Post by Emperor AAdmin on Dec 21, 2007 18:11:23 GMT -5
Nije lako odrasti
Kako se radja sebicluk?
Sebicluk je izvor covekove nesrece, napisao je pesnik Jovan Ducic. A poznata italijanska narodna izreka glasi: „Niko te nece voleti ako budes samo na sebe mislio”
Dzeparac je obavezan. Rec je o svojevrsnom pravu i povodom toga nema nikakve rasprave sa roditeljima. Jedino mozda oko sume. Medjutim, primaocima dzeparca uopste ne pada na pamet da na primer, pomognu roditeljima u kuci. Bar malo.
Umesto toga, prepustaju se sanjaranju o novim modelima mobilnih telefona koje bi neizostavno trebalo da dobiju na poklon. Ali, kad nekom treba da ucine neku uslugu, munjevito nestaju... U stvari, na njihovu pomoc niko ne moze da racuna.
Da li je ovo prava slika danasnjih mladih ljudi? Mnogih, nazalost. Srecom, ne svih. Istini za volju, jedno od glavnih obelezja naravi osoba koje odrastaju danas je - sebicnost.
Kada je neko usmeren iskljucivo na ispunjenje svojih zelja, potpuno zanemarujuci zelje drugih, tada je rec o sebicluku, odnosno - egoizmu. Sebicnjacima nije lako buduci da su stalno nezadovoljni i traze jos vise. Sebicluk je izvor covekove nesrece, napisao je pesnik Jovan Ducic. A poznata italijanska narodna izreka glasi: „Niko te nece voleti ako budes samo na sebe mislio”.
Mozak ili vaspitanje?
Nekada se mislilo da je sebicluk iskljucivo stvar zivotnih prilika, vaspitanja, tacnije - nevaspitanja. Medjutim, naucnici ovu ljudsku osobinu (koja je izrazena posebno kod mladih ljudi) danas posmatraju i na drugi nacin, uvereni da je njena osnova zapravo - bioloska.
Naime, profesori neurologije sa Univerziteta u Londonu nedavno su poceli da proucavaju naizgled urodjene osobine pojedinih mladih ljudi: egoizam (sebicluk) i altruizam (nesebicnost). Oni su uz pomoc magnetne rezonance ispitivali mozak mladih izmedju jedanaest i sed*mnaest godina, kao i osoba izmedju dvadeset jedne i trideset sedam godina. Zatim su uporedili rezultate tog istrazivanja. Pokazalo se da je mozdana kora ceonog dela (koja je izmedju ostalog zaduzena za osecanje samilosti prema zivim bicima i razumevanje drugih ljudi), razvijenija kod odraslih nego kod dece u razvoju. Drugim recima, taj deo mozga kod tinejdzera gotovo da „spava”. S druge strane, kod njih bolje „radi” onaj deo mozga koji je zaduzen za izvrsavanje jednostavnih zadataka.
Isti naucnici obavili su jos jedan ogled medju ispitanicima starim izmedju osam i trideset sedam godina. Oni su podvrgnuti svojevrsnom psiholoskom testu. Jedno od pitanja bilo je sledece: „Sta bi kazala tvoja drugarica (drug) kada bi saznali da ih nisi pozvala (pozvao) na rodjendansku zabavu?” Vise samilosti i razmisljanja o tome kako je njihovo ponasanje uticalo na druge, pokazali su - odrasli. Drugim recima, odrasli se cesce stavljaju u polozaj svojih bliznjih i razmisljaju o njihovim osecanjima.
Sebicni nisu uvek usamljeni
Doslo se, dakle, do zakljucka da je sebicnost vezana za razvoj mozga. Ipak, ostalo je pitanje: da li su mladi i deca bas uvek nesposobni da osete samilost? Da li samo zato sto njihov mozak nije u potpunosti razvijen? Nikako. Razlog mladalacke sebicnosti verovatno lezi i u cinjenici sto mladi nemaju potrebu a ni obavezu da se sazive sa mukama i patnjama drugih ljudi, objasnjavaju naucnici. Deca i mladi imaju pored sebe zastitnike, one koji se brinu o njima, i tek kad dostignu zrelost, pocinju sami da razvijaju sposobnost saosecanja sa drugima, sto je kljuc zivota u drustvenoj zajednici.
To ne znaci da su sebicnjaci usamljeni i da ne zive u drustvu. Pojedini ljudi nikada ne razviju sposobnost saosecanja jer su, i kada postanu zreli, okruzeni osobama koje ispunjavaju njihove zelje i, brinu o njima. Onda to postaje stvar vaspitanja a ne urodjene mane. Dakle, deci se moze oprostiti kada se ponasaju sebicno, ali odraslima - nikako.
Davno, pre nego sto su obavljena istrazivanja poput ovih u Londonu, ruski pisac Ivan Turegenjev napisao je o sebicnim ljudima:
„Postoje tri vrste egoista. Egoisti koji sami zive i daju drugima da zive. Egoisti koji zive sami i ne daju drugima da zive. Na kraju, postoje i egoisti koji niti sami zive, niti drugima dopustaju da zive”.
M. Ognjanovic
link
Kako se radja sebicluk?
Sebicluk je izvor covekove nesrece, napisao je pesnik Jovan Ducic. A poznata italijanska narodna izreka glasi: „Niko te nece voleti ako budes samo na sebe mislio”
Dzeparac je obavezan. Rec je o svojevrsnom pravu i povodom toga nema nikakve rasprave sa roditeljima. Jedino mozda oko sume. Medjutim, primaocima dzeparca uopste ne pada na pamet da na primer, pomognu roditeljima u kuci. Bar malo.
Umesto toga, prepustaju se sanjaranju o novim modelima mobilnih telefona koje bi neizostavno trebalo da dobiju na poklon. Ali, kad nekom treba da ucine neku uslugu, munjevito nestaju... U stvari, na njihovu pomoc niko ne moze da racuna.
Da li je ovo prava slika danasnjih mladih ljudi? Mnogih, nazalost. Srecom, ne svih. Istini za volju, jedno od glavnih obelezja naravi osoba koje odrastaju danas je - sebicnost.
Kada je neko usmeren iskljucivo na ispunjenje svojih zelja, potpuno zanemarujuci zelje drugih, tada je rec o sebicluku, odnosno - egoizmu. Sebicnjacima nije lako buduci da su stalno nezadovoljni i traze jos vise. Sebicluk je izvor covekove nesrece, napisao je pesnik Jovan Ducic. A poznata italijanska narodna izreka glasi: „Niko te nece voleti ako budes samo na sebe mislio”.
Mozak ili vaspitanje?
Nekada se mislilo da je sebicluk iskljucivo stvar zivotnih prilika, vaspitanja, tacnije - nevaspitanja. Medjutim, naucnici ovu ljudsku osobinu (koja je izrazena posebno kod mladih ljudi) danas posmatraju i na drugi nacin, uvereni da je njena osnova zapravo - bioloska.
Naime, profesori neurologije sa Univerziteta u Londonu nedavno su poceli da proucavaju naizgled urodjene osobine pojedinih mladih ljudi: egoizam (sebicluk) i altruizam (nesebicnost). Oni su uz pomoc magnetne rezonance ispitivali mozak mladih izmedju jedanaest i sed*mnaest godina, kao i osoba izmedju dvadeset jedne i trideset sedam godina. Zatim su uporedili rezultate tog istrazivanja. Pokazalo se da je mozdana kora ceonog dela (koja je izmedju ostalog zaduzena za osecanje samilosti prema zivim bicima i razumevanje drugih ljudi), razvijenija kod odraslih nego kod dece u razvoju. Drugim recima, taj deo mozga kod tinejdzera gotovo da „spava”. S druge strane, kod njih bolje „radi” onaj deo mozga koji je zaduzen za izvrsavanje jednostavnih zadataka.
Isti naucnici obavili su jos jedan ogled medju ispitanicima starim izmedju osam i trideset sedam godina. Oni su podvrgnuti svojevrsnom psiholoskom testu. Jedno od pitanja bilo je sledece: „Sta bi kazala tvoja drugarica (drug) kada bi saznali da ih nisi pozvala (pozvao) na rodjendansku zabavu?” Vise samilosti i razmisljanja o tome kako je njihovo ponasanje uticalo na druge, pokazali su - odrasli. Drugim recima, odrasli se cesce stavljaju u polozaj svojih bliznjih i razmisljaju o njihovim osecanjima.
Sebicni nisu uvek usamljeni
Doslo se, dakle, do zakljucka da je sebicnost vezana za razvoj mozga. Ipak, ostalo je pitanje: da li su mladi i deca bas uvek nesposobni da osete samilost? Da li samo zato sto njihov mozak nije u potpunosti razvijen? Nikako. Razlog mladalacke sebicnosti verovatno lezi i u cinjenici sto mladi nemaju potrebu a ni obavezu da se sazive sa mukama i patnjama drugih ljudi, objasnjavaju naucnici. Deca i mladi imaju pored sebe zastitnike, one koji se brinu o njima, i tek kad dostignu zrelost, pocinju sami da razvijaju sposobnost saosecanja sa drugima, sto je kljuc zivota u drustvenoj zajednici.
To ne znaci da su sebicnjaci usamljeni i da ne zive u drustvu. Pojedini ljudi nikada ne razviju sposobnost saosecanja jer su, i kada postanu zreli, okruzeni osobama koje ispunjavaju njihove zelje i, brinu o njima. Onda to postaje stvar vaspitanja a ne urodjene mane. Dakle, deci se moze oprostiti kada se ponasaju sebicno, ali odraslima - nikako.
Davno, pre nego sto su obavljena istrazivanja poput ovih u Londonu, ruski pisac Ivan Turegenjev napisao je o sebicnim ljudima:
„Postoje tri vrste egoista. Egoisti koji sami zive i daju drugima da zive. Egoisti koji zive sami i ne daju drugima da zive. Na kraju, postoje i egoisti koji niti sami zive, niti drugima dopustaju da zive”.
M. Ognjanovic
link