Bozur
Amicus
Posts: 5,515
|
Post by Bozur on Aug 16, 2012 21:55:47 GMT -5
Vreme previranja
___________________________________
Svi srpski vladari (1)
O najranijem životu i državi Srba u centralnim oblastima Balkanskog poluostrva veoma malo se zna. Po pisanju cara Konstantina Porfirogenita, vladarski sin koji je doveo Srbe umro je pre dolaska Bugara (tj. pre 680. godine). Posle njega vladali su njegov sin, unuk, pa redom arhonti (kneževi) od istog roda. Tome rodu ili familiji pripadali su i najraniji poznati srpski kneževi: Višeslav, Radoslav, Prosigoj i Vlastimir. No, prvi upravnik u delu osvojenih zemalja od strane Srba, Hrvata i Slovenaca postavljen je jedan plemenski starešina, ugledan i omiljen u narodu, po imenu Ljudevit (818 - 822.)
Prema istom izvoru Bugari i Srbi su živeli mirno, pokoravajući se carevima Vizantije, sve dok bugarski kan Presijam nije napao srpskog kneza Vlastimira. Rat je trajao tri godine, verovatno između 836. i 852. godine i u njemu je bugarski kan izgubio "većinu svoje vojske". To govori o jačini Vlastimirove države za koju se zna da je obuhvatala i delove današnje Hercegovine.
Vlastimira su nasledili sinovi: Mutimir, Strojimir i Gojnik. I oni su imali da izdrže bugarski napad. Bugarsku vojsku je, po svoj prilici, predvodio Vladimir, sin kana Borisa, ali neuspešno. I on i dvanaest bugarskih velmoža (boljara) pali su u srpsko zarobljeništvo. Srpski vladar ih je oslobodio i posle toga je zavladao mir. Knez Mutimir vladao je do 891/892. godine. To je doba kada je Vizantija bila još jaka i kada je držala celu istočnu jadransku obalu. Vlast vizantijskog cara i dalje su priznavali slovenski kneževi, a to se dokazuje time što su oni, kao vizantijski vojnici, ratovali u južnoj Italiji.
Krajem 9. veka Srbi su primili hrišćanstvo. Kao argumenat za to u nauci se uzima pojava prvih hrišćanskih svetačkih imena kod Srba. Zna se da su Vlastimirovi unuci dobili imena: Stefan (Mutimirov sin) i Petar (Gojnikov sin). Pretpostavlja se da su oni rođeni između 870. i 874. godine. Prva faza hristanizacije Srba veoma je malo poznata. Po svoj prilici prvi misionari bili su Metodijevi učenici i sveštenici arhiepiskopije iz Splita, koji su upotrebljavali latinski jezik. Izgleda da je hrišćanstvo najpre primio gornji sloj srpskog društva, a da je većina stanovništva dugo zadržala svoju staru slovensku pagansku religiju. Pretpostavlja se da su nastanak i praznovanje porodičnog praznika "slave" - kod Srba, u stvari izmenjeni oblici starog poštovanja predaka (kult predaka).
Ljudevit Posavski
Kada su Srbi, Hrvati i Slovenci u VII veku došli u zemlje u kojima sada stanuju, oni nisu imali nikakvu vojnu ni državnu organizaciju. Njihova najveća i jedina organizovana jedinica u to doba bilo je pleme; oni su po plemenima vojevali i po plemenima su se selili.
Prve pojmove o državi i državnoj organizaciji dobili su Srbi, Hrvati i Slovenci od Avara, sa kojima su došli u svoju novu otadžbinu, i u čijoj su državi kao pokoren narod u prvo vreme živeli. Ali, oni su uskoro u svojoj novoj otadžbini upoznali i vizantijsku državnu organizaciju, osobito onaj deo Srba i Hrvata što se spustio dole na jug i ušao u pokrajine kojima je u to doba vladalaVizantija.
Kada je Karlo Veliki 796. godine uništio avarsku državu i pokorio Avare, došli su Srbi,Hrvati i Slovenci, koji su do tog vremena bili pod Avarima, u dodir sa franačkom državom. Tako su Srbi, Hrvati i Slovenci, koji su stanovali u srednjem Podunavlju i u Posavini i Podravini (otprilike od Istre do Erdelja) došli pod franačku vlast. Za upravnika u tom delu osvojenih zemalja postavljen je jedan plemenski starešina, ugledan i omiljen u narodu, po imenu Ljudevit (818 - 822.).
Franci su veoma rđavo postupali sa pokorenim Srbima, Hrvatima i Slovencima, te je zbog toga u narodu nastalo silno vrenje i ubrzo je buknuo ustanak. Na čelo ustanka i za vođu njegovog istaknut je Ljudevit. Organizovati ustanak među nedisciplinovanim plemenima, koja su teglila svako na svoju stranu, i povesti borbu protiv silne franačke države, nije već sam sobom bio lak posao. Ali, pored toga, Ljudevit je odmah u početku ustanka imao da reši i drugo, jedno veoma teško i važno političko pitanje.
U isto doba kada je Ljudevit u Posavini spremao ustanak protiv Franaka, srpska plemena na Timoku, koja su posle njihovog dolaska u te krajeve bili pokorili Bugari, htela su da se oslobode bugarske okrutne vlasti. Ali, pošto nisu mogli pomišljati na to da se sami oslobode, reše Timočani da se obrate Francima i da zatraže njihovu pomoć i zaštitu. Za Ljudevita i one koji su spremali ustanak protiv Franaka, morala je vest o ovoj nameri Timočana biti veoma neprijatna. Stoga je Ljudevit pohitao da ubedi Timočane kako njima pod Francima neće biti ništa bolje no pod Bugarima, i da oni treba da se udruže sa srpskim, hrvatskim i slovenačkim plemenima u Posavini za zajedničku borbu i protiv Franaka i protiv Bugara. Krajem druge desetine IX veka (819. godine), pošto je iscrpeo sva sredstva da osigura narodu miran život, digao je Ljudevit u srednjem Podunavlju i u Posavini ustanak protiv Franaka. Odličan organizator, on je uspeo da podigne na oružje i da okupi oko sebe srpska, hrvatska i slovenačka plemena od Timoka do Triglava, i da stvori u malome prvu srpskohrvatsko-slovenačku državu, kakva je posle stvorena tek u naše dane, posle ravno hiljadu godina.
Ali, Ljudevit nije bio samo dobar organizator nego i odličan vojnik i političar.Čim je ustanak buknuo, poslali su Franci jednu veliku vojsku protiv ustanika, ali je Ljudevit tu vojsku razbio. Pobeda, međutim, njega nije zanela, on nije hteo da napusti teren pregovora i nadu na ostvarenje svojih težnji mirnim dogovorom. On je već i pre ustanka slao franačkom caru Ludviku, tužio se na zloupotrebe franačkih državnih organa i tražio je da se one uklone, i tek kad po njegovoj molbi i zahtevu ništa nije učinjeno, on se rešio na ustanak. Posle pobede nad franačkom vojskom Ljudevit se ponovo obratio franačkom dvoru sa uslovima, pod kojima bi bio voljan da položi oružje i da opet prizna franačku vrhovnu vlast. Međutim, njegovi uslovi nisu primljeni, a na ono što su Franci tražili, on nije mogao pristati, i stoga je bio primoran da nastavi nejednaku borbu protiv franačke carevine. Uspeh Ljudevitov na bojnom polju opredelio je, međutim, mnoga srpska, hrvatska i slovenačka plemena, koja u početku nisu uzela učešća u ustanku, da se takođe dignu na oružje i da se pridruže Ljudevitu.U to pođe na Ljudevita druga, nova franačka vojska, i sa njom, kao franački podanik, i hrvatsko-dalmatinski knez Borna. Ali, Ljudevit potuče do noge i razbije i ove vojske, i upade u dalmatinsku Hrvatsku. Ta sjajna pobeda odjeknula je na sve strane i pokrenula još neka, osobito slovenačka, plemena da se pridruže Ljudevitu. Na franačkom dvoru se sada videlo da je cela ova stvar znatno ozbiljnija no što se u početku mislilo. Stoga je 820. godine sazvan sabor, koji je rešio da se na Ljudevita udari sa tri velike vojske.
Te vojske prodrle su onda, istina, dosta duboko u Ljudevitovu državu; ali Ljudevit nije bio ni ovoga puta pobeđen ni pokoren. Stoga je na saboru iduće godine rešeno da se ponovo pošalju tri vojske protiv Ljudevita. Ali, i ta ponovna ekspedicija nije imala nikakvog uspeha. Naposletku bude, u leto 822. godine i po treći put poslana još veća vojska na Ljudevita. Teške borbe i sve slabiji izgledi da će se moći održati u borbi protiv franačke carevine, oslabile su moral i otpornu snagu kod ustanika, i Ljudevit je video da nema više uz sebe ljude sa kojima je nekada pobeđivao franačku vojsku. Stoga on ovog puta i ne pokuša dati otpor silnoj franačkoj vojsci, koja je bila pošla na njega sa tri strane, nego pobegne u Bosnu. Tu on ubije jednog župana, kod koga se bio sklonio, zatraži oproštaj i obeća pokornost caru Ludviku, pa se onda skloni u Hrvatsku, gde bude mučki ubijen (823. godine). Tako je bedno završio svoj život prvi srpsko-hrvatsko-slovenački vladar. Ljudevit je nesumnjivo bio veliki organizator, vojni i politički talenat, ali je, kao svi ljudi bez dovoljno kulture, bio bez sposobnosti za duži, sistematski, naporan rad. Ozbiljne teškoće i strah da neće moći odoleti velikoj opasnosti, slomile su ga, on je bez borbe napustio bojno polje i postignute rezulatate, i bio je gotov da se pokori i da moli za mir i milost. Silan i snažan u prvo doba borbe, on se pokazao slab i malodušan, kad je trebalo izdržati intenzivne napore. Ljudevitova država bila je zasnovana na velikoj osnovi i širokoj koncepciji. To je istina više bio rezultat instinkta i slučaja no razuma i rezonovanja, ali je ono što je Ljudevit pokušao ipak je bilo veliko delo. Njegova je država, ako se ona uopšte može nazvati državom, bila kratkog veka, ali se ona duboko urezala u narodnu pamet i fantaziju, i o Ljudevitoj se borbi protiv Franaka pričalo još vekovima posle toga, dok nisu novi i važniji događaji potisli iz narodne pameti uspomenu na prvu državu Srba, Hrvata i Slovenaca.
Vlastimir stvara državu
Među srpskim plemenima, koja su se u prvoj polovini VII veka naselila na Balkanskom Poluostrvu, najbolje je bilo razvijeno, i fizički i moralno i intelektualno ono pleme koje je naselilo krajeve oko gornjeg toka Tare, Pive, Lima i Drine. To je pleme nosilo specifičan srpski naziv, koji je tokom vremena onda prešao na sva srpska plemena. U tom srpskom plemenu bilo je najviše snage i života, u tom se plemenu prvo rodila misao o slobodi i nezavisnom državnom životu.
Srpska su plemena, još od svoga dolaska na Balkansko Poluostrvo, imala neku vrstu svoje plemenske autonomije, i njima su, pod vizantijskom vrhovnom vlašću, upravljali njihovi plemenski glavari. Narod je sam birao svoje plemenske glavare, ali se ta vlast kod pojedinih plemena često dugo vremena zadržavala u jednoj porodici, i prelazila je s oca na sina.Tako je i glavnim srpskim plemenom, još od njegovog dolaska u novu otadžbinu, vladala jedna porodica, uživajući autonomna prava pod vizantijskom vrhovnom vlašću. Pred sredinu IX veka bio je njegov starešina vešti i energični Vlastimir (850 - 862.), sin Prosigojev. On je postao trgovac i osnivač prve srpske države. Vizantija je u to doba bila u veoma teškom položaju. Borba oko ikona i ratovi sa Bugarskom i Saracenima oslabili su i rastrojili državu sasvim, i iznutra i spolja. Međutim, narodi u samoj državi, čak i oni, koji su, kao Srbi, imali neka autonomna prava, teško su podnosili pritisak državne vlasti, nasilje i samovolju državnih činovnika. Stoga je Vlastimir lako našao odziva u celom svom plemenu, kada ga je pozvao na oružje, da protera vizantijske činovnike, da se oslobodi vizantijske vlasti i da osnuje svoju nezavisnu državu. Tako je sredinom IX veka u gornjem toku Lima, Tare, Pive i Drine, ustankom protiv Vizantije, osnovana prva srpska država.
Vlastimir je, odmah posle uspelog ustanka, radio na tome da svoju vlast utvrdi i proširi. On je udao svoju kćer za sina travunskog župana, i tako je diplomatskim putem dobio i Travuniju pod svoju vlast. Moglo se očekivati da će osnivanje srpske države, postale ustankom protiv Vizantije, izazvati reakciju pre svega sa njene strane. Ali, Vizantija je bila u taj mah suviše slaba da preduzme ma šta protiv nove srpske države. Stoga su Bugari odmah napali na Vlastimira. Borba je bila duga i krvava. Tri godine napadali su Bugari na malu srpsku državu, ali su srpski gorštaci onda prvi put branili svoju novu tekovinu, i branili su je hrabro i izdržljivo. Svi bugarski pokušaji bili su odbijeni, a srpska država i srpska sloboda bile su spasene.
Vlastimirova je zasluga ne samo što je podigao prvu srpsku državu, što je proširio njene granice i organizovao je, nego što je tu državu i očuvao, i to u teškoj borbi protiv jednog snažnog neprijatelja.
Mutimr i jedinstvo vlasti
Najstariji sin prvog srpskog vladaoca Vlastimira, Mutimir (862 - 891.), nasledio je presto i državu zajedno sa dva svoja brata, Strojimirom i Gojnikom, i delio je u početku sa njima vlast. Ali, Mutimir i njegova braća sa prestolom su nasledila i rat sa Bugarima, koji nisu mogli zaboraviti svoj poraz i borbu sa Srbima. Novi bugarski vladar, Boris, hteo je osvetiti poraz svoga oca, i pošao je, uskoro posle Vlastimirove smrti, sa velikom vojskom na Srbiju. Vojsku je vodio Borisov sin, Vladimir.
Pobednik u prvom ratu sa Bugarskom, Vlastimir, bio je istina mrtav, ali su bili živi oni koji su sa njim zajedno vojevali i pobeđivali, njegovi vojnici i njegove vojvode. Oni su i pri drugom bugarskom napadu, pod zapovedništvom Mutimira i njegove braće, pobedili i naneli Bugarima još mnogo veći poraz nego u prvom ratu.
Bugarska vojska bila je i ovoga puta razbijena i satrvena, sam vođ, Borisov sin Vladimir, bio je zarobljen i sa njime ceo njegov štab. Posle sklopljenog mira zarobljeni Bugari su molili Srbe da ih isprate do granice. Tu na granici, kod Rasa, Srbi i Bugari izmenjali su, u znak mira i prijateljstva, međusobno poklone. Mutimir je tom prilikom poklonio Borisu dva roba, dva sokola, dva psa i devedeset koža. Uskoro posle toga nastale su nesuglasice i borbe među Mutimirom i njegovom braćom. U toj borbi Mutimir se neverovatno oslonio na Bugarsku, i tražio je otuda potporu i pomoć protiv svoje braće. Svakako blagodareći toj pomoći, Mutimir je pobedio svoju braću, zarobio ih i predao Bugarima. Kod sebe je zadržao samo Gojnikovog sina Petra, ali on uskoro pobegne u Hrvatsku. Posle toga Mutimir je, kako izgleda, mirno vladao sve do svoje smrti. Imao je tri sina: Pribislava, Brana i Stevana.
Mutimir je utvrdio nezavisnost srpske države, osobito sretnim i uspešnim ratom protiv Bugarske. Posle toga on je utvrdio i državno jedinstvo. Uveren da je država snažnija kad njome upravlja jedan vladar nego pri kolektivnoj vladi, Mutimir je poveo sa svojom braćom borbu za jedinstvo vlasti, i uspeo je u tome. Njegovi lični interesi poklapali su se u tome sa državnim interesima. Konsekventan u provođenju tog principa, on je posle svoje smrti (oko 891. godine) ostavio presto i vlast samo svom najstarijem sinu, a ne svoj braći, kao što je to bio učinio njegov otac.
Mutimir je prvi srpski vladar, koji je u državnom interesu proveo načelo državnog jedinstva i primogeniture, i u tom je njegova glavna zasluga. Jedinstvo vlasti, i uspeo je u tome. Njegovi lični interesi poklapali su se u tome sa državnim interesima. Konsekventan u provođenju tog principa, on je posle svoje smrti (oko 891. godine) ostavio presto i vlast samo svom najstarijem sinu, a ne svoj braći, kao što je to bio učinio njegov otac.
Sa Petrom dug mir
Posle smrti Mutimirove nasledio je srpski presto njegov najstariji sin Pribislav (oko 891.godine). Ali, Petar (891-917.), sin Gojnikov, koji je, posle poraza svoga oca i svoga strica, pobegao bio u Hrvatsku, dođe iz Hrvatske, potisne Pribislava i zavlada u Srbiji, a Pribislav i njegova braća pobegnu u Hrvatsku. Petar nije mogao da zadugo u miru vlada. Protiv njega su preduzimali akciju razni pretendenti, i iz Hrvatske i iz Bugarske. Tri godine posle njegova dolaska na vladu digne se na njega srednji sin Mutimirov, Bran, ali ga Petar pobedi, uhvati i oslepi. Posle toga udari na njega iz Bugarske Klonimir, sin Strojimirov, unuk Vlastimirov. Ali, Petar i njega pobedi, a sam Klonimir pogine u borbi.
Posle toga vladao je Petar u miru, i od pretendenata i od spoljnjih i od unutrašnjih neprijatelja, punih dvadeset godina. On je za to vreme vešto lavirao između Bugarske, koja je u to doba bila pod carem Simeonom najsnažnija država na Balkanskom poluostrvu, i Vizantije, koja se neobično vešto i žilavo borila da održi svoju vlast i ugled. U jedan mah (oko 917. godine) Petar je, izgleda, mislio kako je ipak za njegovu državu korisnije da se približi Vizantiji i da sa njom stupi u intimnije veze, mada je bio u vrlo dobrim odnosima sa Simeonom, koji ga je bio čak i okumio. Ali, sastanak njegov sa vizantijskim komandantom Drača, o kome je javio u Bugarsku zahumski knez Mihajlo Višević, izazvao je kod Simeona sumnju u ispravnost Petrovog političkog držanja i u njegove namere, te se on reši da ukloni sebi s puta nepouzdanog suseda i kuma.
Stoga Simeon pošalje u Srbiju protiv Petra vojsku, i sa njom pretendenta Pavla, sina Branovog, koga je Petar bio oslepio. Bugarske vojvode pozovu Petra na sastanak, utvrdiv zakletvom da mu neće ništa učiniti. Petar je lakoverno poverovao bugarskim vojvodama i došao u bugarski logor, ali ga tu Bugari uhapse, okuju i odvedu u Bugarsku, gde je u tamnici i umro.
Petar je bio, kako se po svemu vidi, vešt i okretan političar, dobar vojnik i popularan vladar. On je savladao sve pretendente, koji su mu u početku njegove vlade sporili pravo na presto, i bio je sa te strane posle sve do svoje smrti miran. Njegovo vešto laviranje za dugo vremena između Vizantije i Bugarske, politika, koju u ono doba nije bilo lako sprovesti, pokazuje politički talenat i umešnost, a njegovi vojni uspesi dokaz su njegovih vojnih sposobnosti. I sa priznanjem treba istaći fakt da je on u ono burno doba uspeo da svojoj zemlji osigura mir za dvadeset godina. www.magazin-tabloid.com/srp/clanak.php?br=158&clanak=29------ Svi srpski vladari (2)
Otpor bugarskom pritisku prestao je 924., kada je Srbija potčinjena, ali samo kratko, jer je knez Časlav neposredno posle smrti bugarskog cara Simeona uspeo da obnovi srpsku državu. Proširio je granice do obale mora i odbio je napade Mađara, koji su se krajem XI veka nastanili u panonskoj niziji, nametnuvši se za gospodara zatečenom, pretežno slovenskom, stanovništvu. U svom daljem razvoju Srbi su veoma jako osetili posledice vizantijskih osvajanja. Preko četiri decenije trajale su borbe za potčinjavanje Bugarske, najvećeg vizantijskog suparnika u borbi za vlast nad balkanskim Slovenima. Kada su se konačno završile 1018. godine, granice Vizantijskog carstva pomerene su do Dunava i Save
Petar Gojniković izgubio je presto zbog toga što je, kako izgleda, hteo da napusti Bugarsku i da se približi Vizantiji. Njegovo mesto zauzeo je, pomoću bugarske vojske, Simeonov štićenik, Pavle Branović. U Carigradu su bili zabrinuti što je na taj način, baš u taj mah kad su mislili da će Srbiju odvojiti od Bugarske i dobiti je za sebe, izvedena promena na prestolu protiv vizantijskih interesa. Stoga su vizantijski državnici pokušali da izazovu nov prevrat u Srbiji, te da Vizantija ponovo zauzme izgubljenu poziciju. Iz Carigrada je onda poslan Zaharija (vladao od 923. do 924.), sin Pribislavov, koga je proterao Petar Gojniković, pa se, verovatno zajedno sa svojim ocem, iz Hrvatske sklonio bio u Carigrad, da odatle, pomoću Vizantije, pokuša ostvariti svoje pretenzije na srpski presto.
Zaharija dođe u Srbiju i počne borbu sa Pavlom Branovićem, ali bude pobeđen, uhvaćen i poslan u Bugarsku. Pokušaj Vizantije, da povrati svoj uticaj u Srbiji, propao je, dakle, ovoga puta, a bugarski se uticaj, pobedom bugarskog štićenika Pavla Branovića, još bolje utvrdio. Ali, Vizantija nije zbog toga napustila svoje planove i pretenzije u Srbiji, niti je izgubila nadu da će ih ostvariti. Što nije mogla postići vojskom, ona je pokušala da postigne diplomatskim putem, i u tome je uspela. Pavle Branović je, istina, došao na presto voljom i pomoću bugarskog cara. Pomoću Bugara on je pobedio svoga protivnika, održao se i utvrdio na prestolu, ali je i on, svakako, teško osećao pritisak bugarskog uticaja i bugarske vlasti. I on sam i svi oni koji su imali uticaja na državne poslove bili su uvereni da će Srbi vrhovnu vlast Vizantije, udaljeniju i slabiju, osećati znatno manje no vlast Bugara, koji su bez sumnje u vršenju svoga uticaja u Srbiji bili sve energičniji i sve bezobzirniji.
Vizantijskoj diplomatiji, tri godine posle neuspelog pokušaja za povratak svoga uticaja u Srbiji preko Zaharije, pošlo je za rukom da Pavla Branovića zadobije za sebe, te i ovaj bugarski štićenik napusti bugarsku politiku i priđe Vizantiji. Kad je vest o promeni u političkom držanju srpskog vladara stigla u Bugarsku, Simeonu je pošlo za rukom da ubedi Zahariju, koji je kod njega čamio u tamnici, da je bugarska snaga veća od vizantijske, da će Pavle, sada vizantijski štićenik, proći isto onako kao što je prošao i on sam, kada je, pomoću Vizantije i za njen račun, pokušao da zavlada u Srbiji, da tamo potisne bugarski i uspostavi vizantijski uticaj.
Zaharija je prihvatio te razloge, koji su morali izgledati tačni, i pošao je sa bugarskom vojskom u Srbiju, da obori tamo predstavnike vizanstijskog uticaja, za koji se i sam nekada borio. Pretpostavka Simeonova bila je tačna: Bugari su još uvek bili u Srbiji jači od Vizantije. Bugarski štićenik Zaharija pobedio je pomoću bugarske vojske Pavla i zavladao je u Srbiji. Ali, Zaharija, kako izgleda, samo je prividno prihvatio Simeonove razloge i pristao uz Bugarsku. On je lično bio više obavezan Vizantiji no Bugarskoj, i, što je glavno, bio je ubeđen da je za Srbe i bolje i korisnije i manje opasno da drže sa Vizantijom no sa Bugarskom. Tako je Zaharija, čim je, pomoću bugarske vojske, zavladao u Srbiji, odustao od Bugarske i prišao Vizantiji, koja je u taj mah bila u ratu sa Simeonom. On pošalje onda odmah protiv Zaharije veliku vojsku, ali je Zaharija ovoga puta bio srećan da razbije bugarsku vojsku, i da glave i oružje dvojice vojskovođa pošalje, kao ratne trofeje, u Carigrad. Međutim, Simeon opremi drugu novu vojsku protiv Zaharije, a sa njom pošalje drugoga pretendenta na srpski presto, Časlava, sina Klonimirova, uveren da će pomoću pretendenta u Srbiji lakše uspeti.
Zaharija se, kad je saznao da nova velika vojska polazi na njega, poplaši, ostavi Srbiju bez boja i pobegne u Hrvatsku, a Bugari pozovu, pod zakletvom, srpske župane, da dođu i da prime Časlava za vladara. Kad im srpski župani, verujući zakletvi, dođu, oni ih verolomno i na prevaru pohvataju i odvedu u Bugarsku, a Srbiju užasno opustoše, opljačkaju i rasele. Narod se razbegne na sve strane, osobito u Hrvatsku.
Zaharija se očigledno dva puta, i to sa raznih protivničkih strana, pojavljivao kao oruđe, za borbu protiv svoje otadžbine. Ali, on se konsekventno držao u politici svoga uverenja, da je za Srbiju bolje da bude sa Vizantijom, nego da se poda bugarskom uticaju, uveren da joj je Bugarska mnogo opasnija. Zbog toga svoga uverenja on se pretvarao, kad ga je Simeon poslao kao bugarskog eksponenta u Srbiju, jer je smatrao da zbog vlasti i zbog principa, koji je hteo da sprovede, može lagati i pretvarati se, tom uverenju on je, najzad, žrtvovao i svoj presto.
Časlav kao mamac
Rođen u Bugarskoj i od majke Bugarke, Časlav (vladao od 931. do 960.) je proveo svoje detinjstvo i mladost kao izgnanik i vaspitan je u Bugarskoj. Verovatno je bio još veoma mlad kad mu je otac Klonimir pokušao da protera Petra Gojnikovića i da zavlada u Srbiji (896. godine). Klonimir je tom prilikom i poginuo, a Časlav je ostao mlad bez oca. Da li mu je bila živa mati i da li ga je ona vaspitala, nije poznato, ali je izvesno da su uspomene i uverenja o njegovom srpskom poreklu i pravu na srpski presto bili jači od vaspitanja u bugarskoj sredini, u kojoj je odrastao.
Kao zreo čovek, moglo mu je biti oko 40 godina, on je prisustvovao strašnom prizoru uništenja Srbije. Kad je bugarski car Simeon 924. godine po drugi put poslao protiv Zaharije, koji je bio odustao od Bugarske i prišao Vizantiji, vojsku, da ga pokori ili protera, uputio je on sa tom vojskom u Srbiju i Časlava, kao pretendenta, da tobož njega postavi mesto Zaharije na srpski presto. Ali, kada su Bugari, pri drugom napadu na Zahariju, poveli sobom Časlava, oni nisu imali nameru da njega zaista postave na presto, izgleda da su, posle iskustva što su ga stekli, izgubili bili svaku veru u srpske pretendente i u njihovu iskrenu odanost, nego su se njime samo poslužili kao mamcem i varkom, da lakše pokore Srbiju. Kad je Zaharija video da se neće moći sa uspehom odupreti Bugarima, pa ostavio zemlju i presto i pobegao, Bugari su pozvali srpske župane, da dođu i da prime Časlava za vladaoca. Bojeći se sa razlogom prevare, srpski su župani tražili od Bugara zakletvu da im neće ništa učiniti. Bugari su im naravno dali traženu zakletvu, i župani su došli u bugarski logor. Međutim, kad su stigli kod prvog sela, Bugari ih pohvataju, okuju i pošalju u Bugarsku. Tom strašnom činu i verolomstvu prisustvovao je i Časlav.
Ali, tek posle toga nastale su prave strahote. Bugarska je vojska udarila na obezglavljenu Srbiju, pohvatala sve što je mogla i odvela u Bugarsku. Silan su svet Bugari tom prilikom pobili, a što je ostalo živo i što je moglo izmaći bugarskom maču i konju, razbeglo se na sve strane, osobito u Hrvatsku. Srbija je bila sva opustošena i opljačkana, i u njoj je zavladala grobna tišina. Srpske izbeglice bile su u Hrvatskoj bez sumnje dobro primljene, te bugarska vojska, preko pogažene Srbije, napadne na Hrvatsku; ali, Hrvati je satru. To su bili strašni časovi, čija se uspomena morala duboko urezati u Časlavljevu dušu. No, i sam je onda bio rob, i nije mogao ništa učiniti.
Tek posle dugih sedam godina nastale su povoljne prilike, koje su dale mogućnosti da se porobljena i opustošena Srbija oslobodi i ponovo podigne. Silan car Simeon bio je umro (927. godine), i bugarska je moć počela opadati i malaksati. Kad je već bilo jasno da Bugarska nema više onu snagu koju je imala za Simeonovog života, Časlav pobegne iz Bugarske i dođe u Srbiju. Stanje u kakvom je on zatekao svoju otadžbinu bilo je strašno. Zemlja je bila opustošena i gotovo bez stanovnika. Za sedam godina bugarske vlasti nestalo je bilo i ono malo života što je još bilo ostalo posle bekstva Zaharijeva. Za to vreme izvođeno je sistematsko pustošenje i istrebljenje u zemlji. Uništeno je bilo sve, i Časlav je, tako se pričalo, kad je došao u Srbiju, jedva našao pedeset ljudi, i to bez žena i dece, koji su živeli od lova. Sa tom malom družinom počeo je Časlav posao državnog i nacionalnog obnavljanja. Zadatak je bio neobično težak, pun nesavladivih prepona. Ali, Časlav je pokazao u tome radu neobičan organizatorski talenat. Za srazmerno kratko vreme on je organizovao i uredio državu. Odmah čim je počeo raditi, on se obratio Vizantiji sa molbom za pomoć i zaštitu. U Vizantiji su tu njegovu molbu, naravno, veoma rado prihvatili. Iako je Srbija u taj mah bila gotovo mrtva, u Vizantiji su znali za vojničke i državničke sposobnosti srpskog naroda i da se on može brzo oporaviti, uviđali su značaj Srbije, pa su pristali da ga pomognu, da u njemu dobiju saveznika u borbi protiv Bugarske, za koju još nije bilo sigurno da se neće opet oporaviti i osvežena opet postati opasna po Vizantiju.
Kad je Časlav počeo da organizuje u zemlji vlast, povrvele su u Srbiju izbeglice sa svih strana, iz Hrvatske, Bugarske, Vizantije i iz drugih zemalja. Ubrzo je Srbija dobila opet svoje stanovništvo, i u njoj je počeo živ i intenzivan rad na obnavljanju. Dinaste pojedinih oblasti iščezle su bile ili su se pokorile, i Časlav je, bez borbe i bez protivljenja, zavladao skoro svim srpskim zemljama. Pod Časlavom su suzbijene separatističke pokrajine i dinastičke težnje, i Srbija je postala velika država, o kojoj se i na strani znalo i sa respektom govorilo. U spoljnjoj politici Časlav je nastavio Zaharijevu politiku naslanjanja na Vizantiju, i konsekventno se nje držao do kraja svoje vlade. Pri kraju svoje vlade Časlav je bio izložen napadima Mađara, koji su sa severa često prodirali u Bosnu, Mačvu i moravsku dolinu i pljačkali tamo. Po tradiciji je on i poginuo u Sremu, u borbi sa njima (oko 960. godine).
Časlavljeva ličnost i njegova tvorevina silno su uticale na narodnu maštu i zavladale su narodnom tradicijom, tako da su još dve stotine godina posle njegove smrti priče o njemu, njegovom radu i njegovoj državi zanimale narod i činile glavnu sadržinu tradicije. Tek kasniji događaji, posebno dela i rad Nemanjin, istisnuli su iz narodne tradicije ili stopili sa njima priče o dobu i radu Časlavljevom.
Vojislav uspostavio državu
Časlavljeva država nije dugo preživela svoga tvorca. Uskoro posle njegove smrti (oko 960. godine) njegova država, usled podvojenosti i posebnih težnji pojedinih oblasti oslabila je, raspala se, i Vizantinci su lako opet pokorili ceo srpski narod. Ali, Vizantinci su i posle toga ostavili pojedinim srpskim oblastima njihovu staru pokrajinsku autonomiju, pod upravom domaćih starešina. Tu su autonomiju u glavnom respektovali i makedonski car Samuilo i njegovi naslednici za vreme njihove vlasti u srpskim zemljama.Od početka XI veka počela se među srpskim oblastima osobito isticati Zeta. Tu se, posle propasti Časlavljeve države, sklonio bio veliki broj uticajnih i viđenih ljudi, i tu se počelo stvarati novo središte nacionalnog i državnog srpskog života. Autonoman život u Zeti dao je prilike i mogućnosti za spremanje i razvijanje, i Zećani su upotrebili prvu priliku, kad su mislili da Vizantija neće imati snage da spreči ostvarenje njihovih težnji, da se dignu na oružje za svoju slobodu (pred 1036. godinu). Na čelo ustanka stavio se zetski oblasni knez, okretni, poduzetni i lukavi Vojislav (vladao od 1040.do 1050.). Ali, Vizantija je u taj mah bila jača no što su ustanici mislili. Ustanak je brzo savladan, i Vojislav je odveden kao talac u Carigrad. Sve što je Vojislav u Carigradu čuo i video moralo ga je uveriti da je neuspeh ustanka protiv vizantijske vlasti bio samo privremen i da Vizantija neće moći definitivno sprečiti ostvarenje težnje srpskog naroda za slobodom.
Vojislav je, međutim, uspeo da pobegne iz Carigrada i da se vrati u Zetu. Čim se vratio, on je ponovo digao u svoj oblasti ustanak (1040. godine), svakako u vezi sa velikim ustankom u Pomoravlju i Povardarju, koji je u isto doba buknuo. Vizantijsku vojsku, koja je bila poslana protiv njega, Vojislav je razbio i počeo je oko svoje nove države okupljati ostale srpske oblasti. Posle savladanog ustanka u Pomoravlju i Povardarju pođe nova vizantiska vojska na Vojislava. Vojislav zamami veštim manevrom vizantijsku vojsku u zetske klance, dovede je tu u tesnac i satre je sasvim (u jesen 1042. godine). U Dukljaninovom Letopisu sačuvan je podroban opis te bitke, kako se o njoj posle dva veka u Zeti pričalo. Iz tog se opisa vidi Vojislavljeva okretnost, njegov taktički smisao, hrabrost i lukavstvo. Druga pobeda nad vizantijskom vojskom utvrdila je slobodu nove srpske države, i Vojislav je posle toga spojio sa svojom državom i one srpske oblasti koje dotle još nisu bile priznale njegovu vlast.
Odličan organizator i vojnik, Vojislav je svojom hrabrošću, okretnošću i lukavstvom stvorio u Zeti novu srpsku državu, u kojoj su postavljeni nacionalni život i tradicije prve srpske države.
Mihailo vešti političar Posle Vojislavljeve smrti zavladao je njegovom državom njegov sin Mihailo (vladao od 1050. do 1080.). Mihailo, je kanda, bio više političar i državnik nego vojnik. Sav njegov rad je na političkom polju, i tu je on imao velike i trajne uspehe. Mihailo je, protivno svome ocu, bio stalno, za sve vreme svoje vlade, u dobrim odnosima sa Vizantijom. On je u početku svoje vlade priznao vizantijsku vrhovnu vlast i dobio je od vizantijskog cara titulu protospatara.
Prvih godina svoje vlade Mihailo je, izgleda, imao da savlada manje lokalne pokrete i otpor nekih svojih rođaka, ali je posle toga srpska država imala punih dvadeset godina mir, redak slučaj u srednjem veku uopšte! Za vreme toga dugog mira, Mihailo je uređivao i organizovao državu, i to je radio sa mnogo uspeha. Prvi vidan i veliki uspeh u spoljnjoj i unutrašnjoj politici bilo je osnivanje nezavisne crkvene organizacije u njegovoj državi. Da bi bio potpun gospodar u svojoj državi, Mihailo je znao da mora imati slobodnu i nezavisnu crkvu. Nezavisna crkvena organizacija mogla se u to doba dobiti ili iz Carigrada ili iz Rima. Ta dva hrišćanska glavna središta bila su u taj mah u sukobu, i taj je sukob izazvao definitivno razdvajanje istočne i zapadne crkve. Kad se, uskoro posle toga, Mihailo, u čijoj je državi, osobito u Primorju, bilo u većini stanovništvo koje je bilo pristalo uz zapadnu crkvu, rešio da u svojoj državi organizuje nezavisnu crkvu, jer se bez nezavisne crkve nije mogla zamisliti državna nezavisnost, on se obratio Rimu, sa molbom da mu se da nezavisna arhiepiskopija, uveren da će tamo lakše dobiti što želi no u Carigradu.
U Rimu su se rado odazvali Mihailovoj molbi, jer je Srbija, i kao država uopšte, i, osobito, kao istaknuta pozicija prema Vizantiji, u taj mah bila veoma važna za papsku kuriju. Tako je papa Aleksandar II 1067. godine osnovao u Baru nezavisnu arhiepiskopiju, kojoj je podložio sve crkve u srpskoj državi. Nezavisna barska arhiepiskopija bila je važan preduslov za potpunu državnu nezavisnost.
Mihailo je posle desetak godina postigao još veći diplomatski uspeh. Veliki papa Grgur VII pregao je bio da veže za sebe sve hrišćanske vladaoce, osobito time što će im on iz svoje ruke i od svoje volje dati priznanje njihove vlasti. Zbog toga je on mnogima, osobito manjim vladaocima, dao kraljevsku krunu, da time obeleži kako su oni vlast i priznanje državne nezavisnosti dobili od predstavnika katoličke crkve. Tako je papa Grgur, u pravcu tih svojih ideja, poslao kraljevsku krunu i Mihailu i dao ga krunisati za kralja.
Dobitak kraljevske krune od najmerodavnijeg faktora u ono doba u Evropi i proglas kraljevine bili su događaju od prvostepenog značaja i velikih posledica. Sa nezavisnom crkvom i sa kraljevskom titulom, Srbija je prvi put stala u red slobodnih i nezavisnih evropskih država. Za neobičnu političku veštinu Mihailovu govori i sam fakt da je on ove velike povlastice i koncesije dobio od papske kurije,vizantiske suparnice, a da pri svem tom nije pokvario dobre odnose sa Vizantijom.Za te velike tekovine, za crkvenu i državnu nezavisnost i za kraljevinu, imao je srpski narod u prvom redu da zahvali uviđavnosti, političkom taktu i državničkoj mudrosti Mihailovoj. I posle dugo vremena, kad je središte narodnog i državnog života bilo preneseno u drugu srpskuoblast, u krajeve države Vlastimirove i Časlavove, još se uvek pamtilo i pominjalo da je u Zeti bilo "veliko kraljevsto isprva". www.magazin-tabloid.com/srp/clanak.php?br=159&clanak=27--------- Svi srpski vladari (3)
U prvoj polovini XII veka nastala je između Raške i Zete borba o prevlast u srpskim zemljama i u srpskom narodu. Ta borba vođena je dosta ogorčeno i sa promenljivom srećom. Ali, u toku borbe bilo je sve jasnije da će Raška svojom moralnom i fizičkom snagom odneti pobedu. Zavojevanja zetska u Raškoj bila su sve ređa i sve slabija, zavojevanja raška u Zeti sve češća i sve veća. U tim borbama Raška se počela oslanjati na Ugarsku, a zetska se dinastija sve više približavala Vizantiji. Bosna se uglavnom držala sa Raškom, ali se za vreme raško-zetske borbe o prevlast izdvojila u posebnu državu. Početkom druge polovine XII veka već je bilo sasvim jasno da će Raška odneti u borbi sa Zetom pobedu, i da će se u Raškoj obrazovati novo središte srpskog državnog života
Posle smrti kralja Mihaila, nasledio je srpski presto njegov sin Bodin (vladao od 1081. do 1101). Bodin je u to doba već bio zreo čovek i imao je burnu prošlost i veliko iskustvo za sobom, a bio je više godina i savladar svome ocu. Energičan i ambiciozan, Bodin je odrastao u doba kada je srpska država, za dve pune decenije, uživala retke blagodeti mira, ali u vaspitanju njegovom nije ipak zanemareno razvijanje njegovih ratničkih osobina i sposobnosti. I kad je 1073. godine u Pomoravlju i Povardarju buknuo veliki narodni ustanak protiv Vizantije i kad su se ustanici obratili kralju Mihailu s molbom da ih pomogne i da im pošalje jednog od svojih sinova, da im bude vođ i vladar, Mihailo im je poslao Bodina. Kao savetnika Bodinu dao im je starog iskusnog vojvodu Petrila.
Bodin dođe odmah u Prizren, gde bude od ustanika proglašen za cara. Na Kosovu se Bodin i Petrilo razdvoje: Bodin pođe u Pomoravlje, a Petrilo u Povardarje, da organizuju ustanak i da se biju sa Vizantincima. Bodin je uspešno prodirao i dopro do Niša, ali Petrilo bude kod Kostura razbijen, i počne naglo da se povlači. Da mu ne bi bila odsečena odstupnica u Zetu, pođe onda i Bodin od Niša natrag, ali se na Kosovu sukobi sa Vizantincima, bude potučen i zarobljen.
Kao zarobljenik, Bodin je odveden prvo u Carigrad, pa onda u Antiohiju. Ali, kad u Antiohiji nastanu nemiri, kralj Mihailo potplati neke mletačke trgovce, te oni oslobode Bodina i dovedu ga kući. Po povratku kući, Bodin je, kako izgleda, postao savladar svome ocu. Uskoro posle toga napadnu Vizantinci na Mihaila i Bodina, te su oni morali privremeno priznati vizantisku vrhovnu vlast. Kad su 1081. godine Normani iz Italije napali na Vizantiju i opseli Drač, pođe protiv njih vizantiski car Aleksije Komnin, i pozove Bodina u pomoć. Bodin mu dođe sa srpskim odredom; ali, za vreme bitke kod Drača (18. oktobra), on ostane sa svojom vojskom po strani, sa namerom da sačeka ishod bitke. Kad su Vizantinci bili potučeni i počeli da beže, Bodin se sa svojima povuče.
Po sebi se razume da su zbog toga u Carigradu bili ogorčeni na Bodina, a to je ogorčenje postalo još veće kad je Bodin, posle toga, osobito kad je smrću svoga oca ostao sam kao vladar, pristao sasvim uz Normane, i svakako oslanjajući se na njih, osvojio Bosnu i Rašku. Stoga Vizantinci, kad su se oslobodili Normana, udare na Bodina, potuku ga i ponovo zarobe. On se istina ubrzo i po drugi put oslobodio ropstva, ali je posle toga njegov ugled počeo da pada i njegov uticaj da slabi. Težište srpskog nacionalnog i državnog života prenosi se onda u poslednjoj desetini XI veka u kopaoničke planine, i jedan podanik Bodinov, župan Vukan, igra tada najvažniju ulogu u borbi srpskog naroda protiv Vizantije. Bodin odlazi sasvim u prisenak i u pozadinu. Tome su mnogo doprinele i nemile raspre u vladalačkoj porodici i borbe njegove sa Dubrovnikom, koje su mu donele malo slave i malo uspeha. Tako je Bodin, koji je počeo svoju karijeru sa puno poleta i energije, završio svoj život i svoju vladu bez snage i bez ugleda. Posle smrti kralja Bodina (1101. godine) njegova je država oslabila i počela da se rastura. Lične raspre i borbe u vladalačkoj porodici i posebne težnje pojedinih dinasta i oblasti razorile su državu sasvim, i ona je uskoro posle toga postala nesposobna za veću borbu i ozbiljna preduzeća. Među srpskim oblastima, koje su u poslednje vreme došle bile do većeg ugleda, istakla se bila, svojom snagom i borbom protiv Vizantije, osobito Raška, oblast koja je činila jezgru države Vlastimirove i Časlavove, koja je prva od svih srpskih pokrajina pokazala državotvorne sposobnosti i najviše moralne i fizičke snage.
Posle junačke borbe protiv Vizantije, u poslednjoj desetini XI veka, Raška je s pravom smatrala da je ona nosilac i predstavnik državnog i nacionalnog života srpskoga naroda. Ali, Zeta i njena dinastija nisu bile voljne da svoj dotadani položaj i uticaj napuste bez otpora i bez borbe.
Nemanja Stefan Prvi
Raška je već prestala da se brine za borbu sa Zetom, jer joj ona već više nije mogla biti opasna, i obratila je svu svoju pažnju na drugu stranu, na borbu za oslobođenje od vizantiske vrhovne vlasti. Ali, tu želju i težnju teško je bilo ostvariti u taj mah, jer je Vizantija bila snažna, a na prestolu u Carigradu sedeo je čovek retke energije i velikog talenta, car Manojlo Komnin, koji je postavio sebi za zadatak da obnovi staru rimsku imperiju u celom njenom obimu. Zbog toga je on vodio krvave ratove i na istoku i na zapadu, sa silnijim no što je bio u to doba srpski narod u Raškoj.
Borba srpskog naroda u Raškoj za oslobođenje od Vizantije bila je impozantna. Sa neobičnom izdržljivošću, sa vanrednom upornošću, sa retkom umešnošću i gvozdenom konsekvencijom vođena je u to doba u Raškoj borba za emancipaciju od vizantiske vlasti. Car Manojloje vodio je i slao vojsku protiv Raške, pobeđivao i smenjivao često njene vladare, a Rašani su se, posle svakog neuspeha, pokoravali, da se posle kratkog vremena opet dignu, i svaki vladar koga je Manojlo postavio da bude predstavnik i zastupnik njegove politike u Raškoj upotrebljavao je prvu povoljnu priliku da se digne protiv svoga gospodara i da počne borbu za slobodu svoga naroda. Tu tradiciju prihvatio je i nastavio osobito vešto Nemanja, potomak stare raške županske porodice, čovek retkog političkog talenta i temperamenta i retkih organizatorskih sposobnosti.
Samo je Nemanja promenio dotadašnju taktiku i počeo je da radi drugačije no što su radili oni koje je on hteo da zameni. Nemanja je, pre no što je postavljen bio za vladara, radio sistemski na tome da zadobije naklonost i poverenje cara Manojla. Stoga je on pomogao Manojlu u čemu je god mogao, dok ga nije zadobio za sebe i uverio ga da mu je iskreno privržen i odan. Nemanja je vrlo dobro znao da mu jeza zadobijanje vlasti potrebna naklonost Manojlova, ali da mu je za održanje vlasti potrebna naklonost i ljubav naroda. Stoga je Nemanja, naporedo sa radom da zadobije naklonost cara Manojla, uložio sav svoj trud i u to da zadobije u narodu što veću popularnost. Kad su zbog toga rada Nemanjina braća ustala na njega i zarobila ga, car Manojlo ga je oslobodio, i to ne samo zbog toga što mu je Nemanja bio odan, nego svakako i zbog toga što je smatrao da su snaženje i popularisanjeNemanjino i u njegovom interesu.
Manojlo je svakako to svoje uverenje još bolje utvrdio, kad je, uskoro posle toga, i Nemanjin najstariji brat, koga je Manojlo 1168. godine bio postavio za vladara, odustao od njega. Manojlo ga je, naravno, odmah zbacio i postavio na njegovo mesto Nemanju, uveren da je naposletku srpsko pitanje definitivno rešio, i da je na kraju našao čoveka u koga se može pouzdati, i koji će mu biti iskreno odan i veran. Ali, Manojlo se i ovoga puta prevario.
I Nemanja je, po svojim ličnim naklonostima i željama, i pod uticajem sredine sa kojom je radio, pošao putem svojih prethodnika. I njemu je glavni cilj, koji mu je stalno lebdio pred očima i kojem je on sve žrtvovao, bilo oslobođenje od Vizantije. I on je, isto kao i njegovi prethodnici, drugo mislio, a drugo Manojlu govorio. Samo je Nemanja bio od njih mnogo okretniji, darovitiji i sretniji.
U prvi mah je i Nemanja bio pokušao da i taktički pođe putem svojih prethodnika. Uskoro pošto ga je Manojlo postavio za vladara, Nemanja je odustao od njega. Vizantisku vojsku, koja je sa najstarijim njegovim bratom bila poslana protiv njega, Nemanja je potukao do noge kod Pantina, i tom se pobedom utvrdio na prestolu. Posle toga on se izmirio sa svojom braćom, a i sa Manojlom je opet stupio u dobre odnose i priznao njegovu vrhovnu vlast (1169. godine). Ali, Nemanja je još uvek bio uveren da može brzo izvesti potpunu emancipaciju od Vizantije, i kada ga je, uskoro posle toga, mletačka republika pozvala da u društvu sa njom zarati na Vizantiju, Nemanja je rado prihvatio tu ponudu, uveren da će u društvu i pomoću silne republike moći ostvariti svoje želje (1173. godine). Međutim, Nemanja je i u ovoj prilici pogrešio. Vizantija je bila jača no što je on mislio, a mletačka je republika bila manje voljna da se zalaže za njega i za srpske interese no što se on nadao. Tako je Nemanja i ovog puta pretrpeo poraz, i politički, i vojni i moralni. Gologlav i sa konopcem oko vrata, on je morao izići pred Manojla i moliti ga za oproštaj. Manojlo mu je oprostio, ali ga je poveo sobom u Carigrad, da mu tamo uveliča triumfalni ulazak, ali je on osvestio Nemanju, i on je od toga vremena napustio nesigurnu i avanturističku politiku, i ostao je Manojlu veran do njegove smrti, čak i u momentima kada ga je težak položaj Vizantije mogao mamiti da pokuša ostvarenje svoje stare želje. Posle toga Nemanja je svu svoju pažnju obratio unutrašnjem uređenju svoje države. On je u to doba uništio bogomilsku jeres, koja je, zbog svojih komunističkih principa, bila opasna po državu, i izvršio je uspešno konsolidovanje i uređenje države.
Ostavka za monaha
Posle smrti cara Manojla (1180. godine) Nemanja je, u savezu sa Ugarskom, zaratio sa Vizantijom, i osvojio je prostrane zemlje u Pomoravlju i Povardarju (1183. godine). Kad su 1185. godine Bugari ustali na oružje, da se oslobode vizantiske vlasti, Nemanja je sklopio sa njima savez, i uspešno nastavio svoja osvajanja. Nekoliko godina posle toga (1189) nemački car Fridrih Barbarosa pošao je na istok, da oslobodi Hristov grob od nevernika. Nemanja ga je svečano dočekao u Nišu i pokušavao je da sa njim ugovori savez i da dobije njegovo priznanje na zemlje koje je bio osvojio.
Ali, kad je Barbarosa uskoro umro, i Vizantija se oslobodila opasnosti sa te strane, car Isak Anđel pođe na Nemanju sa velikom vojskom i u bitci na Moravi potuče ga do noge (1190. godine). Poraz je bio veliki i strašan, Nemanja je morao vratiti Vizantiji sve zemlje, osvojene u poslednjim ratovima, ali sloboda i nezavisnost jezgra srpskih zemalja nije više dolazila u pitanje. U kopaoničkim planinama sačuvana je nezavisnost, i odatle je uskoro opet preduzeta ofanziva za slobodu u svima pravcima.
Nemanja je porazom na Moravi bio još jednom razočaran. Vizantija je još uvek bila jača no što je on mislio. Stoga je on posle toga sasvim napustio planove o ponovnim osvajanjima. A i starost je bila na pragu. Najmiliji sin njegov, Sava, bio je otišao u Svetu Goru, i pozivao ga je da ostavi presto, i da poslednje dane svoga života posveti bogu i molitvi.
Kada je, uskoro posle toga, u Vizantiji postao carem Aleksije III, tast Nemanjinog srednjeg sina Stevana, želja vizantiskog dvora da na srpski presto dođe careva kći podudarala se sa željom Nemanjinom da se povuče od državnih poslova i da se pokaluđeri. Nemanja je onda sazvao državni sabor, dao je ostavku na presto u korist svoga sina Stevana, i zakaluđerio se (25. marta 1196. godine). On je posle toga ostao neko vreme u Srbiji, pa je onda otišao u Svetu Goru, svom sinu Savi, i podigao je tamo manastir Hilandar, koji je postao rasadnik srpske pismenosti. U Hilandaru je Nemanja i umro (13. februara 1200. godine).
Sinovi Nemanjini, osobito Sava, trudili su se da podignu i utvrde u narodu kult njegove ličnosti, kao rodonačelnika dinastije i kao osnivača države. Blagodareći tome radu i velikim delima što ih je Nemanja izvršio, to je i postignuto, i u svesti narodnoj bilo je stalno živo uverenje da od Nemanje počinje srpski državni život. To uverenje živi u mnogom pogledu još i danas.
Po značaju i po rezultatima svoga rada, Nemanja je bez sumnje jedna od najpoznatijih pojava u našoj istoriji. Nemanja je imao osobine potrebne ljudima koji stvaraju države. Bio je darovit, sa mnogo političkog temperamenta, ne suviše osetljiv i bez skrupula, energičan i ambiciozan, odličan organizator, vojnik, političar i državnik. Takvome, Nemanji su talenat i sudbina dali mogućnost da izvrši dela čiji su rezultati bili trajni, i čije su se posledice osećale stotinama godina. www.magazin-tabloid.com/srp/clanak.php?br=160&clanak=27
|
|
Bozur
Amicus
Posts: 5,515
|
Post by Bozur on Aug 16, 2012 21:58:48 GMT -5
Svi srpski vladari (4)
Prvi izdanci loze Nemanjića uspeli su da se izbore za priznanje nezavisne srpske države. U svojim državničkim manevrima okretali su se i Istoku i Zapadu, ali im je srpska država bila na prvom mestu. Organizacija srpske crkve, koju je odlično izveo Sveti Sava, stvorila je onda sigurnu i jednu od najvažnijih osnova za napredak i za snagu nemanjićke države
Stevan Prvovenčani (1196-1223) je, kao nijedan drugi vladar, različito cenjen u našoj istoriografiji. Dok su ga neki istoričari veoma hvalili i uzdizali njegove vrline i zasluge, drugi su ga predstavljali kao čoveka bez talenta i neznatnih sposobnosti. Osobito se isticalo da su uspesi koje je Srbija postigla za njegove vlade, u stvari, zasluga Svetog Save, koji je za dugi niz godina vodio, kako izgleda, i spoljnu i unutarnju državnu politiku. Prema veoma malom broju podataka o ličnostima i osobinama Stevana Prvovenčanoga, teško je dati pouzdanu karakteristiku njegove osobe i njegovog rada. Svakako, treba imati na umu da nije uvek Sava bio uz njega, i da se u pojedinim njegovim postupcima, za koje je izvesno da ih je on sam izvršio, mogu konstatovati i umešnost i energija. Stevan Prvovenčani prošao je dobru školu. Još kao mladić doživeo je i video velike uspehe svoga oca. Njega je, međutim, na površinu izbacila jedna velika državna nesreća. Poraz na Moravi (1190. godine) primorao je Nemanju da ustupi veliki deo svojih zemalja Vizantiji. Vizantijski dvor je hteo da veže za sebe Srbiju i srodničkim vezama. Pošto je najstariji sin Nemanjin, Vukan, u to doba već bio ženjen, data je kći carevog brata, Aleksija, srednjem Nemanjinom sinu Stevanu. Kad je posle pet godina Aleksije zbacio brata i postao vizantijski car, želeo je i tražio je on da njegova kći postane srpska vladarka. Stoga je Nemanja pri abdikaciji ostavio presto ne najstarijem nego mlađem sinu Stevanu.
U početku svoje vlade Stevan je imao da izdrži nekoliko teških kriza. Na njega se digao njegov stariji brat Vukan, i uspeo je, pomoću papske kurije i Ugarske da mu uzme vlast i da ga gotovo sasvim suzbije iz zemlje. Ali, Stevan nije izgubio glavu. On je veoma vešto i okretno poveo takođe pregovore sa kurijom, oslonio se na Bugare, ubrzo suzbio Vukana i utvrdio se na prestolu. Ipak, on se nije osećao sigurnim, i video je da mu treba jači oslonac i autoritet koji će ga podržati. Stoga je pozvao Savu iz Svete gore u Srbiju. Sava je došao i doneo je u Srbiju Nemanjine moći (1208. godine). Time je Stevanu bio utvrđen presto i njegov legitimitet.
Od tog doba pa za deset godina srpsku je politiku vodio Sava. On je išao i pregovarao sa neprijateljima, on je otklanjao opasnost sa svih strana, i od Ugarske i od Bugarske i od Latina, on je uništio Streza. Ali mnogi i veliki uspesi Savini nisu oslobodili Stevana briga. Srbija je još uvek bila u teškom položaju, opkoljena sa svih strana neprijateljima. Stoga je Stevan morao tražiti negde oslonca. On ga je potražio u dva silna i moćna faktora u to doba na Zapadu, u Mletačkoj republici i u papskoj kuriji. Kad je uzeo za ženu Anu, unuku velikog dužda Dandola, Stevan je sasvim prišao Zapadu. Sava, međutim, nije odobravao tu politiku, i otišao je ljut iz Srbije, a Stevana je onda papski legat venčao za kralja (1217. godine). Proglas kraljevine imao je veoma veliki značaj. Njime je proglašena i priznata nezavisnost srpske države, i ona je time stala u red ostalih evropskih država. Kada je dobio od Zapada što je hteo, Stevan je opet okrenuo svoje poglede na Istok. On se pomirio sa Savom, a Sava je, u dogovoru sa njim, otišao u Nikeju, gde je od vizantijskog careva i patrijarha dobio priznanje nezavisnosti srpske crkve. To je bio drugi veliki uspeh Stevanove politike, mada je u ovome on imao manje učešća nego u proglasu kraljevstva. Organizacija srpske crkve, koju je odlično izveo Sveti Sava, stvorila je onda sigurnu i jednu od najvažnijih osnova za napredak i za snagu nemanjićke države. Stevan Prvovenčani je posle toga živeo još nekoliko godina u miru, ali je u poslednje vreme mnogo pobolevao. Odnos između njega i Save bio je u poslednjem periodu njegovog života iskren i srdačan.
Pravo na presto
Radoslav (1223-1233) je došao na presto po pravu prvorođenja, posle smrti svoga oca Stevana Prvovenčanog. On je bio proglašen za prestolonaslednika već ranije, a izgleda da je bio i krunisan zajedno sa svojim ocem. Radoslav IV Stefanov Nemanić II, ženjen ćerkom epirskog cara Todora Anđela, tada najmoćnijeg vladara na Balkanu. Radoslav je, oslanjajući se na iskustvo svoga strica Save, koji je bio uz njega, imao uslove za dugu i srećnu vladu. Ali, kako po svemu izgleda, Radoslav je bio slab i popustljiv, bez volje i bez inicijative. Nije, verovatno, bez razloga što ga je tradicija predstavila kao čoveka "ženopokoriva" i "povređenog umom". Po toj tradiciji njega je žena i upropastila, i on je zbog nje izgubio presto, a umalo nije zbog nje izgubio i glavu. Naravno da je veoma teško odrediti koliko je u ovoj tradiciji uopšte, a još teže koliko u detaljima istine. Sigurno je da Radoslav nije bio jak, ni kao čovek ni kao vladar, i da je u zemlji stoga vladalo nezadovoljstvo, koje nije mogao ukloniti ni veliki autoritet Svetog Save.
Kada su Radoslavova tasta pobedili Bugari (1230. godine), te je izgubio presto, nije se ni Radoslav više mogao održati. Mada je Sava branio ličnost i legitimitet Radoslavov, on je zbačen sa prestola i pobegao je u Dubrovnik. Tu je izdao Dubrovčanima povelju sa obećanjem velikih povlastica, ako se vrati na presto. I ta povelja pokazuje njegovu slabu svest i slabu volju. Iz Dubrovnika je Radoslav otišao u Drač, gde ga je, po tradiciji, žena ostavila i odbegla za komandanta mesta. Posle toga Radoslav se vratio u Srbiju i pokaluđerio se. U političkom životu nije više igrao nikakvu ulogu.
Proterivanje brata
Vladislav (1233-1242) je uspeo da protera sa prestola svoga brata Radoslava, i protiv volje Svetog Save, ne samo zbog toga što je u zemlji vladalo nezadovoljstvo nego verovatno još više stoga što je pobedilac epirskog cara Todora Anđela, bugarski car Asen II bio njegov tast, i što je on posle pobede nad Todorom postao najmoćniji vladalac na Balkanu. Pomoći sa te strane imao je Vladislav nesumnjivo mnogo da zahvali što je uspeo u svojoj akciji protiv Radoslava.
Vladislav II Stefanov Nemanjić III bio je na udaru Save, mada je on uviđao da će oslonac u Bugarskoj u taj mah Srbiji mnogo vredeti. Da utvrdi dobre odnose između Srbije i Bugarske, Sava je čak, po dogovoru i molbi Asena, otišao na Istok, da kod vaseljenskih patrijarha izradi priznanje bugarske patrijaršije. Pošto je uspešno svršio svoju misiju, Sava je došao u Trnovo, da izvesti cara Asena o svome radu, i tu je iznenada umro (14. januara 1235. godine).
Smrt Savina bila je težak udar za Vladislava. On je u njemu izgubio iskusnog savetnika i silan autoritet, koji ga je držao. Osobito je, izgleda, za Vladislava bilo nezgodno što se u Srbiji znalo i govorilo da je Sava bio nezadovoljan Vladislavovim radom, i da se Vladislav prema Savi nije ponašao s poštovanjem koje je bio dužan da ukazuje njegovim godinama i njegovim zaslugama.
Stoga je Vladislav preduzeo odmah korake da prenese Savino telo u Srbiju, uveren da će ta dragocena relikvija povratiti njegovu popularnost i učvrstiti njegov presto. Asen je bio sklon da preda Savu da bi utvrdio presto svome zetu, ali su se trnovski građani tome protivili, jer su hteli da kod njih ostane Savino telo, koje će ih štititi i braniti.
Pitanje o Savinom prenosu bilo je tako teško i delikatno da je sam Vladislav zbog toga morao doći u Trnovo. Pa i onda je, po savetu Asenovom, Vladislav morao formalno ukrasti Savino telo, i krišom hitno pobeći sa njim iz Trnova, jer je bilo opravdane bojazni da će se trnovski građani odupreti odnošenju Savinog tela, koje im je, po njihovom uverenju, samo proviđenje bilo poklonilo.
Ali, telo Savino nije pomoglo Vladislavu. Kad je posle nekoliko godina njegov tast, car Asen umro (1241. godine), izgubio je Vladislav potporu i oslonac, koji su ga dotle držali, a u zemlji je bilo nezadovoljstva zbog suviše velikog bugarskog uticaja u državi. Uskoro zatim napadnu Tatari preko Ugarske i Dalmacije na Srbiju, i u zemlji nastane zbog toga pometnja, te Vladislavov najmlađi brat, Uroš, upotrebi tu priliku, skupi oko sebe nezadovoljnike, zbaci Vladislava sa prestola i zauzme vlast.
Uskoro posle toga Vladislav se pomirio sa Urošem i dobio je na upravu neke zemlje u Primorju. On je i posle toga igrao znatnu ulogu u državnom životu i imao je uticaja na državne poslove. Koliko se po ono malo sačuvanih podataka o njegovoj ličnosti može suditi, Vladislav je bio veoma energičan, poduzetan i prek čovek.
Zna šta hoće
Kralj Uroš (1242-1276) je jedan od najznačajnijih naših vladalaca. Sin Ane, unuke velikog mletačkog dužda Dandola, Uroš je od svoje matere i svoga deda Nemanje nasledio mnogo osobina, koje su ga izdizale iznad njegova dva starija brata. Mada je bio veoma mlad kada je oteo presto svome bratu Vladislavu (bilo mu je tek 25 godina), mada nije imao u tazbini oslonca kao njegova braća kad su stupila na presto, Uroš je odmah energično uzeo vlast u svoje ruke, i od prvoga dana njegove vlade osećalo se da na prestolu sedi čovek koji zna šta hoće.
Pri Uroševom dolasku na presto zemlja je bila opljačkana od Tatara i razrivena unutrašnjim borbama. Ali Uroš je uspeo za kratko vreme da reši sva važnija pitanja u državi i u njenoj spoljnoj politici. Prilike u Evropi i na Balkanu bile su za njegove vlade uglavnom dosta povoljne za Srbiju, i on ih je veoma vešto upotrebio u korist svoje države. Za njegove vlade Srbija se znatno osnažila i napredovala u svakom pogledu.
Uroš je tačno odredio pravac političkih pretenzija Srbije prodiranjem na jug u Makedoniju i borbom sa Ugarskom u Podunavlju. Pod Urošem je politički i vojnički spremljeno zemljište za politiku u velikom stilu i za definitivno utvrđenje Srbije i srpskoga naroda u vardarskoj dolini i u srednjem Podunavlju. Sem toga, Uroš je tačno odredio i pravac srpske trgovinske politike, jer je u nekoliko mahova u borbi protiv Dubrovnika hteo da ukloni posredništvo i eksploataciju Dubrovčana u svojoj državi.
Ali, u unutrašnjoj politici Urošev osobit značaj je u tome što je on najjače istakao državni princip iznad svega, i podredio u svojoj državi crkvu, i pravoslavnu i katoličku, državnim interesima. Od ne je manji značaj imalo i definitivno rešenje sukoba između barske i dubrovačke arhiepiskopije za vlast u Srbiji, koji je rešen u korist Bara najviše zaslugom Uroševom. Uroš je, sem toga, prvi počeo da eksploatiše rudnike, koji su posle postali jedan od glavnih izvora materijalnog blagostanja i snage srpske države u srednjem veku. Kao prva posledica otvaranja rudnika javlja se i kovanje srpskog novca, koji je Uroš prvi počeo kovati, i to po mletačkom uzoru. Uroš I Stefanov Nemanjić IV je štitio i pomagao književnost i književnike; on je, na primer, dao podstrek da se izradi nova, opširnija i kitnjastija biografija njegovog deda Nemanje, koga je on sebi postavio za uzor. Ženjen Jelenom, odivom iz francuske kraljevske porodice, Uroš je živeo skromnim patrijarhalnim životom, sretan i zadovoljan u krugu svoje porodice, i on je, nasuprot sjaju vizantijskog dvora, s ponosom isticao vizantijskim poslanicima skromnost koja je vladala na njegovom dvoru, gde su svi morali da rade.
U spoljnoj politici Uroš je vešto upotrebljavao u svoju korist borbu epirskog despota i nikejskog carstva, dve grčke države, od kojih je svaka htela da nasledi vizantijsku imperiju i da uzme od Latina Carigrad. Ali, kada je latinsko carstvo palo, i kada je nikejski car Mihailo Paleolog zauzeo Carigrad, Uroš je počeo praviti kombinacije sa rođakom svoje žene, Karlom Anžujskim, koji je hteo da ponovo osvoji Carigrad, da u savezu sa njim uzme što više zemalja od Vizantije. Preko Karla, koji je bio u porodičnim vezama i sa ugarskim kraljevima, Uroš se pri kraju svoje vlade približio i Ugarskoj, sa kojom je dugo bio u rđavim odnosima, i oženio je svog najstarijeg sina, prestolonaslednika Dragutina, Kagarinom, ćerkom ugarskoga kralja Stevana V. Podstrekavan iz tazbine, i pomoću vojske koju je dobio iz Ugarske, Dragutin je, nezadovoljan što ne dobija više učešća u vladi, digao ustanak, potukao vojsku svoga oca i uzeo mu vlast i presto. Uroš se posle toga povukao sa onima koji su mu ostali verni u Hum, i tu je, razočaran, nezadovoljan i ljut, uskoro umro.
Pad
Dragutin (1276-1281. i 1316.) nije bio čovek dela i inicijative. Na ustanak protiv svoga oca on se rešio više pod uticajem svoje okoline i po nagovoru svoje tazbine i možda žene, nego po svojoj volji. On je u celu tu stvar ušao, kako izgleda, nerado i protiv svoje volje. U spoljnoj politici Dragutin je nastavio rad svoga oca, i spremao se da, u savezu sa Karlom Anžujskim, zarati na Vizantiju. Ali, akcija protiv Vizantije nije uspela, Dragutin je potučen, i srpska je vojska potisnuta čak do Lipljana na Kosovu.
Taj neuspeh i uz to nesreća koja mu se dogodila kad je pao sa konja i skrhao nogu, uticali su veoma nepovoljno na Dragutina, i on je izgubio volju da vlada, tim pre što je u samoj zemlji imao stranu koja je bila protiv njega, i zbog neuspeha na bojnom polju, i u politici i inače. Pod utiskom svoga neraspoloženja, opozicije i nezadovoljstva u zemlji, Dragutin je uskoro predao vlast svome mlađem bratu Milutinu. Izgleda da je pri predaji prestola Dragutin postavio kao uslov da njegov sin nasledi Milutina, zbog čega je posle među njima dolazilo do nesuglasica i sukoba.
Pri predaji prestola Dragutin je zadržao za sebe neke krajeve oko Rudnika, a uskoro posle toga dobio je od svoje tašte Srem, Mačvu i delove Bosne. Tim krajevima Dragutin je vladao onda do svoje smrti, sa kraljevskom titulom.
Posle ostavke na prestolu Dragutin I Urošev Nemanić V sklonio se u svoju državu, i živeo je tu dosta povučeno. Ipak je on i posle uzimao učešća u politici, i održavao je žive veze sa stranim dvorovima i vladaocima. Osobito su žive bile njegove veze sa Ugarskom, Rusijom i Italijom. I u spoljnoj i u unutrašnjoj politici on je u više prilika izlazio iz rezerve i uzimao inicijativu u rešavanju raznih političkih i državnih pitanja. Ali teško je reći koliko je on to činio svojom voljom i po svojoj inicijativi, a koliko pod uticajem i po nagovoru svoje okoline.
Izvesno je, međutim, da su Dragutina tokom vremena sve više zanimala religiozna pitanja. On se sve više predavao veri i crkvi, sve više se odavao postu i molitvi, sve više je padao u mistično raspoloženje. U poslednje vreme on se sasvim bio predao askezi, i umro je, po opisu savremenika, kao smireni kaluđer, sa dubokom verom u Boga i u budući život. www.magazin-tabloid.com/srp/clanak.php?br=161&clanak=30--- Svi srpski vladari (5)
Car Dušan je jedna od najizrazitijih i najpopularnijih ličnosti u našoj istoriji. Pod njegovom m srpska država srednjega veka popela se na vrhunac moći i dostigla najveći obim. Dušan je proglasio srpsku patrijaršiju i krunisao se za cara. Zbog toga je on kasnije, u doba ropstva i potištenosti, smatran za predstavnika srpske nacionalne i državne slave i snage. On je nazvan Dušanom Silnim, a obnavljanje Dušanovog carstva postalo je simbol nacionalnih želja i ideala srpskoga naroda
Osvetiti Kosovo i obnoviti Dušanovo carstvo bile su vekovima lozinke, u koje se unosila sva intelektualna, moralna i nacionalna snaga celoga srpskoga naroda. U doba kada je Dušan (1331. - 1354.) došao na presto srpska je država bila u naponu snage. Od Nemanjina vremena ona je gotovo stalno napredovala i jačala, materijalno blagostanje povećavalo je broj stanovnika, i time se povećavala radna snaga i vojska, otvaranje novih i jača eksploatacija starih rudnika, krčenje šuma, racionalnija obrada zemljišta na sve većim površinama, sve veći uvoz i izvoz i sve življa trgovina u zemlji davali su, i državi i vladaocu i vlasteli i crkvi i narodu, sve veće prihode, a to je sve zajedno dizalo blagostanje, materijalnu kulturu i državnu snagu.
Ali, tom naponu materijalne, državne i narodne snage nije odgovarala unutrašnja konsolidacije. Heterogeni i separatistički elementi još uvek su se osećali u državi i još su bili dosta jaki. Pojedine oblasti još uvek su teglile na svoju stranu, a nisu shvatale da posebne oblasne interese treba podrediti opštim i državnim; pojedini velikaši još uvek su pre svega radili na tome da utvrde svoju vlast i svoj uticaj, i nikome za ljubav nisu bili voljni da žrtvuju svoje interese.
Kada je došao na presto, Dušan je bio sasvim mlad čovek, bilo mu je tek 22 godine. Savremenici pišu o njemu da je bio impozantna pojava: neobično visok, krupan i snažan čovek. Svojom visinom i snagom izdvajao se od svih ljudi svoga doba. Jedan savremenik sa zapada, koji ga je video, piše o njemu da je bio "u svoje vreme između svih ljudi na svetu viši telom, i strašan u licu". Hrabrost svoju i umešnost pokazao je u bici kod Velbužda, a lukavstvo i gotovost na sve, kad su u pitanju njegovi planovi i interesi, u načinu kojim je došao do prestola.
Mada veoma mlad, Dušan je imao za sobom burnu prošlost. Ta prošlost nije mogla ostati bez uticaja na obrazovanje njegovog karaktera. Doba kad dečko počinje da posmatra i da misli, njega je stiglo u Carigradu, gde je bio u zatočenju sa svojim ocem Stevanom Dečanskim. Kad mu je bilo 13 godina, on se sa ocem vratio u Srbiju.
Sam sa sobom
Uspomena na vreme provedeno u Carigradu ostala je bez sumnje živa u njegovoj pameti, i ta uspomena prve mladosti verovatno je dosta doprinela da se u njemu docnije, posle velikih političkih i vojnih uspeha, javi želja da kao vladalac uđe u prestonicu vizantijskih careva na Zlatnom Rogu, gde je nekada kao zatočenik boravio, fantasta želja, zbog koje je on u svojim računima često gubio realnu podlogu pod nogama, što inače nije bio njegov običaj. Kad je uzeo vlast u svoje ruke, Dušan je dobio dosta veliku državu, čiji su izvori za materijalna sredstva bili znatni i koja je imala dosta veliku vojsku. Moglo je izgledati da breme, koje je on nasilno i svojevoljno uzeo na sebe, nije teško, i da je on u zavidnom položaju.
Ali, nije bilo tako. Naprotiv, Dušan se, pri dolasku na presto, našao u veoma teškom položaju. Novi vladar zatekao je, i spolja i iznutra, mnogo zamršenih i nerešenih pitanja. Međutim, od prvog dana Dušanove vladavine videlo se i osetilo, i u Srbiji i van Srbije, da je na presto seo čovek koji je potpuno dorastao u svakom pogledu teškim prilikama u kojima se našao.
To se osobito videlo za vreme građanskog rata u Vizantiji, koji je nastao posle smrti Andronikove, kada su se obe strane otimale o naklonost i pomoć Dušanovu, i činile mu zbog toga velike ustupke i još veća obećanja. Onda je on bez velikog vojnog naprezanja zauzeo veći deo vizantijskih zemalja na Balkanskom poluostrvu, gde su bili poslednji ostaci nekad silne vizantijske imperije. U toj borbi za nasledstvo Vizantije nije on video nijednu državu, koja bi mu mogla biti takmac ili mu ozbiljno osporiti to nasleđe, u koliko se, već u toku prvih godina građanskog rata, sve više ispoljavala slabost Vizantije u svakom pogledu, i ukoliko su Dušanova moć i slava više rasle, utoliko jača je bila njegova želja da srpska država nasledi Vizantiju, a on da zauzme presto vizantijskih careva.
Ali, Dušan je tačno video da je njegova država sama sobom, i vojno i kulturno i ekonomski i po broju svoga stanovništva, još suviše slaba da prostim zavojevanjem izvrši tako težak zadatak. Stoga je on teško pitanje o načinu na koji bi mogla srpska kraljevina zameniti Vizantiju rešio na taj način što je zamislio da njegova kraljevina treba da postane srpskovizantijska država, u kojoj će u oblastima u kojima je nekad gospodarila Vizantija vladati vizantijska kultura i vizantijska državna organizacija, ali će svi nosioci državnog uređenja i državnog života, dakle svi vojni, administrativni i crkveni upravnici i velikodostojnici, biti uzeti iz krajeva koji su sačinjavali jezgro prvobitne srpske države.
U leto 1342. godine pratio je Dušan svoju ženu Jelenu, koja je bila pošla u posetu svome bratu, caru Aleksandru. Ona je pošla u Bugarsku svakako sa zadatkom da se sa bratom razgovori o prilikama u Vizantiji, povodom građanskog rata koji je tamo bio u jeku. Na putu, negde u Moravi, stigli su kralja i kraljicu glasnici, koji su javljali da je u Srbiju dobegao carski namesnik i pretendent na vizantijski presto, Jovan Kantakuzen. On je molio za gostoprimstvo u Srbiji i za sastanak sa Dušanom.
Dušan i Kantakuzen sklopili su savez i ušli u zajedničku akciju. Osnovan na suprotnim interesima, a izvođen sa puno nepoverenja, njihov savez se morao pri prvom neuspehu raspasti, tim pre što je carigradska vlada činila Dušanu predloge da napusti savez sa Kantakuzenom i stavljala mu za tu uslugu u izgled velike ustupke. Dušan je ušao u pregovore sa carigradskom m, jer mu je izgledalo da će sa te strane moći izvući više koristi za sebe, i stoga je sa zadovoljstvom ili bar ne nerado primio glas da je Kantakuzen, u strahu da Dušan to ne učini, posle kratkog zajedničkog rada, raskinuo savez i počeo akciju protiv Srbije. Dušan je takav postupak svakako i očekivao, i taj korak Kantakuzenov teško da ga je iznenadio.
Prelaz Kantakuzenov iz saveza u neprijateljstvo nije Dušanu u njegovim preduzećima mnogo naškodio, kao što mu, sa druge strane, i približenje carigradskoj vladi nije mnogo koristilo. Neuspeh u jednom sukobu sa Kantakuzenovim saveznicima, Turcima, nije, međutim, sprečio njegovo napredovanje: u oktobru 1345. godine Dušan je ušao kao pobednik u tvrdi Serez.
Zauzeće Sereza imalo je neobičan značaj. Serez je bio, posle Carigrada i Soluna, najznatniji grad u državi, on je bio jedan od najvažnijih strateških tačaka na putu za Carigrad. Zauzeće Sereza završavalo je i utvrđivalo Dušanova osvajanja na jugu.
Kad je Dušan, krajem oktobra 1345. godine ušao u Serez, on je jasno video da je prvi deo njegovog plana, o zameni vizantijske imperije srpsko-vizantijskim carstvom, ispunjen. On je sada vladao većinom zemalja koje su još nedavno činile jezgro vizantijske države, i njemu je izgledalo da je padom Sereza srpskoj vojsci otvoren put ka Carigradu. Osvojenjem Sereza Dušan je bio neobično zadovoljan, i hteo je da posle toga važnog događaja i formalno konstatuje veliku promenu, koja je izvedena poslednjih godina njegovim osvajanjima i promenom odnosa sila na Balkanu. On je smatrao da posle svega što se desilo poslednjih godina, i posle velikih zavojevanja, učinjenih u poslednje vreme, oblik njegove države ne odgovara više njezinoj sadržini, i stoga se, odmah posle ulaska u Serez, proglasio za srpsko-vizantijskog cara. Proglas carstva trebalo je da utvdi novo stanje i da tačno obeleži krajnji cilj Dušanovih političkih kombinacija i namera.
Politička nadmudrivanja
Dušan je, naravno, odmah znao da njegov proglas za cara neće imati velikog značaja, ako ta titula, položaj, ugled i vlast, što ih ona sobom donosi, ne budu priznati, pre svega, od merodavnih faktora u samoj državi. U tom pogledu nisu, po Dušanovom uverenju, bile u pitanju zemlje koje su činile prvobitno jezgro njegove države, ni krajevi koje je on osvojio, a koji su bili naseljeni našim življem. Za njih je bilo van sumnje da će priznati novo stanje stvari, jer su ti krajevi proglasom srpsko-vizantijskog carstva dobijali u svakom pogledu. Moglo se sa razlogom pretpostaviti da će oni novo stanje priznati bez protivljenja.
Stoga je Dušan obratio svoju pažnju u prvom redu na to da novo stanje stvari prime i priznaju pre svega grčki podanici njegove države. Oni su jedini bili u pitanju, kad je trebalo ustanoviti i priznati srpsko-vizantijsko carstvo, i oni su jedini mogli tom novom državnom obliku dati potreban legitimitet. Ne samo zbog političkog, nego i zbog religioznog momenta, Dušan je sa razlogom mislio da pitanje o priznanju carstva treba svršiti na terenu poslednjih njegovih osvajanja.
Sveštenstvo je u Vizantiji, već i inače, svojim velikim uticajem, bilo veoma važan faktor u državi, a u pitanju priznanja pojedinih ličnosti i državnog oblika, njegov je pristanak bio ne samo od prvoklasne važnosti i značaja, nego i neophodan preduslov, bez kojega se velike i važne promene nikako nisu mogle definitivno izvoditi. Osobito je priznanje crkve bilo potrebno tamo gde je moglo izgledati da je izvršena ma kakva samovolja, nezakonitost ili uzurpacija. Dušan je osećao da njegov proglas srpsko-vizantijskog carstva predstavlja taj slučaj, i da će njegovi neprijatelji i protivnici novoga stanja moći osporavati legitimnost njegovih postupaka, pa je zbog toga obratio naročitu pažnju na to da dobije sa najmerodavnije strane priznanje legitimnosti za izvedene promene i za proglas carstva.
Za mesto, gde će se izvršiti proglas patrijaršije i obaviti svečani čin krunisanja za cara, izabrano je Skoplje. Izborom Skoplja za krunisanje trebalo je istaći da je novo carstvo u stvari nastavak srpske države. Ako je čin proglašenja carstva u Serezu, u grčkom gradu, mogao izazvati sumnju i pometnju u pitanju koji će faktori u novom, srpsko-vizantijskom carstvu biti nosioci i predstavnici državnog života, čin krunisanja postavio je to pitanje van svake sumnje. Izborom Skoplja za mesto krunisanja, car Dušan je još jednom pokazao svoju volju, da u novom carstvu srpski element bude nosilac celokupnog državnog života.
Na uskrs 16. aprila 1346. godine izvršeno je svečano krunisanje Dušanovo za cara. Pre toga na nekoliko dana proglašena je bila, na saboru srpskih episkopa, kome su prisustvovali i trnovski patrijarh, ohridski arhiepiskop i izaslanstvo svetogorskih manastira, srpska arhiepiskopija za patrijaršiju. Novi srpski patrijarh, Janićije, bivši Dušanov ministar inostranih dela, venčao je posle toga Dušana za cara, a sina njegovog, desetogodišnjeg Uroša, za kralja. Šesnaestog aprila 1346. godine trebalo je da srpski narod uđe u nov odsek svog državnog i nacionalnog života. Da nije uskoro posle toga osmanlijska najezda uništila sve rezultate napornog rada srpskog naroda od nekoliko vekova, možda bi tako i bilo. Ovako je proglas carstva samo epizoda u istoriji srpskoga naroda.
U cara Dušana je bila čudna smesa realnih pogleda na stvari i nerealnog shvatanja prilika, grubih postupaka i sentimentalno-romantičkih nastupa, ispunjenih sa puno osećajnosti. U tome pogledu on je bio pravi sin svoga naroda. Stoga se u njegovom radu mešaju i ukrštaju postupci trezvenog, iskusnog političara i postupci čoveka koji zida kule po vazduhu, a ne vodi dovoljno ili ne vodi nikako računa o realnim činjenicama.
Zgrada koju je Dušan podigao stajala je na trošnim temeljima, i ona se, već nekoliko godina posle njegove smrti, srušila sama sobom, bez velikog potresa. Krajevi, koji su labavo i samo spolja bili spojeni sa državom, a nisu bili sa njom organski vezani, niti su se bili stopili u jednu celinu, odvojili su se ubrzo, bez velike muke i velikog potresa, od prvobitne srpske države. Južne oblasti, sa pretežno grčkim stanovništvom, sa drugom kulturom i drugim tradicijama, osećale su se u srpskoj državi kao u tuđoj sredini, i čim je nestalo Dušana, koji je svojom energijom držao u zajednici raznorodne elemente u državi, južne su se oblasti odvojile od države, sa kojom su bile vezane labavim vezama, i u čijoj su se zajednici nelagodno osećale.
Ali, mora se priznati da nerealna politička koncepcija Dušanova nije bila samo rezultat njegovih romantičnih pogleda i želja. Kad je došao na presto, on nije imao plan o stvaranju velikog srpsko-vizantijskog carstva. On nije bio običan osvajač, koji radi slave, pljačke i proširenja svoje države vodi ratove i osvaja tuđe zemlje. Dušan je na politiku, koju je vodio, i na osvajanja, koja je činio, bio nagnan prilikama i događajima. Njegova politička koncepcija formirala se u njemu tek postepeno, tokom vremena, pod uticajem razvitka događaja i pod uticajem njegovih uspeha. Prvobitno je on radio samo na obezbeđenju državnih interesa, kako mu je u taj mah izgledalo potrebno. Tek postepeno uvučen je on, delimice protiv svoje volje, u širi krug političke akcije. Kad je jednom ušao u taj veliki posao, on nije mogao iz njega da iziđe, sve i da je hteo. Jedan je događaj izazivao druge, jedna je stvar vukla drugu, jedno je preduzeće povlačilo za sobom ostala. Sve ako je Dušan u pojedinim momentima, osobito u početku svoje velike akcije, i pomišljao na to da se posao, koji je počeo, i stvar, u koju je ušao, neće moći izvesti i dobro svršiti, on nije imao moći i ni u kojem trenutku mogućnosti da se povuče i da napusti nesigurno i rizično preduzeće. Posle su ga laki uspesi, taština i državni interesi vukli neosetno sve dalje, i on je sve više gubio osećanje da je napustio realnu podlogu pod nogama i da vodi državu u nesigurnu budućnost. Pošavši jednom tim putem, on je morao nastaviti po njemu, i protiv svoje volje, gonjen prilikama, koje su bile jače od njega.
U tom leži tragika Dušanova i tragika njegove države, a dobrim delom i tragika srpskoga naroda. Od Dušanovog dela ostala je srpskom narodu samo uspomena na jednu epizodu slave i moći, koja je docnije, osobito za vreme robovanja, preko tradicije, uticala na nacionalno vaspitanje i na jačanje moralne snage u narodu.
Otac cara Dušana
Stevan Dečanski (1321. do 1331.) je tragična ličnost. On je jedan od najnesretnijih srpskih vladara. Mada je rastao u doba napredovanja i velikih državnih uspeha, on lično živeo je gotovo stalno u teškim i nepovoljnim prilikama. Na njegovu meku prirodu svakako je rđavo uticala grubost njegovog oca i razriveni porodični odnosi na dvoru, gde su se vladarke i milosnice često menjale. Kao mlad čovek on je morao ići kao talac na dvor tatarskog hana, a kad se otuda vratio, dobio je, istina, na upravu jednu posebnu oblast; ali, ni tu nije mogao dugo da živi u miru. U oštrom sukobu sa svojim ocem, digao je na oca ustanak; ali ostavljen od svojih, bio je pobeđen, posle čega je, po očevoj naredbi, oslepljen i poslan sa dva sina u Carigrad na zatočenje. U Carigradu je Dečanski živeo u jednom manastiru, i tu mu je umro mlađi sin. Kad se vratio u Srbiju i pomirio se sa ocem, dobio je opet na upravu jednu oblast; ali, pred njime je bila nesigurna budućnost, jer pitanje o nasleđu prestola nije bilo rešeno, i bilo je gotovo izvesno da će se ono posle smrti Milutinove moći rešiti samo građanskim ratom. I zaista, posle Milutinove smrti postavili su svoje pravo na srpski presto, uz Stevana Dečanskog, još dva pretendenta: njegov brat Konstantin i Dragutinov sin Vladislav.
Stevan Dečanski pobedio je, istina, u građanskom ratu oba svoja protivnika, jer je on jedini imao oslonca u samoj zemlji, ali su borbe u Srbiji iskoristili Bosanci, te zauzeli Hum, za kojim su, zbog izlaska na more, već davno težili. Neku naknadu za taj gubitak našao je Stevan u proširenju svojih granica u vardarskoj dolini, za vreme građanskog rata u Vizantiji, koji je uskoro posle toga počeo. Jedini svetao i sretan momenat u životu Stevana Dečanskog bila je bitka na Velbuždu, u kojoj su Bugari bili do nogu potučeni, i time je definitivno rešena borba Srba i Bugara o vardarsku dolinu i o Makedoniju. Srpska je vojska posle te velike pobede ušla u bugarsku prestonicu Trnovo, i postavila tamo srpskog kandidata na bugarski presto, a Dečanski se u trijumfu vratio kući.
Ali, i ta radost i sreća nije dugo trajala. Već posle nekoliko meseci u Bugarskoj je izveden prevrat, i uništeni su svi rezultati velike srpske pobede. Taj poraz srpske politike pripisivan je u Srbiji neveštini Dečanskog, i nezadovoljstvo sa njegovom neodlučnom politikom počelo je naglo rasti. Nezadovoljni radom i politikom Stevana Dečanskog svi su hteli čvrstu ruku, koja će spoljnu politiku energičnije voditi. Na čelo nezadovoljnika stavio se proslavljeni borac sa Velbužda, prestolonaslednik Dušan, i Dečanski je zbačen sa prestola, zarobljen i bačen u tamnicu, gde je uskoro usled tuge i starosti izdahnuo. Pričalo se da je čak u tamnici, po Dušanovoj naredbi, udavljen. Tako je Stevan Dečanski doživeo dve velike nesreće; otac ga je oslepio, a sin ga je zbacio sa prestola i bacio u tamnicu.
Idela
Milutina su već savremenici cenili kao velikog i silnog vladaoca. Bogatstvo kojim je raspolagao, sjaj koji je razvio, uspesi koje je postigao i promicanje državnih granica u svima pravcima, pravili su snažan utisak, i sve je to silno imponovalo savremenicima. Pod Milutinom je srednjovekovna Srbija izišla iz patrijarhalnog stanja i počela se unutra razvijati u pravcu koji je bio u opreci sa pogledima Nemanjinim i Uroševim, mada je spoljna politika vođena i dalje onim putem koji su joj oni ukazali. Milutin je razvio vizantijski sjaj na dvoru, on je počeo u Srbiju prenositi u punoj meri vizantijske državne ustanove, on je unapredio vojsku, onje prvi ušao kao faktor u veliku međunarodnu politiku. Osobitu je pažnju Milutin obratio crkvi, da li iz religioznog osećanja ili iz političkog računa, teško je reći, ali je on podigao više zadužbina no svi ostali Nemanjići.
Pod njim se Srbija definitivno utvrdila i u Podunavlju, i u Pomoravlju, i pod njim su etnički osvojeni za srpski narod mnogi krajevi. Milutin je, i politički i ekonomski i vojno, spremio zemljište Dušanu za uspehe, koje je on postigao, i zbog toga je Milutin bio Dušanov ideal, i on je mislio da treba na njega da se ugleda i njegovim stopama da ide. Svestan svoje vladalačke moći i svoga vladalačkog dostojanstva, za koje je bio uveren da mu je od boga darovano, Milutin je, na suprot Urošu, kome je država bila glavno, počeo prvi u Srbiji sred njega veka negovati kult vladalačke ličnosti, i mada u tome, zbog velikog uticaja što ga je u državi još uvek imala vlastela, nije potpuno uspeo, njegov rad i u tome pravcu čini odsek u našoj istoriji.
Milutinovi pogledi na moral, i lični i porodični i politički, bili su, izgleda, veoma labavi; on je često menjao žene i nije smatrao da je dužnost držati dano obećanje. Mnogo nežnosti i sentimentalnosti kao da nije bilo kod njega, i mada je podigao mnogo crkvi i manastira, religija nije uticala na njegove nazore i njegove postupke.
Uspesi Milutinovi u spoljnoj politici nisu u isti mah bili praćeni i unutrašnjim konsolidovanjem. U državi je bilo još uvek, a posle Milutinovih osvajanja čak još više no pre, heterogenih elemenata, i mnogi su teglili na svoju stranu; svesti o državnom jedinstvu nije bilo u dovoljnoj meri, osobito u novim oblastima, koje su bile spojene, ali ne i stopljene sa državom. Sem toga pitanje o nasleđu prestola nije bilo rešeno. Sve je to izazivalo od vremena na vreme trzavice i krize i čak građanske ratove, koji su rušili ugled i slabili državnu snagu. Stoga spoljnome sjaju i državnoj moći nije odgovarala unutrašnja stabilnost, i osećalo se odsustvo solidnog i čvrstog uređenja. Trošnost i nesigurnost zgrade, koju je Milutin podigao, pokazala se najbolje posle njegove smrti. Jer tek što je on sklopio oči, buknuo je građanski rat, a razbojničke čete napadale su čak sprovod, koji je nosio mrtvo telo Miluginovo u manastir Banjsku.
Onda se pokazalo koliko je Milutin grešio što je mnogo više pažnje obraćao na sjaj i ceremonije nego na unutrašnje državno konsolidovanje. www.magazin-tabloid.com/srp/clanak.php?br=162&clanak=25----- Svi srpski vladari (6)
Komadanje srpskog carstva
Lazar je bio običan vlastelin i činovnik za vlade Dušanove. Kada se država, pod Urošem, počela raspadati i rasturila se, Lazar je ostao formalno veran Urošu sve do njegove smrti; ali, svakako još za njegova života preduzeo je sve što je bilo potrebno za osiguranje mira i reda u oblasti kojom je upravljao. Kada je car umro i kada je nestalo i formalne zakonite središne vlasti u srpskoj državi, Lazar je bio jedan od najviđenijih i najuglednijih dinasta na zemljištu stare, prvobitne srpske države. U to doba Lazar je već preduzeo mere da pod svoju ruku okupi rasturene oblasti nemanjićke države
Car Uroš (1355. - 1371.) je nasledio od svoga oca veliku i prostranu državu; ali ona je bila sastavljena iz raznorodnih elemenata, i pojedine oblasti u njoj nisu još bile čvrsto vezane za srpsku državu i njeno državno središte. U mnogim oblastima, koje je Dušan bio osvojio, bio je u znatnoj većini etički elemenat, u njima su vladali druga kultura, drugi način života, drugi pogledi i druge prilike.
Održati u zajednici, i u jedinstvu sve raznorodne elemente, koji su sačinjavali srpsku državu u onaj mah, kad je car Uroš, posle iznenadne smrti svoga oca, primio vlast, bio je mučan zadatak, koji bi teško izvršio i čovek većih sposobnosti i veće energije no što je to bio Uroš.
Uroš je bio meke i bolećive prirode, neodlučan i povodljiv, a bio je, kada je primio teško breme državne uprave, neiskusan i mlad: bilo mu je tek dvadeset i nekoliko godina. I drugi, mnogo jači, ne bi se tu znao snaći i ne bi izdržao teret rada i odgovornosti. Moglo je odmah biti jasno da će prilike biti jače od novog vladaoca i da će ga one skrhati. Kada se zna kakav je Uroš i kakve su bile prilike u kojima se on našao, mora se priznati da nije čudo što se njegova država raspala, više je čudo što se ona, pod ovako slabom vlašću, i desetak godina mogla još održati.
Slabost i meka priroda Uroševa dali su maha ambicioznim ljudima i separatističkim težnjama pojedinih oblasti da počnu rad na podvajanju i ocepljenju od države. Desetak godina se sve i kojekako održavalo u jedinstvu i zajednici, mada se i za to vreme već osećalo da nema čvrste ruke i volje, koja vlada državom. I za to vreme već je svaki počinjao da radi šta hoće, autoritet vlasti i vladaoca pao je bio sasvim, i svaki energičan čovek na položaju mogao je nekažnjeno raditi protiv države i protiv državnih interesa. A kada je, posle deset godina otkad je Uroš primio vladu, rasulo sasvim uzelo maha, razvijale su se stvari veoma brzo. U toku od nekoliko godina država se raspala sasvim. Prvo su se počele odvajati pokrajine na jugu, koje su bile, i geografski i kulturno, najviše udaljene od prvobitnog jezgra nemanjićke države.
Ali, proces raspadanja nije se zaustavio na starim granicama. On je uskoro zahvatio i one zemlje iz kojih je počeo državniživot. Tako se u toku od nekoliko godina Dušanova država sasvim raspala u mnogo manjih država i samostalnih oblasti, koje nisu više priznavale središnu vlast. Uroša su nominalno priznavali za cara još samo neki velikaši u zemljama severno od Šare; ali, prave vlasti on nije više ni tu imao, i umro je napušten i zaboravljen.
Verni saradnik
Istorijski izvori nemaju skoro nikakvih podataka o Vukašinovoj (1366. - 1371.) ličnosti. Po onome što se zna o njegovom radu, izgleda da je bio čovek od akcije, i da je dobro i realno gledao na stvari. Veran saradnik Dušanu do smrti, Vukašin je ostao veran i njegovom sinu i nasledniku, dok nije došao do uverenja da je ovaj potpuno nesposoban da odgovori teškoj vladalačkoj dužnosti. Onda je on preduzeo korake da spasava od propasti rasula i anarhije bar one zemlje kojima je on sam upravljao.
Izgleda da se na to saglasio i sam Uroš, i da se Vukašin proglasio kraljem u dogovoru i sa pristankom Uroševim. Ali, smatralo se da je taj Vukašinov akt upravljen direktno protiv Uroša, i u narodu se posle pričalo kako je Vukašin ne samo oteo Urošu krunu i presto, nego i da ga je ubio.
Težnja da utvrdi i možda da proširi svoju vlast, dovela je Vukašina u sukob sa dinastima u njegovom susedstvu, i on se taman spremao na rat sa njima, kada je dobio od svoga brata Uglješe, koji je, izgleda, najtačnije ocenio opasnost, što je zapretila od Turaka, i najozbiljnije radio na tome da je suzbije, poziv da mu dođe u pomoć protiv Turaka. Vukašin je, kako se po svemu vidi, takođe pravilno ocenio veliku opasnost, koja je pretila celom srpskom narodu i svima srpskim zemljama od strane novog zavojevača, pa je pohitao sa svom svojom vojskom bratu u pomoć.
U velikoj i kravavoj bitci na Marici, 26. septembra 1371. godine, u kojoj je za vekove rešena sudbina ne samo južnih srpskih zemalja i srpskog naroda, nego, može se reći, i celog Balkanskog poluostrva, našli su svoj grob i Vukašin i njegov brat Uglješa. Vukašin je ostao u narodnoj tradiciji u veoma rđavoj uspomeni kao prvi i najglavniji rušilac državnog jedinstva i ubica poslednjeg srpskog cara. Ali, istorija ne može da potvrdi taj nepovoljan sud o Vukašinu. Naprotiv, izgleda da je Vukašin dobro ocenio tešku situaciju, u kojoj se u to doba srpska država nalazila, da je sasvim pravilno shvatio opasnost, koja je pretila srpskom narodu od Turaka, i da je ozbiljno i energično radio da popravi zlo stanje i suzbije tursku opasnost. Što u tome nije uspeo, naravno, nije njegova krivica.
Kraljević Marko
O sinu i nasledniku Vukašinovom, kralju Marku (1377. - 1394.), proslavljenom junaku srpskih narodnih pesama, Kraljeviću Marku, nema skoro nikakvih savremenih podataka. Odrastao u doba moći i slave srpske države, Marko je dočekao njene poraze i rasulo. O Marku se zna samo toliko da je bio nesrećan u bračnom životu. Prvu veridbu, sa jednom devojkom iz kuće Šubića, koja je živela na dvoru bosanskog bana Tvrtka I, pokvario je papa zbog toga što nije hteo dozvoliti da se ona kao katolkinja, uda za pravoslavnog princa. Posle se Marko oženio Jelenom, ćerkom poznatog velikana Hlapena. Ali, Marko je oterao Jelenu i doveo sebi drugu ženu, Todoru, kćer nekog Gurgura. Međutim, Marko se posle pomirio sa svojim tastom, primio natrag svoju prvu ženu Jelenu, a Todoru predao Hlapenu.
Izgleda da je Marko još za života očeva imao učešća u vladi. Posle pogibije Vukašinove Marko je priznao tursku vrhovnu vlast i vladao je, kao turski vazal, u jednom delu Makedonije. Posle kosovske bitke on je morao primiti obavezu da ide sa vojskom u pomoć sultanu, kada bude pozvan. Tako se on nalazio u turskoj vojsci u pohodu protiv vlaškog vojvode Mirče, i u tome ratu, u bitci na Rovinama, i poginuo je (10. oktobra 1394. godine).
Poslednji trenuci njegovog života pokazuju tragičnost njegovog položaja, njegov patriotizam i rezignaciju. Biograf despota Stevana Lazarevića, Konstantin filozof, priča (1431. godine), kako su u rat protiv Rumuna sa Turcima pošli: despot Stevan, Konstantin Dejanović i kralj Marko, ali ne po svojoj volji, nego po nuždi, i kako se priča da je Marko pred bitku rekao Konstantinu: "Ja kažem i molim gospoda, da bude pomoćnik hrišćanima, a ja prvi da poginem u ovom boju". Samo se druga polovina njegove želje ispunila: on je u boju poginuo, a Turci su pobedili. To je sve što istorija može pouzdano reći o najomiljenijem junaku naših narodnih pesama.
Naslednik Nemanjićkog prestola
Knez Lazar (1372. - 1389.) je jedna od najsimpatičnijih ličnosti u našoj istoriji, ne samo zbog svoje tragične smrti i zbog simpatičnih crta o njemu, sačuvanih u narodnoj tradiciji, nego i po svemu što se i inače o njemu i njegovom radu pouzdano zna.
Lazar je bio običan vlastelin i činovnik za vlade Dušanove. Kada se država, pod Urošem, počela raspadati i rasturila se, Lazar je ostao formalno veran Urošu sve do njegove smrti; ali, svakako još za njegova života preduzeo je sve što je bilo potrebno za osiguranje mira i reda u oblasti kojom je upravljao. Kada je car umro i kada je nestalo i formalne zakonite središne vlasti u srpskoj državi, Lazar je bio jedan od najviđenijih i najuglednijih dinasta na zemljištu stare, prvobitne srpske države. U to doba Lazar je već preduzeo mere da pod svoju ruku okupi rasturene oblasti nemanjićke države. On je na ostvarenju toga svoga programa radio smišljeno i istrajno za sve vreme svoje vlade.
Lepim načinom ili nasilno, diplomatskim putem ili ratom, ženidbama ili udajama, Lazar je uspeo da u toku svoje vlade okupi oko svoje države i da veže za sebe, manje ili više jakim vezama, gotovo sve oblasti prvobitne nemanjićke države. Mada je Lazar priznavao Tvrtkovu bosansku i Markovu makedonsku državu, i čak nije imao ništa protiv toga da vladaoci u obe te srpske države ponesu i kraljevsku titulu, dok je on za sebe zadržao samo naziv kneza, ipak je očevidno smatrao da je on naslednik nemanjićke države. Tvrtko je bio bosanski, Marko makedonski kralj, Baošići su bili zetski gospodari, jedini je on bio srpski vladalac i naslednik Nemanjića. Stoga je Lazar pokrenuo i vodio celu stvar i oko izmirenja srpske i grčke crkve, u kojoj je nastao rascep, kada je, povodom proglasa patrijaršije i carstva, carigradska patrijaršija bacila bila prokletstvo na srpsku crkvu.
Po svemu ovom radu, po svome položaju i ugledu, po svojim vezama i po svojoj moći, Lazar je zaista postao naslednik nemanjićkog prestola. Da li će to i izgledati da je tako, i da li će taj njegov položaj i formalno biti priznat i istaknut, i čak da li će drugi to pravo i taj položaj za sebe tražiti, to su bila pitanja koja Lazara nisu mnogo mučila. On je bio realist u politici, apolitičke šimere i ono što je spoljno i formalno njega nije, izgleda, nikada mnogo zanimalo ni bunilo. Stoga je on pristajao da drugi budu formalni naslednici nemanjićke krune, a on se zadovoljio time da to bude faktički.
Lazarev politički rad pokazuje jednu veoma široku koncepciju. U prvo doba svoje vlade on je radio da osigura i proširi svoju vlast. Pošto je to teško bilo postići uvek mirnim putem, on je često morao upotrebljavati za izvođenje svoga programa i nasilna sredstva.
Docnije, kad je postigao u tome pravcu ono što je hteo, on je gledao da svoju državu i svoju dinastiju osigura od opasnosti, koja im je pretila od strane Turaka, diplomatskim sredstvima, osobito udajom svojih kćeri. Naravno, Lazar nije slutio da će ta njegova politika morati biti nastavljena i posle njegove smrti u istom pravcu, i da će naći svoj tragičan završetak u udaji njegove najmlađe kćeri za turskog sultana. Politika Lazareva da diplomatskim putem i udajom svojih kćeri osigura sebi, i u zemlji i na strani, saveze i pomoć, bila je dobro i smišljena i izvedena; ali, povoljnog rezultata otuda nije bilo ni za Lazara ni za njegovu državu. U bici na Kosovu on je potučen, zarobljen i pogubljen. Tragična njegova smrt uvela ga je ne samo u spisak mučenika i svetaca, nego i među narodne ljubimce, i sa njegovim su imenom vezane najbolnije, najtužnije i najlepše od narodnih pesama, u kojima se priča narodna prošlost.
www.magazin-tabloid.com/srp/clanak.php?br=163&clanak=28----- Svi srpski vladari (7)
I ti možeš i konj ti može, ali ti bog ne da
Despot Stevan vrlo vešto je vladao Srbijom i osim hrabrosti i ratne veštine, viteštva i visokog morala, bio je iskusan u diplomatiji, književnosti i drugim veštinama. Period vladavine despota Stevana Lazarevića bio je period blagostanja i razvoja u kojem je Beograd bio i prva prestonica Srbije
Despot Stevan Lazarević (1389. -1427.), kao srpski vladalac srednjeg veka, najpre i najviše zaslužuje ime viteza. Njegova mladost nije bila vesela. Kao dečko on je video slom srpske države, poraz i tragičnu smrt svoga oca. Odmah posle toga on je, kao mladić od 17 godina, morao primiti upravu u svoje ruke, i to u veoma teško doba, i u prilikama neobično komplikovanim. Taj veliki teret Stevan možda ne bi ni izdržao, da se uz njega u to doba nije našla njegova mati, (carica Milica Jug-Bogdanova Grbljanović II 1389. - 1405.) pametna, razborita i energična žena, koja je za sina upravljala državom do njegovog punoletstva, a i posle, sve do svoje smrti stajala uz njega, pomagala ga mudrim savetima, i svojim smišljenim postupcima često spasavala situaciju.
Utisci iz mladosti ostavili su dubokog traga u Stevanovom karakteru. On je svakako već od prirode bio tih i povučen u sebe; a ono što je u mladosti video i doživeo, još je jače uticalo na njega da se povuče, i da izbegava sve što je moglo ličiti na veselje, spoljnji sjaj i lakomislenost. On nije mario muziku, vesele razgovore i nakit. Forma kod njega nije značila ništa, sadržina je bila sve. Odličan organizator, svestan svoje vladalačke dužnosti, plemenitog osećanja, vitez od glave do pete, Stevan bi bio slavan vladalac, da je živeo u doba državnog napretka i napona. Ali, on je živeo u doba kada je država propadala, i zbog toga je, pokraj svih svojih sposobnosti, čiji je fatum tačno okarakterisan u onoj poznatoj narodnoj priči, u kojoj božanstvo govori Stevanu: "I ti možeš i konj ti može, ali ti bog ne da!" U početku svoje vlade Stevan je, da li zbog toga što je voleo avanture i bravure, ili zbog toga što je riterski hteo da se drži obaveza, na koje je pristao, teško je reći, ali svakako uveren da je turska vlast prolazna i privremena, pomagao Turcima u raznim pohodima iskreno i odano. O njegovoj su se hrabrosti čuda pričala.
Bitku kod Nikopolja on je rešio u tursku korist, a u bitci kod Angore izazvao je divljenje i zadobio poštovanje tatarskog hana Timurlemka, koji je, iz poštovanja prema Stevanovoj hrabrosti, naredio da se srpski odred propusti, mada je bio već potpuno opkoljen, a posle je vratio u Srbiju Stevanovu sestru, koja je s celim Bajazitovim haremom bila zarobljena.
Kasnije je Stevan drukčije gledao na stvari, i svojih bravura iz doba mladosti, koje je izvodio u korist Turaka, sećao se i pominjao ih je sa osećanjem stida i žaljenja; on je onda davao izjave da se kaje što je nekada pomagao Turcima, i da to više neće činiti. To je bilo u doba kada je Stevan bio sazreo, i kada je sa šireg gledišta posmatrao politiku i prilike, kada je mogao da se uzvisi nad sitnim intrigama i da pređe preko stvari prolaznog značaja. Onda se on izmirio i sa svojom najstarijom sestrom, udovicom Vuka Brankovića, i sa svojim sestrićem, Đurđem, sa kojima je dotle bio u zavadi i sa njima ratovao. Od toga vremena vide se kod njega u svemu širi potezi. On je poslednjih petnaest godina svoje vlade staložen, gleda dobro i tačno na sve stvari, realno ceni činjenice i prosuđuje prilike, zna šta hoće i šta treba da se radi. To je doba kada je despot Stevan stekao ugleda i autoriteta, ne samo kod svojih podanika nego u celom svetu.
Teške prilike, u kojima je živeo i radio, i gruba borba za opstanak uticale su i na Stevanov karakter. Od prirode nežan, on je bio naklonjen književnosti i poeziji napisao je jednu pesmu ljubavi i pun finog osećanja, koje je često izazivalo postupke velike i široke duše, a u isti mah je u njemu bilo i nečega grubog i bezosećajnog, što ga je ponekad navodilo na dela koja nisu bila u saglasnosti sa njegovom prirodom. U njemu kao da je bilo dva čoveka, i u tome je on bio pravi sin svoga naroda.
Despot Stevan Lazarević naglo je umro 19. jula 1427. godine pogođen od kapi, u lovu, na Glavici, nedaleko od Kragujevca. Sahranjen je u manastiru Manasiji. Kada je despot Stevan umro, za njegovu su smrt Dubrovčani javili ugarskome kralju ovim rečima: "Mada smo uvereni da je Vašem Veličanstvu sve poznato, ipak javljamo da je 18. ovog jula uzvišeni gospodin despot Raške završio svoj život. Njegovu smrt, mada je prema nama, građanima i vernima Vaše opštine Dubrovnika, bio okrutan i nemilosrdan više no što je trebalo, ipak, pošto je bio veran svetoj kruni Vašeg Veličanstva, i što je bio čekić i bedem protiv neprijatelja hrišćanske vere, ne možemo a da ne žalimo i da ne oplakujemo, mada smo najverniji podanici Vašeg Veličanstva i revnitelji katoličke vere".
Buran život
Kada je posle smrti svoga ujaka, despota Stevana, primio upravu u svoje ruke, Đurađ (1427. -1456.) je bio čovek od preko pedeset godina, i on je za sobom imao burnu prošlost. Neobično jakog telesnog sastava, Đurađ je bio već preturio preko glave mnoge nevolje i nesreće, i doživeo je mnoga iznenađenja i razočaranja. U detinjstvu svome video je slom i propast države, kao mladić je proživeo doba borbe u porodici, sam je učestvovao u bitkama protiv svoga ujaka, koji ga je hapsio, a u isti mah je išao u pomoć Turcima i prolivao svoju krv za tursku državnu ideju. Ali, kad je doba lutanja i grešenja prošlo, Đurađ je shvatio i prihvatio široku političku koncepciju svoga ujaka, pomirio se sa njim, i ostao mu veran podanik i pomagač do smrti.
No, mada je bio, kad je došao na presto, u zrelim godinama, mada je bio od prirode bistar, mada je imao za sobom dobru školu i bogato iskustvo, ipak dugo Đurađ nije tačno cenio situaciju u najvažnijem, životnom pitanju svoje države i svoga naroda. On je još dugo mislio da je turska vlast u Evropi privremena i prolazna, i da će se njegova država, pomoću zapadnih naroda, osobito pomoću Ugarske, moći osloboditi od Turaka. To uverenje nije ga napuštalo, i pokraj svih razočaranja što ih je u tome pravcu doživeo, i pokraj svih činjenica koje su ga mogle o protivnom uveriti.
Đurađ je imao duboko uverenje u snagu i sposobnost zapada, i u volju zapadnih sila da oslobode istok od nevernika. Zbog toga je on hteo da se osloni na zapadne države. Ali, on je dobro znao da su turski narod i država mnogo jači od srpske države, da su oni u njegovoj neposrednoj blizini, i da on sa te strane uvek može dobiti pomoći sa zapada. Stoga je Đurađ morao lavirati i praviti se Turcima odan i veran, dok je sa druge strane pregovarao sa zapadnim državama o zajedničkoj akciji protiv njih. Nu, ta politika nije mogla doneti sigurne i dobre rezultate. Stoga je Đurađ povukao težište svoje države daleko na sever, i sazidao je, čak na granici, sebi grad i prestonicu u Smederevu, u nadi da će se tu, u naslonu na Ugarsku, lakše moći braniti i održati. Međutim, to nije pomoglo, i Turci su 1439. godine pokorili Đurđevu državu i zauzeli Smederevo.
Posle toga Đurađ se nekoliko godina potucao po svetu i naprezao svu svoju, i intelektualnu i finansijsku snagu, da pokrene ozbiljnu akciju zapada protiv Turaka. Kad muje to naposletku pošlo za rukom, i kad su hrišćanski saveznici, u zimu 1443. godine potisli Turke do iza Sofije, pa se onda upustili u pregovore za mir, Đurađ je, razočaran, video da se u celom ovom velikom i ozbiljnom poslu stalo na pola puta. Onda je on, mada je mirom zaključenim u Segedinu dobio natrag svoju državu, jasno video da zapad nije u stanju da reši balkansko pitanje i da protera Turke iz Evrope. On je došao do uverenja da se mora pogađati sa Turcima, i svoju politiku podesiti prema faktoru da su Turci najvažniji faktor na bližem istoku.
U tome pravcu i prema takvim pretpostavkama i pogledima kreće se onda sva njegova politika u poslednjim godinama njegovog života. Sve akcije, koje su posle toga preduzimane sa zapada protiv Turaka, Đurađ je sa razlogom smatrao za neozbiljne, i stoga ih nije hteo pomagati niti učestvovati u njima. On je bio uveren da sva ta poduzeća ne mogu uspeti, i da će samoj stvari više škoditi no koristiti. Nepovoljni rezultati svih tih ekspedicija pokazali su da je Đurađ imao pravo i da je pravilno ocenio situaciju. Ali, pri svem tom on je često, i posle toga, gubio merilo šire političke koncepcije, i pogled u dalju budućnost nije mu bio nepomućen.
Ukoliko su u poslednje vreme ugled i autoritet Đurđev rasli, i u zemlji i van njegove države, u svoj Evropi, utoliko je on više osećao da snaga njegove države u odnosu prema Turskoj sve više slabi. On je morao jasno videti kako se odnos snaga njegove države prema Turskoj menja, tako reći svakoga dana, na štetu njegovu, i on je na svojoj samrti morao jasno videti da je samo pitanje vremena, kada će i njegova država pasti pod udarcima azijatskog osvajača. Đurađ je doživeo mnoge nesreće, i u porodici i u politici, i živeo je i umro kao nesretan čovek.
Haos i anarhija
Lazar (1456. - 1458.) je bio savladar svome ocu poslednjih deset godina njegove vlade; ali izgleda da je imao za to vreme dosta malo uticaja na državne poslove. Kada je, posle smrti svoga oca, zavladao sam, zemlja je bila u haotičnom stanju i država na rubu propasti. I znatno jači čovek no što je bio Lazar ne bi u ono doba mogao ništa učiniti. U zemlji su se otimale za vlast i uticaj dve stranke, turskofilska i, mogla bi se nazvati, nacionalna. Autoriteta starog despota nije više bilo, a među članovima njegove porodice vladale su svađe i omraza. Lazar je, istina, odmah čim je primio vladu, načinio povoljan ugovor sa Turskom; ali, i njemu samom moralo je biti jasno da je propast njegove države samo pitanje vremena, i to pitanje sasvim kratkog veka.
U vladalačkoj porodici i među njenim članovima odražavala je još nešto mira i reda svojom starošću i autoritetom mati Lazareva, stara despotica Jerina. Ali, čim je ona umrla, nastalo je i tu potpuno rasulo. Još one noći, kad je ona izdahnula, pobegla su njena deca, Grgur i Mara, i njen brat sa dvora u Tursku. Govorilo se, čak, kako je Lazar naredio da mu se otruje mater. Za to bi govorilo naglo bekstvo njene dece i rodbine sa dvora odmah posle njene smrti. Utvrditi istinu naravno je nemoguće.
U svakom slučaju, Lazar nije simpatična ličnost. Njegove postupke jedino mogu pravdati haos i anarhija, koja je u ono doba uopšte vladala u zemlji i na dvoru. Lazar je vladao svega godinu dana, i umro je u najboljim godinama. www.magazin-tabloid.com/srp/clanak.php?br=164&clanak=29
|
|
Bozur
Amicus
Posts: 5,515
|
Post by Bozur on Aug 16, 2012 22:07:09 GMT -5
ANTRFILE:
Lukav i svestran
Despot Stevan vrlo vešto je vladao Srbijom i osim hrabrosti i ratne veštine, viteštva i visokog morala, bio je iskusan u diplomatiji, književnosti i drugim veštinama. Stevan Lazarević stekao sposobnosti, od svojih roditelja, kneza Lazara i carice Milice, koja je i kao monahinja Evgenija boravila u njenoj zadužbini Ljubostinji i više puta bila uspešan pregovarač. Kada je despot počeo izgradnju manastira Manasije danonoćno je radio sa svim graditeljima. To su bila teška vremena u kojima je despot morao često da trpi i ogromne gubitke i samo zahvaljujući izuzetnoj veštini obezbeđivao je Srbiji slobodu . I pored stalne pretnje od Turaka, prihvativši saradnju sa mađarskih kraljem 1403. godine Stevan uspostavlja i saradnju sa sultanom Bajazitom.Tada konačno dobija u vlasništvo hiljadogodišnji grad Beograd i celi prostor Mačve sa Valjevom i Sokolom. U Ugarskoj dobija i grad Satmir Nemeti. Mladi vitez je bio presrećan kada je prvi put projahao usred velike kapije i popeo se na visoke bedeme i razgledao kule raspoređene na gornjem gradu. Sav grad bio je opasan rovovima , imao je dvostruke bedeme, osmatračnice, despotov dvorac , još iz rimskog doba udarene puteve od kamena , pokretne mostove... Po prvi put Beograd je postao slobodan grad, kojem je despot dao sve povlastice i doprineo da beli grad procveta i postane značajniji od svih drugih gradova.
Deset godina je Beograd iz dana u dan postajao sve značajniji. Trgovci , naročito Dubrovčani, su bili prezadovoljni jer su bili oslobođeni carina. Iz Austrije, Mađarske, Češke i Turske u Beogradu su se naseljavale zanatlije.Vrhunac razvoja Beograd je dostigao kada je despot Stevan izgradio Mitropoliju i obnovio veliku crkvu Uspenja Bogorodice. Najzad, kao pravi prestoni grad, Beograd je dobio veliku bolnicu. To je bila u to vreme jedina bolnica pod nekadašnjim uticajem Svetog Save i velikog župana Stefana Nemanje. U toj bolnici izgrađen je pravi prostrani trg i u krugu bolnice sazidana i crkva Sv. Nikole. Iako je despot Stevan morao često da vodi borbe , nekad kao vazal torskog sultana , a nekad kao saradnik mađarskog kralja, koristio je, što je češće mogao, da boravi u Beogradu. Njegov dvorac je bio centar kulture Srbije. U to vreme smatralo se da je Beograd bio mnogonacionalni grad.
Osim Srba u belom gradu bilo je mnoštvo Grka, Mađara, Poljaka, Bugara...Period vladavine despota Stevana Lazarevića bio je period blagostanja i razvoja u kojem je Beograd bio i prva prestonica Srbije. www.magazin-tabloid.com/srp/clanak.php?br=164&clanak=29---- Sloboda se očuvati može samo u državi
Vožd Karađorđe Petrović i ništa manje važni, knjaz Miloš Obrenović obeležili su XIX vek jedan od burnih period stvaranja, obnove i uspona Srpske države. Sa pregršt vrlina i mana oni su vodili Srbe kroz lavirint života i smrti ka slobodi i državnosti Srbije
Karađorđe je potekao iz siromašne porodice. Sredinom 1787. godine njegova porodica je prebegla u Srem da bi izbegli tursku odmazdu. Karađorđe je stupio u službu manastira Krušedola, a krajem iste godine je učestvovao u neuspelom austrijskom napadu na Beograd. Za vreme austrijsko-turskog rata borio se u zapadnoj Srbiji i tada je stekao dragoceno vojnicko iskustvo, koje ce primeniti u Prvom srpskom ustanku. Ustanku je prethodio krvavi obračun Turaka sa najviđenijim Srbima, poznat kao "seča knezova". Do seče je došlo kada su dahije Beogradskog pašaluka doznale da Srbi spremaju zaveru protiv njih.
Ubijanje srpskih narodnih prvaka izazvalo je još veće ogorćenje naroda, narodni otpor i prve ozbiljne sukobe. Godine 1804, 2. februara održan je narodni zbor u Orašcu, na kome su ugledni narodni predstavnici iz Šumadije izabrali Karađorđa za vođu ustanka. Uz pomoć Stanoja Glavaša, Karađorđe je odmah preduzeo korake ka bržem širenju ustanka, a lokalne otpore je povezao u jedinstven opštenarodni pokret. Od marta meseca iste godine Karađorđe se u službenim dokumentima potpisivao kao "vožd", "pervi predvoditelj", "vrhovni vojvoda", "komadant od Serbije".
Knez Miloš Obrenović rođen je u selu Srednja Dobrna u Užickoj nahiji, a umro je u Beogradu, u svom konaku u Topčideru. Otac mu je bio siromašan seljak po imenu Todor Mihailović. Prezime je uzeo od svog očuha Obrena Martinovića. Njegova majka Višnja imala je troje dece iz prvog braka Jakova, Milana i kćer Stanu. Iz drugog braka imala je takođe troje dece: Miloša, Jevrema i Jovana. Kao mladić je služio kod bogatih trgovaca stokom. Učestvovao je u Prvom ustanku pored svog polubrata Milana Obrenovića, vojvode Rudničke nahije.
Miloš je bio vođ Drugog srpskog ustanka i vrhovni Knez Srbije od 1815. Godine 1830. dobio je dostojanstvo naslednog Kneza. Vladao je Srbijom od 1815. do 1839. i od 1858. do 1860. Bezmalo dve decenije između 1839. i 1858. Miloš je proveo u izgnanstvu na svojim imanjima u Vlaškoj. Za vreme svoje vladavine postao je najbogatiji čovek u Srbiji i jedan od najimućnijih na Balkanu. Pod Miloševom vladavinom Srbija je stekla status autonomne kneževine u okviru Osmanskog carstva. Knez Miloš je vladao kao autokrata i nikada se tog načina vladanja nije odrekao. U najveće zasluge pada mu to što je on započeo stvaranje srpske države i njene unutrašnje i spoljašnje politike.
Karađorđe je bio sloboda
Već kao dečko, Karađorđe se istakao među svojim drugovima svojom neobičnom energijom i ličnom hrabrošću. Nije moglo biti sumnje da će se on, ako vreme zahte ljude sa takvim osobinama, brzo istaći u prve redove, mimo svih drugih. Austrisko-turski rat dao mu je prvu priliku za rad, i on je u njemu uzeo učešća, a posle sklopljenog mira, kojim su Srbi opet predani skoro na milost i nemilost Turcima, Karađorđe je prešao u Austriju, u nadi da će tamo moći bolje i sigurnije živeti i da će naći boljeg polja sebi za rad. Ali, on je tamo bio nezadovoljan i srce ga je vuklo svojoj grudi, a kad je izgledalo da su u Srbiji nastale bolje, sigurnije i sređenije prilike, Karađorđe se vratio natrag, i osnovao je sebi kuću, ali i posle toga, hajdukovao je i uzimao učešća u svima pohodima što su u to doba preduzimani protiv protivnika carigradske vlade, a u kojima su učestvovali i Srbi.
Prilike su se, međutim, u Beogradskom Pašaluku sve više zaoštravale i komplikovale, i sve je jasnije bivalo da se ide u susret velikim i krupnim događajima. Karađorđe je bio među onima koji su najviše i najenergičnije radili da spreme zemljište i duhove za te željno očekivane događaje. I kada su se onog znamenitog dana, početkom februara 1804. godine, u Orašcu skupili narodni prvaci, i rešili da dignu narod na oružje protiv dahija, posle kratkog kolebanja istaknut je Karađorđe za vođa ustanka. Tako je na njega pala dužnost organizatora borbe za slobodu.
Neobične lične hrabrosti, velike inicijative, silne izdržljivosti, pun vere u uspeh, surov, ali duboko pošten i pravedan, dobar organizator i nesavitljive energije, Karađorđe je bio neobično pogodan da organizuje i rukovodi borbu za slobodu u prilikama i u sredini kakva je bila u Srbiji početkom XIX veka. Njegove osobine bile su, u onaj mah i za onakav rad, tako pogodne da su čak i njegove mane njegova preka narav, koja je često dovodila do grubih i nepromišljenih postupaka, i njegova malo gipka i nesavitljiva priroda, više koristile nego škodile samoj stvari.
Kada se primio vođstva, Karađorđe je jasno video i tačno znao šta hoće, ali on je u isti mah isto tako jasno video i tačno znao da se ono što on hoće ne može postići bez silnog napora, bez reda i bez discipline. Stoga je Karađorđe, ističući svoju preku narav, stavio kao uslov za svoj pristanak da se primi vođstva bezuslovnu poslušnost, uveren, da se samo tako može postići uspeh. Stalno i uvek samo sa jednim ciljem pred očima, Karađorđe je išao prvo njemu, i on je bez milosti uklanjao sve smetnje i uništavao sve prepreke koje su mogle ometati ostvarenje onoga zadatka što ga je on preuzeo. U tom pogledu kod njega nije bilo obzira ni milosti, on je uklanjao sa puta ljude kao stvari koje su mu na smetnji, bez obzira na poznanstvo i prijateljstvo i bez obzira na krvne veze. On je bio i prek i divljački surov, ali uvek pravedan, i to je vezivalo ljude i pravdalo je u njihovim očima mnoge njegove neočekivane postupake. Njemu je cilj uvek bio ne glavna stvar, nego sve, a sve mu je drugo bilo sporedno. Da se postigne cilj, moglo se učiniti sve i moralo se sve žrtvovati.
Karađorđe je bio hajdučka priroda i imao je veoma mnogo smisla za vojničke stvari. Bez vojnih škola i studija, sa sasvim neznatnom spremom, kakvu je dobio kao podoficir u austriskoj vojsci, on je po talentu i prirodnoj bistrini neobično lako i tačno shvatao sve strategijske i taktičke probleme, i u tome se on uspešno takmičio sa školovanim turskim oficirima iz đeneralštabskih škola. Njegove vojničke koncepcije bile su velike i tačne, njegova ocena i sud pravilan, a izvođenje precizno; on u tom pogledu nije nikada lutao, a retko je grešio i prevario se.
Za politiku, i unutrašnju i spoljnju, Karađorđe je imao manje i talenta i volje i smisla, nego za vojne stvari. On je za politiku bio suviše iskren i otvoren, njegov je talenat bio i suviše prav I prost, bez dovoljno finesa i prilagodljivosti, njegova priroda kruta i neprilagodljiva; on nije mogao da se ne revoltira, gde je mislio da se čini nepravda, nije ulazio u kompromise niti je rado pravio transakcije. Zbog odsustva gotovo svih osobina, potrebnih političaru, osobito političaru u Srbiji početkom XIX veka, Karađorđe nije imao mnogo smisla za politiku, te je nije razumeo. On je išao suviše pravom linijom, nije se mogao često orijentisati, mnogo štošta nije razumeo, i zbog toga je lutao i često naivno sudio i grešio.
Slab psiholog, Karađorđe po pravilu nije poznavao ljude, i često se varao u njihovoj oceni. Zbog toga se često povodio za onima koji su ga pogrešno upravljali, i verovatno onima koji to nisu zaslužili. On nije dovoljno osećao da ima ljudi i drukčijih no što je on. Skroman i ispravan u domaćem i privatnom životu, Karađorđe je bio i ostao pošten i siromah, i novac, kao i slava, za njega nisu imali nikakve privlačne sile. Služenje ideji bez traženja koristi za sebe i nagrade za to uvek je privlačilo i vezivalo ljude, i Karađorđu je to stvorilo više pristalica i obožavalaca, nego njegova hrabrost i uspesi. Iskren i dubok patriot, on je radio i trošio sebe samo za državu i za narod.
U unutrašnjoj politici Karađorđe je sa prirodnim instinktom prostog bistrog čoveka osećao svoj interes i surevnjivo ga je čuvao i branio, a isto je tako u spoljnjoj politici često instinktivno osetio prave narodne i državne interese. Ali, u finese nije ulazio, u njima se nije znao razaznati, i u komplikovanoj mašineriji politike nije se razumeo. To je pokazao često, pa i u poslednjem svom postupku, koji mu je doneo smrt. Lično hrabar, on je bezbroj puta izlagao svoj život i bez straha je gledao smrti u oči; kada su drugi padali u očajanje, on nije gubio glavu i ostajao je pribran, priseban i energičan. Bilo je trenutaka kada je on u svojim rukama držao moral celoga naroda i cele države. Samo je jedan momenat bio, tragičan za njega i njegovu uspomenu, kada su mu popustili nervi, kada ga je napustila hrabrost i prisebnost, kada je demantovao svoju prošlost i kompromitovao svoj glas, kada je pao u očajanje i izgubio veru. To je bilo u septembru 1813. godine, kada je pobegao iz Srbije.
Miloš je bio država
Knez Miloš je bio politički temperamenat i talenat prvoga reda. Prost i nepismen, on je brzo i lako ulazio u sve tančine ne samo unutrašnje, nego i velike evropske politike. I u najtežoj i najkomplikovanijoj situaciji on se dobro snalazio i brzo orijentisao. Dabogme da se i on ponekad u oceni prilika i ljudi prevario, ali u tom pogledu varali su se i najveći državnici.
Već u prvom ustanku Miloš se istakao svojom okretnošću, bistrinom i organizatorskim sposobnostima. Ali, on je u to doba igrao sporednu ulogu. U prvi red narodnih ljudi izbacili su ga teški događaji 1813. godine. Pri propasti Srbije sve su vojvode i prvaci pobegli iz zemlje. Od znatnijih i istaknutijih vojvoda jedino je Miloš ostao u zemlji i rizikovao da izloži sebe i svoj život turskoj osveti. Njega je na taj sudbonosni i herojski korak nagnao prirodni instinkt, dobar i tačan račun i ljubav prema narodu, sa kojim se zajedno borio, a koji je ostao obezglavljen i izložen turskoj obesti. Tim postupkom svojim Miloš je odmah izišao u red narodnih ljudi i prvaka i postao je jednim mahom veoma popularan.
Posle toga, Miloš je, u postupcima za ono dve godine robovanja, pokazao neobično mnogo prisebnosti, pameti i takta, tako da je stekao poverenje i Turaka i Srba. Pokušaje za borbu, koji su po njegovom uverenju prerano dolazili, i koji zbog toga nisu mogli imati izgleda na uspeh, on je energično pomagao da se uguše. To mu je možda otuđilo jedan deo Srba: ali, to mu je osiguralo i utvrdilo poverenje Turaka i turskih vlasti. Kada je i on uvideo da se dalje ne može i da je ostao samo izbor između propasti i borbe, pristao je da i sam uđe u borbu, i sasvim prirodno, bez debate, predomišljanja i izbora, on je istaknut za vođa pokreta. U organizovanju i vođenju ustanka Miloš se pokazao neobično sposoban u velik u svakom pogledu. On je dobro rukovodio ratne operacije, dajući i sam primere prisebnosti i lične hrabrosti. Ali, već u to doba je glavno polje njegovog rada bilo političko i diplomatsko. Tu je on pokazao neobično mnogo pameti i bistrine.
On je dobro shvatio i ocenio i opštu sistuaciju u Evropi i prilike u Turskoj i položaj i osobine paša, koji su bili poslani da pokore ustanike, i iskoristio je njihove slabosti i njihovu surevnjivost.
Tako je Miloš uspeo da, blagodareći jedino svojoj bistrini i okretnosti, postavi osnove novoj državi. Ali, sve što je on onda svršio bilo je labavo, nesigurno, vezano samo za njega lično i za njegov usmeni sporazum. Stoga su se odmah posle toga javile velike teškoće. Jer tek je posle toga trebalo sa mnogo truda, umešnosti i muka postepeno izgrađivati ono što je bilo osnovano na labavim i nesigurnim temeljima. Sa druge strane, čim se videlo da je uspela stvar koju je Miloš poveo, počeli su se javljati mnogi koji su hteli da sa njim podele čast i vlast.
Tako je Miloš od prvoga dana morao voditi borbu i spolja, protiv turskih vlasti za utvrđenje, održanje i proširenje autonomnih prava, i unutra, protiv svojih konkurenata. U oba pravca on je vodio borbu vešto, okretno i izdržljivo, ne birajući sredstva. Ali, dok je borba za autonomiju vođena sporo i po etapama, borbu protiv svojih konkurenata u vlasti on je svršio srazmerno brzo i svirepo, tako da je već posle nekoliko godina mogao sa ciničkim uživanjem i pakosnim zadovoljstvom reći, da je "uničtožio" sve svoje protivnike.
Ali, odmah posle toga javile su se druge teškoće i nezgode. Miloš nije mogao da razume kako narodni i državni i njegovi lični i dinastički interesi nisu identični, i smatrao je da, posle dobivenih povlastica i slobode prema Turcima, narod treba da bude miran i zadovoljan, da radi svoje poslove i da sluša. Njemu je strašna i odvratna bila i pomisao da narod može hteti da uzme učešća u državnoj upravi i da kritikuje i diriguje rad onoga koji vodi državne poslove. Kad je osetio u narodu pokret u tome pravcu, Miloš se obrnuo protiv toga svom silinom svoje neobuzdane despotske prirode, i on je poveo borbu protiv toga pokreta i ljudi koji su kritikovali njegov samovoljni rad i njegove rđave postupke, njegov despotizam, njegovu rđavu administraciju, njegovu samovolju i jagmu za novcem. I tu je borbu Miloše vodio starim svojim oprobanim orijentalnim sredstvima i metodima. On je krhao i lomio ljude, upropašćivao ih i uništavao, podmuklo i zaobilaznim putevima, preko drugih, radio je krišom i podmuklo, neiskreno, sa nepoverenjem, bez skrupula i bez izbora sredstava. Donekle su takav rad i takvi metodi, i prema Turcima i u zemlji, uspevali. Ali, za vreme mirnog razvitka u Srbiji prilike su se bile promenile, težnja za unutrašnjom slobodom postajala je sve jača, i evropske su vlade o tome vodile računa.
Počelo je nastajati novo doba i nove prilike, koje Miloš nije mogao da razume. Metodi i sredstva, sa sitnim intrigama i radom na parče, koji su uspevali kod Turaka, nisu uspevali u Evropi. Tako je Miloša izneverila stara njegova sreća, u koju je on čvrsto verovao. Njemu je nametnut Ustav, koji je ograničavao njegovu ličnu vlast. On se tome nije hteo i nije mogao prilagoditi, dao je ostavku i otišao je iz Srbije.
Posle dvadeset godina, narod je, nezadovoljan mlakim režimom i u spoljnoj i u unutrašnjoj politici, kada su se mnoge rđave strane i osobine kneza Miloša i njegove vlade zaboravile, pozvao natrag "starog gospodara", uveren, da će on zavesti unutra red, a prema Turskoj povesti energičnu politiku.
Za tih dvadeset godina mnogo se štošta promenilo, i u Srbiji i inače; ali, Miloš se nije promenio, i on je po povratku u Srbiju nastavio tamo gde je stao pre dvadeset godina. On nije shvatao demokratizam, i počeo je odmah po povratku, protivno onima koji su ga doveli u zemlju, sa namerom i uverenjem da će on biti demokratski i ustavan vladar, ispoljavati svoje stare samovoljne despotske sklonosti. Njegova smrt je sprečila dalji razvitak sukoba u tom pogledu, koji je bio neminovan.
www.magazin-tabloid.com/srp/clanak.php?br=165&clanak=31------ Svi srpski vladari (9)
Kuća na sred puta
Knez Aleksandar, knez Mihailo i kralj Milan obeležili su srpsku epohu raskršća. Od teških ipsrepletanih unutrašnjih pitanja i kriza, kroz diplomatske akcije, preko Sanstefanskog mira i Berlinskog kongresa, Srbija se okrenula Austriji
Knez Aleksandar bio je mek, miran i dobar čovek, bez jake volje, bez dovoljno energije i inicijative. On je u glavnom od prvog dana, kada je po izboru došao na presto, pustio da ga drugi vode i povodio se za svima. Energičan stav imao je samo u pojedinim izuzetnim slučajevima. On je, istina, surevnjivo čuvao i branio svoje lične i dinastičke interese ali, ni u tom pogledu nije pokazivao ni dovoljno okretnosti ni dovoljno energije. Knez Aleksandar je bio vrlo proste prirode, bez nijansi i bez jakih osobina. U teškim prilikama, kakve je zatekao u zemlji, i koje su takve ostale za sve vreme njegove vlade, on nije nikako mogao da se snađe, jer nije poznavao ljude, a nije imao sposobnosti da se brzo orijentiše. Tako su događaji njega nosili i gurali, i on se po njima povijao. Ipak, knez Aleksandar je dobro izišao iz teške političke krize u koju je Srbija došla zbog Krimskog rata.
Knez Aleksandar je u unutrašnjoj politici bio savim pasivan ali, za zemlju i za njen razvitak bilo je to možda baš dobro što je, u ono doba teških i spletenih unutrašnjih pitanja i kriza, na prestolu bio čovek sa osobinama kneza Aleksandra.
Za vlade kneza Aleksandra učinila je Srbija znatne napretke u kulturnom pogledu. Onda je zavedeno moderno administrativno uređenje, moderno pravosuđe i izvršena je reforma škola. I na uređenju vojske učinjeno je veoma mnogo. Tako je vlada kneza Aleksandra obeležena znatnim napretkom u Srbiji u svakom pogledu, mada sam knez ni u tim stvarima nije uzimao mnogo inicijativu.
Patriota
Ne bez talenta i sa dosta energije, knez Mihailo je bio iskren i veliki patriota, i on je dugo vremena, posle smrti, osobito u doba kada su, zbog unutrašnjih kriza i trzavica u Srbiji, nacionalna pitanja za neko vreme bila potisnuta u drugi red, važio kao tip srpskog patriote i smatran za predstavnika srpske nacionalne ideje, čije je ostvarenje trebalo da dovede do oslobođenja i ujedinjenja celog srpskog naroda.
Zbog toga je knez Mihailo skoro pola veka smatran za najnacionalnijeg i najpatriotskijeg srpskog vladaoca. On je postavljen za uzor srpskih vladaoca, a prekid nacionalne politike, kakvu je on vodio, smatrao se za nacionalnu nesreću, i kao ideal i dužnost isticao se uvek srpskim državnicima povratak na politiku i tradicije kneza Mihaila.
Knez Mihailo je zaista bio veliki patriota, i pod njim je Srbija vodila nacionalnu politiku energično, smišljeno i u velikom stilu. Ali, rad kneza Mihaila u tom pravcu bio je više rezultat njegovog osećanja dužnosti, i kao čoveka i kao vladaoca, nego osećanje ljubavi prema narodu. Nema sumnje da je knez Mihailo voleo svoj narod ali, njegov rad za narod i njegova predanost tome radu, imali su svoj koren i svoj izvor pre svega u dubokom i iskrenom osećanju dužnosti prema svom narodu u svojoj državi. On je smatrao da mu savest nalaže da se sav posveti vršenju te dužnosti, radu za dobro i za napredak države i naroda, do žrtava i samoodricanja.
Kulturan po prirodnim sklonostima, knez Mihailo je voleo i poštovao nauku i prosvetu, i u tom pogledu stajao je daleko iznad one sredine u kojoj je živeo i radio. On je svoju ljubav i odanost nauci i književnosti pokazivao i u materijalnom pomaganju književnika i književnih i naučnih dela i izdanja.
Prvo vreme svoje vlade, knez Mihailo je proveo u rešavanju unutrašnjih pitanja, a ono je bilo i suviše kratko za veći i ozbiljniji rad. Kada je, posle skoro dvadeset godina, ponovo došao na presto, knez Mihailo je bio zreo, izrađen čovek, sa formiranom životnom filosofijom i sa tačnom, određenom svešću o tome šta hoće. U to doba njegov program bio je tačno i do detalja izrađen, i on je odmah počeo rad na ostvarenju tog programa, i radio je na tome energično, konsekventno i istrajno.
Glavni cilj knez Mihailove politike bio je da se Srbija oslobodi i u jednu slobodnu državu ujedini sve Srbe koji su bili pod Turcima. U dalekoj perspektivi, u magli i delimice nesvesno, zbog prilika koje su tu misao činile besmislenom, lebdela je Mihailu i njegovoj generaciji pred očima i misao oslobođenja i ujedinjenja svih Srba, ne samo onih u Turskoj, nego i onih u Austriji, i čak celog hrvatskog naroda. To su bile za ono doba fantastične i nerealne ideje, ali one su ozbiljno shvatane, u njih se verovalo, i Mihailo je vrlo smišljeno spremao njihovo sprovođenje u delo, i realno je radio na njihovom ostvarenju.
Pre svega on je radio na snaženju Srbije uopšte, i specijalno na jačanju i organizaciji njene vojske, zatim na njenoj što jačoj emancipaciji od Turske. U spoljnoj politici knez Mihailo je savezima vezao za sebe, u cilju rata i oslobođenje od Turaka, sve hrišćanske države na Balkanu, Grčku, Rumuniju i Crnu Goru, zatim predstavnike bugarskog naroda i predstavnike Srba u pojedinim pokrajinama u Turskoj. Uz to je on uhvatio i održavao žive veze i sa predstavnicima srpskog i hrvatskog naroda u Austriji.
Ali, ceo rad kneza Mihaila bio je samo priprema za ono što je trebalo da dođe i da se izvede. Jedini rezultat i vidan uspeh što ga je knez Mihailo imao za života, bila je predaja gradova Srbiji, uspeh koji je on postigao posle duge, vrlo vešto vođene diplomatske akcije. Drugi rad i uspehe ili neuspehe u pravcu Mihailove nacionalne i državne politike sprečila je njegova nasilna smrt.
Koliko je knez Mihailo postao popularan zbog svoje državne nacionalne politike, čiji je cilj bio oslobođenje i ujedinjenje srpskoga naroda, njegova unutrašnja politika izazvala je nezadovoljstvo u zemlji, omrazu kod znatnog dela inteligencije i neštednu borbu, u kojoj se s obe strane preterivalo i grešilo.
Prožet svešću o dužnosti prema državi i narodu, knez Mihailo je vodio stvari kako je on mislio da je najbolje, uveren da je sve ono i onako kako on radi najbolje i jedino dobro. Od prirode i po uverenju konservativac, on je od svoga oca nasledio izvesne despotske sklonosti, i nije voleo slobodoumne ideje i demokratske principe. Uz to je knez Mihailo bio uveren da su partijski život i borbe i trzavice, koje on sobom donosi, štetne za pravilan razvitak države, i da slabe njegovu snagu.
Protivnik svih unutrašnjih sloboda, knez Mihailo je zaveo u zemlji upravo produženi konzervativni i reakcionarni režim svoga oca. Ali, to je sada bilo teže izvesti i održati no pod m kneza Miloša. Prirasla je nova generacija, odnegovana u slobodoumnim idejama zapada, i ona je težila zavođenju slobodoumnog liberalnog režima, sa svima slabostima, koje on sobom donosi. Knez Mihailo nije to hteo da dozvoli, zbog toga je nastala ogorčena borba između kneza i predstavnika slobodoumnih ideja, i u toj borbi, koja je trajala do smrti kneza Mihaila, padali su jaki udarci s obe strane. Nasilna smrt kneza Mihaila prekinula je i njegov koristan rad u spoljnoj politici i borbu u zemlji.
Raskršće
Impulsivan, nagao i prek, pun protivnosti i u prirodi i u postupcima, kralj Milan je bio tip neurastenika. Daleko iznad prosečnog talenta, iskren patriot, mada nije mnogo verovao u narodnu snagu i budućnost, prijatan u ophođenju, on je vezivao za sebe ljude.
U početku svoje vlade, koju je primio 1872. godine od regentstva, što ga je za vreme njegovog maloletstva zastupalo, kralj Milan je pokazivao mnogo energije i mnogo volje za rad, ali impulsivan kakav je bio, on je odmah od početka u mnogim pitanjima i stvarima prenagljivao i preterivao.
Za kralja Milana i njegovu vladu vezivane su mnoge lepe nade. Još je vibrirao nacionalni elan iz omladinskog pokreta, mada su krupni potezi nacionalne politike u velikom stilu bili napušteni već za vreme regentstva, a unutrašnja pitanja bila istaknuta u prvi red. Poslednji odjek i poslednje delo koje se javilo delimice kao posledica omladinskog pokreta, bili su srpsko-turski ratovi 1876.-1878. godine.
Već je prvi rat doneo velika razočarenja jer se pokazalo da je Turska mnogo jača no što su to pretpostavljale vatrene patriote. U drugom ratu Srbija je imala lepog uspeha, ali posle tog rata ceo srpski narod, a osobito kralj Milan, bili su razočarani Sanstefanskim mirom, kojim je Rusija stvorila Veliku Bugarsku, i slabošću, koju je Rusija u to doba, i na vojnom i na diplomatskom polju, pokazala.
Zbog toga se kralj Milan posle Berlinskog kongresa sav okrenuo Austriji, i vodio je politiku Srbije u tom pravcu, sa tvrdoglavošću jednog neurastenika i fanatizovanog manijaka. Ali, mora se priznati da taj pravac njegove politike nije bio njegov kapric, nego rezultat razočaranja posle poslednjih događaja, i da su se u pravcu tih ideja u taj mah kretale misli mnogih viđenih političara u Srbiji. On je stvarno u taj mah u tom pogledu bio nosilac ideje jednoga dela javnog mnjenja.
U tom pravcu svoje politike on je onda još više utvrđen, kad je obrazovana Radikalna stranka, koja je istakla druge poglede i na spoljnu i na unutrašnju politiku no što ih je imao kralj Milan. Zbog toga je on došao odmah u oštar sukob sa Radikalnom strankom, i taj sukob se, zbog prgavosti kralja Milana i netrpeljivosti vođa Radikalne stranke, brzo pretvorio u borbu na život i smrt, koja je, sa malim prekidima, vođena do smrti kralja Milana, i koja je donela mnoge nesreće i štete i njemu i državi.
U borbi sa Radikalnom strankom kralj Milan je sve više gubio mirnoću i moć hladnog rasuđivanja. Uveren da su radikali protivnici i njegove dinastije i njegovi lično, i da su oni nesreća za državu, kralj Milan se njihove akcije bojao i za državu, i za dinastiju i za sebe. Zbog svega toga i on se sav bacio u naručje Austriji, i sklopio je sa njom konvenciju, po kojoj je politički predao Srbiju Austriji, da bi mu ona osigurala presto.
Zaječarska buna i borba radikala protiv njega samo ga je utvrdila u tom uverenju. U unutrašnjoj politici u strahu od radikala, kojima je prišao gotovo sav narod, u spoljnoj politici u strahu od Velike Bugarske, podržavan u oba pravca od austrijskih državnika, kralj Milan je oglasio Bugarskoj rat.
Bugarski rat ipak nije bio izraz trenutnog raspoloženja niti ćudi kralja Milana. On je u tu avanturu nagnan opštom situacijom na Balkanu i u Evropi, guran sa strane, a najviše uverenjem o opasnosti, koja je pretila Srbiji i srpskom narodu od Bugara, i koju je on prvi shvatio i dobro ocenio. Ali, kralj Milan je pretrpeo poraz u ratu i u svojoj spoljnoj politici, a u zemlji su radikali sve više jačali, i on je sve više uviđao da se neće moći sa uspehom boriti protiv Radikalne stranke. Uz to su došle porodične nesuglasice, koje su posle dovele i do razvoda braka sa kraljicom Natalijom.
Sve to zajedno poremetilo je kralju Milanu sasvim nerve, i on je počeo da gubi moć mirnog suđenja, da luta, da se gubi, da pravi neverovatne skokove, da pada iz krajnosti u krajnost, da na mahove uzima neobično energičan stav i da pada u malodušnost i očajanje. On je postajao i odlučan i hrabar i opet nerešiv i kukavica, postao je podložan uticaju svakog neznatnog događaja i fakta, i prestao je da veruje i u sebe i u druge. On više nije imao nikakvog većeg sistematskog plana i nije znao šta hoće.
Neuspesi, nezadovoljstvo i u politici i u porodici, strah za svoju ličnost i za dinastiju, borba i trzavice, istrošili su sasvim njegovu snagu. Da se oporavi i da dođe k sebi, on je tražio razonođenja u provodima, osobito van zemlje, a to je njegovim neprijateljima dalo u ruke još jedno oružje više u borbi protiv njega. Slomljen borbom i životom, kralj Milan je video da nema više snage da se nosi sa novim demokratskim strujama, niti da počinje novi kurs. Stoga se, zamoren, skrhan i razočaran, zahvalio na prestolu, pošto je pre toga dao zemlji vrlo slobodouman Ustav.
Ali, kralj Milan nije ni posle svoje abdikacije mirovao. On se i posle stalno mešao u politiku, i u pojedinim momentima uzimao je, kao bivši kralj, svu političku vlast u zemlji u svoje ruke. U takvim slučajevima, pod njegovim su uticajem vršeni prevrati i državni udari, izvođene su nagle i neočekivane promene, i razgovor o njemu i njegovim avanturama činio je dugo vremena glavnu sadržinu skandalozne hronike evropske štampe i evropskih viših krugova. Kralj Milan u to doba nije izlazio iz moralnih i novčanih kriza, i njegov život i rad mnogo su učinili da ugled Srbije i srpskog naroda onako duboko padne.
Naposletku se on opet vratio ozbiljnom poslu i, posle lutanja po Evropi, došao u Srbiju, postao tu komandant aktivne vojske i počeo ozbiljno raditi na organizaciji Srpske oružane sile. Njegove su zasluge uopšte, a osobito u ovom periodu njegovog rada, za obrazovanje i organizaciju moderne srpske vojske, vrlo velike.
U sukobu ponovo sa Radikalnom strankom, kralj Milan je i ovoga puta vodio ogorčenu borbu. Izgledalo mu je da će u toj borbi sada uspeti, ali ovoga mu je puta rođeni sin spremio zamku, i naneo mu udar, gori no svi njegovi neprijatelji, sa kojima je vodio otvorenu borbu.
Kralj Milan je od svoga sina bio pobeđen, izigran i osramoćen, i on ga je, zbog svojih računa, takoreći, prognao iz zemlje. Razočaran u svemu, skrhan dušom i telom, kralj Milan je u tuđini umro u najbolje doba, kada je trebalo tek da počne raditi. www.magazin-tabloid.com/srp/clanak.php?br=166&clanak=28----- Svi srpski vladari (10)
Tri kralja
Kara?or?evi?e odlikuje ratobornost i smelost velikih pregnu?a, Obrenovi?e državotvornost i duboka politi?ka pronicljivost. Kara?or?evi?i su zato?enici srpske herojske vertikale, Obrenovi?i državotvorne ideje. Strast i umešnost vladanja bila je znatno razra?enija i prefinjenija kod Obrenovi?a nego kod Kara?or?evi?a
Kralj Aleksandar je nesretno proveo svoju mladost. U doba kada dete po?inje da posmatra i da sudi, on je imao da vidi samo neprijatne stvari. U to doba bila je u vrhuncu zavada njegovih roditelja, i ve? ta stvar sama sobom, uz to još r?avo i ružno vo?ena, morala je veoma nepovoljno uticati na njegovu mladu i prijem?ivu dušu. Uz to su u to doba vo?ene u zemlji besomu?ne strana?ke borbe i borbe protiv vladaoca i protiv režima.
Bio je mlad de?ko, kada mu se otac zahvalio na prestolu i kada su regenti po?eli u njegovo ime vladati. On je ve? postao predmet raznih kombinacija, i intrige su se plele oko njega, da zadobiju naklonost budu?eg vladara. Svi ti utisci padali su na dobro zemljište, da donesu što gore plodove. Kralj Aleksandar bio je po prirodi nepoverljiv, nestalan i nepouzdan, a prilike, doga?aji i r?ava okolina te mane i nedostatke još su poja?ali. Talenat je njegov bio uzak i sku?en na sitnu politiku i male intrige; on je, istina, dosta ?itao i imao dobru memoriju; pa ipak ni u što nije ulazio dosta duboko. On je po nekad imao dobrih i zdravih pogleda i ideja, ali zbog rastrojenih nerava nikada nije imao snage ni izdržljivosti da svoju zamisao izvede. Ni na jednom poslu on nije mogao dugo izdržati, i sve je radio na par?e, prave?i kombinacije od danas do sutra, pod uticajem momenta i trenutnog raspoloženja.
Bez jasno odre?enog i stalnog programa, i u spoljnjoj i u unutrašnjoj politici, kralj Aleksandar je menjao lako i brzo i poglede i ustave i režime i ljude. On je, bez uvoda i prelaza, terao iz krajnosti u krajnost, i samo su promene kod njega bile stalne. Kralj Aleksandar je pravio neverovatne kombinacije i neverovatne skokove. Ono u šta se danas kleo, gazio je sutra nogama, i onda kada su ljudi mislili da su u najve?oj milosti kod njega, on je pleo protiv njih zamke. Cinik od prirode i po uverenju, on nije nikoga mrzeo; ali, nije nikoga ni voleo; on je mislio da mu je dozvoljeno da ne drži ni re? ni zakletvu ni obe?anje, i da može upotrebljavati ljude i opet ih bacati kao isce?en limun, kad mu oni više ne trebaju. On se titrao podjednako zakonima, i svojom kao i tu?om zakletvom, i sa ljudima, i sa njihovim ose?anjima. Najodanije prijatelje grdio je on najprostije, samo ako mu nisu odobravali sve što radi, i sa cini?nom zluradoš?u izigravao je jedne protiv drugih.
I zbog toga on nikoga nije vezao li?no za sebe i nije imao prijatelja, mada je uvek nalazio ljude za ono što je hteo da izvede. Za kratko vreme svoje vlade on je uspeo da otu?i od sebe sav svet i da u?ini sve svojim neprijateljima. Jer za njega ništa nije bilo sveto i on ništa nije poštovao. Zbog stalnih promena i ljudi i režima i zbog neprestanih trzavica i kriza zastali su poslovi u državi, finansije su bile ruinisane, nacionalna politika zanemarena, ugled i kredit Srbije pao sasvim. U zemlji se vodila ogor?ena borba protiv kralja i njegove vladavine. U to je došla njegova neprili?na ženidba sa bivšom dvorskom damom njegove matere, i posle toga opet promene i terevenke i obesno ponašanje kralji?ine bra?e. Izgledalo je da sve ide sunovrat.
Nezadovoljstvo je vladalo svuda. Onda su oficiri i nekoliko gra?ana sklopili zaveru protiv kralja i pobili kralja, kraljicu i njenu bra?u. Javno mnjenje prihvatilo je i odobrilo ovaj grozan ?in, jer su svi ose?ali da je do katastrofe moralo do?i.
Uvereni fatalista
Kralj Petar je došao na presto kao zreo i izgra?en ?ovek. On nije bio komplikovana priroda, prosto je i pravo gledao na život i na sve stvari. Njegova filozofija života bila je prosta i bez nijansi; ali, on je imao zdrav smisao za realne poglede na ceo život i sve složene izražaje njegove.
Li?no vrlo hrabar, on je bio duboko uveren fatalista i verovao je u sudbinu. Ta vera u fatalizam dovodila ga je ?esto do sujeverja. Moralan i preterano štedljiv, on je bio tip dobrog doma?ina.
Iz istorije Srbije i iz svega onoga što je video i doživeo pre nego što je došao na presto, kralj Petar je izveo dobre zaklju?ke, i pouke iz poslednjih doga?aja dobro su uticale na njega. Opiranje narodnoj volji i r?av rad doveo je dinastiju Obrenovi?a do katastrofe, a ta katastrofa dovela je njega na presto. Po sebi se razume da on nije smeo nastaviti tu politiku prkosa i reakcije, politiku protivnu narodnim težnjama, koja je vodila u propast ne samo dinastiju nego i državu.
Od prirode i po svom vaspitanju iskreno slobodouman, kralj Petar je došao na presto i primio vladu sa ?vrstom odlukom da bude ustavan vladar i da pusti narod da preko ljudi, koje on sam ispred sebe istakne, sam sobom vlada. I on se toga svog osnovnog principa konsekventno držao do kraja svoje vlade.
Veliki problemi njega nisu morili, velike brige nisu ga rastrzale, velike krize i unutrašnje borbe bile su mu neprijatne. On je želeo mir i red unutra, i radio je koliko je mogao na tome da se to izvede, uveren da ?e samo miran unutrašnji život i razvitak dati državi snagu za povoljno rešenje velikih nacionalnih zadataka. A rešenje tih zadataka, oslobo?enje i ujedinjenje celoga naroda bio je glavni ideal kralja Petra. Politika u tome pravcu krenula se u Srbiji po dolasku na presto kralja Petra odmah sama sobom, jer su te težnje bile u narodu stalno žive, a sada su dobile maha za rad. Odlukom kralja Petra da bude demokratski i ustavan vladar i iskrenim i lojalnim vršenjem te odluke, bila su jednim mahom jednom za svagda rešena u Srbiji sva unutrašnja pitanja, i sva snaga u zemlji, trošena do toga vremena u jalovim unutrašnjim partiskim i dinasti?kim borbama, okrenula se posle toga radu na državnom snaženju i spremi za rešenje velikih nacionalnih i državnih zadataka. Što se u tom pravcu moglo onda nesmetano raditi velika je zasluga kralja Petra. On je iskreno želeo slobodu i veli?inu svoga naroda i bio je uveren da ?e se to onako kako je on pustio da se radi najbolje i sigurno posti?i.
A on je voleo svoj narod, osobito svog seljaka, iskreno, duboko, predano, beskrajno. To je bila o?inska, topla ljubav, koja ga nikada nije ostavljala. On je voleo narod, verovao je duboko u njegove sposobnosti, kao i u svoju sre?u, i verovao je nepokolebivo u njegovu budu?nost. I ta ga vera nikada nije napuštala, ni u doba najve?ih nesre?a, kada bi svaki sa malo manje ?vrste vere pao u o?ajanje. Ta vera držala ga je u teškim trenutcima ujesen 1914. godine, ta vera vodila ga je preko Albanije i nije mu dala da posumnja i klone za vreme teških dana u emigraciji, ta vera dovela ga je natrag u zemlju i metnula mu na glavu krunu prvoga kralja oslobo?enih i ujedinjenih Srba, Hrvata i Slovenaca. Presto kralja Petra nasledio je sin njegov Aleksandar.
Kralj Srba, Hrvata i Slovenaca
Kralj Aleksandar je drugi sin kralja Petra Kara?or?evi?a i Zorke, k?eri kralja Crne Gore, Nikole I Petrovi?a.Kralj Aleksandar se rodio 17. decembra 1888. godine na Cetinju, kao drugi sin kralja Petra. Prvo vaspitanje dobio je u Rusiji i u Švajcarskoj, a 1903. godine došao je, zajedno sa svojim ocem, u Srbiju, gde je onda nastavio školovanje. Kada se najstariji sin kralja Petra, ?or?e, odrekao svih prava na nasledstvo prestola, proglašen je 15. marta 1909. godine za prestolonaslednika kraljevine Srbije drugi sin kralja Petra, Aleksandar. Kao prestolonaslednik, komandovao je kralj Aleksandar u srpsko-turskom ratu 1912./13. godine prvom srpskom armijom, koja je u slavnoj Kumanovskoj bitci potukla tursku vardarsku vojsku. Posle toga kralj Aleksandar je ušao, oduševljeno do?ekan, u oslobo?enu prestonicu cara Dušana, u Skoplje. Pod komandom prestolonaslednika Aleksandra potukla je prva armija Turke još na Prisatu i Alnicima, a velikom pobedom kod Bitolja završila je definitivno oslobo?enje Makedonije.
Kad se kralj Petar povukao sa državnih poslova, postao je prestolonaslednik Aleksandar, 11 juna 1914. godine, regent kraljevine Srbije. Za vreme svetskog rata regent Aleksandar delio je sudbinu svoga naroda. Sa srpskom vojskom i narodom prešao je on preko Albanije. U toku svetskog rata, posle propasti Srbije, regent Aleksandar je uzimao živa u?eš?a u diplomatskim misijama po Evropi, u korist svoje države i svoga naroda, a isto je tako živo u?estvovao i u operacijama na bojnom polju.
Posle oslobo?enja i ujedinjenja, kraljevi?u Aleksandru, kao regentu kraljevine Srbije, ponu?eno je regentstvo kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca (1. decembra 1918.). Posle smrti Kralja Petra, 17. avgusta 1921., regent Aleksandar postao je kraljem kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca.
Tako je kralj Aleksandar postao prvi kralj slovena?kog naroda, prvi hrvatski kralj narodne krvi posle propasti hrvatske samostalne države po?etkom XII veka i prvi kralj svega ujedinjenog srpskog naroda. Kralj Aleksandar ven?ao se 8. juna 1922. sa Marijom, ?erkom Rumunskog kralja Ferdinanda. U ovom braku kralj Aleksandar dobio je 6. septembra 1923. godine sina Petra, naslednika kraljevskog prestola.
Ubiše kralja
Kralj Aleksandar Kara?or?evi? bio je nominalni komandant Prve armije u Prvom i Drugom balkanskom ratu, a kao vrhovni komandant srpske vojske uspešno je vodio ratne operacije u Prvom svetskom ratu.Posle smrti oca, kralja Petra Prvog 17. jula 1921. godine, postao je kralj novostvorene države Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca, koja je 1929. preimenovana u Kraljevinu Jugoslaviju.
Pripadnici hrvatskog ustaškog pokreta i makedonske VMRO ubili su kralja Aleksandra 9. oktobra 1934. u Marseju, prilikom službene posete Francuskoj. Njegovi posmrtni ostaci preneti su u zemlju 18. oktobra 1934. i položeni u porodi?nu grobnicu oplena?kog hrama. Sahrani kralja Aleksandra prisustvovale su delegacije mnogih država i hiljade gra?ana Kraljevine Jugoslavije.
Atentat su organizovale makedonska revolucionarna partija VMRO i ustaše Ante Paveli?a. Direktni izvršilac ubistva bio je ?lan VMRO-a ?ernozemski, koji je likvidiran odmah nakon atentata. Kralj je ubijen u svom automobilu u toku parade na ulici, a u napadu je izgubio život i francuski ministar inostranih poslova Luj Bartu. Sumnja se da su u ubistvo kralja Jugoslavije bile umešane i države poput Italije, Ma?arske i Nema?ke. Pred Društvom naroda pokrenuta je i istraga povodom umešanosti nekih zemalja, kada je, po re?ima istori?ara Mom?ila Pavlovi?a, i prvu put spomenut izraz me?unarodni terorizam. "Velike sile su svojom politikom i manipulacijama, zbog stanja koje je vladalo u Evropi, odvukle pažnju od Italije, tako da je Jugoslavija usmerila krivicu na Ma?arsku", objašnjava Pavlovi?.
Kralj Aleksandar bio je jedan od najzna?ajnijih srpskih i jugoslovenskih vladara. Spoljnu politiku je bazirao na o?uvanju i unapre?enju prijateljskih odnosa s velikim silama, ali i na aktivnostima da se stvori tzv. Mala Antanta, ?iji je cilj bio odupiranje nacizmu.
Za?etnik je ideje o jugoslovenskoj državi, što ga je koštalo života, kaže ?lan Krunskog saveta Dragomir Acovi? i dodaje: "Ko je sve u?estvovao u organizaciji njegovog ubistva i koliko im je vremena trebalo da ga spreme, govori o njegovom zna?aju koji prevazilazi malu zemlju poput tadašnje Jugoslavije."
Istori?ari se slažu da bi tok istorije na našim prostorima verovatno bio druga?iji da kralj nije ubijen. Atentat je bio velika prekretnica, jer od tog momenta po?inje završna kriza tadašnje države koja nije mogla biti zaustavljena, navodi istori?ar ?edomir Anti?.
"Veliko pitanje kako bi se stvari razvijale da je ostao u životu. On je bio mlad i verovatno bi ostao politi?ki aktivan tokom ?etrdesetih i pedesetih godina prošlog veka", kaže Anti?.
Atentat na kralja Aleksandra ostao je zabeležen, tako?e, kao nijedan drugi atentat, jer je snimljen kamerom do poslednjeg detalja. Kuriozitet je da je autor tih snimaka francuski snimatelj Edmond Deskomb preminuo odmah nakon ubistva od posledica sr?anog udara izazvanog stresom. www.magazin-tabloid.com/srp/clanak.php?br=167&clanak=32
|
|