sjeni Karađorđa, pretka današnjega srpskoga kralja, pred sjeni svetog Petra i ostalih naših vladara i mučenika..."
Jovo Popović: "Pošto sam i ja jedan od onijeh koji su prolili istinske suze radosti onog dana kad su se srpski vladari zagrlili na Cetinju (kralj Aleksandar Obrenović i knjaz Nikola Petrović - B. J.) moram u današnjim žalosnim prilikama u kojima se naše Srpstvo nalazi da uzmem riječ i da dam ovdje oduške svome ucvijeljenom srcu..."
Savo Krivokapić: "Svaki je Srbin mogao uočiti žalosnu pojavu, da se od nekog vremena iz Biograda, preko izvjesnih listova, agituje protiv Crne Gore i njenih svetinja... Onakva agitovanja zaslužuju da izazovu gnjev naroda, da im izbiju iz glave sve ono što vide da je na štetu srpskog naroda. Prošlost nam kazuje da nije nikada bio kriv srpski vojnik za nesreće koje su naodile srpski narod od vjekova, no su krivi oni, koji su iz slavoljublja ili koristoljublja znali narod srpski pocijepati, te kako rastrojenu snagu srpskog naroda vazda su predavali u korist neprijatelja..."
Mirko Mijušković: "... Neću početi čak od onoga doba kad su veliki knjaz Mihailo i knjaz Nikola složno i zajednički radili na oslobođenju Srpstva, nego ću početi od drugoga doba, koje je obilježeno u Srbiji, da su nastali svijetli i srećni dani za srpsku budućnost".
Risto Bošković: "... Mislim, da nema nijednog Srbina, ma gdje on bio, koji srpski misli i osjeća, u čijim grudima bije srpsko srce, koji sa bolom u duši i gnušanjem ne osuđuje pakleni plan srpskih izroda, koji su htjeli da unište ovu slavom ovjenčanu zemlju i njene ideale, da upropaste slavnu dinastiju Petrović Njegoš... Uništiti onu dinastiju, koja je srećno i slavno vladala više od 200 godina ovom zemljom - zemljom u čijim se gorama kandilo srpske slobode i nezavisnosti nije nikad ugasilo..."
Bez zaborava
Živko Dragović: "... Istorija srpskoga naroda, iznoseći nam inače našu slavnu prošlost - iznosi nam, na žalost, i to da se kod nas mogao naći od vremena na vrijeme i pokoji mutimir, koji je trovao našu narodnu sreću...Svjesni su u Srbiji valjda toga, da Crna Gora i Srbija čine nokat i meso i da bi sa propašću jedne morala neminovno slijediti propast druge..."
Savo Vuletić: "Crna Gora i Srbija nijesu i ne smiju biti samo svoje, od njih imaju dijela svi Srbi, gdje ih je god, na šta dvije srpske uzdanice ne smiju ni trenutak zaboraviti...
Piše: Batrić Jovanović Sutra: Uvek između istoka i zapada
arhiva.glas-javnosti.rs/arhiva/2003/10/28/srpski/F03102701.shtml------- Rasrbljivanje Crnogoraca (16) Uvek između istoka i zapada
Danas ne možemo da pevamo himnu slozi Srbije i Crne Gore Da, mi danas, na veliku našu žalost, na žalost svijeh čestijeh Srba, ne samo da ne možemo pjevati himne slozi Crne Gore i Srbije, nego joj moramo, kad se već o tome riječ povela, zapjevati elegiju... Tijem teže mora nam ovo pasti na dušu što imamo znakova, da ćemo još dugo i dugo zapjevati žalopojke na razvalinama sloge između dvije srpske države, a kako je danas žalosno to konstatovati, žalosno po cjelokupni srpski narod...
Mi i Srbija raspravljamo međusobna pitanja, baš kad bi trebalo da smo najsložniji, kad bi trebalo da zajednički upotrebimo i pošljednju svoju snagu u odbranu ne samo svoje državne egzistencije, no i u odbranu egzistencije cjelokupnog srpskog naroda...
Ne može... ni riječi biti o tome da je moguć i najmanji antagonizam između naroda u Srbiji i naroda u Crnoj Gori, jer je to apsolutno jedan narod, sa jednim te istim mislima, željama i osjećanjima, sa istovjetnim idealima - to je u svemu jedna nerazdvojna cjelina...
Ja sam obišao Srbiju unakrst i svud sam tamo našao istovjetne onakve duše, kakve su i kod Zećana, među kojima sam se rodio. Srbin osjeća bol i radost brata Srbina, ma odakle on bio, narod naš jednijem duhom diše i potrebni su mu samo dobri voditelji...
Crnogorci, potomci vjekovnijeh zatočenika srpske slobode, moraju u ljubavi, opšte-srpskoj slozi i preko nje k opšte-srpskoj slobodi prednjačiti!"
Crnogorska vlada u otvorenom pismu vladi Srbije, iz januara 1908, ("Glas Crnogoraca", 29. januar 1908) - kaže: "... U raskomadanom srpskome narodu, većinom pod tuđinskom vlasti, postoje dvije nezavisne države, Srbija i Crna Gora, sa narodnim Dinastijama, koje su u krvnom srodstvu - što blagotvorno djeluje na ostalu prekograničnu našu braću, snažeći u njima nacionalnu misao i nadu u njeno ostvarenje... Osim toga djelovanja na ostalu nam braću prekograničnu, bratski sporazum između Srbije i Crne Gore utrostručava njihovu snagu i njihov značaj na ovoj teškoj tačci između Istoka i Zapada prema susjednim nam narodima, i zato najviši interesi srpskog naroda imperativno zahtijevaju od nas, da s najvećom brigom njegujemo iskreno bratimstvo, međusobno da uklanjamo sve što bi moglo škoditi, i po mogućnosti da ga što više utvrđujemo..."
U odgovoru crnogorske vlade, na notu vlade Srbije, od 26. septembra 1908, kaže se uz ostalo: "Crna Gora radosno prihvata pruženu joj bratsku ruku. Teško stanje, u kome se srpsko pleme našlo zbog aneksije Bosne i Hercegovine, nagoni knjaževsku vladu, da se odazove pozivu kraljevske vlade da se baci veo zaborava preko sviju nesuglasica. Knjaž. vlada, koja nikako nije prestajala davati izraza svome dubokome bolu zbog pomenutih nesuglasica, iskreno se raduje takvoj rodoljubivoj odluci kralj. vlade. Crnoj Gori se tim stavlja na raspolaganje jedno od najjačih sredstava za službu njenom pozivu i za oduženje duga Srpstvu, a knjaž. vladi daje se potpora za odlučniji rad na opštem srpskom dobru, koji može biti uspješan samo onda ako predstavnici obadviju srpskih država budu išli rame uz rame u pitanjima opštega srpskoga značaja..." ("Zapisi", april 1937, Cetinje).
U Memorandumu crnogorske vlade vladi Srbije, od 3. oktobra 1908, pored ostalog, veli se: "... U ovim teškim sudbonosnim i punim iskušenja danima po Crnu Goru, Srbiju i vaskoliko Srpstvo, knjaževska vlada sa najvećom gotovošću prihvata bratsku ruku Kraljevine Srbije... U čemu knjaževska vlada vidi dokaz i odlučnost bratske nam Kraljevine, da zajednički sa Crnom Gorom stane na braniku ugroženih prava i interesa, Crne Gore, Srbije i cjelokupnog srpskog naroda. Stoga knjaževska vlada šalje svog naročitog povjerenika u licu g. brigadira, serdara Janka Vukotića, kojem stavlja u dužnost, da Nj. Veličanstvu Kralju Srbije izjavi, da Crna Gora sa Nj. Veličanstvom Knjazom Gospodarom u načelu potpuno odobrava patriotsko stanovište Srbije..." ("Zapisi", april 1937, Cetinje).
Piše: Batrić Jovanović Sutra: Zdravica serdara Vukotića kralju Petru
arhiva.glas-javnosti.rs/arhiva/2003/10/29/srpski/F03102801.shtml------- Rasrbljivanje Crnogoraca (17) Zdravica serdara Vukotića kralju Petru
Serdar Janko Vukotic
Srpska državna misao našla je utočište u Crnoj Gori Serdar Janko Vukotić rekao je, oktobra 1908, u odgovoru na zdravicu kralja Petra I, u Beogradu, i ovo: "... Tradicionalne veze koje potiču iz vremena slavom uvjenčanoga Vašeg pretka Karađorđa Velikoga i Gospodara Crne Gore Petra I Svetoga, rodbinske veze između vladalačkih Domova Karađorđevića i Petrovića, kao i bratske veze između jednoplemenoga naroda u Srbiji i Crnoj Gori pružaju danas svakom svjesnom Srbinu opravdanu nadu za spas i bolju budućnost namučenog srpskog plemena. Vaše Veličanstvo, osjećam se presrećan, što mogu mojim izvješćem i uvjerenjem obradovati mojega viteškoga Gospodara i njegove Crnogorce, da Kralj Srbije i njegovi hrabri Srbijanci potpuno razumiju svoju bratsku i patriotsku dužnost u zajedničkom radu za opšte dobro Srbinovo..." ("Glas Crnogoraca", 17. oktobar, 1908, Cetinje).
U Podsetniku vlade Knjaževine Crne Gore, upućenom vladama velikih sila, 10. novembra 1908, pominju se odluke Berlinskog kongresa i skreće se pažnja na kršenje odredaba Berlinskog ugovora od strane Austrougarske, aneksijom Bosne i Hercegovine: "Mi vjerujemo da nam je zadatak da se udružimo u ovoj prilici od pokretanja revandikacija i kompenzacija, na koje bi dvije srpske države, Kraljevina Srbija i Knjaževina Crna Gora, imale pravo, zbog navedene aneksije, jer ostavljamo dobrovoljno taj zadatak Rusiji, velikoj i plemenitoj slovenskoj sili, koja je uzela u svoje ruke odbranu interesa i zaštitu legitimnih aspiracija njenih mlađih sestara... U toku gotovo pet vjekova moćne armije Osmanlija nastojale su da unište jednu šaku ljudi koja je poslije propasti Srpskog carstva, srušenog od strane turskog osvajača evropskog Istoka, izbježala u nepristupačne planine radi odbrane i očuvanja svoje nezavisnosti..." ("Zapisi", maj 1937, Cetinje)
U Rezoluciji Crnogorske narodne skupštine, od 13. novembra, 1908, povodom aneksije Bosne i Hercegovine, kaže se da je "Austrougarska Monarhija u supštini povredila Berlinski ugovor; da je tim činom nanesen smrtni udarac interesima celokupnog srpskog naroda; da je tim u osnovi pogaženo načelo narodnosti, kojim se danas prosvećeni svet rukovodi...
Skupština izjavljuje da je naš narod gotov podneti sve žrtve kada Gospodar, za odbranu Srpstva i za čast ove otadžbine na to pozove..." ("Glas Crnogoraca", 1. oktobar 1908, Cetinje).
General Mitar Martinović je o proslavi 50-godišnjice bitke na Grahovcu rekao da je "prijed nekih 1200 godina ponikla srpska državna misao i izražena svijest o istoj ovdje u ovim brdima današnje Crne Gore. Jest, ovdje se ona rodila i potocima krvi pravno je zasnovana i u vjeru prevedena pod Stevanom Vojislavom, kraljem Mihailom i Bodinom; pa se tek onda odavde iz Crne Gore razvila i raširila se na jugoistok, đe je pod vođstvom slavne srpske dinastije Nemanjića došla do najvećeg sjaja, moći i veličine srpske..." ("Glas Crnogoraca", 24. maj 1908, Cetinje).
Komandir Nikola Kovačević, obratio se učesnicima Bitke na Grahovcu ovim rečima: "... Došli ste i hvala vam, da pred vama mlada, svježa, obnovljena otadžbina vidi zatočenike srpske slobode, nikad pogašenu iskru srpske zavjetne misli, nikad nemalaksalu težnju i odluku za nezavisnošću i samobitnošću srpskoga plemena.
Proviđenju je ugodno bilo, da baš našoj otadžbini dosudi punu čast, ali i punu teškog iskušenja zadaću; suđeno joj je bilo da baš ona očuva svete amanete Nemanjića, da drži i održi netaknut, neoskrvljen sveti barjak srpske slobode, da pod njime okuplja slobodne zatočenike..." ("Glas Crnogoraca", 24. maj 1908, Cetinje).
U proglasu Odbora za proslavu dvovekovne vladavine kuće Petrović NJegoš, uz ostalo, piše: "... Teški su nastali dani za srpski narod poslije propasti srpske države na Kosovu... Oko duhovnijeh svojijeh pastira stadoše se prikupljati u Novoj Zeti, u Crnoj Gori, odvažniji sinovi našega naroda iz raznijeh krajeva, te počeše očajničku borbu na smrt i na život sa osvajačem... Potonja iskra srpske slobode i nezavisnosti ugasila bi se da je mjesto današnje Crne Gore, te dike srpske, bio kakav pašaluk, ili šta drugo, da ne imadosmo ovakvog duha, kao što bješe Vladika Danilo i svi njegovi našljednici...
Srpska državna misao našla je utočište u Crnoj Gori, za nju su se Crnogorci kroz toliko vjekova junački borili i za nju sve svoje žrtvovali, te tako je dohranili i današnjim naraštajima predali...
Sutra: Slava Crne gore je slava Srpstva
arhiva.glas-javnosti.rs/arhiva/2003/10/30/srpski/F03102901.shtml------- Rasrbljivanje Crnogoraca (18) Slava Crne gore je slava Srpstva
Kako je Marko Đukanović, predak današnjih prezimenjaka, govorio: "Prva srpska država nikla je u Crnoj Gori"
Slava Crne Gore - to je slava cijelog srpskog naroda, jer Crna Gora na prvom mjestu pripada Srpstvu, i sve njene žrtve za Srpstvo su prinesene..." ("Glas Crnogoraca", 21. mart 1910, Cetinje).
Mitropolit crnogorski Mitrofan, povodom proslave poluvekovne vladavine knjaza Nikole je rekao: "... Pedeset godina On visoko nosi pred nama kosovsku zastavu slobode, vodeć nas u borbe protivu neprijatelja roda srpskoga; pedeset je godina On nosio pred nama buktinju prosvjete, pjevajući, njegujući knjigu, podižući škole i crkve...On je od srpskih vladalaca do danas jedini, koji je složio mač i pero, i time dokazao, da se može biti i prosvijećen i junak..." ("Glas Crnogoraca", 21. mart 1910, Cetinje).
Sloboda u planini
Marko Đukanović, predsednik Crnogorske narodne skupštine, predlažući proglašenje knjaza Nikole za kralja, 1910, rekao je, uz ostalo: "... Zna se, da je prva srpska država Svetoga Kralja Vladimira nikla na prostoru današnje Crne Gore. Zna se, da je Zeta bila kolijevka Nemanjića i ostala mila njihova đedovina, sa povlasticama, kojima se isticala izmeđuostalih strana prostranoga Carstva Dušanova; zna se, pošto je srpsko propanulo Carstvo, da se zetski Gospodar Ivan Crnojević nije pokorio zloj sudbini ostaloga srpskoga naroda,nego se sklonio u ove zetske planine, i tako osnovao Crnu Goru, koja je vjekovima vodila junačku borbu, da sačuva ovu posljednju stopu srpske zemlje, i zna se, da je na njoj sačuvala do naših dana posljednju iskru srpske slobode i nezavisnosti..." ("Glas Crnogoraca", 15. avgust 1910, Cetinje).
Milo Dožić, potpredsednik Crnogorske narodne skupštine, obraćajući se knjazu Nikoli, u trenutku njegovog proglašenja za kralja, rekao je, uz ostalo: "Narodno predstavništvo nije Ti nikad pristupalo u svečanijem času i većom odanosti, nego što danas pristupa povodom pedesetogodišnjice Tvoje srećne i blagotvorne vladavine...Zato je Narodno predstavništvo u današnjoj sjednici izvanrednog saziva Narodne skupštine sa oduševljenjem, klicanjem usvojilo predlog svoga predsjednika, da se klasičnoj srpskoj zemlji, kojom Ti vladaš, povrati njeno staro kraljevsko dostojanstvo..." ("Glas Crnogoraca", 15. avgusta 1910).
Predsednik Cetinjske opštine, Janko Drljević, obratio se kralju Nikoli prilikom njegovog proglašenja za kralja - ovim rečima: "... Tvoja vučedolska pobjeda, skinuta mačem sa mača deset puta jačeg, a uz to do fanatizma hrabrog neprijatelja, zaliječila je krvlju pobjedničkog trijumfa rane kosovske tragedije, i time popela Tebe, na tron, najveličanstveniji što ga svijet pamti, na tron cara junaka, a viteštvo tvojih sokolova nagradila imenom kosovskih osvetnika. Krst, napravljen od mačeva Obilićevog i Tvog s natpisom: "Vučji do ili Kosovo", ostaće u odlučnošću svoje alternative, vječni simbol srpskog heroizma, neizmjenjiva sadržina srpske državne ideje, državni program i posljednjih srpskih naraštaja..." ("Cetinjski vjesnik", 15. avgust 1910).
Pero Vučković, crnogorski ministar prosvete i crkvenih dela, rekao je, na otvaranju Narodnog pozorišta na Cetinju: "... Naša ratnička i junačka zemlja dobiva jednu novu tekovinu u svom prosvjetnom napretku, koja je otadžbini i Srpstvu jednako potrebna kao naoštren mač, kao čelično srce..." ("Cetinjski vjesnik", 19. maj 1910).
Istoričar Marko Dragović piše:
Tri svetinje "... Crnogorski prvosvještenici održali su u narodu crnogorskome pravoslavnu vjeru, srpsku svijest i slobodu, te se svaki Crnogorac dičio imenom Srbin, vjerom pravoslavnom i svojom zlatnom slobodom. Za ove tri velike svetinje Crnogorac je živio, borio se, ginuo i svake muke i nevolje ljute podnosio..." ("Dan", april 1911, Cetinje).
Povodom stogodišnjice Njegoševog rođenja, Dragović piše: "... Svršetak XVIII i početak XIV stoljeća, rodio je nekoliko velikana srpskome narodu, koji su velikim svojim djelima oživjeli srpski narod svuda, na sve strane, i bili začetnici onih događaja, koji su se dalje postepeno razvijali i doveli do toga da se izvrše ova djela, koja se izvršiše prošle i ove godine (1912. i 1913 - B.J.), te se oslobodi veliki dio našega naroda i proširiše se dvije srpske kraljevine... Te su ličnosti Petar I, Petar II, Karađorđe i Miloš Obrenović..." ("Glas Crnogoraca", 24. avgust 1913).
Piše: Batrić Jovanović Sutra: Njegoš na oltaru Srpstva
arhiva.glas-javnosti.rs/arhiva/2003/10/31/srpski/F03103001.shtml------- Rasrbljivanje Crnogoraca (19) Njegoš na oltaru srpstva
PodnaslovŠta je rekao učitelj Vidak Pejović na pomenu palim ratnicima
Za Njegoša Dragović kaže da je "onaj velikan srpski, koji je cijeloga kratkoga vijeka svoga, od svoje najranije mladosti, radio i genijalnim perom i djelima kao vladalac, na oslobođenju srpskoga naroda..." ("Glas Crnogoraca", 24. avgust 1913).
Blažo Begović je rekao na sahrani Jovana Čobeljića, sveštenika iz Bjelopavlića:
Zavetna misao "... Pred nama je živi primjer: čojstva, junaštva, kako čovjek treba da živi za otadžbinu, Srpstvo i Gospodara... Prestalo je kucati srce onog rodoljuba, koji se sav založio za svetu zavjetnu misao Srbinovu..." ("Cetinjski vjesnik",8. januar 1911).
Pop Miraš Vukić rekao je na blagodarenju, na frontu kod Skadra, povodom rođendana kralja Nikole: "Na svemu srpskom nebu sve su zvijezde potamnile, osim jedne i ta sjaji više od 200 godina i kroz to vrijeme davala je svjetlost i ostalima... a ta je zvijezda naša sveta i uzvišena kuća Petrovića..."
Ova proslava je održana u znaku opšteg veselja, "najoduševljenijeg od Kosova", i uz klicanje kraljevima Nikoli i Petru i složnom Srpstvu.
Istoričar Lazo Popović piše o pogibiji Smail-age Čengića: "... Između Crne Gore i Ruske nije bilo određenih granica; odnosi su bili čisto ratni.
Polumesec na Balkanu
No dok se polumjesec vio na Balkanu, i tek onda, kad su njene krajnje granice prema sjeverozapadu postale srpske zemlje, shvatila je značaj Crne Gore, na koju su upirali mučeničke poglede neoslobođeni ogranci negda velikog i moćnog srpskog stabla, a okolna plemena još i tražila u njoj, u krajnjoj nevolji, utočište vjere i izgubljene slobode..."Potporučnik Blagota Ramović rekao je na sahrani Lazara (Jovanova) Šćepanovića, iz Zagrača: "Pođi z Bogom đede Lazare, i kaži junacima tvoga vremena da mirno počiva nož u korice, dok ne kucne čas, da cikne puška i zvekne handžar Srbinu, za oslobođenje, za šta ste vi život dali..." ("Cetinjski vjesnik", 8. februar 1912).
Učitelj Ljubomir Bulatović Ibrijski, u članku "Na Nikoldan pod Tarabošem", piše: "Danas Srbin može reći, da je Kosovo osvećeno... Po divnim mjestima naše slavne prošlosti, slobodni Srbin danas ponosno šeta, jer je nastalo vrijeme, koje je u početku prošlog vijeka prorekao neumrli Višnjić riječima:
Od sna do jave
,Drumovi će poželjet Turaka, Al, Turaka niđe biti neće!, Tursko gospodstvo u srpskim zemljama završilo se...Stari snovi Srbinovi, snovi, koje je pet stotina i više godina Srbin mogao snijevati, postadoše sada javom. Srbin ne spava više . On je pokazao da je budan, da živi; pokazao je da je i danas u njemu ona krv, koja negda tecijaše u žilama Dušanovih ratnika..." ("Cetinjski vjesnik", 12. decembar 1912).
Učitelj Vidak Pejović rekao je na pomenu palim ratnicima balkanskim ratovima, iz sela Orasi (Lješanska nahija): "... Kažite našim i vašim - u prošlijeh pet vjekova mukotrpnoga srpskoga vremena - slavno palijema precima, da se dva srpska vrhovna vožda, dva srpska kralja, a sa njima i sve Srpstvo jakom, čvrstom i Bože daj - dugotrajnom slogom sveza, te tako složno zajednički i bratski vojevasmo i izvojevasmo dobar dio onoga za šta su ioni svoje živote dali. Kažite im: Kosovo je osvećeno..." ("Cetinjski vjesnik", 13. septembar 1913).
Crnogorska vlada uputila je, 23. septembra 1913, Memorandum kralju Nikoli, u kome se kaže i sledeće: "... Proširenje i ojačanje kraljevina Crne Gore i Srbije, a naročito satavljanje granica u Sandžaku i Staroj Srbiji, pokrenuće još jače naše neprijatelje, da svim moćnim načinima ne samo ometaju srpske kraljevine u izvođenju svojih daljih nacionalnih zadataka, već da im unište ili bar umanje dosadašnje materijalne, osobito moralne tekovine...
Piše: Batrić Jovanović Sutra: Ugovor o zajedničkom interesu
arhiva.glas-javnosti.rs/arhiva/2003/11/01/srpski/F03103101.shtml------- Rasrbljivanje Crnogoraca (20) Ugovor o zajedničkom interesu
Radosti i sreće što se danas Crna Gora teritorijalno dodiruje sa Srbijom
Jedinstvo interesa i nacionalnih težnji objeju srpskih kraljevina upućuje ih u svim danim slučajevima na zajedničke akcije,koje po skromnom mišljenju vaše Vlade, treba da nađu izražaja i garantije u jednom pismenom aktu - ugovoru. Taj akt osnovan na obostranom srpskom osjećanju i dobro shvaćenim srpskim interesima, čemu je Vaše Veličanstvo kao i uvijek i posljednjim velikim događajima najbolji primjer dalo,biće najjača odbrana od svih mogućih načina,koje bi naši neprijatelji upotrijebili, da postignu svoje svrhe.
Njime bi se regulisali naši međusobni odnošaji, kao vojni,diplomatski, trgovinski i uopšte ekonomski i - jednom riječju - dvije srpske kraljevine, potpuno samostalne i neovisne, išle bi složno k ostvarenju i odbrani zajedničkih interesa..." ("Cetinjski vjesnik", 4. septembar 1913).
N. Novičić Katanić, u članku "Vasojevići pred rat sa Turskom 1912 godine", piše: Snovi i nade "... Kao da su znali ishod požrtvovanja i kao da su tvrdo vjerovali u davnašnje svoje snove i nade, da je već jednom kucnuo čas oslobođenja i osvete Kosova, Vasojevići, kao pioniri oslobođenja uoči rata sa Turskom osvojiše i porušiše devet karaula na granici Crne gore i time očistiše trnovitu preponu "Gibraltarskog moreuza", taj ulaz u biserni Dušanov okean, da orlovi ispod Lovćena, Koma, Durmitora i Rumije pod svoja jaka krila i čvrste kandže mogu što brže ispuniti zavjetnu srpsku misao i želju, te Onamo onamo, ponijeti srpski pozdrav i radosni glas, da Srbin nije više rob, da je Kosovo, ta petovjekovna Srbinova rana izvidana, da pripale kandila svetih Dečana i Patrijaršije, i da se s braćom lavovima od Avale već jednom željno zagrle, pa onda zajednički povedu srpsko kolo i gromko kliknu: Živjela sloga srpskih Obilića, slava za slobodu palim herojima!" ("Cetinjski vjesnik", 27. novembar 1913).
Dr Gavrilo Dožić, novoimenovani mitropolit pećki, odgovarajući na pozdrav kralja Nikole rekao je, uz ostalo: "... Srećan sam... što idem da služim onamo onamo, gdje se, po uzvišenim pjesničkim izrazima, punim žarkog rodoljublja Vašeg velikog srpskog srca i genijalnog duha, dižu Dečani sveti, molitva u njih prisvaja raj. Onamo gdje je slavna Srpska Patrijaršija, taj svešteni Jerusalim Srpski i drugi istorijski spomenici, koji kite srce nekadašnje Dušanove Carevine..." Mitropolit Dožić je srećan što će "u tim sretnim spomenicima srpske veličine doprinositi molitve Bogu", za sreću i napredak Crne Gore, koju su kralj Nikola i njegovi preci, "kao najslavniju žižu za oslobođenje Srpstva, ispod ove svete srpske Akropole, sa krvavim ali svagda pobjedonosnim Maratonima, Termopilima, i drugim besmrtnim djelima - stvorili, uveličavali proširili i trijumfalno proslavili..." ("Cetinjski vjesnik", 4. decembar 1913).
U Adresi Crnogorske narodne skupštine, na prijestonu bjesedu kralja Nikole od 29. januara 1914, uz ostalo, kaže se: Vekovni san "Duša vjernog Ti naroda prepuna je neizmjernih radosti i sreće, što si ispunio naš vjekovni narodni san, što se danas Crna Gora teritorijalno dodiruje sa Srbijom"... Narod čvrsto vjeruje da će oslobodioci Dušanova Carstva, slavni srpski kraljevi sa svojim mudrim i rodoljubivim državnicima, a uz narodno sudjelovanje iz obiju naših kraljevina, zajednički odnos između ovih tako udesiti, da u tome bude potvrda toliko značajnih riječi Vašeg Veličanstva, koje su iz dna duše i sa sred srca narodnog: da Crnu Goru i Srbiju neće više niko nikad razdvojiti... Čvrsta naša veza sa Srbijom, uređena formalnim ugovorom, čijem bi se sklapanju imalo što prije i upravo neodložno pristupiti, osiguraće nam zajedničku odbranu onog što sada imamo i dalje ostvarenje naših ideala, te naš željeni i neophodni ekonomski i uopšte kulturni napredak. A blagodarni srpski narod će za sve to kroz buduće vjekove uznositi slavu i veličinu današnjih srpskih Gospodara..." (Kurziv u originalu - B. J.)("Glas Crnogoraca", 23. februar 1914, Cetinje).
Piše: Batrić Jovanović Sutra: Mudri narod u obe Srpske kraljevine
arhiva.glas-javnosti.rs/arhiva/2003/11/02/srpski/F03110101.shtml------- Rasrbljivanje Crnogoraca (21) Mudri narod u obe srpske kraljevine Uvek je narod bio ujedinjen, a političari...
Na sjednici Crnogorske narodne skupštine, 19. jula 1914. ("Cetinjski vjesnik", 19. jul 1914), povodom austrougarske objave rata Srbiji, narodni poslanici su, uz ostalo, rekli i sljedeće:
Milo Dožić, predsjednik Skupštine: "Ovaj naš sastanak prije određenoga dana izazvaše iznenadni događaji, koji se tiču državnoga bića naše domovine i cijeloga Srpstva...
Dva stožera
Paklena svijest, koja ne može pregoreti skorašnje srpske slavne pobjede, podigla se da smrvi Srbiju i srpski narod. Naš narod u obje srpske kraljevine odmah je shvatio svu opasnost... On je navikao da se vazda ujedinjava oko ova dva svoja stožera, osobito kako je Kosovo osvećeno i tijem zanavijek izvršeno nacionalno ujedinjenje..."
Serdar i general Janko Vukotić, predsjednik crnogorske vlade: "... Mi u Crnoj Gori i Srbiji jednodušno smo osudili taj čin dvojice mladića srpske narodnosti (ubistvo austrougarskog prestolonašljednika - B. J.) ali, Austrija je ipak taj događaj uzela kao pretekst da uništi srpski narod naročito poslije naših pobjeda... Radostan sam što vam mogu kazati, da će zagrljene Lovćen i Avalu štiti ruski narod i njegov plemeniti moćni Car..."
Janko Tošković: "Nema te srpske i slovenske duše, koja, znajući da je naš dragi srpski Beograd već u ognju, ne bi sada radosno poletjela u sveti boj: ili drugo Kosovo ili srpsko ujedinjenje..."
Dr Nikola Škerović: "... Srpsko roblje pišti od Pešte do naših granica. Srpska majka nikad ne propišta kao danas. Mi smo mali, ali imamo hrabrosti, imamo viteške krvi, koju će svak sada proliti..."
Mitar Vukčević: "... Nalazimo se pred žvalama jedne hijene, pred čeljustima one sile koju smo mi Srbi toliko puta spasili. Svi smo čuli šta je ovih dana uradila od nevinoga srpskog naroda..." (Riječ je o pogromima nad Srbima u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini poslije ubistva austrougarskog prestolonašljednika - B.J)
Deklaracija crnogorske vlade na dan austrougarske objave rata Srbiji: "Austro-Ugarska je na podne Srbiji objavila rat. Nj.V. Kralj odmah je izdao naredbu da se cjelokupna Crnogorska vojska stavi u mobilno stanje. Naša hrabra vojska nalazi se već duž granice, spremna da izvrši slavnu svetu dužnost, kakvu još nikada nije imala, od kako je Crne Gore, od kako je srpskoga naroda. Srbija i Crna Gora sačinjavaju jedan te isti front prema zajedničkom neprijatelju. One u ovim najtežim danima za srpsko pleme dijele istu sudbinu..."
Pošto se kaže da će Austrougarska doživjeti slom, u Deklaraciji se dodaje: "... I sudbina je htjela, da joj uzrok slomu bude srpski narod oličene u njegove dvije ponosne kraljevine, Crnu Goru i Srbiju, u ove dvije mučenice pravde i slobode i svojih odlika, koje ljude izdižu iznad životinja..." ("Zapisi", oktobar 1931, Cetinje).
Velike žrtve
Marta 1918, internirci u austrougarskim logorima, Marko Daković, dr Nikola Škerović i dr Sekule Drljević, redigovali su pismo, koje su potpisali, osim ove trojice, i komandiri (majori) Blažo Božović, Spasoje Lazarević, Toman Lakić, Radoje Nikolić, Jovan Vuksanović i kapetan Boško Bošković - adresovano interniranim crnogorskim oficirima u austrougarskim logorima: "...Vama je poznata istorija naše domovine... Vama su poznate krvave žrtve naših predaka i nas samih za slobodu. Vama je poznato da se svaki Crnogorac, takoreći rađao i umirao sa imenom Miloša, Marka i Dušana na ustima, tj sa imenima u kojima su najizrazitije istaknute težnje i ideali svakojeg Srbina, pa ma odakle on bio. Crnogorac se vjekovima ponosio i, ne prezajući ni pred kakvim opasnostima, borio se za te ideale. On je zaslužio vijenac učenika i borca vječnog za krst časni i slobodu zlatnu. - To su tradicije Srba i Crnogoraca...("Zapisi", oktobar 1931, Cetinje).
Reč Gavra Vukovića Vojvoda Gavro Vuković, u svojim memoarima, uz ostalo kaže: ".... Prijateljstvo Kraljevine Pruske trajalo je prema Crnoj Gori i poslije velikih ratova s Austrijom 1866. godine i sa Francuskom od 1870-71. OD proglašenja Germanske imperije, 1871. godine, i od doba saveza s Rusijom, krenula je stopama austrijske politike u istočnom pitanju. Odmah se osjetio studeni dah od germanskog sjevera prema malenoj Crnoj Gori i cijelom srpskom narodu..."(Zapisi", avgust 1927, Cetinje).
Piše: Batrić Jovanović Sutra: Šta su novine objavljivale
arhiva.glas-javnosti.rs/arhiva/2003/11/03/srpski/F03110201.shtml------- nastavlja se
|
|
Bozur
Amicus
Posts: 5,515
|
Post by Bozur on Jan 17, 2012 14:30:26 GMT -5
------- Rasrbljivanje Crnogoraca (22) Šta su novine objavljivale
Smatralo se tada da je otvoreno novo bojište, novo polje za slobodu CRNOGORSKA ŠTAMPA VJERAN TUMAČ SRPSKIH NACIONALNIH OSJEĆANJA PREDAKA SVIH DANAŠNJIH CRNOGORACA "CRNOGORAC"
Januara 1871. na Cetinju je izišao prvi broj lista "Crnogorac", o čemu je bilo riječi u izvodima iz memoara knjaza (kralja) Nikole. U redakcijskom komentaru, uz prvi broj, piše:"... I Crna Gora, koja je dosada u nebrojenim bojevima prolijevala svoju dragocjenu krv za slobodu srpsku, dobila je evo novo sredstvo az svoj stari rad, dobila je javni narodni organ, otvorila je novo polje za junake, otvorila je novo bojište za slobodu... "Crnogorac" izlazi za to i samo za to, da bude stalna proklamacija narodu srpskom, iz koje će uvijek čitati: ljubimo se i prikupljajmo snagu našu, pa ustanimo da povratimo izgubljenu slobodu našu i da ujedinimo raskomadane djelove naroda našeg...
Stražar slobode
U ime naroda, dakle, u ime slobode njegove, u ime naše zajedničke težnje - ujedinjenja narodnoga, pozivamo sve rodoljube, omladinu srpsku, da nas pomogne u radu našem...
Crnogorac je morao biti vječito naoružan stražar srpske slobode, koja se poslije propasti naše slavne Carevine spustila u stijene crnogorske, da poslije tolikih mučnijeh vjekova izmučeno roblje srpsko opet zagrije svojom oživljavajućom svjetlošću...
Pokretanje takvog list ana Cetinju samo iz tijeh pobuda pozdraviće, o tome smo tvrdo uvjereni, najradosnije, svaki Srbin i brat Sloven...
Događaje u Srbiji pratiće "Crnogorac" živo, sa bratskom ljubavlju. Svaki napredak pozdraviće radosno kao uspjeh ukupnoga naroda našeg..."
U "Crnogorcu" od 6. februara 1871. godine opisan je odlazak Cetinjana u badnjake, na Badnji dan te godine, sa knjazom Nikolom. Na kraju reportaže su ove riječi: "Bože uskori oni čas, - čas oslobođenja Srpskoga, pa ma taj čas bio poslednji u mojemu životu! Tako bi svaki Srbin morao osjetiti i pomisliti u ovome času".
U istom broju lista štampan je tekst "Naši odnošaji". U njemu se govori "o težnji Srba da se oslobode i ujedine i obnove Dušanovo Carstvo".
"Stvoriti Srpsko Carstvo, povratiti Dušanovo doba, to je tako prekrasna žudnja, da joj lasno ne bi moglo biti prigovora. No, posmatramo li naše čegrsti, koje po među se imamo: kako li se i mi isti Srbi cjepkamo, jedni na druge preko oka pogledamo i vodu na više vodenica razvlačimo..."
O događajima u Crnoj Gori poslije Istrage poturica, "Crnogorac", 13. februara 1871, piše: "... Stoga su oni (Turci-B.J.) pregli da upropaste Crnu Goru, jer su vjerovali da su onda za svagda upropastili i cijelo Srpstvo..."
U broju od 3. aprila 1871, objavljen je pozdrav utamničenom Svetozaru Miletiću: "Iz srpske slobodne Crne Gore čestitao Vam Vaskrsenje Hristovo u madžarskoj crnoj tamnici. U današnjem radosnom osjećanju Hrišćanskoms inula je... u sinovima ovijeg gora jače nego ikada želja da vaskrsne sloboda Srpstva."
U odgovoru Svetozar Miletić izražava želju za"Uskrs slobode celoga Srpstva" i pozdravlja Crnu Goru... "čelenku Srpsku".
Čežnjivi pogledi
"Crnogorac", 6. marta 1871, u člansku "Naše ujedinjenje" piše da je misao o ujedinjenju bila uvijek živa u svim djelovima srpskog naroda, i "od kada se Srbija oslobodila, na nju i na, odvajkada slobodnu i nezavisnu Crnu Goru, gledahu neprestano naša jadna braća sa pogledom punijem čežnje. I što su više ove dvije države srpske jačale, to je njihovo nadanje bilo jače, da će se skorim osloboditi i sa svojom braćom ujediniti". Kaže se da ranije Crna Gora i Srbija nijesu mogle pomoći svojoj braći:
"No, danas je drukčije i kao da je došlo vrijeme, gdje će se obrnuti kolo sreće srpske. Snaga Srbije i Crne Gore oporavljena je, osnažena, ustrostručena. Srbija i Crna Gora mogu se danas drukčije odazvati vapaju svoje braće; one mogu, i hoće, jer moraju to..."
"Crnogorac", 10. aprila 1871, objavljuje reportažu o proslavi Vaskrsa u manastiru Morača. Opisujući atmosferu, reporter kaže: "S toga se i čuše u veselom narodu oduševljene želje, da svetimo kosovsku pogibiju..."
U članku "Na Spasovdan", "Crnogorac", 8. maja 1871, piše o Boju na Grahovcu: "Crnogorci poslaše lake glasonoše na srpsko Cetinje svome Gospodaru, da mu na pojutarju Spasov-dana čestitaju sjajnu Grahovsku pobjedu...
Svako čisto i pravo srce srpsko i ostale braće Slovena zaigralo je u grudima, kad je razabralo tursku kasapnicu i viteštvo mrkih gorštaka..." U članku "Na Đurđev-dan", u "Crnogorcu" od 24. aprila 1871, govori se o propasti "naše narodne samostalnosti" pa se kaže i sljedeće: "Mrak je pokrio ovu sjajnu Carevinu našu. Obilnu radinost narodnu zamijenilo je tursko pljačkanje i otimanje. Mir i red ustupiše mjesto ubistvima i zulumima, tiranija izgna slobodu i sa azijatskijem bjesnilom raširi svoju vladu pustošenja na razvalinama srpskoga truda i lešinama Obilićevijeh potomaka..."
"Crnogorac", 19. juna 1871, upućuje poziv svim Srbima da jedni drugima pruže bratske ruke, uz poklike: "Srbin neće više da robuje, Srbin hoće da je slobodan, ustanimo, braćo, složno, svi!..."
Piše: Batrić Jovanović Sutra: Knjaz Nikola nazdravlja knjazu Milanu
arhiva.glas-javnosti.rs/arhiva/2003/11/04/srpski/F03110301.shtml------- Rasrbljivanje Crnogoraca (23) Knjaz Nikola nazdravlja knjazu Milanu
Ujedinili se Nemci, Italijani, a mi Srbi... - objavljeno je 1871. U broju od 24. jula 1871, "Crnogorac" je objavio tekst "naše vrijeme i naš rad" u kome se podsjeća na ujedinjenja njemačkog i italijanskog naroda, pa se kaže: "A mi Srbi šta mi činio!...
... Vrijeme je, već, Srbi, da sami sebi istinu kažemo... Narod srpski iz sviju krajeva, ako ne želi da propadne, treba da osudi svaku misao, svaki rad, svakog svog člana, koji nije stvarno i formalno upravljen na oslobođenje i ujedinjenje naroda Srpskog..."
Povodom putovanja knjaza Srbije, Milana Obrenovića, u Rusiju, "Crnogorac", 6. novembra 1871, piše, pored ostalog: "... Mi, kao i svaki Srbin, nemamo preče misli od misli narodnog oslobođenja i ujedinjenja...
Prijateljstvo bratske Rusije pojačaće nam snagu, osiguraće nam korake: i onda može biti svaki Srbin radostan i oduševljen jer mu težnje više neće biti obmana, jer će imati svoju Srbiju, imućnu i narednu, imaće svoju Crnu Goru, junačku i svagda gotovu..."
Ujedinjenje
O knjazu Danilu se, u "Crnogorcu", 18. novembra 1871, uz ostalo, kaže: "Kad je vidio uređenu i osnaženu Crnu Goru, on je želio da vidi još i oslobođeno i ujedinjeno Srpstvo. Jer to mu je bila jedina težnja zbog koje je sve radio, što god je radio. U toj težnji on je povikao tadašnjem Knjazu u Srbiji (Mihailu - B.J.): "Ustaj, da oslobodimo Srpstvo, pa ću ti biti prost vojnik..." U osvrtu na 1871, "Crnogorac", 18 decembra 1971, piše o naporima za srpsku slogu, pominjući susrete "na slobodnoj srpskoj zemlji" (na Cetinju - B.J.), kad je udaren "temelj sloge srpske". "Krajeugolni kamen tog paladijuma srpskog jeste zdravica puna značaja koju je knjaz Nikola istom prilikom nazdravio knjazu Milanu (vladaru Srbije - B.J.) pred zastupnicima Jevropskijeh sila i predstavnicima srpskih pokrajina".
"Crnogorka"
Godine 1874, na Cetinju je pokrenut nedjeljni list za "književnost i pouku", pod naslovom "Crnogorka".
Povodom predstave u Podgorici drame knjaza Nikole "Balkanska carica", "Crnogorka" piše, 10. januara 1885, da je taj događaj "podoban da ispuni najvišim oduševljenjem i zanosom srca i duhove svijeh Srba ma gdje oni bili... Jer ova predstava, u kolijevci Nemanjića, u rasadniku srpske države, glasnik je vaskrsa i preteča obnovljenog zadatka one Zete, iz čijeg se krila rodio, izrastao i proslavio narod srpski sa svojom državom...
Srbi Podgoričani sreli su svoje goste i razredili ih po svojijem kućama...
U istom broju lista piše da u narodu od nekoliko miliona (misli na cio srpski narod - B.J.) valjda bi i "Crnogorka 2 mogla (a i zasluživala bi) da nađe bar 500 pretplatnika. No kad ima velikijeh opština srpskih od po desetinu hiljada duša srpskijeh, pa u njima "Crnogorka" nema nijednoga pretplatnika, šta onda da rečemo?"
"Crnogorka" piše, 17. januara 1885, o državnim i crkvenim praznicama, koje je utvrdio Ivan Crnojević: "Od kako je Crna Gora postala država za sebe, od tada su i crnogorski mitropoliti upravljali svojom crkvom nezavisno. Ali pri svemu tome, crnogorske vladike (mitropoliti - B.J) odnosili su se k srpskijem patrijarsima u Peći sa osobitijem poštovanjem i gledali su u njima glavu Srpske crkve..."
"Crnogorka" piše 31. januara 1885: "U junačkoj našoj Crnoj Gori ima vrlo darovitih i ponešenih momaka za poezijom. Neprekidne borbe za ono što je Srbinu sveto, svakidašnje nade za promjenu i sretniju budućnost; življenje među najčistijim srpskim običajima; odgajanje u najživljem i najjačem našem narodnom duhu: stvorili su gotovo od svakojega Crnogorca po jednoga pjesnika..."
O mitropolitu Petru I, "Crnogorka" piše 4. januara 1885: "Narodna usta oponašaju Svetog Petra vrlo mudrim čovjekom, pobožnim pastirom, žarkim Srbinom."
Govoreći o slavljenju uspomene na Petra I, na Cetinju, u napisu se kaže: "Tu igraju kola, tu se vrte peciva, tu pucaju puške, tu se pjeva uz gusle, tu se svako veselje gradi što Srbinu daje srca i života..."
O Simu Milutinoviću, "Crnogorka" piše 14. februara 1885: "Da ništa drugo Simo nije učinio do to što je bio učitelj slavnome Vladici (riječ je o Njegošu - B.J.) u koemu je razvio onaj veliki pjesnički genij, koji stvori Gorski vijenac, i tada bi Simo imao veliku zaslugu za sve Srpstvo..."
Osećajne pesme
U broju od 21. marta 1885, "Crnogorka" piše: "Dok je duša Srbinova drugovala s dušom cijele prirode oko sebe, dotle su izbijale iz nje pjesmice najnježnijega i najuzvišenijega osjećanja. Sve što je najljepše i najveličanstvenije u prirodi, to se reflektovalo na duši Srbinovoj i izlazilo je odatle oblikovano toplinom života, osjećanja njegova. Osjećala se duša srpska, kao da je vezana za prirodu i utkana stotinama žica u veliko tkanje svjetsko..."
Piše: Batrić Jovanović Sutra: Svetinja naša najveća-Srpski jezik
arhiva.glas-javnosti.rs/arhiva/2003/11/05/srpski/F03110401.shtml------- Rasrbljivanje Crnogoraca (24) Svetinja naša najveća Srpski jezik
Povodom smrti Franca Miklošiča, "Nova Zeta" je ovo objavila Crnogorki", od 18. i 25. aprila 1885, objavljen je tekst "Uskok Janko, pripovijetka iz crnogorskog života". O igumanu Đorđiju se kaže da ga "Gospodar i svi Crnogorci ljubljahu... i poštovahu zbog čistoće njegova življenja i velikog junaštva... Taki su nam sačuvali vjeru i Srpstvo..."
"Nova Zeta"
Cetinjski književni mjesečnik, "Nova Zeta", piše (1991) prigodan tekst povodom smrti književnika Laza Lazarevića: "...Srpska lijepa knjiga u crno se zavija za najboljijem svojim umejtnikom, a čitaoci srpske lijepe knjige od Avale i Fruške Gore, do Lovćena i Velebita, žale Lazara Lazarevića kao svoga miloga prijatelja i poznanika..."
Povodom smrti Franca Miklošiča, "Nova Zeta" je objavila: "... Laka ti crna zemlja, Veliki apostole najveće svetinje naše, lijepoga nam jezika srpskoga - slava ti vječna!"
Cetinjski dvomjesečnik, "Prosvejta", piše u broju za septembar i oktobar 1890, da je Ivan Crnojević sačuvao "neprekidnost stare srpske države...
"Prosvjeta"
Gledao je pred sobom krvave i žalosne prizore, gledao je kako se gasi i pošljednji plamičak srpske slobode i nezavisnosti. Iako je stari Manastir Ivanov čitava dva vijeka stojao pod ruševinama, procvjetao je divno njegov rukosad - Crna Gora, viđeni i nada puni okrajak u prostranoj bašti Srpstva..."
"Prosvjeta", za mart i april 1889, piše o obnovi hrama Svetog Nikole na ostrvu Vranjina "slavnoj (kako je naziva arhiepiskop Danilo) stolici episkopije Zetske. Junaštvom Crnogoraca zemljište na kojem je bila stolica episkopije, opet je prisajedinjena državi srpskoj, Crnoj Gori; prva je briga bila uzvišenom Vladaocu našem, da je obnovi i staru slavu njenu, obnovivši u njoj razoreni hram Sv. Nikole, te će tako u slobodnoj Crnoj Gori opet propojati pravoslavna crkva i u njoj Božja liturgija, na istom mjestu, na kojem je pojala za vremena Svetog Save i docnije pod kraljevima i carevima Srpskim, i gospodarima Zetskim, sve dok je Turci ne razvališe..."
"Glas Crnogorca"
Nedeljni list, "Glas Crnogorca" koji se pojavio na Cetinju potkraj prošlog vijeka, bio je zvanično glasilo Knjaževine, od 1910. Kraljevine Crne Gore, sve do 1918. godine, kad se Crna Gora ujedinila sa Srbijom i drugim jugoslovenskim zemljama - u Jugoslaviju.
U uvodniku "Spasovdan" u "Glasu Crnogorca", 29. maja 1899, piše, da je "knjaz Danilo, kom je bio srpski genije - njegov prestolnik, već rasvetlio puteve velikom srpskom misli, naoružan stečenijem zaslugama svojijeh predaka za sveto načelo prava svakog naroda na ujedinjenje, obratio se moćnom zaštitniku tog moćnog načela, Napoleonu Trećem, i kao što je na bojnom polju s junaštvom svoga naroda pobijedio, pobjeđuje i na diplomatskom polju u nepravicu stare Jevrope, koja nije priznavala Crnoj Gori pravo na život..."
U prikazu knjige "Zeta i dinastija Balšića", objavljene na italijanskom jeziku, iz pera Đuzepea Djelcića, u "Glasu Crnogorca" 11. decembra 1889, piše: "Ovo je najopsežnija radnja na još neobrađenom polju istorije Zete pod Balšićima". Kaže se da autor "raspolaže lijepijem znanjem iz istorije mletačke i dubrovačke republike" kao i o zahumskim i bosanskim gospodarima i arbanaškim gospodarčićima", ali je "šteta... što pisac ne uzimlje u obzir dotične monografije srpskijeh pisaca, osim Mijatovića", pa zbog toga "ovo važno istorijsko djelo ima mana, koje će srpski istorici znati ispraviti", " a najviša mu je mana otvoreno zauzimanje za mletačku republiku i za opštinu grada Kotora; tu sasvijem zapadnjački duh prevlađuje duh narodni..."
U uvodniku "Božić", u "Glasu Crnogorca", 20. decembra 1899, piše, uz ostalo: "... Razdrobljeni i zarobljeni Srpski narod slavi veliki praznik Roždestva Hristova ne samo kao crkveni nego više kao narodni praznik. Mi smo svake godine isticali veliku važnost srpskijeh narodnih običaja, koji Roždestvo Hristovo čini najvećijem domaćijem praznikom, običaja, koji sve srpske krajeve u jednu cjelinu spajaju, i nikad neće biti dovoljno isticati veliki značaj tijeh običaja našijeh dok smo ovako raskomadani.... Srpski narod koji je odolio turskoj sili, danas je izložen zapadnoj kulturi, koja prijeti da mu te crte izgladi, otud je još veća dužnost osobito gdje su Srbi u dodiru sa tuđinstvom da vršimo naše lijepe narodne običaje..."
"Vršeći te Božićne običaje, mi utvrđujemo našu narodnost, što je osnov bolje budućnosti Srpskoga naroda..."
Piše: Batrić Jovanović Sutra: Pomoć tuđa, naplata je skupa
arhiva.glas-javnosti.rs/arhiva/2003/11/06/srpski/F03110501.shtml------- Rasrbljivanje Crnogoraca (25) Pomoć tuđa, naplata je skupa
Valjalo bi da i Srbi svoje poslove sami između sebe svršavaju Povodom zaključenja rusko-japanskog ugovora o miru, "Glas Crnogorca" piše 27. avgusta 1905: "Ukoliko se svi Sloveni, naročito mi Srbi u Crnoj Gori, željno i s nestrpljenjem iškčekivali dobrih glasova sa bojišta (rusko-japanskog B.J.) i pobjede nad neprijateljem, utoliko još danas želimo našoj braći (Rusima - B.J. ) uspjeha u ovoj novoj borbi, koja im predstoji, oko preporođaja njihove velike i slavne otadžbine..."
"U "Glasu Crnogorca", 31. decembra 1905, objavljen je napis "Srpski novčani zavodi krajem 1904. godine". "Tada je postojalo 110 čisto srpskih novčanih zavoda". U tekstu se kaže i sljedeće: "Pomoć tuđa naplata je skupa" - kaže lijepa srpska poslovica. I mi na ovome mjestu ne želimo ništa drugo, nego da svaki Srbin ureže u svoje srce tu mudru srpsku poslovicu i da se u svemu ostalome mahne tuđinštine, te da i Srbi svud gledaju da svoje poslove sami između sebe svršavaju, da svu svoju snagu u svoje ruke priberemo...
Više vole tuđe
Među nama Srbima još uvijek ima ljudi koji još nijesu došli sebi, i koji sudeći po sebi samima, još i danas vole tuđe ustanove bolje nego svoje..." "Glas Crnogorca", 21. januara 1906, objavio je izvode iz besjede na Svetosavskoj proslavi na Cetinju, koja je za sadržaj imala esej o Vuku Karadžiću: "... Koliko to mnogo vrijedi životu jednoga naroda, to što je Vuk nama izradio, i kakav uticaj t vrši na duševni život jednoga plemena, vidi se po tome, što je odmah iz njega, šta više i istodobno sa njim, pojavila se na polju srpske književnosti čitava plejada pjesnika, književnika i drugih umnih ljudi. U taj mah sinuše i oba dosad najveća poetska genija u Srba: burni pjesnik Branko Radičević, na jednom kraju, i dubokoumni poeta Petar Petrović Njegoš, na drugom kraju..."
"Glas Crnogorca", 26. avgusta 1906, objavio je informaciju o svečanosti u manastiru Savina, kod Herceg Novog: "Kao i svake tako i ove godine, na dan 15. avgusta, sakupio se na Savini silan svijet iz okolnih srpskih krajeva: Hercegovine, Crne Gore, Boke..." Poslije liturgije u manastiru, "otpočela je da svira muzika". "U narodu je nastala prava radost: na jednoj strani muzika, na drugoj se čuju klasične srpske gusle, a kroz redove se viju crnogorsko oro i zetsko kolo..."
Uloga gusala
U "Glasu Crnogorca", 6. februara 1910, objavljen je člana barskom pjevačkom drštvu "Bratimstvo": "Guslar je Srbina čeličio za sveti boj; divni zvuci srpske pjesme s nama su bili na bojnim poljanama, s nama su na veselju, a u tuzi nas tješe..."
U istom broju lista, štampana je i informacija o Djevojačkom institutu na Cetinju: "...Broj učenica u Institutu danas dostiže maksimalnu šifru (90). Ali - što je karakterno, od njih je Crnogoraka samo 50, ostalo su sve kćeri drugijeh srpskijeh zemalja, poglavito onijeh srpskijeh krajeva, koji pripadaju susjednoj velikoj Austro-Ugarskoj Monarhiji..."
O dolasku ratne flotile Kraljevine Grčke na proslavu pedesetogodišnjice vladavine knjaza Nikole, "Glas Crnogorca", 7. avgusta 1910, piše: "...Pa dolazi grčka flota, da posjeti i pozdravi slobodno Srpsko more, i Barsku luku, i da izruči visokim Slavljenicima čestitanje grčke vlade i mornarice..."
"Glas Crnogorca" 2. aprila 1911, objavljuje nekrolog Obrenu Nikoliću, okružnom kapetanu u penziji: "...Testament pokojnog Obrena prava je i lijepa slika života njegova i njegove duše. Taj ga testament pokazuje kao dobra i pažljiva prema svakome... pokazuje širinu njegova shvatanja, jer se u testamentu sjetio i ustanova u svojoj užoj otadžbini, Crnoj Gori, i svojoj široj otadžbini - Srpstvu...Laka mu bila ova srpska zemlja, koju je iskreno ljubio, vječni mu spomen među nama..."
U "Glasu Crnogorca", 25. maja 1911, štampan je članak "Gorski vijenac na našoj pozornici", napisan povodom izvođenja ovog djela na Cetinju: ".... 64 je godine, kako je opleten ovaj neven - vijenac crnogorskoj slavi i u slavopoj upleteno dubokih misli o životu i o Srpstvu, koliko to do danas drugi Srbin još nije uspijevao...
Piše: Batrić Jovanović Sutra: Živeti u neznanju prošlosti
arhiva.glas-javnosti.rs/arhiva/2003/11/07/srpski/F03110601.shtml------- Rasrbljivanje Crnogoraca (26) Živeti u neznanju prošlosti
"Glas Crnogorca" objavio je 1911. istoriju srpskog naroda Slušajući govore Vladike Danila, njegovu unutrašnju mučnu borbu, morali smo svi pomisliti: isto i danas osjećaju rodoljubi, prvaci i političari, danas, kada su se opet navukli oblaci i kad se u srpska srca uvlači briga, jer treba brze odluke donositi, i imati pouzdanja u sebe i pregnuća. Imaju stihovi koji su ne drugo no poruke velikoga srpskoga genija dalekome nekom pokoljenju: kako dobro shvata to vojska, oficiri i školska omladina koji su ispunjavali ložu i parter; kako burno pozdravljaju govore Danilovih savjetnika koji su svakad bili spremni poći za njim na moćnijega. Duša besmrtnog onog Srbina je tijeh časova lebdjela nad Zetskim domom..."
U nekrologu arhimandritu Mihailu Dožiću, u "Glasu Crnogorca", 11. juna 1911, kaže se. "... Godine 1875, Dožić je bio vođa ustanka kolašinskih Srba, a zatijem komandir ustaške (ustaničke - B.J.) vojske i ne samo živi svjedok mnogijeh krvavijeh megdana, nego i jedan od prvih učesnika u njima...
Lep običaj
Kao upravitelj manastira Dobrilovine, on je čvrsto stojao na svom mjestu, stojao je upravo na mrtvoj straži u tome kraju, ne samo sa krstom, nego i sa mačem u ruci, pritječući u pomoć svijema koji su od vjekovnog srpskog neprijatelja patili, hrabreći ih riječju i djelom..."
U "Glasu Crnogorca", 12. novembra 1911, objavljen je članak "Istorija srpskog naroda", u kome se, uz ostalo, kaže. "Današnji naraštaj našeg naroda u svim pokrajinama naše otadžbine, velikim dijelom ne poznaje ni svoju otadžbinu, ni svoju prošlost, ne poznaje život predaka, koji su živjeli prije pedeset godina, još manje onih, koji su živjeli za vrijeme Nemanje, kralja Milutina i cara Dušana... Danas mnogi ne poznaju uzroke zbog kojih se razlomila Dušanova Carevina..."
"Glas Crnogorca", 27. oktobra 1912, objavio je reportažu iz Pećke patrijaršije. "Patrijaršija, 21. oktobra. - General Živković, komandant Ibarske vojske (jedinica Srbijanske vojske - B.J.), stigao je sa svojim štabom u Peć, večeras u 6 sati. Komandant Istočnog odreda (Crnogorske vojske - B.J.) general Vukotić dočekao je Živkovića u Patrijaršiji. Susret dvojice vojskovođa, dva dostojna sina srpskoga naroda, bio je veličanstven i dirljiv. Generali su se tri put poljubili i nježno zagrlili, pa su onda jedan drugome prestavili članove svojih štabova. Za sve to vrijeme nije prestajala huka od klicanja živjeli, dok su mala zvona veličala divnu slogu. Ljubljenje bratskih komandanata, oficira, vojnika; sve kipti od radosti. Propojala je sveta Patrijaršija, utrgle su se njene petovjekovne suze, koje je lila čeznući za ovim što je danas dočekala..."
U informaciji o proslavi Badnje večeri, 1912, na frontu kod Skadra, "Glas Crnogorca" navodi: "Lijepi srpski običaj proslavljanja Badnjeg večera proslavila je naša vojska u Zetskom odredu na takav način da će to veče ostati u trajnoj i neizgladivoj uspomeni sviju prisutnih, naročito vojske, koja je to veče provela u neopisivom raspoloženju... Za ovu naročitu priliku, NJ. Kraljevsko Visočanstvo Knjaz Prestolonašljednik došao je u logor na Grudi da sa svojim bratom NJ. Kr. Visočanstvom Knjazom Petrom kod svoje vojske naloži srpske badnjake i provede Božićne praznike..."
A u "Glasu Crnogorca", 21. januara 1913, opisan je doček Srpske nove 1913. godine, na položajima kod Skadra: "Po večeri oko ognjeva čuju se veseli razgovori. Razgovori se većinom vode o junačkom požrtvovanju i pregnuću Srba kako iz ranijeg tako i iz novijeg rata... Tu se obično ističu velikani na bojnim poljima, koje je narodna poezija obukla u takvo ruho, da služi njihovim docnijim pokoljenjima kao ideal pri postignuću zavjetnih Srbinovih želja. Nema toga vojnika kome pri ovakvom razgovoru srce življe ne kucne za srpsku slavu..."
U članku "Srpski Olimp", "Glas Crnogrca", 16. februara 1913, ocjenjuje značaj uspostavljanja zajedničke granice između Crne Gore i Srbije.
Tragom Karađorđa
"...Nakon pune sto i tri godine iza prvog neuspjelog pokušaja, evo se, Bogu hvala, sretno ostvarila spasonosna zamisao Velikog Karađorđa! S osvetom strašnog i krvavog Kosova, dični sokolovi Karađorđevog unuka, Kralja Petra, postigoše u ovom slavnom ratu, glavni uslov velike ideje Vrhovnog Vožda i oca Srbije Karađorđa, za obnovu stare slave i veličine - združenje granica dviju slobodnih srpskih država... Preko Novopazarskog Sandžaka pružiše oni bratske ruke viteškim Crnogorcima i ljutim mačem izbiše za navijek "klin" u slovensko meso, udaren od novijeg dušmana slobode srpske i ujedinjenja.
Piše: Batrić Jovanović Sutra: Ispunjene želje Srpskih vladara
arhiva.glas-javnosti.rs/arhiva/2003/11/08/srpski/F03110701.shtml------- Rasrbljivanje Crnogoraca (27) Ispunjene želje srpskih vladara
Ovijeh se dana navršuje sedamdeset godina kako je srpska poetska književnost dobila "Gorski vijenac"
Još onda kad su obje srpske države, ratujući u isto doba, svaka na svojoj strani, same svojim silama, još o tragu trideset i nekoliko godina, kadre bile da skrše tu prepreku, i da se nađu u prirodnom i bratskom zagrljaju..."
U uvodniku povodom Drugog balkanskog rata "Glas Crnogorca" piše 3. avgusta 1913: "... Kad se kročilo u rat među jučerašnjim saveznicima bolom se ispunilo srce našega Gospodara, kojem je uzajamnost balkanskih hrišćanskih država vazda bila uzvišena cijelj njegova života i rada. Ali dobro shvaćeni interesi naše otadžbine kao srpske države morali su da odnesu prevagu nad uvrijeđenijem osjećanjima zbog rušenja te uzajamnosti, radi čega nema ni najmanje odgovornosti na srpskim kraljevinama..."
U "Glasu Crnogorca", 15. avgusta 1913, ovako se razmišlja o tadašnjoj situaciji: "... Prošla dva pobjedonosna rata u kojima su ispisane najslavnije stranice istorije srpskog naroda od vremena još od Dušana Silnog do danas, ovjenčavši lovorikama pobjede i uspjehe čela srpskih vladara, njihovih vojskovođa i vojske, neoborivo su utvrdila još jednom tradicionalnom i toliko prolivenom krvlju u ranijim ratovima osveštano bratstvo oružja i jedinstvo osjećaja Crne Gore i Srbije...
Pored dragocjenog dobitka što se ostvarila vruća želja Sv. Petra Cetinjskog i Karađorđa, da Crna Gora i Srbija sastave svoje granice, pobjednički ratovi imali su za rezultat znatno teritorijalno povećanje srpskih država koje su se gotovo podvostručile...
Crna Gora ponosno gleda na svou sjajnu prošlost koja je bila vjekovna borba Davida s Golijatom na mrtvoj straži Srpstva, i stupa dostojanstveno sjajnijoj budućnosti koja će biti ispunjena tradicijom sloge srpskih država i svjesnošću opšte srpske ideje koja je urođena od vjekova..."
U "Glasu Crnogorca", 5. marta 1917, izdatom u Parizu, objavljen je uvodnik: "Sedamdesetogodišnjica Gorskog vijenca": "Ovijeh se dana navršuje sedamdeset godina kako je srpska poetska književnost dobila "Gorski vijenac" neumrlog pjesnika Vladike Rada. Pripreman u časovima pjesničke osame, pleten za krst muka, nada i strepnja. Toliko kušanog rada, "Gorski vijenac" se pojavio trećega mjeseca 1847, vremena koje se u srpskoj književosti pominje kao lijep danak u godini. Od toga dana do sada niko u Srpstvu nije natpjevao remek-djelo velikog pjesnika, niko se u nadpjevavanje ni upuštao nije.
Sudbina je htjela da jubilarnu, sedamdesetu godinu djela koje je čast srpske književnosti, bilježimo u dalekom, i ako nama vazda dragom svijetu. Mi to činimo po dužnosti jer nam ona mora biti viša od svačega. Činimo u pouzdanoj vjeri da ćemo se u najbližoj budućnosti i bolje i dostojnije odužiti uspomeni velikog Njegoša čiji je zemaljski prah, znamo, već potresen, kako je potresen i vaš rod srpski."
"Glas Crnogorca", 16. jula 1917, takođe u Parizu, piše o srpskom ujedinjenju: "...Crna Gora je od svoga postanka barjaktar srpskog oslobođenja i ujedinjenja. Zavjetna misao našeg plemena osnov je njenoga bića..."
Sadašnjom privremenom i slavnom katastrofom srpskoga naroda i njegovih dviju Kraljevina, Crna Gora je naš žrtvenik srpske slobode i bolje budućnosti doprinijela sve što je imala. Savjesno, do potonjih mogućnosti, izvršila je dužnost prema sebi, Srpstvu, Slovenstvu i Saveznicima. Žalila bi još više kad bi se njeno vjerno i pošteno držanje u ovom Velikom Ratu, sumnjičilo i označavalo kao smetnja i šteta idealima, za koje je ona poslije Kosova prva na Balkanu barjak razvila.
Pokušava se u nekim organima javnosti, da se rad i uloga Crne Gore i njenog suverena u ovom Ratu predstavi nevjerno..."
Pošto se navodi kako se šire vijesti da je crnogorska vlada Andrije Radovića podnijela ostavku jer se kralj Nikola razišao sa svojim ministrima u pitanju srpskog ujedinjenja, u tekstu se kaže: "Predlog kabineta, tačnije ministra predsednika (Andrije Radovića) nije se ustvari ticao srpskog ujedinjenja već uklanjanja jedne srpske narodne dinastije bez pristanka i volje naroda. Srpsko ujedinjenje danas se ne može celishodno izvesti eliminacijom koje bilo ko dobiju, za srpsku slobodu i nezavisnost, neosporno zaslužnih srpskih dinastija. Našem narodnom ujedinjenju ne stoje na putu dinastije, koje su bile njegovi pokretači i pobornici još od vremena Danila, Petra I i Karađorđa..."
Piše: Batrić Jovanović Sutra: Prilozi Srba iz svih krajeva
arhiva.glas-javnosti.rs/arhiva/2003/11/09/srpski/F03110801.shtml------- Rasrbljivanje Crnogoraca (28) Prilozi Srba iz svih krajeva
"Nova kola" su napisana "lijepim čistim srpskim jezikom" Cetinjski mjesečni list "Luča" bio je organ Društva "Gorski vijenac". List je donosio literarne priloge (pjesme, pripovijetke, drame), nadahnute idejom o oslobođenju i ujedinjenju srpskog naroda. Bili su to prilozi Srba iz svih krajeva. U listu su postojale stalne rubrike: "Srpske narodne junačke pjesme", "Srpske narodne izreke i razne riječi", "Zrnca iz srpske narodne frazeologije", "Srpske narodne molitve"...
"Luča", za septembar 1895, donosi komentar povodom drugog izdanja "Ogledala srpskog": "...Srpska istorija od Kosovske bitke sva je ispjevana narodom u pjesmi, bez koje mi ne bi znali o njoj gotovo ništa, bez malo suhijeh i golijeh fakata...
Takvi značaj za istoriju CrneGore "Srpsko ogledalo", što je sigurno imao na umu njegov prvi izdavač, Vladika Rade, besmrtni srpski pjesnik, koji je uvijek mislio o prošlosti i budućnosti svog paćeničkog i slavnog naroda..."
U "Bilješci od Ocinju" (Ulcinj), u "Luči", za februar 1896, za Balšiće se kaže da su "nekadašnji gospodari slavne đedovine Nemanjića", da je Ulcinj pao u turske ruke, kad su Crnojevići gospodarili Zetom, a tad su već bile sve srpske zemlje, osim Crne Gore, potpale tuđoj vlasti."
U ovom broju "Luče" objavljen je pozdrav Društva "Gorski vijenac" Svetozaru Miletiću, vođu Ujedinjene omladine srpske: "...Visoko cijeneći Tvoj vatreni i plodni rad, za srpsku ideju, prilikom Tvoje sedamdesetogodišnjice, šaljemo Ti iskrene pozdrave! Slava Ti, Srpski mučeniče!"
U pozdravu novosadskom listu "Bratstvo", u istom broju "Luče", veli se: "... Cijelj današnjeg slavlja ispunjava sa radošću i oduševljenjem svakog pravog Srbina i podlovćensku braću vašu".
Rodoljubive misli
U prikazu knjige knjaza Nikole "Nova kola", u "Luči", za april 1896, kaže se da su se čitaoci nauživali "rodoljubivih srpskih junačkih i slobodoumnih misli iz Knjaza Arvanita". "Nova kola" su napisana "lijepim čistim srpskim jezikom", a o autoru se kaže: "On je u veličini svoje srpske duše smjestio i veličinu svoga srpskog naroda, pa živjeći jedino za njega, slavi ga i diže pod oblake. Svaki Srbin pogađa sve patriotske srpske želje velikoga Crnogorca".
U "Luči", za maj 1897, objavljen je članak o životu i književnom radu Dantea Aligijerija: "Bila bi greška za svakoga pa i za nas mlade Srbe, kad ne bismo bar u ovoliko, ukoliko ću ja ovdje iznijeti, poznavali jednog velikog genija, ne samo italijanskog nego uopšte svjetskog..."
U napisu "Mir prahu besmrtnoga Vuka", povodom prenosa zemnih ostataka Vuka Karadžića iz Beča u Beograd, "Luča", za oktobar 1897, naziva Vuka "nestorom srpske knjige i jezika, najrevnosnijim posljedovačem Save Nemanjića", "širiocem srpske slave i veličine", "ocem novije naše književnosti", "najzaslužnijim dojošnjim Srbinom".
"Luča" za maj-jun 1898, donijela je prilog povodom pedesetogodišnjice Zmajevog književnog rada koji "pruža melem izmučenim ranama Srbinovim"."... Pet decenija istrajnog književnog rada. On nam sustopce prati tok srpske misli i života". On "pjesmicama" svojim okrili nejaku Srpčad, pa ih pita mlijekom srpskog duha...Sva je listom Srbadija sa sviju krajeva pohitala da ubere listak iskrenog priznanja"Zmaju. "Pa i mi pod Lovćenom... duševno smo sliveni bili sa Zmaj-Jovanovim slavljem..."
Urednik "Luče" se u broju za novembar-decembar 1989, ovako zahvalio saradnicima lista: "Ovijem putem smatram za najprijatniju moralnu dužnost od srca zablagodariti svoj čestitoj braći Srbima i Srpkinjama, odavde i sa strane, koji se sjetiše nas pod Lovćenom i znatno me podržaše. U teškoj ulozi uredničkoj...
Nova godina donijela novu radost u srcu svakom iskrenom rodoljupcu Srbinu, mir i zdravlje, pomoć od Boga..."
Pomoć od Boga
U istom broju "Luče" objavljen je prikaz zbirke pjesama Bogdana Krajišnika, koji "ističe plemenite borce za ideju srpsku i Srbin kao takav, svaki mu je mio i drag". "...Čas evo ga na Lovćenu pored groba Vladike - pjesnika; čas ga eto na Avali, tamo polaže vijence na grobove palih junaka..."
U bilješci o pripovijeci Mihaila Sretenovića "Milićev grob" u "Luči" za januar-februar 1899, kaže se da je to "jedna od onih običnih pripovijedaka iz seoskog života", ali se dodaje da bi "mnogo bolje pisac zadužio čitaoca, da je još pričekao, dok je dotjera i ispuni zahtjeve srpske pripovijetke..."
U istom broju "Luče" objavljeno je obavještenje da je u karlovačkom "Brankovom kolu" izišao "osobito lijepi članak Srpska knjiga iz pera Stojana Novakovića".
Piše: Batrić Jovanović Sutra: Srpsko pozdravlje
arhiva.glas-javnosti.rs/arhiva/2003/11/10/srpski/F03110901.shtml------- Rasrbljivanje Crnogoraca (29) Srpsko pozdravlje ispod lovćena
Kralj Nikola darovao narodu da putem štampe izgrađuje misli Preporučujemo ga pažnji srpske publike, a naročito našim mlađim književnicima. "Luča", za februar 1900, objavljuje odgovor Đevi Ličaninu, iz Gospića, sa ovim završetkom: "Luču" ćemo Vam redovno slati. Srpsko pozdravlje ispod Lovćena."
Ustavnost
Povodom pojave lista "Ustavnost", januara 1906, na Cetinju, u redakcijskom komentaru kaže se da je prijethodne godine knjaz Nikola "darovao svom narodu, svakom građaninu ove srpske zemlje pravo, da u granicama zakona, slobodno može izgrađivati putem štampe svoje misli, poglede i uvjerenja..."
"Kao i svi nezavisni objektivni i rodoljubivi srpski listovi i naš će list imati pred očima onaj zadatak koji lebdi u mislima svima poštenim srpskim listovima. On će redovno pratiti sve što se radi u Srpstvu i Slovenstvu. Biće potstrijek za rodoljubive težnje, i u idealima, koji su zajednički svim Srbima, svim Južnim Slovenima, neće se odvajati od svojih drugova van granica naše otadžbine... I srpsku i slovensku slogu radi ostvarenja opštih ideala ovaj će list uvijek respektovati..."
Povodom carinskog rata Austrougarske protiv Srbije, "Ustavnost! 19. januara 1906, piše: "... I mi odavde, s ovog golog stijenja, za čiju je slobodu i nezavisnost proliveno potocima krvi, i dušom i srcem na strani smo prve, najmilije sestre Crne Gore, Kraljevine Srbije. Njeni bolovi, naši su bolovi; njeno iskušenje - naša je tuga; njeni uspjesi - naš su ponos. U ovim teškim danima njenog iskušenja, mi joj otkrivamo svoje bratsko srce, mi je uvjeravamo o svojoj bratskoj ljubavi, o toj za nju najljepšoj potpori, koja joj u ovim trenucima može da dođe od pravog brata..."
"Srbija treba da ima na svojoj strani simpatije prosvijećenoga svijeta... Da te simpatije kod naroda srpskoga moraju da budu najjače, to je sasvim prirodno i opravdano..."
"Dan strasti" je napis u "Ustavnosti" od 31. marta 1906: "...Zar od Kosova do danas i veći deo srpskog naroda ne nosi trnov vijenac i krst stradanja i muka? Zar i On, ponesen za istinu i pravdu, uz izdajstvo domaćih Juda i kinjenje tuđinskih Kajafa i Pilata, nema prava da poslije tolikog Velikog petka dočekuje svoj Uskrs...?"
U istom broju lista štampan je napis o srpskim iseljenicima u Americi, kojih je tada bilo preko 150 hiljada. "Ali ponijeli su iz otadžbine svoje domaće navike, domaće nevolje i mane srpske: svađu, inat, osvetu, pakost, neslogu. Ni strašne patnje života u tuđini, ni udaljenost od otadžbine i domaćih grijehova, ni ledena proza tamošnjeg čemernog života, koji se odražava argatovanjem tuđinu, nijesu ih naučile da se ostave onih mana koje srpsko pleme dave na njegovom ognjištu kod kuće...Takvi smo mi Srbi, svuda smo jednaki..."
"Ustavnost", 9. februara 1906, zalaže se za zaustavljanje iseljavanja Srba u Ameriku, gdje odlaze "najbolji, najproduktivniji, najjači i najzdraviji ljudi". "Srpsko pleme može matematički tačno da izračuna da je tih 150 hiljada narodnih sokolova i branitelja za ciljeve naroda našeg ili izgubljeno ili propalo..."Na kraju je apel: "Srbi ne ostavljajte svoja ognjišta da se tuđin po njima širi; srpske su zemlje bogate, i još nenaseljene, a ideali naroda srpskog još nijesu ostvareni..."
U članku "Naša spoljna politika", u "Ustavnosti"od 24. aprila 1906, veli se da je "naša spoljašnja politika... uvijek vođena prema potrebama zemlje, nadahnuta ljubavlju prema opštim idealima naroda srpskog..."
Parlamentarizam
Povodom uvođenja parlamentarizma u Rusiji, "Ustavnost", 4. maja 1906, piše da se prijatelji Rusije raduju, "kad danas slušaju iz prvog ruskog parlamenta glas razbora, rodoljublja i savjesti ruske preko njegovih poslanika; utoliko se svi Sloveni, naročito mi Srbi još više radujemo, gledajući u ustavnoj Rusiji daleko jaču garanciju za njenu sreću i blagostanje i za naš opstanak..."
"Ustavnost", 10. juna 1906, objavljuje istoriografsko-pravni tekst o Crnoj Gori kao produžetku države Nemanjića: "...Kad su sve balkanske hrišćanske države pale u ropstvo, kad je Srpsko carstvo palo na Kosovu, srpska i balkanska sloboda sklonila se bila u neprolazne klance Crne Gore, gdje je sačuvana do današnjih dana. Stara Nemanjićka država, produžena u Zetu, a nastavljena u Crnu Goru, nije doživjela svoj Vidovdan".
Piše: Batrić Jovanović Sutra: Ideja o Srpskom carstvu
arhiva.glas-javnosti.rs/arhiva/2003/11/11/srpski/F03111001.shtml------- Rasrbljivanje Crnogoraca (30) Ideja o Srpskom carstvu
Srbi su imali ideju o Crnoj Gori kao njihovoj zaštitnici Da li je od naše strane bilo radom ili neradom, dat takav impuls, da se pokrenu Srbi prekogranični oko Tare protiv Turaka ili je taj uzrok u samoj Turskoj, o tome nećemo govoriti, s tim ćemo računati kao sa svršenim faktom.
Dakle, Srbi su popalili sela njihovih zulumćara i sa pokretnim imanjem prešli u našu granicu. Tom prilikom Srbi su prešli sa lijepim idejama o Crnoj Gori, kao njihovoj zaštitnici, pa čak može biti da su mislili, da je nastao željeni čas, kad će Crna Gora u zajednici sa Srbijom ostvariti zavjetnu ideju prekograničara o oslobođenju i ujedinjenju njihovom i o nedalekoj slobodi koja ih čeka u Srpskom carstvu..."
U "Ustavnosti", od 9. februara 1906, najavljena je zabava cetinjskih gimnazijalaca u "Zetskom domu", a na programu su, uz ostalo, bili: recitacija pjesme "Sinđelićev grob" i "Potpuri srpskih narodnih pjesama".
Narodna misao
Nikšićki nedjeljnik "Narodna misao" bio je organ opozicione Klubaške stranke.
U broju, od 1. oktobra 1806, "Narodna misao" piše o Cetinjskoj gimnaziji: "...Naša gimnazija kao gimnazija u prestolnici, kao jedina u čitavoj državi i kao jedina naša viša škola, mogla bi i trebalo bi da bude uzor gimnazija u Srpstvu. Tu ne bi trebalo i ne može se štedjeti, već dobavljati sa strane, spremne snage, oprobane profesore i pedagoge, a uz to dobre i poštene Srbe, koji će na dostojnoj visini držati našu jedinu višu školu..."
U istom broju, objavljen je članak o crnogorskoj spoljnoj politici: "...Crna Gora mora ozbiljno shvatiti svoj položaj i zadatak, pa prema tome i ne smije biti nemarna prema opštim interesima Srpstva. Ovo pitanje za nju je životno pitanje, pa će pogriješiti, ako tome ne bude posvetila najveću pažnju. Prenesimo se samo za čas u onaj položaj, kad bi Crna Gora bila tuđinom odvojena od ostalog Srpstva. Ona u tom slučaju ne bi imala uslova ni za opstanak a kamoli nade, za prisajedinjenje krajeva, na koje ima pravo po utvrđenim tradicijama..."
U uvodniku o Božiću, 24. decembra 1906, "Narodna misao" piše: "...Proslavi Srbine, Srpski Božić i sjeti se svega! Sakupi svoju milu čeljad u tvoju skromnu kućicu ili kolibicu. Naloži badnjak na tvoje zavičajno ognjište... ...Sad neka po običaju zagrmi tvoja žarka puška, da cio svijet zna i dušmanin Srpstva, da je tu leglo slavnih sokolova, koji su uvijek za svoju otadžbinu pripravni krv proliti..."
U listu od 22. aprila 1907, štampan je tekst o Vaskrsu: "Pozdravljamo vas, draga braćo, i ostavljajući na stranu sve svakodnevne zađevice u međusobnoj borbi, sjetimo se za čas Vaskrsa koji su bili svjedoci mukotrpne borbe Srbinove - ali i njegove slave i veličine - pa ćemo vidjeti da ih je bilo i tamnih i slavnih; da je bilo Vaskrsa bez pjesme, ali nikad bez slave Srbinove; da ih je bilo bez zvuka zvona sa svetinja srpskih; Vaskrsa kad su se mjesto mira i ljubavi orile riječi: "Gini Srbine"! a eho odgovarao: Hristos vaskrse!..."
O Marku Miljanovu, "Narodna misao", 21. jula 1907, piše da je njegovo ime urezano:"u srcu svakog srpskoga sina, on je ispunio svojim imenom najljepše stranice naše istorije, našeg viteštva; on se je svojim širokim pogledom vinuo na šire srpsko polje i time postao dostojnim izrazom kosovskih osvetnika skupljenim u ovom našem junačkom gnijezdu, te je Vojvoda Marko podjednako svega srpskoga naroda..."
Slobodna riječ
Podgorički nedjeljnik "Slobodna riječ" bio je pod uticajem vlade. Imao je stalne rubrike "Srpski glasnik" i "Slovenski glasnik". "Slobodna riječ" je objavila informaciju da je Crnogorska narodna skupština na XX zasijedanju, 1907, ogromnom većinom glasova odlučila da se preimenuje u Srpsku narodnu skupštinu Knjaževine Crne Gore. "Ali ono nekoliko poslanika" - piše list - "koji su bili protivni tom nazivu" (radi se o dvojici poslanika - B.J.) protivili su se jedino iz tog razloga da je to izlišno, da je svakom poznato, da smo mi Srbi i da se narodnost time ne dokazuje."
Cetinjski vjesnik
List "Cetinjski vjesnik" izlazio je dvaput nedjeljno i imao je poluzvanični karakter. List je imao stalne rubrike: "Srpstvo" i "Slovenstvo".
"Cetinjski vjesnik" piše, 24. septembra 1908, da se srpski narod nalazi u najtežem položaju: "Obadvije srpske države, Srbija i Crna Gora, mogle bi u ovome trenutku da iz držanja ostalih povuku za sebe zaključak. Interesi obadviju država su jako ugroženi, više nego ikad do sada..."
Piše: Batrić Jovanović Sutra: Glasovite Srpske kuće
arhiva.glas-javnosti.rs/arhiva/2003/11/12/srpski/F03111101.shtml------- Rasrbljivanje Crnogoraca (31) Glasovite Srpske kuće
Izlazimo pred tribunal srpskoga naroda i dajemo reč U broju od 7. januara 1909, piše: "Ma šta učinio koji narod u svijetu, ne ruže se tako kao što se ruže Sloveni, a naročito Rusi i Srbi. Možeš li se sjetiti, čiji je to račun, da se Crnoj Gori ubija dobar glas u Srpstvu i Slovenstvu, pitamo se mi? Jel to srpski? Jel to patriotski, pitamo opet mi? Služi li se tako srpskoj i slovenskoj stvari? I našim jugoslovenskim idealima?
Osuda režima
Ne! Naprotiv, time se služi samo našim opštim neprijateljima..." U eri oštrih dinastičkih srbijansko-crnogorskih svađa, "Cetinjski vjesnik" je nalazio da su u osudi režima u Crnoj Gori najglasniji naturalizovani Srbi. U broju od 2. decembra 1910, list veli:
"...Ko dakle vojuje protiv Crne Gore i njenoga Gospodara, u Srpstvu? Mahom prirođeni Srbi, koji su to postali riječju, a ne srcem. Postali su Srbi po okolnostima, zbog karijere i radi hljeba, ali ne i po srpskim osjećanjima. U njima nema onoga skrivenoga u duši patriotizma, koji opredjeljuje Srbina... U njima zato nema prave ljubavi prema Srpstvu; njihov instinkt ne upućuje ih na one srpske puteve na koje on upućuje Srbina bez da je toga svjestan; njihova duša nije u kolijevci zapojena srpskom pjesmom, srpskim duhom i neodoljivoj ljubavi prema srpstvu i njegovim idealima..."
"Cetinjski vjesnik" , 2. decembra 1909, u stihovima odgovara "klevetnicima Crne Gore": "O neljudi mrski, izrodi, nitkovi, što kaljate lažju svete kamenove, gnjevom, zluradošću sikćete k o zmije. Nazivate uzor Srbe krvopije... Sipate žuč, otrov, podvale i laži na simbol slobode i srpskog znamenja i bacate drsko drvlje i kamenje, a istinu reći nemate kuraži..."
Povod za članak "Omladina" u "Cetinjskom vjesniku", bile su demonstracije beogradske omladine protiv apsolutizma knjaza Nikole. "...Mi za njih (omladinu - B.J.) imamo razloga za praštanje: Srbi smo...
Kakva bi to omladina bila koja bi samo griješila?... Na kome bismo ostavili Srpstvo kad bi omladina ogreznula u grijesima... Ne ostaje ništa drugo nego da se ta mladež sama spasava. Nju mogu spasiti samo ideali, a kud je većih i uzvišenijih ideala od srpskih i srpske ljepše budućnosti?... Zaglađuj razdor u Srpstvu, a ne sij ga, niti kopaj dublje provale koje ga dijele.
Dođi omladino srpska, dođi i vidi tvoju Crnu Goru. Ona je tvoja toliko isto, koliko i naša, koji je s mačem u ruci čuvamo od Kosova..."
U nekrologu Peru Kostiću, koji je prebjegao iz Pljevalja u Crnu Goru, 1862, "Cetinjski vjesnik" 11. decembra 1909, piše: "...On je potomak one glasovite srpske kuće, Kujundžića - Šećerovića iz Pljevalja, koja je i ako, pod svojim petstoljetnim dušmaninom, čuvala i očuvala srpsko ime, srpsku slavu i običaje, svuda i na svakom mjestu, pritjecala u pomoć potlačenoj braći, a Crnoj Gori i njenim gospodarima bila je na ruku, činila je sve moguće da se srpski dušmani sa srpskoga praga uklone...Učestvovao je u boju na Rudancima, 1862, gdje se kao momče pokazao kao neustrašivi borac, jer njemu ne smetaše cika neprijateljskih pušaka, već se nalazaše u prve redove ubojnika za ime Srbinovo, za što je odlikovan...
Učitelj Pero je u onom sudbonosnom trenutku po Srpstvo pored ubojne drugarice, oštrog jatagana, učio i prosvjećivao srpsku omladinu."
Na kraju su ove riječi: "Laka ti srpska zemlja, koju si do posljednjeg izdisaja iskreno volio i ljubio i za nju krv prolijevao..."
U tekstu "Ko je kriv", u "Cetinjskom vjesniku", 16. decembra 1909, kaže se: "...Crna Gora i Srbija opet su u zavadi, u ljutoj zavadi.
Dužnost nam nalaže da narodu srpskom kažemo ko je kriv. Treba ga obavijestiti, i onda ostaviti da sudi i presudi. Na čiju glavu baci anatemu, neka je nosi; kome dosudi pravdu, neka mu prosto bude. Izlazimo pred tribunal srpskoga naroda i dajemo svoju riječ: neka to učini i protivna strana i neka kaže, šta je Crna Gora Srbiji skrivila...
Dajemo ovu riječ zato što smo svjesni svih naopakih posljedica, koje će iz ove naše zavade po Srpstvo proizići, a na koje se u Biogradu i ne pomišlja...
Prethodnica
I bez Pašićeve Srbije ostaćemo Srpstvu to što smo vjekovima bili. Ostaćemo vazda njegova uzdanica, i vazda njegova svijetla perjanica..."
O posjeti francuske flote Crnoj Gori, u "Cetinjskom vjesniku" 19. decembra 1909, se kaže: "...Juče je u Baru bio svečani prijem, na kome je izaslanik predsednika Francuske Republike pozdravio našega mnogo zasluženoga Knjaza Gospodara, svijetlu prijethodnicu Srpstva i vidljivo znamenje bolje budućnosti srpske...
Piše: Batrić Jovanović Sutra: Uvodnik u novini, povodom Božića
arhiva.glas-javnosti.rs/arhiva/2003/11/13/srpski/F03111201.shtml------- Nastavlja se
|
|
Bozur
Amicus
Posts: 5,515
|
Post by Bozur on Jan 17, 2012 14:36:03 GMT -5
------- Rasrbljivanje Crnogoraca (32) Uvodnik u novini, povodom Božića
Apel da se Srbi ne izjašnjavaju kao Banaćani, Bosanci, Bokelji... Ne manje je to i čestitanje srpskom narodu kršne Crne Gore, i svima onim dobrim Srbima, koji su svoja srca spojili s našim". Ta je posjeta "znak ugleda Crne Gore" i znak pažnje "jedne silne, bogate i prosvijećene države", koju ukazuje "malenoj Crnoj Gori, toj zatočenici srpske slobode, tome začetku velike budućnosti srpske..."
U uvodniku povodom Božića, 23. decembra 1909, (po starom kalendaru - B.J.), u "Cetinjskom vjesniku", piše: "...Ponoći naše zle sudbine davno je prevalilo. Mi gredimo zori, ona više nije daleko. Zvijezde jedna po jedna trnu, samo je ostala najsvjetlija, i ta nas vodi. To je amanet naših otaca, đedova i prađedova, koji su se za ovu zemlju i za Srpstvo borili; to je ideja svega srpskog naroda, koja nam iz duše tiho šapuće: Srbine brate, ne kloni, ustaj i bori se, tvoja je budućnost! Hritos se rodi, brate Srbine, gdje god bio; Hristos se rodi i vjeruj da ćemo se jednoga dana pozdravljati i sa Srpstvo veliko i ujedinjeno, rodi se! Rodi se staro Carstvo Srpsko!"
O Novoj 1910. godini, "Cetinjski vjesnik svojim čitaocima želi zdravlje i svaku sreću", a Srpstvu " da skoro ostvari ono za čim gine i za što je vjekovima prolijevao svoju krv".
Povodom odlaska kralja Srbije, Petra I, u Petrograd "Cetinjski vjesnik", 24. februara 1910, komentariše: "...Srbijina radost naša je radost; njen uspjeh u ma kom pitanju i naš je uspjeh, kao što, duboko smo uvjereni, postoji i obratno".
A knjaz Nikola poručuje: da u dobru i sreći svog zeta "na prijestolu uvijek" njemu "drage Srbije" nalazi "za svoju dušu osobito zadovoljstvo i potkrijepljenje za nadu i ljepšu srpsku budućnost..."
"Cetinjski vjesnik", 22. marta 1910, objavio je vijest o odlikovanju mitropolita crnogorskog Mitrofana Bana Zlatnom medaljom Obilića za junaštvo u odbrani manastira Morače od Turaka 1877. Predajući odlikovanje, knjaz Nikola je rekao: "Odlikujem te ovim znakom junaštva, kakav znak do danas nema nijedan srpski vladika ni arhimandrit..." (U vrijeme odbrane manastira Morače, 1877, Mitrofan je bio arhimandrit te Nemanjićke lavre - B.J.)
U "Cetinjskom vjesniku", 8. maja 1910, objavljena je informacija pod naslovom"Srbi u Americi za svoje ime" u kome je prepričan tekst iz lista srpskih iseljenika "Srbobran" (SAD), u kome je apelovano da se, pri tamošnjem popisu stanovništva, Srbi deklarišu kao Srbi, a ne po svojim pokrajinskim nazivima - Srbijanac, Crnogorac, Bokelj, Bosanac, Hercegovac, Banaćanin, itd.
U istom broju lista objavljena je vest o dolasku italijanske pomorske eskadre u Bar: "... Mala prostorom, ali velika imenom, Crna Gora dočekuje izaslanstva silnih država, moćnih dvorova i vladara od velikog ugleda, koja dolaze da našem Vladaru čestitaju pedesetogodišnjicu srećnoga i slavnoga vladanja na prestolu ove Primorske Srbije, Crne Gore..."
Polemišući sa zagrebačkim "Srbobranom", "Cetinjski vjesnik", 22. maja 1910, piše: "... Šta bi izgubilo Srpstvo, šta njegov ugled u svetu, a šta neoslobođena braća ako Crna Gora bude Kraljevina?
Kažite nam, ko bi i šta bi štetovao, pa da i ovo malo misli razagnamo, koje su nam uterali u glavu oni, kojima se srpsko srce u pakao pretvorilo, kad im je neko došanuo da će Crna Gora postati kraljevina. Mi ćemo se radovati ako nam podnesu razloge protiv toga. Ništa ne treba da bude urađeno što će Srpstvu uditi..."
"Cetinjski vjesnik", 25. avgusta 1910, upućuje apel "srpskoj i slovenskoj štampi": "... To nije kavga između pojedinaca. To je razlaz između dve srpske države, to je razdor u celokupnom srpskom plemenu, to je, najzad, nesloga koja će doneti najkrupnije posledice...
Neka niko ne uzme olako stvar što sijanje razdora u Srpstvu može biti korisno samo našim neprijateljima...
Zašto zatrovati bratske odnose, kad Srpstvo stoji pred velikim događajima koji se u svetu spremaju... Poniknuti vjerom u bolju budućnost srpskog naroda, prožeti shvatanjima teškoća koje Crnoj Gori i bratskoj Srbiji stoje na putu, ubeđeni da se samo slogom može izbjeći ponavljanje žalosne naše istorije, oličenje petovekovne ropstvom, koje se delimično produžilo, a i sada još traje, mi i sad ne prihvaćamo borbu koju nam izvesni biogradski listovi nameću, očekujući da će razum i tamo preovladati i da će dve srpske zvezde vodilje, Srbija i Crna Gora, združenom svjetlošću prednjačiti srpskom narodu, i rasvetljavati mu zakrčene puteve..."
Piše: Batrić Jovanović Sutra: Ala i vrana skočile na narod
arhiva.glas-javnosti.rs/arhiva/2003/11/14/srpski/F03111301.shtml------- Rasrbljivanje Crnogoraca (33) Ala i vrana skočile na narod
Šta je svaki Srbin dužan svom narodu iz koga je ponikao Razmišljanjima na Božić", u "Cetinjskom vjesniku", 24. decembra 1910, piše: "... Šta nam je bliže od srpskog naroda, njegove sreće i lijepe budućnosti!
Puna li je jezovitih pouka istorija srpskoga naroda. Srbin je najbistrije čedo majke Slavije, ali gotovo i najnesrećnije.
Kao hleb nasušni
Iz kosovskoga groba kao feniks je ustala i zasijala širom Srpstva nova generacija. Djela su joj bila nadzemaljska..." Od ličnosti te generacije pominju se: Petar ú, Karađorđe, Miloš, knjaz Danilo, Mihailo, Nikola i Milan.
"Cetinjski vjesnik", 5. marta 1911. piše: "... U vremenu kad je Srbiji i Crnoj Gori potrebno, kao parče nasušnog hleba, da umni sinovi srpskog naroda, proučavaju svjetska i nacionalna pitanja, sa što više objektivnosti, iskustva i mudrosti, da im tako pomognu, da pogode pravi put između Scila i Haribda evropskih, između kojih krivuda pitanje srpskog oslobođenja i ujedinjenja, oni su se dali na đavolska podmetanja, laganja i klevetanja, kanibalski se radujući kad što god naškode, i kad mogu da izopače..."
A u broju od 23. marta 1911,piše: "... Nama je Srbija sveta i draga kao i Crna Gora. Njena sreća je i naše dobro. Mi smo Srbiju pripravni braniti vazda, od svačijih napada. ... Ako mi kritikujemo ponašanje Pašića i njegovih drugova, bar što se tiče Crne Gore, mislimo da će nam to odobriti svaki radikal u Srbiji, jer smo ubijeđeni da svi oni iskreno žele zajednicu dviju srpskih država, koju ometa Pašićev naopaki rad..."
Povodom posete turskog vladara Kosovu, "Cetinjski vjesnik", 4. juna 1911. piše: "... Tužno Kosovo - znamenje srpke pogibije; mjesto nesreće i propasti državne veličine cijeloga jednoga naroda; grobnica u kojoj je među masom leševa srpskijeh vitezova, sa njihovim Gospodarom na čelu, za tolike vjekove bila sahranjena srpska i balkanska sloboda - to jezivo Kosovo, koje u duši cjelokupnoga našega naroda, od Dunava do Mora, u isti mah budi osjećanja žalosti i osvete, dobilo je od juče rijetka gosta, kojem se nije nadalo, niti ga je željelo..."
U tekstu "Turska prema Crnoj Gori", u "Cetinjskom vjesniku", 4. juna 1911. piše: "... Srpske zemlje na Balkanu morale bi postati opet srpske zemlje, mala crnogorska kraljevina, morala bi postati veća srpska kraljevina..."
U sledećem broju lista piše: "...I ala i vrana skočile su na raskomadano Srpstvo,kojem su dvije srpske kraljevine jedina nada, jedina uzdanica. Kud god pogled bacite po neoslobođenom Srpstvu, svuda je Srbinu preteško; svuda se bori za svoj opstanak. Sa mnogobrojnim neprijateljima, sa raznovrsnim smetnjama ostvarenju svojih vjekovnih ideala..."
U brojuod 11. juna 1911. "Cetinjski vjesnik" piše o Vidovdanu: "..o znamenitom danu u godini, koji će biti isključivo namijenjen srpskoj narodnoj veličini, i ostvarenju, naše zavjetne misli...
Za taj dan Srbi su izabrali Vidovdan, dan kada je Srpsko carstvo propalo na Kosovu, dan svečan ponosan i tužan, kada će se svaki Srbin bez razlike sjetiti svoje dužnosti prema narodu, iz koga je ponikao i prema srpskoj zavjetnoj misli..."
Zatim se govori o vidovdanskim prilozima: "Pored toga što će se tim prilozima potpomoći materijalno oštoj narodnoj srpskoj stvari, tako će se moći ujedno da posluži duhovnom jedinstvu srpskog naroda, kako u slobodnim zemljama, tako i van njih..."
Središte naroda
O duhovnim središtima srpskog naroda piše u "Cetinjskom vjesniku", 28. juna 1911: "... Zna se da je u toku cijelog srednjeg vijeka,srpsko središte bilo u Staroj Srbiji i da je tek krajem Húń vijeka preneseno u Crnu Goru i Srbiju."
Govori se zatim o turskoj najezdi: "Tek u Hńú vijeku, duhovni život kod Srba se budi u Vojvodini, dok najzad nije, u drugoj polovini XIX vijeka prenesen u Srbiju i Crnu Goru..."
Povodom akcije zvaničnih krugova Srbije, da se omete stupanje na dužnost mitropolita raško-prirzenskog, dr Gavrila Dožića, "Cetinjski vjesnik", 14. decembra 1911, piše da je mitropolit Gavrilo "iz čuvene srpske porodice Medenica u Morači...
Piše: Batrić Jovanović Sutra: A Gavrilo Dožić, brašo Terazijska
arhiva.glas-javnosti.rs/arhiva/2003/11/15/srpski/F03111401.shtml------- Rasrbljivanje Crnogoraca (34) A Gavrilo Dožić, braćo terazijska
..."Želimo dobra i Srbiji i Crnoj Gori i jer samo bratksi odnosi između obje srpske kraljevine mogu biti od koristi i jednoj i drugoj..."
A zar Dožić nije Srbin, terazijska braćo!? Zar on ne osjeća srpski, zar u njegovim žilama ne teče srpska krv, zar njegovu prosvijećenu dušu ne zagrijevaju opšti srpski ideali...?" Takvim stavom zvaničnici u Beogradu "ne čine uslugu ni Srpstvu , ni slozi dviju srpskih dražva".
U sledećem broju lista pisalo je da se Crna Groa raduje izboru Gavrla Dožića za prizrenskog mitropolita, jer u tome "učenome duhovnome licu vidi najpre Srbina... Crna Gora, kao srpska držav,a ne pravi među Srbima razlike.Svi su joj mali, svi dragoceni, ma ukojem srpskom kraju bili rođeni, samo ako su valjani Srbi, samo ako su kao Srbi i ljudi na svome mijestu...
Gdje im je naposljetku srpsko rodoljublje, kad akcijom protiv Dožićevog izbora otkrivaju tuđinu naše srpske slabe strane -i pokazuju mu put kojim mu valja poći, pa da nas konačno razdvoji i pocijepa..."
Lijepa tekovina
U polemeci sa pašićevom štampom, "Cetinjski vjesnik", 17. januara 1912. piše: "... Znali su (zvaničnici u Srbiji - B.J.), da i najšire mase srpskoga naroda kao slavu svojega naroda smatraju pjesnika opšte srpske himne "onam" onamo!", Znali su da bi svaki napad na zvaničnu Crnu Goru bio osuđen od srpskog naroda..."
U "Cetinjskom vjesniku 2, 13. januara 1912. objavljena je vest o osvećenju zastave Pevačkog društva "Branko" u Podgorici: "... Nema sumnje da će ova lijepa tekovina privući pažnju, učešće i pomoć svih prijatelja prosvjete i srpske pjesme,a mi vrijednom društvu "Branko" želimo da svojim radom na širenju srpske pjesme podigne ugled na visinu dostojnu proslavljenog Branka (Radičevića - B.J.)..."
"Cetinjski vjesnik", 4. februara 1912. objavio je još jedan komentar o stanju odnosa između zvaničnih krugova Srbije i Crne Gore: "... Žalosno, vrlo žalosno, što je došlo do takove hladnoće između Srbije i Crne Gore, i obje srpke dinastije,koje su u tijesnom srodstvu. Ta pojav mora duboko ožalostiti svakog Srbina, koji vodi računa o budućnosti srpskoga naroda na Balkanskom poluostrvu... ... Ako u današnjem... kritičkom vremenu biogradski političari imaju i trunke pameti i rodoljublja, oni će poslušati ovaj apel koji upravljamo na njih... jer želimo dobra i Srbiji i Crnoj Gori i jer samo bratksi odnosi između obje srpske Kraljevine mogu biti od koristi i jednoj i drugoj..."
U uvodniku "Na Uskrs", u "Cetinjskom vjensiku", 25. marta 1912. piše: "... Slaveći Uskrsenje Hristovo naša je topla želja da srpski narod, ugledajući se i na dalje na Njega (Hrista - B. J. ) s vjerom i ljubavlju istraje u ...borbi za osvještana prava Srbinova, a svojoj braći po raskomadanom Srpstvu čestitamo ove svijetle praznike..."
U "Razmišljanjima na Božić", u "Cetinjskom vjesniku", 24. decembra 1910, piše: "... Šta nam je bliže od srpskog naroda, njegove sreće i lijepe budućnosti!
Puna li je jezovitih pouka istorija srpskoga naroda. Srbin je najbistrije čedo majke Slavije, ali gotovo i najnesrećnije. Iz kosovskoga groba kao feniks je ustala i zasijala širom Srpstva nova generacija. Djela su joj bila nadzemaljska..." Od ličnosti te generacije pominju se: Petar ú, Karađorđe, Miloš, knjaz Danilo, Mihailo, Nikola i Milan.
Piše: Batrić Jovanović Sutra: Jedina nada, jedina uzdanica
arhiva.glas-javnosti.rs/arhiva/2003/11/16/srpski/F03111501.shtml------- Rasrbljivanje Crnogoraca (35) Pismo iz oslobođenog Bijelog Polja Propevalo je srpsko srce u Staroj Srbiji
Prođe već mjesec i po dana od kako hrabra Crnogorska vojska posjede i oslobodi ove krajeve, koji su petvjekovnom tamom pokriveni bili. Propjeva srpsko srce u Staroj Srbiji; ostvariše se vjekovne nade Srbinove; ponoviše se staze Nemanjića..."
U nekrologu Stojanu Popoviću, komandantu Donjokučkog bataljona, "Cetinjski vjesnik", 5. decembra 1912, piše: "... Kada je nastupio davno očekivani čas osvete, osvete srpske, kosovske osvete, veselo, vedra čela, ponosno i viteški, poletio je Stojan sa svojim hrabrim vojnicima i ostalim sokolovima crnogorskim, na utvrđeni Dečić i tu smrtonosnu ranu zadobio... Svojom viteškom prolivenom krvlju, uvrstio je komandir Popović svoje ime u zlatni niz kosovskih osvetnika..."
"Cetinjski vjesnik", 19. decembra 1912, piše o mirovnim pregovorima nakon pobede balkanskih saveznika nad Turskom.
Podsećajući na neprijateljstvo Austrougarske prema Srbiji, autor napisa kaže: "... Sad je red na Crnoj Gori. Sad i njoj, prema pisanju bečkih listova, Austro-ugarska Monarhija hoće da podnese nož pod vrat. I ovo je srpska država, i nju zato valja srušiti, pošto Monarhija pokazuje da dušmanski mrzi sve što je srpsko.
Jedna je stvar sad sasvim jasna: susjedna Monarhija ne želi mira ni sa Srbijom ni sa Crnom Gorom. Ona hoće dvije srpske kraljevine da unizi, pogazi i uništi..."
U broju lista, od 23. decembra 1912, opisano je oslobođenje Visokih Dečana i Đakovice. Crnogorski vojnici su junački jurišali na turske položaje, uz gromke pesme: "Vazda kad je srpska vojska - u pohode odlazila... Srpski rode, veseli se sada - Turska više ne može da vlada..."
U "Cetinjskom vjesniku", 4. januara 1913, objavljena je reportaža o proslavi Božića u crnogorskim trupama oko Skadra i kod tamošnjeg srpskog življa: "... Mnogo je vjekova prošlo od kad se srpski badnjak u ovim mjestima naložio nije, niti rumenim vinom prelio. Ruševine samo i imena mjesta kao što su: LJeskovac, Vladimir, Selišta, Draginja, Gorica, Brdica, Velipolje, itd. svjedoče o nekadašnjem srbovanju u ovim krasnim, ali vjekovima zapuštenim predjelima... A čeljad, opet, kakva su?! To je pravi otisak prirode, u kojoj su jedne, iznurene fizionomije, porušene stradanjem i divljaštvom, ali kad se u njih pobliže zagleda, opazićete kroz glib i tranje, prave i divne srpske tipove, i one divne srpske oči, koje vas umorne stradanjem, tužno pogledaju..."
U istom broju lista objavljen je članak: "Dvije srpske vojske", u kome se govori da se odred crnogorske vojske brigadira Nika Kusovca nalazi u rejonu Lješa: "Poslije junačke pobjede nad neprijateljem od 4. novembra i zauzeća Lješa od strane naše i srbijanske vojske, od 5. istog, ovaj se odred svakodnevno nalazi u dodiru sa hrabrom bratskom vojskom Kraljevine Srbije... Srbijanac dolazi kod Crnogorca kao kod brata, a Crnogorac kod Srbijanca nalazi isti prijem, i tu se svakodnevno manifestuje bratska pažnja i osjećanje..."
Povodom zaključenja mira između balkanskih saveznika u Turske, "Cetinjski vjesnik", 2. februara 1913, uz ostalo, piše: "... Zato se s pravom i reklo da će se svijetli dan potpisa mira (sa Turskom - B.J) pamtiti u Srpstvu kao dan Božje nagrade velikog truda srpskog narod, koji korak po korak, svojom snagom podiže svoje dvije slobodne i ponosne države i pod skiptar svojih ponosnih vladara vrati stare srpske zemlje, zalivene toliko puta Krvlju Srbinovom..."
"Cetinjski vjesnik", 28. februara 1913, objavio je stihovanu reportažu sa fronta oko Skadra: ".. stoji treska, lome se nebesa, sva se zemlja ljulja i potresa... Viđi sada strašnoga pokolja, na krvavom visu Bardanjola... Za grla se hvataju junaci i padaju i đeca i starci; bajoneti kroz prsa prodiru Turci kao iz zemlje izviru, kroz prokope put Skadra se kradu Crnogorci bježat' im ne dadu. no ih biju i žive hvataju. Koliko je brda i planine, nigdje nema rupe ni doline, đe nećeš noć, Srba i Turčina đe su pali jedan na drugoga... Nosili se pa se umorili, jedan drugom duše izvadili..."
Piše: Batrić Jovanović Sutra: Dolazak janka Vukotića u bar
arhiva.glas-javnosti.rs/arhiva/2003/11/18/srpski/F03111701.shtml------- Rasrbljivanje Crnogoraca (36) Borba za narod neprestana
Crna Gora je pripravna da se sa Srbijom žrtvuje za slobodu O austrougarskim optužbama u vezi sa Principovim atentatom, "Cetinjski vjesnik" piše, uz ostalo, 25.juna 1914.(po starom kalendaru, kao što je slučaj sa datumima u izvodima iz svih onovremenskih tekstova - B.J.): "... Okrivljuju srpske kraljevine; srpske kraljevine ne mogu biti krive što u njihovom susjedstvu ima velika masa njihove braće, koji nijesu zadovoljni. Srpskim kraljevinama bi bilo mnogo lakše, kad ta njihova braća ne bi imala nikakva povoda za nezadovoljstvo..."
"Crna Gora je sva na nogama" - piše "Cetinjski vjesnik", 14. jula 1914 - "spremna da prihvati nametnutu joj borbu. Ona je pripravna na prvi glas da se zajedno sa Srbijom žrtvuje za srpsku slobodu, za srpski obraz. Svaki Crnogorac danas važi za pet ljudskih života, jer zna da mu se u ovoj prilici taknulo u čast, u obraz, u vjeru, u narodnost, u opstanak, u biti ili ne biti..."
U sledećem broju lista objavljen je tekst o zajedničkoj sudbini Srbije i Crne Gore: "... Srbija i Crna Gora sačinjavaju jedan i isti front prema zajedničkom neprijatelju. One u ovim najtežim danima za srpsko pleme dijele istu sudbinu...
I sudbina je htjela da joj (Austriji - B. J.) uzrok slomu bude srpski narod, oličen u njegove dvije ponosne kraljevine, Crnu Goru i Srbiju, u ove dvije mučenice pravde i slobode i svijeh odlika koje ljude izdižu iznad životinja..."
"Cetinjski vjesnik", 20. jula 1914, komentariše početak odbrambenog rata Srbije i Crne Gore protiv Austrougarske i Nemačke: "... Oči gnjeva i osvete, usta osude i prokletstva obrću se zbog svega toga na Austriju, na tu državu, po osnovi nemoralnu, po sklopu neprirodnu, po cilju besmislenu, po zadatku paklenu - na tu državu, koja svojim iznenadnim napadom na srpsku slobodu, zapali Evropu i uvali je u katastrofu...Srpski narod je presrećan što preko svoje dvije junačke i dične države, Crne Gore i Srbije, učestvuje u ovoj od pamtivijeka najpravednijoj evropskoj egzekuciji nad predstavnicima nasilja i nečovječnosti: Austrijom i Njemačkom..."
Povodom pogibije kapetana Jovana Vukotića, "Cetinjski vjesnik", 16. septembra 1914, piše da pali junak ima "sa čim izići pred Miloša i ostale srpske vitezove"... "... Slava ti mili i dragi Jovane; ime ti se sjajno pomnjalo, dok je Srpstva i od njega glasa..."
Povodom smrti vojvode Šaka Petrovića, "Cetinjski vjesnik", od 17. septembra 1914, uz ostalo, kaže: "... Sa njim je nestalo jednoga oličenja svijeh onih starijih vrlina, svojstvenih vjernome sinu ove srpske zemlje, za koju je mnogo radio, i koju je mnogo ljubio..."
A 17. oktobra 1914, "Cetinjski vjesnik" upućuje stihovanu poruku britanskom premijeru Lojdu Džordžu: "... Podigni glas pravde, vječnoga ti Boga ne dozvoli sveta pravica da strada već izmjeri žrtve naroda srpskoga pa nek mu se dade sve što mu pripada..."
Povodom evakuacije Beograda, "Cetinjski vjesnik" piše, 23. novembra 1914, o "potonjim trzajima Habzburške Monarhije": "... Smrtna joj je presuda potpisana. I pošto zna da joj života nema, riješila je da sa sobom povuče u grobnicu one koje je najviše mrzila: srpski narod i njegove kraljevine. Riješila je, samo što joj je ta demonska želja daleko od ostvarenja..."
Piše: Batrić Jovanović Sutra: Slavlje na Cetinju zbog oslobođenja Beograda
arhiva.glas-javnosti.rs/arhiva/2003/11/21/srpski/F03112001.shtml------- Rasrbljivanje Crnogoraca (37) Oj Lovćene, slavo Srbinova
Prijestonica se odjenula u svečane haljine srpskim trobojkama U nekrologu Spasoju Đurišiću, poginulom na Bregalnici, u "Cetinjskom vjesniku", 18. septembra 1913, uz ostalo, kaže se: "... Roditelji, rođaci i ostala pokojnikova svojta,neka se diče njegovom junačkom smrću,a tebi, momačka diko, mladi junače, slava i nek ti bude laka gruda srpske zemlje, koju si iskreno ljubio i za koju si junački ispustio svoju plemenitu dušu..."
Stogodišnjicu rođenja Vladike Rada, zabeležio je "Cetinjski vjesnik", 6. novembra 1913: "... Prijestonica se bila odjenula u svečane haljine srpskim trobojkama i vazda svjež.ega zelenila, našega toploga i ljupkoga Primorja,kao i vijenaca i grbova..."
Topom je obznanjeno da "Crna Groa slavi stogodišnjicu svojeg velikog sina,najvećeg srpskog pesnika, izabranika muza...
Panteon na vrhu
Njegov je Panteon na vrhu srpskoga Ararata - na krajnjoj litici visokoga Lovćena, koji ponosno prkosi gnjevu neba, i sa visina prezire ništavilo zemlje. Pod njim je s jedne strane sinje Srpsko more, čiji vali pjenom kupaju klasične srpske i hrvatske zemlje, s druge strane, strudeno nepomično sivo more, kamenje junaštvom nedostižne - čojstvom i ljudskošću uljepšane Crne Gore..."
U sledećem broju lista objavljeni su stihovi u Njegoševu slavu: "... Oj,Lovćene, srpki herikone, kolijevko boginje Belone, ti kovčeže srpskih amaneta, ti ponose slovenskog svijeta... Oj, Lovćene, slavo Srbinova, vječni dome munja i gromova slavne li si dočekao dane da kosovske bolove i rane izliječi Srbinova ruka, da tvoj narod vaskrsne iz muka... Oj, slava ti srpski mučeniče oj, slava ti besmrtni pjesniče... Oj, slava ti, Veliki Vladiko, srpskog roda ponose i diko, slava tebi i Lovćenu tvome, slava srpskom rodu viteškome..."
"Cetinjski vjesnik", 22. novembra 1913, objavio je još jedan komentar o rezultatima balkanskih vojni: "... Dvije srpske kraljevine u posjedu su plodova muka svojih viteških sinova...
Skromnost je divna crta srpskoga karaktera. Lovorike, kojima se okitiše dve srpske vojske, neće praviti nad našim glavama hladovinu, u kojoj bismo lakše mogli leventovati, zaklonjeni od sunca i znoja novoga još težega rada. Pobedili smo ljute i opake satane srpske samostalnosti, ali uništili ih nismo...
Ukoliko smo jači, ugledniji i slavniji, utoliko ćemo više imati pakosnih zavidljivaca, podmuklih dušmana, koji su zinuli na ove divne Srbinove zemlje, južnog sunca, pitomih planinskih pasišta, žetvom neiscrpnih oranica, i prirodnih pozicija od brda, koja prkose moćnim tuđinskim armadama..."
Guslarsku pjesmu o srpskom jedinstvu objavljuje, 15. januara 1914. "Cetinjski vjesnik": "... Gusle moje, moja davorijo, gusle moje srpska istorijo, zapjevajte gromko, silovito, nek se trese i gora i trava srpski Lazar danas vaskrsava, iz grobnice stare kosturnice... Sve je naše, što je nekad bilo, Srpstvo se je vječno sjedinilo..."
U pismu iz Boke Kotorske, objavljenom, 23. maja 1914. u "Cetinskom vjesniku", kaže se, uz ostalo: "... Njegoš i Branko pjevaju u slavu roda svoga, koja će duhom i vatrenim patriotizmom u vječita vremena zagrijevati Srbinove grudi, radi nacionalnih ideala, dok ustraje jednoga Srbina..."
Povodom Principovog atentata na austrougarskog prestolonašljednika, "Cetinjski vjesnik", 19. juna 1914. piše: "... Ali kad kvalifikujemo zločinom jedno djelo neodgovornih maloljetnika, koji do sada ne izdadoše ni jednog saučesnika, iz prostog razloga što nemaju koga da izdadu - kako da nazovemo onda hiljade zločina koji se vrše u susjednoj Monarhiji pod zaštitom i okriljem odgovornih vlasti, kojima u jednoj stranoj zemlji, krivični zakonik ne može odrediti odgovornost...
Milost i nemilost
Sve što je bilo srpsko, predato je na milost i nemilost, na oči vojske i policije, podivljalim instinktima potstrekavane fukare. Izvještaji gori za gorim, stižu iz Sarajeva, Mostara, Foče, Nevesinja, Travnika, Doboja, Brčkog, Đakova i Zagreba... Svuda su organizovani programi protiv golorukog nezaštićenog i van zakona stavljenog srpskog elementa..." ... Te zločine vrši "napujdana fukara, iz katoličkih i muslimanskih redova...
Gledajući i slušajući šta e zbiva u našem neposrednom susjedstvu, tihe i krvave suze rone nam se u duši. Ali uzdamo se da će oni koji su krv do krvi naše i kost od kosti naše, na strašnom mjestu postojati..."
Piše: Batrić Jovanović Sutra: Borba za narod neprestana
arhiva.glas-javnosti.rs/arhiva/2003/11/20/srpski/F03111901.shtml------- (38) ------- Rasrbljivanje Crnogoraca (39) Slavlje na Cetinju zbog oslobođenja Beograda
Ponosni smo vašim delom dična braćo iz Šumadije Predskazujući slom Austrije i Nemačke, list kaže: "... Pa ipak u tome imaćemo zadovoljstvo, da smo mi Srbi, u ovome strašnome vihoru Svjetskoga Rata srazmjerno prolili najviše krvi i podnijeli najviše muka za oslobođenje čovječanstva od okova njemačko-austrijskog nasilja..."
Slavlje na Cetinju povodom oslobođenja Beograda od austrougarskog okupatora, opisano je u "Cetinjskom vjesniku", 4. decembra 1914: "... Duboko u noć razlijegala se pjesma kroz varoš, odjekivali su uzvici - nije bilo srca koje nije plivalo u radosti i svetom zanosu. Kišna ponoć i umor sveli u na oči san sretnome Cetinju, ali samo za kratko vrijeme, jer ono sjutra treba da padne na koljena i da u toploj molitvi zahvali pod svodovima Crnojevića Manastira Bogu i svetim zaštitnicima srpskog naroda..."
Srbijanskom generalu Božu Jankoviću, načelniku crnogorske Vrhovne komande, i poslaniku Kraljevine Srbije, Gavriloviću, upućene su "izjave radosti, sreće i čestitke druge srpske prijestonice,našeg dragog Cetinja..."
U istom broju novina objavljen je komentar povodom oslobođenja Beograda: "... Velika je radost svijeh Srba gdje ih god ima zbog toga što je Biograd, tako brzo, tako slavno i tako sjajno očišćen od crno-žute vojske. U tome herojskome, dostojnom blagoslova i divljenja od strane Istorije Svijeta, izrazito je iskazana velika miao oslobođenja koja kao vihor odnosi sa sobom u oganj strašnoga rata, u more krvi i poklanja stotine hiljada Rusa, Srba, Francuza, Engleza i Belgijanaca. Srpski narod, predstavljen u svojim viteškim legionima iz Srbije i Crne Gore, prinio jeostvarenju te misli sve što ima..."
"Cetinjski vjesnik", 24. decembra 1914, piše u Božićnom uvodniku o "srpskom narodnom dubokom osjećanju nepravde, u tolikom broju, u tolikom obimu obijesti činjenih Crnoj Gori i SRbiji od crnožute Monarhije i njenih saveznika..." Srbin je "kad mu, zamorenu i izmučenu sa tri rata, i sa tolikim iskušenjima, Austrija ljetos stavljaše nož pod grlo, u sebi tada imao veći rezervoar ubojne snage nego li ćesarove armije...
... U ovim trenucima na prvom se mjestu vas sjećamo, mučenici od Kosova: sinovi Crne Gore, koji podnosite muke nečuvene, rat za ratom, najteže žrtve otadžbine...
U isto vrijeme vas se sjećamo, dična braćo iz Šumadije; ponosimo se vašim djelima, srce nam se od bola para zbog vaših stradanja, ali radosni smo, jer vam trudove krunišu pobjeda u slava..."
Cetinjski mjesečnik za književnost i društvena pitanja "Dan" objavio je, 1911, pesmu knjaza Nikole "Moru". U redakcijskom komentaru o toj pesmi se veli: "... Ne možemo propustiti priliku, da ne propratimo komentarom ovu pjesmu, koju je kralj Osloboditelj spjevao u najzanosnijem trenutku naše narodne borbe, kad je srpsko More, poslije despota Đurđa, Balšića i Crnojevića, opet palo pod vlast naše krune i naših vladalaca..."
Komentator podseća na oslobođenje Bara: "Ispod Selim-begove kule projahao je Kralj sa svojom svitom do obale morske da se pozdravi s Morem, od koga su srpski narod razdvajala stoljeća borbe i mrke začmalosti..."
U članku o Dositejevoj stogodišnjici, "Dan" piše o prepisci između mitropolita Petra ú i Dositeja: "... Bog sami zna kakve su nade tada zagrijavale ono veliko srce, ljubitelja(...) srpske polze i slave" - i onog , velikodušnog i mogućeg roda našega" i, blagoupravitelja naroda, kako sve Dositej nazivlje tadašnjeg Gospodara Crne Gore! Ali događaji, koji su slijedili na našem Primorju osujetiše sve te nade i želje obaju naših tada najvećih Srba..."
"Dan", za juni 1911, objavljuje belešku povodom prve knjige Jirečekove "Istorije Srba": "... Kako se već iz napisa vidi, ovo je samo prvi dio naše istorije, dok će drugi, u kome će biti opisani unutrašnji događaji za Nemanjića, pa doba despota, konačno sve do najnovijega doba, izaći u toku sljedeće godine...
U našoj literaturi mi imamo ne samo mnogo istorijskih monografija, već i potpunih istorija sad veće, sad manje vrijednosti... Ali nijedno ovo djelo ne može se ni izbliza uporediti s Jirečekovom istorijom..."
U "Danu", za avgust 1911, objavljen je prikaz pesme Nikole ú Petrovića Njegoša o Svetom Savi: "... Ova pjesma puna srpskog osjećaja, a protkana najdubljim i najslobodnijim mislima o značaju prosvjete po napredak naroda, najbolji je komentar grandioznoj pojavi narodnog prosvjetitelja Save... Kad se još uzme u obzir ona uzvišena didaktička dikcija, koja teče iz pera jednoga kralja u srca najmlađe generacije srpske, ne može biti ljepšega momenta i ljepšeg djela za tu priliku..."
U broju za mart-jun 1912, "Dan" objavljuje tekst uoči novog sudbonosnog rata protiv Turske: "... Posljednji ratovi uvećaše samo državne granice, ali ne riješiše problem srpskog naroda. Oni učiniše da se tradicije vjekovnih borbi još više ustale u našem narodu, a da sama zemlja postane vojničkim taborom, spremnim na odsudne dane, koji će opet predati pitanje naše narodne zajednice rješenju mača..."
Piše: Batrić Jovanović Kraj
arhiva.glas-javnosti.rs/arhiva/2003/11/22/srpski/F03112101.shtml-------
|
|