Post by Bozur on May 31, 2018 23:03:17 GMT -5
=====
Bitka za Lovćen: "Komunisti su insistirali da Njegoš i nije baš neki vladika" (1)
Ekskluizvni feljton Darka Hudelista od danas možete da pratite u na sajtu Nedeljnik.rs
Piše Darko Hudelist
Svoj poslednji susret s uglednim hrvatskim istoričarem i političarom (nekadašnjim hrvatskim emigrantom u SAD) Matom Meštrovićem, sinom slavnog hrvatskog i jugoslovenskog vajara Ivana Meštrovića, imao sam 5. aprila ove godine, u njegovom privatnom stanu na Srebrnjaku, reprezentativnoj ulici/četvrti na severoistoku Zagreba. I ovaj put razgovarali smo, pretežnim delom, o monumentalnom Njegoševom mauzoleju na Lovćenu, podignutom 1971. prema idejnoj zamisli i projektima njegovog oca Ivana Meštrovića, a po narudžbi vlade, odnosno najužeg političko-partijskog vrha nekadašnje SR Crne Gore (tada još u sastavu SFR Jugoslavije).
Mate Meštrović i ja, zapravo, o toj temi razgovaramo, u kontinuitetu, već 10-11 godina i neverovatno je koliko je ona i danas aktuelna. Možda danas čak aktuelnija nego ikada pre (barem kada je reč o ovoj novoj eri, nakon raspada Jugoslavije). Eto, ne tako davno, u oktobru 2017. Meštrović je gostovao u najgledanijem tok-šouu na državnoj crnogorskoj televiziji, "Živoj istini" (kod novinara Darka Šukovića), a glavna tema razgovora bio je i ovaj put - Njegošev (tj. Meštrovićev - jer on ga je napravio) mauzolej na Lovćenu.
Meštrović je u tom intervjuu izjavio (cela emisija može se pogledati na Jutjubu): "Pitao sam jednom zgodom moga oca zašto mu je bilo tako važno da se podigne taj spomenik Njegošu, a on mi je odgovorio: 'Da se uzdigne svet crnogorskog naroda, i važnost njegova identiteta!'" Meštrović je tome dodao i svoje vlastito mišljenje o Mauzoleju: "Ja mislim da su oni koji su protiv tog mauzoleja - protiv samobitnosti Crne Gore!"
Isto to Mate Meštrović je rekao i meni; tačnije rečeno - govori mi to već godinama. Sada, u ovome našem poslednjem razgovoru, posebno je naglasio: "Kad sam pitao svog oca: 'Zašto to radiš za Crnogorce?', rekao mi je: 'Da im dignem nacionalnu samosvest, da znaju da su oni Crnogorci, da imaju Njegoša kao simbol svoje prošlosti i nezavisnosti, odnosno samobitnosti...'" (Drugi je razlog, po M. Meštroviću, činjenica da je vajar Ivan Meštrović veoma cenio Njegoša, znao je "Gorski vijenac" napamet; a treći je razlog što je Meštrović bio nizak rastom, pa je imao dodatni motiv da napravi nešto veliko, grandiozno, što će biti u punom saglasju s veličinom njegovog lika i dela.) No ovaj put, u aprilu, Meštrović mi je otkrio još nešto.
Mate Meštrović i ja, zapravo, o toj temi razgovaramo, u kontinuitetu, već 10-11 godina i neverovatno je koliko je ona i danas aktuelna. Možda danas čak aktuelnija nego ikada pre (barem kada je reč o ovoj novoj eri, nakon raspada Jugoslavije). Eto, ne tako davno, u oktobru 2017. Meštrović je gostovao u najgledanijem tok-šouu na državnoj crnogorskoj televiziji, "Živoj istini" (kod novinara Darka Šukovića), a glavna tema razgovora bio je i ovaj put - Njegošev (tj. Meštrovićev - jer on ga je napravio) mauzolej na Lovćenu.
Meštrović je u tom intervjuu izjavio (cela emisija može se pogledati na Jutjubu): "Pitao sam jednom zgodom moga oca zašto mu je bilo tako važno da se podigne taj spomenik Njegošu, a on mi je odgovorio: 'Da se uzdigne svet crnogorskog naroda, i važnost njegova identiteta!'" Meštrović je tome dodao i svoje vlastito mišljenje o Mauzoleju: "Ja mislim da su oni koji su protiv tog mauzoleja - protiv samobitnosti Crne Gore!"
Isto to Mate Meštrović je rekao i meni; tačnije rečeno - govori mi to već godinama. Sada, u ovome našem poslednjem razgovoru, posebno je naglasio: "Kad sam pitao svog oca: 'Zašto to radiš za Crnogorce?', rekao mi je: 'Da im dignem nacionalnu samosvest, da znaju da su oni Crnogorci, da imaju Njegoša kao simbol svoje prošlosti i nezavisnosti, odnosno samobitnosti...'" (Drugi je razlog, po M. Meštroviću, činjenica da je vajar Ivan Meštrović veoma cenio Njegoša, znao je "Gorski vijenac" napamet; a treći je razlog što je Meštrović bio nizak rastom, pa je imao dodatni motiv da napravi nešto veliko, grandiozno, što će biti u punom saglasju s veličinom njegovog lika i dela.) No ovaj put, u aprilu, Meštrović mi je otkrio još nešto.
Mestroviceva-figura-Njegosa-s-pognutom-glavom-iz-1930
Uoči referenduma o nezavisnosti Crne Gore, u proleće 2006, bio je, zajedno sa suprugom Rumjanom, kod crnogorskog predsednika Mila Đukanovića, i to iz dva razloga. Prvo, hteo je, ličnim (i očevim) ugledom, podržati referendum o crnogorskom osamostaljenju i nezavisnosti (i isplatilo se: ta njegova poseta zaista je imala vrlo zapažen odjek u crnogorskim medijima); a drugo, hteo je napokon uživo videti taj veličanstveni spomenik Njegošu koji je pre nekoliko decenija projektovao i napravio njegov otac Ivan Meštrović. No, vladalo je veliko nevreme i Mate Meštrović se nije usudio da se popne na Lovćen (pristup do Mauzoleja nije lak i tamo se isplati, odnosno moguće je ići samo kad je lepo vreme).
"Onda mi je Milo Đukanović", otkrio mi je Meštrović, "ponudio helikopter, ali ja se ni tada nisam usudio ići: bilo je pravo nevreme, kiša, a ja nisam bio siguran u njihove helikoptere! No kasnije sam ipak jednom zgodom posetio Mauzolej, zajedno s Rumjanom i istoričarem Ivom Bancem: krenuli smo kolima iz Dubrovnika i na kraju se popeli kroz onaj tunel (dugačak 135 metara - prim. aut.) na vrhu Lovćena, sve do Mauzoleja..."
Bavim se ovom temom već 12 godina, počevši od 2006, kada sam u Beogradu započeo svoje istraživanje o srpsko-hrvatskim odnosima i raspadu Jugoslavije. Za nju me je posebno senzibilizirao poznati beogradski advokat (danas pokojni) Dragoljub Todorović, koji mi je, prilikom jednoga našeg susreta, poklonio sačuvani primerak izvanrednog, 27/28. broja (iz jula-decembra 1971) časopisa za likovnu umetnost i kritiku „Umetnost", koji je sav, od prve do poslednje (270. i neke) stranice, bio posvećen Njegošu i Njegoševom spomeniku/spomenicima na Lovćenu, a zvao se "Sudbina Lovćena 1845-1971". Taj broj uredili su siminovci Dejan Medaković i Živorad Stojković, zajedno s likovnim kritičarom i istoričarem umetnosti (ujedno i velikim prijateljem Dobrice Ćosića) Lazarom Trifunovićem, a Titova ga je vlast odmah po objavljivanju zabranila.
Jer, siminovci su u tom, specijalnom broju „Umetnosti" žestoko i beskompromisno ustali protiv rušenja Njegoševe kapele na Lovćenu (koju je 1925. dao podići kralj Aleksandar) i podizanja novoga spomenika Njegošu u vidu monumentalnog mauzoleja po projektima Ivana Meštrovića - a to je u ono vreme bila politička odluka par excellence koja se nije smela tek tako dovoditi u pitanje (tim pre što ju je, jednodušno podržavši Crnogorce, aminovao i sam predsednik SFRJ Josip Broz Tito).
"Bitka za Lovćen" - tako bih ja nazvao ovaj temat - jedna je od najkompleksnijih, najzamršenijih i najnetransparentnijih tema iz naše (bivše jugoslovenske) novije ali i nešto starije istorije, koja je od mene zahtevala strahovito mnogo truda, energije i vremena, najpre da uopšte povežem sve glavne konce, a zatim da proniknem i u mnoge suptilnije detalje, koje nije lako zapaziti i evidentirati na prvi pogled. Tokom 12-godišnjeg istraživanja služio sam se spomenutim brojem časopisa „Umetnost" (on mi je poslužio kao baza za istraživanje) i još nekim publikacijama, a od sagovornika najvažniji su mi bili Dejan Medaković, Matija Bećković i Dobrica Ćosić iz Beograda te Mate Meštrović iz Zagreba.
Kažem, nije mi bilo lako, posebno onih prvih godina mog boravka u Beogradu (razdoblje 2006-2011), kad na internetu nije bilo (gotovo) nikakvih informacija i sadržaja o ovoj temi, tako da sam praktično morao da krenem od nule. Rezultate svog istraživanja podelio sam u 11 jedinica, i to ću sada prezentovati u dva veća nastavka u Nedeljniku. Biću vrlo sažet i ekonomičan, kako bi mi u diskurs stalo barem ono najbitnije - reč je, zaista, o pravom moru (ili okeanu) podataka i interpretacija, od kojega, nismo li dovoljno koncentrisani, vrlo lako zaboli glava.
Daću prednost (gde god je to moguće) usmenim svedočenjima mojih sagovornika, jer se ona baš nigde ne mogu naći ni pročitati - ni na internetu ni na papiru.
Prvoj jedinici dao sam naslov "Odluka o rušenju Njegoševe kapele na Lovćenu". Vreme radnje je 1951/1952. Tada je, zapravo, sve bilo odlučeno; sve ostalo bilo je, više ili manje, rezultat te prve odluke.
Godine 1951, na 100. godišnjicu smrti pesnika, vladara i vladike Petra Petrovića Njegoša ("vladike Rada"), političko rukovodstvo NR Crne Gore (predsednik crnogorske vlade bio je jedan od organizatora partizanskog ustanka crnogorskog naroda u Drugom svetskom ratu i veliki Crnogorac Blažo Jovanović) odlučilo je da podigne Njegošu spomenik, i to ne bilo kakav, nego takav koji bi projektovao i napravio najveći hrvatski i jugoslovenski vajar svih vremena, poreklom iz Dalmatinske zagore (selo Otavice kraj Drniša), Ivan Meštrović. Cela stvar oko toga izvedena je brzo i promptno, u direktnoj komunikaciji između Crnogoraca i Ivana Meštrovića, koji je tada živeo i radio u emigraciji, u gradu Sirakjusu u Sjedinjenim Američkim Državama. Posrednik između crnogorske vlade (tj. Blaža Jovanovića) i Ivana Meštrovića bio je tadašnji ambasador FNRJ u Njujorku, takođe Crnogorac Vladimir Popović.
Vladimir Popović je Ivanu Meštroviću odaslao pismo 2. aprila 1952, a Meštrović mu je odgovorio već 6. aprila 1952. U odgovoru Crnogorcima, Meštrović je napisao: "... ja sam se pred više od petnaest godina (znači, u doba Kraljevine Jugoslavije - prim. aut.) bavio problemom spomenika Njegošu. Zamišljao sam ga tada na Lovćenu, u formi jednog malog hrama s Njegoševom figurom u nutrini zdanja. Mesto je bilo ono isto gde je jedna kapelica Njegošu u spomen (reč je o kapelici koju je 1925. dao podignuti kralj Aleksandar - prim. aut.). Ta je ideja propala jer su se navodno protivili crkveni krugovi, jer im nije izgledala dosta pravoslavna..."
Sin Ivana Meštrovića, Mate Meštrović, objasnio mi je da je taj prvi projekat Njegoševog mauzoleja na Lovćenu od Ivana Meštrovića bio naručio (još 1924) jugoslovenski kralj Aleksandar Karađorđević, ali da ta zamisao "nije bila u vizantijskom stilu", pa je neslavno propala (nakon toga se kralj Aleksandar odlučio za drugo, mnogo skromnije i jeftinije rešenje, vrlo slično, odnosno gotovo istovetno originalnoj Njegoševoj kapelici, podignutoj još u Njegoševo doba, a porušenoj, od austrougarske vojske, u Prvom svetskom ratu, 1916). Ova, nova inicijativa komunističkih crnogorskih vlasti, s B. Jovanovićem na čelu i uz zdušno posredovanje ambasadora V. Popovića, bila je, dakle, stanoviti revival neostvarenih ideja iz doba Kraljevine Jugoslavije, tj. pokušaj (koji će ovaj put uspeti) realizacije nečega što u prvome navratu nije prošlo.
Dana 21. maja 1952. predsednik crnogorske vlade Blažo Jovanović obratio se Ivanu Meštroviću, u Sirakjusu, direktnim pismom, u kojem je napisao: "Spomenik Njegošu mi zamišljamo u vidu divnog i veličanstvenog mauzoleja... Taj mauzolej postavili bi(smo) na vrhu Lovćena, tamo gde je sada kapelica..." Blažo Jovanović je pritom naglasio: "Mi smatramo da bi takvom spomeniku kao velikom umetničkom delu u slavu Njegoša, najbolje odgovarali motivi iz Njegoševe i narodne epike, a ne crkveno-religiozni motivi..."
"Onda mi je Milo Đukanović", otkrio mi je Meštrović, "ponudio helikopter, ali ja se ni tada nisam usudio ići: bilo je pravo nevreme, kiša, a ja nisam bio siguran u njihove helikoptere! No kasnije sam ipak jednom zgodom posetio Mauzolej, zajedno s Rumjanom i istoričarem Ivom Bancem: krenuli smo kolima iz Dubrovnika i na kraju se popeli kroz onaj tunel (dugačak 135 metara - prim. aut.) na vrhu Lovćena, sve do Mauzoleja..."
Bavim se ovom temom već 12 godina, počevši od 2006, kada sam u Beogradu započeo svoje istraživanje o srpsko-hrvatskim odnosima i raspadu Jugoslavije. Za nju me je posebno senzibilizirao poznati beogradski advokat (danas pokojni) Dragoljub Todorović, koji mi je, prilikom jednoga našeg susreta, poklonio sačuvani primerak izvanrednog, 27/28. broja (iz jula-decembra 1971) časopisa za likovnu umetnost i kritiku „Umetnost", koji je sav, od prve do poslednje (270. i neke) stranice, bio posvećen Njegošu i Njegoševom spomeniku/spomenicima na Lovćenu, a zvao se "Sudbina Lovćena 1845-1971". Taj broj uredili su siminovci Dejan Medaković i Živorad Stojković, zajedno s likovnim kritičarom i istoričarem umetnosti (ujedno i velikim prijateljem Dobrice Ćosića) Lazarom Trifunovićem, a Titova ga je vlast odmah po objavljivanju zabranila.
Jer, siminovci su u tom, specijalnom broju „Umetnosti" žestoko i beskompromisno ustali protiv rušenja Njegoševe kapele na Lovćenu (koju je 1925. dao podići kralj Aleksandar) i podizanja novoga spomenika Njegošu u vidu monumentalnog mauzoleja po projektima Ivana Meštrovića - a to je u ono vreme bila politička odluka par excellence koja se nije smela tek tako dovoditi u pitanje (tim pre što ju je, jednodušno podržavši Crnogorce, aminovao i sam predsednik SFRJ Josip Broz Tito).
"Bitka za Lovćen" - tako bih ja nazvao ovaj temat - jedna je od najkompleksnijih, najzamršenijih i najnetransparentnijih tema iz naše (bivše jugoslovenske) novije ali i nešto starije istorije, koja je od mene zahtevala strahovito mnogo truda, energije i vremena, najpre da uopšte povežem sve glavne konce, a zatim da proniknem i u mnoge suptilnije detalje, koje nije lako zapaziti i evidentirati na prvi pogled. Tokom 12-godišnjeg istraživanja služio sam se spomenutim brojem časopisa „Umetnost" (on mi je poslužio kao baza za istraživanje) i još nekim publikacijama, a od sagovornika najvažniji su mi bili Dejan Medaković, Matija Bećković i Dobrica Ćosić iz Beograda te Mate Meštrović iz Zagreba.
Kažem, nije mi bilo lako, posebno onih prvih godina mog boravka u Beogradu (razdoblje 2006-2011), kad na internetu nije bilo (gotovo) nikakvih informacija i sadržaja o ovoj temi, tako da sam praktično morao da krenem od nule. Rezultate svog istraživanja podelio sam u 11 jedinica, i to ću sada prezentovati u dva veća nastavka u Nedeljniku. Biću vrlo sažet i ekonomičan, kako bi mi u diskurs stalo barem ono najbitnije - reč je, zaista, o pravom moru (ili okeanu) podataka i interpretacija, od kojega, nismo li dovoljno koncentrisani, vrlo lako zaboli glava.
Daću prednost (gde god je to moguće) usmenim svedočenjima mojih sagovornika, jer se ona baš nigde ne mogu naći ni pročitati - ni na internetu ni na papiru.
Prvoj jedinici dao sam naslov "Odluka o rušenju Njegoševe kapele na Lovćenu". Vreme radnje je 1951/1952. Tada je, zapravo, sve bilo odlučeno; sve ostalo bilo je, više ili manje, rezultat te prve odluke.
Godine 1951, na 100. godišnjicu smrti pesnika, vladara i vladike Petra Petrovića Njegoša ("vladike Rada"), političko rukovodstvo NR Crne Gore (predsednik crnogorske vlade bio je jedan od organizatora partizanskog ustanka crnogorskog naroda u Drugom svetskom ratu i veliki Crnogorac Blažo Jovanović) odlučilo je da podigne Njegošu spomenik, i to ne bilo kakav, nego takav koji bi projektovao i napravio najveći hrvatski i jugoslovenski vajar svih vremena, poreklom iz Dalmatinske zagore (selo Otavice kraj Drniša), Ivan Meštrović. Cela stvar oko toga izvedena je brzo i promptno, u direktnoj komunikaciji između Crnogoraca i Ivana Meštrovića, koji je tada živeo i radio u emigraciji, u gradu Sirakjusu u Sjedinjenim Američkim Državama. Posrednik između crnogorske vlade (tj. Blaža Jovanovića) i Ivana Meštrovića bio je tadašnji ambasador FNRJ u Njujorku, takođe Crnogorac Vladimir Popović.
Vladimir Popović je Ivanu Meštroviću odaslao pismo 2. aprila 1952, a Meštrović mu je odgovorio već 6. aprila 1952. U odgovoru Crnogorcima, Meštrović je napisao: "... ja sam se pred više od petnaest godina (znači, u doba Kraljevine Jugoslavije - prim. aut.) bavio problemom spomenika Njegošu. Zamišljao sam ga tada na Lovćenu, u formi jednog malog hrama s Njegoševom figurom u nutrini zdanja. Mesto je bilo ono isto gde je jedna kapelica Njegošu u spomen (reč je o kapelici koju je 1925. dao podignuti kralj Aleksandar - prim. aut.). Ta je ideja propala jer su se navodno protivili crkveni krugovi, jer im nije izgledala dosta pravoslavna..."
Sin Ivana Meštrovića, Mate Meštrović, objasnio mi je da je taj prvi projekat Njegoševog mauzoleja na Lovćenu od Ivana Meštrovića bio naručio (još 1924) jugoslovenski kralj Aleksandar Karađorđević, ali da ta zamisao "nije bila u vizantijskom stilu", pa je neslavno propala (nakon toga se kralj Aleksandar odlučio za drugo, mnogo skromnije i jeftinije rešenje, vrlo slično, odnosno gotovo istovetno originalnoj Njegoševoj kapelici, podignutoj još u Njegoševo doba, a porušenoj, od austrougarske vojske, u Prvom svetskom ratu, 1916). Ova, nova inicijativa komunističkih crnogorskih vlasti, s B. Jovanovićem na čelu i uz zdušno posredovanje ambasadora V. Popovića, bila je, dakle, stanoviti revival neostvarenih ideja iz doba Kraljevine Jugoslavije, tj. pokušaj (koji će ovaj put uspeti) realizacije nečega što u prvome navratu nije prošlo.
Dana 21. maja 1952. predsednik crnogorske vlade Blažo Jovanović obratio se Ivanu Meštroviću, u Sirakjusu, direktnim pismom, u kojem je napisao: "Spomenik Njegošu mi zamišljamo u vidu divnog i veličanstvenog mauzoleja... Taj mauzolej postavili bi(smo) na vrhu Lovćena, tamo gde je sada kapelica..." Blažo Jovanović je pritom naglasio: "Mi smatramo da bi takvom spomeniku kao velikom umetničkom delu u slavu Njegoša, najbolje odgovarali motivi iz Njegoševe i narodne epike, a ne crkveno-religiozni motivi..."
Ivan Meštrović je smesta, čak oduševljeno, pristao na ovakvu redukciju lika i dela Petra Petrovića Njegoša, tj. na ideju da spomenik/mauzolej koji će se podizati bude spomenik (samo) pesniku i vladaru Crne Gore Njegošu, ali ne i spomenik pravoslavnome vladici Njegošu, napisavši u odgovoru B. Jovanoviću 8. juna 1952: "Nije meni ni onda (1924 - prim. aut.), kao ni sada, lebdeo pred očima vladika Rade, ni vladalac Crne Gore, već pesnik Njegoš..."
U našem razgovoru od 2. aprila 2009, pisac i akademik SANU Matija Bećković rekao mi je da ne veruje da je ideja (ova druga, komunističko-crnogorska, iz 1951/1952) potekla (samo) od Blaža Jovanovića, odnosno da je bila mnogo šira i dalekosežnija nego što se to čini na prvi pogled. Ovako je kazao:
"Ja mislim da mi to (pravog inicijatora - prim. aut.) doznati nećemo. To je neko mnogo dalekosežniji, dublji, morao biti... Oni su se (Crnogorci - prim. aut.) neprestano pozivali na to da je tu kapelu obnovio (1925 - prim. aut.) kralj Aleksandar, da ju je posvetio kralju Petru II, da to nije Njegoševa nego Aleksandrova kapela. I da drugačije izgleda, i slične priče... Ja mislim da je to čisto jedna ideološka odluka, koja je u to vreme bila neprozirna za veliki krug ljudi, koji su mislili da se tu zaista radi samo o jednoj pošti i čisto umetničkoj stvari... Međutim, da je to tačno, ne bi Josip Broz Tito bio toliko zainteresovan da se to ostvari, a ne bi se još ta ideja ostvarila u vreme jednoga antisrpskoga raspoloženja i antisrpske politike, na liniji odvajanja Crnogoraca od ostalih Srba i Crne Gore od Srbije!"
Na moje izričito insistiranje da mi kaže ko je pravi inicijator projekta izgradnje Njegoševog (tj. Meštrovićevog) mauzoleja na Lovćenu, Bećković je rekao:
"Nemoguće je tu otkriti jednog inicijatora. Ja mislim da je inicijator ceo taj koncept od Kominterne pa do Tita, koji je insistirao da jedan narod, koji je smatran da je so soli srpskoga naroda (Crnogorci - prim. aut.), da oni uopšte nisu Srbi. To je dosetka na koju je došla Kominterna... To je, otprilike, bilo na liniji 'progresa' i 'emancipacije', da se oni (Crnogorci - prim. aut.) iščupaju iz tih kandži 'velikosrpske hegemonije'!"
U našem razgovoru od 2. aprila 2009, pisac i akademik SANU Matija Bećković rekao mi je da ne veruje da je ideja (ova druga, komunističko-crnogorska, iz 1951/1952) potekla (samo) od Blaža Jovanovića, odnosno da je bila mnogo šira i dalekosežnija nego što se to čini na prvi pogled. Ovako je kazao:
"Ja mislim da mi to (pravog inicijatora - prim. aut.) doznati nećemo. To je neko mnogo dalekosežniji, dublji, morao biti... Oni su se (Crnogorci - prim. aut.) neprestano pozivali na to da je tu kapelu obnovio (1925 - prim. aut.) kralj Aleksandar, da ju je posvetio kralju Petru II, da to nije Njegoševa nego Aleksandrova kapela. I da drugačije izgleda, i slične priče... Ja mislim da je to čisto jedna ideološka odluka, koja je u to vreme bila neprozirna za veliki krug ljudi, koji su mislili da se tu zaista radi samo o jednoj pošti i čisto umetničkoj stvari... Međutim, da je to tačno, ne bi Josip Broz Tito bio toliko zainteresovan da se to ostvari, a ne bi se još ta ideja ostvarila u vreme jednoga antisrpskoga raspoloženja i antisrpske politike, na liniji odvajanja Crnogoraca od ostalih Srba i Crne Gore od Srbije!"
Na moje izričito insistiranje da mi kaže ko je pravi inicijator projekta izgradnje Njegoševog (tj. Meštrovićevog) mauzoleja na Lovćenu, Bećković je rekao:
"Nemoguće je tu otkriti jednog inicijatora. Ja mislim da je inicijator ceo taj koncept od Kominterne pa do Tita, koji je insistirao da jedan narod, koji je smatran da je so soli srpskoga naroda (Crnogorci - prim. aut.), da oni uopšte nisu Srbi. To je dosetka na koju je došla Kominterna... To je, otprilike, bilo na liniji 'progresa' i 'emancipacije', da se oni (Crnogorci - prim. aut.) iščupaju iz tih kandži 'velikosrpske hegemonije'!"
Mate Meštrović, foto D.H.
Bećković mi je pritom posebno istakao:
"Komunisti su neprestano insistirali da Njegoš i nije baš neki vladika. Oni su više insistirali da je pesnik, pa su vadili te razne citate i stihove koji bi govorili o nekom njegovom panteizmu, o nekom paganstvu... Ali to je sve bilo na liniji da se on iščupa iz Crkve čiji je bio vladika!"
Sa svoje pak strane, u našem razgovoru iz 2007, kod njega kući u Krunskoj 15, akademik SANU Dejan Medaković ovako mi je - uz napomenu da, po njegovu mišljenju, "Crnogorci nisu nacija nego zanimanje" - identifikovao inicijatora/inicijatore projekta izgradnje mauzoleja Njegošu na Lovćenu:
"Cela stvar je zamišljena kod crnogorskih 'podguznih muva', koje su se uvlačile Titu, s crnogorskom m na čelu... Provodnik te cele ideje bio je, formalno, u ime crnogorske vlade, Vladimir Popović, ambasador u Vašingtonu..."
"Komunisti su neprestano insistirali da Njegoš i nije baš neki vladika. Oni su više insistirali da je pesnik, pa su vadili te razne citate i stihove koji bi govorili o nekom njegovom panteizmu, o nekom paganstvu... Ali to je sve bilo na liniji da se on iščupa iz Crkve čiji je bio vladika!"
Sa svoje pak strane, u našem razgovoru iz 2007, kod njega kući u Krunskoj 15, akademik SANU Dejan Medaković ovako mi je - uz napomenu da, po njegovu mišljenju, "Crnogorci nisu nacija nego zanimanje" - identifikovao inicijatora/inicijatore projekta izgradnje mauzoleja Njegošu na Lovćenu:
"Cela stvar je zamišljena kod crnogorskih 'podguznih muva', koje su se uvlačile Titu, s crnogorskom m na čelu... Provodnik te cele ideje bio je, formalno, u ime crnogorske vlade, Vladimir Popović, ambasador u Vašingtonu..."
=====
Njegoševa kletva: "Hteo je da i njegov grob vodi njegov boj" (2)
Polemika Isidore Sekulić i Milovana Đilasa * Šta je o tome rekao Dobrica Ćosić, a šta Matija Bećković * Kakav je odnos Ivana Meštrovića bio prema Stepincu * Porodična priča Dejana Medakovića
Piše Darko Hudelist
Datum: 16/05/2018
Datum: 16/05/2018
Prelazimo sada na jedinicu br. 2. To je događaj, odnosno niz događaja (mahom su se odvijali u Beogradu) vezanih za Njegoša, koji se odvijaju simultano i paralelno s prepiskom između komunističkih crnogorskih vlasti i Ivana Meštrovića - ali posve nezavisno od te prepiske i dogovora. Ovde, dakle, imamo dve paralelne radnje (ili dva niza paralelnih radnji).
Krajem novembra 1951. vodeća srpska književnica i prva žena-akademik u Srbiji Isidora Sekulić, inače mentorka talentovanog beogradskog studenta-siminovca Žike Stojkovića, objavila je knjigu "Njegošu knjiga duboke odanosti" - i u ovom je slučaju to bilo u povodu 100. godišnjice Njegoševe smrti. U jednome od središnjih poglavlja te knjige ("Izgled i lik Vladike Rada") Isidora se upustila u prilično hrabru i intrigantnu polemiku s poznatom (i vrlo raširenom, tj. umnoženom u mnogo primeraka i posvuda prodavanom) Njegoševom figurom (stonom glavom ili poprsjem) koju je Ivan Meštrović napravio negde 1930-ih (kada je, nakon neuspeha ideje o podizanju mauzoleja Njegošu na Lovćenu, postala vrlo aktuelna jedna sasvim drukčija zamisao, da Meštrović Njegošu napravi reprezentativan spomenik u Beogradu).
Isidora Sekulić je Meštrovićevu figuru Njegoša proglasila "netačnom" i "tuđom" Njegoševom liku i delu, odnosno sredini (srpskoj, crnogorskoj) iz koje je on ponikao. "To nije suštinski Njegoš", napisala je, posebno se pritom usredotočivši na njegovu glavu koja je, u Meštrovićevom konceptu i izradi, "ne samo netačno, nego bezmalo neprijatno pognuta" te je kao takva "neadekvatna biću Vladičinu, neadekvatna istini".
Po mišljenju I. Sekulić, Ivan Meštrović je u toj svojoj figuri Njegoša "u dva sasvim pogrešna pravca 'retuširao'; prvo, što mu je "dodao gospodstvenosti u smislu evropski aristokratskom, ili egzotičnom, a Vladika je bio dinarski rasan i domaćinski otmen"; a drugo, što ga je "intelektualizovao", "kako se na već vrlo stereotipan način prikazuju mislioci", a "Vladika nije bio svetski stilizovan, nego sasvim osobeno, lično, i vrlo crnogorski usklađen".
Dakle, za projektanta i autora Njegoševog mauzoleja na Lovćenu, Ivana Meštrovića, Isidora Sekulić je ustvrdila - ne upuštajući se pritom u komentarisanje i vrednovanje same odluke crnogorskih vlasti o realizaciji tog megaprojekta - da on zapravo (u spomenutoj figuri) krivotvori Njegoša. "Meštrović je stegao tome liku dušu" - bila je možda i ključna (i nekako najzvučnija) rečenica u toj njenoj knjizi-posveti.
Krajem novembra 1951. vodeća srpska književnica i prva žena-akademik u Srbiji Isidora Sekulić, inače mentorka talentovanog beogradskog studenta-siminovca Žike Stojkovića, objavila je knjigu "Njegošu knjiga duboke odanosti" - i u ovom je slučaju to bilo u povodu 100. godišnjice Njegoševe smrti. U jednome od središnjih poglavlja te knjige ("Izgled i lik Vladike Rada") Isidora se upustila u prilično hrabru i intrigantnu polemiku s poznatom (i vrlo raširenom, tj. umnoženom u mnogo primeraka i posvuda prodavanom) Njegoševom figurom (stonom glavom ili poprsjem) koju je Ivan Meštrović napravio negde 1930-ih (kada je, nakon neuspeha ideje o podizanju mauzoleja Njegošu na Lovćenu, postala vrlo aktuelna jedna sasvim drukčija zamisao, da Meštrović Njegošu napravi reprezentativan spomenik u Beogradu).
Isidora Sekulić je Meštrovićevu figuru Njegoša proglasila "netačnom" i "tuđom" Njegoševom liku i delu, odnosno sredini (srpskoj, crnogorskoj) iz koje je on ponikao. "To nije suštinski Njegoš", napisala je, posebno se pritom usredotočivši na njegovu glavu koja je, u Meštrovićevom konceptu i izradi, "ne samo netačno, nego bezmalo neprijatno pognuta" te je kao takva "neadekvatna biću Vladičinu, neadekvatna istini".
Po mišljenju I. Sekulić, Ivan Meštrović je u toj svojoj figuri Njegoša "u dva sasvim pogrešna pravca 'retuširao'; prvo, što mu je "dodao gospodstvenosti u smislu evropski aristokratskom, ili egzotičnom, a Vladika je bio dinarski rasan i domaćinski otmen"; a drugo, što ga je "intelektualizovao", "kako se na već vrlo stereotipan način prikazuju mislioci", a "Vladika nije bio svetski stilizovan, nego sasvim osobeno, lično, i vrlo crnogorski usklađen".
Dakle, za projektanta i autora Njegoševog mauzoleja na Lovćenu, Ivana Meštrovića, Isidora Sekulić je ustvrdila - ne upuštajući se pritom u komentarisanje i vrednovanje same odluke crnogorskih vlasti o realizaciji tog megaprojekta - da on zapravo (u spomenutoj figuri) krivotvori Njegoša. "Meštrović je stegao tome liku dušu" - bila je možda i ključna (i nekako najzvučnija) rečenica u toj njenoj knjizi-posveti.
Stari grb SR Crne Gore sa Njegoševom kapelom
Isidori je na vrlo grub i krajnje isključiv i netolerantan način odgovorio Milovan Đilas (tada jedan od najmoćnijih ljudi u političkom establišmentu FNRJ), u svojoj knjižici "Legenda o Njegošu", štampanoj potkraj marta 1952. On je u njoj za Isidoru napisao da je ona "koncentrat i pad svega onoga što je srpski idealizam rekao o Njegošu", uporedivši je pritom - naravno, u krajnje negativnom kontekstu - s vladikom Nikolajem Velimirovićem (autorom knjige "Religija Njegoševa") i nekim drugim tumačima Njegoša koji, kako je napisao, "Njegoševim pesimizmom obrazlažu svoj reakcionarni idealizam". Bila je to, uza sve ostalo, i žestoka politička diskvalifikacija Isidore Sekulić, iz britkog pera (vele)uticajnog pisca i agitpropovca Milovana Đilasa.
"Isidora je", rekao mi je Dobrica Ćosić, "napisala jednu vrlo emocionalnu, pesničku, zaljubljeničku knjigu o Njegošu, koja je po Đilasovom mišljenju, i mišljenju agitpropa, bila popovska, prejako religiozna, tumačila je Njegoša iz religioznog ključa. I Đilas je nju žestoko napao..."
A o burnoj reakciji njegovog prijatelja Žike Stojkovića i drugih siminovaca na tu Đilasovu knjigu Ćosić mi je kazao:
"Žika tada još nije prijateljevao sa Đilasom (upoznaće se i sprijateljiti nešto kasnije, još kad je Đilas bio na vlasti - prim. aut.), ali jeste sa Isidorom. I bio je jako ogorčen na Đilasa zbog te knjige. Bio je duboko ubeđen da Isidora ne samo da ima pravo da tako misli nego da je ona napisala veliku knjigu. I sećam se tih sastanaka, na kojima su on (Žika - prim. aut.), Mihiz i Pavle Ivić tumačili tu knjigu, žestoko napadajući Đilasa. Ja u toj kavgi nisam učestvovao, zato što ja nisam znao Njegoša..."
Taj isti događaj Matija Bećković mi je - iz svog ugla gledanja - ovako opisao, u našem razgovoru od 2. aprila 2009:
"Đilas je tada partijski ideolog. Glavni problem je Njegoš. Pravi se nova nacija, crnogorska, a sad, najveći, odnosno jedan od tvoraca srpskoga nacionalnog identiteta je Njegoš; on je jednodušno proglašen za najvećeg srpskog pesnika... I Đilas u toj svojoj prvoj knjizi o Njegošu, razume se, hoće da otme Njegoša, da ga odbrani od njegove crkve, od njegove religije, i da ga stavi na liniju borbe i otpora i bilo čega drugoga, ali ne da je on neki religiozni mislilac... To je, dakle, bilo na liniji spasavanja Njegoša od njegove vlastite vere i crkve, jer je ta vera i ta crkva dospela u najgori položaj u svojoj istoriji. U Crnoj Gori sveštenici nisu mogli da nose brade ili mantije!"
Srpstvo i srpski identitet Njegoša i Njegoševog "Gorskog vijenca" Matija Bećković mi je najeksplicitnije potcrtao ovim rečima:
"Njegoš je tvorac te ideje, da se onaj svet koji nije hteo da se preda na Kosovu (1389 - prim. aut.), da se on odmetnuo u Crnu Goru, da je u stvari tu produžena Kosovska bitka! 'Što se nešće u lance vezati, to se zbježe u ove planine', veli Njegoš u 'Gorskom vijencu'. I taj spev je postao nacionalna Biblija, imaju ga u kući kao svetinju. Njegoš se tako jednim beskompromisnim stavom i jezikom uhvatio s takvom jednom temom i isplivao iz svega toga, dajući jeziku i njegovoj istini pravo da iskaže suštinu toga naroda."
Na moje pitanje: "Kojeg naroda?", Bećković mi je odgovorio:
"Pa, Njegoš je vladika Srpske crkve, jedine preostale slobodne eparhije - jedine od tzv. Pećke patrijaršije. Sve drugo je palo u ropstvo!"
Usput rečeno, ta druga priča/jedinica, oko Isidore Sekulić i Milovana Đilasa, imala je i dva (ne)očekivana epiloga.
U teškoj rezignaciji i očaju nakon ubojite Đilasove kritike, Isidora Sekulić je spalila svoj drugi rukopis, onaj koji je tek trebalo da bude objavljen - o Njegoševom "Gorskom vijencu". (No, zato će Žika Stojković, kao urednik, 1977. prirediti drugo izdanje njene knjige "Njegošu knjiga duboke odanosti" - u sklopu "Sabranih dela Isidore Sekulić".)
A Đilas se s vremenom pokajao, pa je u zatvoru u Sremskoj Mitrovici, 1957-1959, napisao svoju novu, pokajničku knjigu o Njegošu, koja je nosila naslov "Njegoš - pjesnik, vladar, vladika". Već se iz naslova te knjige vidi da Njegošu, nakon svojega pokajanja, više nije poricao da je uza sve ostalo, tj. pored toga što je bio pesnik i vladar, bio i vladika Srpske pravoslavne crkve. No, kada je tu knjigu objavio, Isidora Sekulić je već bila mrtva (tj. umrla je upravo kad ju je pisao, 1958).
Za puno razumevanje ovoga temata, "Bitka za Lovćen", moraćemo sada da se nešto više udubimo u tri kontekstualne jedinice koje grade i sačinjavaju, odnosno od kojih se sastoji, širi i dublji istorijat cijele ove priče. To su: Ivan Meštrović (tačka br. 3), "Njegošev amanet" ili "Njegoševa kletva" izrečena uoči Njegoševe smrti 1851. (tačka br. 4) te zbivanja vezana za Njegoševu kapelu na Lovćenu tokom Prvog svetskog rata i postojanja Kraljevine Jugoslavije. Tek s tim jedinicama, odnosno sa svime onime što u njih ulazi, cela ova priča o Njegošu i njegovom spomeniku na Lovćenu postaje uistinu kompletna, a to istovremeno znači i beskrajno zamršena i višeznačna, ali i politički izuzetno intrigantna i kontroverzna.
"Isidora je", rekao mi je Dobrica Ćosić, "napisala jednu vrlo emocionalnu, pesničku, zaljubljeničku knjigu o Njegošu, koja je po Đilasovom mišljenju, i mišljenju agitpropa, bila popovska, prejako religiozna, tumačila je Njegoša iz religioznog ključa. I Đilas je nju žestoko napao..."
A o burnoj reakciji njegovog prijatelja Žike Stojkovića i drugih siminovaca na tu Đilasovu knjigu Ćosić mi je kazao:
"Žika tada još nije prijateljevao sa Đilasom (upoznaće se i sprijateljiti nešto kasnije, još kad je Đilas bio na vlasti - prim. aut.), ali jeste sa Isidorom. I bio je jako ogorčen na Đilasa zbog te knjige. Bio je duboko ubeđen da Isidora ne samo da ima pravo da tako misli nego da je ona napisala veliku knjigu. I sećam se tih sastanaka, na kojima su on (Žika - prim. aut.), Mihiz i Pavle Ivić tumačili tu knjigu, žestoko napadajući Đilasa. Ja u toj kavgi nisam učestvovao, zato što ja nisam znao Njegoša..."
Taj isti događaj Matija Bećković mi je - iz svog ugla gledanja - ovako opisao, u našem razgovoru od 2. aprila 2009:
"Đilas je tada partijski ideolog. Glavni problem je Njegoš. Pravi se nova nacija, crnogorska, a sad, najveći, odnosno jedan od tvoraca srpskoga nacionalnog identiteta je Njegoš; on je jednodušno proglašen za najvećeg srpskog pesnika... I Đilas u toj svojoj prvoj knjizi o Njegošu, razume se, hoće da otme Njegoša, da ga odbrani od njegove crkve, od njegove religije, i da ga stavi na liniju borbe i otpora i bilo čega drugoga, ali ne da je on neki religiozni mislilac... To je, dakle, bilo na liniji spasavanja Njegoša od njegove vlastite vere i crkve, jer je ta vera i ta crkva dospela u najgori položaj u svojoj istoriji. U Crnoj Gori sveštenici nisu mogli da nose brade ili mantije!"
Srpstvo i srpski identitet Njegoša i Njegoševog "Gorskog vijenca" Matija Bećković mi je najeksplicitnije potcrtao ovim rečima:
"Njegoš je tvorac te ideje, da se onaj svet koji nije hteo da se preda na Kosovu (1389 - prim. aut.), da se on odmetnuo u Crnu Goru, da je u stvari tu produžena Kosovska bitka! 'Što se nešće u lance vezati, to se zbježe u ove planine', veli Njegoš u 'Gorskom vijencu'. I taj spev je postao nacionalna Biblija, imaju ga u kući kao svetinju. Njegoš se tako jednim beskompromisnim stavom i jezikom uhvatio s takvom jednom temom i isplivao iz svega toga, dajući jeziku i njegovoj istini pravo da iskaže suštinu toga naroda."
Na moje pitanje: "Kojeg naroda?", Bećković mi je odgovorio:
"Pa, Njegoš je vladika Srpske crkve, jedine preostale slobodne eparhije - jedine od tzv. Pećke patrijaršije. Sve drugo je palo u ropstvo!"
Usput rečeno, ta druga priča/jedinica, oko Isidore Sekulić i Milovana Đilasa, imala je i dva (ne)očekivana epiloga.
U teškoj rezignaciji i očaju nakon ubojite Đilasove kritike, Isidora Sekulić je spalila svoj drugi rukopis, onaj koji je tek trebalo da bude objavljen - o Njegoševom "Gorskom vijencu". (No, zato će Žika Stojković, kao urednik, 1977. prirediti drugo izdanje njene knjige "Njegošu knjiga duboke odanosti" - u sklopu "Sabranih dela Isidore Sekulić".)
A Đilas se s vremenom pokajao, pa je u zatvoru u Sremskoj Mitrovici, 1957-1959, napisao svoju novu, pokajničku knjigu o Njegošu, koja je nosila naslov "Njegoš - pjesnik, vladar, vladika". Već se iz naslova te knjige vidi da Njegošu, nakon svojega pokajanja, više nije poricao da je uza sve ostalo, tj. pored toga što je bio pesnik i vladar, bio i vladika Srpske pravoslavne crkve. No, kada je tu knjigu objavio, Isidora Sekulić je već bila mrtva (tj. umrla je upravo kad ju je pisao, 1958).
Za puno razumevanje ovoga temata, "Bitka za Lovćen", moraćemo sada da se nešto više udubimo u tri kontekstualne jedinice koje grade i sačinjavaju, odnosno od kojih se sastoji, širi i dublji istorijat cijele ove priče. To su: Ivan Meštrović (tačka br. 3), "Njegošev amanet" ili "Njegoševa kletva" izrečena uoči Njegoševe smrti 1851. (tačka br. 4) te zbivanja vezana za Njegoševu kapelu na Lovćenu tokom Prvog svetskog rata i postojanja Kraljevine Jugoslavije. Tek s tim jedinicama, odnosno sa svime onime što u njih ulazi, cela ova priča o Njegošu i njegovom spomeniku na Lovćenu postaje uistinu kompletna, a to istovremeno znači i beskrajno zamršena i višeznačna, ali i politički izuzetno intrigantna i kontroverzna.
Meštrovićeva figura Njegoša, arhiva Darka Hudelista
Političke kontroverze prepliću se kroz celokupnu ovu hronologiju u vidu dveju temeljnih osa: jedna je sukob između Srba i (državotvornih) Crnogoraca, a druga sukob između Srba i Hrvata (odnosno, između Srpske pravoslavne crkve i Katoličke crkve).
Dakle, Ivan Meštrović. Postoje, zapravo, dva Ivana Meštrovića. Jedan je bio onaj za života kralja Aleksandra i postojanja Kraljevine Jugoslavije (kao i neposredno pre jugoslovenskog ujedinjenja 1918), a sasvim drugi onaj od razdoblja Drugog svetskog rata i postojanja NDH (pa i neposredno pre toga) nadalje, osobito u najpoznijim godinama njegovog života, u emigraciji u SAD.
Onaj prvi Meštrović bio je po političkom uverenju integralni Jugosloven, a uz to i vrlo blizak i intiman prijatelj kralja Aleksandra Karađorđevića. O tome mi je njegov sin Mate Meštrović rekao:
"Moj otac je, kao mlad čovek, bio pod uticajem panslavizma Tolstoja. Dakle, to je jugoslovenstvo uključivalo i Bugare. To nije bila Jugoslavija kakva je stvorena 1918, to bi bila Jugoslavija koja bi išla od Triglava do Crnog mora. Moj otac je čak imao neke izložbe u Bugarskoj pre Prvog svetskog rata, i to je bila ta ideja da smo svi braća."
Ovde treba naglasiti i to da je Ivan Meštrović bio poreklom iz Dalmatinske zagore, koja je bila nadaleko poznata kao ustanički kraj. "U 19. stoleću", rekao mi je Mate Meštrović, "muškarci su u Dalmatinskoj zagori stalno išli pod oružjem, niste bili muškarac ako niste išli sa kuburom, ili mačem, ili nožem, to je bio hajdučki kraj! Sećam se da je moj otac napisao u svojim memoarima da mu se - kad je došao prvi put u Beograd i upoznao 'čika Peru', tj. kralja Petra I - učinilo kao da govori sa svojim stricem, tj. da im je mentalitet nekako sličan!"
Sa svojim integralno jugoslovenskim i unitarističkim političkim uverenjima, "doživljen kao Mesija jugoslovenskog unitarizma" (formulacija Ive Banca), Ivan Meštrović je, još kao mlad umetnik, zamislio veličanstveni i monumentalni Vidovdanski hram (dugačak 250 metara), koji je trebalo da bude podignut na mestu Kosovske bitke, na Gazimestanu (ta se megalomanska zamisao, kao što znamo, ipak nije ostvarila). Štaviše, za veliku drvenu maketu tog hrama dobio je prvu nagradu na Velikoj međunarodnoj izložbi u Rimu 1911, gde je svesno i namerno izlagao u paviljonu Kraljevine Srbije odbivši poziv austrougarskoga Ministarstva kulture da na toj prestižnoj međunarodnoj likovnoj smotri nastupi kao podanik Crno-žute monarhije.
Žika Stojković je u svom polemičkom tekstu "Hegemonija falsifikata" iz 1970. citirao što je te, 1911. godine Ivan Meštrović izjavio listu „Štampa": "Srbin i Hrvat - to su dva imena za jedan narod, samo što je taj narod pod imenom Srbin bolje sačuvao svoju individualnost - slobodu i čežnju za slobodom. Stoga mi je to ime milije."
Međutim, u poznim godinama Kraljevine Jugoslavije, a posebno za vreme Drugog svetskog rata, Ivan Meštrović doživljava temeljan politički preobražaj. Prelomni trenutak dogodio se 1942, kada su ga ustaše, zbog njegovog antifašističkog stava, uhapsile, zatvorile i čak osudile na smrt. Iz zatvora ga je izbavio niko drugi nego zagrebački nadbiskup Alojzije Stepinac, koji je intervenisao i kod poglavnika Pavelića da Meštrović bude pušten na slobodu.
"Moj otac je", rekao mi je Mate Meštrović, "poznavao Stepinca još kad je ovaj bio pomoćni biskup Antunu Baueru. A kad je moj otac bio u zatvoru, Stepinac je išao kod Pavelića i protestovao. A onda je i papa Pio XII takođe poslao protest. Dakle, Stepinac se založio za moga oca..."
Sam Drugi svetski rat i zverstva i pokolje koji su se tokom rata dogodili Ivan Meštrović je, po rečima svog sina Mate, ovako doživeo:
"Kad je, u Drugom svetskom ratu, došlo do pokolja između Srba i Hrvata, mog oca je to uverilo da ta (jugoslovenska - prim. aut.) država ne može da opstane. I onda je on rekao, kad je počeo taj pokolj: 'Sad se vidi da su Srbi i Hrvati isti narod, da su jedni i drugi divlji i da oni ne mogu skupa!'"
Dakle, Ivan Meštrović. Postoje, zapravo, dva Ivana Meštrovića. Jedan je bio onaj za života kralja Aleksandra i postojanja Kraljevine Jugoslavije (kao i neposredno pre jugoslovenskog ujedinjenja 1918), a sasvim drugi onaj od razdoblja Drugog svetskog rata i postojanja NDH (pa i neposredno pre toga) nadalje, osobito u najpoznijim godinama njegovog života, u emigraciji u SAD.
Onaj prvi Meštrović bio je po političkom uverenju integralni Jugosloven, a uz to i vrlo blizak i intiman prijatelj kralja Aleksandra Karađorđevića. O tome mi je njegov sin Mate Meštrović rekao:
"Moj otac je, kao mlad čovek, bio pod uticajem panslavizma Tolstoja. Dakle, to je jugoslovenstvo uključivalo i Bugare. To nije bila Jugoslavija kakva je stvorena 1918, to bi bila Jugoslavija koja bi išla od Triglava do Crnog mora. Moj otac je čak imao neke izložbe u Bugarskoj pre Prvog svetskog rata, i to je bila ta ideja da smo svi braća."
Ovde treba naglasiti i to da je Ivan Meštrović bio poreklom iz Dalmatinske zagore, koja je bila nadaleko poznata kao ustanički kraj. "U 19. stoleću", rekao mi je Mate Meštrović, "muškarci su u Dalmatinskoj zagori stalno išli pod oružjem, niste bili muškarac ako niste išli sa kuburom, ili mačem, ili nožem, to je bio hajdučki kraj! Sećam se da je moj otac napisao u svojim memoarima da mu se - kad je došao prvi put u Beograd i upoznao 'čika Peru', tj. kralja Petra I - učinilo kao da govori sa svojim stricem, tj. da im je mentalitet nekako sličan!"
Sa svojim integralno jugoslovenskim i unitarističkim političkim uverenjima, "doživljen kao Mesija jugoslovenskog unitarizma" (formulacija Ive Banca), Ivan Meštrović je, još kao mlad umetnik, zamislio veličanstveni i monumentalni Vidovdanski hram (dugačak 250 metara), koji je trebalo da bude podignut na mestu Kosovske bitke, na Gazimestanu (ta se megalomanska zamisao, kao što znamo, ipak nije ostvarila). Štaviše, za veliku drvenu maketu tog hrama dobio je prvu nagradu na Velikoj međunarodnoj izložbi u Rimu 1911, gde je svesno i namerno izlagao u paviljonu Kraljevine Srbije odbivši poziv austrougarskoga Ministarstva kulture da na toj prestižnoj međunarodnoj likovnoj smotri nastupi kao podanik Crno-žute monarhije.
Žika Stojković je u svom polemičkom tekstu "Hegemonija falsifikata" iz 1970. citirao što je te, 1911. godine Ivan Meštrović izjavio listu „Štampa": "Srbin i Hrvat - to su dva imena za jedan narod, samo što je taj narod pod imenom Srbin bolje sačuvao svoju individualnost - slobodu i čežnju za slobodom. Stoga mi je to ime milije."
Međutim, u poznim godinama Kraljevine Jugoslavije, a posebno za vreme Drugog svetskog rata, Ivan Meštrović doživljava temeljan politički preobražaj. Prelomni trenutak dogodio se 1942, kada su ga ustaše, zbog njegovog antifašističkog stava, uhapsile, zatvorile i čak osudile na smrt. Iz zatvora ga je izbavio niko drugi nego zagrebački nadbiskup Alojzije Stepinac, koji je intervenisao i kod poglavnika Pavelića da Meštrović bude pušten na slobodu.
"Moj otac je", rekao mi je Mate Meštrović, "poznavao Stepinca još kad je ovaj bio pomoćni biskup Antunu Baueru. A kad je moj otac bio u zatvoru, Stepinac je išao kod Pavelića i protestovao. A onda je i papa Pio XII takođe poslao protest. Dakle, Stepinac se založio za moga oca..."
Sam Drugi svetski rat i zverstva i pokolje koji su se tokom rata dogodili Ivan Meštrović je, po rečima svog sina Mate, ovako doživeo:
"Kad je, u Drugom svetskom ratu, došlo do pokolja između Srba i Hrvata, mog oca je to uverilo da ta (jugoslovenska - prim. aut.) država ne može da opstane. I onda je on rekao, kad je počeo taj pokolj: 'Sad se vidi da su Srbi i Hrvati isti narod, da su jedni i drugi divlji i da oni ne mogu skupa!'"
U emigraciji, u SAD, Ivan Meštrović je i privatno i javno zagovarao nadbiskupa Stepinca, branio ga je kada ga je Tito proganjao i zatvarao, dao je o tome nekoliko vrlo zapaženih izjava listu „The Syracuse Herald Journal", a što je možda najvažnije - napisao je o Stepincu nekoliko članaka (plus veliki intervju) u hrvatskom emigrantskom časopisu „Hrvatska revija", koji je, u Buenos Ajresu, izdavao i uređivao pisac, novinar i nekadašnji član ustaškog pokreta Vinko Nikolić (najzapaženiji je bio njegov članak "Stepinac - duhovni heroj", objavljen u „Hrvatskoj reviji" u septembru 1956). Iz nekadašnjeg gorljivog integralnog Jugoslovena i unitariste Ivan Meštrović se transformisao u (ipak umerenog i razboritog) hrvatskog nacionalistu i katolika, o čemu mi je njegov sin Mate Meštrović, u našem razgovoru 24. februara 2009. posvedočio:
"Nije istina da je Stepinac bio idol moga oca. To sigurno nije bio. Čak je moj otac rekao: 'Stepinac je bio više katolik nego Hrvat. Ako bi trebalo birati između hrvatstva ili katoličanstva, on bi bio katolik.' No svakako je moj otac smatrao da je Stepinac ispravan čovek, da je bio u sukobu s Pavelićem i ustašama, da on nije bio na ustaškoj strani..."
A sada nekoliko reči o "Njegoševom amanetu" ili "Njegoševoj kletvi" (jedinica br. 4) koju je Petar Petrović Njegoš ili vladika Rade izrekao uoči smrti, podižući na vrhu Lovćena svoju zadužbinu (podizao ju je u razdoblju 1843-1846). Za ovu našu priču posebno je važno to što je svedok te kletve bio i pradeda Dejana Medakovića, Milorad Medaković, koji je tada bio u Njegoševoj službi, kao sekretar/ađutant na Dvoru u Cetinju.
Crkvu-kapelu i grob u njoj Njegoš je podigao na vrhu Lovćena (Jezerskom vrhu) još za svog života, s jasnom namerom da u njoj/njemu, kad umre, bude i sahranjen. Milorad Medaković je posvedočio da je upravo u njegovom prisustvu Njegoš stavio svojom rukom osnovni kamen na toj crkvici i tom prigodom, odnosno pri samrti, "zakleo svog brata Pera i bratučeda Đura (Đorđa, Đurđija)" da, kada umre, ispune njegovu želju - tj. da ga upravo u toj crkvici sahrane. "Inače ću vas ostaviti pod prokletstvom!", upozorio ih je pritom, jasno im naznačivši šta ih čeka ako tu njegovu želju ne ispune.
"Njegoš je", rekao mi je Dejan Medaković, "dao kletvu, na samrti: neka se prokune onaj ko ne ispuni amanet. I Crna Gora je pod kletvom, Njegoševom!"
Neki crnogorski istoričari i intelektualci sumnjaju u verodostojnost svedočenja Njegoševog ađutanta Milorada Medakovića, no Matija Bećković mi je, u našem razgovoru 2. februara 2009, bio prilično eksplicitan i nedvosmislen, rekavši:
"Za sve što kaže čovek može se sumnjati, ali za takve stvari kao što su te poslednje reči i oporuke - teško. Njegoš je hteo da tu bitku, koju je vodio za života, nastavi i posle smrti! I hteo je da i njegov grob vodi njegov boj!"
Kako je na dan Njegoševe smrti vladalo veliko nevreme te se nije mogao izneti na Lovćen, Njegoš je, privremeno, sahranjen u manastiru na Cetinju, tj. u grobu njegovog strica Svetog Petra Cetinjskog. Njegov je amanet, četiri godine nakon njegove smrti, izvršio Njegošev naslednik knjaz Danilo: on je posmrtne ostatke (kosti) svoga strica Njegoša preneo u crkvicu Svetog Petra na vrhu Lovćena u septembru 1855...
"Nije istina da je Stepinac bio idol moga oca. To sigurno nije bio. Čak je moj otac rekao: 'Stepinac je bio više katolik nego Hrvat. Ako bi trebalo birati između hrvatstva ili katoličanstva, on bi bio katolik.' No svakako je moj otac smatrao da je Stepinac ispravan čovek, da je bio u sukobu s Pavelićem i ustašama, da on nije bio na ustaškoj strani..."
A sada nekoliko reči o "Njegoševom amanetu" ili "Njegoševoj kletvi" (jedinica br. 4) koju je Petar Petrović Njegoš ili vladika Rade izrekao uoči smrti, podižući na vrhu Lovćena svoju zadužbinu (podizao ju je u razdoblju 1843-1846). Za ovu našu priču posebno je važno to što je svedok te kletve bio i pradeda Dejana Medakovića, Milorad Medaković, koji je tada bio u Njegoševoj službi, kao sekretar/ađutant na Dvoru u Cetinju.
Crkvu-kapelu i grob u njoj Njegoš je podigao na vrhu Lovćena (Jezerskom vrhu) još za svog života, s jasnom namerom da u njoj/njemu, kad umre, bude i sahranjen. Milorad Medaković je posvedočio da je upravo u njegovom prisustvu Njegoš stavio svojom rukom osnovni kamen na toj crkvici i tom prigodom, odnosno pri samrti, "zakleo svog brata Pera i bratučeda Đura (Đorđa, Đurđija)" da, kada umre, ispune njegovu želju - tj. da ga upravo u toj crkvici sahrane. "Inače ću vas ostaviti pod prokletstvom!", upozorio ih je pritom, jasno im naznačivši šta ih čeka ako tu njegovu želju ne ispune.
"Njegoš je", rekao mi je Dejan Medaković, "dao kletvu, na samrti: neka se prokune onaj ko ne ispuni amanet. I Crna Gora je pod kletvom, Njegoševom!"
Neki crnogorski istoričari i intelektualci sumnjaju u verodostojnost svedočenja Njegoševog ađutanta Milorada Medakovića, no Matija Bećković mi je, u našem razgovoru 2. februara 2009, bio prilično eksplicitan i nedvosmislen, rekavši:
"Za sve što kaže čovek može se sumnjati, ali za takve stvari kao što su te poslednje reči i oporuke - teško. Njegoš je hteo da tu bitku, koju je vodio za života, nastavi i posle smrti! I hteo je da i njegov grob vodi njegov boj!"
Kako je na dan Njegoševe smrti vladalo veliko nevreme te se nije mogao izneti na Lovćen, Njegoš je, privremeno, sahranjen u manastiru na Cetinju, tj. u grobu njegovog strica Svetog Petra Cetinjskog. Njegov je amanet, četiri godine nakon njegove smrti, izvršio Njegošev naslednik knjaz Danilo: on je posmrtne ostatke (kosti) svoga strica Njegoša preneo u crkvicu Svetog Petra na vrhu Lovćena u septembru 1855...
=====
"Aleksandar je jedini kralj koji se rodio na Cetinju. Ni Njegoš se nije rodio na Cetinju": Šta je bio smisao borbe za Lovćen (3)
Šta je Darko Hudelist otkrio tokom 12. godina istraživanja jedne od najkontroverznijih nacionalnih tema
Piše Darko Hudelist
Datum: 17/05/2018
Datum: 17/05/2018
Njegoš je u svojoj zadužbini na Jezerskom vrhu na Lovćenu mirno počivao 61 godinu. A onda je, u januaru 1916 - u jeku Prvog svetskog rata, kada se srpska vojska, pred udruženim snagama Austrougara, Nemaca i Bugara, povlačila ka moru - austrougarska vojska, osvojivši Lovćen, srušila crkvicu u kojoj je on bio sahranjen. Po naredbi generalnog guvernera Fon Vebera, Njegoševe su kosti prenesene, u avgustu 1916, na Cetinje (i to prilično šeprtljavo, o čemu postoje razna svedočenja). A na mestu gde je bila Njegoševa kapela - dakle na Jezerskom vrhu, na nadmorskoj visini od 1.759 metara - Austrougari su naumili da sagrade veličanstveni "kip trijumfa" u slavu svog vladara, cara Franca Jozefa I.
Matija Bećković mi je to ovako prokomentarisao:
"Tu je bio predviđen spomenik austrijskom vojniku. Austrijanci su Njegoševu kapelu srušili da bi postavili 'lepotu'. Oni su na tu kotu, na vrhu Lovćena, hteli da stave svoj znak. To je ta simbolika koja nije slučajna. Nije slučajno da oni baš iz čista mira dovode topove da gađaju kapelicu na vrhu Lovćena!"
I tu sada dolazimo do onog "kobnog" (ili jednog od "kobnih") trenutka u ovoj hronologiji, kada se ta hronologija račva. To jest, kada je mogla ići i u ovom i u onom smeru.
U NEDELJNIKU KOJI JE NA KIOSCIMA OD ČETVRTKA 17. MAJA ČITAJTE POSLEDNJI NASTAVAK EKSKLUZIVNOG FELJTONA DARKA HUDELISTA. VIŠE O TOME OVDE
U vazduhu je visilo pitanje ko će prvi obnoviti razrušenu Njegoševu kapelicu, tj. sagraditi novu, zamensku, na mestu stare: da li (državotvorni) Crnogorci, mahom zelenaši, koji su vladavinu kralja Aleksandra u novoj jugoslovenskoj državi okarakterisali kao "teror nad Crnogorcima" (jedan od argumenata za tu tvrdnju bilo je i ukidanje autokefalne Crnogorske pravoslavne crkve), ili Srbi - odnosno jugoslovenski kralj Aleksandar.
Aleksandar je bio brži i spretniji, obrativši se - a kome će drugome nego službenom dvorskom vajaru i svom prijatelju Ivanu Meštroviću, da on projektuje i sagradi novi spomenik Njegošu na Lovćenu. (O vezama kralja Aleksandra i Ivana Meštrovića dovoljno svedoči podatak da je 1933, godinu dana pre svoje tragične smrti, Aleksandar Meštroviću ponudio mesto predsednika jugoslovenske vlade, što je ovaj odbio.)
Matija Bećković mi je to ovako prokomentarisao:
"Tu je bio predviđen spomenik austrijskom vojniku. Austrijanci su Njegoševu kapelu srušili da bi postavili 'lepotu'. Oni su na tu kotu, na vrhu Lovćena, hteli da stave svoj znak. To je ta simbolika koja nije slučajna. Nije slučajno da oni baš iz čista mira dovode topove da gađaju kapelicu na vrhu Lovćena!"
I tu sada dolazimo do onog "kobnog" (ili jednog od "kobnih") trenutka u ovoj hronologiji, kada se ta hronologija račva. To jest, kada je mogla ići i u ovom i u onom smeru.
U NEDELJNIKU KOJI JE NA KIOSCIMA OD ČETVRTKA 17. MAJA ČITAJTE POSLEDNJI NASTAVAK EKSKLUZIVNOG FELJTONA DARKA HUDELISTA. VIŠE O TOME OVDE
U vazduhu je visilo pitanje ko će prvi obnoviti razrušenu Njegoševu kapelicu, tj. sagraditi novu, zamensku, na mestu stare: da li (državotvorni) Crnogorci, mahom zelenaši, koji su vladavinu kralja Aleksandra u novoj jugoslovenskoj državi okarakterisali kao "teror nad Crnogorcima" (jedan od argumenata za tu tvrdnju bilo je i ukidanje autokefalne Crnogorske pravoslavne crkve), ili Srbi - odnosno jugoslovenski kralj Aleksandar.
Aleksandar je bio brži i spretniji, obrativši se - a kome će drugome nego službenom dvorskom vajaru i svom prijatelju Ivanu Meštroviću, da on projektuje i sagradi novi spomenik Njegošu na Lovćenu. (O vezama kralja Aleksandra i Ivana Meštrovića dovoljno svedoči podatak da je 1933, godinu dana pre svoje tragične smrti, Aleksandar Meštroviću ponudio mesto predsednika jugoslovenske vlade, što je ovaj odbio.)
Međutim, to što je Ivan Meštrović tada bio zamislio, u Srbiji/Jugoslaviji nije prošlo. Jedni kažu: njegov je projekt bio preskup. Drugi, međutim, tvrde da se protiv njegovog projekta pobunio vrh Srpske pravoslavne crkve - zato što zamišljeni mauzolej nije bio u vizantijskom stilu.
Mate Meštrović mi je o tome rekao:
"Moj je otac napravio taj projekat, ali to je bilo blokirano od SPC. Moj je otac pričao da su se vladike pobunile. To jest, da je SPC bila protiv toga jer to nije projektovano u vizantijskom stilu... Moj otac nije govorio o novcu... To je, dakle, obustavljeno zbog političkih otpora, to je bila velika graja, možda još veća nego kasnije, za vrijeme komunista... I onda je Aleksandar odustao od toga."
Umesto velikog, skupog i pompeznog mauzoleja, kralj Aleksandar se odlučio za mnogo skromnije i jednostavnije rešenje te je o svom trošku ("za sitan novac", kako se tvrdilo), a u čast rođenja svog sina prestolonaslednika Petra II, odlučio da sagradi gotovo istu onakvu crkvicu/kapelicu - i to na istom mestu, na Jezerskom vrhu - kakav je bio i Njegošev original, iz 1840-ih. Neko bi strane rekao da je reč o jednoj te istoj građevini, tj. da onoga rušenja od Austrougara u januaru 1916. nije ni bilo (ipak, neki crnogorski interpretatori su upirali prstom u razlike između Njegoševog originala i novog rešenja, naručenog od kralja Aleksandra).
Kad sam upitao Matiju Bećkovića da mi objasni šta se zapravo dogodilo, ovako mi je rekao:
"Aleksandar je bio čovek od velikog ukusa. Sve što je pravio, to je sve prvoga reda. Njemu su, dakle, ipak izložili neki drugi koncept za Lovćen (drugi u odnosu na Meštrovićev - prim. aut.). Ko je sve učestvovao u svemu tome, ne znam, ali u svakom slučaju oni su odlučili da to bude crkva (dakle ne mauzolej - prim. aut.). On je odlučio. On se odlučio za ovu kapelu, kao za nešto primerenije. On je verovatno hteo (sagraditi mauzolej - prim. aut.), ali je čuo i nešto drugo, i to drugo je odobrio..."
Ovde nije naodmet spomenuti ni činjenicu da je kralj Aleksandar bio, zapravo, Njegošev bliski rođak po ženskoj liniji: Aleksandrova majka, princeza Zorka, bila je najstarija kćerka Nikole I Petrovića Njegoša (koja se 1883. udala za princa Petra Karađorđevića koji je 1903. postao kralj Srbije). Matija Bećković o tome kaže:
"Na neki način, kralj Aleksandar je Njegošev unuk, po majci. Znači, Aleksandar je, što se toga tiče, mogao slobodno da pretenduje na crnogorski presto! Aleksandar je jedini kralj koji se rodio na Cetinju. Ni Njegoš se nije rodio na Cetinju nego na Njegušima... Zahvaljujući ocu i majci koji su živeli u izgnanstvu na Cetinju, i Aleksandar je do svoje 11. godine živeo na Cetinju. I bio je ljubimac svog dede kralja Nikole..."
Svečano prenošenje Njegoševih kostiju iz Cetinjskog manastira u novosagrađenu kapelu na Jezerskom vrhu na Lovćenu dogodilo se 21. septembra 1925. Svečanosti su lično prisustvovali kralj Aleksandar, mitropolit crnogorsko-primorski Gavrilo Dožić (budući srpski patrijarh) i mitropolit Nikolaj Velimirović, koji je ujedno i blagoslovio zadužbinu kralja Aleksandra, kao novi spomenik Njegošu. Taj mi je događaj Matija Bećković ovako opisao:
"Na otvaranju kapele, čuveni govor održao je mitropolit Nikolaj Velimirović. I on je rekao tu čuvenu rečenicu: 'Evo nas na krovu naše otadžbine, i vaše veličanstvo, na kolena!' I kralj Aleksandar je kleknuo. A budući da se Crna Gora bila prilično iskompromitovala u Prvom svetskom ratu, sa svojim šurovanjima s Austrijom, a da bi on to ispravio i da bi to poravnao, Aleksandar je skinuo sa svoga revera Albansku spomenicu i stavio je Njegošu na grudi, na oltar. To je značilo da su i Crnogorci, Nikola i to društvo, da su i oni prešli Albaniju i stvorili tu novu zemlju..."
Ali neko time nije bio zadovoljan, neko je, u potaji, besno škrgutao zubima. Ne neko nego neki, mnogi. Crnogorci - državotvorni Crnogorci, crnogorski nacionalisti, tzv. zelenaši i njima bliski, koji su želeli samostalnu državu Crnu Goru i kojima nikako nije bilo po volji u Aleksandrovoj Jugoslaviji. Ovaj novi spomenik na Lovćenu za njih nije bio spomenik crnogorskom vladaru Njegošu nego spomenik kralju Aleksandru i monarhističkoj Jugoslaviji.
Crnogorski književnik, publicista i književni kritičar, ideolog "hrvatske Crne Gore", Savić Marković Štedimlija ovako će napisati u zagrebačkom „Vjesniku" 26. aprila 1970 - u vreme završnih radova na izgradnji Njegoševog mauzoleja na Lovćenu po nacrtima Ivana Meštrovića, a po političkoj narudžbini komunističkog rukovodstva SR Crne Gore:
"Naučeni da s ponosom upiru svoje poglede u lovćenski vrh, Crnogorci su sada na njemu vidjeli spomenik koji ih je stalno podsjećao na najcrnje doba njihove duge povijesti, na vladavinu kralja Aleksandra, pa su sa stidom obarali poglede i izbegavali da svog najvećeg sina gledaju kroz koprenu spomenika. Iz dana u dan sve im je više navirala krv na oči gledajući tu 'zadužbinu'..."
Mate Meštrović mi je o tome rekao:
"Moj je otac napravio taj projekat, ali to je bilo blokirano od SPC. Moj je otac pričao da su se vladike pobunile. To jest, da je SPC bila protiv toga jer to nije projektovano u vizantijskom stilu... Moj otac nije govorio o novcu... To je, dakle, obustavljeno zbog političkih otpora, to je bila velika graja, možda još veća nego kasnije, za vrijeme komunista... I onda je Aleksandar odustao od toga."
Umesto velikog, skupog i pompeznog mauzoleja, kralj Aleksandar se odlučio za mnogo skromnije i jednostavnije rešenje te je o svom trošku ("za sitan novac", kako se tvrdilo), a u čast rođenja svog sina prestolonaslednika Petra II, odlučio da sagradi gotovo istu onakvu crkvicu/kapelicu - i to na istom mestu, na Jezerskom vrhu - kakav je bio i Njegošev original, iz 1840-ih. Neko bi strane rekao da je reč o jednoj te istoj građevini, tj. da onoga rušenja od Austrougara u januaru 1916. nije ni bilo (ipak, neki crnogorski interpretatori su upirali prstom u razlike između Njegoševog originala i novog rešenja, naručenog od kralja Aleksandra).
Kad sam upitao Matiju Bećkovića da mi objasni šta se zapravo dogodilo, ovako mi je rekao:
"Aleksandar je bio čovek od velikog ukusa. Sve što je pravio, to je sve prvoga reda. Njemu su, dakle, ipak izložili neki drugi koncept za Lovćen (drugi u odnosu na Meštrovićev - prim. aut.). Ko je sve učestvovao u svemu tome, ne znam, ali u svakom slučaju oni su odlučili da to bude crkva (dakle ne mauzolej - prim. aut.). On je odlučio. On se odlučio za ovu kapelu, kao za nešto primerenije. On je verovatno hteo (sagraditi mauzolej - prim. aut.), ali je čuo i nešto drugo, i to drugo je odobrio..."
Ovde nije naodmet spomenuti ni činjenicu da je kralj Aleksandar bio, zapravo, Njegošev bliski rođak po ženskoj liniji: Aleksandrova majka, princeza Zorka, bila je najstarija kćerka Nikole I Petrovića Njegoša (koja se 1883. udala za princa Petra Karađorđevića koji je 1903. postao kralj Srbije). Matija Bećković o tome kaže:
"Na neki način, kralj Aleksandar je Njegošev unuk, po majci. Znači, Aleksandar je, što se toga tiče, mogao slobodno da pretenduje na crnogorski presto! Aleksandar je jedini kralj koji se rodio na Cetinju. Ni Njegoš se nije rodio na Cetinju nego na Njegušima... Zahvaljujući ocu i majci koji su živeli u izgnanstvu na Cetinju, i Aleksandar je do svoje 11. godine živeo na Cetinju. I bio je ljubimac svog dede kralja Nikole..."
Svečano prenošenje Njegoševih kostiju iz Cetinjskog manastira u novosagrađenu kapelu na Jezerskom vrhu na Lovćenu dogodilo se 21. septembra 1925. Svečanosti su lično prisustvovali kralj Aleksandar, mitropolit crnogorsko-primorski Gavrilo Dožić (budući srpski patrijarh) i mitropolit Nikolaj Velimirović, koji je ujedno i blagoslovio zadužbinu kralja Aleksandra, kao novi spomenik Njegošu. Taj mi je događaj Matija Bećković ovako opisao:
"Na otvaranju kapele, čuveni govor održao je mitropolit Nikolaj Velimirović. I on je rekao tu čuvenu rečenicu: 'Evo nas na krovu naše otadžbine, i vaše veličanstvo, na kolena!' I kralj Aleksandar je kleknuo. A budući da se Crna Gora bila prilično iskompromitovala u Prvom svetskom ratu, sa svojim šurovanjima s Austrijom, a da bi on to ispravio i da bi to poravnao, Aleksandar je skinuo sa svoga revera Albansku spomenicu i stavio je Njegošu na grudi, na oltar. To je značilo da su i Crnogorci, Nikola i to društvo, da su i oni prešli Albaniju i stvorili tu novu zemlju..."
Ali neko time nije bio zadovoljan, neko je, u potaji, besno škrgutao zubima. Ne neko nego neki, mnogi. Crnogorci - državotvorni Crnogorci, crnogorski nacionalisti, tzv. zelenaši i njima bliski, koji su želeli samostalnu državu Crnu Goru i kojima nikako nije bilo po volji u Aleksandrovoj Jugoslaviji. Ovaj novi spomenik na Lovćenu za njih nije bio spomenik crnogorskom vladaru Njegošu nego spomenik kralju Aleksandru i monarhističkoj Jugoslaviji.
Crnogorski književnik, publicista i književni kritičar, ideolog "hrvatske Crne Gore", Savić Marković Štedimlija ovako će napisati u zagrebačkom „Vjesniku" 26. aprila 1970 - u vreme završnih radova na izgradnji Njegoševog mauzoleja na Lovćenu po nacrtima Ivana Meštrovića, a po političkoj narudžbini komunističkog rukovodstva SR Crne Gore:
"Naučeni da s ponosom upiru svoje poglede u lovćenski vrh, Crnogorci su sada na njemu vidjeli spomenik koji ih je stalno podsjećao na najcrnje doba njihove duge povijesti, na vladavinu kralja Aleksandra, pa su sa stidom obarali poglede i izbegavali da svog najvećeg sina gledaju kroz koprenu spomenika. Iz dana u dan sve im je više navirala krv na oči gledajući tu 'zadužbinu'..."
Dejan Medaković, arhiva D.H.
Ovakvu je, umnogome antisrpsku, atmosferu u Crnoj Gori na vlastitom iskustvu doživeo i sam Mate Meštrović, kad je 1959. posetio Budvu, Cetinje i još neke crnogorske gradove. Ovako mi je posvedočio:
"Bio sam uglavnom u Budvi, na Cetinju, u Boki Kotorskoj... I razgovarajući s ljudima, video sam da su tamo zelenaši, da su jako nabrušeni protiv Srba; u tom kraju, na Cetinju, otvoreno su napadali Srbe... Bio sam i na Skadarskom jezeru. Tamo sam upoznao neke Paštroviće, oni su mi nešto tumačili da su oni neko zasebno pleme, nisam pravo razumeo što je to... Bio sam uglavnom u tom delu Crne Gore; nisam nikad bio u Nikšiću, u severnoj Crnoj Gori, gde su bili bjelaši..."
Pravu priliku da uklone Karađorđevićev spomen s Lovćena ti će Crnogorci dočekati u novoj, Titovoj Jugoslaviji: pod Titom im je bilo omogućeno ono što je bilo nezamislivo u doba kralja Aleksandra. Ne samo što se tiče Njegoševog mauzoleja na Lovćenu nego i - što je mnogo važnije - same državnosti Crne Gore.
Te je Crnogorce Dejan Medaković, u razgovorima sa mnom, nazivao "Montenegrinjanima", rekavši mi jednom prilikom:
"Montenegrinjani su želeli da se uklone svi ostaci intervencija na kapeli koje je izvršio, posle Prvog svetskog rata, kralj Aleksandar. Meštrovićev mauzolej na Lovćenu je, 1971, bio izgrađen da trajno razdvoji Srbe i Crnogorce. To je pravi smisao borbe za Lovćen!"
"Bio sam uglavnom u Budvi, na Cetinju, u Boki Kotorskoj... I razgovarajući s ljudima, video sam da su tamo zelenaši, da su jako nabrušeni protiv Srba; u tom kraju, na Cetinju, otvoreno su napadali Srbe... Bio sam i na Skadarskom jezeru. Tamo sam upoznao neke Paštroviće, oni su mi nešto tumačili da su oni neko zasebno pleme, nisam pravo razumeo što je to... Bio sam uglavnom u tom delu Crne Gore; nisam nikad bio u Nikšiću, u severnoj Crnoj Gori, gde su bili bjelaši..."
Pravu priliku da uklone Karađorđevićev spomen s Lovćena ti će Crnogorci dočekati u novoj, Titovoj Jugoslaviji: pod Titom im je bilo omogućeno ono što je bilo nezamislivo u doba kralja Aleksandra. Ne samo što se tiče Njegoševog mauzoleja na Lovćenu nego i - što je mnogo važnije - same državnosti Crne Gore.
Te je Crnogorce Dejan Medaković, u razgovorima sa mnom, nazivao "Montenegrinjanima", rekavši mi jednom prilikom:
"Montenegrinjani su želeli da se uklone svi ostaci intervencija na kapeli koje je izvršio, posle Prvog svetskog rata, kralj Aleksandar. Meštrovićev mauzolej na Lovćenu je, 1971, bio izgrađen da trajno razdvoji Srbe i Crnogorce. To je pravi smisao borbe za Lovćen!"
=====
Kako je Ivan Meštrović od integralnog Jugoslovena postao gorljivi hrvatski domoljub (4)
"Ako dođe do podizanja Meštrovićevog spomenika u Crnoj Gori, on će u isti čas ostati i spomenik hrvatskog kulturnog poslanja"
Piše Darko Hudelist
Datum: 18/05/2018
Datum: 18/05/2018
Nakon što je, 1954, glavni Odbor Narodnog fronta NR Crne Gore imenovao Odbor za podizanje spomenika Njegošu, započeli su prvi konkretni zahvati i radovi na izgradnji tog spomenika.
Početkom septembra 1957. dopremljen je na Cetinje ogroman Njegošev kip, težak 28 tona, isklesan u sivom hercegovačkom (jablaničkom) granitu, koji je trebalo da bude (kao što je i bio) glavna atrakcija unutrašnjosti mauzoleja. Kip je, prema gipsanom modelu Ivana Meštrovića, isklesao Meštrovićev splitski đak, Andrija Krstulović.
Ta je statua prikazivala Njegoša "kako sedi s knjigom u krilu, naslonjen malo unatrag u senci velike figure orla koji kao da ga je svog obuhvatio svojim moćnim krilima" (opis novinara „Borbe" Z. Pečara iz februara 1953).
A u junu 1959. na Cetinje su stigle i dve velelepne karijatide (Crnogorke u narodnoj nošnji), takođe isklesane u crnom granitu, visoke preko pet metara i teške po 18 tona, "veće i od avalskih" (kako je to u „Borbi" opisao J. Vlahović), koje će, kada za to dođe vreme, biti postavljene na ulaz u mauzolej.
Do 1962. bila je završena jedna pozamašna deonica (pripremnih) radova na izgradnji mauzoleja. U jugoslovenskim su se novinama s vremena na vreme iznosili brojni tehnički i neki drugi podaci o izgradnji mauzoleja, kao i o zamišljenim (budućim) intervencijama na Jezerskom vrhu na Lovćenu, u funkciji podizanja spomenika. Između ostalog, najavljeno je, biće "zaravnjen ceo vrh planine". To jest - odseći će se sam vrh Lovćena, kako bi mauzolej, onakav kakav je I. Meštrović zamislio, mogao biti izgrađen.
Početkom septembra 1957. dopremljen je na Cetinje ogroman Njegošev kip, težak 28 tona, isklesan u sivom hercegovačkom (jablaničkom) granitu, koji je trebalo da bude (kao što je i bio) glavna atrakcija unutrašnjosti mauzoleja. Kip je, prema gipsanom modelu Ivana Meštrovića, isklesao Meštrovićev splitski đak, Andrija Krstulović.
Ta je statua prikazivala Njegoša "kako sedi s knjigom u krilu, naslonjen malo unatrag u senci velike figure orla koji kao da ga je svog obuhvatio svojim moćnim krilima" (opis novinara „Borbe" Z. Pečara iz februara 1953).
A u junu 1959. na Cetinje su stigle i dve velelepne karijatide (Crnogorke u narodnoj nošnji), takođe isklesane u crnom granitu, visoke preko pet metara i teške po 18 tona, "veće i od avalskih" (kako je to u „Borbi" opisao J. Vlahović), koje će, kada za to dođe vreme, biti postavljene na ulaz u mauzolej.
Do 1962. bila je završena jedna pozamašna deonica (pripremnih) radova na izgradnji mauzoleja. U jugoslovenskim su se novinama s vremena na vreme iznosili brojni tehnički i neki drugi podaci o izgradnji mauzoleja, kao i o zamišljenim (budućim) intervencijama na Jezerskom vrhu na Lovćenu, u funkciji podizanja spomenika. Između ostalog, najavljeno je, biće "zaravnjen ceo vrh planine". To jest - odseći će se sam vrh Lovćena, kako bi mauzolej, onakav kakav je I. Meštrović zamislio, mogao biti izgrađen.
Međutim, uporedo sa svim tim kreće i (nova) politizacija "Bitke za Lovćen". I to najpre u inostranstvu, tj. emigraciji - kako hrvatskoj tako i srpskoj. Izdvojiću nekoliko najtipičnijih primera.
Dana 18. maja 1953. američki nedeljnik „Time" objavio je fotografiju Ivana Meštrovića uz njegovo čuveno poprsje Njegoša još iz 1930-ih - ono s tzv. "pognutom glavom" (reč je o bisti koju je kritikovala Isidora Sekulić u svojoj knjizi "Njegošu knjiga duboke odanosti" iz 1951). Ovog puta, Meštrovića su napali Srbi-emigranti iz Kanade, u svom glasilu „Kanadski srbobran". Inkriminisali su slavnoga vajara da prikazuje Njegoša kako gleda u zemlju, da on zapravo karikira srpske junake, "da u 'bednoj hrvatskoj istoriji' nije mogao naći gradiva za svoj rad i da je materijalno iskoristio najprije Srbiju, a poslije kraljevinu Jugoslaviju" (prema knjizi jednoga od vodećih pisaca i intelektualaca u hrvatskoj dijaspori, Karla Mirtha, "Život u emigraciji").
Ivan Meštrović je svojim srpskim protivnicima iz „Kanadskog srbobrana" odgovorio da je baš na njegov lični podsticaj Kraljevina Srbija podigla na velikoj međunarodnoj izložbi u Rimu 1911. svoj paviljon (koji je Srbiji, kako je naglasio, umnogome podigao prestiž u svetu, čak utoliko da se "u njoj počelo gledati predvodnika oslobođenja Južnih Slovena"), da je on 1919. poklonio Državi Srba, Hrvata i Slovenaca sve Vidovdanske fragmente (delove zamišljenog ali neostvarenog Vidovdanskog hrama), a što se Njegoševog poprsja sa specifičnim (pognutim) položajem glave tiče - Meštrović se u svom odgovoru Srbima-emigrantima poslužio jednim Njegoševim stihom, zabeleženim potkraj njegovog (Njegoševog) života:
"'Kud pogledaš svud kod nas diže glavu prazan klas'. Eto, zato moj vladika Rade nije digao glavu..."
Prvoga dana leta 1953. Ivana Meštrovića je, u američkom gradu Sirakjusu, posetio poznati hrvatski publicista i izdavač u emigraciji Karlo Mirth (koji će o tom susretu samo nekoliko meseci kasnije napisati poveći članak, "Susret s Meštrovićem", za vodeći časopis u hrvatskoj dijaspori, „Hrvatsku reviju" iz Buenos Ajresa). Meštrović je Mirthu dugo objašnjavao zašto podržava i brani hrvatskog kardinala Stepinca (kojega je Tito 1946. osudio na dugogodišnju zatvorsku kaznu), te šta, zapravo, želi da postigne i poruči svojim monumentalnim spomenikom crnogorskom pesniku Njegošu na Lovćenu. Njegove je riječi Mirth, u svom članku, ovako interpretirao (i prokomentarisao):
"Ako dođe do podizanja Meštrovićevog spomenika u Crnoj Gori, on će u isti čas ostati i spomenik hrvatskog kulturnog poslanja. Nama (Hrvatima - prim. aut.) neće trebati bolje svedočanstvo pred kulturnim svetom od ove, da smo mi Hrvati izgradili i Srbima i Crnogorcima njihove najbolje nacionalne spomenike (ovo je, dakako, bila aluzija na Meštrovićeve spomenike na Avali i Kalemegdanu - prim. aut.), uprkos tome što su nas oni ugnjetavali, ubijali i nastojali da nas izbrišu kao narod."
Dana 18. maja 1953. američki nedeljnik „Time" objavio je fotografiju Ivana Meštrovića uz njegovo čuveno poprsje Njegoša još iz 1930-ih - ono s tzv. "pognutom glavom" (reč je o bisti koju je kritikovala Isidora Sekulić u svojoj knjizi "Njegošu knjiga duboke odanosti" iz 1951). Ovog puta, Meštrovića su napali Srbi-emigranti iz Kanade, u svom glasilu „Kanadski srbobran". Inkriminisali su slavnoga vajara da prikazuje Njegoša kako gleda u zemlju, da on zapravo karikira srpske junake, "da u 'bednoj hrvatskoj istoriji' nije mogao naći gradiva za svoj rad i da je materijalno iskoristio najprije Srbiju, a poslije kraljevinu Jugoslaviju" (prema knjizi jednoga od vodećih pisaca i intelektualaca u hrvatskoj dijaspori, Karla Mirtha, "Život u emigraciji").
Ivan Meštrović je svojim srpskim protivnicima iz „Kanadskog srbobrana" odgovorio da je baš na njegov lični podsticaj Kraljevina Srbija podigla na velikoj međunarodnoj izložbi u Rimu 1911. svoj paviljon (koji je Srbiji, kako je naglasio, umnogome podigao prestiž u svetu, čak utoliko da se "u njoj počelo gledati predvodnika oslobođenja Južnih Slovena"), da je on 1919. poklonio Državi Srba, Hrvata i Slovenaca sve Vidovdanske fragmente (delove zamišljenog ali neostvarenog Vidovdanskog hrama), a što se Njegoševog poprsja sa specifičnim (pognutim) položajem glave tiče - Meštrović se u svom odgovoru Srbima-emigrantima poslužio jednim Njegoševim stihom, zabeleženim potkraj njegovog (Njegoševog) života:
"'Kud pogledaš svud kod nas diže glavu prazan klas'. Eto, zato moj vladika Rade nije digao glavu..."
Prvoga dana leta 1953. Ivana Meštrovića je, u američkom gradu Sirakjusu, posetio poznati hrvatski publicista i izdavač u emigraciji Karlo Mirth (koji će o tom susretu samo nekoliko meseci kasnije napisati poveći članak, "Susret s Meštrovićem", za vodeći časopis u hrvatskoj dijaspori, „Hrvatsku reviju" iz Buenos Ajresa). Meštrović je Mirthu dugo objašnjavao zašto podržava i brani hrvatskog kardinala Stepinca (kojega je Tito 1946. osudio na dugogodišnju zatvorsku kaznu), te šta, zapravo, želi da postigne i poruči svojim monumentalnim spomenikom crnogorskom pesniku Njegošu na Lovćenu. Njegove je riječi Mirth, u svom članku, ovako interpretirao (i prokomentarisao):
"Ako dođe do podizanja Meštrovićevog spomenika u Crnoj Gori, on će u isti čas ostati i spomenik hrvatskog kulturnog poslanja. Nama (Hrvatima - prim. aut.) neće trebati bolje svedočanstvo pred kulturnim svetom od ove, da smo mi Hrvati izgradili i Srbima i Crnogorcima njihove najbolje nacionalne spomenike (ovo je, dakako, bila aluzija na Meštrovićeve spomenike na Avali i Kalemegdanu - prim. aut.), uprkos tome što su nas oni ugnjetavali, ubijali i nastojali da nas izbrišu kao narod."
U septembru 1956. Ivan Meštrović je u „Hrvatskoj reviji" objavio veliki članak o Stepincu, simptomatičnog naslova "Stepinac - duhovni heroj", a glasilo Hrvatske bratske zajednice „Zajedničar" je, u broju od 21. avgusta 1957, citiralo ove Meštrovićeve reči o srpsko-hrvatskim odnosima i državotvornim stremljenjima Hrvata, kako onih u domovini tako i onih u iseljeništvu:
"... Želio bih da naglasim da je hrvatski narod odlučniji danas nego ikada da postigne svoju državu, u kojoj bi on uz ravnopravnu srpsku braću, koja ostanu u granicama hrvatske države, bio gospodar. Hrvati neće i ne mogu odustati od tog zahtjeva uz nikakvu cijenu."
Transformacija Ivana Meštrovića iz nekadašnjeg integralnog Jugoslovena i prijatelja kralja Aleksandra u gorljivog hrvatskog domoljuba i zagovornika-branitelja kardinala Stepinca bila je više nego očigledna.
A na sve to nadovezala se i dugačka, dvomesečna poseta - u julu i avgustu 1959 - Ivana Meštrovića hrvatskoj domovini, s naglaskom na susrete i razgovore s Josipom Brozom Titom (boravio je kod njega, na Brionima, punih sedam dana) kao i na jednokratnu posetu Stepincu u rodnome Krašiću (gde se osuđeni hrvatski kardinal tada nalazio u internaciji), 10. jula 1959. O tome kako se uopšte moglo dogoditi da politički emigrant i hrvatski nacionalista i antikomunista Ivan Meštrović dođe u komunističku/socijalističku SFRJ, odnosno SRH, njegov sin Mate Meštrović rekao mi je (u našem razgovoru iz 2009):
"U to je vreme generalni konzul Jugoslavije u Njujorku bio Lazar Lilić, Srbin iz Šumadije. I ja bih ga viđao povremeno, zajedno s još nekim jugoslovenskim diplomatama, išao bih s njima i na ručak... I onda bi mi oni stalno govorili: 'Čujte, vaš otac uvek govori kako će doći u Jugoslaviju, a nikad ga nema...?' Onda sam ja rekao Lazaru Liliću (bio je vrlo ljubazan): 'Kako vi to zamišljate da moj otac može da dođe u svoju domovinu a da ne može da ide kod Stepinca, a toliko se zalagao za njega i branio ga? A Stepinac se, opet, zalagao za njega kad je on, moj otac, bio u ustaškom zatvoru, 1942... Moj otac kaže da bi ga bilo sram doći u Jugoslaviju a da ne može otići kod Stepinca!" Nedugo nakon toga mi on, Lilić, u jednom od tih naših razgovora, reče: 'Ja sam ovlašten da vam kažem, iz najvišeg mesta, da vaš otac može da poseti Stepinca kad god hoće, i ići po Hrvatskoj i Jugoslaviji, kada dođe, kud god hoće!' Onda sam ja pozvao svog oca telefonom i to mu ispričao; mislim da je to bilo ključno u njegovoj odluci da ide u Jugoslaviju..."
"... Želio bih da naglasim da je hrvatski narod odlučniji danas nego ikada da postigne svoju državu, u kojoj bi on uz ravnopravnu srpsku braću, koja ostanu u granicama hrvatske države, bio gospodar. Hrvati neće i ne mogu odustati od tog zahtjeva uz nikakvu cijenu."
Transformacija Ivana Meštrovića iz nekadašnjeg integralnog Jugoslovena i prijatelja kralja Aleksandra u gorljivog hrvatskog domoljuba i zagovornika-branitelja kardinala Stepinca bila je više nego očigledna.
A na sve to nadovezala se i dugačka, dvomesečna poseta - u julu i avgustu 1959 - Ivana Meštrovića hrvatskoj domovini, s naglaskom na susrete i razgovore s Josipom Brozom Titom (boravio je kod njega, na Brionima, punih sedam dana) kao i na jednokratnu posetu Stepincu u rodnome Krašiću (gde se osuđeni hrvatski kardinal tada nalazio u internaciji), 10. jula 1959. O tome kako se uopšte moglo dogoditi da politički emigrant i hrvatski nacionalista i antikomunista Ivan Meštrović dođe u komunističku/socijalističku SFRJ, odnosno SRH, njegov sin Mate Meštrović rekao mi je (u našem razgovoru iz 2009):
"U to je vreme generalni konzul Jugoslavije u Njujorku bio Lazar Lilić, Srbin iz Šumadije. I ja bih ga viđao povremeno, zajedno s još nekim jugoslovenskim diplomatama, išao bih s njima i na ručak... I onda bi mi oni stalno govorili: 'Čujte, vaš otac uvek govori kako će doći u Jugoslaviju, a nikad ga nema...?' Onda sam ja rekao Lazaru Liliću (bio je vrlo ljubazan): 'Kako vi to zamišljate da moj otac može da dođe u svoju domovinu a da ne može da ide kod Stepinca, a toliko se zalagao za njega i branio ga? A Stepinac se, opet, zalagao za njega kad je on, moj otac, bio u ustaškom zatvoru, 1942... Moj otac kaže da bi ga bilo sram doći u Jugoslaviju a da ne može otići kod Stepinca!" Nedugo nakon toga mi on, Lilić, u jednom od tih naših razgovora, reče: 'Ja sam ovlašten da vam kažem, iz najvišeg mesta, da vaš otac može da poseti Stepinca kad god hoće, i ići po Hrvatskoj i Jugoslaviji, kada dođe, kud god hoće!' Onda sam ja pozvao svog oca telefonom i to mu ispričao; mislim da je to bilo ključno u njegovoj odluci da ide u Jugoslaviju..."
====
Tito je rekao: "Da sam rođen u velikoj zemlji kao što je Amerika, ja bih nešto postigao u životu, ali šta ćete" (5)
"Ono što je mene najviše frapiralo" - ispričao mi je Mate Meštrović - "jeste to da je Tito blistao, a svi su mu bili podložni. On je farbao kosu"
Piše Darko Hudelist
Datum: 18/05/2018
Datum: 18/05/2018
Ivan Meštrović je stigao vozom u Zagreb 3. jula 1959. i bio je u Hrvatskoj sve do kraja avgusta. Kući, tj. u SAD, vraćao se preko Pariza. I tu sada, sasvim neočekivano, dolazi do jednoga novog političkog zapleta (ili možda bolje rečeno - incidenta). U Parizu se Meštrović sastao s glavnim urednikom lista hrvatskih političkih emigranata „Nova Hrvatska" (koji se štampao u Londonu) Jakšom Kušanom, i dao mu intervju (malo slobodnijeg, tj. ležernijeg tipa) - o svojim prvim utiscima nakon dvomesečnog boravka u domovini. Intervju je, takav kakav je objavljen, ispao strahovito žestok, eksplozivan i kontroverzan, a (gotovo) u potpunosti ga je preneo Bilten Tanjuga iz Beograda od 22. oktobra 1959. godine. Jakša Kušan je svoj susret i razgovor s Meštrovićem ovako interpretirao (po izveštavanju Tanjugovog Biltena):
"Iz Zagreba je prof. Meštrović poneo dosta loše utiske.... Na vodećim položajima je ogroman broj Srba... Prof. Meštrović je opširno pričao o infiltraciji Srba u Hrvatskoj, za koju on misli da nije možda toliko deo svesne politike, koliko je deo ukorenjene tradicije... U razgovoru s visokim hrvatskim komunistima prof. Meštrović je čuo da su Srbi-komunisti 'pod kožom' gotovo svi četnici. Oni znaju samo to da su ustaše klali Srbe, a to što su Srbi klali Hrvate smatra se dozvoljenim 'zbog odbrane države'... Prof. Meštrović zaključio je ovo zanimljivo izlaganje uveravanjem da Hrvati i Srbi nikada neće moći da žive zajedno. To su dva sveta ili kako Njegoš veli: 'Dvije čorbe se nikada ne miješaju'..."
Upitao sam Matu Meštrovića, u jednome od naših razgovora, je li njegov otac zaista mogao tako nešto da izjavi. Odgovorio je:
"Ne, to je bio falsifikat. Jakša Kušan je bio veliki protivnik Jugoslavije, i bio je jedan od onih koji su smatrali da je moj otac napravio štetu što je išao u posetu Titovoj Jugoslaviji. I onda je okrenuo taj intervju moga oca protiv Jugoslavije, natezao je njegove izjave. Moj otac nije govorio na taj način, on je govorio vrlo blago... Međutim, sećam se da je moj otac meni rekao da mu je Tito u četiri oka kazao da su Srbi nemoguć narod, da je s njima jako teško. Rekao mu je, između ostalog: 'Znate li zašto sam ja ovde na Brionima? Jer se osećam sigurnije nego u Beogradu!' I onda mu je govorio da sa Srbima ima stalno poteškoće, da su teški i da se stalno s njima mora boriti... Rekao mu je takođe: 'Verujte mi, nisam ništa manje Hrvat nego vi!'"
Jedna mala digresija: nekoliko dana pre dolaska Ivana Meštrovića u Zagreb, Tita je na Brionima posetio i vajarov sin Mate Meštrović. Matin doživljaj Tita bio je - vrlo zanimljivo - gotovo identičan načinu na koji su Tita doživljavali (onako u operetnom stilu) Borislav Mihajlović Mihiz i ostali siminovci.
"Iz Zagreba je prof. Meštrović poneo dosta loše utiske.... Na vodećim položajima je ogroman broj Srba... Prof. Meštrović je opširno pričao o infiltraciji Srba u Hrvatskoj, za koju on misli da nije možda toliko deo svesne politike, koliko je deo ukorenjene tradicije... U razgovoru s visokim hrvatskim komunistima prof. Meštrović je čuo da su Srbi-komunisti 'pod kožom' gotovo svi četnici. Oni znaju samo to da su ustaše klali Srbe, a to što su Srbi klali Hrvate smatra se dozvoljenim 'zbog odbrane države'... Prof. Meštrović zaključio je ovo zanimljivo izlaganje uveravanjem da Hrvati i Srbi nikada neće moći da žive zajedno. To su dva sveta ili kako Njegoš veli: 'Dvije čorbe se nikada ne miješaju'..."
Upitao sam Matu Meštrovića, u jednome od naših razgovora, je li njegov otac zaista mogao tako nešto da izjavi. Odgovorio je:
"Ne, to je bio falsifikat. Jakša Kušan je bio veliki protivnik Jugoslavije, i bio je jedan od onih koji su smatrali da je moj otac napravio štetu što je išao u posetu Titovoj Jugoslaviji. I onda je okrenuo taj intervju moga oca protiv Jugoslavije, natezao je njegove izjave. Moj otac nije govorio na taj način, on je govorio vrlo blago... Međutim, sećam se da je moj otac meni rekao da mu je Tito u četiri oka kazao da su Srbi nemoguć narod, da je s njima jako teško. Rekao mu je, između ostalog: 'Znate li zašto sam ja ovde na Brionima? Jer se osećam sigurnije nego u Beogradu!' I onda mu je govorio da sa Srbima ima stalno poteškoće, da su teški i da se stalno s njima mora boriti... Rekao mu je takođe: 'Verujte mi, nisam ništa manje Hrvat nego vi!'"
Jedna mala digresija: nekoliko dana pre dolaska Ivana Meštrovića u Zagreb, Tita je na Brionima posetio i vajarov sin Mate Meštrović. Matin doživljaj Tita bio je - vrlo zanimljivo - gotovo identičan načinu na koji su Tita doživljavali (onako u operetnom stilu) Borislav Mihajlović Mihiz i ostali siminovci.
"Ono što je mene najviše frapiralo" - ispričao mi je Mate Meštrović - "jeste to da je Tito blistao, a svi su mu bili podložni. On je farbao kosu. Bilo je sunce pa se ta kosa svetlela, ta njegova crveno-zlatna kosa, kao sunce. Bio je odeven u belo, imao je dijamant na prstenu, dijamant na kravati, i tako... Bili smo i u Brodogradilištu '3. maj' u Rijeci. Onda ja kažem Titu: 'To je sjajno brodogradilište!' A on se namršti i ovako napravi rukom. Pa smo bili u ne znam kojoj fabrici i divili se, ja i moja supruga, a on je par puta opet ovako napravio rukom, u smislu: 'Šta mi to pričate, tu govnariju, šta vi mislite da ja ne znam šta je to!' A mom ocu je, kasnije, rekao ovako: 'Da sam ja rođen u jednoj velikoj zemlji kao što je Amerika, ja bih nešto postigao u životu, ali šta ćete!' Pa kaže: 'Ja bih tada stvarno nešto, znate, od krajnje vrijednosti postigao za svet!' Dakle, Jugoslavija je bila premalena za njega..."
Nedugo pre smrti Ivan Meštrović je, po tajnoj narudžbi Zagrebačke nadbiskupije (tj. kardinala Franje Šepera), napravio spomen-reljef za zagrebačku katedralu "Susret Stepinca s Hristom". Taj je projekat finansiralo udruženje hrvatskih poslovnih ljudi The Croatian Board of Trade iz Detroita, na čijem je čelu bio Džon Ivek Prepolec. Iako je gipsani model reljefa bio gotov već 1960, u Zagreb je dopremljen tek nakon smrti Aleksandra Rankovića, u julu 1967. Po svedočenju Karla Mirtha, Prepolec je 1967. pozvao partizanskog generala i jugoslovenskog diplomata Ljubu Ilića, muža operske pevačice Zinke Milanov, i zapretio mu da će, budu li se jugoslovenske vlasti i dalje suprotstavljale prevozu Meštrovićevog reljefa u Hrvatsku, sazvati novinare i reći im "da se Josip Broz Tito boji mrtvog Stepinca, mrtvog Meštrovića i Hrista". Dva meseca nakon toga Ilić je javio Prepolcu da je rampa za prevoz reljefa u Zagreb dignuta.
No, sve je ovo ipak bila samo uvertira za novo, još jače i intenzivnije političko zakuvavanje i zaplitanje u celokupnoj ovoj našoj hronologiji, vezanoj za izgradnju Njegoševog (tj. Meštrovićevog) mauzoleja na Lovćenu. Stvari su se dodatno počele komplikovati neposredno nakon Meštrovićeve smrti, 1962, a u ofanzivu su ovaj put krenuli - Srbi.
Odjedanput, počela se, u srpskoj javnosti, rasplamsavati javna polemika ima li to sve (tj. rušenje Njegoševe kapele i izgradnja novog spomenika Njegošu, u obliku mauzoleja, na Lovćenu) smisla. Polemiku je prvi otvorio istoričar umetnosti, likovni kritičar i profesor na Univerzitetu u Beogradu Lazar Trifunović, inače jedan od najbliskijih prijatelja Dobrice Ćosića. U svojoj knjizi "Prijatelji", Ćosić navodi da ga je s Trifunovićem upoznao njegov (Trifunovićev) profesor, inače siminovac, Vojislav J. Đurić. "Postao mi je 'sinovac'", napisao je Ćosić, "a ja njemu 'stric'." Jednako kao i Ćosić, i Trifunović se u Drugom svetskom ratu borio na strani komunista i partizana; bio je patriota i zastupao je jugoslovensku ideologiju, a u novoj jugoslovenskoj državi, od 1960-ih nadalje, tesno je sarađivao s tzv. antititoističkom opozicijom (koju je predvodio sam Ćosić).
Nedugo pre smrti Ivan Meštrović je, po tajnoj narudžbi Zagrebačke nadbiskupije (tj. kardinala Franje Šepera), napravio spomen-reljef za zagrebačku katedralu "Susret Stepinca s Hristom". Taj je projekat finansiralo udruženje hrvatskih poslovnih ljudi The Croatian Board of Trade iz Detroita, na čijem je čelu bio Džon Ivek Prepolec. Iako je gipsani model reljefa bio gotov već 1960, u Zagreb je dopremljen tek nakon smrti Aleksandra Rankovića, u julu 1967. Po svedočenju Karla Mirtha, Prepolec je 1967. pozvao partizanskog generala i jugoslovenskog diplomata Ljubu Ilića, muža operske pevačice Zinke Milanov, i zapretio mu da će, budu li se jugoslovenske vlasti i dalje suprotstavljale prevozu Meštrovićevog reljefa u Hrvatsku, sazvati novinare i reći im "da se Josip Broz Tito boji mrtvog Stepinca, mrtvog Meštrovića i Hrista". Dva meseca nakon toga Ilić je javio Prepolcu da je rampa za prevoz reljefa u Zagreb dignuta.
No, sve je ovo ipak bila samo uvertira za novo, još jače i intenzivnije političko zakuvavanje i zaplitanje u celokupnoj ovoj našoj hronologiji, vezanoj za izgradnju Njegoševog (tj. Meštrovićevog) mauzoleja na Lovćenu. Stvari su se dodatno počele komplikovati neposredno nakon Meštrovićeve smrti, 1962, a u ofanzivu su ovaj put krenuli - Srbi.
Odjedanput, počela se, u srpskoj javnosti, rasplamsavati javna polemika ima li to sve (tj. rušenje Njegoševe kapele i izgradnja novog spomenika Njegošu, u obliku mauzoleja, na Lovćenu) smisla. Polemiku je prvi otvorio istoričar umetnosti, likovni kritičar i profesor na Univerzitetu u Beogradu Lazar Trifunović, inače jedan od najbliskijih prijatelja Dobrice Ćosića. U svojoj knjizi "Prijatelji", Ćosić navodi da ga je s Trifunovićem upoznao njegov (Trifunovićev) profesor, inače siminovac, Vojislav J. Đurić. "Postao mi je 'sinovac'", napisao je Ćosić, "a ja njemu 'stric'." Jednako kao i Ćosić, i Trifunović se u Drugom svetskom ratu borio na strani komunista i partizana; bio je patriota i zastupao je jugoslovensku ideologiju, a u novoj jugoslovenskoj državi, od 1960-ih nadalje, tesno je sarađivao s tzv. antititoističkom opozicijom (koju je predvodio sam Ćosić).
======
A šta je o Mauzoleju mislio Krleža: Sve tajne "bitke za Lovćen" (6)
Najveću težinu, naravno, imalo je mišljenje vodećeg jugoslovenskog pisca, inače Hrvata po nacionalnosti, Miroslava Krleže. On je u svom obrazloženju naveo da je - kada je o Mauzoleju na Lovćenu reč - "Njegoš karikatura i kao spomenik i kao statua"
Piše Darko Hudelist
Datum: 20/05/2018
Datum: 20/05/2018
Lazar Trifunović je 30. avgusta 1961. objavio u časopisu „Danas" članak "Mit o Meštroviću", u kojem je Meštrovićev projekat Mauzoleja na Lovćenu proglasio stranim i tuđim telom koje je "u potpunoj suprotnosti sa svim idejama koje su u ovom društvu rođene". Pritom se, u svojoj argumentaciji, poslužio i nekim, izrazito kritičkim i negativističkim, mišljenjima Moše Pijade i Miroslava Krleže o Meštrovićevoj umetnosti. Pijade je, primera radi, smatrao da umetnost Ivana Meštrovića "nije nikla iz naše sredine".
Trifunović je, kao osoba, bio dosta preke naravi (to mi je posvedočio i Dejan Medaković) i nije mnogo štedeo na izrazima. Tako je u ovome svom članku za Meštrovićev projekat Mauzoleja na Lovćenu (kao i za neke druge Meštrovićeve radove) upotrebio i ove sintagme: "pseudomonumentalna arhitektura okićena secesionističkom dekoracijom", "okićena pseudomonumentalnost srednje Evrope", "povampirena secesija", "mermerni secesionistički bunker", "monstruozna kvaziumetnost" i sl. A pritom nisu izostala ni neka upoređenja (ili aluzije) s nacističkom Nemačkom.
I sada se događa nešto što verovatno niko nije predviđao ili planirao: kad je, u julu 1964, Republički sekretarijat za prosvetu, kulturu i nauku SR Crne Gore formirao stručnu Komisiju za reorganizaciju Muzeja na Cetinju, dogodilo se da je na čelo te komisije - u kojoj su bili siminovac Vojislav Korać, direktor Muzeja Cetinja Milutin N. Mijanović i još neki - bio postavljen upravo on, Lazar Trifunović. Jedan Srbin - odnosno nekoliko Srba - "involvirali" su se u, u početku, čistu crnogorsku priču.
Trifunovićeva komisija zasedala je potkraj 1965. i 1966. i jednoglasno zaključila (15. februara 1966) da izađe u javnost s predlogom "da se na Lovćenu ne podiže Njegošev mauzolej prema projektu Ivana Meštrovića". Za taj svoj stav Komisija je iznela tri argumenta.
Prvo, Meštrovićevom projektu ne odgovara "prirodna konfiguracija Lovćena, koja je ušla u grb Crne Gore", i koja je "toliko impozantna i sama je po sebi spomenik da se na njoj ne može umetnički održati ništa što bi se takmičilo sa prirodom".
Drugo, Meštrovićev projekat mauzoleja je "paradna, hladna i reprezentativna arhitektura" koja, zajedno s Njegoševom figurom ispod orla u unutrašnjosti, više ističe Njegoša "kao gospodara i vladara nego kao pesnika i simbola slobode".
I treće, čisto stilski gledano, taj je projekat "tipično delo bečke secesije" koje nema ništa zajedničko s našom, domaćom (srpskom, odnosno crnogorskom) sredinom, kulturnom tradicijom i mentalitetom.
Ali pre nego što je završila rad, Trifunovićeva komisija organizovala je široku anketu među jugoslovenskim istoričarima umetnosti, kritičarima i umetnicima "o podobnosti Meštrovićevog projekta". Anketi se odazvalo deset kulturnih radnika iz cele Jugoslavije, a rezultat ankete bio je 7:3 protiv izgradnje Meštrovićevog projekta na Lovćenu.
"Protiv" su se izjasnili: književnik Miroslav Krleža, direktor Konzervatorskog zavoda za Dalmaciju (inače veliki prijatelj Dejana Medakovića) akademik Cvito Fisković, direktor Umjetničke galerije u Splitu Kruno Prijatelj, književnik i likovni kritičar Oto Bihalji-Merin, kipar akademik Risto Stijović, slikar akademik Milo Milunović i profesor Univerziteta u Ljubljani Luc Menaše.
A "za" su bila samo trojica: profesor Univerziteta u Zagrebu Grgo Gamulin, vajar i profesor na Likovnoj akademiji u Zagrebu Vanja Radauš i docentkinja na Univerzitetu u Sarajevu Sida Marjanović.
Najveću težinu, naravno, imalo je mišljenje vodećeg jugoslovenskog pisca, inače Hrvata po nacionalnosti, Miroslava Krleže. On je u svom obrazloženju naveo da je - kada je o Mauzoleju na Lovćenu reč - "Njegoš karikatura i kao spomenik i kao statua".
"To je bio strašan dokument, fenomenalno pismo" - rekao mi je Dejan Medaković za taj Krležin odgovor na anketu - "gde je on u dvostrukom smislu upotrebio reč 'karikatura'. On je mrzeo Ivana Meštrovića, to se zna dobro..."
A što se onih troje koji su bili "za" tiče - sve je njih, po Medakovićevom tumačenju, snašla ona velika i strašna Njegoševa kletva iz (oko) 1850. (a svedok koje je bio i Dejanov pradeda, Milorad Medaković, tadašnji Njegošev ađutant), odnosno kako mi to sam D. Medaković reče:
"Sve je išlo loše po one koji su potpisali. Narod je tumačio u ono vreme: 'Stigla ih je kletva!'..."
A u kom smislu loše? Medaković mi je objasnio:
"Vajar Vanja Radauš (1906-1975) ubio se. Čisto samoubistvo. Profesor Grgo Gamulin (1910-1997) izgubio je ćerku jedinicu koju je obožavao, čak malo abnormalno. On nije dao da se ona uda, a ona je imala dečka. I onda na kraju ona umire od leukemije, a on joj, da joj napravi radost, dopušta da se oni, kao, venčaju; ona se venčala na samrtnoj postelji. A njena soba je morala ostati ista, neke lutkice i onako, sve... I tu se on zavlačio, meditacije i tako. Bio je i malo navudren, što bi se reklo u Zagrebu... A Sida Marjanović (1921-1994)? Eh, Sida je bila Srpkinja iz Bosne, jako lepa žena, bila je moja učenica (na Filozofskom fakultetu u Beogradu - prim. aut.), njenom doktoratu sam ja bio patron, iz samilosti sam joj taj doktorat pustio... Ona je bila i u kombinaciji za Titovog sina, Mišu Broza. Lepotica... Međutim, nije došlo do sretnog braka i ona je otišla u Švedsku, ne znam zašto i kako. A bila je posle i ambasador, i svašta je bila... I ona umire, u inostranstvu. Obdukcija nije mogla da ustanovi od čega..."
Ali kako sada Crnogorci reaguju na izveštaj Trifunovićeve komisije? Odbacuju ga, gotovo s prezirom.
Najpre je crnogorski pukovnik JNA Savo J. Orović postavio u „Borbi" od 24. februara 1966. (retoričko) pitanje "zašto Komisija nije određena samo iz Crne Gore, kada se postavljanje Njegoševog mauzoleja najviše tiče naroda ove republike". Odnosno, upitao se: "Ako je u Komisiju trebalo angažovati i druge republike, zašto samo Srbiju, a ne i ostale?"
A onda će, tri godine kasnije, u titogradskoj „Pobjedi" od 10. aprila 1969, sekretar Opštinskog komiteta SK Cetinje i tadašnji direktor Muzeja na Cetinju, Branko Krivokapić, stav Trifunovićeve komisije okarakterisati "nezvaničnim", pozvavši se pritom i na tu činjenicu "da niko iz crnogorske vlade nije dao svoj sud o njihovom mišljenju (o mišljenju članova Komisije i anketiranih kulturnih radnika iz cele Jugoslavije - prim. aut.); stoga i pozivanje na njega nema svrhe".
Međutim, ovakvom se crnogorskom stavu (stavovima) brzo i promptno suprotstavio mitropolit crnogorsko-primorski Danilo II, poručivši u „Pobjedi" od 7. aprila 1966. da "SPC još ništa nije rekla o svemu ovome, a svakako da ima mnogo više prava da o tome govori nego mnogi koji nastoje da sruše lovćensku kapelu, jer se radi o jednom pravoslavnom, osvećenom hramu". Pritom je Danilo II naglasio: "Crkva je za vladike (hteo je reći: postojeća lovćenska kapela je za Njegoša, za "vladiku Rada" - prim. aut.), a mauzoleji za careve, kraljeve, predsjednike republika ili druga svjetovna lica".
To je bio vrlo važan trenutak u ovoj priči jer je nagovestio pobunu Srpske pravoslavne crkve u "slučaju Lovćen" - pobunu koja će se idućih godina (s naglaskom na 1969) uistinu i dogoditi.
Trifunović je, kao osoba, bio dosta preke naravi (to mi je posvedočio i Dejan Medaković) i nije mnogo štedeo na izrazima. Tako je u ovome svom članku za Meštrovićev projekat Mauzoleja na Lovćenu (kao i za neke druge Meštrovićeve radove) upotrebio i ove sintagme: "pseudomonumentalna arhitektura okićena secesionističkom dekoracijom", "okićena pseudomonumentalnost srednje Evrope", "povampirena secesija", "mermerni secesionistički bunker", "monstruozna kvaziumetnost" i sl. A pritom nisu izostala ni neka upoređenja (ili aluzije) s nacističkom Nemačkom.
I sada se događa nešto što verovatno niko nije predviđao ili planirao: kad je, u julu 1964, Republički sekretarijat za prosvetu, kulturu i nauku SR Crne Gore formirao stručnu Komisiju za reorganizaciju Muzeja na Cetinju, dogodilo se da je na čelo te komisije - u kojoj su bili siminovac Vojislav Korać, direktor Muzeja Cetinja Milutin N. Mijanović i još neki - bio postavljen upravo on, Lazar Trifunović. Jedan Srbin - odnosno nekoliko Srba - "involvirali" su se u, u početku, čistu crnogorsku priču.
Trifunovićeva komisija zasedala je potkraj 1965. i 1966. i jednoglasno zaključila (15. februara 1966) da izađe u javnost s predlogom "da se na Lovćenu ne podiže Njegošev mauzolej prema projektu Ivana Meštrovića". Za taj svoj stav Komisija je iznela tri argumenta.
Prvo, Meštrovićevom projektu ne odgovara "prirodna konfiguracija Lovćena, koja je ušla u grb Crne Gore", i koja je "toliko impozantna i sama je po sebi spomenik da se na njoj ne može umetnički održati ništa što bi se takmičilo sa prirodom".
Drugo, Meštrovićev projekat mauzoleja je "paradna, hladna i reprezentativna arhitektura" koja, zajedno s Njegoševom figurom ispod orla u unutrašnjosti, više ističe Njegoša "kao gospodara i vladara nego kao pesnika i simbola slobode".
I treće, čisto stilski gledano, taj je projekat "tipično delo bečke secesije" koje nema ništa zajedničko s našom, domaćom (srpskom, odnosno crnogorskom) sredinom, kulturnom tradicijom i mentalitetom.
Ali pre nego što je završila rad, Trifunovićeva komisija organizovala je široku anketu među jugoslovenskim istoričarima umetnosti, kritičarima i umetnicima "o podobnosti Meštrovićevog projekta". Anketi se odazvalo deset kulturnih radnika iz cele Jugoslavije, a rezultat ankete bio je 7:3 protiv izgradnje Meštrovićevog projekta na Lovćenu.
"Protiv" su se izjasnili: književnik Miroslav Krleža, direktor Konzervatorskog zavoda za Dalmaciju (inače veliki prijatelj Dejana Medakovića) akademik Cvito Fisković, direktor Umjetničke galerije u Splitu Kruno Prijatelj, književnik i likovni kritičar Oto Bihalji-Merin, kipar akademik Risto Stijović, slikar akademik Milo Milunović i profesor Univerziteta u Ljubljani Luc Menaše.
A "za" su bila samo trojica: profesor Univerziteta u Zagrebu Grgo Gamulin, vajar i profesor na Likovnoj akademiji u Zagrebu Vanja Radauš i docentkinja na Univerzitetu u Sarajevu Sida Marjanović.
Najveću težinu, naravno, imalo je mišljenje vodećeg jugoslovenskog pisca, inače Hrvata po nacionalnosti, Miroslava Krleže. On je u svom obrazloženju naveo da je - kada je o Mauzoleju na Lovćenu reč - "Njegoš karikatura i kao spomenik i kao statua".
"To je bio strašan dokument, fenomenalno pismo" - rekao mi je Dejan Medaković za taj Krležin odgovor na anketu - "gde je on u dvostrukom smislu upotrebio reč 'karikatura'. On je mrzeo Ivana Meštrovića, to se zna dobro..."
A što se onih troje koji su bili "za" tiče - sve je njih, po Medakovićevom tumačenju, snašla ona velika i strašna Njegoševa kletva iz (oko) 1850. (a svedok koje je bio i Dejanov pradeda, Milorad Medaković, tadašnji Njegošev ađutant), odnosno kako mi to sam D. Medaković reče:
"Sve je išlo loše po one koji su potpisali. Narod je tumačio u ono vreme: 'Stigla ih je kletva!'..."
A u kom smislu loše? Medaković mi je objasnio:
"Vajar Vanja Radauš (1906-1975) ubio se. Čisto samoubistvo. Profesor Grgo Gamulin (1910-1997) izgubio je ćerku jedinicu koju je obožavao, čak malo abnormalno. On nije dao da se ona uda, a ona je imala dečka. I onda na kraju ona umire od leukemije, a on joj, da joj napravi radost, dopušta da se oni, kao, venčaju; ona se venčala na samrtnoj postelji. A njena soba je morala ostati ista, neke lutkice i onako, sve... I tu se on zavlačio, meditacije i tako. Bio je i malo navudren, što bi se reklo u Zagrebu... A Sida Marjanović (1921-1994)? Eh, Sida je bila Srpkinja iz Bosne, jako lepa žena, bila je moja učenica (na Filozofskom fakultetu u Beogradu - prim. aut.), njenom doktoratu sam ja bio patron, iz samilosti sam joj taj doktorat pustio... Ona je bila i u kombinaciji za Titovog sina, Mišu Broza. Lepotica... Međutim, nije došlo do sretnog braka i ona je otišla u Švedsku, ne znam zašto i kako. A bila je posle i ambasador, i svašta je bila... I ona umire, u inostranstvu. Obdukcija nije mogla da ustanovi od čega..."
Ali kako sada Crnogorci reaguju na izveštaj Trifunovićeve komisije? Odbacuju ga, gotovo s prezirom.
Najpre je crnogorski pukovnik JNA Savo J. Orović postavio u „Borbi" od 24. februara 1966. (retoričko) pitanje "zašto Komisija nije određena samo iz Crne Gore, kada se postavljanje Njegoševog mauzoleja najviše tiče naroda ove republike". Odnosno, upitao se: "Ako je u Komisiju trebalo angažovati i druge republike, zašto samo Srbiju, a ne i ostale?"
A onda će, tri godine kasnije, u titogradskoj „Pobjedi" od 10. aprila 1969, sekretar Opštinskog komiteta SK Cetinje i tadašnji direktor Muzeja na Cetinju, Branko Krivokapić, stav Trifunovićeve komisije okarakterisati "nezvaničnim", pozvavši se pritom i na tu činjenicu "da niko iz crnogorske vlade nije dao svoj sud o njihovom mišljenju (o mišljenju članova Komisije i anketiranih kulturnih radnika iz cele Jugoslavije - prim. aut.); stoga i pozivanje na njega nema svrhe".
Međutim, ovakvom se crnogorskom stavu (stavovima) brzo i promptno suprotstavio mitropolit crnogorsko-primorski Danilo II, poručivši u „Pobjedi" od 7. aprila 1966. da "SPC još ništa nije rekla o svemu ovome, a svakako da ima mnogo više prava da o tome govori nego mnogi koji nastoje da sruše lovćensku kapelu, jer se radi o jednom pravoslavnom, osvećenom hramu". Pritom je Danilo II naglasio: "Crkva je za vladike (hteo je reći: postojeća lovćenska kapela je za Njegoša, za "vladiku Rada" - prim. aut.), a mauzoleji za careve, kraljeve, predsjednike republika ili druga svjetovna lica".
To je bio vrlo važan trenutak u ovoj priči jer je nagovestio pobunu Srpske pravoslavne crkve u "slučaju Lovćen" - pobunu koja će se idućih godina (s naglaskom na 1969) uistinu i dogoditi.
=====
Njegoš nije mogao da bude predstavljen kao vladika, ne bi komunisti pristali na to: Sve tajne "bitke za Lovćen" (7)
Vrhunac crnogorskih protesta protiv SPC dogodio se - takođe u martu 1969, paralelno i sinhronizovano sa sednicom SO Cetinje - kada su cetinjski gimnazijalci, odnosno učenici starijih razreda cetinjskih škola, demonstrirali ispred rezidencije mitropolita Danila II u Cetinju, noseći pritom transparente na kojima su bili ispisani citati nekih Njegoševih stihova, poput: "Ne, vladiko, ako boga znadeš, da li ovo svetkovina nije!"
Piše Darko Hudelist
Datum: 21/05/2018
Datum: 21/05/2018
Kad sam rekao Mati Meštroviću da srpska strana, a osobito SPC, nisu nikako prihvatali mauzolej napravljen prema nacrtima njegova oca Ivana Meštrovića, objasnio mi je:
"Oni su (SPC i njezini istomišljenici - prim. aut.) još 1920-ih kazali da to nije u duhu pravoslavlja (mislio je na onaj prvi Meštrovićev projekat mauzoleja, koji je naručio kralj Aleksandar - prim. aut.). I onda su se ljutili što je moj otac predstavio Njegoša u narodnoj nošnji, a ne kao vladiku... Naravno, jedino tako su ga i komunisti hteli prihvatiti, oni ne bi digli njemu spomenik da je..."
Tu je Mate Meštrović malo zastao, a onda rekao:
"Moj otac nije ni želeo da ga predstavi kao vladiku, a ne bi ni komunisti na to pristali!"
U godinama 1968-1969. priča oko Njegoševog mauzoleja na Lovćenu diže se na (još) viši nivo i ide polako (ili ubrzano, kako se uzme) prema svom vrhuncu. Dana 9. decembra 1968. Skupština opštine Cetinje (predsednik Skupštine Petar Tomanović) donosi definitivnu odluku o rušenju stare Njegoševe kapele na Lovćenu i izgradnji Meštrovićevog mauzoleja, a nepuna tri meseca kasnije, 28. februara 1969, Zavod za zaštitu spomenika kulture Crne Gore donosi još jednu vrlo važnu odluku - o izmeštanju stare Njegoševe kapelice na neku drugu, alternativnu lokaciju. No, sve je to učinjeno bez znanja i bez konsultacija sa Srpskom pravoslavnom crkvom, odnosno s Mitropolijom crnogorsko-primorskom.
I Crkva sada kreće u svoju kontraofanzivu. Dana 11. februara 1969. vanredno zaseda Sveti arhijerejski sabor SPC (prisustvovao mu je i mitropolit crnogorsko-primorski Danilo II) i izdaje saopštenje u kojem se osporava Skupštini opštine Cetinje (i crnogorskim vlastima) pravo na rušenje postojeće kapele na vrhu Lovćena i izgradnju predviđenog mauzoleja, uz preporuku Svetom arhijerejskom sinodu "da i dalje nastoji da se crkva na Lovćenu sačuva i Vladičin amanet održi".
Drugim rečima, Arhijerejski sabor SPC stavio je veto na rušenje stare kapele na Lovćenu.
Posebnu težinu imao je članak mitropolita Danila II u „Pravoslavlju" pod naslovom "Njegošu ne treba mauzolej", u kojem je visoki zvaničnik SPC odluku crnogorskih vlasti o rušenju stare Njegoševe kapele uporedio s postupkom italijanske okupacijske vojske u Drugom svetskom ratu, kada je italijanski tobdžija (tokom vojnih vežbi) pogodio i oštetio Njegošev spomenik na Lovćenu (no, Italijani su se za taj incident javno bili izvinili, u cetinjskom „Glasu Crnogoraca" od 14. aprila 1942). A osim tog samostalnog istupa Danila II, iz redova SPC počele su stizati i takve optužbe na račun Cetinjana/Crnogoraca u kojima se podizanje mauzoleja poistovećivalo s "varvarskim činom austrijske vojske", koja je 1916, u jeku Prvog svetskog rata, srušila kapelicu koju je Njegoš još za svojega života bio podigao.
I naravno - sada su Crnogorci ovo doživeli kao najtežu moguću uvredu i poniženje. Njih da Srbi i SPC upoređuju (ili bolje rečeno: identifikuju) s austrougarskim i italijanskim okupacijskim vojskama, proglašavajući ih tako nacionalnim izdajnicima i oskvrniteljima izvorne Njegoševe ostavštine? Dana 17. marta 1969. održana je sednica Skupštine opštine Cetinje (formalnog pokretača za podizanje Njegoševog mauzoleja), na kojoj su se razljućeni i razgoropađeni odbornici doslovce otimali za reč da bi izrazili svoju ogorčenost i protivljenje stavovima i inkriminacijama Srpske pravoslavne crkve. Neki su čak tražili da se i sudskim putem zatraži satisfakcija zbog teških optužbi SPC.
Vrhunac crnogorskih protesta protiv SPC dogodio se - takođe u martu 1969, paralelno i sinhronizovano sa sednicom SO Cetinje - kada su cetinjski gimnazijalci, odnosno učenici starijih razreda cetinjskih škola, demonstrirali ispred rezidencije mitropolita Danila II u Cetinju, noseći pritom transparente na kojima su bili ispisani citati nekih Njegoševih stihova, poput: "Ne, vladiko, ako boga znadeš, da li ovo svetkovina nije!" i "Kakav davaš prigovor, vladiko, trn u zdravu nogu zabadate"...
"Oni su (SPC i njezini istomišljenici - prim. aut.) još 1920-ih kazali da to nije u duhu pravoslavlja (mislio je na onaj prvi Meštrovićev projekat mauzoleja, koji je naručio kralj Aleksandar - prim. aut.). I onda su se ljutili što je moj otac predstavio Njegoša u narodnoj nošnji, a ne kao vladiku... Naravno, jedino tako su ga i komunisti hteli prihvatiti, oni ne bi digli njemu spomenik da je..."
Tu je Mate Meštrović malo zastao, a onda rekao:
"Moj otac nije ni želeo da ga predstavi kao vladiku, a ne bi ni komunisti na to pristali!"
U godinama 1968-1969. priča oko Njegoševog mauzoleja na Lovćenu diže se na (još) viši nivo i ide polako (ili ubrzano, kako se uzme) prema svom vrhuncu. Dana 9. decembra 1968. Skupština opštine Cetinje (predsednik Skupštine Petar Tomanović) donosi definitivnu odluku o rušenju stare Njegoševe kapele na Lovćenu i izgradnji Meštrovićevog mauzoleja, a nepuna tri meseca kasnije, 28. februara 1969, Zavod za zaštitu spomenika kulture Crne Gore donosi još jednu vrlo važnu odluku - o izmeštanju stare Njegoševe kapelice na neku drugu, alternativnu lokaciju. No, sve je to učinjeno bez znanja i bez konsultacija sa Srpskom pravoslavnom crkvom, odnosno s Mitropolijom crnogorsko-primorskom.
I Crkva sada kreće u svoju kontraofanzivu. Dana 11. februara 1969. vanredno zaseda Sveti arhijerejski sabor SPC (prisustvovao mu je i mitropolit crnogorsko-primorski Danilo II) i izdaje saopštenje u kojem se osporava Skupštini opštine Cetinje (i crnogorskim vlastima) pravo na rušenje postojeće kapele na vrhu Lovćena i izgradnju predviđenog mauzoleja, uz preporuku Svetom arhijerejskom sinodu "da i dalje nastoji da se crkva na Lovćenu sačuva i Vladičin amanet održi".
Drugim rečima, Arhijerejski sabor SPC stavio je veto na rušenje stare kapele na Lovćenu.
Posebnu težinu imao je članak mitropolita Danila II u „Pravoslavlju" pod naslovom "Njegošu ne treba mauzolej", u kojem je visoki zvaničnik SPC odluku crnogorskih vlasti o rušenju stare Njegoševe kapele uporedio s postupkom italijanske okupacijske vojske u Drugom svetskom ratu, kada je italijanski tobdžija (tokom vojnih vežbi) pogodio i oštetio Njegošev spomenik na Lovćenu (no, Italijani su se za taj incident javno bili izvinili, u cetinjskom „Glasu Crnogoraca" od 14. aprila 1942). A osim tog samostalnog istupa Danila II, iz redova SPC počele su stizati i takve optužbe na račun Cetinjana/Crnogoraca u kojima se podizanje mauzoleja poistovećivalo s "varvarskim činom austrijske vojske", koja je 1916, u jeku Prvog svetskog rata, srušila kapelicu koju je Njegoš još za svojega života bio podigao.
I naravno - sada su Crnogorci ovo doživeli kao najtežu moguću uvredu i poniženje. Njih da Srbi i SPC upoređuju (ili bolje rečeno: identifikuju) s austrougarskim i italijanskim okupacijskim vojskama, proglašavajući ih tako nacionalnim izdajnicima i oskvrniteljima izvorne Njegoševe ostavštine? Dana 17. marta 1969. održana je sednica Skupštine opštine Cetinje (formalnog pokretača za podizanje Njegoševog mauzoleja), na kojoj su se razljućeni i razgoropađeni odbornici doslovce otimali za reč da bi izrazili svoju ogorčenost i protivljenje stavovima i inkriminacijama Srpske pravoslavne crkve. Neki su čak tražili da se i sudskim putem zatraži satisfakcija zbog teških optužbi SPC.
Vrhunac crnogorskih protesta protiv SPC dogodio se - takođe u martu 1969, paralelno i sinhronizovano sa sednicom SO Cetinje - kada su cetinjski gimnazijalci, odnosno učenici starijih razreda cetinjskih škola, demonstrirali ispred rezidencije mitropolita Danila II u Cetinju, noseći pritom transparente na kojima su bili ispisani citati nekih Njegoševih stihova, poput: "Ne, vladiko, ako boga znadeš, da li ovo svetkovina nije!" i "Kakav davaš prigovor, vladiko, trn u zdravu nogu zabadate"...
======
A onda je Tito došao na Cetinje: Sve tajne rušenja kapele na Lovćenu (8)
"Tito - ovo je autentično što vam govorim, imam svedoka - gleda to i kaže: 'Ja nisam advokat Crnogorske mitropolije!' Nije dalje ništa rekao, samo to. To su ovi shvatili da je signal dat. I onda je, naravno, krenula lavina...", pričao je Dejan Medaković
Datum: 22/05/2018
Protestantima je parirao mitropolit Danilo II. izjavivši za Ilustrovanu Politiku (od 25. marta 1969.) da je Mauzolej koji crnogorske vlasti nameravaju podići na Lovćenu - "paganski". Mitropolit je pritom istupio i s jednim kompromisnim predlogom, ali na koji je SO Cetinje ostala gluva. Predložio je da se postojeća Njegoševa kapela iz 1925. jednostavno uklopi u novi, Meštrovićev mauzolej - pa da vuk bude sit a ovce na broju. Niko o tome, međutim, nije rekao ni "A", o tome se nikada nije zvanično raspravljalo...
A javio se (ponovno) za reč i Lazar Trifunović, svojom "Poslanicom cetinjskim odbornicima", objavljenom u NIN-u od 6. aprila 1969, u kojoj je uglavnom ponovio svoje argumente iz 1965-1966, kada je bio na čelu Komisije za reorganizaciju Muzeja na Cetinju. Komisije čije argumente Crnogorci nisu usvojili.
U aprilu 1969. cela je stvar došla i do predsjednika SFRJ Josipa Broza Tita. Dana 29. aprila 1969. srpski patrijarh German (zajedno s još četvoricom episkopa) poslao je Titu protestno pismo u kojem se okomio na odluku SO Cetinje od 9. decembra 1968. o rušenju Njegoševe kapele i podizanju Meštrovićevog mauzoleja. "To je odlučeno bez znanja i konsultovanja sa Crkvom i njenim odgovornim predstavnicima", napisao je u svom pismu German, zatraživši od Tita - pozivajući se pritom na Njegošev amanet - "Vašu visoku intervenciju da se uzmu u zaštitu prava i svetinje Srpske pravoslavne crkve".
A kako je Tito na to odgovorio, odnosno što je po tom pitanju preduzeo? O tome mi je nešto više rekao Dejan Medaković, u našem razgovoru iz 2007:
"Tito je došao na Cetinje, i njemu pokazuju model Mauzoleja, govoreći: 'Ovako bi to trebalo da izgleda.' Crnogorci. I na to kažu Titu: 'Veliki otpor ovome daje Crnogorska mitropolija, posebno onaj mitropolit Danilo II, koji je patetično rekao: Mi ćemo ići s puškama, branićemo do poslednje kapi krvi, ne damo mi, bla-bla... I što mislite, druže predsedniče?' Tito - ovo je autentično što vam govorim, imam svedoka - gleda to i kaže: 'Ja nisam advokat Crnogorske mitropolije!' Nije dalje ništa rekao, samo to. To su ovi shvatili da je signal dat. I onda je, naravno, krenula lavina..."
Finale crnogorske akcije - uoči onoga krajnjeg, čisto fizičkog (tehničkog) čina realizacije projekta - dogodio se 7. jula 1969., na sjednici SO Cetinja, na kojoj je osnovan (opštejugoslovenski) Odbor za podizanje Njegoševog mauzoleja na Lovćenu, na čelu s predsednikom Skupštine SR Crne Gore Veljkom Milatovićem. Na sednici je odlučeno da je rok za izgradnju Mauzoleja do leta ili jeseni 1971., tj. na 120. godišnjicu Njegoševe smrti.
Sastav Odbora bio je impozantan, to je bio kompletan crnogorski (i malo širi) kulturni, politički, vojni i svaki drugi establišment, bilo je jasno da je njegovo formiranje aminovao i sam predsjednik Tito. U Odboru su se, među ostalima, nalazili: filmski reditelj iz Zagreba Veljko Bulajić, član Saveta federacije Svetozar Vukmanović Tempo, filmski reditelj iz Zagreba Dušan Vukotić, predsjednik CK SK Crne Gore Veselin Đuranović, predsjednik Izvršnog vijeća SR Crne Gore Vidoje Žarković, profesor i publicista iz Ljubljane Vladimir Dedijer, potpredsednik Savezne skupštine general Peko Dapčević, književnik iz Beograda Oskar Davičo, predsednik Ustavnog suda Jugoslavije (bivši predsednik crnogorske Vlade) Blažo Jovanović, predsednik SANU Velibor Gligorić (poltron i "režimlija" kojeg će 1971. Dobrica Ćosić njemu svojstvenim "izbornim inženjeringom" smeniti s te funkcije), predsednik Odbora za spoljne poslove Savezne skupštine Veljko Mićunović, generalni sekretar predsjednika Tita Vladimir Popović, general-pukovnik u penziji Savo Orović, književnici Branko Ćopić i Dobriša Cesarić... Kompletna (pro)crnogorska elita, s područja cele SFR Jugoslavije.
Neposredna reakcija na formiranje i prve konkretne odluke cetinjskog (crnogorskog) Odbora bio je Manifest 31 kulturnog radnika iz Beograda, objavljen u Politici 20. jula 1969. U Manifestu je rečeno da Njegošev (Meštrovićev) mauzolej "krši amanet pesnika", a taj su dokument među ostalima potpisali: Dejan Medaković, Lazar Trifunović, Vojislav J. Đurić, Vojislav Korać, Aleksandar Deroko, Dinko Davidov, Miodrag Protić, Stojan Aralica i drugi.
A onda stvari počinju da eskaliraju i prelaze "crvenu liniju". Diže se na noge srpska emigracija u Severnoj Americi (u vidu "Jedanaestog svesrpskog kongresa" održanog u Čikagu na Vidovdan 1969.), a oglašavaju se i (potencijalni) teroristi. Dana 19. jula 1969. pronađen je na hamburškoj stanici, u SR Nemačkoj, paket s eksplozivom i preteće pismo adresirano jugoslovenskom generalnom konzulatu u Hamburgu u kojem je pisalo da bi (mnogi) jugoslovenski konzulati i ambasade mogli biti iz temelja razoreni "ako predsednik Tito u roku od mesec dana ne naredi da se ne poruši kapelica, podignuta na Lovćenu u spomen Njegoša".
A u drugoj polovini 1969. u beogradskim Književnim novinama otpočinje nepregledna (sve do 1971.) serija polemičkih pisama, osvrta i komentara iz pera vodećih beogradskih i srpskih umetnika, pisaca i kulturnjaka u kojima se žestoko protestovalo protiv rušenja Njegoševe kapele i izgradnje Mauzoleja na Lovćenu. No temperatura je sada dosegla tačku usijanja i mnogi od tih polemičara ne biraju polemička sredstva pa napadaju Ivana Meštrovića (i) ad hominem, usredsređujući se na neke (tobožnje) slabe tačke i ranjiva mesta iz Meštrovićeve biografije. Najveći mu je minus, gledano iz ovoga (srpskog) rakursa, bio, naravno, to što je on rimokatolik i veliki Stepinčev branitelj i zagovonik. (Mate Meštrović mi je, međutim, objasnio da njegov otac Ivan Meštrović, uza svu svoju naklonost i simpatije prema Stepincu, ipak nije bio katolik nego "panteista".)
Književnik, kritičar i esejista Zoran Gluščević je u svom članku od 16. avgusta 1969. prozvao Ivana Meštrovića zbog toga što je Stepincu napravio spomen-reljef za zagrebačku katedralu.
Pozorišni kritičar Bora Glišić otišao je korak dalje pa je za Meštrovićevog protežea Stepinca napisao da je u Drugom svetskom ratu "blagosiljao razaranje srpskih grobova i kapela i crkava; spaljivanje i ubijanje ljudi i nejači". A Ivan Meštrović, šta je on za to vreme radio? - upitao se Glišić i odgovorio: "Ivan Meštrović je bio očevidac. I nikad nije podigao glas ljudskog protesta."
Najdalje je (i ovom prigodom) otišao Žika Stojković, u svom prilično ostrašćenom polemičkom članku "Hegemonija falsifikata", objavljenom u Književnim novinama 21. decembra 1970. Ključne su Stojkovićeve rečenice u tom tekstu glasile: "Meštrović je bio (...) jedan od najodanijih poklonika tadašnjeg zagrebačkog nadbiskupa Stepinca. A taj primas Hrvatske, u vreme bartolomejskih prekrštavanja pravoslavnih Srba, koja su trajala noćima, bio je na čelu crkve koja je dočekivala glinskim metodama pripremane i privođene preobraćenike..."
A javio se (ponovno) za reč i Lazar Trifunović, svojom "Poslanicom cetinjskim odbornicima", objavljenom u NIN-u od 6. aprila 1969, u kojoj je uglavnom ponovio svoje argumente iz 1965-1966, kada je bio na čelu Komisije za reorganizaciju Muzeja na Cetinju. Komisije čije argumente Crnogorci nisu usvojili.
U aprilu 1969. cela je stvar došla i do predsjednika SFRJ Josipa Broza Tita. Dana 29. aprila 1969. srpski patrijarh German (zajedno s još četvoricom episkopa) poslao je Titu protestno pismo u kojem se okomio na odluku SO Cetinje od 9. decembra 1968. o rušenju Njegoševe kapele i podizanju Meštrovićevog mauzoleja. "To je odlučeno bez znanja i konsultovanja sa Crkvom i njenim odgovornim predstavnicima", napisao je u svom pismu German, zatraživši od Tita - pozivajući se pritom na Njegošev amanet - "Vašu visoku intervenciju da se uzmu u zaštitu prava i svetinje Srpske pravoslavne crkve".
A kako je Tito na to odgovorio, odnosno što je po tom pitanju preduzeo? O tome mi je nešto više rekao Dejan Medaković, u našem razgovoru iz 2007:
"Tito je došao na Cetinje, i njemu pokazuju model Mauzoleja, govoreći: 'Ovako bi to trebalo da izgleda.' Crnogorci. I na to kažu Titu: 'Veliki otpor ovome daje Crnogorska mitropolija, posebno onaj mitropolit Danilo II, koji je patetično rekao: Mi ćemo ići s puškama, branićemo do poslednje kapi krvi, ne damo mi, bla-bla... I što mislite, druže predsedniče?' Tito - ovo je autentično što vam govorim, imam svedoka - gleda to i kaže: 'Ja nisam advokat Crnogorske mitropolije!' Nije dalje ništa rekao, samo to. To su ovi shvatili da je signal dat. I onda je, naravno, krenula lavina..."
Finale crnogorske akcije - uoči onoga krajnjeg, čisto fizičkog (tehničkog) čina realizacije projekta - dogodio se 7. jula 1969., na sjednici SO Cetinja, na kojoj je osnovan (opštejugoslovenski) Odbor za podizanje Njegoševog mauzoleja na Lovćenu, na čelu s predsednikom Skupštine SR Crne Gore Veljkom Milatovićem. Na sednici je odlučeno da je rok za izgradnju Mauzoleja do leta ili jeseni 1971., tj. na 120. godišnjicu Njegoševe smrti.
Sastav Odbora bio je impozantan, to je bio kompletan crnogorski (i malo širi) kulturni, politički, vojni i svaki drugi establišment, bilo je jasno da je njegovo formiranje aminovao i sam predsjednik Tito. U Odboru su se, među ostalima, nalazili: filmski reditelj iz Zagreba Veljko Bulajić, član Saveta federacije Svetozar Vukmanović Tempo, filmski reditelj iz Zagreba Dušan Vukotić, predsjednik CK SK Crne Gore Veselin Đuranović, predsjednik Izvršnog vijeća SR Crne Gore Vidoje Žarković, profesor i publicista iz Ljubljane Vladimir Dedijer, potpredsednik Savezne skupštine general Peko Dapčević, književnik iz Beograda Oskar Davičo, predsednik Ustavnog suda Jugoslavije (bivši predsednik crnogorske Vlade) Blažo Jovanović, predsednik SANU Velibor Gligorić (poltron i "režimlija" kojeg će 1971. Dobrica Ćosić njemu svojstvenim "izbornim inženjeringom" smeniti s te funkcije), predsednik Odbora za spoljne poslove Savezne skupštine Veljko Mićunović, generalni sekretar predsjednika Tita Vladimir Popović, general-pukovnik u penziji Savo Orović, književnici Branko Ćopić i Dobriša Cesarić... Kompletna (pro)crnogorska elita, s područja cele SFR Jugoslavije.
Neposredna reakcija na formiranje i prve konkretne odluke cetinjskog (crnogorskog) Odbora bio je Manifest 31 kulturnog radnika iz Beograda, objavljen u Politici 20. jula 1969. U Manifestu je rečeno da Njegošev (Meštrovićev) mauzolej "krši amanet pesnika", a taj su dokument među ostalima potpisali: Dejan Medaković, Lazar Trifunović, Vojislav J. Đurić, Vojislav Korać, Aleksandar Deroko, Dinko Davidov, Miodrag Protić, Stojan Aralica i drugi.
A onda stvari počinju da eskaliraju i prelaze "crvenu liniju". Diže se na noge srpska emigracija u Severnoj Americi (u vidu "Jedanaestog svesrpskog kongresa" održanog u Čikagu na Vidovdan 1969.), a oglašavaju se i (potencijalni) teroristi. Dana 19. jula 1969. pronađen je na hamburškoj stanici, u SR Nemačkoj, paket s eksplozivom i preteće pismo adresirano jugoslovenskom generalnom konzulatu u Hamburgu u kojem je pisalo da bi (mnogi) jugoslovenski konzulati i ambasade mogli biti iz temelja razoreni "ako predsednik Tito u roku od mesec dana ne naredi da se ne poruši kapelica, podignuta na Lovćenu u spomen Njegoša".
A u drugoj polovini 1969. u beogradskim Književnim novinama otpočinje nepregledna (sve do 1971.) serija polemičkih pisama, osvrta i komentara iz pera vodećih beogradskih i srpskih umetnika, pisaca i kulturnjaka u kojima se žestoko protestovalo protiv rušenja Njegoševe kapele i izgradnje Mauzoleja na Lovćenu. No temperatura je sada dosegla tačku usijanja i mnogi od tih polemičara ne biraju polemička sredstva pa napadaju Ivana Meštrovića (i) ad hominem, usredsređujući se na neke (tobožnje) slabe tačke i ranjiva mesta iz Meštrovićeve biografije. Najveći mu je minus, gledano iz ovoga (srpskog) rakursa, bio, naravno, to što je on rimokatolik i veliki Stepinčev branitelj i zagovonik. (Mate Meštrović mi je, međutim, objasnio da njegov otac Ivan Meštrović, uza svu svoju naklonost i simpatije prema Stepincu, ipak nije bio katolik nego "panteista".)
Književnik, kritičar i esejista Zoran Gluščević je u svom članku od 16. avgusta 1969. prozvao Ivana Meštrovića zbog toga što je Stepincu napravio spomen-reljef za zagrebačku katedralu.
Pozorišni kritičar Bora Glišić otišao je korak dalje pa je za Meštrovićevog protežea Stepinca napisao da je u Drugom svetskom ratu "blagosiljao razaranje srpskih grobova i kapela i crkava; spaljivanje i ubijanje ljudi i nejači". A Ivan Meštrović, šta je on za to vreme radio? - upitao se Glišić i odgovorio: "Ivan Meštrović je bio očevidac. I nikad nije podigao glas ljudskog protesta."
Najdalje je (i ovom prigodom) otišao Žika Stojković, u svom prilično ostrašćenom polemičkom članku "Hegemonija falsifikata", objavljenom u Književnim novinama 21. decembra 1970. Ključne su Stojkovićeve rečenice u tom tekstu glasile: "Meštrović je bio (...) jedan od najodanijih poklonika tadašnjeg zagrebačkog nadbiskupa Stepinca. A taj primas Hrvatske, u vreme bartolomejskih prekrštavanja pravoslavnih Srba, koja su trajala noćima, bio je na čelu crkve koja je dočekivala glinskim metodama pripremane i privođene preobraćenike..."
=====
"Njegoš je jedini vladika koji nema opelo" (9)
"Došao sam do blizu vrha, do kafane. Dalje nisam išao. Nisam imao snage da to vidim. Duhovne snage. Nisam ušao u zdanje, zato što je Njegoš tamo iza nekih rešetaka...", rekao je Matija Bećković
Piše Darko Hudelist
Datum: 23/05/2018
Datum: 23/05/2018
U avgustu 1969. održana je Prva, a u aprilu 1970. godine Druga sednica crnogorskog Odbora za podizanje mauzoleja na Lovćenu (obema je predsedavao Veljko Milatović, a na Prvoj je, među ostalima, bio prisutan i Veselin Đuranović). Krajnji zaključak oba zasedanja? Ide se definitivno na uklanjanje Njegoševe kapelice (koja, kako je rečeno, "nije autentična"), odnosno na njeno izmeštanje na neku drugu, alternativnu lokaciju (spominjala su se Ivanova korita, u podnožju Lovćena). U intervjuu za prvomajski broj "Borbe" 1970. predsednik Odbora V. Milatović izjavio je da će stara spomen-kapelica biti "demontirana i preneta", otkrivši pritom i taj podatak da predračun troškova izgradnje mauzoleja iznosi oko 12,5 miliona dinara.
Matija Bećković mi je to ovako prokomentarisao (u našem razgovoru od 2. aprila 2009):
"Oni su Njegoševu kapelu prvo premestili. Mislim, skinuli su to kamenje dole na Ivanova korita, u podnožje planine. Pa su rekli da će je negde rekonstruisati. Međutim, videli su: gde bi je god rekonstruisali, da bi ona bila važnija od onoga što su gore konstruisali. Tako su to kamenje razneli i ono više ne postoji."
Na moje potpitanje: "Toga zaista više nema?" - Bećković mi je odgovorio:
"Ne. Tu su kapelu srušili. A to je bilo najuspelije umetničko delo koje je ikada podignuto na nekoj planini. Jer planina je sama po sebi spomenik, i ona poždere svaki drugi monument, a ovo je bio prirodan vrh Lovćena. I Lovćen više niko nije mogao da zamisli osim s tom kapelom. On je bio i u grbu Crne Gore... Ali oni su se, ratosiljavajući se srpstva, Srba, Njegoša, Srbije, prvo ratosiljali kapele na Lovćenu!"
U proleće 1970. cela je ova (ali nimalo operetska) "sapunica" došla i do suda. Štaviše, do Ustavnog suda Jugoslavije. Dana 23. aprila 1970. Mitropolija crnogorsko-primorska tužila je Ustavnom sudu Jugoslavije Republiku Crnu Goru (isto tako i Titograd i Opštinu Cetinje), tražeći od Suda - između ostaloga - da "odmah donese, kao privremenu meru, odluku o zabrani rušenja kapele". Paradoks ove situacije bio je u tome što je na čelu Ustavnog suda Jugoslavije u to vreme bio nekadašnji (iz 1951-1952) predsednik crnogorske vlade Blažo Jovanović, dakle onaj isti čovek koji je od Ivana Meštrovića bio naručio - onda, početkom 1950-ih - mauzolej na Lovćenu.
Matija Bećković mi je to ovako prokomentarisao (u našem razgovoru od 2. aprila 2009):
"Oni su Njegoševu kapelu prvo premestili. Mislim, skinuli su to kamenje dole na Ivanova korita, u podnožje planine. Pa su rekli da će je negde rekonstruisati. Međutim, videli su: gde bi je god rekonstruisali, da bi ona bila važnija od onoga što su gore konstruisali. Tako su to kamenje razneli i ono više ne postoji."
Na moje potpitanje: "Toga zaista više nema?" - Bećković mi je odgovorio:
"Ne. Tu su kapelu srušili. A to je bilo najuspelije umetničko delo koje je ikada podignuto na nekoj planini. Jer planina je sama po sebi spomenik, i ona poždere svaki drugi monument, a ovo je bio prirodan vrh Lovćena. I Lovćen više niko nije mogao da zamisli osim s tom kapelom. On je bio i u grbu Crne Gore... Ali oni su se, ratosiljavajući se srpstva, Srba, Njegoša, Srbije, prvo ratosiljali kapele na Lovćenu!"
U proleće 1970. cela je ova (ali nimalo operetska) "sapunica" došla i do suda. Štaviše, do Ustavnog suda Jugoslavije. Dana 23. aprila 1970. Mitropolija crnogorsko-primorska tužila je Ustavnom sudu Jugoslavije Republiku Crnu Goru (isto tako i Titograd i Opštinu Cetinje), tražeći od Suda - između ostaloga - da "odmah donese, kao privremenu meru, odluku o zabrani rušenja kapele". Paradoks ove situacije bio je u tome što je na čelu Ustavnog suda Jugoslavije u to vreme bio nekadašnji (iz 1951-1952) predsednik crnogorske vlade Blažo Jovanović, dakle onaj isti čovek koji je od Ivana Meštrovića bio naručio - onda, početkom 1950-ih - mauzolej na Lovćenu.
Ustavni sud doneo je odluku 8. jula 1970, proglasivši se (vrlo komotno) nenadležnim za to pitanje.
U maju 1970. sklapa se specifično političko-kulturno savezništvo Crne Gore i Hrvatske - protiv Srbije (u ovoj priči).
Početkom maja te godine predsednik hrvatske vlade Dragutin Haramija, jedan od najistaknutijih protagonista "hrvatskog proleća", primio je, u svom uredu, predstavnike Odbora za izgradnju Njegoševog mauzoleja na Lovćenu - Veljka Milatovića, Vanju Radauša, Grgu Gamulina i Dušana Vukotića - koji su, u ime Odbora, zamolili novčanu pomoć Izvršnog vijeća Sabora SRH.
A drugi čin (i logičan nastavak) takve saradnje i savezništva na relaciji Crna Gora - Hrvatska dogodio se 14. maja 1971, kad je delegacija Grada Cetinja posetila centralu Matice hrvatske u Zagrebu, i ovaj put, barem jednim delom, sa svrhom prikupljanja sredstava za finiširanje projekta na Lovćenu. Cetinjane su ljubazno ugostili vodeći zvaničnici Matice hrvatske Ljudevit Jonke, Miroslav Brandt, Zvonimir Komarica i Tvrtko Šercar (inače protagonisti priče oko Deklaracije o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika iz 1967).
Poseban kontakt sa Cetinjanima uspostavio je Upravni odbor Matice hrvatske Drniš (dakle, podružnice MH iz zavičaja Ivana Meštrovića), koji je osnovao Odbor za prikupljanje pomoći za podizanje Njegoševog mauzoleja na Lovćenu. Drnišani su to ovako obrazložili: "Naša dužnost je da finansijski pomognemo izgradnju ovog spomenika, koji simbolizira stogodišnju borbu crnogorskog naroda za slobodu, kao i saradnju između naših dvaju naroda..."
U ovaj pravi rovovski rat (neoružanim sredstvima) u trouglu Crna Gora - Srbija - Hrvatska umešao se i član crnogorskog Odbora, a istovremeno i akademik SANU, Vladimir Dedijer, svojim kontroverznim otvorenim pismom objavljenim u "Borbi" od 20. avgusta 1970. godine. Dedijer je za kampanju Srpske pravoslavne crkve protiv Crnogoraca i njihovog Odbora ustvrdio: "Oni ne mogu da podnesu da jedan Hrvat (mislio je, naravno, na Ivana Meštrovića - prim. aut.) plete venac jednom Crnogorcu, da jedan rimokatolik gradi spomenik jednom pravoslavnom vladiki."
Pritom je Dedijer za staru kapelicu na Lovćenu, onu iz 1925, napisao da predstavlja "višestruki simbol" vladavine kralja Aleksandra Karađorđevića u Kraljevini Jugoslaviji, i to u ova tri vida: prvo, kapelica je "oličenje uništenja državnosti Crne Gore posle 1918. godine"; drugo, ona je "oličenje prevage dinastije Karađorđevića nad dinastijom Petrovića"; i treće, ona je takođe "simbol uništenja nezavisnosti Crnogorsko-primorske mitropolije". Drugim rečima, kapelica i ne zaslužuje drugo nego da bude srušena.
Dedijeru je, ništa manje polemički, odgovorio glavni i odgovorni urednik "Književnih novina" Dragan M. Jeremić, u KN-u od 29. avgusta 1970.
Idemo prema kraju ove drame. Dana 3. jula 1971, uoči proslave Dana ustanka crnogorskog naroda, Matija Bećković je poslao dopisnicu svom prijatelju Žiki Stojkoviću (na Žikinu adresu u Beogradu: Gračanička 7). U dopisnici je napisao: "Sutradan po 27. julu, na Lovćenu se odigrava naše domaće finale. Televizija najavljuje direktan prenos. Da li će biti u boji? Pomišljam da je kriv i Njegoš. Da se nije sahranio na Lovćenu, ostao bi bar Lovćen! Morao je znati da će doći oni koji će ga mrzeti i koji će mu rušiti grob!"
Kad sam Dejanu Medakoviću pročitao sadržaj ove dopisnice M. Bećkovića Ž. Stojkoviću, rastužio se i rekao mi, vrlo tiho, prigušenim glasom: "To je rušenje kapele."
U maju 1970. sklapa se specifično političko-kulturno savezništvo Crne Gore i Hrvatske - protiv Srbije (u ovoj priči).
Početkom maja te godine predsednik hrvatske vlade Dragutin Haramija, jedan od najistaknutijih protagonista "hrvatskog proleća", primio je, u svom uredu, predstavnike Odbora za izgradnju Njegoševog mauzoleja na Lovćenu - Veljka Milatovića, Vanju Radauša, Grgu Gamulina i Dušana Vukotića - koji su, u ime Odbora, zamolili novčanu pomoć Izvršnog vijeća Sabora SRH.
A drugi čin (i logičan nastavak) takve saradnje i savezništva na relaciji Crna Gora - Hrvatska dogodio se 14. maja 1971, kad je delegacija Grada Cetinja posetila centralu Matice hrvatske u Zagrebu, i ovaj put, barem jednim delom, sa svrhom prikupljanja sredstava za finiširanje projekta na Lovćenu. Cetinjane su ljubazno ugostili vodeći zvaničnici Matice hrvatske Ljudevit Jonke, Miroslav Brandt, Zvonimir Komarica i Tvrtko Šercar (inače protagonisti priče oko Deklaracije o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika iz 1967).
Poseban kontakt sa Cetinjanima uspostavio je Upravni odbor Matice hrvatske Drniš (dakle, podružnice MH iz zavičaja Ivana Meštrovića), koji je osnovao Odbor za prikupljanje pomoći za podizanje Njegoševog mauzoleja na Lovćenu. Drnišani su to ovako obrazložili: "Naša dužnost je da finansijski pomognemo izgradnju ovog spomenika, koji simbolizira stogodišnju borbu crnogorskog naroda za slobodu, kao i saradnju između naših dvaju naroda..."
U ovaj pravi rovovski rat (neoružanim sredstvima) u trouglu Crna Gora - Srbija - Hrvatska umešao se i član crnogorskog Odbora, a istovremeno i akademik SANU, Vladimir Dedijer, svojim kontroverznim otvorenim pismom objavljenim u "Borbi" od 20. avgusta 1970. godine. Dedijer je za kampanju Srpske pravoslavne crkve protiv Crnogoraca i njihovog Odbora ustvrdio: "Oni ne mogu da podnesu da jedan Hrvat (mislio je, naravno, na Ivana Meštrovića - prim. aut.) plete venac jednom Crnogorcu, da jedan rimokatolik gradi spomenik jednom pravoslavnom vladiki."
Pritom je Dedijer za staru kapelicu na Lovćenu, onu iz 1925, napisao da predstavlja "višestruki simbol" vladavine kralja Aleksandra Karađorđevića u Kraljevini Jugoslaviji, i to u ova tri vida: prvo, kapelica je "oličenje uništenja državnosti Crne Gore posle 1918. godine"; drugo, ona je "oličenje prevage dinastije Karađorđevića nad dinastijom Petrovića"; i treće, ona je takođe "simbol uništenja nezavisnosti Crnogorsko-primorske mitropolije". Drugim rečima, kapelica i ne zaslužuje drugo nego da bude srušena.
Dedijeru je, ništa manje polemički, odgovorio glavni i odgovorni urednik "Književnih novina" Dragan M. Jeremić, u KN-u od 29. avgusta 1970.
Idemo prema kraju ove drame. Dana 3. jula 1971, uoči proslave Dana ustanka crnogorskog naroda, Matija Bećković je poslao dopisnicu svom prijatelju Žiki Stojkoviću (na Žikinu adresu u Beogradu: Gračanička 7). U dopisnici je napisao: "Sutradan po 27. julu, na Lovćenu se odigrava naše domaće finale. Televizija najavljuje direktan prenos. Da li će biti u boji? Pomišljam da je kriv i Njegoš. Da se nije sahranio na Lovćenu, ostao bi bar Lovćen! Morao je znati da će doći oni koji će ga mrzeti i koji će mu rušiti grob!"
Kad sam Dejanu Medakoviću pročitao sadržaj ove dopisnice M. Bećkovića Ž. Stojkoviću, rastužio se i rekao mi, vrlo tiho, prigušenim glasom: "To je rušenje kapele."
"To je bio najveći nacionalni, politički interes, crnogorski. Veljko Milatović je bio jedan od tih crnogorstvujušćih, ovako, istaknutih ideologa... A Josip Broz Tito, on je malo veća figura, nije ni došao na tu svečanost, nego je izaslanik Srbije, njegov izaslanik, bio Petar Stambolić. To je vrlo zanimljivo, to Titovo ignorisanje... Za većinu ljudi to je bila samo jedna velika adoracija jednome velikom pesniku, da neko podiže sad njemu neki najveći monument, to ne postoji ni u jednom narodu... Znači, to je za ovu publiku, širu, nešto što se samo poželeti može, nešto za pohvalu i čestitke. Međutim, iza svega je stajao, s jedne strane, obračun sa celom srpskom idejom, a potom uverenje da će raskoš, skupoća, monumentalnost tog spomenika do te mere staviti u stranu sve prigovore, i da će zaseniti sve ostalo, da će provrveti ljudi sa svih strana na hodočašće na vrh te planine, pa da će onda ta tolika slava, publika i estrada nas sve ušutkati i demantovati. Međutim, to je koštalo na milijarde, mogle su se podići ko zna kolike škole, bolnice, biblioteke, a podignuto je to strano telo na vrhu Lovćena, gde najobičniji laik može da vidi da tome tu nije mesto..."
Upitao sam Bećkovića je li ikada došao da poseti novopodignuti Mauzolej na Lovćenu - pa makar i na nekoliko minuta. Primera radi, moj (danas pokojni) prijatelj mons. Vladimir Stanković, 30-godišnji direktor organizacije za Hrvate u inostranstvu i desna ruka kardinala Franje Kuharića, bio je tamo, svojim se vlastitim kolima uspeo na vrh Lovćena i Mauzolej ga je, kaže, oduševio. "To je veličanstveno, to vredi videti!" - tako mi je rekao... Bećković mi je, međutim, odgovorio:
"Došao sam do blizu vrha, do kafane. Dalje nisam išao. Nisam imao snage da to vidim. Duhovne snage. Nisam ušao u zdanje, zato što je Njegoš tamo iza nekih rešetaka... Suština je u tome što su oni s vremenom to (staru Njegoševu kapelu - prim. aut.) izbacili iz grba Crne Gore, ne pominju više taj spomenik, on ne postoji u toj crnogorskoj sada mitologiji i celoj toj priči. Njegoš je valjda jedini vladika Srpske crkve koji nema opelo, na čijem grobu se ne drže pomeni i koji je gore u nekoj vrsti zatočenja."
(Kraj)
=====
Komentari:
Vjeceslav Peric
Скоро сви који су учествовали у највећем злочину под аманетом су поцркали нико их не помиње а ЊЕГОШ оста Вјековима се помињати. ИМАО СЕ РАШТА И РОДИТИ
Ljiljana Perić
Какве су то игре биле!
Darko Tomic
Šta imaju ustaša i njegov otac ustaša da predstavljaju Njegoša?!
Slobodanka Danka Ninković
Тог великог и зузетног вајара Мештровића, ватиканског војника ( језуита) има свуда где се граде србски монументални објеки који имају за циљ да се затре србско наслеђе и идентитет, а временом и сам србски народ. Пример су маузолеј на Ловћену пошто је срушена Његошева капела, споменик незнаном јунаку на Авали, пошто је до темеља срушен стари србски град Жрнов, и по мени, круна свега је споменик победе ( чије? ) који је наг и са шиптарским кечетом на глави.
Taras Buljba
Lako, po naređenju pape i Tita
Lako, po naređenju pape i Tita
Nikola Zec
ova na Lovcenu je srusena ,ali niklo je desetak drugih,ovu su srusili Crnogorci kao znak svog ludila i primitivnosti,ti isti sada osnivaju i crkvu posto je komunizam propao a njima siguri izvor prihoda,u nadi da ce od crkve materijalno prihodovati,to je sve koliko ova druzna razumije i vjeru i naciju.U Crnogorskoj skupstini vecina POSRANIKA su takodje Crnogorci i ne trba se brinuti da cese ovo za skoro rijesiti,mauzolej je slika ovoga drustva ,zelja za necim sto se zvalo paganstvo je u jednom dijelu naroda ji danas dobro ukorienjena licno mislim da oni nikada nijesu ni bili hruscani,ali to je sudbina ovih krajeva i ljudi koji ovdje zive.Na drugoj strani ljudi se vracaju svojim korijenima i precima i s prezirom gledaju ove zorne osobe koje su pune ponosa i ludila ,takvo je stanje danas.Pjevaju : Lovcen nam je oltar Sveti
U njega smo svi zakleti!
ova na Lovcenu je srusena ,ali niklo je desetak drugih,ovu su srusili Crnogorci kao znak svog ludila i primitivnosti,ti isti sada osnivaju i crkvu posto je komunizam propao a njima siguri izvor prihoda,u nadi da ce od crkve materijalno prihodovati,to je sve koliko ova druzna razumije i vjeru i naciju.U Crnogorskoj skupstini vecina POSRANIKA su takodje Crnogorci i ne trba se brinuti da cese ovo za skoro rijesiti,mauzolej je slika ovoga drustva ,zelja za necim sto se zvalo paganstvo je u jednom dijelu naroda ji danas dobro ukorienjena licno mislim da oni nikada nijesu ni bili hruscani,ali to je sudbina ovih krajeva i ljudi koji ovdje zive.Na drugoj strani ljudi se vracaju svojim korijenima i precima i s prezirom gledaju ove zorne osobe koje su pune ponosa i ludila ,takvo je stanje danas.Pjevaju : Lovcen nam je oltar Sveti
U njega smo svi zakleti!
.
Da je bas Mestrovic izabran nije nimalo za cuditi,tako brca u Srbiji iz ljubacvi prema umjetnosto u Beogradu 2011 postavise anddjela smrti
.
Da li su potrebni komentari ovom ludilu!
blago tome ko dao kraja pretrpi!
.
Da li su potrebni komentari ovom ludilu!
blago tome ko dao kraja pretrpi!
Перивоје ПОПОВИЋ
“ Да, кад главу раздробиш тијелу, у мучењу издишу членови…“ Док нас Господња свјетлост, док и на нас данашње или будуће са Небеса не сиђе благослов Духа Светога ( Данас су Тројице! ) тешко Црној Гори – вандали су рушењем Капеле убили Божанско саздање у црногорској души… Што прије вратимо Капелу, прије ће ВАСКРСНУТИ ЦРНА ГОРА!
“ Да, кад главу раздробиш тијелу, у мучењу издишу членови…“ Док нас Господња свјетлост, док и на нас данашње или будуће са Небеса не сиђе благослов Духа Светога ( Данас су Тројице! ) тешко Црној Гори – вандали су рушењем Капеле убили Божанско саздање у црногорској души… Што прије вратимо Капелу, прије ће ВАСКРСНУТИ ЦРНА ГОРА!
crnogorka
katolicki poglavar koliko sam procitala vjeruje u njegosevu kletvu ,zato je velikodusno ponudio pomoc,mi nevjerujemo zato placamo i platicemo vise nego sto mislimo,zato molim drzavu i crkvu ispostujte njegosevu volju jer mozete ako hocete!
katolicki poglavar koliko sam procitala vjeruje u njegosevu kletvu ,zato je velikodusno ponudio pomoc,mi nevjerujemo zato placamo i platicemo vise nego sto mislimo,zato molim drzavu i crkvu ispostujte njegosevu volju jer mozete ako hocete!
Obren Ilic
РУШЕЊЕМ КАПЕЛЕ НА ЛОВЋЕНУ 1974. ГОДИНЕ.
ПРЕКРШЕНА ЈЕ ЊЕГОШЕВА ОПОРУКА , ЗАВЕТ - ПОСЛЕДЊИ ЊЕГОШЕВ АМАНЕТ !
ПОДИГНУТА ЈЕ НОВА К А П Е Л А ЊЕГОШУ , МАУЗОЛЕЈ - РАСКОШАН , ПО ЗАМИСЛИ ХРВАТСКОГ ВАЈАРА ИВАНА МЕШТРОВИЋА , ОЗИДАН ОД ИСКЛЕСАНОГ ЛОВЋЕНСКОГ КАМЕНА !
В Е Л И К И ГРЕХ !
ОНЕ КОЈИ СУ СРУШИЛИ ЊЕГОШЕВУ К А П Е Л У БОГ ЋЕ ИХ КАЗНИТИ , ЈЕР НЕИСПУЊЕНУ ЊЕГОШЕВУ ЖЕЉУ ЊЕГОШ ЈЕ ОСТАВИО ПОД ПРОЛКЛЕТСТВОМ !
О Б Р И К А.
Радош
Комунисти сатанисти који су нас унаказали морално и сваком другом погледу. Сада су наставили њихови унуци монтенегринци да доврше шта су им ђедови почели
.
Комунистичке прасине и дивљаци... Вандализам. Људи којима ништа није свето чак ни речи светитеља.
Dusko Popov
Ovo je najvjerovatnije Tito tada sa domacim olosima, kao sto je danas Milo upropastili sve sto je ljucko i vrijedno, tada je sve u naprijed vec bilo izplanirano, Milo nemoze proci nekaznjen za njegova zlodjela.
Ovo je najvjerovatnije Tito tada sa domacim olosima, kao sto je danas Milo upropastili sve sto je ljucko i vrijedno, tada je sve u naprijed vec bilo izplanirano, Milo nemoze proci nekaznjen za njegova zlodjela.
Коста Томашевић
Занимљиво да нико од вајних и силних интелектуалаца не поставља питање ко је стојао иза комунистичке камариле и Тита. Немогуће да је он сам са Ђиласом кројио границе, рушио капеле, одлучивао о држави... Одбијам да поверујем у то. Чињеница је да је био добар са Черчилом и папом.
Занимљиво да нико од вајних и силних интелектуалаца не поставља питање ко је стојао иза комунистичке камариле и Тита. Немогуће да је он сам са Ђиласом кројио границе, рушио капеле, одлучивао о држави... Одбијам да поверујем у то. Чињеница је да је био добар са Черчилом и папом.
Biljana Kocanovic
РАЗОРИЛИ КАПЕЛУ, РАЗОРИЛИ ДУШУ...ЗЛИКОВЦИ!!!
РАЗОРИЛИ КАПЕЛУ, РАЗОРИЛИ ДУШУ...ЗЛИКОВЦИ!!!
aco rajovic
nesrecna zemlja ,nesrecni narod koji nije ispostovao poslednju zelju svoga vladike. propast.
nesrecna zemlja ,nesrecni narod koji nije ispostovao poslednju zelju svoga vladike. propast.
Mikajlo Mikajlovic
I kazni Bog narod Crnogorski te im pamet uze da lutaju kroz vrijeme ne znajuci ko su i sta su, stideci se svojih predaka i vjere svoje!
I kazni Bog narod Crnogorski te im pamet uze da lutaju kroz vrijeme ne znajuci ko su i sta su, stideci se svojih predaka i vjere svoje!
Veselin Srdanov
U NJEGOŠEVO VREME PISANO JE ĆIRILICOM KOLIKO SE DA VIDETI IZ PRILOGA I BEZ SLOVA “ŠJ“ A OD KADA JE ADNAN ČIRGIĆ URADIO STANDARDIZACIJU JEZIKA PIŠE SE LATINICOM I NJEGOŠ JE IZBAČEN IZ UDŽBENIKA.
GiftEconomy144
Зашто је Bатикану толико сметала Његошева заоставштина? Обли облици ? Ортодоксија? Сaда Његошев дом личи на египатске сатанисте против којих се борио...
.
pero tunguz
e zalosna vam nije majka kako vi grijesite dusu. sta uradi komunizam za 50 godina.... tuga i jad. u pamet se crnogorci. njegos zasluzuje prvobitnu kapelu. a kralj nikola zasluzuje u niksic da bude saranjen, po svojoj zelji, izmedju novaka i stojana. a ne zasluzuju ni jedan ni drugi ovo sto se danas desava srpskom narodu u crnoj gori.
Dejan Bajić
masonski,satanisticki...i kao takav se ni arhitektonski ni na bilo koji način ne uklapa u masiv Lovćena
masonski,satanisticki...i kao takav se ni arhitektonski ni na bilo koji način ne uklapa u masiv Lovćena
pije Aga
ц, ц, ц, ц, е милогорци што чините!? Деца и ваши унуци ће се стидети вас. Његош се у гробу преврће. Ова циркузијада нема везе са Његошем, традицијом и вером. Његоша читате без Цркве, Христа, Св. Саве и Карађорђа- баш као и ваши оци некрсти.
Коста Томашевић
Маузолеј је еклатантан пример окупације Црне Горе која траје већ деценијама.
Да срушиш заветну капелу највећег мислиоца, владике и државнике једне земље и прођеш некажњено... Да живи Његошева мисао!
Marinko Gojak
lep mauzolej... šteta što je masonski. zato će i biti srušen. Njegošu je mesto u crkvi, ne u satanskom hramu.
Аватар
Ako procitate nesta o knjizi The God code od Gregga Bradena, onda ce da saznate da je jos mislim 2001 znalost u saradnji sa NASA-om nasla zapisani kod u ljudskoj DNK o kojoj pokusavaju kasnije da napisu knjigu, ali jasno po NJIHOVOM modelu. Radi se o sekvencama nukleotida i elementima H, N, O i C koje iz hemijskog prebacuju u jezik ljudski. Starohebrejski. Pomazu im niko drugi do rabini talamudisti i katolicka crkva, gnostici. Zamislite.......sta nije jasno? Ima tu putovanja i savetovanja sa drugima, citanja vedskih zapisa, ali primarno "oni". Rec koju nalaze je Jahve. Covek prvo govori o tome da je NASA vec potvrdila da se od ovih elemenata gradi umalo 95% kozmosa, ali dalje debatuje da su nas mozda napravili genetskim inzinjeringom UFO bica koje spominju i starosumeranski zapisi. Sta je tu cudno? Oni su sami sebe valjda izgradili, a na tom putu je i cionisticko-jezuitska banda koja takodje zeli da postanu slicna besmrtna bozanstva. Na racun gojuma.
.
Kad vidite koliko sfera zivota kontrolise ta banda, onda se cudite za Kapelu ili sluzenje mise na Niskom stadionu? Dusa ili duh su mesta koja ne mogu da uzmu ako im ne dozvolite. To su znali i branili nasi preci i svetomucenici. Da li mi danas uz placanje racuna, kola, patika i plazma televizora to znamo da sacuvamo? Videcemo....
Ako procitate nesta o knjizi The God code od Gregga Bradena, onda ce da saznate da je jos mislim 2001 znalost u saradnji sa NASA-om nasla zapisani kod u ljudskoj DNK o kojoj pokusavaju kasnije da napisu knjigu, ali jasno po NJIHOVOM modelu. Radi se o sekvencama nukleotida i elementima H, N, O i C koje iz hemijskog prebacuju u jezik ljudski. Starohebrejski. Pomazu im niko drugi do rabini talamudisti i katolicka crkva, gnostici. Zamislite.......sta nije jasno? Ima tu putovanja i savetovanja sa drugima, citanja vedskih zapisa, ali primarno "oni". Rec koju nalaze je Jahve. Covek prvo govori o tome da je NASA vec potvrdila da se od ovih elemenata gradi umalo 95% kozmosa, ali dalje debatuje da su nas mozda napravili genetskim inzinjeringom UFO bica koje spominju i starosumeranski zapisi. Sta je tu cudno? Oni su sami sebe valjda izgradili, a na tom putu je i cionisticko-jezuitska banda koja takodje zeli da postanu slicna besmrtna bozanstva. Na racun gojuma.
.
Kad vidite koliko sfera zivota kontrolise ta banda, onda se cudite za Kapelu ili sluzenje mise na Niskom stadionu? Dusa ili duh su mesta koja ne mogu da uzmu ako im ne dozvolite. To su znali i branili nasi preci i svetomucenici. Da li mi danas uz placanje racuna, kola, patika i plazma televizora to znamo da sacuvamo? Videcemo....
Luka
Tito je radio za Kominternu. Plan kominterne je bio razbijanje Jugoslavije i Srba. Plan je destaljno razradjen i predstavljen na kongresu kominterne 1928. godine u Drezdenu. Kominterna je smatrala da je Jugoslavija bila Velika Srbija i da je srpska burzoazija kontrolisala cijelu Jugoslaviju što nije bilo daleko od stvarnosti. Kominterna je najviše radila ovo iz osvete zato što su Srbi pružili utočište ruskom plemstvu i buržoaziji. Tito je sve radio po upustvima Komintene i nije čudno što je ovo uradio.
Bogosav Lukić
Коминтерна jе наjвише разорила саму Русиjу. Онаj први, немачки агент сифилиста, и онаj други садиста истерорисали су руски народ горе него било коjи цар или феудалац кметове. Jосиф jе толико успешно разорио чисткама сопствени воjни кадар да када га jе напао Хитлер ниjе имао с ким да ратуjе. Па су официри наврат нанос пуштани из гулага у Сибиру да се врате и среде хаос у тзв.Црвеноj армиjи. И ниjе превагу донела супериорност те армиjе него милиони и милиони страдалих бораца,жртвованих за коначну победу над нацистичким злом.
=======
Rušenje Kapele na Lovćenu 1974 (Demolition of the chapel on Lovcen 1974)
RTCG, TV Arhiv: Zapis o gradnji mauzoleja na Lovćenu (1972.)
NJEGOŠEVA ZAVETNA KAPELA I MAUZOLEJ