Post by Bozur on Jul 14, 2012 23:44:08 GMT -5
"Pseudo-Zelenaski" (Pravi Zelenasi su bili deklarisani Srbi) sajt "Montenegrina" nam ovim objavljenim clankom (napisanim od strane Dr Zivka M. Andrijasevica, istoricara i pisca iz Crne Gore i dioe ekipe okupljene oko Brkovica sa Rastoderom) na jedan tako izgleda nenamjeran nacin i sa lakocom i bez sumlje dokazuje istorijsko srpstvo danasnjih Crnogoraca tj njihovih predaka.
Dodatak: "Zakljucci" o identitetu toga vremena koje prezentira sto je ocigledno rezimski pisac su nevazni plus modernog su vremena. Rezim uz to koji i sam ide po zapadnom diktatu a zadnji diktat je pracenje stopa Sekule Drljevica po Italijanskom receptu. Opet obratite paznju na istoriske cinjenice u njemu a ignorisite rezimske replike. (Sto je fascinantno je da osoba koja ovo pise i nakon sto je odje napisano konstantuje ono sto konstantuje. Dakle moralno gledano frapantno. )
www.montenegrina.net/pages/pages1/istorija/cg_u_xix_vijeku/srpstvo_u_cg.htm
-------
www.montenegrina.net/pages/pages1/istorija/cg_u_xix_vijeku/srpstvo_u_cg.htm
Dodatak: "Zakljucci" o identitetu toga vremena koje prezentira sto je ocigledno rezimski pisac su nevazni plus modernog su vremena. Rezim uz to koji i sam ide po zapadnom diktatu a zadnji diktat je pracenje stopa Sekule Drljevica po Italijanskom receptu. Opet obratite paznju na istoriske cinjenice u njemu a ignorisite rezimske replike. (Sto je fascinantno je da osoba koja ovo pise i nakon sto je odje napisano konstantuje ono sto konstantuje. Dakle moralno gledano frapantno. )
www.montenegrina.net/pages/pages1/istorija/cg_u_xix_vijeku/srpstvo_u_cg.htm
-------
Dr Živko M. Andrijašević:
SRPSTVO U CRNOJ GORI
Poznati istoričar analizira istorijske okolnosti i motive koji su crnogorske vladare od kraja osamnaestog vijeka navodili da po Crnoj Gori šire tzv. srpsku svijest kao ključni ideološki obrazac
Vladika Vasilije u opisu događaja svog doba jasno razlikuje Crnogorce i Srbe
Srpstvo u Crnoj Gori, odnosno, svijest da Crnogorci pripadaju srpskom narodu, javlja se u 18. vijeku, kada vladike iz dinastije Petrović Njegoš počinju da za svoju političku ideju traže uporište u mitskom nasljeđu koje je uglavnom baštinila Srpska pravoslavna crkva.
Opredjeljivanje za to nasljeđe bilo je neminovno, jer u to vrijeme oni za neko drugo nasljeđe gotovo i nijesu znali. Prvi vladar dinastije Petrović Njegoš, vladika Danilo (1697 - 1735), znao je za mitsku priču o Kosovskom boju, pa je 1714. godine pisao da su knez Lazar i Miloš Kobilović (Obilić) “slavno poginuli sa sedam hiljada boraca, ostavivši poslije smrti vječnu slavu”. O Kosovskom boju pisao je u svojoj “Istoriji Crne Gore” (1754) i vladika Vasilije (1744 - 1766), koji je smatrao da su Crnogorci, kao dio “slavenoserbskog naroda”, imali obavezu da u njemu učestvuju. Vladika kaže i da je Crna Gora jedini slobodni ostatak nekadašnjeg Srpskog carstva. Međutim, iako Crnogorce u vrijeme Kosovskog boja smatra dijelom “slavenoserbskog naroda”, kada piše o događajima iz 18. vijeka vladika Vasilije jasno razlikuje Crnogorce i Srbe: Crnogorci su slobodni narod, a Srbi su “bratski hrišćanski narod” koji je pod Turcima.
Po prirodi stvari, ona znanja o istorijskom i nacionalnom identitetu Crnogoraca koja su imali vladika Danilo i Vasilije, nijesu bila i svojina većine Crnogoraca. Nesporno je da u Crnoj Gori Danilovog ili Vasilijevog doba, gdje su samo sveštena lica i poneki glavar bili elementarno pismeni, ovakvi stavovi i nijesu mogli pripadati širem krugu ljudi. Izvora koji bi dokazali suprotno, naravno, nema, a jedini sačuvani dokaz - crnogorske pjesme iz 18. vijeka, svjedoče o odsustvu razvijene svijesti o nacionalnom identitetu. Odsustvo takve svijesti karakteristično je ne samo za crnogorsko društvo, već i za gotovo sva balkanska društva 18. vijeka. Čak i sredinom 19. vijeka ruski diplomata Aleksandar Giljferding je prilikom obilaska Bosne primijetio da bosanski Srbi ne razlikuju vjersku od nacionalne pripadnosti, jer i njega, Giljferdinga, smatraju Srbinom samo zato što je pravoslavac.
I povjerenik srpske vlade u Bosni i Hercegovini, Toma Kovačević, zapisao je polovinom 19. vijeka da ovdje veći dio Srba “nema pojma o narodnosti”.
Kod većine Crnogoraca svijest o srpskoj nacionalnoj pripadnosti znatnije se počela učvršćivati tek tokom 19. vijeka, i to najprije u onom dijelu Crne Gore koji je bio pod direktnim političkim uticajem Cetinjske mitropolije. O širokoj rasprostranjenosti te svijesti u 18. vijeku ili ranije, mi nemamo relevantnih istorijskih izvora, što ne znači da je uopšte nije bilo. Međutim, to što je jedan crnogorski mitropolit u 18. vijeku zastupao stanovište o srpskom karakteru Crne Gore, ne znači da je u njegovo doba i većina Crnogoraca imala isti karakter nacionalne ili istorijske svijesti. Crnogorski vladika koji je napisao prvu istoriju Crne Gore, i nepismeni Crnogorac iz okoline Cetinja, nemaju ista izvorišta za formiranje nacionalne svijesti. Čak i u društvima sa mnogo razvijenijom kulturom, potrebno je da prođe dosta vremena da bi ideje i stanovišta koja zastupaju političke grupacije postale svojina većine. Istoričar koji svijest vladike Vasilija proglasi sviješću svih Crnogoraca njegovog doba, bez ikakvog uporišta generalizuje jednu pojavu i pravi logički neodrživu konstrukciju.
Srpska svijest u Crnoj Gori nesumnjivo nije bila pojava koju su crnogorski vladari iz porodice Petrović-Njegoš zatekli utemeljenom i snažnom u crnogorskom društvu, već je bila pojava koju su oni sami razvijali i učvršćivali. S druge strane, pogrešno bi bilo tvrditi da im je srpska svijest nametnuta od nekoga spolja ili da je neki izvanjac unio ovu svijest u Crnu Goru. Naprotiv, srpska svijest u Crnoj Gori izvorni je crnogorski proizvod, ali se ne može sporiti da su za njeno snaženje uveliko zaslužni i neki izvanjci. Prvi razlog za snaženje srpske svijesti u Crnoj Gori leži u činjenici da je saznajni krug crnogorskih vladika bio takav da im se srpski karakter Crne Gore nametao kao jedino istorijski utemeljeno stanovište. Čak i vladika Vasilije u predgovoru za “Istoriju Crne Gore” navodi da je svoje djelo isključivo pisao “iz mnogih srpskih istorija” koje se nalaze u manastirima.
Dakle, ni visoko obrazovani crnogorski vladika, koji je komunicirao sa obrazovanim svijetom, nije mogao iskoračiti iz začaranog crkvenog kruga u kome stoluju istorijski mitovi. Slična svijest bila je prisutna i kod vladike Petra I Petrovića Njegoša (1784 - 1830). U svojoj “Kratkoj istoriji Crne Gore” vladika piše da je Crna Gora uvijek bila prepoznatljivi dio Srpskog carstva, a da je tek poslije “plačevnome srbskog carstva padenija” postala potpuno državno samostalna.
Upravo ovakvu istorijsku tradiciju, koja je već bila dobila i svoju istoriografsku formu, vladičin nasljednik, Petar II doveo je do savršenstva i učinio je neizbrisivom u istorijskoj svijesti Crnogoraca. Crna Gora je, kako navodi Njegoš, “komatić od razvalinah našega carstva... ona je urna u koju je silno ime Dušanovo pribjeglo”.
Kada su crnogorski vladari prepoznali u ovakvoj istorijskoj retrospekciji upotrebljivu osnovu za svoje političke ciljeve, oni su snaženje ideje o srpskom karakteru Crne Gore ocijenili kao zadatak od državnog značaja. Taj spoj srpske ideologije i crnogorske politike dostigao je vrhunac u vrijeme knjaza Nikole (1860 - 1918), i od tada država preko svih institucija koje su joj na raspolaganju snaži svijest o srpskom karakteru Crne Gore i Crnogoraca.
Od prvih dana svoje vladavine knjaz Nikola je smatrao da će Osmansko carstvo na Balkanu zamijeniti nacionalne države, čije će teritorije odgovarati nekom istoričnom modelu iz srednjeg vijeka. Države koje je Osmansko carstvo srušilo biće obnovljene, uz integraciju nacionalnih teritorija shodno istorijskom i etničkom principu. Šezdesetih godina 19. vijeka ovo nije bilo samo uvjerenje knjaza Nikole. I nekadašnji ruski poslanik u Carigradu, Novikov, je 1860. godine pisao da će se na Balkanu granice povlačiti “po plemenima i istorijskim uspomenama”.
Nikola je zbog svojih ciljeva gradio mit o “najboljim Srbima”
Kada se radi o srpskom narodu i o Crnoj Gori, za knjaza Nikolu je nekadašnje Dušanovo carstvo jedini istorični model koji nakon ukidanja turske vlasti na Balkanu treba slijediti u stvaranju srpske nacionalne države. U sklopu tog obnovljenog Dušanovog carstva, svoje mjesto treba da ima i Crna Gora, što je on smatrao istorijski utemeljenim rješenjem. Kako je za knjaza Nikolu Crna Gora bila dio nekadašnje srpske države, to je logično bilo da ona bude dio tog obnovljenog carstva, zajedno sa Srbijom, Bosnom, Hercegovinom, dijelom Dalmacije, Starom Srbijom i Makedonijom. Knjaz je vjerovao da se nakon rušenja Osmanskog carstva neće obnavljati ni Raška, ni Duklja, već da će se obnoviti Srpsko carstvo, kao istorična državna forma u kojoj je do turskog osvajanja živio srpski narod. Ukratko, jedan narod (srpski), jedna država (srpska). Prvenstveno zbog svojih dinastičkih interesa knjazu je bilo važno da istorijsku formu crnogorske državnosti veže za Srpsko carstvo. Ideja nacionalne integracije i stvaranje nacionalnih država, bila je tada (šezdesetih i sedamdesetih godina 19. vijeka) evropska realnost. Italijanski, njemački ili grčki nacionalni pokret, jesu realni uzori za knjaza Nikolu, i izvan tog modela on nije mogao promišljati političku stvarnost. Razlog više da vjeruje u proces nacionalnih integracija na Balkanu nakon rušenja Osmanskog carstva, pa time i u “obnavljanje” Dušanovog carstva, bilo je i diskretno uvjeravanje iz Petrograda da će Rusija tobože stati iza ovog političkog projekta. Početkom 1869. godine u Petrogradu mu je indirektno stavljeno do znanja da Rusija računa na njega kao na budućeg nosioca Dušanove krune. Zato po ruskoj preporuci, sve do ostvarenja tog velikog cilja, Crna Gora treba da bude stožer nacionalno-političke borbe srpskog naroda, kako bi u trenutku stvaranja Carstva ona bila njegovo prirodno političko jezgro, što bi i njoj i njenom knjazu obezbijedilo i pravo na “prvjenstvo”, i samo “prvjenstvo”. Ovakve su ruske sugestije snažno uticale na knjaza Nikolu, tako da više nije bilo izgleda da bi ga bilo što moglo razuvjeriti da će balkanska politika krenuti drugačijim tokom ili da će buduća pozicija Crne Gore biti drugačija od one koju su joj u Petrogradu namijenili. Kada je iz Rusije krenuo za Crnu Goru sa tobožnjom sabljom kralja Milutina, koju mu je ruski car teatralno darovao kao istorijskom nasljedniku Nemanjića, knjaz Nikola, možda, nije pretpostavljao koji su stvarni razlozi ovih ruskih “dobročinstava”. Crna Gora je trebalo biti polazna tačka ponovnog uspostavljanja ruske balkanske dominacije, i centar odakle će se plesti mreže protiv austrofilske Srbije. Lukavi Rusi su umješno koristili slavoljubivog knjaza, stavljajući mu u izgled političku budućnost u koju ni sami nijesu vjerovali. U Petrogradu nijesu mnogo cijenili političke sposobnosti knjaza Nikole, ali su znali da se pothranjivanjem njegovih ambicija mnogo može učiniti. Takva ruska politika ubrzo je dala rezultat, pa je ruski konzul Jonin bio svjedok knjaževog razmišljanja o Prizrenu kao o budućem glavnom gradu Crne Gore. Joninov prethodnik na mjestu ruskog konzula u Dubrovniku, Konstantin Petković, sve je to objašnjavao knjaževom opsesijom da Crna Gora bude Pijemont na Balkanu, a on (knjaz) balkanski Viktor Emanuelo. U ovakvom promišljanju političke budućnosti Crne Gore i balkanskih nacionalnih kretanja uopšte, knjazu Nikoli se kao ključni problem nametalo - dinastičko pitanje. Jer, ukoliko dođe do integracije “srpskih zemalja” (Srbija, Crna Gora, Bosna, Hercegovina, Stara Srbija, Makedonija...) u jednu državu, onda će se kao ključno pitanje javiti dinastičko pitanje, budući da postoje dvije dinastije koje pretenduju, i koje imaju istorijsko pravo na prijesto “obnovljenog” Carstva.
Čitavoj državnoj strategiji i politici Crne Gore, on je ovu hipotetičku konstrukciju nametnuo kao krajnji problem koji treba u određenom trenutku da riješi. I crnogorska državotvorna ideja bila je prilagođena ovakvom njegovom političkom diskursu.
Najkraće rečeno, za knjaza Nikolu postoje dvije političke neminovnosti: stvaranje ujedinjene srpske države i eliminisanje jedne od dvije dinastije koje na presto te države pretenduju. Dolazak knjažev na čelo te nove države bilo je zato pitanje političkog opstanka dinastije kojoj je pripadao. Tretirajući to kao svoje sudbinsko pitanje, knjaz Nikola je sve podredio zauzimanju prijestola u ovoj budućoj državi. Upravo takvom njegovom političkom cilju trebala je ideologija koja će osnažiti uvjerenje da su Crnogorci “najbolji Srbi”, a Crna Gora “oduvijek slobodna srpska zemlja”. Sa Crnogorcima kao najboljim Srbima i Crnom Gorom kao oduvijek slobodnom srpskom zemljom, prirodnom je i pravednom izgledala njegova težnja da zasjedne na prijesto buduće velike srpske države. I crnogorska javna misao njegovog doba, i crnogorski školski sistem bili su pedeset godina u službi te njegove opsesije.
U stvaranju nacionalne svijesti školski sistem ima posebno važnu ulogu, jer svojom strukturom obuhvata cjelokupnu populaciju određenog uzrasta i nameće joj unaprijed utvrđene nastavne sadržaje. Tim sistemom, razumije se, upravlja državna vlast, koja određuje personalnu strukturu školskih institucija, kreira nastavne sadržaje i utvrđuje vrijednosti i principe koje škola treba da populariše. Upravo zbog toga država ima mogućnost da preko školskih institucija utiče na formiranje i učvršćivanje svijesti koja odgovara njenim političkim ciljevima, kao i da utiče na stvaranje uvjerenja koje ona smatra poželjnim. Iako se škola zvanično smatra vaspitno-obrazovnom institucijom, država od nje prvenstveno očekuje da od učenika stvori vjerne i lojalne podanike koji će usvojiti sistem vrijednosti poželjan za nju u njene političke ciljeve, a ne samo ljude s određenim znanjima. Da bi škola takvu ulogu mogla ostvariti, državna vlast u nastavne sadržaje ugrađuje svoja ideološka stanovišta i svoj sistem društvenih vrijednosti, tako da se jednoj brojnoj i ideološki još neoblikovanoj populaciji nameću uvjerenja političke grupacije koja kontroliše školski sistem. Školski sistem time postaje izvorište “profane religije” (A. Asman), koja oblikuje i unificira svijest jednog društva.
Ovakva uloga škole postaje sve dominantnija od početka 19. vijeka, najprije u njemačkim pokrajinama, kada ona prestaje biti institucija u kojoj se isključivo stiču znanja, i postaje institucija za oblikovanje nacionalne svijesti. Tu politizaciju obrazovanja uslovila je potreba političke elite da u vrijeme zrijevanja nacionalnih pokreta dobije u ovom dijelu populacije što više sljedbenika. Škola je tako stvarala kolektivnu svijest koja je za ciljeve vladajuće političke elite bila najpoželjnija.
I crnogorski školski sistem je tokom 19. vijeka bio podređen ciljevima vladajuće političke grupacije, koja je svoja ideološka stanovišta ugradila u obrazovne sadržaje. Na taj način formirana je poželjna nacionalna svijest podanika, koji su usvajajući određena znanja, usvajali i djelove jednog ideološkog sistema. Kada je taj proces učenja ideologije okončan, i kada su zvanična ideološka polazišta uglavnom prihvaćena kao sopstvena uvjerenja, ovim ljudima su ciljevi državne politike izgledali pravedni, logični i, nadasve, istorijski utemeljeni. Po prirodi stvari, takve ciljeve oni su bili spremni da slijede, da se za njih bore, i što je jednako važno, da podržavaju onu političku grupaciju koja se za te ciljeve zalaže.
Težilo se da crnogorski đaci budu “zadahnuti jednom mišlju srpstva”
Pravilo je da ljudi koji steknu uvjerenje da je neki politički cilj istorijski utemeljen, smatraju da to nije samo cilj ove ili one političke grupacije, već je to - zajednički cilj. Društvo koje svoju svijest o zajedništvu temelji na istoriji, političke ciljeve koji se predstavljaju istorijski utemeljenim neminovno mora smatrati zajedničkim. Zato nije slučajno što je u crnogorskim školama tokom 19. vijeka razvijana svijest o zajedništvu koje je utemeljeno na zajedničkoj istorijskoj sudbini, i svijest o političkim ciljevima koji imaju istorijsko uporište. Posljednjih godina vladavine knjaza Danila (1851 - 1860) učinjeni su prvi pokušaji da crnogorska škola dobije savremeniji nastavni plan i program koji će omogućiti da crnogorski đaci osim čitanja, pisanja, računanja i osnovnih pojmova iz vjeronauke, steknu i osnovna znanja iz opšte i nacionalne istorije, crkvene istorije, geografije, psihologije. Prvi nastavni plan za crnogorsku osnovnu školu napisao je 1856. Stevan Petranović, Srbin iz Vojvodine. Prvi pokušaji da se crnogorska škola učini modernijom, nijesu tada donijeli preobražaj koji se očekivao, ali su pokazali namjeru državne vlasti da školu učini institucijom koja je bliža dvoru nego manastiru. Ta namjera u potpunosti je ostvarena već prvih godina vladavine knjaza Nikole, kada je crnogorski školski sistem počeo da dobija ulogu državnog instrumenta za odgajanje jedne nove ideološke svijesti. Stalni porast broja škola, učitelja i učenika, činio je njegov uticaj sve većim i značajnijim. Šezdesetih godina 19. vijeka otvoreno je deset novih osnovnih škola, tako da ih je ukupno bilo jedanaest, a 1860. ustanovljeno je i Načelstvo narodne prosvjete. Uvedena je i dužnost školskog nadzornika (1862), koji je od 1869. imao zvanje glavnog školskog nadzornika. Već 1871. godine bila je u Crnoj Gori 31 škola, a do rata 1876. otvorena je još 21 škola. Školske 1875/76. godine u Crnoj Gori je bilo 2146 učenika i 97 učenica. Nekoliko godina nakon “Veljeg rata” u Knjaževini Crnoj Gori bilo je 48 osnovnih škola (42 državne i 6 privatnih), a pohađalo ih je 3140 učenika. Petnaestak godina kasnije (1900) bile su 104 osnovne škole (77 državnih i 27 privatnih) sa preko 5500 učenika. U isto vrijeme, Crna Gora je imala 134 učitelja. Od srednjih škola postojala je Bogoslovija (osnovana 1869), koja je 1887. godine postala Bogoslovsko-učiteljska škola, Djevojački institut i realna Gimnazija na Cetinju (1880), koja je 1902. godine prerasla u klasičnu. Broj učenika srednjih škola nije bio velik. Primjera radi, Cetinjsku gimnaziju je 1885. pohađao 91 učenik, dok su u prvi razred klasične gimnazije (1902) bila upisana 104 učenika.
Prvim crnogorskim školskim zakonom, koji je donesen 1870. godine, ozvaničena je kontrola države nad školskim sistemom. Ovim zakonom utvrđuje se da su crnogorske škole pod “zakriljem crnogorske vlade, a pod nadzorom glavnog školskog nadzornika”. Glavnog školskog nadzornika imenovala je crnogorska vlada, a on je postavljao i kontrolisao sve učitelje i škole u Crnoj Gori. Prema ovom zakonu, nastava je bila obavezna za svu djecu iz imućnijih porodica, dok je siromašnijim porodicama ostavljeno pravo da odluče hoće li ili neće slati svoju djecu u školu. U isto vrijeme kada je donesen školski zakon, glavni školski nadzornik Milan Kostić napisao je novi nastavni plan i program za crnogorske osnovne škole, kao i metodička uputstva za učitelje. Posebna pažnja bila je posvećena izučavanju istorije (“povjesnice”), jer se smatralo da je ovaj predmet najvažniji za oblikovanje nacionalne svijesti učenika. U uputstvu koje je napisao Kostić navodi se da “povesnicu uče deca da znaju: ko su bili njihovi pretci i stari; šta su i ko su oni, i šta treba da budu oni i ceo narod srpski... Tu će im učitelji uzdizati prave zasluge pojedinih uzvišenih lica, bilo careva, bilo drugih junaka, koji su radili za korist i sreću svoga naroda, koji su bili čisti karakteri, koji su prezirali sebične celi, a radili više za opšti napredak. Tom prilikom davaće učitelj deci lepe primere, koji će im služiti kao pravac njihovog rada i ponašanja u njihovom životu”.
Ovo uputstvo nedvosmisleno ukazuje da je nastava istorije smatrana kao pomoćno sredstvo za stvaranje poželjne nacionalne svijesti. Predavanja iz istorije trebalo je učenicima da ukažu na njihove nacionalne zadatke u budućnosti, i na političke ideale koje treba da slijede. Tako je crnogorski školski sistem dobio programske sadržaje u koje su bile uvezene niti zvanične ideologije. U to vrijeme istorija se u crnogorskim školama učila iz dva udžbenika: “Prva znanja za osnovne srbske škole” i “Kratka istorija srbskog naroda za osnovne srbske škole”. Ovi udžbenici štampani su na Cetinju 1868. godine, a kao osnova za oba udžbenika poslužili su udžbenici koji su korišćeni u Knjaževini Srbiji. Cetinjski profesor Špiro Kovačević bio je priređivač ovih udžbenika, i autor poglavlja koja se odnose na istoriju Crne Gore.
Odmah poslije završetka rata (1878) donesen je novi zakon o osnovnim školama, kojim su unijete neke izmjene u crnogorski školski sistem. Školovanje je postalo obavezno i besplatno za svu djecu stariju od sedam godina, osim ukoliko su fizički ili mentalno bolesna. Priznata je i ravnopravnost sve tri konfesije u školi, kao i pravo njihovih sveštenika da se staraju o izvođenju vjerske nastave. Razumijevanje koje je prema nepravoslavcima pokazivala kada je u pitanju vjerska nastava, država nije pokazivala kada su u pitanju nastavni sadržaji i predmeti kojima se oblikuje nacionalna svijest. Utvrdivši školskim zakonom da nastavni plan podjednako važi i za pravoslavce i nepravoslavce, država je pokazala namjeru da uz pomoć školskog sistema učvrsti kod svih svojih podanika istovjetnu istorijsku i nacionalnu svijest. Vojvoda Simo Popović, upravitelj vjerski mješovite Primorske nahije, bio je jedan od glavnih nosilaca te ideje. U pismu crnogorskom ministru prosvjete Jovanu Pavloviću on kaže da u vjerski mješovitim sredinama ne treba otvarati zasebne škole, već da treba otvoriti jednu školu koju moraju pohađati sva djeca, bez obzira kojoj vjeri pripadaju. U tim školama predavalo bi se po istom nastavnom programu kao i u školama u kojima uče isključivo pravoslavci. No, vojvoda Popović smatra da treba da postoje dva učitelja - “jedan Srbin, jedan Turčin, odža”.
Učitelj Srbin držao bi nastavu učenicima i jedne i druge vjeroispovijesti, dok bi učitelj Turčin držao vjersku nastavu i nastavu turskog jezika samo djeci islamske vjeroispovijesti. Dakle, pored jednog časa za vjeronauku i maternji jezik, koji bi držao ovaj hodža, i koji bi posebno pohađali učenici islamske vjeroispovijesti, sva nastava bi se držala na srpskom jeziku. “Glavno je”, kaže vojvoda Simo Popović, “da tur. i arb. đeca nauče u ovoj školi srpski. Za to predavanje mora biti srpsko”. On takođe smatra da je od najveće važnosti za državu da Albanci (“ovi sasvijem tuđ ni narod”) nauče srpski jezik, kako bi postali podložniji ideološkom uticaju crnogorske države. Da je učenje srpskog jezika u školi bilo značajno za stvaranje srpske svijesti kod muslimana i katolika, smatrala je i uprava osnovne škole u vjerski mješovitom Baru. U pismu Glavnom školskom nadzorništvu uprava škole predlaže da se u Baru otvori još jedna škola (ženska) kako bi što više djece bilo obuhvaćeno nastavom srpskog jezika, pa bi iz tih škola izlazili učenici i učenice koji bi zasigurno bili “zadahnuti jednom mišlju srpstva i vjerno privrženi svojoj domovini”.
Da škola oblikuje Srbo-Crnogorce i sprema ih za “kosovsku osvetu”
Brigu o stvaranju srpske nacionalne svijesti kod učenika islamske vjeroispovijesti vodio je i učitelj osnovne škole u Mrkojevićima, koji je nadzirao rad njihovog vjeroučitelja. Sumnjajući da bi na časovima vjeronauke hodža mogao predavati nešto što bi bilo suprotno crnogorskim interesima, mrkojevićki učitelj je prisustvovao njegovim časovima. Kada je hodža učenicima rekao da su oni po nacionalnosti Turci, mrkojevićki učitelj mu je prigovorio da je to neistina, sugerišući mu da djeci objasni da oni nijesu Turci, iako su muhamedanske vjere.
O zadacima obrazovnog sistema, njegovom karakteru i profilu političko-ideološke svijesti koju on treba da stvori kod crnogorske školske populacije, često je pisano i u “Prosvjeti”, časopisu Ministarstva prosvjete i crkvenih poslova. Nesumnjivo da se u ovim člancima prepoznaju osnovna načela državne strategije u prosvjeti, ali i stanovište da je zadatak školskog sistema da oblikuje poželjnu ideološku svijest crnogorskih podanika. Početkom 1889. godine objavljen je programski članak ministra prosvjete Jovana Pavlovića “Treba li Crnoj Gori prosvjeta?”, kojim se naznačuju osnovni pravci obrazovne politike. Iz njegovog članka može se zaključiti da bi glavni cilj prosvjete u Crnoj Gori trebalo da bude formiranje poželjnih mentalitetskih i političkih odlika kod Crnogoraca, pa tek onda sticanje znanja. Kod crnogorske omladine potrebno je oblikovati i učvrstiti svijest koja će doprinositi njegovanju tradicionalnih vrijednosti, u prvom redu ratničkog i patriotskog duha, kao i svijest koja će uticati da se državni i nacionalni interesi smatraju najvažnijim. Obrazovni sistem, odnosno, sva znanja koja se u crnogorskim školama budu sticala, trebalo bi da koriste formiranju takvih ličnosti. Objašnjavano je da su ovakvi ciljevi crnogorskog obrazovnog sistema uslovljeni okolnostima u kojima se Crna Gora nalazi, kao i životno važnim državnim interesima. Navodno da samo Crnogorci koji se odlikuju junačkim duhom i visokom nacionalnom sviješću, mogu očuvati tekovine crnogorske borbe, u prvom redu državnu nezavisnost, a zatim da samo takvi Crnogorci mogu izvršiti uzvišenu nacionalnu misiju - misiju oslobođenja i ujedinjenja srpskog naroda. U suprotnom, tj. ukoliko Crnogorci ne bi imali ove poželjne osobine, bila bi dovedena u pitanje ne samo budućnost Crne Gore, nego i budućnost srpskog naroda. Nakon nekoliko opštih napomena o značaju prosvjete za razvoj jednog društva, Pavlović konstatuje da Crna Gora mora uložiti ogromne napore kako bi svoj prosvjetni sistem usavršila i dovela do zadovoljavajućeg nivoa, tim prije što je prosvjeta, zbog viševjekovnog crnogorskog ratovanja, zadugo bila zapostavljana. No, sada, nakon završetka “Veljeg rata”, kada su se prilike promijenile, Crna Gora mora mnogo veću pažnju posvetiti razvoju prosvjete i u ovim novim okolnostima svoju društvenu energiju usmjeriti na razvoj prosvjete. Navodno da ona to ne treba da radi samo radi sopstvenih interesa, već i zato što je kao uređena i razvijena država potrebna Srpstvu i Slovenstvu. Crnogorska škola trebalo je posebno da učvršćuje nacionalnu svijest (“Mi hoćemo da ostanemo Srbi Crnogorci”) i da od “malog Crnogorca” stvori velikog Crnogorca-borca. Navodno je i Gospodar preporučio da se u Crnoj Gori razvija prosvjeta “koja odgovara duhu i ponosu crnogorskog naroda - i da se razvijamo u srpsko-crnogorskoj naciji; da ne ovlada s nama kužna zapadna kultura, mekuštvo i mlitavilo”. Potreba da crnogorska škola razvija i učvšćuje ovakve osobine objašnjavana je političkim razlozima. Naime, “kosovske rane” još nijesu zaliječene, niti je crnogorski vojnik završio svoj sveti i uzvišeni zadatak. Taj zadatak biće, naravno, završen tek kada se tuđinskih okova oslobode “pokorena braća” koja već pet stotina godina čekaju crnogorsku vojsku.
Po prirodi stvari, ovakvim ciljevima crnogorskog obrazovnog sistema bio je prilagođen nastavni program. Posebno se prilagođavanje nastavnog programa političkim potrebama uočava u dijelu koji se odnosi na predmete od značaja za oblikovanje poželjne ideološke svijesti. Riječ je o predmetima čiji su sadržaji projekcija nacionalnog identiteta ili njegovo najvažnije izvorište, a ti predmeti su: istorija, jezik i književnost i, djelimično, geografija. Prvi nastavni plan za crnogorske osnovne škole, koji je 1870. napravio Milan Kostić, sadrži dosta uopštenu naznaku da se u trećem razredu osnovne škole opširno izučava istorija Crne Gore, a opšta srpska istorija ukratko, te da se u četvrtom razredu detaljnije uči srpska i crnogorska povjesnica. Tek se nastavnim planom za osnovne škole iz 1884. godine daju detaljnije programske smjernice nastave istorije. Prema ovom nastavnom planu, istorija se uči od drugog razreda. Na predavanjima iz istorije u drugom razredu osnovne škole trebalo je obraditi tri teme: pojam o srpskoj narodnosti, životopis knjaza Nikole i rodoslov dinastije Petrović-Njegoš. Nakon toga predviđeno je da se učenicima čitaju pjesme o crnogorsko-turskim bojevima, i to iz “Junačkog spomenika” vojvode Mirka Petrovića-Njegoša, pete knjige Vukovih “Srpskih narodnih pjesama” ili pjesničke zbirke “Gusle Crnogorske”. Učenici su imali obavezu da jednu pjesmu nauče napamet. U trećem razredu učila se istorija Crne Gore u srednjem i novom vijeku. Predavanja su počinjala izučavanjem perioda Nemanjićke vladavine u Crnoj Gori (“Crna Gora kao sastavni dio srpske države”), a zatim su slijedila predavanja o Balšićima i Crnojevićima. Poslije dinastije Crnojević obrađivan je period teokratske vlasti u Crnoj Gori, i to za vrijeme mitropolita iz “raznih plemena” i mitropolita iz porodice Petrović-Njegoš. Isto kao i u prethodnom razredu, i u trećem razredu predviđena su predavanja o srpskoj narodnosti, ali uz napomenu da sada ovu temu treba malo opširnije obraditi. Na kraju, iz istorije se učilo da postoje Srbi od tri vjere i da treba razlikovati vjersku od nacionalne pripadnosti. U četvrtom razredu osnovne škole predavala se opšta istorija srpskog naroda, za razliku od drugog i trećeg gdje se dominantno izučavala istorija Crne Gore. Najprije se učilo o Slovenima, a zatim o najranijoj istoriji Srba. Istorija Srba u srednjem vijeku podijeljena je u četiri perioda: Srbi pod županima, Srbi pod Nemanjićima, pretkosovsko doba i Srbi poslije Kosova. Izučavanje istorije Srba u novom vijeku obuhvatalo je period od 1804. do 1872. godine. Nastavnim planom koji je donesen 1895. godine predmet “Istorija” preimenovan je u “Srpska istorija”, i umjesto od drugog, počinjala je da se izučava od trećeg razreda. U trećem razredu osnovne škole u okviru “Srpske istorije” izučavala se istorija Crne Gore, dok se u četvrtom učila prošlost ostalih “srpskih zemalja”. Nastavnim planom bilo je predviđeno da se u trećem razredu najprije stiču znanja o samom pojmu srpske narodnosti, a zatim o podjeli Srba na pravoslavce, rimokatolike i muhamedance, i razlici između vjere i narodnosti. Nakon toga, istorija Crne Gore obrađivana je po sljedećim periodima: Crna Gora kao sastavni dio srpskih zemalja, Crna Gora u doba Balšića, Crna Gora u doba Crnojevića, Crna Gora u doba vladika iz raznih plemena, i napokon, epoha Petrovića-Njegoša sa odgovarajućom periodizacijom.
Cilj škole je bio da vaspita “Srbina, a ne kosmopolitu”
U četvrtom razredu osnovne škole izučavanje “Srpske istorije” započinjalo je objašnjavanjem pojma o Slovenima i slovenskim narodima, a zatim se govorilo o Srbima, njihovom doseljavanju na Balkan i njihovom narodnom životu. Bilo je predviđeno i da se izučava istorija Srba pod županima, Srbija u vrijeme Nemanjića, srpska Despotovina, stradanja i seobe Srba, Karađorđev ustanak, ustanak pod vođstvom Miloša Obrenovića, i Srbija u vrijeme Karađorđevića i Obrenovića. Uz ovaj nastavni plan prosvjetne vlasti su učiteljima dale i posebno uputstvo o zadacima izučavanja “Srpske istorije”. U tom uputstvu se navodi da je cilj predavanja iz srpske istorije da se učenici upoznaju s najglavnijim događajima iz srpske prošlosti, kako bi se kod njih razvila ljubav prema svome narodu i otadžbini, i snažila volja za junačka i plemenita djela. Učiteljima je napomenuto da istorija ima posebno važno mjesto u razvijanju patriotskih osjećaja, rodoljublja i junačkog duha, te da zbog toga treba obratiti pažnju na način na koji se istorija predaje. Predavanja iz istorije, kako se kaže, treba kod učenika da razviju “živo osjećanje za našu prošlost, za našeg Gospodara i za našu srpsku državu”. Zbog svoje tematike, nastava istorije se smatra najpogodnijom za razvijanje patriotskog i junačkog duha, koji je Crnoj Gori potreban.
Nastava istorije pretrpjela je izvjesne promjene novim nastavnim programom, koji je donijet 1908. godine. Zadržan je naziv predmeta “Srpska istorija” i raspored izučavanja (treći i četvrti razred), ali je unekoliko promijenjena struktura gradiva. U oba razreda zajedno se izučavala crnogorska istorija (kao dio srpske) i opšta srpska istorija. U trećem razredu učila se opštesrpska istorija od najranijih vremena do Kosovske bitke, i tek neznatno istorija Crne Gore u vrijeme Vojislavljevića, dok je u četvrtom razredu bilo obratno. Zanimljivo, po prvi put predavanja iz crnogorske istorije u trećem razredu ne počinju Balšićima, već Vojislavljevićima, što će reći, prednemanjićkim periodom. Od Vojislavljevića pominje se Vojislav i kraljevi Mihailo i Bodin. U vezi sa Mihailom i Bodinom napominje se da prilikom obrade njihove vladavine posebno treba obratiti pažnju na njihove pokušaje da ujedine srpski narod. U četvrtom razredu izučava se “Srpska istorija” od Balšića do knjaza Nikole, tj. istorija Crne Gore, dok se istorija ostalih “srpskih zemalja” izučava u neznatnom obimu. Kao cilj izučavanja istorije u trećem i četvrtom razredu, navodi se poznavanje prošlosti svoga naroda i buđenje patriotskih i nacionalnih osjećanja.
Za razliku od osnovne škole, nastava istorije u gimnaziji nije imala obilježja dominantno nacionalne discipline. U gimnaziji se uglavnom izučavala opšta istorija, zbog čega u nazivu predmeta nema pridjeva “srpska”. Nacionalna istorija, tj. “srpska istorija” dominantno je bila zastupljena u osnovnoj školi, dok je u nastavi istorije u gimnaziji taj udio nacionalne istorije bio neznatan. Za crnogorsku vlast nastava istorije u osnovnoj školi imala je veći značaj nego u gimnaziji, jer je osnovnim školovanjem bio obuhvaćen mnogo veći dio populacije. Osnovnih škola bilo je nekoliko desetina, pa i više od stotinu, dok je zadugo postojala samo gimnazija na Cetinju. Prema Nastavnom planu za crnogorsku (realnu) gimnaziju iz 1886. godine, istorija se učila od drugog do četvrtog razreda. U drugom razredu izučavala se Praistorija i Stari vijek, dok se u trećem učila istorija Srednjeg vijeka. U četvrtom razredu učila se istorija Novog vijeka i tek neznatno istorija “srpskih zemalja”. Udio nacionalne istorije u gimnazijskom predmetu povećan je početkom 20. vijeka, kada je na Cetinju počela s radom viša (osmorazredna) gimnazija (1902). Tada je povećan broj razreda i časova istorije, što je dalo prostora za povećanje nastavnih sadržaja. Nastavni plan i program za (klasičnu) gimnaziju, koji je donesen 1907. godine, predviđa da se istorija izučava od drugog do osmog razreda (od drugog do četvrtog po dva časa nedjeljno, a od petog do osmog po tri časa nedjeljno). U drugom razredu gimnazije učila se istorija Starog vijeka, dok se u trećem učila istorija srpskog naroda do kraja 15. vijeka, uz pregled najvažnijih događaja iz opšte istorije Srednjeg vijeka. Istorija srpskog naroda poslije propasti srpskih država, s posebnim osvrtom na istoriju Crne Gore, učila se u četvrtom razredu. Predavanja su obuhvatala dosta širok period - od pada pod tursku vlast do najnovijih događaja. U petom razredu učila se ponovo istorija starog vijeka, ali ovoga puta s posebnim osvrtom na kulturne prilike. U šestom i sedmom razredu dominirala je opšta istorija Srednjeg i Novog vijeka, uz osvrt na događaje iz istorije srpskog naroda koji imaju dodirnih tačaka sa opštom istorijom ovih perioda. Istorija srpskog naroda, i posebno istorija Crne Gore, u 19. vijeku učila se u osmom razredu gimnazije. Ovakav izbor sadržaja iz nacionalne (srpske i crnogorske) istorije nesumnjivo ukazuje na činjenicu da je državna vlast željela da ovaj predmet posluži stvaranju srpske nacionalne svijesti crnogorskih učenika, odnosno, učvršćivanju svijesti o pripadnosti srpskom narodu. Čak je isticano da na časovima istorije treba posebno obratiti pažnju na sadržaje koji se tiču nacionalnog identiteta, odnosno, sadržaje koji govore o srpskoj narodnosti. Takav zadatak istorije potpuno odgovara proklamovanom cilju crnogorske škole, koja, kako se ističe, treba da vaspitava “Srbina, a ne kosmopolita”. Ovakva nacionalna svijest bila je, u stvari, temelj za političku svijest crnogorskih učenika, koja je sa stanovišta državne vlasti bila najpoželjnija. Kada se kod crnogorskih đaka usadi srpska nacionalna svijest, onda će oni lako prihvatiti i proklamovane ciljeve državne politike Crne Gore koji su utemeljeni na ideologiji nacionalnog oslobođenja i ujedinjenja. Primjera radi, čim se kod učenika uz pomoć udžbeničkih sadržaja učvrsti svijest da pripadaju srpskom narodu, i to onom njegovom “najboljem” dijelu, čiji elitizam potvrđuje istorija, onda je prirodno da takvi učenici smatraju za svoj nacionalni zadatak - borbu za oslobođenje pokorenih djelova svog naroda, a za svoj ideal - državno ujedinjenje naroda kojemu pripadaju. Učvršćivanjem takve svijesti kod crnogorske školske populacije, državna vlast dobijala je armiju privrženika za svoje političke ciljeve, a državna ideologija armiju “vjernika” na koje može imati veoma djelotvoran uticaj. To je, uostalom, njen suštinski zadatak u vrijeme kada se otvoreno govori da crnogorska borba još nije završena i da je novi nacionalni rat stvar bliske budućnosti. Zbog toga se u nekim tekstovima, u kojima se tretira pitanje vaspitanja najmlađe populacije, daju jasni nagovještaji da Crnoj Gori trebaju nove generacije ratnika i nacionalnih boraca čiji profil političke svijesti treba da nalikuje svijesti ratnika s Vučjeg dola. Upravo nastava istorije trebalo je da bude izvor primjera koji će uticati na oblikovanje takve svijesti i usvajanje poželjnih političkih stavova i ideala. U jednom se članku navodi da predavanje o vladici Danilu ne treba samo da posluži učenju činjenica iz njegovog života, već prvenstveno usvajanju moralnih načela i političkih ideala koje on personifikuje.
U crnogorskim školama pjevalo se “Rado ide Srbin u vojnike”
Ako je vladika Danilo i pored svih opasnosti išao u Zetu kod svoje pokorene braće, onda i učenici, zaneseni njegovim primjerom, treba da usvoje načelo da je pomoć pokorenim sunarodnicima njihova najviša moralna obaveza. Podsticanjem ovakvih analogija u nastavi istorije, kod učenika se formiraju mjerila koja će kasnije odrediti njihove postupke i političke stavove. Već krajem 19. vijeka u crnogorskoj periodici iznijet je stav da istorija pomaže “rasvjetljavanju sadašnjosti” i predviđanju budućnosti, te da je ona patriotska disciplina koja formira karakter i rodoljubivi duh. Poželjni karakter nacionalne svijesti koji je prvenstveno trebalo stvoriti učenjem istorije, podstican je programskim sadržajima još nekih predmeta, iako se uloga tih nastavnih predmeta u stvaranju poželjne svijesti ne može porediti s ulogom istorije. Sadržaji od značaja za stvaranje nacionalne svijesti bili su zastupljeni u predmetima: srpski jezik, geografija, pjevanje. Razvijanje patriotskih i nacionalnih osjećanja bilo je označeno kao cilj nastave srpskog jezika, što se pokušavalo postići korišćenjem odabranih tekstova i pjesama sa nacionalnom ili istorijskom tematikom. I za nastavu geografije kaže se da treba da služi buđenju ljubavi prema otadžbini. Prema nastavnim programima za crnogorske osnovne škole, u nastavi geografije najveća pažnja posvećivana je izučavanju prostora Crne Gore, a zatim izučavanju “ostalih srpskih zemalja”. U te srpske zemlje ubrajaju se: Dalmacija, Bosna i Hercegovina, Stara Srbija, Kraljevina Srbija, Makedonija, Banat, Bačka , Srem, Slavonija, Hrvatska i Istra. Nastavnim programom koji je usvojen 1908. iz “srpskih zemalja” izdvojene su kao posebna nastavna cjelina oblasti na koje Crna Gora pretenduje ili polaže “istorijsko pravo” (Stara Srbija, Albanija, Hercegovina, Boka Kotorska).
Sadržaji koji mogu snažiti nacionalnu svijest bili su obavezni i na časovima pjevanja. Crnogorski đaci su na ovim časovima pjevali razne patriotske pjesme (“Ja sam Srbin, srpski sin”, “Polećela dva anđela”, “Onamo, onamo”, “Ustaj, ustaj Srbine”, “Rado ide Srbin u vojnike”, “Srpsko kolo”).
Crnogorski udžbenici istorije, od prvog do posljednjeg, imali su gotovo istovjetan programski karakter i istoriografsku koncepciju. U manjoj ili većoj mjeri mijenjala se njihova forma i stil, ali su istoriografske teze bile skoro pedeset godina nepromijenjene. Takva postojanost istoriografskih teza u crnogorskim udžbenicima istorije nije bila uzrokovana neširenjem kruga istorijskih znanja, već nepromjenljivošću političkih ciljeva kojim su ovi ideologizirani udžbenici trebali da služe. Ma kakva bila nova istorijska saznanja iz nacionalne prošlosti, crnogorska vlast ih zbog svojih političkih ciljeva nije mogla učiniti dijelom školskog programa ukoliko ona narušavaju teze o crnogorskom elitizmu, zaslugama Crne Gore za srpski narod, neprekinutoj niti slobode i državnosti. Istorijska nauka mogla je koraknuti naprijed i džinovskim korakom, ali je crnogorska politička računica uglavnom bila na istom mjestu. Istorijska koncepcija nacionalne prošlosti, koja je bila usklađena s političkim ciljevima crnogorske vlasti, i koja je u potpunosti bila u njihovoj službi, mogla se mijenjati jedino ukoliko su to ovi politički ciljevi zahtijevali. Kako takve potrebe nije bilo, “školska istorija” čvrsto se držala istoriografskih stanovišta koja su učvršćivala svijest o crnogorskom elitizmu, i tako snažila ideološku osnovu na kojoj su počivali glavni ciljevi državne politike.
Prvi crnogorski udžbenik istorije za osnovne škole, koji je publikovan 1868. godine, unio je u svijest školske populacije istoriografsku priču o Crnoj Gori i Crnogorcima koja je u potpunosti odgovarala političkim interesima cetinjskog Dvora. Ovaj udžbenik tretirao je Crnogorce kao elitni dio srpskog naroda, i to onaj koji je uspio da očuva svoju slobodu i poslije Kosovskog poraza. Činjenica da se istorija Crne Gore uči iz udžbenika čiji je naziv - “Kratka istorija srbskog naroda za osnovne srbske škole”, dovoljno govori o tome. Kao što su Crnogorci dio srpskog naroda, tako je, po prirodi stvari, i Crna Gora nezavisna srpska država, koja je očuvala politički kontinuitet Srpskog carstva, i koja je zauzela mjesto predvodnice nacionalne borbe srpskog naroda. Prvi crnogorski udžbenik istorije imao je dva dijela: prvi, u kome se obrađuje opšta istorija srpskog naroda (str. 3 - 85); i drugi u kome se obrađuje istorija Crne Gore (str. 86 - 104). Najprije se govori o prapostojbini srpskog naroda i njihovom doseljenju na Balkan. Već iz tog prvog poglavlja udžbenika, crnogorski učenici su mogli saznati koje su “srpske zemlje”, odnosno, koji je to prostor na Balkanu koji pripada srpskom narodu. Ukratko, Srbi su naselili prostor od Jadranskog mora do Morave i Timoka, i od Dunava i Save do Drača. Četiri najvažnija srpska grada na četiri strane svijeta, bili su: Niš, Kotor, Bar i Beograd. U narednom poglavlju govori se o razdoblju srpskih župana, a zatim o vladavini prvih srpskih kraljeva (1010 - 1159). Prvim srpskim kraljem, odnosno, kraljem Srbije, smatra se Vladimir. Riječ je, naravno, o dukljanskom knezu Vladimiru, o kome važne podatke daje “Ljetopis popa Dukljanina”, mada se u ovom udžbeniku to ne pominje. Kraljem Srbije naziva se i dukljanski knez Vojislav, osnivač dinastije Vojislavljevića, za koga se kaže da je četvrt vijeka vladao Srbijom. Srbijom je, takođe vladao i njegov sin Mihailo, dok se za Mihailovog sina Bodina kaže da je bio rođak srpskog kralja. Navodi se da je Bodin učestvovao u ustanku Bugara, i da je kasnije prevratom došao na srpski prijesto. Nakon vladavine Vojislavljevića, koji se smatraju vladarima Srbije, slijedi poglavlje o Nemanjićima. Četvrto poglavlje udžbenika odnosi se na razdoblje kralja Vukašina i kneza Lazara, a peto na period od Kosovske bitke do Prvog srpskog ustanka (1389 - 1804). Posljednje poglavlje u prvom dijelu udžbenika obrađuje istoriju Srbije od 1804. do 1868. godine.
U prvom crnogorskom udžbeniku istorije, uostalom kao i u svim kasnijim, istorija Crne Gore počinje tek u doba Balšića. Time se hoće reći da je nezavisna crnogorska država stvorena tek nakon nestanka Srpskog carstva, silom istorijskih neprilika, a ne posljedicom nekih političkih težnji dinastije Balšić. Crna Gora koju su stvorili Balšići, sačuvala je svoju slobodu i onda “kad su Srbi svuda na sve strane svoju samostalnost izgubili”. Crna Gora je, kako se objašnjava, bila jedina zemlja gdje se neprekidno održala “srbska sloboda” i gdje se nezavisna politička vlast nije nikada prekidala. Nakon Balšića, Crnom Gorom su upravljali Crnojevići, a kada je posljednji Crnojević napustio zemlju, vlast je prešla na cetinjskog mitropolita, kome je Đurađ Crnojević dobrovoljno predao vlast. U vrijeme kada Crnom Gorom vladaju cetinjski mitropoliti, ona postaje pribježište za mnogobrojne srpske porodice koje zbog svog ponosa nijesu mogle trpjeti tursku vlast. Ovom tvrdnjom zaokružuje se istorijska osnova crnogorskog nacionalnog elitizma. Na period kada je Crna Gora sticala slavu na bojnom polju i branila svoju “vjekovnu nezavisnost” odnose se poglavlja o mitropolitima iz raznih plemena i vladarima iz porodice Petrović-Njegoš.
Novi udžbenici preuzimali su stare mitske konstrukcije
U čitavom tom periodu crnogorska istorija prepoznaje se po sjajnim pobjedama nad Turcima i po nemjerljivim žrtvama za oslobođenje srpskog naroda od tuđinske vlasti. Ovaj udžbenik istorije bio je u upotrebi tačno tri decenije. Godine 1872. poj-avilo se njegovo drugo izdanje, nešto izmijenjenog naziva, a 1887. treće izdanje sa nešto obimnijim preg-ledom vladavine gospodara iz dinastije Petrović-Njegoš.
Činjenice i slike iz prošlosti Crne Gore kojima se hranio mit o njenom nacionalnom elitizmu, slavnim pobjedama i junačkim žrtvama, ostale su netaknute. Kada je poslije trideset godina upotrebe ovaj udžbenik zamijenjen novim (1898), iz njega je preuzeta čitava ta mitska konstrukcija. Na tu mitsku konstrukciju nadodati su samo novi primjeri koji potvrđuju njenu “istinitost”. Naravno, pored očuvanja mitske slike crnogorske prošlosti, i novi udžbenik istorije imao je ulogu da učvrsti srpsku nacionalnu svijest Crnogoraca.
Udžbenik “Istorija srpskog naroda za treći i četvrti razred osnovne škole” (Cetinje, 1898), koji su priredili Milo Kovačević i Lazar Perović, imao je uvodno poglavlje u kome se ukratko ukazuje na osobenosti života ljudskih zajednica u praistorijskom razdoblju i objašnjavaju pojmovi “jezik”, “narod i narodnost”, “srpski narod”, “slovenski narod”. Za narod se kaže da je to zajednica srodnih plemena koja žive u jednoj zemlji, govore istim jezikom i imaju iste običaje. U odrednici “Srpski narod” navodi se da srpski narod sačinjavaju sva ona plemena koja govore srpskim jezikom. Kaže se i da se srpskim jezikom govori u Crnoj Gori, i da je to maternji jezik Crnogoraca. Srpskim jezikom, navodi se dalje, ne govori se samo u Crnoj Gori, već i u mnogim drugim krajevima gdje žive Srbi. Objašnjava se i da srpski narod ne čine pripadnici samo pravoslavne vjeroispovijesti, nego i ljudi koji su muhamedanske i rimokatoličke vjeroispovijesti. S tim u vezi, kaže se da vjera ne bi smjela da razdvaja Srbe, jer su svi oni braća “jedne krvi”, bez obzira kojoj vjeri pripadaju. Nakon objašnjenja ovih opštih pojmova, obrađuje se najraniji period istorije srpskog naroda - period od doseljavanja na Balkan do primanja hrišćanstva. Pored odjeljaka o vjerovanjima, običajima i društvenom životu Srba u ovom periodu, u posebnom se poglavlju govorilo o oblastima koje su Srbi na Balkanu naselili, i koje su postale njihova nova postojbina. Autori nabrajaju devet oblasti koje su u ranom srednjem vijeku naselili Srbi: Zetu, Hercegovinu, Bosnu, Dalmaciju, Rašku, Makedoniju, Braničevo, Mačvu i Srem. Kao prvi srpski vladar za koga istorija zna, navodi se raški župan Vlastimir, koji je vladao u 9. vijeku. Poslije njega, vladao je njegov sin Mutimir, a nakon Mutimira nastupilo je tridesetogodišnje razdoblje nemira i borbe za vlast između njegovih sinova. Ovo teško razdoblje za srpsku državu završilo se dolaskom na presto Časlava, praunuka Vlastimirovog. Za Časlava se kaže da je radio da sjedini što više srpskih zemalja i da osnuje snažnu srpsku državu, u čemu je i uspio, sjedinivši Rašku, Zetu, Hercegovinu i Bosnu. No, ta jedinstvena srpska država nije bila dugog vijeka, jer je poslije Časlavljeve smrti (oko 960. godine) ponovo došlo do unutrašnjih nemira i nesloge, što je rezultiralo raspadom jedinstvene srpske države. Upravo tada, krajem 10. vijeka, ističe se zetski župan Stefan Vojislav, koji je uspio da od Zete stvori nezavisnu državu. Tek tada je, dakle, nastala prva nezavisna slovenska država na prostoru Crne Gore. Tom nezavisnom srpskom državom vladao je najprije Vojislav, a nakon Vojislava njegov sin Mihailo, koji je, kako se kaže, “bio prvi koji je sebe nazvao srpskijem kraljem”. Poslije njega vladao je kralj Bodin, za koga se navodi da je kao “mudar i vrijedan srpski vladalac”, upravljao Zetom dvadeset godina, uspjevši da svojoj državi pripoji Rašku, Bosnu i dio Hercegovine. Umro je 1110. godine. Prema tome, u ovom udžbeniku se tvrdi da je prvi krunisani srpski vladalac (“prvovjenčani”) bio Mihailo Vojislavljević, zetski kralj, a ne Nemanjin sin Stefan (1217). Za istorijsko utemeljenje političkih aspiracija crnogorske dinastije to je bila veoma važna činjenica, koju je i na ovaj način trebalo istaći i usaditi u svijest najmlađe populacije. Kada se na taj način oblikuje njihova svijest, onda, naravno, knjaževa težnja za “prvjenstvom” izgleda prirodna i legitimna. Nakon ovog osvrta na vrijeme prvih zetskih kraljeva, u udžbeniku se obrađuje period slabljenja državne moći Zete, prvih decenija 12. vijeka. Za Zetu u ovom periodu navodno su karakteristični nemiri i sporenja oko vlasti, a isto takvo stanje vladalo je i u ostalim “srpskim zemljama”. Tek nakon nekoliko decenija došlo je do uspostavljanja političke stabilnosti, i to najprije u Raškoj, kada je veliki župan postao Stefan Nemanja. Pored namjere da osnaži Rašku, Nemanja je imao i veliku misao “da sjedini sve srpske zemlje u jednu veliku državu”. Vođen tom idejom, on je krenuo da pokorava srpske zemlje koje nijesu priznavale njegovu vlast. Pored Huma i nekih primorskih gradova, Nemanja je osvojio i Zetu, i tako je pripojio svojoj državi. Na taj način je on, kako se objašnjava, u djelo sproveo misao o “ujedinjenju svijeh srpskijeh zemalja”. Zatim se u udžbeniku srpske istorije obrađuje vladavina ostalih Nemanjića - od Stefana Provjenčanog do cara Uroša. Začudo, za Stefana Prvovjenčanog se, i pored već iznesene tvrdnje da je Mihailo Vojislavljević prvi krunisani srpski vladar, kaže kako se on nazivao “prvijem vjenčanijem kraljem srpskijem”. Poslije vladavine Nemanjića, predmet obrade je doba “cara” Lazara, Kosovska bitka, istorija Bosne i Hercegovine, srpska Despotovina i pad srpskih zemalja pod tursku vlast. Istoriji srpskog naroda u doba turske vladavine posvećeno je nekoliko poglavlja (Stradanje Srba, Iseljavanje Srba, Srpski uskoci i hajduci). Nakon ovih nastavnih jedinica, predmet obrade su Prvi i Drugi srpski ustanak, i vladavina srpskih kneževa: Miloša, Mihaila, Aleksandra, te kralja Milana Obrenovića (do 1893). Drugi dio udžbenika posvećen je istoriji Crne Gore. Prema usvojenoj koncepciji, istorija Crne Gore kao nezavisne države počinje tek od perioda Balšića. Do tada je ona, kako se tvrdi, bila dio jedinstvene srpske države. Za pisce udžbenika, vrijeme poslije smrti cara Uroša predstavlja period u kome se razvilo nekoliko srpskih državnosti (srbijanska, bosansko-hercegovačka, zetska, odnosno, crnogorska). Tek od tada, istorija Crne Gore ima prepoznatljiv, i u odnosu na Srbiju i ostale “srpske zemlje”, poseban državotvorni hod. Uzrok za to je, naravno, slabljenje državnog jedinstva Carstva nakon smrti cara Dušana i stalni turski upadi u srpske zemlje, što je onemogućavalo njihovo ponovno državno objedinjavanje. To je, dakle, koncepcija nacionalne istorije koja je imala svoju zvaničnu verifikaciju, i koja se preko školskog sistema željela nametnuti crnogorskim đacima.
Istorija Crne Gore u ovom udžbeniku počinje razdobljem Balšića, koji su vladali Zetom od 1367. do 1421. godine. Porodica Balšić, koja je upravljala Zetom u vrijeme cara Dušana, bila je, kako se tvrdi, u srodstvu sa carskom porodicom, a njen rodonačelnik Balša I, bio je “srpski plemić.
www.montenegrina.net/pages/pages1/istorija/cg_u_xix_vijeku/srpstvo_u_cg.htm