Post by Emperor AAdmin on Dec 21, 2007 18:10:01 GMT -5
Vizantijske price
Car koji je mastao o nemogucem
Tocak istorije ne moze se okrenuti unazad. Oni koji su verovali da je to moguce tragicno su zavrsili. Jedan od njih bio je i vizantijski car Andronik I Komnin.
Drugu polovinu 12. veka u Vizantiji su na poseban nacin obelezili carevi Manojlo I (1143-1180) i Andronik I (1183-1185) Komnini. Rec je o bliskim rodjacima, braci od strica, unucima Aleksija I Komnina (1081-1118). Prvi je bio sin cara Jovana II (1118-1143), a drugi sin Jovanovog mladjeg brata Isaka Komnina. Rodjeni su iste, 1118, godine, ali su njihove politicke karijere bile sasvim drugacije. Dok je Manojlo postao vasilevs u dvadesetpetoj godini i carevao je bezmalo cetiri decenije, Andronik se popeo na vizantijski presto kao sezdesetpetogodisnjak i vladao je samo dve godine.
U sacuvanim izvorima Andronik Komnin opisan je kao ugladjeni plemic, visokog stasa i herkulske snage, koji je u potpunu ravnotezu doveo svoju fizicku bodrost i raskosne umne sposobnosti. Savremeni vizantijski pisac Nikita Honijat, koji ga je licno poznavao, u svom istorijskom delu donosi slikovit portret otmenog plemica. Andronik je prikazan u dugackoj ljubicastoj haljini, sa siljastom kapom na glavi, kako prefinjenim i lakim pokretom gladi svoju kovrdzavu bradu. Svestan svoje nadarenosti i posebnosti, koje su mu ulivale veliko samopouzdanje, on je prema ostalima zauzimao nadmocan i nadmen stav. Buduci da je bio vedrog duha i vrcav, pa i zajedljiv, voleo je da uz lak podsmeh zbija sale na racun drugih. Medjutim, manje je voleo da trpi zaoke koje su drugi upucivali njemu, sto je, naravno, kazivalo o Andronikovoj sujeti.
Ovaj neustrasivi ratnik koga su vojnici obozavali, istovremeno je bio i uzor mladim carigradskim kicosima i istinski predstavnik mode u vizantijskoj prestonici druge polovine 12. stoleca. U zelji da naglasi koliko je Andronik Komnin fizickim izgledom, istancanog ponasanja i sjajnim obrazovanjem odskakao od ostalih, jedan savremeni pisac upotrebio je grubu stilsku figuru istakavsi da u poredjenju s njim drugi ljudi izgledaju kao marva.
Izvanredne recitosti i britak na jeziku, on je bio nadmocan i ubedljiv u raspravama, pa su svi, svesni da mu se ne mogu ravnopravno suprotstaviti, izbegavali sporenje s njim. Uz pobrojane osobine isli su i opsenarstvo i prevrtljivost, pa je Andronik Komnin, ne bez razloga, uporedjivan sa Protejom, morskim bogom starih Grka, koji je, s jedne strane, imao dar proricanja a, s druge sposobnost da se pretvara u sve moguce oblike. Nije izostalo ni poredjenje sa kameleonom, toliko koriscenom, pa mozemo reci i vanvremenskom metaforom, koja je nemilosrdna u svojoj jednostavnosti. Uz to, bio je i izvanredan glumac koji se munjevito prilagodjavao svakoj prilici. Tako se jednom u zelji da se posle nekog teskog ogresenja umilostivi Manojlu I, skruseno pojavio u carskoj palati Vlaherna noseci oko sebe ogroman gvozdeni lanac.
Prisao je vasilevsu i, u prisustvu mnogobrojnih dvorana, bacio se nicice gorko ridajuci i zatrazio oprostaj. Zaprepasceni i prilicno pometeni car nije odoleo ovakvom pokajnickom prizoru i presao je preko jos jednog u nizu srodnikovih grehova. Andronik Komnin uspevao je da ostane hladnokrvan i pribran i u trenucima kada se cinilo da izlaza nema, po cemu je nadmasivao i Manojla I Komnina.
Nekoliko decenija ovaj covek nemirnog duha, neizmerne ambicije i samopouzdanja - uz to i nepopravljivi zenskaros - ispunjavao je prestonicu na Bosforu svojim pustolovinama i skandalima. Jednostavno, radilo se o aristokrati koji iako ne pleni svakoga, a ono bar nikog ne ostavlja ravnodusnim. O njegovim ljubavnim pustolovinama, u koje spadaju i neke s bliskim rodjakama iz doma Komnina, ispredale su se citave price. I pored Andronikovih poroka pisci toga doba bili su mu naklonjeni, a vlastita zena ga je obozavala i prastala mu sva neverstva. Cak mu je i car Manojlo I Komnin, koji je inace zazirao od ambicija svog brata od strica, u vise navrata oprostio neke nepromisljene postupke. I pored svega Andronikova popularnost medju vizantijskim stanovnistvom bila je potpuna.
U pregledima vizantijske istorije moze se sresti i ovakva recenica: „Njegov (Andronikov) zivot pravi je avanturisticki roman.” Zanimljivo je napomenuti, danas posebno stoga sto postoji vremenski razmak, kako su marksisticki istoricari pisali o ovom darovitom, ali i nestalnom plemicu. Tako sam Karl Marks oslikava Andronika kao „genijalnog coveka u kome su se spojili Alkibijad, Neron i Vizantinac… Princ, pustolov, hrabar, podao, lukav, veroloman, neobicno snazan.”
Bekstvo iz tamnice
Da se podsetimo, Alkibijad je bio atinski vojskovodja i drzavnik, Periklov naslednik, veoma darovit, sjajan govornik, ali i demagog. Uveo je Atinu u novi rat protiv Sparte, koji se pokazao kobnim po Atinu, potom, kada su ga smenili, prisao je Spartancima i pomogao im da nanesu tezak poraz Atini, zatim je cak uvukao Persiju u rat protiv Atine, da bi se, naposletku, izmirio sa Atinjanima, ali u trenutku kada Atina nije bila u stanju da promeni svoj tezak polozaj. Naposletku, na nagovor Spartanaca, ubili su ga Persijanci. S druge strane, dobro je znano da je rimski car Neron bio neuravnotezen i goropadan, i da se njegova vladavina pretvorila u najgoru tiraniju.
Andronik Komnin bio je satkan od protivrecnosti, pa solunski mitropolit Evstatije belezi da se o njemu moglo govoriti sa najvecim divljenjem, ali i sa najvecim gnusanjem, u zavisnosti od toga na koju se njegovu osobinu u datom trenutku mislilo. Upravo zbog takvih oprecnih osobina dogadjalo se da su se u njegovoj politickoj karijeri razdoblja sluzbovanja na odgovornim duznostima smenjivala sa razdobljima nemilosti, kada je neretko dopadao tamnice i tamo provodio citav niz godina.
Njegova biografija nije lisena podrobnosti koje nalikuju najuzbudljivijem romanu. Tako se, na primer, u izvorima navodi Andronikovo spektakularno bekstvo iz tamnice u kojoj je boravio nekoliko godina. Prica je to kojoj ne nedostaju dramaticne pojedinosti, filmska napetost, nepredvidive carolije. Posto je ustanovio da u zdanju u kom je zatvoren postoji nekakav stari i zapusteni kanal za necistocu, on je na podu svoje celije napravio otvor, kroz njega se provukao, zamaskirao ga i pritajio se. U vreme rucka strazari su primetili Andronikov nestanak i digli su uzbunu. Zbunjeno su se osvrtali po celiji u kojoj je sve bilo netaknuto, neshvatajuci kako je ugledni zatvorenik mogao umaci. Svesni svoje odgovornosti, a u strahu od carevog gneva, odmah su izvestili caricu jer se Manojlo I Komnin nalazio u jednom pohodu u Maloj Aziji.
Nastala je uzbuna u citavoj prestonici i odmah je izdato naredjenje da se zatvore svi izlazi iz grada, da se pretresu svi brodovi u prestonickim lukama i pretrazi ceo Carigrad. Stavise, Andronikovu suprugu zatvorili su u istu tamnicu gde se do malopre i on nalazio, a u uverenju da je ona saucesnik muzevljevog bekstva. U svakom slucaju, cuvari nisu bili svesni da im je on zapravo jos u rukama. Kad je pala noc Andronik se vratio u tamnicu i uplasio suprugu koja je pomislila da se pojavio vampir. U celiji su proveli nedelju dana, s tim sto je on morao znatan deo vremena da provodi u skrovistu, a devet meseci kasnije rodjen je njihov sin Jovan Komnin. U toku je bila 1159. godina.
Strpljivom i upornom zatvoreniku poslo je za rukom da konacno pobegne i najpre se dokopa spasonosnog maloazijskog kopna, a zatim krene dublje u unutrasnjost potkontinenta i stigne do reke Sangarios. Medjutim, studeni decembarski dani primorali su ga da potrazi utociste kod seljaka, koji su ga prepoznali i odveli natrag u Carigrad. U zatvoru, ali ovoga puta sa okovima dvostruko vece tezine, proveo je jos sest godina.
Ipak, naposletku je uspeo da pobegne. Vremenom je rezim njegovog nadziranja unekoliko popustio, pa je, pod izgovorom da je bolestan, dopusteno da mu od kuce donesu vina za obed. Sinu Manojlu i supruzi doturio je u vosku napravljen otisak kljuceva svoje celije, pa je potom umakao iz zatvora i skrivao se u nekakvom rastinju nad Mramornim morem.
Uhvacen je prilikom pokusaja da se spusti na obalu, ali su do izrazaja dosle njegove glumacke sposobnosti: oponasajuci odbeglog roba, koji jedva natuca grcki, vesto se izvukao.
Ubrzo je s porodicom pobegao u grad Anhijal na Crnom moru. Tamosnji namesnik, koga je svojevremeno zaduzio, pokazao se zahvalnim i dao mu je novac i coveka za put. Andronik Komnin nameravao je da odbegne ruskom knezu, ali su ga nadomak granice neki cobani prepoznali i predali carevim ljudima.
Medjutim, ni u tom trenutku on nije izgubio prisustvo duha vec je smislio novo lukavstvo. Pravio se da ima jake stomacne tegobe i svaki cas je trazio od onih koji su ga sprovodili da sidje s konja i za trenutak „skrene s puta”. U mraku Andronik je od nekakvog stapa, svog ogrtaca i kape napravio figuru u obliku coveka koji cuci i potom se jednostavno iskrao i izgubio u mrkloj noci. Uctivi pratioci, puni razumevanja za njegovu neprijatnu boljku, strpljivo su ga cekali. Kad se cekanje isuvise oduzilo i postalo sumnjivo, oni su ga potrazili i uvideli da su izigrani jer je prepredeni begunac netragom nestao.
Sto godina mrznje
Smrt Manojla I Komnina u septembru 1180. godine ponovo je ozivela Andronikove davnasnje planove i zelju da se domogne krune vizantijskog cara. Tim pre sto je Carstvo preslo u ruke jedanaestogodisnjeg Manojlovog sina Aleksija II Komnina (1180-1183) i njegove majke Marije Antiohijske. Kao zapadna princeza, carica udovica nije bila omiljena, pogotovo ako se ima u vidu neprestano narastanje antilatinskog raspolozenja u Vizantiji. Ubrzo su pocela da kolaju prorocanstva o Andronikovom dolasku na presto, a on, svestan da sve ide njemu u prilog, lagano se spremao za dolazak u Carigrad.
On je cekao svoj cas i docekao ga je u prolece 1182. godine, kada je pod maskom zastitnika malog Aleksija II, koji je imao rdjave savetodavce, krenuo put prestonice. U prilikama pregrejanog vizantijskog „nacionalizma”, Carigrad i ostale luke postali su krvava pozornica na kojoj su se izlili sav bes, ozlojedjenost i prikriveni strah Vizantinaca i obrusili na latinske dosljake. Kako kaze jedan veliki znalac „za jedan dan nacionalni fanatizam Vizantinaca zasitio je sto godina nakupljene mrznje.” U pogromu koji je usledio hiljade Venecijanaca je ubijeno ili je dopalo tamnice.
Sa nepogresivim osecajem za scenski nastup, Andronik Komnin je sa Ponta krenuo put Carigrada. Usput su ga lokalni namesnici velicanstveno docekivali, pa se njegova mala vojska veoma brzo uvecavala. Na talasu antilatinskog raspolozenja, „kao svetiljka u pomrcini, kao zracna zvezda”, na Bosfor je stigao spasilac Carstva. Zitelji prestonice su mu otvorili kapije Konstantinovog grada i docekali ga odusevljenim klicanjem. Onda je Andronik otisao u crkvu Svetih apostola i, kao iskusan glumac, gorko zaplakao na grobu Manojla I. Prisutni su, naravno, bili dirnuti ovim gestom, pogotovo kada je Andronik kroz suze zatrazio da malo bude sam pored rodjakovog sarkof*ga.
Svestan da se svi konci vlasti u Vizantiji nalaze u njegovim rukama, Andronik Komnin poceo je postepeno da uklanja clanove Manojlove porodice i pripadnike plemickih porodica, bliske saradnike prethodnog cara. Da bi se popeo na presto, morao je da ukloni tri osobe: Manojlovu udovicu i njenu decu, sto je i ucinio, podmuklo i surovo. Andronikovi ljudi su u decembru 1183. godine udavili mladog Aleksija II i njegovo telo bacili u more. „Da je bio manje svirep, on ne bi bio najmanji medju carevima dinastije Komnina, ili, bolje, bio bi ravan najvecima” - kaze jedan savremenik.
Glavni cilj Andronikovog drzavnickog delovanja bilo je obnavljanje vizantijske drzave. On je odlucno ustao protiv svih losih pojava koje su pritiskale Carstvo i bio je ubedjen „da ne postoji nista sto carevi ne bi mogli ispraviti i da nema nepravde koju oni ne bi mogli da iskorene svojom vlascu.” To verovanje, plemenito u svojoj zamisli, bilo je zapravo pogibeljno i nestvarno. Dve su osnovne smernice njegove politike: izrazit antilatinski stav i ostra suprotstavljenost feudalnim snagama. Pokazalo se da je zadatak koji je sebi postavio bio preambiciozan i skopcan sa opasnim rizikom. Da bi postigao ono sto je namerio, morao je da pribegava krajnje osionim postupcima koji su njegovu vladavinu pretvorili u uzasnu strahovladu.
Nema sumnje da je uspeo da iskoreni mnoge lose pojave kao sto su prodaja cinovnickih polozaja, podmicivanje, zloupotrebe prilikom skupljanja poreza. Da bi to postigao pribegavao je okrutnim merama, pa se njegova vlada izrodila u najstrasniji teror. Usledila je reakcija ugrozenog, a inace vrlo mocnog plemstva, ispoljena u nekolikim zaverama koje je Andronik I Komnin u krvi ugusio. Sve je to jos vise zaostrilo sukobe u Vizantiji i zemlju dovelo u stanje prikrivenog gradjanskog rata.
On nije zeleo da shvati da obracunavanjem sa feudalnim snagama zapravo slabi samo Carstvo. Vizantija vise nije mogla da se vrati u stanje kada je centralna vlast uspevala da obuzda velikaske porodice. Tocak istorije nije mogao da se vrati unazad i to je bila sustinska greska Andronikove politike.
San bez sna
Na tlu Male Azije veliki broj gradova odbio je poslusnost Androniku I Komninu, pa je on resio da ih „prevaspita” upotrebom sile. Tako je posle zauzimanja Bruse naredio da se na grane drveca oko grada povesa cetrdeset ljudi, a jos veci broj je podvrgao drugim kaznama: jednima je odsekao ruke, drugima palceve, kao da su grancice vinove loze, trecima noge. Mnoge je oslepeo, a nekima je odsekao desnu ruku i iskopao levo oko, ili obratno - odrezao levu ruku i izvadio desno oko. Stavise, Honijat belezi da je Andronikova svirepost isla tako daleko da je zabranio da se obeseni sahrane, pa su se njihova trupla, specena suncem, njihala na vetru poput strasila koja se postavljaju u bastama zasadjenim krastavcima.
Kada je 1184. godine opsedao Nikeju koja se pobunila, njeni stanovnici su se, prema kazivanju Nikite Honijata, u strahu posakrivali kao zecevi. Slicno je bilo i sa ziteljima Bruse koji su iste, 1184, godine takodje ustali protiv „tiranskog” cara.
Njihova srca bila su obuzeta uzasom i pri prvom tresku kamenja koje su napadaci ubacili u grad gotovo svi su umrli od straha. Isti pisac istice da su neki ljudi za strahovlade Andronika Komnina gledajuci smrt pred ocima bili u takvom strahu da su im zubi cvokotali.
Za mnoge Vizantince strah za vlastiti zivot pretvorio se u pravu nocnu moru jer cak ni u snu nisu nalazili toliko zeljeni spokoj. Tek sto bi zaspali, belezi Nikita Honijat, pred ocima im se pojavljivao lik Andronika Komnina ili nekog od njegovih dzelata, pa bi se odmah trgli iz sna. Romejski istoricar posebno istice kako je isti vasilevs po nekakvoj biblijskoj pravdi na kraju i sam morao da iskusi tamnicke nevolje i okrutan kraj.
Osim toga, za vladavine Andronika I Komnina antilatinsko osecanje Vizantinaca uvecalo se do cudovisnih razmera i preraslo je u pravu mrznju protiv svega sto je zapadno.
Upravo sa te strane usledila je akcija koja je ubrzala sunovrat vizantijskog vasilevsa. Normani iz juzne Italije iskrcali su se kod Draca i zaposeli najvazniji vizantijski grad na Jadranu. Potom su, ne naisavsi na bilo kakav ozbiljan otpor, znamenitim putem Via Egnatia (Drac - Solun - Carigrad) krenuli put vizantijske prestonice. Solun, drugi grad Vizantijskog carstva, pao je 24. avgusta 1185. godine i bio izlozen divljackom pljackanju. Onda su normanski odredi nastavili svoje kretanje prema istoku i bilo je jasno da im se niko u Vizantiji ne moze suprotstaviti. Uzbudjenje u vizantijskoj prestonici, koje je neprestano raslo, okrenulo se protiv Andronika I Komnina.
Da bi udes bio potpun i da bi bila ispisana mozda najstrasnija stranica vizantijske istorije, javno mnjenje Carigrada pripremilo je septembra 1185. godine surov kraj poslednjem Komninu na vizantijskom prestolu. Slepi bes, koji je sjedinio ono sto je do tada bilo nepomirljivo - cvet romejskog plemstva i talog prestonickog plebsa, pravoslavno svestenstvo i latinske dosljake sa Zapada - obrusio se na vasilevsa koga je grad Konstantina Velikog samo tri godine ranije docekao odusevljenim poklicima, kao spasitelja Carstva. Nezadovoljstvu zbog careve vladavine, koja je poprimila obelezja najgoreg nasilja, pridruzio se i strah zbog preteceg napredovanja Normana. U uzavreloj prestonici na Bosforu napetost je dostigla kriticnu tacku i usledila je odmazda.
Prema svedocanstvima Nikite Honijata, koji je ova zbivanja opisao uz obilje svirepih podrobnosti, razuzdana svetina na prestonickim ulicama dugo je mrcvarila starog vasilevsa.
Carigradski zivalj, izbezumljen zbog bliske opasnosti i ponesen probudjenom bezobzirnoscu, izlio je na svog vladara i dojucerasnjeg ljubimca najmracnije nagone. Iznurivali su ga gladju, vodali okovanog u lancima ili posadjenog na sugavoj kamili, lomili mu zube, cupali bradu i kosu, iskopali mu jedno oko, odsekli desnu ruku, polivali ga kljucalom vodom, gadjali kamenicama i probadali ostrim bodezima.
Uprkos nadljudskim mukama, on je postojano i dostojanstveno podnosio usud koji ga je zadesio. Tek bi, s vremena na vreme, jedva cujno i vise za sebe prozborio: „Gospode, smiluj mi se! Zasto ste se ustremili na jednu polomljenu trsku?” Naravno, te reci, koje mahnita gomila verovatno nije ni cula, nisu mogle da zaustave krvavu svetkovinu. Izmucenog vasilevsa snasla je sudbina svih onih koji su sanjali nemoguce - da tocak istorije okrenu unazad.
Jedan veliki vizantolog zabelezio je reci koje su dostojne da budu epitaf Androniku I: „Genijalna priroda, on je mogao biti spasitelj, preporodilac iscrpene Vizantijske carevine: za to mu je nedostajalo mozda samo malo moralnog osecanja. Na nesrecu, on je te visoke osobine upotrebljavao samo da zadovolji svoje ambicije, svoje strasti. Ima u dusi Andronika Komnina nesto od duse jednog Cezara Bordzije”
Radivoj Radic
link
Car koji je mastao o nemogucem
Tocak istorije ne moze se okrenuti unazad. Oni koji su verovali da je to moguce tragicno su zavrsili. Jedan od njih bio je i vizantijski car Andronik I Komnin.
Drugu polovinu 12. veka u Vizantiji su na poseban nacin obelezili carevi Manojlo I (1143-1180) i Andronik I (1183-1185) Komnini. Rec je o bliskim rodjacima, braci od strica, unucima Aleksija I Komnina (1081-1118). Prvi je bio sin cara Jovana II (1118-1143), a drugi sin Jovanovog mladjeg brata Isaka Komnina. Rodjeni su iste, 1118, godine, ali su njihove politicke karijere bile sasvim drugacije. Dok je Manojlo postao vasilevs u dvadesetpetoj godini i carevao je bezmalo cetiri decenije, Andronik se popeo na vizantijski presto kao sezdesetpetogodisnjak i vladao je samo dve godine.
U sacuvanim izvorima Andronik Komnin opisan je kao ugladjeni plemic, visokog stasa i herkulske snage, koji je u potpunu ravnotezu doveo svoju fizicku bodrost i raskosne umne sposobnosti. Savremeni vizantijski pisac Nikita Honijat, koji ga je licno poznavao, u svom istorijskom delu donosi slikovit portret otmenog plemica. Andronik je prikazan u dugackoj ljubicastoj haljini, sa siljastom kapom na glavi, kako prefinjenim i lakim pokretom gladi svoju kovrdzavu bradu. Svestan svoje nadarenosti i posebnosti, koje su mu ulivale veliko samopouzdanje, on je prema ostalima zauzimao nadmocan i nadmen stav. Buduci da je bio vedrog duha i vrcav, pa i zajedljiv, voleo je da uz lak podsmeh zbija sale na racun drugih. Medjutim, manje je voleo da trpi zaoke koje su drugi upucivali njemu, sto je, naravno, kazivalo o Andronikovoj sujeti.
Ovaj neustrasivi ratnik koga su vojnici obozavali, istovremeno je bio i uzor mladim carigradskim kicosima i istinski predstavnik mode u vizantijskoj prestonici druge polovine 12. stoleca. U zelji da naglasi koliko je Andronik Komnin fizickim izgledom, istancanog ponasanja i sjajnim obrazovanjem odskakao od ostalih, jedan savremeni pisac upotrebio je grubu stilsku figuru istakavsi da u poredjenju s njim drugi ljudi izgledaju kao marva.
Izvanredne recitosti i britak na jeziku, on je bio nadmocan i ubedljiv u raspravama, pa su svi, svesni da mu se ne mogu ravnopravno suprotstaviti, izbegavali sporenje s njim. Uz pobrojane osobine isli su i opsenarstvo i prevrtljivost, pa je Andronik Komnin, ne bez razloga, uporedjivan sa Protejom, morskim bogom starih Grka, koji je, s jedne strane, imao dar proricanja a, s druge sposobnost da se pretvara u sve moguce oblike. Nije izostalo ni poredjenje sa kameleonom, toliko koriscenom, pa mozemo reci i vanvremenskom metaforom, koja je nemilosrdna u svojoj jednostavnosti. Uz to, bio je i izvanredan glumac koji se munjevito prilagodjavao svakoj prilici. Tako se jednom u zelji da se posle nekog teskog ogresenja umilostivi Manojlu I, skruseno pojavio u carskoj palati Vlaherna noseci oko sebe ogroman gvozdeni lanac.
Prisao je vasilevsu i, u prisustvu mnogobrojnih dvorana, bacio se nicice gorko ridajuci i zatrazio oprostaj. Zaprepasceni i prilicno pometeni car nije odoleo ovakvom pokajnickom prizoru i presao je preko jos jednog u nizu srodnikovih grehova. Andronik Komnin uspevao je da ostane hladnokrvan i pribran i u trenucima kada se cinilo da izlaza nema, po cemu je nadmasivao i Manojla I Komnina.
Nekoliko decenija ovaj covek nemirnog duha, neizmerne ambicije i samopouzdanja - uz to i nepopravljivi zenskaros - ispunjavao je prestonicu na Bosforu svojim pustolovinama i skandalima. Jednostavno, radilo se o aristokrati koji iako ne pleni svakoga, a ono bar nikog ne ostavlja ravnodusnim. O njegovim ljubavnim pustolovinama, u koje spadaju i neke s bliskim rodjakama iz doma Komnina, ispredale su se citave price. I pored Andronikovih poroka pisci toga doba bili su mu naklonjeni, a vlastita zena ga je obozavala i prastala mu sva neverstva. Cak mu je i car Manojlo I Komnin, koji je inace zazirao od ambicija svog brata od strica, u vise navrata oprostio neke nepromisljene postupke. I pored svega Andronikova popularnost medju vizantijskim stanovnistvom bila je potpuna.
U pregledima vizantijske istorije moze se sresti i ovakva recenica: „Njegov (Andronikov) zivot pravi je avanturisticki roman.” Zanimljivo je napomenuti, danas posebno stoga sto postoji vremenski razmak, kako su marksisticki istoricari pisali o ovom darovitom, ali i nestalnom plemicu. Tako sam Karl Marks oslikava Andronika kao „genijalnog coveka u kome su se spojili Alkibijad, Neron i Vizantinac… Princ, pustolov, hrabar, podao, lukav, veroloman, neobicno snazan.”
Bekstvo iz tamnice
Da se podsetimo, Alkibijad je bio atinski vojskovodja i drzavnik, Periklov naslednik, veoma darovit, sjajan govornik, ali i demagog. Uveo je Atinu u novi rat protiv Sparte, koji se pokazao kobnim po Atinu, potom, kada su ga smenili, prisao je Spartancima i pomogao im da nanesu tezak poraz Atini, zatim je cak uvukao Persiju u rat protiv Atine, da bi se, naposletku, izmirio sa Atinjanima, ali u trenutku kada Atina nije bila u stanju da promeni svoj tezak polozaj. Naposletku, na nagovor Spartanaca, ubili su ga Persijanci. S druge strane, dobro je znano da je rimski car Neron bio neuravnotezen i goropadan, i da se njegova vladavina pretvorila u najgoru tiraniju.
Andronik Komnin bio je satkan od protivrecnosti, pa solunski mitropolit Evstatije belezi da se o njemu moglo govoriti sa najvecim divljenjem, ali i sa najvecim gnusanjem, u zavisnosti od toga na koju se njegovu osobinu u datom trenutku mislilo. Upravo zbog takvih oprecnih osobina dogadjalo se da su se u njegovoj politickoj karijeri razdoblja sluzbovanja na odgovornim duznostima smenjivala sa razdobljima nemilosti, kada je neretko dopadao tamnice i tamo provodio citav niz godina.
Njegova biografija nije lisena podrobnosti koje nalikuju najuzbudljivijem romanu. Tako se, na primer, u izvorima navodi Andronikovo spektakularno bekstvo iz tamnice u kojoj je boravio nekoliko godina. Prica je to kojoj ne nedostaju dramaticne pojedinosti, filmska napetost, nepredvidive carolije. Posto je ustanovio da u zdanju u kom je zatvoren postoji nekakav stari i zapusteni kanal za necistocu, on je na podu svoje celije napravio otvor, kroz njega se provukao, zamaskirao ga i pritajio se. U vreme rucka strazari su primetili Andronikov nestanak i digli su uzbunu. Zbunjeno su se osvrtali po celiji u kojoj je sve bilo netaknuto, neshvatajuci kako je ugledni zatvorenik mogao umaci. Svesni svoje odgovornosti, a u strahu od carevog gneva, odmah su izvestili caricu jer se Manojlo I Komnin nalazio u jednom pohodu u Maloj Aziji.
Nastala je uzbuna u citavoj prestonici i odmah je izdato naredjenje da se zatvore svi izlazi iz grada, da se pretresu svi brodovi u prestonickim lukama i pretrazi ceo Carigrad. Stavise, Andronikovu suprugu zatvorili su u istu tamnicu gde se do malopre i on nalazio, a u uverenju da je ona saucesnik muzevljevog bekstva. U svakom slucaju, cuvari nisu bili svesni da im je on zapravo jos u rukama. Kad je pala noc Andronik se vratio u tamnicu i uplasio suprugu koja je pomislila da se pojavio vampir. U celiji su proveli nedelju dana, s tim sto je on morao znatan deo vremena da provodi u skrovistu, a devet meseci kasnije rodjen je njihov sin Jovan Komnin. U toku je bila 1159. godina.
Strpljivom i upornom zatvoreniku poslo je za rukom da konacno pobegne i najpre se dokopa spasonosnog maloazijskog kopna, a zatim krene dublje u unutrasnjost potkontinenta i stigne do reke Sangarios. Medjutim, studeni decembarski dani primorali su ga da potrazi utociste kod seljaka, koji su ga prepoznali i odveli natrag u Carigrad. U zatvoru, ali ovoga puta sa okovima dvostruko vece tezine, proveo je jos sest godina.
Ipak, naposletku je uspeo da pobegne. Vremenom je rezim njegovog nadziranja unekoliko popustio, pa je, pod izgovorom da je bolestan, dopusteno da mu od kuce donesu vina za obed. Sinu Manojlu i supruzi doturio je u vosku napravljen otisak kljuceva svoje celije, pa je potom umakao iz zatvora i skrivao se u nekakvom rastinju nad Mramornim morem.
Uhvacen je prilikom pokusaja da se spusti na obalu, ali su do izrazaja dosle njegove glumacke sposobnosti: oponasajuci odbeglog roba, koji jedva natuca grcki, vesto se izvukao.
Ubrzo je s porodicom pobegao u grad Anhijal na Crnom moru. Tamosnji namesnik, koga je svojevremeno zaduzio, pokazao se zahvalnim i dao mu je novac i coveka za put. Andronik Komnin nameravao je da odbegne ruskom knezu, ali su ga nadomak granice neki cobani prepoznali i predali carevim ljudima.
Medjutim, ni u tom trenutku on nije izgubio prisustvo duha vec je smislio novo lukavstvo. Pravio se da ima jake stomacne tegobe i svaki cas je trazio od onih koji su ga sprovodili da sidje s konja i za trenutak „skrene s puta”. U mraku Andronik je od nekakvog stapa, svog ogrtaca i kape napravio figuru u obliku coveka koji cuci i potom se jednostavno iskrao i izgubio u mrkloj noci. Uctivi pratioci, puni razumevanja za njegovu neprijatnu boljku, strpljivo su ga cekali. Kad se cekanje isuvise oduzilo i postalo sumnjivo, oni su ga potrazili i uvideli da su izigrani jer je prepredeni begunac netragom nestao.
Sto godina mrznje
Smrt Manojla I Komnina u septembru 1180. godine ponovo je ozivela Andronikove davnasnje planove i zelju da se domogne krune vizantijskog cara. Tim pre sto je Carstvo preslo u ruke jedanaestogodisnjeg Manojlovog sina Aleksija II Komnina (1180-1183) i njegove majke Marije Antiohijske. Kao zapadna princeza, carica udovica nije bila omiljena, pogotovo ako se ima u vidu neprestano narastanje antilatinskog raspolozenja u Vizantiji. Ubrzo su pocela da kolaju prorocanstva o Andronikovom dolasku na presto, a on, svestan da sve ide njemu u prilog, lagano se spremao za dolazak u Carigrad.
On je cekao svoj cas i docekao ga je u prolece 1182. godine, kada je pod maskom zastitnika malog Aleksija II, koji je imao rdjave savetodavce, krenuo put prestonice. U prilikama pregrejanog vizantijskog „nacionalizma”, Carigrad i ostale luke postali su krvava pozornica na kojoj su se izlili sav bes, ozlojedjenost i prikriveni strah Vizantinaca i obrusili na latinske dosljake. Kako kaze jedan veliki znalac „za jedan dan nacionalni fanatizam Vizantinaca zasitio je sto godina nakupljene mrznje.” U pogromu koji je usledio hiljade Venecijanaca je ubijeno ili je dopalo tamnice.
Sa nepogresivim osecajem za scenski nastup, Andronik Komnin je sa Ponta krenuo put Carigrada. Usput su ga lokalni namesnici velicanstveno docekivali, pa se njegova mala vojska veoma brzo uvecavala. Na talasu antilatinskog raspolozenja, „kao svetiljka u pomrcini, kao zracna zvezda”, na Bosfor je stigao spasilac Carstva. Zitelji prestonice su mu otvorili kapije Konstantinovog grada i docekali ga odusevljenim klicanjem. Onda je Andronik otisao u crkvu Svetih apostola i, kao iskusan glumac, gorko zaplakao na grobu Manojla I. Prisutni su, naravno, bili dirnuti ovim gestom, pogotovo kada je Andronik kroz suze zatrazio da malo bude sam pored rodjakovog sarkof*ga.
Svestan da se svi konci vlasti u Vizantiji nalaze u njegovim rukama, Andronik Komnin poceo je postepeno da uklanja clanove Manojlove porodice i pripadnike plemickih porodica, bliske saradnike prethodnog cara. Da bi se popeo na presto, morao je da ukloni tri osobe: Manojlovu udovicu i njenu decu, sto je i ucinio, podmuklo i surovo. Andronikovi ljudi su u decembru 1183. godine udavili mladog Aleksija II i njegovo telo bacili u more. „Da je bio manje svirep, on ne bi bio najmanji medju carevima dinastije Komnina, ili, bolje, bio bi ravan najvecima” - kaze jedan savremenik.
Glavni cilj Andronikovog drzavnickog delovanja bilo je obnavljanje vizantijske drzave. On je odlucno ustao protiv svih losih pojava koje su pritiskale Carstvo i bio je ubedjen „da ne postoji nista sto carevi ne bi mogli ispraviti i da nema nepravde koju oni ne bi mogli da iskorene svojom vlascu.” To verovanje, plemenito u svojoj zamisli, bilo je zapravo pogibeljno i nestvarno. Dve su osnovne smernice njegove politike: izrazit antilatinski stav i ostra suprotstavljenost feudalnim snagama. Pokazalo se da je zadatak koji je sebi postavio bio preambiciozan i skopcan sa opasnim rizikom. Da bi postigao ono sto je namerio, morao je da pribegava krajnje osionim postupcima koji su njegovu vladavinu pretvorili u uzasnu strahovladu.
Nema sumnje da je uspeo da iskoreni mnoge lose pojave kao sto su prodaja cinovnickih polozaja, podmicivanje, zloupotrebe prilikom skupljanja poreza. Da bi to postigao pribegavao je okrutnim merama, pa se njegova vlada izrodila u najstrasniji teror. Usledila je reakcija ugrozenog, a inace vrlo mocnog plemstva, ispoljena u nekolikim zaverama koje je Andronik I Komnin u krvi ugusio. Sve je to jos vise zaostrilo sukobe u Vizantiji i zemlju dovelo u stanje prikrivenog gradjanskog rata.
On nije zeleo da shvati da obracunavanjem sa feudalnim snagama zapravo slabi samo Carstvo. Vizantija vise nije mogla da se vrati u stanje kada je centralna vlast uspevala da obuzda velikaske porodice. Tocak istorije nije mogao da se vrati unazad i to je bila sustinska greska Andronikove politike.
San bez sna
Na tlu Male Azije veliki broj gradova odbio je poslusnost Androniku I Komninu, pa je on resio da ih „prevaspita” upotrebom sile. Tako je posle zauzimanja Bruse naredio da se na grane drveca oko grada povesa cetrdeset ljudi, a jos veci broj je podvrgao drugim kaznama: jednima je odsekao ruke, drugima palceve, kao da su grancice vinove loze, trecima noge. Mnoge je oslepeo, a nekima je odsekao desnu ruku i iskopao levo oko, ili obratno - odrezao levu ruku i izvadio desno oko. Stavise, Honijat belezi da je Andronikova svirepost isla tako daleko da je zabranio da se obeseni sahrane, pa su se njihova trupla, specena suncem, njihala na vetru poput strasila koja se postavljaju u bastama zasadjenim krastavcima.
Kada je 1184. godine opsedao Nikeju koja se pobunila, njeni stanovnici su se, prema kazivanju Nikite Honijata, u strahu posakrivali kao zecevi. Slicno je bilo i sa ziteljima Bruse koji su iste, 1184, godine takodje ustali protiv „tiranskog” cara.
Njihova srca bila su obuzeta uzasom i pri prvom tresku kamenja koje su napadaci ubacili u grad gotovo svi su umrli od straha. Isti pisac istice da su neki ljudi za strahovlade Andronika Komnina gledajuci smrt pred ocima bili u takvom strahu da su im zubi cvokotali.
Za mnoge Vizantince strah za vlastiti zivot pretvorio se u pravu nocnu moru jer cak ni u snu nisu nalazili toliko zeljeni spokoj. Tek sto bi zaspali, belezi Nikita Honijat, pred ocima im se pojavljivao lik Andronika Komnina ili nekog od njegovih dzelata, pa bi se odmah trgli iz sna. Romejski istoricar posebno istice kako je isti vasilevs po nekakvoj biblijskoj pravdi na kraju i sam morao da iskusi tamnicke nevolje i okrutan kraj.
Osim toga, za vladavine Andronika I Komnina antilatinsko osecanje Vizantinaca uvecalo se do cudovisnih razmera i preraslo je u pravu mrznju protiv svega sto je zapadno.
Upravo sa te strane usledila je akcija koja je ubrzala sunovrat vizantijskog vasilevsa. Normani iz juzne Italije iskrcali su se kod Draca i zaposeli najvazniji vizantijski grad na Jadranu. Potom su, ne naisavsi na bilo kakav ozbiljan otpor, znamenitim putem Via Egnatia (Drac - Solun - Carigrad) krenuli put vizantijske prestonice. Solun, drugi grad Vizantijskog carstva, pao je 24. avgusta 1185. godine i bio izlozen divljackom pljackanju. Onda su normanski odredi nastavili svoje kretanje prema istoku i bilo je jasno da im se niko u Vizantiji ne moze suprotstaviti. Uzbudjenje u vizantijskoj prestonici, koje je neprestano raslo, okrenulo se protiv Andronika I Komnina.
Da bi udes bio potpun i da bi bila ispisana mozda najstrasnija stranica vizantijske istorije, javno mnjenje Carigrada pripremilo je septembra 1185. godine surov kraj poslednjem Komninu na vizantijskom prestolu. Slepi bes, koji je sjedinio ono sto je do tada bilo nepomirljivo - cvet romejskog plemstva i talog prestonickog plebsa, pravoslavno svestenstvo i latinske dosljake sa Zapada - obrusio se na vasilevsa koga je grad Konstantina Velikog samo tri godine ranije docekao odusevljenim poklicima, kao spasitelja Carstva. Nezadovoljstvu zbog careve vladavine, koja je poprimila obelezja najgoreg nasilja, pridruzio se i strah zbog preteceg napredovanja Normana. U uzavreloj prestonici na Bosforu napetost je dostigla kriticnu tacku i usledila je odmazda.
Prema svedocanstvima Nikite Honijata, koji je ova zbivanja opisao uz obilje svirepih podrobnosti, razuzdana svetina na prestonickim ulicama dugo je mrcvarila starog vasilevsa.
Carigradski zivalj, izbezumljen zbog bliske opasnosti i ponesen probudjenom bezobzirnoscu, izlio je na svog vladara i dojucerasnjeg ljubimca najmracnije nagone. Iznurivali su ga gladju, vodali okovanog u lancima ili posadjenog na sugavoj kamili, lomili mu zube, cupali bradu i kosu, iskopali mu jedno oko, odsekli desnu ruku, polivali ga kljucalom vodom, gadjali kamenicama i probadali ostrim bodezima.
Uprkos nadljudskim mukama, on je postojano i dostojanstveno podnosio usud koji ga je zadesio. Tek bi, s vremena na vreme, jedva cujno i vise za sebe prozborio: „Gospode, smiluj mi se! Zasto ste se ustremili na jednu polomljenu trsku?” Naravno, te reci, koje mahnita gomila verovatno nije ni cula, nisu mogle da zaustave krvavu svetkovinu. Izmucenog vasilevsa snasla je sudbina svih onih koji su sanjali nemoguce - da tocak istorije okrenu unazad.
Jedan veliki vizantolog zabelezio je reci koje su dostojne da budu epitaf Androniku I: „Genijalna priroda, on je mogao biti spasitelj, preporodilac iscrpene Vizantijske carevine: za to mu je nedostajalo mozda samo malo moralnog osecanja. Na nesrecu, on je te visoke osobine upotrebljavao samo da zadovolji svoje ambicije, svoje strasti. Ima u dusi Andronika Komnina nesto od duse jednog Cezara Bordzije”
Radivoj Radic
link