Post by Emperor AAdmin on Dec 21, 2007 18:01:26 GMT -5
Ratovi medju skolskim klupama
Divlji istok u ucionicama
Svi smo vec shvatili koliko su skolski policajci neophodni svakoj skoli i skolskom dvoristu, ali nije mali broj onih koji ce progundjati da „nije to tako bilo u moje vreme”. Po legendama nasih starijih sugradjana, djaci nekadasnjih, sad pomalo zaboravljenih generacija bili su cisti dragulji - mirni kao bubice, pitomi poput jagnjadi, vredni kao mravi i pametni kao pcele.
Ostavljamo svakome na volju da ovim pricama poveruje ili ne, ali je zanimljivo pogledati sta o dogadjajima iz skolskih klupa pamti istorija
Krajem septembra 1830. godine pocela je s radom Velika skola u Beogradu i ne moze se reci kome je na njenom pocetku bilo teze, ucenicima ili profesoru - jer ova skola imala je samo jednog jedinog nastavnika, dotadasnjeg profesora Uciteljske skole u Somboru Dimitrija Isailovica.
Nije bilo bas tako planirano. U Beograd su pozvani i mnogi drugi skolovani Srbi iz preka, ali se ispostavilo da svi nisu bili spremni da predju Savu i stupe na onaj divlji istok, kakvim su zamisljali ondasnju Srbiju. Sa Isailovicem je tako iz Sombora krenuo i uceni Stefan Preradovic, ali se ovaj, kad je u Zemunu od izaslanika knjaza Milosa cuo sta ga sve u Srbiji ceka, ziv isprepadao, pa odlucio da ostane gde je i bio.
Tako je profesor Isailovic sam morao da vodi Veliku skolu, ali i da knjazevim sinovima Milanu i Mihailu privatno predaje francuski i nemacki jezik. Skola je zbog toga, nekad i po vise nedelja, ostajala bez svog jedinog nastavnika. Sigurno je da se ucenici zbog toga nisu mnogo sekirali, kao sto ih gubitak casova ni dan-
-danas previse ne rastuzi, ali je za cudjenje da je odsustvo profesora radovalo cak i roditelje. Oni su se, naime, bojali da se deca ne preuce i od knjiga pogube pamet, pa su ih rado zadrzavali kod kuce. Ovo je primilo tolike razmere da je zadatak da decu uteruje u skolu dobila - policija. Eto prvog dokaza da se, i u vreme samih pocetaka modernog skolstva u Srbiji, bez policije nije moglo.
Muke po sumama i poljima
Kad je u drugoj skolskoj godini Isailovic poslom sasvim presao kod knjaza u Pozarevac, skola je dobila novog nastavnika. Atanasije Teodorovic je od svog prethodnika nasledio stare probleme: odsustvo odgovarajucih prostorija i ucila, nesredjeno gradivo koje je sam predavao, pa i dvadeset djaka najrazlicitijih godina. Najstariji su imali osamnaest, najmladji dvanaest, a mladji od najmladjih bio je devetogodisnji Vladimir Jaksic, sin knjazevog aznadara (blagajnika) koji je sam cinio klasu (odeljenje) za sebe. U trecoj godini pojavljuje se i prvi los ucenik koga je istorija uspela da utefterise. na svoju srecu ostavsi bezimen, on je „zbog lenosti, slabi dusevni darovanija i razvracene naravi izgnan iz skole”.
Iako su oba nastavnika, komisije koje su njihov rad ispitivale, pa i sami djaci, uglas tvrdili da je sve u Velikoj skoli ama bas potaman, knjazu je sigurno bilo jasno da stvar ni izdaleka nije bila tako dobra. Posle tri godine rada, Velika skola nije srpskoj drzavi obrazovala preko potrebne cinovnike, vec je iza sebe ostavila samo nesvrsene djake glava prepunih svakojakog nesredjenog i mahom napamet naucenog znanja. Da li zbog toga ili zbog cega drugog, tek Velika skola preselila se u Kragujevac, gde je 1833. godine preimenovana u gimnaziju nastavljajuci rad s puno vise uspeha i u mnogo boljim uslovima. Pet godina kasnije, knjaz usvaja predlog „popecitelja prosvestenija” (ministra prosvete) Stefana Stefanovica Tenke „da se mesto ukinute Vojene skole, dosadasnja gimnazija na stepen Liceuma vozvisi”. Tu ce svrseni gimnazijalci moci da nastave skolovanje i iz njega ce se, po selidbi za Beograd 1841. godine, razviti univerzitet u Beogradu.
Uprkos svemu tome, ni prilike u Kragujevcu tokom tih godina nisu bile sasvim ruzicaste. Evo kako je Vilhelm Rihter, koji je neko vreme radio kao inzenjer u Srbiji, u knjizi pod naslovom „Prilike u Srbiji pod knezom Milosem do njegovog odstupanja 1839”, zivopisno, ali i drsko, opisao kragujevacke djake:
„U Kragujevcu se nalazi Licej, cija je podela na razrede pomalo smesna za Srbiju. Postoji razred matematike, retorike, poezije, itd. Svaki nastavnik dobija ovde neopozivu titulu profesora, cak se i gospodinu ucitelju crtanja ne odrice ova titula, zbog cega onda i skolska omladina dopusta sebi da se naziva studentima. U nastavi nema preterivanja, pa ostavlja onoj, i tako slobodno odrasloj omladini, jos dovoljno vremena za skitnju.
Medju ovim sinovima mudrosti primetio sam mnoge primerke slicne nasim staresinama nad slugama; oni imaju vise od dvadeset ili su na pocetku tridesetih godina zivota; kada ih uce logaritmovanju, znoje se kao medvedi, potom odlaze na usamljena mesta u sumama i poljima da nauce napamet ono sto kasnije i zapisati moraju i tako ga ne zaborave. Nada da ce kasnije dobiti i namestenje tera ih na ovu muku.”
Necemo pogresiti ako ponesto iz prethodnog citata pripisemo oholosti stranca u „evropskoj Turskoj”, kako je ovaj deo sveta tad nazivan. Ipak, i nasi ljudi koji su poslom pristizali u Srbiju cesto su bili neprijatno zateceni prilikama koje su vladale u nasem skolstvu.
Vrbov prut i akreditovani cinkaros
Kada je trazen rektor za kragujevacki Liceum, „popeciteljstvo prosvestenija” naslo se pred istim problemom kao i kad je trazilo nastavnika za Visoku skolu u Beogradu. Mesto su prvo ponudili direktoru karlovacke gimnazije Jakovu Gersicu, ali je ovaj to odbio pravdajuci se losim zdravljem, pa umesto sebe predlozio dva gimnazijska profesora, jednog advokata i jednog svrsenog studenta filozofije. Svu cetvoricu toliko je hvalio po sposobnostima, zrelosti, naravi i vladanju da se stice utisak da je najpre zeleo da samog sebe skine s liste kandidata. Na srecu, Atanasije Nikolic je taj poziv, posle izvesnih peripetija, prihvatio, ali po stizanju u Kragujevac nije bio ni najmanje zadovoljan onim sto je tamo zatekao.
On primecuje da licejci sa svojim profesorima redovno posecuju kafane, a da u bakalnicama imaju otvorene racune za likere i druge slicne napitke koji bas ne pristaju skolskoj omladini. Uvece se dugo zadrzavaju po gradu larmajuci i neobuzdano se veseleci, verovatno pod uticajem one robe koju su u radnjama na crtu uzimali. I odsustva s nastave bila su cesta, a zabelezena su i bekstva iz skole.
Dolazeci iz preka, Atanasije Nikolic odlucujuce je poboljsao nastavu, uveo proslavu skolske slave, prvi put obelezene na Savindan, 14. januara 1840. godine, obezbedio bolja nastavna sredstva, ucio djake crtanju i pevanju, pa cak priredjivao i pozorisne predstave a, takodje, doprineo i sistematizovanju upotrebe savremene, evropske metode vaspitavanja omladine. Ona je podrazumevala upotrebu prirucnog sredstva koje se u onovremenom zargonu opisno naziva i oplavak, ali je najsire poznato kao prut ili siba. Jasno, djaci su se s prutovima sretali i ranije, ali se tek u ovo vreme njihova upotreba podvodi pod pravilnik - bez obzira na to kako on moze nama danas da izgleda.
„Telesna kazna”, sto bese strucan naziv za udaranje prutovima, bila je najcesce koriscena kazna, podeljena po stepenima. Najlaksi stepen kazne podrazumevao bi nekoliko udaraca i nju bi svaki profesor, po svojoj pedagoskoj proceni, mogao sam da izvrsi. Laksa kazna od toga bilo je samo klecanje, sa ili bez kukuruza na podu. Tezi oblici „telesne kazne” podrazumevali su dvadeset i vise prutova upotrebljavanih u prisustvu ostalih ucenika istog razreda ili cak cele skole. Najtezi oblik kazne bio je zatvor i u gimnaziji je cak postojala posebna prostorija koja je sluzila kao prirucna kaznionica. Naravno, kazna zatvora nije iskljucivala i nestedljivu upotrebu pruta.
„Telesnoj kazni” podlegali su oni koji svoje izostanke nisu opravdali lekarskim uverenjem, kao i oni koji su izgovarali „bezsramne reci”. Takodje, oni koji su vikali, izlazili iz ucionice bez potrebe, pricali dok nastavnik predaje, u crkvi se lose ponasali, bezali iz skole...
Tako su dva ucenika koja su pobegla iz gimnazije i uputila se cak do Beograda, po povratku kaznjena sa po dvadeset prutova, naocigled svih ucenika i nastavnika. Zbog nekog drugog prestupa, sin jednog sovjetnika (clana vlade) kaznjen je s pet prutova. I kad je otac uputio zvanicno pismo direktoru pitajuci za razloge zbog kojih je njegov sin nagrabusio, dobio je isto toliko zvanican odgovor da je to uobicajena kazna za pocinjeno nedelo. Uz to, skrecuci roditelju paznju na blagost kojom je kazna sprovedena, direktor je dodao da je prut bio vrbov i tek jednu godinu star - sto ce reci mek i za kaznjenog djaka gotovo prijatan.
Medjutim, neke kazne otkrivaju i drugu stranu profesorske medalje. Naime, „telesnom kaznom” kaznjavani su ucenici koji se van skole skupljaju po stanovima i prave urote protiv svojih nastavnika. Oni koji jos i oruzje nose sa sobom kaznjavaju se „prvi put apsom, drugi put telesno i drugom klasom (ocenom) iz naravi”, a u trecem ponovljenom slucaju „izgnanjem iz skole”.
Ako je, dakle, bilo djaka koji su po stanovima pravili zavere protiv svojih nastavnika, a i onih koji su sa sobom nosili oruzje, ocigledno da su nastavnici imali dobar razlog da se brinu ne samo za vaspitanje svojih sticenika, vec i za sopstveno zdravlje.
Zato su nastavnici u ovo vreme trazili da se u skolu uvedu nadziritelji ili bedelusi koji bi im pruzili pomoc u odrzavanju discipline, izricanju i sprovodjenju kazni. Drugim recima, „bedelus” je bio skolski policajac u civilu. U svakom razredu nastavnici bi, takodje, birali cenzore, odnosno nekog od djaka koji bi u njihovom odsustvu nadgledao red i potom ih o svemu izvestavao. Drugim recima, „cenzor” je bio akreditovani skolski cinkaros.
Bundzije u Kragujevcu
Treba imati u vidu da je to bilo vreme kad je citava Srbija bila zahvacena nemirima. Djacima, opterecenim obimnim gradivom i razmahanom upotrebom prutova, nije trebalo mnogo da preuzmu pelcer tih drustvenih komesanja koja ce se, kako je to opisao istoricar Milen S. Nikolic, skolom rasiriti kao kuzna bolest.
Jedanaestog maja 1839. godine Kragujevac je zahvatila vojna pobuna. Za vreme tih nemira, nekoliko djaka „retorike” i trece „gramatikalne klase” dogovori se da jednog svog profesora „vezu i soldatima predadu”. Sta bi oni s njim cinili, odlucne i pustolovno raspolozene djake nije zanimalo. Ipak, kad su culi za njihove namere, ostali nastavnici posavetovali su ih da od toga odustanu i, za divno cudo, ovi ih u tome poslusase.
Ali, vec prvih dana juna skola se ponovo uskomesala jer su se djaci pozalili na jednog drugog nastavnika, zato sto im „obsirno ne tolkuje”, kao drugi profesori. Ko bi pomislio da su se djaci pobunili u zelji da bolje i vise uce, grdno bi se prevario posto je istraga otkrila iste one podstrekace kao i u maju, sad vec iskusne bundzije. Medju njima se istakao neki djak „retorike” koji je isao iz razreda u razred i ubedjivao djake „da je on njiov izbavitelj i da je on uprav na to rodjen da celo vospitanije drugi izgled dobije i da ij od robstva uciteljskoga spase”! Kao i prosli put, i sad je razum pobedio retoriku, pa se od bune opet odustalo.
Ali se nemiri vec u julu vracaju. I ovaj put podstrekaci bune su „retoricari”, vodje ranijih nereda koji se sad zale na nekog treceg profesora. Njegov greh je sto je za cenzora izabrao djaka koji ostale „retoricare” ne ljubi previse, te ih cesto i neopravdano prijavljuje i kleveta. Saveti da se od bune odustane, jer je skolska godina ionako pri kraju, sad se ne prihvataju i bundzije su spremne da protest proslede i ministarstvu! Jedan od kolovodja drzi vatreni govor kojim javno kritikuje profesora zbog izbora cenzora. Ostali profesori nemaju druge nego da pobunjenike kazne, ali se tad djaci solidarisu i odbijaju da izdrze kaznu - radilo se, naravno, o neizbeznim prutovima - nego traze da ih puste za Beograd, gde bi pravdu trazili u ministarstvu. Profesori se tad za pomoc obracaju nacelniku, ali ovaj odbija da uhapsi vodje pobunjenika, sasvim sigurno i pod pritiskom djaka i njihovih roditelja, pa pokusava da sve nekako izgladi. U medjuvremenu, profesor protiv koga je cela pobuna i podignuta ne sme da izadje iz svog doma, pa djake koji nisu zahvaceni nemirima poucava kod kuce. Kako skola ne radi zbog pobune, profesori na kraju ipak odlucuju da se obrate ministarstvu, ali tek ono ne zna sta da radi. Opet nekim cudom, sve se razresilo tako sto niko od djaka nije isteran iz skole dok su kolovodje pobune pristale da budu kaznjene s dvadeset ili petnaest prutova, vec prema revolucionarnim zaslugama.
Nemiri tu nisu prestali, vec se ponovo javljaju u januaru 1840. godine, kad djaci masovno beze iz skole jer im je nauka dozlogrdila za celi zivot. Slicno se dogadja i sledeceg januara, kad se zale na nastavu otkrivajuci na taj nacin i probleme u radu profesora koji im na casovima nista ne objasnjavaju, ljute se na svako pitanje, umesto predavanja daju beleske drugih djaka na prepisivanje, savetuju ih da uce napamet, ne pridrzavaju se rasporeda casova na koje dolaze kasno i odlaze rano, i tako dalje, i tako redom... Zvuci poznato? Posle neka neko kaze da se istorija ne ponavlja.
I ma kako ove djacke primedbe ubedljivo zvucale, sukob sa skolom zavrsio se na njihovu stetu - dvojica od njih isterana su iz skole, trojica su kaznjena s dvanaest, a ostali sa po sest udaraca prutom. Kad su u ministarstvu videli da je pobuna zaustavljena, umesali su se samo da bi okrivljenima dodelili jos po koji dan kazne zatvora, nesumnjivo u nameri da na njihov racun dokazu svoj ugled.
Lepi jaganjci dovitljivog profesora
Obicno se kaze - kakav nastavnik, takvi djaci. U slucaju nemira koji su zahvatili srpske skole pocetkom cetrdesetih godina devetnaestog veka, izgleda da bi bilo istinitije reci - kakvi djaci, takvi i nastavnici. Naravno, nastavnici nisu imali razloga da dizu bune protiv djaka, ali ce zato lako naci povod da zarate izmedju sebe koristeci kao oruzje teske optuzbe upucivane ministarstvu, lokalnim vlastima, sugradjanima, pa i sopstvenim djacima.
Prvi se na meti svojih kolega nasao rektor Liceja Atanasije Nikolic, optuzivan od nastavnika gimnazije da se prema njima ponasa ruzno i s prezrenjem. Tuzba upucena ministarstvu u julu 1840. godine zavrsavala se recima: „Ta dokle ce se vuk medju ovcama trpeti? Valjda donde, dok sve ne pokolje.”
Sledece godine sukobi medju profesorskim kadrom dozivljavaju vrhunac. U ministarstvo sa svih strana stizu uzajamne optuzbe. Na jednoj strani nasla su se dva gimnazijska profesora, na drugoj direktor s ostalim nastavnicima. Po ugledu na nepomirljivost koju su pokazali njihovi djaci, ni pobunjeni profesori nisu pristali da budu nadglasani voljom vecine, pa su nastavu drzali sami za sebe. U sve se umesao i tadasnji nadziritelj skole, ali izgleda da on sukob medju nastavnicima ne da nije smirio vec ga je jos dodatno i rasplamsao - zbog cega ga je na kraju direktor gimnazije i otpustio.
Dimitrije Isailovic, nekadasnji nastavnik Velike skole a sadasnji „nadziritelj sviju skola”, dobija zadatak da izvidi celu stvar. zapocinje rad u mucnoj atmosferi raspaljenih strasti. Tuzbe su stizale jedna drugu, a prljav ves profesora, ponekad i u bukvalnom smislu ovog izraza, poceo je da izlazi na videlo.
Iznosi se ceo zivot profesora. Pominjale su se tu pijanke u Trmbasu, ondasnjem kragujevackom izletistu, puske i gajde pri tome. Jedan je profesor, pisalo je u nekoj od tuzbi, imao citavo stado ovaca i jedan djak blagodejanac - stipendista, obicno dete siromasnih roditelja - bio mu je cobanin. Jednom ga je obukao „u izdrti gunj i obuo u izdrte opanke”, na glavu mu metnuo „vlasku subaru”, a u ruke cobanski stap i poslao ga s jaganjcima na pijac. On je istovremeno na pijac dosao kao kupac, pa svet nagovarao da kupuje one jaganjce ciji je bio vlasnik: „‘Ajdete, braco, lepi jaganjci u ovoga Bugarceta. Evo, ja cu prvi uzeti...” Jos je i glumio kako svoje jaganjce skupo placa. Direktor, opet prema tuzbi, ne dolazi uredno u skolu, vec i on pravi izlete u Trmbas.
Ipak, Isailovic se stavio na stranu direktora i njemu lojalnih nastavnika koje je podrzavalo i gradjanstvo Kragujevca. Predlozio je da se dvojici pobunjenih profesora da otkaz jer, dok su oni u skoli, nastava nece moci normalno da se odrzava, ali je preporucio i da se direktor kazni ukorom posto je aktivno ucestvovao u citavom profesorskom ratu. Isailoviceva odluka resila je spor, ali nije odrzala u zivotu prvu gimnaziju u Srbiji koja je, potresena i djackim i profesorskim nemirima, 17. septembra 1842. godine prestala s radom. Na svu srecu, samo za kratko vreme...
U svakom slucaju, prica o skolskoj disciplini, djackim pobunama i profesorskim ratovima u 19. veku moze da nam posluzi da onima kojima se sve vredno hvale nalazi samo u dalekoj proslosti pokazemo kako se nesto ipak jeste promenilo - makar posle mnogo godina.
Djordje Milosavljevic
link
Divlji istok u ucionicama
Svi smo vec shvatili koliko su skolski policajci neophodni svakoj skoli i skolskom dvoristu, ali nije mali broj onih koji ce progundjati da „nije to tako bilo u moje vreme”. Po legendama nasih starijih sugradjana, djaci nekadasnjih, sad pomalo zaboravljenih generacija bili su cisti dragulji - mirni kao bubice, pitomi poput jagnjadi, vredni kao mravi i pametni kao pcele.
Ostavljamo svakome na volju da ovim pricama poveruje ili ne, ali je zanimljivo pogledati sta o dogadjajima iz skolskih klupa pamti istorija
Krajem septembra 1830. godine pocela je s radom Velika skola u Beogradu i ne moze se reci kome je na njenom pocetku bilo teze, ucenicima ili profesoru - jer ova skola imala je samo jednog jedinog nastavnika, dotadasnjeg profesora Uciteljske skole u Somboru Dimitrija Isailovica.
Nije bilo bas tako planirano. U Beograd su pozvani i mnogi drugi skolovani Srbi iz preka, ali se ispostavilo da svi nisu bili spremni da predju Savu i stupe na onaj divlji istok, kakvim su zamisljali ondasnju Srbiju. Sa Isailovicem je tako iz Sombora krenuo i uceni Stefan Preradovic, ali se ovaj, kad je u Zemunu od izaslanika knjaza Milosa cuo sta ga sve u Srbiji ceka, ziv isprepadao, pa odlucio da ostane gde je i bio.
Tako je profesor Isailovic sam morao da vodi Veliku skolu, ali i da knjazevim sinovima Milanu i Mihailu privatno predaje francuski i nemacki jezik. Skola je zbog toga, nekad i po vise nedelja, ostajala bez svog jedinog nastavnika. Sigurno je da se ucenici zbog toga nisu mnogo sekirali, kao sto ih gubitak casova ni dan-
-danas previse ne rastuzi, ali je za cudjenje da je odsustvo profesora radovalo cak i roditelje. Oni su se, naime, bojali da se deca ne preuce i od knjiga pogube pamet, pa su ih rado zadrzavali kod kuce. Ovo je primilo tolike razmere da je zadatak da decu uteruje u skolu dobila - policija. Eto prvog dokaza da se, i u vreme samih pocetaka modernog skolstva u Srbiji, bez policije nije moglo.
Muke po sumama i poljima
Kad je u drugoj skolskoj godini Isailovic poslom sasvim presao kod knjaza u Pozarevac, skola je dobila novog nastavnika. Atanasije Teodorovic je od svog prethodnika nasledio stare probleme: odsustvo odgovarajucih prostorija i ucila, nesredjeno gradivo koje je sam predavao, pa i dvadeset djaka najrazlicitijih godina. Najstariji su imali osamnaest, najmladji dvanaest, a mladji od najmladjih bio je devetogodisnji Vladimir Jaksic, sin knjazevog aznadara (blagajnika) koji je sam cinio klasu (odeljenje) za sebe. U trecoj godini pojavljuje se i prvi los ucenik koga je istorija uspela da utefterise. na svoju srecu ostavsi bezimen, on je „zbog lenosti, slabi dusevni darovanija i razvracene naravi izgnan iz skole”.
Iako su oba nastavnika, komisije koje su njihov rad ispitivale, pa i sami djaci, uglas tvrdili da je sve u Velikoj skoli ama bas potaman, knjazu je sigurno bilo jasno da stvar ni izdaleka nije bila tako dobra. Posle tri godine rada, Velika skola nije srpskoj drzavi obrazovala preko potrebne cinovnike, vec je iza sebe ostavila samo nesvrsene djake glava prepunih svakojakog nesredjenog i mahom napamet naucenog znanja. Da li zbog toga ili zbog cega drugog, tek Velika skola preselila se u Kragujevac, gde je 1833. godine preimenovana u gimnaziju nastavljajuci rad s puno vise uspeha i u mnogo boljim uslovima. Pet godina kasnije, knjaz usvaja predlog „popecitelja prosvestenija” (ministra prosvete) Stefana Stefanovica Tenke „da se mesto ukinute Vojene skole, dosadasnja gimnazija na stepen Liceuma vozvisi”. Tu ce svrseni gimnazijalci moci da nastave skolovanje i iz njega ce se, po selidbi za Beograd 1841. godine, razviti univerzitet u Beogradu.
Uprkos svemu tome, ni prilike u Kragujevcu tokom tih godina nisu bile sasvim ruzicaste. Evo kako je Vilhelm Rihter, koji je neko vreme radio kao inzenjer u Srbiji, u knjizi pod naslovom „Prilike u Srbiji pod knezom Milosem do njegovog odstupanja 1839”, zivopisno, ali i drsko, opisao kragujevacke djake:
„U Kragujevcu se nalazi Licej, cija je podela na razrede pomalo smesna za Srbiju. Postoji razred matematike, retorike, poezije, itd. Svaki nastavnik dobija ovde neopozivu titulu profesora, cak se i gospodinu ucitelju crtanja ne odrice ova titula, zbog cega onda i skolska omladina dopusta sebi da se naziva studentima. U nastavi nema preterivanja, pa ostavlja onoj, i tako slobodno odrasloj omladini, jos dovoljno vremena za skitnju.
Medju ovim sinovima mudrosti primetio sam mnoge primerke slicne nasim staresinama nad slugama; oni imaju vise od dvadeset ili su na pocetku tridesetih godina zivota; kada ih uce logaritmovanju, znoje se kao medvedi, potom odlaze na usamljena mesta u sumama i poljima da nauce napamet ono sto kasnije i zapisati moraju i tako ga ne zaborave. Nada da ce kasnije dobiti i namestenje tera ih na ovu muku.”
Necemo pogresiti ako ponesto iz prethodnog citata pripisemo oholosti stranca u „evropskoj Turskoj”, kako je ovaj deo sveta tad nazivan. Ipak, i nasi ljudi koji su poslom pristizali u Srbiju cesto su bili neprijatno zateceni prilikama koje su vladale u nasem skolstvu.
Vrbov prut i akreditovani cinkaros
Kada je trazen rektor za kragujevacki Liceum, „popeciteljstvo prosvestenija” naslo se pred istim problemom kao i kad je trazilo nastavnika za Visoku skolu u Beogradu. Mesto su prvo ponudili direktoru karlovacke gimnazije Jakovu Gersicu, ali je ovaj to odbio pravdajuci se losim zdravljem, pa umesto sebe predlozio dva gimnazijska profesora, jednog advokata i jednog svrsenog studenta filozofije. Svu cetvoricu toliko je hvalio po sposobnostima, zrelosti, naravi i vladanju da se stice utisak da je najpre zeleo da samog sebe skine s liste kandidata. Na srecu, Atanasije Nikolic je taj poziv, posle izvesnih peripetija, prihvatio, ali po stizanju u Kragujevac nije bio ni najmanje zadovoljan onim sto je tamo zatekao.
On primecuje da licejci sa svojim profesorima redovno posecuju kafane, a da u bakalnicama imaju otvorene racune za likere i druge slicne napitke koji bas ne pristaju skolskoj omladini. Uvece se dugo zadrzavaju po gradu larmajuci i neobuzdano se veseleci, verovatno pod uticajem one robe koju su u radnjama na crtu uzimali. I odsustva s nastave bila su cesta, a zabelezena su i bekstva iz skole.
Dolazeci iz preka, Atanasije Nikolic odlucujuce je poboljsao nastavu, uveo proslavu skolske slave, prvi put obelezene na Savindan, 14. januara 1840. godine, obezbedio bolja nastavna sredstva, ucio djake crtanju i pevanju, pa cak priredjivao i pozorisne predstave a, takodje, doprineo i sistematizovanju upotrebe savremene, evropske metode vaspitavanja omladine. Ona je podrazumevala upotrebu prirucnog sredstva koje se u onovremenom zargonu opisno naziva i oplavak, ali je najsire poznato kao prut ili siba. Jasno, djaci su se s prutovima sretali i ranije, ali se tek u ovo vreme njihova upotreba podvodi pod pravilnik - bez obzira na to kako on moze nama danas da izgleda.
„Telesna kazna”, sto bese strucan naziv za udaranje prutovima, bila je najcesce koriscena kazna, podeljena po stepenima. Najlaksi stepen kazne podrazumevao bi nekoliko udaraca i nju bi svaki profesor, po svojoj pedagoskoj proceni, mogao sam da izvrsi. Laksa kazna od toga bilo je samo klecanje, sa ili bez kukuruza na podu. Tezi oblici „telesne kazne” podrazumevali su dvadeset i vise prutova upotrebljavanih u prisustvu ostalih ucenika istog razreda ili cak cele skole. Najtezi oblik kazne bio je zatvor i u gimnaziji je cak postojala posebna prostorija koja je sluzila kao prirucna kaznionica. Naravno, kazna zatvora nije iskljucivala i nestedljivu upotrebu pruta.
„Telesnoj kazni” podlegali su oni koji svoje izostanke nisu opravdali lekarskim uverenjem, kao i oni koji su izgovarali „bezsramne reci”. Takodje, oni koji su vikali, izlazili iz ucionice bez potrebe, pricali dok nastavnik predaje, u crkvi se lose ponasali, bezali iz skole...
Tako su dva ucenika koja su pobegla iz gimnazije i uputila se cak do Beograda, po povratku kaznjena sa po dvadeset prutova, naocigled svih ucenika i nastavnika. Zbog nekog drugog prestupa, sin jednog sovjetnika (clana vlade) kaznjen je s pet prutova. I kad je otac uputio zvanicno pismo direktoru pitajuci za razloge zbog kojih je njegov sin nagrabusio, dobio je isto toliko zvanican odgovor da je to uobicajena kazna za pocinjeno nedelo. Uz to, skrecuci roditelju paznju na blagost kojom je kazna sprovedena, direktor je dodao da je prut bio vrbov i tek jednu godinu star - sto ce reci mek i za kaznjenog djaka gotovo prijatan.
Medjutim, neke kazne otkrivaju i drugu stranu profesorske medalje. Naime, „telesnom kaznom” kaznjavani su ucenici koji se van skole skupljaju po stanovima i prave urote protiv svojih nastavnika. Oni koji jos i oruzje nose sa sobom kaznjavaju se „prvi put apsom, drugi put telesno i drugom klasom (ocenom) iz naravi”, a u trecem ponovljenom slucaju „izgnanjem iz skole”.
Ako je, dakle, bilo djaka koji su po stanovima pravili zavere protiv svojih nastavnika, a i onih koji su sa sobom nosili oruzje, ocigledno da su nastavnici imali dobar razlog da se brinu ne samo za vaspitanje svojih sticenika, vec i za sopstveno zdravlje.
Zato su nastavnici u ovo vreme trazili da se u skolu uvedu nadziritelji ili bedelusi koji bi im pruzili pomoc u odrzavanju discipline, izricanju i sprovodjenju kazni. Drugim recima, „bedelus” je bio skolski policajac u civilu. U svakom razredu nastavnici bi, takodje, birali cenzore, odnosno nekog od djaka koji bi u njihovom odsustvu nadgledao red i potom ih o svemu izvestavao. Drugim recima, „cenzor” je bio akreditovani skolski cinkaros.
Bundzije u Kragujevcu
Treba imati u vidu da je to bilo vreme kad je citava Srbija bila zahvacena nemirima. Djacima, opterecenim obimnim gradivom i razmahanom upotrebom prutova, nije trebalo mnogo da preuzmu pelcer tih drustvenih komesanja koja ce se, kako je to opisao istoricar Milen S. Nikolic, skolom rasiriti kao kuzna bolest.
Jedanaestog maja 1839. godine Kragujevac je zahvatila vojna pobuna. Za vreme tih nemira, nekoliko djaka „retorike” i trece „gramatikalne klase” dogovori se da jednog svog profesora „vezu i soldatima predadu”. Sta bi oni s njim cinili, odlucne i pustolovno raspolozene djake nije zanimalo. Ipak, kad su culi za njihove namere, ostali nastavnici posavetovali su ih da od toga odustanu i, za divno cudo, ovi ih u tome poslusase.
Ali, vec prvih dana juna skola se ponovo uskomesala jer su se djaci pozalili na jednog drugog nastavnika, zato sto im „obsirno ne tolkuje”, kao drugi profesori. Ko bi pomislio da su se djaci pobunili u zelji da bolje i vise uce, grdno bi se prevario posto je istraga otkrila iste one podstrekace kao i u maju, sad vec iskusne bundzije. Medju njima se istakao neki djak „retorike” koji je isao iz razreda u razred i ubedjivao djake „da je on njiov izbavitelj i da je on uprav na to rodjen da celo vospitanije drugi izgled dobije i da ij od robstva uciteljskoga spase”! Kao i prosli put, i sad je razum pobedio retoriku, pa se od bune opet odustalo.
Ali se nemiri vec u julu vracaju. I ovaj put podstrekaci bune su „retoricari”, vodje ranijih nereda koji se sad zale na nekog treceg profesora. Njegov greh je sto je za cenzora izabrao djaka koji ostale „retoricare” ne ljubi previse, te ih cesto i neopravdano prijavljuje i kleveta. Saveti da se od bune odustane, jer je skolska godina ionako pri kraju, sad se ne prihvataju i bundzije su spremne da protest proslede i ministarstvu! Jedan od kolovodja drzi vatreni govor kojim javno kritikuje profesora zbog izbora cenzora. Ostali profesori nemaju druge nego da pobunjenike kazne, ali se tad djaci solidarisu i odbijaju da izdrze kaznu - radilo se, naravno, o neizbeznim prutovima - nego traze da ih puste za Beograd, gde bi pravdu trazili u ministarstvu. Profesori se tad za pomoc obracaju nacelniku, ali ovaj odbija da uhapsi vodje pobunjenika, sasvim sigurno i pod pritiskom djaka i njihovih roditelja, pa pokusava da sve nekako izgladi. U medjuvremenu, profesor protiv koga je cela pobuna i podignuta ne sme da izadje iz svog doma, pa djake koji nisu zahvaceni nemirima poucava kod kuce. Kako skola ne radi zbog pobune, profesori na kraju ipak odlucuju da se obrate ministarstvu, ali tek ono ne zna sta da radi. Opet nekim cudom, sve se razresilo tako sto niko od djaka nije isteran iz skole dok su kolovodje pobune pristale da budu kaznjene s dvadeset ili petnaest prutova, vec prema revolucionarnim zaslugama.
Nemiri tu nisu prestali, vec se ponovo javljaju u januaru 1840. godine, kad djaci masovno beze iz skole jer im je nauka dozlogrdila za celi zivot. Slicno se dogadja i sledeceg januara, kad se zale na nastavu otkrivajuci na taj nacin i probleme u radu profesora koji im na casovima nista ne objasnjavaju, ljute se na svako pitanje, umesto predavanja daju beleske drugih djaka na prepisivanje, savetuju ih da uce napamet, ne pridrzavaju se rasporeda casova na koje dolaze kasno i odlaze rano, i tako dalje, i tako redom... Zvuci poznato? Posle neka neko kaze da se istorija ne ponavlja.
I ma kako ove djacke primedbe ubedljivo zvucale, sukob sa skolom zavrsio se na njihovu stetu - dvojica od njih isterana su iz skole, trojica su kaznjena s dvanaest, a ostali sa po sest udaraca prutom. Kad su u ministarstvu videli da je pobuna zaustavljena, umesali su se samo da bi okrivljenima dodelili jos po koji dan kazne zatvora, nesumnjivo u nameri da na njihov racun dokazu svoj ugled.
Lepi jaganjci dovitljivog profesora
Obicno se kaze - kakav nastavnik, takvi djaci. U slucaju nemira koji su zahvatili srpske skole pocetkom cetrdesetih godina devetnaestog veka, izgleda da bi bilo istinitije reci - kakvi djaci, takvi i nastavnici. Naravno, nastavnici nisu imali razloga da dizu bune protiv djaka, ali ce zato lako naci povod da zarate izmedju sebe koristeci kao oruzje teske optuzbe upucivane ministarstvu, lokalnim vlastima, sugradjanima, pa i sopstvenim djacima.
Prvi se na meti svojih kolega nasao rektor Liceja Atanasije Nikolic, optuzivan od nastavnika gimnazije da se prema njima ponasa ruzno i s prezrenjem. Tuzba upucena ministarstvu u julu 1840. godine zavrsavala se recima: „Ta dokle ce se vuk medju ovcama trpeti? Valjda donde, dok sve ne pokolje.”
Sledece godine sukobi medju profesorskim kadrom dozivljavaju vrhunac. U ministarstvo sa svih strana stizu uzajamne optuzbe. Na jednoj strani nasla su se dva gimnazijska profesora, na drugoj direktor s ostalim nastavnicima. Po ugledu na nepomirljivost koju su pokazali njihovi djaci, ni pobunjeni profesori nisu pristali da budu nadglasani voljom vecine, pa su nastavu drzali sami za sebe. U sve se umesao i tadasnji nadziritelj skole, ali izgleda da on sukob medju nastavnicima ne da nije smirio vec ga je jos dodatno i rasplamsao - zbog cega ga je na kraju direktor gimnazije i otpustio.
Dimitrije Isailovic, nekadasnji nastavnik Velike skole a sadasnji „nadziritelj sviju skola”, dobija zadatak da izvidi celu stvar. zapocinje rad u mucnoj atmosferi raspaljenih strasti. Tuzbe su stizale jedna drugu, a prljav ves profesora, ponekad i u bukvalnom smislu ovog izraza, poceo je da izlazi na videlo.
Iznosi se ceo zivot profesora. Pominjale su se tu pijanke u Trmbasu, ondasnjem kragujevackom izletistu, puske i gajde pri tome. Jedan je profesor, pisalo je u nekoj od tuzbi, imao citavo stado ovaca i jedan djak blagodejanac - stipendista, obicno dete siromasnih roditelja - bio mu je cobanin. Jednom ga je obukao „u izdrti gunj i obuo u izdrte opanke”, na glavu mu metnuo „vlasku subaru”, a u ruke cobanski stap i poslao ga s jaganjcima na pijac. On je istovremeno na pijac dosao kao kupac, pa svet nagovarao da kupuje one jaganjce ciji je bio vlasnik: „‘Ajdete, braco, lepi jaganjci u ovoga Bugarceta. Evo, ja cu prvi uzeti...” Jos je i glumio kako svoje jaganjce skupo placa. Direktor, opet prema tuzbi, ne dolazi uredno u skolu, vec i on pravi izlete u Trmbas.
Ipak, Isailovic se stavio na stranu direktora i njemu lojalnih nastavnika koje je podrzavalo i gradjanstvo Kragujevca. Predlozio je da se dvojici pobunjenih profesora da otkaz jer, dok su oni u skoli, nastava nece moci normalno da se odrzava, ali je preporucio i da se direktor kazni ukorom posto je aktivno ucestvovao u citavom profesorskom ratu. Isailoviceva odluka resila je spor, ali nije odrzala u zivotu prvu gimnaziju u Srbiji koja je, potresena i djackim i profesorskim nemirima, 17. septembra 1842. godine prestala s radom. Na svu srecu, samo za kratko vreme...
U svakom slucaju, prica o skolskoj disciplini, djackim pobunama i profesorskim ratovima u 19. veku moze da nam posluzi da onima kojima se sve vredno hvale nalazi samo u dalekoj proslosti pokazemo kako se nesto ipak jeste promenilo - makar posle mnogo godina.
Djordje Milosavljevic
link