Post by Emperor AAdmin on Dec 21, 2007 18:06:07 GMT -5
Rimski carevi iz nasih krajeva - Konstantin Veliki
Pobednik iz Naisa
Konstantin je bio sujeveran, ne previse obrazovan, ambiciozan i strastan covek koji se za hriscanstvo vezao postepeno. Postepeno se okruzio hriscanskim biskupima, dao posebne povlastice hriscanskoj crkvi (oslobadjanje od poreza, pravo sudjenja, darovi i drugo), gradio hriscanske hramove
Krajem 3. veka veliko Rimsko carstvo bilo je u krizi, kako politickoj, tako i duhovnoj. Bez obzira na sve napore velikih panonsko-ilirskih careva iz nasih krajeva, o kojima je „Zabavnik” vec pisao, poput Klaudija II Gotskog, Aurelijana, Proba, Dioklecijana, Maksimijana, Galerija, da se rimska proslost i slava obnove i da se paganstvo ojaca i pripremi za novi polet, sve je bilo uzaludno. Ljudi su se menjali, obicaji takodje. Stari bogovi nisu mogli ponovo da ozive. Hriscanstvo, nekada prezrena vera sirotinje, ribara, robova, osvajalo je svet. Njena moc lezala je u recima kao sto su „ljubav”, „saucesce”, „spasenje dusa nakon smrti”, „drugi svet”, „greh i stid”, „pokajanje”, „vera i nada”. Te reci, kao nauk raspetog Boga - Hristosa, osvajali su ljude. Bila je to nova osecajnost, novo shvatanje zivota i covecanstva koje stari, anticki Rim nije poznavao. Vise nista nije moglo zaustaviti hriscane i obnoviti paganske svetkovine koje su polako tonule u zaborav.
Jedan covek razumeo je da se vremena menjaju i da je prava politika ona koja ide u susret promenama. Taj covek zvao se Konstantin. Retki su ljudi, ako izuzmemo velike proroke i stvaraoce religija, koji su svojim odlukama dalekosezno uticali na istoriju i koji su sa toliko prava zapamceni po nadimku Veliki. Konstantinove odluke uticale su na dve cinjenice koje su imale dubok i dugorocan odjek u evropskoj i svetskoj istoriji: on je prihvatio hriscanstvo i bio prvi rimski car koji je postao hriscanin, on je, takodje, preselio glavni grad Rimskog carstva i osnovao novi grad koji ce jos hiljadu godina biti prestonica izmenjene Rimske imperije, Vizantije - Konstantinopolj (Carigrad).
Flavije Valerije Konstantin rodjen je u Naisu, danasnjem Nisu, oko 280. godine u oblasti Gornje Mezije koja se tada nazivala Podunavska Dakija (Dacia Ripensis). Njegov otac Konstancije Hlor vec je u to vreme imao visok polozaj u vojsci, blizak vrhovnim vladarima, koji su ga nesto kasnije, 293. godine, odredili za cezara i clana tetrarhije i istovremeno za zeta avgusta Maksimijana. Ozenivsi se Teodorom, Maksimijanovom usvojenom kcerkom, Konstancije je morao da se rastane od Konstantinove majke Jelene, za koju nije sigurno da li je bila njegova zakonita supruga. Ostala je prica da je Jelena bila kci vlasnika krcme u Naisu, gde ju je Konstancije i upoznao i gde mu je rodila sina.
Grad Nais zauzimao je sredisnji polozaj u Gornjoj Meziji. Lezao je na raskrsnici vaznih puteva koji su povezivali juzne (Skupi - Skopje, Ulpiana - Lipljan) sa severnim, podunavskim gradovima. Poreklo imena Naissus nije sa sigurnoscu utvrdjeno. Najduze se zadrzala pretpostavka da je ime grada keltskog porekla, nastalo prema imenu reke na cijim obalama lezi. U novije doba javile su se i teorije da je ime grada tracko ili ilirsko.
Konstantinov Nais
Vec pred kraj 1. veka u Naisu je svoj logor imala I kohorta Kilicana (cohors I Cilicum) koja je tu ostala do 134. godine, kada je prebacena na Dunav. U Geografiji Klaudija Ptolomeja, Naisus se pominje kao jedan od cetiri najveca grada u Dardaniji. U drugoj polovini 2. veka u naselju je okupljena i smestena prva dardanska kohorta (I Aurelia Dardanorum) kao teritorijalna milicija. Njeni pripadnici regrutovani su od mesnog stanovnistva, sto je bez sumnje doprinelo brzoj romanizaciji grada, kao i cele oblasti. Zabelezena su imena Kaja Julija Plata, vojnika prve kohorte Kilicana, Tiberija Klaudija Valerija, koji je bio sa Krita, Marka Aurelija Valensa iz legije IV Flavia, Marka Ulpija Martinusa iz legije VII Claudia i drugih.
U sledecim vekovima, sve do sredine 3. veka, Nais je postao steciste veterana i njihovih porodica, trgovaca i drugih doseljenika. U radionicama u gradu proizvodila se vojna oprema, odakle ce se oruzjem i vojnom tehnikom snabdevati jedinice rasporedjene duz granice Dunava. Negde u 2. veku grad dobija status municipia. Veruje se da je razvoj Naisa, vise nego u slucaju drugih gradova u nasim krajevima, bio posledica uspesne romanizacije mesnog stanovnistva, drugim recima da su Nais naseljavali vecinom domoroci trackog ili ilirskog porekla, a ne vojni veterani - doseljenici iz drugih krajeva Carstva. Zabelezena su ilirska imena Andia, Dasius, Plannius, Varanus, kao i jos brojnija tracka imena, poput Bitus, Bassus, Dizo, Coccaius i druga.
U 3. i 4. veku podaci o Naisu postaju sve brojniji. On je, pored Serd*ke (Sofije) i Pautalije (Custendil u Bugarskoj) najznacajnije mesto nove provincije - Mediteranske Dakije (Dacia Mediterranea). Najznacajniji dogadjaj povezan sa Naisom desio se 269. godine kada je u blizini grada car Klaudije II Gotski u velikoj bici razbio vojsku Gota i pobio 50.000 neprijatelja.
Na retkim spomenicima zabelezena su i imena nekih dekuriona - clanova uprave grada, poput Marka Aurelija Posidonija i Aurelija Bita, cija se zena zvala Kandida. Na jednom zrtveniku iz 221. godine posvecenom boginji Fortuni, ciji je kult bio dosta rasiren, zabelezeno je i ime svestenika iz Naisa - Aurelija Dekstera.
U Naisu je postojala i carska radionica dobrog srebrnog posudja, od kog su neki primerci sacuvani. Tako se na nekim tanjirima nalazi posveta avgustu Liciniju (verovatno iz 316. godine), sa recima Licini Auguste semper vincas („avguste Licinije, da uvek pobedjujes!”). Postoje i posude izradjene u cast drugih careva - Konstancija II, Gracijana, Teodosija I.
Zabelezeno je i da je Konstantin Veliki ovaj grad velicanstveno ukrasio. U njegovo doba grad je mogao da broji izmedju 10.000 i 20.000 stanovnika. Tada su verovatno izgradjene i terme, akvedukt, bazilike, forum, vile. Naselje se prostiralo na podrucju koje danas obuhvata turska tvrdjava i sirilo se prema jugu, do reke. U arheoloskim istrazivanjima u koritu reke Nisave nadjeno je vise dragocenih predmeta, poput bronzane glave cara Konstantina, statue boga Jupitera na prestolu, zenskog portreta od mermera... Nije poznato na koji nacin su ovi predmeti dospeli u reku, da li su u nju bili namerno baceni ili je to posledica poplava ili razaranja grada.
Istoricar Amijan Marcelin zabelezio je da je Nais „veoma bogat grad” (copiosum oppidum), koji je bio „vise puta opsedan, ali se nikada nije predao niti bio osvojen”.
U predgradju Naisa, na tri milje od grada, razvila se u Konstantinovo doba Mediana. U njoj su prilikom otkopavanja otkrivene lepo ukrasene vile, kao i drugi objekti, sa mozaicima na podovima. Gradjevine su podizane na sirem prostoru (preko 40 ha), na visokoj obali malo dalje od reke, u podnozju bregova, u blizini izvora termalnih voda (Niska banja).
Medijana je verovatno sluzila kao privremena rezidencija careva u 4. veku, ugodno odmoriste na njihovim cestim putovanjima kroz ove krajeve.
Konstantin postaje car
Nakon ocevog unapredjenja i odlaska na Zapad - u Galiju i Britaniju, decak Konstantin i dalje je boravio na dvoru vrhovnog avgusta Dioklecijana. Oca ce ponovo videti tek nakon vise od deset godina. Konstantin je rastao i obrazovao se na dvoru prateci cara na svim putovanjima i tako, iz blizine, ucio se vestini vladanja. kao mlad oficir ucestvovao je, uz cezara Galerija, u bitkama protiv Persijanaca (296-297) i pokazao izvanrednu darovitost vojskovodje, kao i izuzetnu snagu i hrabrost - odlike koje ce mu pomoci da se postepeno izdigne iznad svih buducih konkurenata za vlast.
Nakon proglasenja druge tetrarhije (303. godine), kada su Konstancije i Galerije izabrani za avguste, a kada je, neocekivano, Konstantin zaobidjen kao moguci cezar i naslednik prestola, vec bolesni Konstancije zatrazio je od Galerija da mu posalje sina na njegov dvor u Trijer na Rajni. Galerije je neko vreme oklevao, a kasniji dogadjaji verovatno su ga naveli da zazali sto je uopste pristao na Konstantinov odlazak. Desilo se to 306. godine, kada se vec raspirivala bitka oko vlasti izmedju nekoliko imperatora. Plaseci se zavere, Konstantin je bez odmora jurio preko Balkana ka dvoru svog oca ne zastajuci ni casa na postajama za zamenu konja.
Pricalo se da je na nekim postajama pobio sve rezervne konje kako bi usporio poteru. Nakon dolaska u Britaniju, istakao se u borbama protiv divljih Kelta. To mu je donelo dodatnu podrsku u legijama njegovog oca. I tako, kada je Konstancije Hlor umro 306. godine u Eburacumu (danas Edinburg), legionari su, ne cekajuci odluku drugog avgusta, za Konstancijevog naslednika proglasili Konstantina.
Od te, 306, godine, Konstantin ce sto macem, sto lukavstvom postepeno stvarati prostor da postane jedini, neprikosnoveni vladar Imperije. Za to mu je trebalo jos 18 godina. Borba za Dioklecijanovo nasledje medju brojnim avgustima i cezarima u godinama 306-313. licila je na slozenu drustvenu igru u kojoj su kombinovana diplomatska sredstva sklapanja saveza i koalicija, sa iznenadnim napadima i odvaznim ratovanjima po nacelu borbe na „sve ili nista”. kada je trebalo, Konstantin je znao da ceka, kao i da bude brz i krajnje odvazan. jednom bi se pokazao vladarski sirokogrud, spreman da prasta, da bi drugi put, u duhu svog vremena, donosio najsurovije odluke.
Tako se, 306. godine, nakon sto je vrhovni avgust Galerije odbio da ga prihvati kao suvladara avgusta, Konstantin zadovoljio i titulom mladjeg vladara - cezara. Kao i njegov otac, i Konstantin se, zarad politickog interesa, razveo od prve zene (Minervine) sa kojom je imao sina po imenu Krisp i ozenio sa Faustom, kcerkom bivseg avgusta Maksimijana.
Ipak, tast se pokazao kao nepouzdan saveznik. Nakon pogubljenja Maksimijana, Konstantin se odrekao svake veze sa porodicom i ideologijom „Herkula” (Maksiminom i Maksencijem) i nasao navodnu vezu svog oca sa jednim ranijim ilirskim carem - Klaudijem Gotskim (koji je mozda takodje bio poreklom iz okoline Naisusa). U tom razdoblju Konstantin se posebno posvetio verovanju u Apolona - Nepobedivo sunce (Sol Invictus), to jest, veri svog oca koja je bila omiljena i medju carevima druge polovine 3. veka, poput Klaudija Gotskog i Aurelijana.
Stari Milvijanski most preko Tibra u Rimu jos i danas postoji. Kod tog mosta zbio se jedan od onih legendarnih dogadjaja koji cine povest ranog hriscanstva. Bitka izmedju Konstantina i Maksencija odigrala se 28. oktobra 312. godine i to je prekretnica u Konstantinovoj borbi za potpunu vlast nad Carstvom. Konstantin je prethodno obezbedio savez sa avgustom Licinijem, koji je tada drzao vlast u Iliriku, obecavsi mu svoju sestru za zenu. Zatim je upao u Italiju, na celu male ali dobro obucene i opremljene vojske. Zauzeo je Torino (Avgusta Taurinorum) i Veronu, pobedio u vise sukoba Maksencijeve trupe i zatim krenuo na Rim. Bio je to smeo potez. Rim je bio dobro utvrdjen, ogroman, prakticno neosvojiv grad. Maksencije je raspolagao brojnim snagama.
Nekoliko prethodnih pokusaja zauzimanja Rima i rusenja uzurpatora Maksencija neslavno je proslo.
Konstantinov poznanik Laktancije je u svom delu „O smrti progonitelja Crkve” opisao da je uoci bitke, „Konstantinu javljeno u snu da pre nego sto navali na neprijatelja utisne u stitove svojih vojnika nebeski znak: grcka slova Hi i Ro, od grcke reci Hristos”. Kasnije se razvila i legenda da je Konstantin na nebu video znak krsta i poruku „sa ovim ces pobediti”.
Dok su Konstantinove trupe ispred zidina grada pokusavale da u manjim okrsajima izvuku neprijatelja, nesigurni Maksencije u gradu je pripremao proslavu godisnjice svog dolaska na presto. Narod se okupio na Hipodromu, a Maksencije je naredio da ovlasceni svestenici i magistrati zavire u svete prorocke knjige - Sibilske knjige - koje su koriscene samo u najkriticnijim trenucima u istoriji grada. U knjigama je procitana recenica da ce „toga dana poginuti neprijatelj Rima”. Ovo je ohrabrilo Maksencija i on je izasao izvan zidina da se pridruzi svojim trupama koje su se vec borile sa Konstantinovim legionarima. Kada su njegove trupe pocele da beze, Maksencije je pokusao da se vrati u grad. nastala je guzva na improvizovanom pontonskom mostu i on se, „bozjom pomoci”, prepolovio i Maksencije je nasao smrt u talasima Tibra. Tako je Konstantin trijumfalno osvojio Rim i Italiju.
Milanski edikt
Nakon pobede, Konstantin je objavio pomirenje i mir celom „svetu”. godine 313. u Mediolanumu (Milano) susrecu se dva preostala vladara - Konstantin i Licinije - i dogovaraju se o daljem savezu. Licinije se najzad zeni Konstantinovom sestrom Konstancom. Na istom sastanku dva vladara usvajaju cuvenu objavu - Milanski edikt o toleranciji svih vera, kada je hriscanska crkva najzad prihvacena kao ravnopravna sa ostalim religijama Carstva. U ediktu se kaze: „Mi avgusti, ja Konstantin i ja Licinije, srecno smo se sastali u Mediolanumu i dogovorili o svim onim stvarima koje su od koristi za drzavu. Treba dopustiti hriscanima i svim drugim da slobodno prigrle onu veru koju bi hteli... tako zahteva drzavni mir da smo mi slobodu veroispovesti i javnog bogosluzenja dali ne samo hriscanima nego i svim drugima... svako koji bi hteo hriscansku veru ispovedati to moze slobodno da cini, da mu niko u tome ne smeta i da ga ne uznemirava...” U sledecih sedam decenija hriscanstvo je u Rimskom carstvu uzivalo ravnopravnost, pa i prvenstvo pred drugim religijama, da bi 387. godine bilo proglaseno i za jedinu veru Imperije. Sledeci svog imperatora, „u Crkvu je pocela da se sliva masa”. Procenjuje se da je do Konstantinovog obracenja u hriscanstvo, u celoj Imperiji bilo najvise deset odsto stanovnika koji su se smatrali hriscanima. Od tada, broj hriscana stalno je rastao.
Konstantin je bio sujeveran, ne previse obrazovan, ambiciozan i strastan covek koji se za hriscanstvo vezao postepeno. Postepeno se okruzio hriscanskim biskupima, dao posebne povlastice hriscanskoj crkvi (oslobadjanje od poreza, pravo sudjenja, darovi i drugo), gradio hriscanske hramove.
Sve vise se udaljava od paganstva, do te mere da je tokom proslave svog jubileja (315. godine) odbio da se popne na Kapitol da bi prineo zrtve pred hramom Jupitera Najveceg i Najboljeg. Vec 319. godine, carska verska politika do te mere je promenjena da te godine Konstantin objavljuje edikt o postovanju paganskih vera - nesto sto se u ranijim vremenima podrazumevalo. Vremena su se zaista brzo menjala. Ipak, car i dalje vodi pomirljivu politiku prema paganima sve do trenutka kada pobedjuje konkurenta Licinija (323) i kada postaje jedini i neprikosnoveni vladar Imperije. Za jednog vladara na zemlji - jedna vera.
Hriscanstvo postaje drzavna vera
Pocevsi sa Konstantinom, drzava i crkva sve vise se prozimaju. Taj postupak traje kroz celi 4. vek, pa i kasnije. „Moze se bez ikakvog preterivanja reci da je obracenje cara Konstantina imalo za posledicu preokret veci od svih koje je Crkva ikada dozivela”.
Tako ni istorija Rimskog carstva u nasim krajevima nije vise ogranicena samo na price o carevima, naseljima i legijama, vec dobija i dodatne ucesnike: hriscanske biskupe, svece i jeretike. Od Konstantinovog vremena „hriscanstvo stvarno postaje sudbina sveta”.
U poslednjim godinama svoje vlasti, Konstantin je sve vise bio obuzet manijom velicine kao i osecanjem posebne misije, kao boziji predstavnik na zemlji. U tom razdoblju postaje i sve nepoverljiviji prema svojim najblizima, pa tako 326. godine naredjuje pogubljenje sina Krispa, kao i supruge Fauste.
Jednostavan i bez filozofskog obrazovanja, mesao se u hriscanske dogmatske sporove koji su pretili da dovedu u pitanje jedinstvo tek priznate vere. Konstantin je sazvao prvi „ekumenski” (opsti) crkveni sabor u Nikeji u leto 325. godine. Sabor ipak nije bio sasvim „ekumenski” jer je uglavnom okupio episkope iz istocnog dela Carstva, dok je sa zapada prisustvovalo tek nekoliko predstavnika, medju kojima i poslanici rimskog biskupa (pape). Vecina od oko 300 prisutnih episkopa, koje je podrzavao Konstantin u Nikeji se usprotivila Arijevom ucenju, proglasivsi ga za jeres. Arije je bio prognan u Ilirik, a njegovo ucenje osudjeno i spisi spaljeni. Utvrdjen je „simbol vere” iz Nikeje koji se i danas deklamuje po crkvama:
„Verujemo u jednog Boga, Oca, Svedrzitelja, tvorca svih vidljivih i nevidljivih stvari. I u jednoga Gospoda Isusa Hrista, Sina Bozijeg, Jednorodnog, od oca rodjenog, Boga od Boga, Svetlost od Svetlosti, Boga istinitog od Boga istinitog, rodjenog, ne stvorenog, jednosusnog sa Ocem...”
Verovatno je na snagu teoloskih stavova uticala i careva podrska, potpomognuta brojnoscu legionara koji su okruzivali sabor, kao i najava da ce episkopi koji se budu protivili misljenju Konstantina i saborske vecine biti smenjeni i proterani. Tako je, tek nekoliko decenija nakon sto je priznato i prihvaceno kao drzavna vera, hriscanstvo duboko zagazilo na stazu netolerancije i progona razlicitih misljenja i vera, sto ce biti pravac koga ce se sve cvrsce drzati i u narednim vekovima.
Poslednjih godina pred smrt, Konstantin je naredio gradnju ogromne crkve Svetih apostola u Carigradu, na jednom uzvisenju koje nadvisuje ceo grad. Naredio je da se nadju i u tu crkvu sahrane mosti svih 12 hriscanskih apostola, a u sredistu, izmedju apostola, predvideo je sopstveni grob: „Konstantin - jednak apostolima”, kako je voleo da ga oslovljavaju u poslednjim godinama zivota.
***
Ocena Konstantina kao coveka i njegove istorijske uloge veoma je protivrecna, cak i u redovima same hriscanske crkve. „Za istocno hriscanstvo Konstantin je i do danas ostao sveti zacetnik hriscanskog sveta, oruzje pobede svetlosti nad mrakom koja krunise podvig Mucenika. Zapad u ‘konstantinovskom svetu’ obicno vidi pocetak porobljavanja Crkve ili cak prvi ‘pad’ hriscanske crkve sa visina ranohriscanske slobode”.
Dusko Lopandic
link
Pobednik iz Naisa
Konstantin je bio sujeveran, ne previse obrazovan, ambiciozan i strastan covek koji se za hriscanstvo vezao postepeno. Postepeno se okruzio hriscanskim biskupima, dao posebne povlastice hriscanskoj crkvi (oslobadjanje od poreza, pravo sudjenja, darovi i drugo), gradio hriscanske hramove
Krajem 3. veka veliko Rimsko carstvo bilo je u krizi, kako politickoj, tako i duhovnoj. Bez obzira na sve napore velikih panonsko-ilirskih careva iz nasih krajeva, o kojima je „Zabavnik” vec pisao, poput Klaudija II Gotskog, Aurelijana, Proba, Dioklecijana, Maksimijana, Galerija, da se rimska proslost i slava obnove i da se paganstvo ojaca i pripremi za novi polet, sve je bilo uzaludno. Ljudi su se menjali, obicaji takodje. Stari bogovi nisu mogli ponovo da ozive. Hriscanstvo, nekada prezrena vera sirotinje, ribara, robova, osvajalo je svet. Njena moc lezala je u recima kao sto su „ljubav”, „saucesce”, „spasenje dusa nakon smrti”, „drugi svet”, „greh i stid”, „pokajanje”, „vera i nada”. Te reci, kao nauk raspetog Boga - Hristosa, osvajali su ljude. Bila je to nova osecajnost, novo shvatanje zivota i covecanstva koje stari, anticki Rim nije poznavao. Vise nista nije moglo zaustaviti hriscane i obnoviti paganske svetkovine koje su polako tonule u zaborav.
Jedan covek razumeo je da se vremena menjaju i da je prava politika ona koja ide u susret promenama. Taj covek zvao se Konstantin. Retki su ljudi, ako izuzmemo velike proroke i stvaraoce religija, koji su svojim odlukama dalekosezno uticali na istoriju i koji su sa toliko prava zapamceni po nadimku Veliki. Konstantinove odluke uticale su na dve cinjenice koje su imale dubok i dugorocan odjek u evropskoj i svetskoj istoriji: on je prihvatio hriscanstvo i bio prvi rimski car koji je postao hriscanin, on je, takodje, preselio glavni grad Rimskog carstva i osnovao novi grad koji ce jos hiljadu godina biti prestonica izmenjene Rimske imperije, Vizantije - Konstantinopolj (Carigrad).
Flavije Valerije Konstantin rodjen je u Naisu, danasnjem Nisu, oko 280. godine u oblasti Gornje Mezije koja se tada nazivala Podunavska Dakija (Dacia Ripensis). Njegov otac Konstancije Hlor vec je u to vreme imao visok polozaj u vojsci, blizak vrhovnim vladarima, koji su ga nesto kasnije, 293. godine, odredili za cezara i clana tetrarhije i istovremeno za zeta avgusta Maksimijana. Ozenivsi se Teodorom, Maksimijanovom usvojenom kcerkom, Konstancije je morao da se rastane od Konstantinove majke Jelene, za koju nije sigurno da li je bila njegova zakonita supruga. Ostala je prica da je Jelena bila kci vlasnika krcme u Naisu, gde ju je Konstancije i upoznao i gde mu je rodila sina.
Grad Nais zauzimao je sredisnji polozaj u Gornjoj Meziji. Lezao je na raskrsnici vaznih puteva koji su povezivali juzne (Skupi - Skopje, Ulpiana - Lipljan) sa severnim, podunavskim gradovima. Poreklo imena Naissus nije sa sigurnoscu utvrdjeno. Najduze se zadrzala pretpostavka da je ime grada keltskog porekla, nastalo prema imenu reke na cijim obalama lezi. U novije doba javile su se i teorije da je ime grada tracko ili ilirsko.
Konstantinov Nais
Vec pred kraj 1. veka u Naisu je svoj logor imala I kohorta Kilicana (cohors I Cilicum) koja je tu ostala do 134. godine, kada je prebacena na Dunav. U Geografiji Klaudija Ptolomeja, Naisus se pominje kao jedan od cetiri najveca grada u Dardaniji. U drugoj polovini 2. veka u naselju je okupljena i smestena prva dardanska kohorta (I Aurelia Dardanorum) kao teritorijalna milicija. Njeni pripadnici regrutovani su od mesnog stanovnistva, sto je bez sumnje doprinelo brzoj romanizaciji grada, kao i cele oblasti. Zabelezena su imena Kaja Julija Plata, vojnika prve kohorte Kilicana, Tiberija Klaudija Valerija, koji je bio sa Krita, Marka Aurelija Valensa iz legije IV Flavia, Marka Ulpija Martinusa iz legije VII Claudia i drugih.
U sledecim vekovima, sve do sredine 3. veka, Nais je postao steciste veterana i njihovih porodica, trgovaca i drugih doseljenika. U radionicama u gradu proizvodila se vojna oprema, odakle ce se oruzjem i vojnom tehnikom snabdevati jedinice rasporedjene duz granice Dunava. Negde u 2. veku grad dobija status municipia. Veruje se da je razvoj Naisa, vise nego u slucaju drugih gradova u nasim krajevima, bio posledica uspesne romanizacije mesnog stanovnistva, drugim recima da su Nais naseljavali vecinom domoroci trackog ili ilirskog porekla, a ne vojni veterani - doseljenici iz drugih krajeva Carstva. Zabelezena su ilirska imena Andia, Dasius, Plannius, Varanus, kao i jos brojnija tracka imena, poput Bitus, Bassus, Dizo, Coccaius i druga.
U 3. i 4. veku podaci o Naisu postaju sve brojniji. On je, pored Serd*ke (Sofije) i Pautalije (Custendil u Bugarskoj) najznacajnije mesto nove provincije - Mediteranske Dakije (Dacia Mediterranea). Najznacajniji dogadjaj povezan sa Naisom desio se 269. godine kada je u blizini grada car Klaudije II Gotski u velikoj bici razbio vojsku Gota i pobio 50.000 neprijatelja.
Na retkim spomenicima zabelezena su i imena nekih dekuriona - clanova uprave grada, poput Marka Aurelija Posidonija i Aurelija Bita, cija se zena zvala Kandida. Na jednom zrtveniku iz 221. godine posvecenom boginji Fortuni, ciji je kult bio dosta rasiren, zabelezeno je i ime svestenika iz Naisa - Aurelija Dekstera.
U Naisu je postojala i carska radionica dobrog srebrnog posudja, od kog su neki primerci sacuvani. Tako se na nekim tanjirima nalazi posveta avgustu Liciniju (verovatno iz 316. godine), sa recima Licini Auguste semper vincas („avguste Licinije, da uvek pobedjujes!”). Postoje i posude izradjene u cast drugih careva - Konstancija II, Gracijana, Teodosija I.
Zabelezeno je i da je Konstantin Veliki ovaj grad velicanstveno ukrasio. U njegovo doba grad je mogao da broji izmedju 10.000 i 20.000 stanovnika. Tada su verovatno izgradjene i terme, akvedukt, bazilike, forum, vile. Naselje se prostiralo na podrucju koje danas obuhvata turska tvrdjava i sirilo se prema jugu, do reke. U arheoloskim istrazivanjima u koritu reke Nisave nadjeno je vise dragocenih predmeta, poput bronzane glave cara Konstantina, statue boga Jupitera na prestolu, zenskog portreta od mermera... Nije poznato na koji nacin su ovi predmeti dospeli u reku, da li su u nju bili namerno baceni ili je to posledica poplava ili razaranja grada.
Istoricar Amijan Marcelin zabelezio je da je Nais „veoma bogat grad” (copiosum oppidum), koji je bio „vise puta opsedan, ali se nikada nije predao niti bio osvojen”.
U predgradju Naisa, na tri milje od grada, razvila se u Konstantinovo doba Mediana. U njoj su prilikom otkopavanja otkrivene lepo ukrasene vile, kao i drugi objekti, sa mozaicima na podovima. Gradjevine su podizane na sirem prostoru (preko 40 ha), na visokoj obali malo dalje od reke, u podnozju bregova, u blizini izvora termalnih voda (Niska banja).
Medijana je verovatno sluzila kao privremena rezidencija careva u 4. veku, ugodno odmoriste na njihovim cestim putovanjima kroz ove krajeve.
Konstantin postaje car
Nakon ocevog unapredjenja i odlaska na Zapad - u Galiju i Britaniju, decak Konstantin i dalje je boravio na dvoru vrhovnog avgusta Dioklecijana. Oca ce ponovo videti tek nakon vise od deset godina. Konstantin je rastao i obrazovao se na dvoru prateci cara na svim putovanjima i tako, iz blizine, ucio se vestini vladanja. kao mlad oficir ucestvovao je, uz cezara Galerija, u bitkama protiv Persijanaca (296-297) i pokazao izvanrednu darovitost vojskovodje, kao i izuzetnu snagu i hrabrost - odlike koje ce mu pomoci da se postepeno izdigne iznad svih buducih konkurenata za vlast.
Nakon proglasenja druge tetrarhije (303. godine), kada su Konstancije i Galerije izabrani za avguste, a kada je, neocekivano, Konstantin zaobidjen kao moguci cezar i naslednik prestola, vec bolesni Konstancije zatrazio je od Galerija da mu posalje sina na njegov dvor u Trijer na Rajni. Galerije je neko vreme oklevao, a kasniji dogadjaji verovatno su ga naveli da zazali sto je uopste pristao na Konstantinov odlazak. Desilo se to 306. godine, kada se vec raspirivala bitka oko vlasti izmedju nekoliko imperatora. Plaseci se zavere, Konstantin je bez odmora jurio preko Balkana ka dvoru svog oca ne zastajuci ni casa na postajama za zamenu konja.
Pricalo se da je na nekim postajama pobio sve rezervne konje kako bi usporio poteru. Nakon dolaska u Britaniju, istakao se u borbama protiv divljih Kelta. To mu je donelo dodatnu podrsku u legijama njegovog oca. I tako, kada je Konstancije Hlor umro 306. godine u Eburacumu (danas Edinburg), legionari su, ne cekajuci odluku drugog avgusta, za Konstancijevog naslednika proglasili Konstantina.
Od te, 306, godine, Konstantin ce sto macem, sto lukavstvom postepeno stvarati prostor da postane jedini, neprikosnoveni vladar Imperije. Za to mu je trebalo jos 18 godina. Borba za Dioklecijanovo nasledje medju brojnim avgustima i cezarima u godinama 306-313. licila je na slozenu drustvenu igru u kojoj su kombinovana diplomatska sredstva sklapanja saveza i koalicija, sa iznenadnim napadima i odvaznim ratovanjima po nacelu borbe na „sve ili nista”. kada je trebalo, Konstantin je znao da ceka, kao i da bude brz i krajnje odvazan. jednom bi se pokazao vladarski sirokogrud, spreman da prasta, da bi drugi put, u duhu svog vremena, donosio najsurovije odluke.
Tako se, 306. godine, nakon sto je vrhovni avgust Galerije odbio da ga prihvati kao suvladara avgusta, Konstantin zadovoljio i titulom mladjeg vladara - cezara. Kao i njegov otac, i Konstantin se, zarad politickog interesa, razveo od prve zene (Minervine) sa kojom je imao sina po imenu Krisp i ozenio sa Faustom, kcerkom bivseg avgusta Maksimijana.
Ipak, tast se pokazao kao nepouzdan saveznik. Nakon pogubljenja Maksimijana, Konstantin se odrekao svake veze sa porodicom i ideologijom „Herkula” (Maksiminom i Maksencijem) i nasao navodnu vezu svog oca sa jednim ranijim ilirskim carem - Klaudijem Gotskim (koji je mozda takodje bio poreklom iz okoline Naisusa). U tom razdoblju Konstantin se posebno posvetio verovanju u Apolona - Nepobedivo sunce (Sol Invictus), to jest, veri svog oca koja je bila omiljena i medju carevima druge polovine 3. veka, poput Klaudija Gotskog i Aurelijana.
Stari Milvijanski most preko Tibra u Rimu jos i danas postoji. Kod tog mosta zbio se jedan od onih legendarnih dogadjaja koji cine povest ranog hriscanstva. Bitka izmedju Konstantina i Maksencija odigrala se 28. oktobra 312. godine i to je prekretnica u Konstantinovoj borbi za potpunu vlast nad Carstvom. Konstantin je prethodno obezbedio savez sa avgustom Licinijem, koji je tada drzao vlast u Iliriku, obecavsi mu svoju sestru za zenu. Zatim je upao u Italiju, na celu male ali dobro obucene i opremljene vojske. Zauzeo je Torino (Avgusta Taurinorum) i Veronu, pobedio u vise sukoba Maksencijeve trupe i zatim krenuo na Rim. Bio je to smeo potez. Rim je bio dobro utvrdjen, ogroman, prakticno neosvojiv grad. Maksencije je raspolagao brojnim snagama.
Nekoliko prethodnih pokusaja zauzimanja Rima i rusenja uzurpatora Maksencija neslavno je proslo.
Konstantinov poznanik Laktancije je u svom delu „O smrti progonitelja Crkve” opisao da je uoci bitke, „Konstantinu javljeno u snu da pre nego sto navali na neprijatelja utisne u stitove svojih vojnika nebeski znak: grcka slova Hi i Ro, od grcke reci Hristos”. Kasnije se razvila i legenda da je Konstantin na nebu video znak krsta i poruku „sa ovim ces pobediti”.
Dok su Konstantinove trupe ispred zidina grada pokusavale da u manjim okrsajima izvuku neprijatelja, nesigurni Maksencije u gradu je pripremao proslavu godisnjice svog dolaska na presto. Narod se okupio na Hipodromu, a Maksencije je naredio da ovlasceni svestenici i magistrati zavire u svete prorocke knjige - Sibilske knjige - koje su koriscene samo u najkriticnijim trenucima u istoriji grada. U knjigama je procitana recenica da ce „toga dana poginuti neprijatelj Rima”. Ovo je ohrabrilo Maksencija i on je izasao izvan zidina da se pridruzi svojim trupama koje su se vec borile sa Konstantinovim legionarima. Kada su njegove trupe pocele da beze, Maksencije je pokusao da se vrati u grad. nastala je guzva na improvizovanom pontonskom mostu i on se, „bozjom pomoci”, prepolovio i Maksencije je nasao smrt u talasima Tibra. Tako je Konstantin trijumfalno osvojio Rim i Italiju.
Milanski edikt
Nakon pobede, Konstantin je objavio pomirenje i mir celom „svetu”. godine 313. u Mediolanumu (Milano) susrecu se dva preostala vladara - Konstantin i Licinije - i dogovaraju se o daljem savezu. Licinije se najzad zeni Konstantinovom sestrom Konstancom. Na istom sastanku dva vladara usvajaju cuvenu objavu - Milanski edikt o toleranciji svih vera, kada je hriscanska crkva najzad prihvacena kao ravnopravna sa ostalim religijama Carstva. U ediktu se kaze: „Mi avgusti, ja Konstantin i ja Licinije, srecno smo se sastali u Mediolanumu i dogovorili o svim onim stvarima koje su od koristi za drzavu. Treba dopustiti hriscanima i svim drugim da slobodno prigrle onu veru koju bi hteli... tako zahteva drzavni mir da smo mi slobodu veroispovesti i javnog bogosluzenja dali ne samo hriscanima nego i svim drugima... svako koji bi hteo hriscansku veru ispovedati to moze slobodno da cini, da mu niko u tome ne smeta i da ga ne uznemirava...” U sledecih sedam decenija hriscanstvo je u Rimskom carstvu uzivalo ravnopravnost, pa i prvenstvo pred drugim religijama, da bi 387. godine bilo proglaseno i za jedinu veru Imperije. Sledeci svog imperatora, „u Crkvu je pocela da se sliva masa”. Procenjuje se da je do Konstantinovog obracenja u hriscanstvo, u celoj Imperiji bilo najvise deset odsto stanovnika koji su se smatrali hriscanima. Od tada, broj hriscana stalno je rastao.
Konstantin je bio sujeveran, ne previse obrazovan, ambiciozan i strastan covek koji se za hriscanstvo vezao postepeno. Postepeno se okruzio hriscanskim biskupima, dao posebne povlastice hriscanskoj crkvi (oslobadjanje od poreza, pravo sudjenja, darovi i drugo), gradio hriscanske hramove.
Sve vise se udaljava od paganstva, do te mere da je tokom proslave svog jubileja (315. godine) odbio da se popne na Kapitol da bi prineo zrtve pred hramom Jupitera Najveceg i Najboljeg. Vec 319. godine, carska verska politika do te mere je promenjena da te godine Konstantin objavljuje edikt o postovanju paganskih vera - nesto sto se u ranijim vremenima podrazumevalo. Vremena su se zaista brzo menjala. Ipak, car i dalje vodi pomirljivu politiku prema paganima sve do trenutka kada pobedjuje konkurenta Licinija (323) i kada postaje jedini i neprikosnoveni vladar Imperije. Za jednog vladara na zemlji - jedna vera.
Hriscanstvo postaje drzavna vera
Pocevsi sa Konstantinom, drzava i crkva sve vise se prozimaju. Taj postupak traje kroz celi 4. vek, pa i kasnije. „Moze se bez ikakvog preterivanja reci da je obracenje cara Konstantina imalo za posledicu preokret veci od svih koje je Crkva ikada dozivela”.
Tako ni istorija Rimskog carstva u nasim krajevima nije vise ogranicena samo na price o carevima, naseljima i legijama, vec dobija i dodatne ucesnike: hriscanske biskupe, svece i jeretike. Od Konstantinovog vremena „hriscanstvo stvarno postaje sudbina sveta”.
U poslednjim godinama svoje vlasti, Konstantin je sve vise bio obuzet manijom velicine kao i osecanjem posebne misije, kao boziji predstavnik na zemlji. U tom razdoblju postaje i sve nepoverljiviji prema svojim najblizima, pa tako 326. godine naredjuje pogubljenje sina Krispa, kao i supruge Fauste.
Jednostavan i bez filozofskog obrazovanja, mesao se u hriscanske dogmatske sporove koji su pretili da dovedu u pitanje jedinstvo tek priznate vere. Konstantin je sazvao prvi „ekumenski” (opsti) crkveni sabor u Nikeji u leto 325. godine. Sabor ipak nije bio sasvim „ekumenski” jer je uglavnom okupio episkope iz istocnog dela Carstva, dok je sa zapada prisustvovalo tek nekoliko predstavnika, medju kojima i poslanici rimskog biskupa (pape). Vecina od oko 300 prisutnih episkopa, koje je podrzavao Konstantin u Nikeji se usprotivila Arijevom ucenju, proglasivsi ga za jeres. Arije je bio prognan u Ilirik, a njegovo ucenje osudjeno i spisi spaljeni. Utvrdjen je „simbol vere” iz Nikeje koji se i danas deklamuje po crkvama:
„Verujemo u jednog Boga, Oca, Svedrzitelja, tvorca svih vidljivih i nevidljivih stvari. I u jednoga Gospoda Isusa Hrista, Sina Bozijeg, Jednorodnog, od oca rodjenog, Boga od Boga, Svetlost od Svetlosti, Boga istinitog od Boga istinitog, rodjenog, ne stvorenog, jednosusnog sa Ocem...”
Verovatno je na snagu teoloskih stavova uticala i careva podrska, potpomognuta brojnoscu legionara koji su okruzivali sabor, kao i najava da ce episkopi koji se budu protivili misljenju Konstantina i saborske vecine biti smenjeni i proterani. Tako je, tek nekoliko decenija nakon sto je priznato i prihvaceno kao drzavna vera, hriscanstvo duboko zagazilo na stazu netolerancije i progona razlicitih misljenja i vera, sto ce biti pravac koga ce se sve cvrsce drzati i u narednim vekovima.
Poslednjih godina pred smrt, Konstantin je naredio gradnju ogromne crkve Svetih apostola u Carigradu, na jednom uzvisenju koje nadvisuje ceo grad. Naredio je da se nadju i u tu crkvu sahrane mosti svih 12 hriscanskih apostola, a u sredistu, izmedju apostola, predvideo je sopstveni grob: „Konstantin - jednak apostolima”, kako je voleo da ga oslovljavaju u poslednjim godinama zivota.
***
Ocena Konstantina kao coveka i njegove istorijske uloge veoma je protivrecna, cak i u redovima same hriscanske crkve. „Za istocno hriscanstvo Konstantin je i do danas ostao sveti zacetnik hriscanskog sveta, oruzje pobede svetlosti nad mrakom koja krunise podvig Mucenika. Zapad u ‘konstantinovskom svetu’ obicno vidi pocetak porobljavanja Crkve ili cak prvi ‘pad’ hriscanske crkve sa visina ranohriscanske slobode”.
Dusko Lopandic
link