Post by Boško Buha on Jul 3, 2008 19:55:19 GMT -5
ABECEDA OPSADE SARAJEVA
1.335 krugova pakla od 1992 - 1995
Kada se govori o pocetku agresije na Bosnu i Hercegovinu, malo se ko uspije suglasiti oko datuma. Za jedne je to napad na Ravno, za druge na Bijeljinu, za trece petoaprilski napad na Sarajevo... No, o terminima opsade ovoga grada, svi se slazu: proljetno stezanje obruca oko Sarajeva zapecaceno je 2. maja 1992. godine, kada je i pticama stopiran let. Sarajevo je u okruzenju bilo 1.335 dana, bez oruzja za odbranu, bez hrane, vode, struje, gasa i sa svakodnevnom porcijom granata, snajperskih metaka, modifikovanih bombi. Sarajevo nije palo, postavsi simbolom barbarizma napadaca, herojstva branitelja, prkosa svojih zitelja, Bosne i Hercegovine. I bilo bi dobro da je kao u pjesmi, da Sarajevo pamti svoju bol i svoje zlotvore. I jos vise svoje heroje
ARMIJA BiH: Nastala zvanicno 15. aprila i to od onih koji su mnogo ranije svojim tijelima prijecili put tenkovima: na njenoj strani, na strani branilaca grada, ni tada kao ni u godinama koje su slijedile nijednog trenutka nisu bili oruzje i municija, vec neizmjerni patriotizam, zapanjujuca hrabrost i zadivljujuca spremnost da se bore. U vrijeme kada su u Sarajevu utihnuli telefoni, po prvi put od 1945. godine oglasio se znak vazdusne opasnosti: bilo je 15 sat i 40 minuta, avioni bivse JNA u brisucem letu parali su ovdasnje nebo, na Skenderiji je dogorijevao tramvaj, Titova ulica vec je bila zatrpana malterom, a njene najljepse zgrade izranjavane gelerima... I bio je drugi maj: gotovo da nema znacajnijeg objekta u gradu koji nije pogoden barem jednom granatom; predajnik na Humu je zapaljen, a statisticari ce do kraja opsade prebrojati 44.742 unistena stana. Izvojevana je prva velika pobjeda. Vec 16. maja dobijena je Pofalicka bitka, sredinom juna Dobrinja je vracena Sarajevu, u jesen 1992. zaustavljena je jos jedna velika ofanziva kojom je trebao biti presjecen grad: u tom su casu glavne bitke vodene na pravcu Vojkovici - Hrasnica - Ilidza, dok su sva oruda i oruzja agresora tukla po Otesu, Barama, Azicima, Stupu… Grad je vec uveliko gubio svoje slavne branioce: Safet Hadzic je poginuo 18. aprila, Specijalna je u maju ostala bez Vinka Samarlica, Zelene beretke su izgubile Enu Sakica, Dino Magoda je pred Vidikovcem stradao osmog juna, Cedo Domuz je na onoj strani sarajevskog obruca poginuo 30. jula, Ramiz Salcin je poginuo 22. augusta, Fadila Odzakovic Zuta 20. septembra… Odbranom Sarajeva vec je komandovao Mustafa Hajrulahovic Talijan, a Armija BiH je upisivala svoje prve zapovjednike - Hasan Efendic pa Sefer Halilovic dobili su celne pozicije, godinu dana kasnije komandnu poziciju preuzet ce Rasim Delic, no vec tada su u Stabu bili i Stjepan Siber i Jovan Divjak, Vahid Karavelic je stigao u grad…
BITKE ZA DEBLOKADU GRADA: U vrijeme kada smo svi vjerovali da ce rat kratko trajati, Jusuf Juka Prazina je sa svojim rezervnim sastavom Specijalne policije kidisao na Ilidzu, Kerim Lucarevic na celu Vojne policije stizao do pred same Vrace… Za to vrijeme na Sarajevo je u svakom trenutku bilo upereno 1.600 artiljerijskih cijevi: oko 100 tenkova, 180 transportera, izmedu 500 i 550 PAM-ova i PAT-ova i jos 150 oruzja vecih kalibara. Obruc dug 62 kilometra stezalo je 12.000 agresorskih vojnika. Statistika bi potvrdila da svaki od njih ima na dusi jednog Sarajliju: broj napadaca i broj zrtava opsjednutog grada - gotovo su identicni. Pa ipak, deblokada je pokusana i osmog juna: toga dana Armija je ubiljezila 134 poginula borca. I dok je Zlatan Hrenovica iz sluzbe za informiranje Regionalnog staba TO pozivao Sarajlije da pjesmom bodre ljiljane, pripremao se novi napad na Poljine: krajem jula 1992, on se i dogodio… Ostao je upamcen po 52 poginula borca. Deblokade grada reprizirane su sa manjim i(li) vecim rezultatima sve do juna 1995: sarajevski obruc se u meduvremenu smanjio na 57 kilometara.
CACO: Musan Topalovic jedan je od onih narodnih komandanata sa kojim se Armija ove zemlje oruzano obracunala: ubijen je u noci 26. oktobra 1993. godine, no tom su prilikom smrtno stradala devetorica mladica koji su ga trebali uhapsiti. Na obroncima Trebevica, onim istim koje su krvlju i svojim zivotima branile Prva i Deseta brdska brigada, ostala je i najveca mrlja na savjesti opsjednutog grada: Kazani, jama sa neizbrisivim zlocinackim tragovima dijela Desete brdske, spremnog da smrcu civila nebosnjaka ostalih u ovom gradu sprovodi svoju osvetu. Ipak, ostalo je sjecanje na susret oci u oci Cace i tenka na Bostaricima i ostala je podjela na narodne i ostale komandante: odbranom sarajevskog Starog Grada i opcine Centar komandovali su upravo oni: Mujo Zulic, Zakir Puskar, Ramiz Delalic Celo - Prva, Druga, Treca brdska brigada; narodnim je pripadao i Juka Prazina, ali i Ismet Bajramovic Celo, Kerim Lucarevic, Fikret Prevljak …
CARSIJA: Iako se danas tvrdi kako je bas tu, na sarajevskoj Carsiji, ubistvom srpskog svata Nikole Gardovica 29. februara 1992. sve pocelo - to nikako nije kompletna istina: Carsija je bila tek povod prvim sarajevskim barikadama. Mnogo prije vojnici bivse JNA prevozili su i rasporedivali artiljeriju oko Sarajeva, u sanducima sa oznakama banana dopremali municiju za visecijevne bacace raketa i oruzjem rastjerivali narod koji nije htio rat.
CELE: Ime ili lozinka, tek, po Ismetu Bajramovicu Celi sve jedinice Vojne policije koristile su to ime: Celo jedan, Celo dva… pa i sest "a"… I ma kako to kome sada zvucalo, celama (i to bas svim) se ne moze osporiti spremnost da u odbranu grada stanu onda kada je to bilo najpotrebnije.
U jesen 1992. godine, Kozara, pogon u naselju Stup, svakog je dana mijenjao vlasnika. Jedinica El-Fatih i Specijalni odred policije koji je u bitku vodio Kemo Ademovic, te vojni policajci Ismeta Bajramovica Cele, s puskama u rukama i ponekom osom zaustavljali su tenkove i nindze - u pancir od glave do pete obucene valjevske i ine dobrovoljce koji su kidisali na grad. Bila je jesen 1992. Na Stupskoj petlji nisu ostali tenkovi.
DOBRINJA: Stotinjak dana ovo naselje na kraju grada bilo je u dvostrukom obrucu. Potpuno odsjeceno. Unutarnjom organizacijom zivota i odbrane, angazmanom svojih ratnih komandanata Hajriza Becirovica i Ismeta Hadzica Mutevelije, hrabroscu specijalaca i vojnih policajaca, Dobrinja je dobila svoju rampu za opstanak. Kako je rat odmicao, veza sa Sarajevom je jacala: no, sredinom juna 1992, kada su vodene najzesce bitke za ovaj prostor, kada je Senad Poturak spusten u mezar harema dzamije samo desetak metara daleko od artiljerijskih cijevi, ni stanari ovog naselja na nicijoj zemlji nisu mogli povjerovati u toliku srecu samo jednog obruca, ovog sarajevskog. Do kraja rata, Dobrinja je ostala prva linija fronte, ali je u meduvremenu dobila i svoju ratnu bolnicu i svoj ratni rezim pa i svoj tunel kao propusnicu za bolji zivot.
DZAFERAGIC SAFET: Nacelnik Staba Druge brdske brigade, jedan od autora spasavanja kompletnog prostora Borija od najezde agresora, borio se oci u oci sa PAT-om. Tesko je ranjen, vise puta operiran i danas je vjerovatno najslikovitiji primjer odnosa Armije BiH, ovoga grada i njenih vlasti spram onih koji su se borili: ratni vojni invalid koji iz novina saznaje kako ce ova drzava regulirati i njegov status.
DJILDA: Dzevad Begic, prijeratni voda Zeljinih "Manijaka", naoruzao se onoga dana kada su u Sarajevu postavljene prve barikade: prica kaze da je pokucao na vrata jednom od osvjedocenih Karadzicevih pristalica i to s nozem u ruci. Ovaj je bez mnogo dileme DJildi poklonio automat - od tada do dana pogibije Dzevad Begic DJilda je bio sve: i rezervni policajac i teritorijalac i dio interventnog voda, borio se i na Ilidzi i na Blekinom potoku i na Zlatistu - naprosto, bio je dio sarajevske mladosti odjednom suocene sa potrebom da navijacke rekvizite zamijeni ubojitim. Za spas svojih najdrazih. I to je i cinio.
EMIRA BASIC: Studentkinja zurnalistike, s pocetkom rata odlucila se za borbu puskom: dobitnica Zlatnog ljiljana poginula je 27. novembra 1993. godine na Jevrejskom groblju. Jos jednom od vrucih mjesta sarajevskih linija odbrane. No, Emira Basic nije samo primjer borca za ovaj grad, ona je na svojevrstan nacin nosilac odlikovanja za sve zene Sarajeva koje su misijom nemoguce uspijevale organizirati zivote svojih porodica, spremiti onaj minimum hrane, boriti se svaka na svoj nacin…
FERHADIJA: Mjesto prvog masakra. Dvadeset sedmog maja 1992. godine, u tadasnjoj ulici Vase Miskina ubijeni su ljudi koji su stajali u redu za hljeb. Bilo je to tek prvo u nizu velikih stradanja civila na jednom mjestu…
GOLO BRDO: Ne, nije ovo malo, sarajevsko, vec ono na Igmanu: tamo gdje su agresorski vojnici morali proci ako se htio sacuvati makar obruc za prezivjele u opsjednutom gradu. Na Golom brdu tokom ljeta 1993. vodene su velike bitke za ovaj grad. Treba reci i ovo: bas tamo, Sarajlijama su u pomoc stigle brojne jedinice sa slobodnih teritorija, kako se tada zvao neokupirani ostatak Bosne.
HVO: Brigada Hrvatskog vijeca obrane "Kralj Tvrtko" tokom cijele agresije ostala je na strani branilaca Sarajeva: i onda kada je Mostar gorio braneci se od drugacijeg HVO-a i Hrvatske vojske. Sarajevo je imalo i svoj HOS - jedinicu koja je takoder predstavljala sastavni dio odbrane grada.
IZETBEGOVIC ALIJA: "Priznavanje BiH bi moglo da presijece planove koji se grade oko Bosne. Zbog toga s nestrpljenjem ocekujemo sesti april", rekao je 31. marta, nakon pregovora u Bruxellesu. Tenkovi JNA vec su bili zaposjeli rezervoar na Mojmilu. Sestog aprila BiH jeste postala priznata, ali je petog napadnuto Sarajevo... Drugog maja je postao zarobljenikom JNA: razmijenjen je dan kasnije. Tek 20. juna 1992, Predsjednistvo, na cijem je celu ostao, proglasilo je ratno stanje. Iako mu se mogu pripisati preveliki apetiti u odredivanju vojne strategije i donosenju kljucnih vojnih odluka, prevelike slabosti spram narodnih komandanata, moraju mu se priznati dvije stvari: gotovo iz inata ostajao je u opkoljenom Sarajevu i odlazio i na linije odbrane, dovodeci tako do potpune konfuzije upravo one koji su ga imali na nisanu. Alija Izetbegovic je imao obicaj obratiti se vojsci selamom, ali je sa Zuci porucio: "Da je samo jedan Hrvat ili Srbin poginuo braneci Sarajevo, mi mu trebamo odati postu."
JNA: "Armija nece ni mrava zgaziti", obecavao je Milutin Kukanjac kao komandant Druge armijske oblasti: a onda su tenkovi poceli da ruse gradove i ubijaju civile. U samom Sarajevu, bivsa JNA imala je svoja uporista: od kasarne "Marsal Tito", preko kasarne "Viktor Bubanj", Jajce kasarne, kasarne "Jusuf Dzonlic", kasarne "Slavisa Vajner Cica" u Lukavici, vazduhoplovnog kompleksa u Rajlovcu, do Komande Druge vojne oblasti na Bistriku. Iz oruzja kojim je raspolagala, na grad je u prosjeku bacano vise od 1.000 granata dnevno - manjih i vecih kalibara. Raskrsnice su pokrivane najmodernijim snajperima dometa do 3.000 metara: ne, oni nisu koristeni zbog dometa, vec zarad preciznosti.
KORPUS: Vojna formacija: ovaj sarajevski bio je Prvi. Prvi komandant Prvog korpusa bio je Mustafa Hajrulahovic Talijan; poslije njega to je postao Vahid Karavelic, pa Nedzad Ajnadzic. Ovaj posljednji ratni je u svojoj knjizi Odbrana Sarajeva, nedavno objavljenoj, iznio i podatke o brojnom stanju: impresivno zvuci, no Prvi korpus je vec 1993. godine brojao 87.009 boraca. Od toga - iz okruzenog Sarajeva za grad se iz godine u godinu borilo u prosjeku 38.000 ljudi s puskom u ruci. Tokom opsade, Prvi korpus je, opet u okruzenom gradu, ubiljezio svoj crni bilans poginulih boraca: za zonu Vraca - Dobrinja zivot je dalo 799 boraca, na potezu Bozica pumpa - Saobracajni fakultet poginula su 742 borca, od Bozica pumpe do piste 695 boraca, od Hrastove glavice do Vraca 423, od Saobracajnog fakulteta do Pionirske doline 407, od Pionirske doline do Mrkovica 324 i od Emirovice do Hrese 197. Nacionalni sastav poginulih izgleda ovako: 6.104 Bosnjaka, 223 borca srpske nacionalnosti, 240 boraca hrvatske nacionalnosti i 196 ostalih.
LOGISTIKA: Koliko je bila vazna, shvatilo se zbog rata: trebalo je naoruzati se. Danas, kada se raspravlja o prvom udaru agresora i odbrani BiH, istice se angazman Stranke demokratske akcije na naoruzanju bosnjackog naroda i linija koja je pod okriljem Hasana Cengica unosila oruzje. Bila je to grupa ciji su najpoznatiji clanovi jos bili Senahid Memic, Sulejman Vranj i Suaib Seta i koja je oruzje dopremala u Glavni logisticki centar u Visokom, kojim je rukovodio Halid Cengic, poznatiji kao Hadzija i Hasanov otac. No, za samo Sarajevo mnogo je znacajnija bila domaca proizvodnja jer je sve drugo valjalo unijeti u opkoljeni grad. Odlukom Presjednistva RBiH, 17. jula formiran je Centar namjenske proizvodnje pri Glavnom stabu Oruzanih snaga RBiH. Nosioci projekta: Faik Kulovic i Berko Zecevic. Realizacija Odluke je pocela odmah ukljucivanjem i povezivanjem malih radionica za rucnu izradu minsko-eksplozivnih sredstava (kakva je bila sarajevski "Behar") imobilizacijom "Sumoprojekta", "Zice", "Vase Miskina Crnog", Energoinvestovih "Armatura", radionice GRAS-a, Masinskog fakulteta, "Zraka"...
LJILJAN: Obiljezje Armije BiH, prepoznatljivi detalj zastave i grba Republike Bosne i Hercegovine. Profesor koji je ljiljan ucrtao na kape branilaca Bosne i Hercegovine je sarajevski historicar Enver Imamovic. Ljiljan je zavrsio kao i opsada: u prisilnom zaboravu.
MUP: Ponesi zastavu, Dragane Vikicu. Svojim komandantom zvali su ga ne samo policajci iz tadasnje Specijalne jedinice (pokojni Vinko Samarlic, Zoran Cegar, Musan Kovac, Kemo Ademovic, Muhamed Gafic, Zdravko Stojic...) vec i ovdasnji penzioneri, a njegova je komanda u Domu policije vrvjela mladicima koji su htjeli da se bore. Neki su analiticari kasnije ovaj period nazvali "dobom romanticarskog zanosa patriotizmom", no nikada nisu uspjeli osporiti nemjerljiv doprinos Specijalne, svakog njenog pojedinacnog policajca, te preostalih policajaca u gradu u odbrani Sarajeva.
NUSRET DAUT: Na brdu Mojmilo unistio je tenk: bila je to prva sarajevska pobjeda covjeka nad oklopnjakom.
NJENO VELICANSTVO BOSANKA: U malim gradskim radionicama rucno je napravljena bomba "bosanka". Sem nje, u ovom su gradu za odbranu pravljeni jos i trombloni, zapaljive flase i puske. Sarajevski Centar namjenske proizvodnje svojim strateskim proizvodom smatra detonatorsku kapslu DK-8 u ratnim uslovima, no "bosanka" je ostala njegov ponos. Kasnije su pravljene i tromblonske rasprskavajuce mine, a i usavrsena "bosanka" sa tehnoloskim preduslovima za serijsku proizvodnju od 5.000 komada mjesecno. To je bilo u oktobru '92. No, proizvedeno je samo 700 komada. Na Dobrinji su novembra iste godine obavljena i prva ispitivanja rakete 50 mm i dometa 2.300 metara. Umjesto 1.600, proizvedeno je jedva 150 raketa, te po jedan jednousmjeravajuci i devetousmjeravajuci lanser za njih. Proizvedena je i jedna vrsta napalm-smjese za napalm-tepihe koji sluze za zaprecavanje. Decembra '92. pocela je proizvodnja tromblonske kumulativne mine.
OPSADA: Duga 1.335 dana: o njoj bas svaki prezivjeli Sarajlija moze sam napisati svoju knjigu. Odnijela je 1.620 zivota djece: gotovo 15.000 najmladih stanovnika Sarajeva je ranjeno, i to je ono sto svi u ovom gradu priznaju da su u doba rata najteze podnosili. Smrt je bila tako blizu, svako je izgubio nekog - djecu je izgubio ovaj grad, zamro od bola kada je jedna granata rasula djecije mozgove po bijelom snijegu Alipasinog Polja. Bio je 22. januar 1994.
PLAVI PUTEVI: Sta su oni znacili Sarajevu ilustruje podatak da je za 15 dana, od 13. do 28. jula 1994, na relaciji Dobrinja - Butmir proslo ukupno 42.090 ljudi, 556 autobusa, 2.745 automobila i 4.201 kamion. Dnevni je prosjek bio: 421 osoba i 75 vozila, a put je bio otvoren samo cetiri i po sata dnevno: od 10 do 12.30 prije podne i od 14 do 16 sati poslije podne. Ali, prije plavih puteva i prije tunela, aerodromska je pista sluzila kao put. Moze se nazvati i crvenim - gotovo da nije bilo noci kada pista nije uknjizila danak u krvi. Emir Redzovic, major Armije BiH i tadasnji zamjenik komandanta Cetvrte motorizirane brigade, smjestene u Hrasnici, sjeca se da su "Biseri", jedinica za obezbjedenje Predsjednistva pod komandom Harisa Lukovca, prvi trasirali put pojedinacne deblokade Sarajeva. Vodio je preko aerodromske piste: te noci "Biseri" su unijeli u grad onoliko protuoklopa koliko je moglo stati u njihove ruksake. Tako je pocelo organizirano prelazenje aerodromske piste na kojoj je, po jednoj vojnoj evidenciji, ostalo 268 zivota, a gotovo 700 ljudi je ranjeno. Pogibija doktora Mustafe Pintola dio je one ratne price kakva se samo ovdje mogla zabiljeziti: sticajem okolnosti, cuvao je dijete ciji su roditelji bili "na onoj strani". Krenuo je u Sarajevo u potrazi za nacinom da spoji rastavljenu srpsku porodicu: ubijen je na pisti.
Put preko piste u nekoliko je navrata spasio Sarajevo, oruzjem i municijom: pistu su prelazili vojnici, policajci, duznosnici sa kompletnom pratnjom i odvazni civili u potrazi za hranom ili porodicom. Za sve je vazio isti princip: dodes do zice, spustis se u rov i cekas da transporter odmakne. Onda trcis.
Najvise je zrtava medu civilima. Iako je prelazak preko piste uvijek bio lutrija, igra se razlikovala u nijansama: kada su pistu prelazili generali, nacelnici i pokoji ministar, onda je dio pratnje istrcavao prije vremena i odvlacio paznju transporteru - dok su se vojnici UN-a objasnjavali s njima, delegacija je nesmetano prolazila. U jednoj kuci u Butmiru bila je baza dijela Specijalne jedinice Lasta: ovim momcima neposredno je komandovao ministar policije Bakir Alispahic, a imali su zadatak da sa slobodnih teritorija prebacuju materijalno-tehnicka sredstva u Sarajevo. Apsolutni rekorder u broju prelazaka piste se ne zna, no pouzdano se zna da je najcesci putnik iz Cetvrte motorizirane bio vojnik Nusret Karisik - nosio je postu i bio veza sa komandom Korpusa.
RAKETE: Sve ono cime je bivsa JNA raspolagala u naoruzanju, braniocima ovoga grada bila je samo zelja. Pa ipak: marta 1993. godine, u vrijeme zestoke ofanzive na Stup, kada su cetnicki tenkovi u dva maha izasli do petlje u Azicima, Sefer Halilovic je naredio Zaimu Backovicu: "Posiljka nocas po cijenu zivota mora uci u grad." Backovic i Nijaz Zorbic, tadasnji komandant jedinice Silver fox, dolaze u komandu Cetvrte viteske i kazu: "Moramo unijeti MTS u Grad." Ojacava ih i Cetvrta, pa je pred diverzantima kojima tada komanduje Emir Bogunic Carli slozen zadatak: lanser 107 mm sa raketama, lanser TF - crvena strijela, rucni bacaci, LPG-jevi, zolje, ose... na nosilima, prekriveni bijelim carsafima, pored unproforaca ulaze u grad. Posada lansera TF i njen komandir po naredbi Mustafe Hajrulahovica Talijana odlaze na Sokolje: crvena strijela tada pogada jedan tenk i jedan transporter. Ofanziva je zaustavljena.
SARAJEVO: Grad pod opsadom u kojem su, zasto i to ne reci, prezivjeli imali na raspolaganju ravno 159 grama hrane dnevno. U istom periodu, zracnim mostom dopremljeno je 31.448.000 kilograma osnovnih zivotnih namirnica, a kamionima 168.432.000 kilograma. Vodu smo tocili pod kisom metaka, struju mijenjali lojanicom, svi u prosjeku izgubili 9,543 kilograma i ponovno otvorili 89 starih grobalja: samo na Kovacima su 1.284 nova mezara.
SUCUR SLAVISA: Zlatni ljiljan je zaradio u tenku: i danas je jedan od rijetkih koji svojom hrabroscu imponira. Sa istim intenzitetom i hrabroscu sa kojima je branio Sarajevo, danas se bori za njegovu buducnost.
TRG PERO KOSORIC: Zgrada Lorisa i neboderi na samom trgu najilustrativniji su primjeri ciljeva napada na ovaj grad: sistematicnost sa kojom je artiljerija bivse JNA teskim pancirnim granatama pronalazila svaki stan, pretvarajuci betonske blokove u hrpu prasine, nezaobilazan je primjer zelje za unistenjem. Svega sto se s brda doimalo civilizacijskim.
UGORSKO: Linija na kojoj su smjene bile moguce samo u nocima bez mjesecine: Hakija Mrso upravo je ovdje izveo jedan od onih podviga koji se moraju izucavati kao obavezna literatura umijeca ratovanja. Ugorsko je od prvog dana nosilo svoje zrtve: Amel Beckovic, Rasid Beslija, Senad Cizmovic, Izet Delic, Feriz Merzuk… samo su neki od boraca poginulih na liniji ove odbrane koju cetnici nisu prosli upravo i samo zahvaljujuci hrabrosti i odvaznosti svakog pojedinca koji joj je poklonio sebe.
VIJECNICA: Univerzitetska biblioteka konstantno granatirana dok nije spaljena: vojnici opsjede grada gadali su u toj zgradi historiju, knjizevnost, biologiju, nasljede, tradiciju… Onako kako je spaljena ostala da prkosi, predstavljala je zapravo recept neunistivosti.
ZELENE BERETKE: Nastali i nestali u kratkom roku, oni su rijetki koji imaju pravo reci: znali smo da ce biti rata. Pripremali su se za odbranu, ma kako to neuko cinili: na Sirokaci ih je organizirao Faik Avdibegovic, u Vatrogasnoj brigadi predvodio ih je Kenan Slinic, Libe je bio na Aerodromu, Jozo Planinc na Cengic-Vili, Jahija u Sokolovicima, Faik na Stupu, Dzevad Kovacevic na Grbavici, Enes Cavcic na Brijescu, Salih i Saud na Bjelavama, Tufo u Pazaricu, Ago pred Jevrejskim grobljem, braca Karamustafic na Colinoj kapi i Sulejman Zolj... Alija Miladin, Dino Magoda, Eno Sakic medu prvima su pali za slobodu Sarajeva kao dio vec legendarne jedinice nastale u Pjafu… Zelena beretka je bio i Caco, i Juka, i Ramiz Delalic Celo, i Emin Svrakic, i… ali to je posao za historicare.
ZUC: Brdo za koje mnoge Sarajlije nikada ranije nisu ni cule, postalo je strateska tacka odbrane grada. Odnijelo je 255 zivota: na Zuci se Sarajevo i branilo i spasavalo, na Zuci se odlucivalo hoce li agresor podijeliti grad. Znao je to i Enver Sehovic, jedan od onih sarajevskih komandanata koji su komandovali na frontu: zivot je izgubio na Zuci 27. jula 1993. Prva slavna je na ovom istom ratistu ostala bez brojnih svojih heroja: Dubravko Andelic je poginuo januara '93, Ibrahim Dervisevic je nesto kasnije tesko ranjen… Nadomak slavnih momaka, liniju su cuvali vitezovi Safeta Zajke: Druga motorizovana je komandanta izgubila na Mijatovica kosi, samo pet dana nakon sto je na ovim istim obroncima smrtno stradao Safet Isovic, tada nacelnik staba ove brigade… I nije tacno da Sarajlije smiju zaboraviti svoje heroje s prvih linija: Smajo Sikalo, Sefik Halimanovic, Omer Dolovcic, Ejub Delalic, Nedzad Delic, Kenan Dubravic, Anes Causevic, Emir Catak, Behrudin Basovic, Admir Hebib, Senad Mandic, Predrag Lasica… i jos mnogi, mnogi drugi svoje su zivote darovali slobodi ovoga grada. I zato moraju biti upamceni. Bas svi.
1.335 krugova pakla od 1992 - 1995
Kada se govori o pocetku agresije na Bosnu i Hercegovinu, malo se ko uspije suglasiti oko datuma. Za jedne je to napad na Ravno, za druge na Bijeljinu, za trece petoaprilski napad na Sarajevo... No, o terminima opsade ovoga grada, svi se slazu: proljetno stezanje obruca oko Sarajeva zapecaceno je 2. maja 1992. godine, kada je i pticama stopiran let. Sarajevo je u okruzenju bilo 1.335 dana, bez oruzja za odbranu, bez hrane, vode, struje, gasa i sa svakodnevnom porcijom granata, snajperskih metaka, modifikovanih bombi. Sarajevo nije palo, postavsi simbolom barbarizma napadaca, herojstva branitelja, prkosa svojih zitelja, Bosne i Hercegovine. I bilo bi dobro da je kao u pjesmi, da Sarajevo pamti svoju bol i svoje zlotvore. I jos vise svoje heroje
ARMIJA BiH: Nastala zvanicno 15. aprila i to od onih koji su mnogo ranije svojim tijelima prijecili put tenkovima: na njenoj strani, na strani branilaca grada, ni tada kao ni u godinama koje su slijedile nijednog trenutka nisu bili oruzje i municija, vec neizmjerni patriotizam, zapanjujuca hrabrost i zadivljujuca spremnost da se bore. U vrijeme kada su u Sarajevu utihnuli telefoni, po prvi put od 1945. godine oglasio se znak vazdusne opasnosti: bilo je 15 sat i 40 minuta, avioni bivse JNA u brisucem letu parali su ovdasnje nebo, na Skenderiji je dogorijevao tramvaj, Titova ulica vec je bila zatrpana malterom, a njene najljepse zgrade izranjavane gelerima... I bio je drugi maj: gotovo da nema znacajnijeg objekta u gradu koji nije pogoden barem jednom granatom; predajnik na Humu je zapaljen, a statisticari ce do kraja opsade prebrojati 44.742 unistena stana. Izvojevana je prva velika pobjeda. Vec 16. maja dobijena je Pofalicka bitka, sredinom juna Dobrinja je vracena Sarajevu, u jesen 1992. zaustavljena je jos jedna velika ofanziva kojom je trebao biti presjecen grad: u tom su casu glavne bitke vodene na pravcu Vojkovici - Hrasnica - Ilidza, dok su sva oruda i oruzja agresora tukla po Otesu, Barama, Azicima, Stupu… Grad je vec uveliko gubio svoje slavne branioce: Safet Hadzic je poginuo 18. aprila, Specijalna je u maju ostala bez Vinka Samarlica, Zelene beretke su izgubile Enu Sakica, Dino Magoda je pred Vidikovcem stradao osmog juna, Cedo Domuz je na onoj strani sarajevskog obruca poginuo 30. jula, Ramiz Salcin je poginuo 22. augusta, Fadila Odzakovic Zuta 20. septembra… Odbranom Sarajeva vec je komandovao Mustafa Hajrulahovic Talijan, a Armija BiH je upisivala svoje prve zapovjednike - Hasan Efendic pa Sefer Halilovic dobili su celne pozicije, godinu dana kasnije komandnu poziciju preuzet ce Rasim Delic, no vec tada su u Stabu bili i Stjepan Siber i Jovan Divjak, Vahid Karavelic je stigao u grad…
BITKE ZA DEBLOKADU GRADA: U vrijeme kada smo svi vjerovali da ce rat kratko trajati, Jusuf Juka Prazina je sa svojim rezervnim sastavom Specijalne policije kidisao na Ilidzu, Kerim Lucarevic na celu Vojne policije stizao do pred same Vrace… Za to vrijeme na Sarajevo je u svakom trenutku bilo upereno 1.600 artiljerijskih cijevi: oko 100 tenkova, 180 transportera, izmedu 500 i 550 PAM-ova i PAT-ova i jos 150 oruzja vecih kalibara. Obruc dug 62 kilometra stezalo je 12.000 agresorskih vojnika. Statistika bi potvrdila da svaki od njih ima na dusi jednog Sarajliju: broj napadaca i broj zrtava opsjednutog grada - gotovo su identicni. Pa ipak, deblokada je pokusana i osmog juna: toga dana Armija je ubiljezila 134 poginula borca. I dok je Zlatan Hrenovica iz sluzbe za informiranje Regionalnog staba TO pozivao Sarajlije da pjesmom bodre ljiljane, pripremao se novi napad na Poljine: krajem jula 1992, on se i dogodio… Ostao je upamcen po 52 poginula borca. Deblokade grada reprizirane su sa manjim i(li) vecim rezultatima sve do juna 1995: sarajevski obruc se u meduvremenu smanjio na 57 kilometara.
CACO: Musan Topalovic jedan je od onih narodnih komandanata sa kojim se Armija ove zemlje oruzano obracunala: ubijen je u noci 26. oktobra 1993. godine, no tom su prilikom smrtno stradala devetorica mladica koji su ga trebali uhapsiti. Na obroncima Trebevica, onim istim koje su krvlju i svojim zivotima branile Prva i Deseta brdska brigada, ostala je i najveca mrlja na savjesti opsjednutog grada: Kazani, jama sa neizbrisivim zlocinackim tragovima dijela Desete brdske, spremnog da smrcu civila nebosnjaka ostalih u ovom gradu sprovodi svoju osvetu. Ipak, ostalo je sjecanje na susret oci u oci Cace i tenka na Bostaricima i ostala je podjela na narodne i ostale komandante: odbranom sarajevskog Starog Grada i opcine Centar komandovali su upravo oni: Mujo Zulic, Zakir Puskar, Ramiz Delalic Celo - Prva, Druga, Treca brdska brigada; narodnim je pripadao i Juka Prazina, ali i Ismet Bajramovic Celo, Kerim Lucarevic, Fikret Prevljak …
CARSIJA: Iako se danas tvrdi kako je bas tu, na sarajevskoj Carsiji, ubistvom srpskog svata Nikole Gardovica 29. februara 1992. sve pocelo - to nikako nije kompletna istina: Carsija je bila tek povod prvim sarajevskim barikadama. Mnogo prije vojnici bivse JNA prevozili su i rasporedivali artiljeriju oko Sarajeva, u sanducima sa oznakama banana dopremali municiju za visecijevne bacace raketa i oruzjem rastjerivali narod koji nije htio rat.
CELE: Ime ili lozinka, tek, po Ismetu Bajramovicu Celi sve jedinice Vojne policije koristile su to ime: Celo jedan, Celo dva… pa i sest "a"… I ma kako to kome sada zvucalo, celama (i to bas svim) se ne moze osporiti spremnost da u odbranu grada stanu onda kada je to bilo najpotrebnije.
U jesen 1992. godine, Kozara, pogon u naselju Stup, svakog je dana mijenjao vlasnika. Jedinica El-Fatih i Specijalni odred policije koji je u bitku vodio Kemo Ademovic, te vojni policajci Ismeta Bajramovica Cele, s puskama u rukama i ponekom osom zaustavljali su tenkove i nindze - u pancir od glave do pete obucene valjevske i ine dobrovoljce koji su kidisali na grad. Bila je jesen 1992. Na Stupskoj petlji nisu ostali tenkovi.
DOBRINJA: Stotinjak dana ovo naselje na kraju grada bilo je u dvostrukom obrucu. Potpuno odsjeceno. Unutarnjom organizacijom zivota i odbrane, angazmanom svojih ratnih komandanata Hajriza Becirovica i Ismeta Hadzica Mutevelije, hrabroscu specijalaca i vojnih policajaca, Dobrinja je dobila svoju rampu za opstanak. Kako je rat odmicao, veza sa Sarajevom je jacala: no, sredinom juna 1992, kada su vodene najzesce bitke za ovaj prostor, kada je Senad Poturak spusten u mezar harema dzamije samo desetak metara daleko od artiljerijskih cijevi, ni stanari ovog naselja na nicijoj zemlji nisu mogli povjerovati u toliku srecu samo jednog obruca, ovog sarajevskog. Do kraja rata, Dobrinja je ostala prva linija fronte, ali je u meduvremenu dobila i svoju ratnu bolnicu i svoj ratni rezim pa i svoj tunel kao propusnicu za bolji zivot.
DZAFERAGIC SAFET: Nacelnik Staba Druge brdske brigade, jedan od autora spasavanja kompletnog prostora Borija od najezde agresora, borio se oci u oci sa PAT-om. Tesko je ranjen, vise puta operiran i danas je vjerovatno najslikovitiji primjer odnosa Armije BiH, ovoga grada i njenih vlasti spram onih koji su se borili: ratni vojni invalid koji iz novina saznaje kako ce ova drzava regulirati i njegov status.
DJILDA: Dzevad Begic, prijeratni voda Zeljinih "Manijaka", naoruzao se onoga dana kada su u Sarajevu postavljene prve barikade: prica kaze da je pokucao na vrata jednom od osvjedocenih Karadzicevih pristalica i to s nozem u ruci. Ovaj je bez mnogo dileme DJildi poklonio automat - od tada do dana pogibije Dzevad Begic DJilda je bio sve: i rezervni policajac i teritorijalac i dio interventnog voda, borio se i na Ilidzi i na Blekinom potoku i na Zlatistu - naprosto, bio je dio sarajevske mladosti odjednom suocene sa potrebom da navijacke rekvizite zamijeni ubojitim. Za spas svojih najdrazih. I to je i cinio.
EMIRA BASIC: Studentkinja zurnalistike, s pocetkom rata odlucila se za borbu puskom: dobitnica Zlatnog ljiljana poginula je 27. novembra 1993. godine na Jevrejskom groblju. Jos jednom od vrucih mjesta sarajevskih linija odbrane. No, Emira Basic nije samo primjer borca za ovaj grad, ona je na svojevrstan nacin nosilac odlikovanja za sve zene Sarajeva koje su misijom nemoguce uspijevale organizirati zivote svojih porodica, spremiti onaj minimum hrane, boriti se svaka na svoj nacin…
FERHADIJA: Mjesto prvog masakra. Dvadeset sedmog maja 1992. godine, u tadasnjoj ulici Vase Miskina ubijeni su ljudi koji su stajali u redu za hljeb. Bilo je to tek prvo u nizu velikih stradanja civila na jednom mjestu…
GOLO BRDO: Ne, nije ovo malo, sarajevsko, vec ono na Igmanu: tamo gdje su agresorski vojnici morali proci ako se htio sacuvati makar obruc za prezivjele u opsjednutom gradu. Na Golom brdu tokom ljeta 1993. vodene su velike bitke za ovaj grad. Treba reci i ovo: bas tamo, Sarajlijama su u pomoc stigle brojne jedinice sa slobodnih teritorija, kako se tada zvao neokupirani ostatak Bosne.
HVO: Brigada Hrvatskog vijeca obrane "Kralj Tvrtko" tokom cijele agresije ostala je na strani branilaca Sarajeva: i onda kada je Mostar gorio braneci se od drugacijeg HVO-a i Hrvatske vojske. Sarajevo je imalo i svoj HOS - jedinicu koja je takoder predstavljala sastavni dio odbrane grada.
IZETBEGOVIC ALIJA: "Priznavanje BiH bi moglo da presijece planove koji se grade oko Bosne. Zbog toga s nestrpljenjem ocekujemo sesti april", rekao je 31. marta, nakon pregovora u Bruxellesu. Tenkovi JNA vec su bili zaposjeli rezervoar na Mojmilu. Sestog aprila BiH jeste postala priznata, ali je petog napadnuto Sarajevo... Drugog maja je postao zarobljenikom JNA: razmijenjen je dan kasnije. Tek 20. juna 1992, Predsjednistvo, na cijem je celu ostao, proglasilo je ratno stanje. Iako mu se mogu pripisati preveliki apetiti u odredivanju vojne strategije i donosenju kljucnih vojnih odluka, prevelike slabosti spram narodnih komandanata, moraju mu se priznati dvije stvari: gotovo iz inata ostajao je u opkoljenom Sarajevu i odlazio i na linije odbrane, dovodeci tako do potpune konfuzije upravo one koji su ga imali na nisanu. Alija Izetbegovic je imao obicaj obratiti se vojsci selamom, ali je sa Zuci porucio: "Da je samo jedan Hrvat ili Srbin poginuo braneci Sarajevo, mi mu trebamo odati postu."
JNA: "Armija nece ni mrava zgaziti", obecavao je Milutin Kukanjac kao komandant Druge armijske oblasti: a onda su tenkovi poceli da ruse gradove i ubijaju civile. U samom Sarajevu, bivsa JNA imala je svoja uporista: od kasarne "Marsal Tito", preko kasarne "Viktor Bubanj", Jajce kasarne, kasarne "Jusuf Dzonlic", kasarne "Slavisa Vajner Cica" u Lukavici, vazduhoplovnog kompleksa u Rajlovcu, do Komande Druge vojne oblasti na Bistriku. Iz oruzja kojim je raspolagala, na grad je u prosjeku bacano vise od 1.000 granata dnevno - manjih i vecih kalibara. Raskrsnice su pokrivane najmodernijim snajperima dometa do 3.000 metara: ne, oni nisu koristeni zbog dometa, vec zarad preciznosti.
KORPUS: Vojna formacija: ovaj sarajevski bio je Prvi. Prvi komandant Prvog korpusa bio je Mustafa Hajrulahovic Talijan; poslije njega to je postao Vahid Karavelic, pa Nedzad Ajnadzic. Ovaj posljednji ratni je u svojoj knjizi Odbrana Sarajeva, nedavno objavljenoj, iznio i podatke o brojnom stanju: impresivno zvuci, no Prvi korpus je vec 1993. godine brojao 87.009 boraca. Od toga - iz okruzenog Sarajeva za grad se iz godine u godinu borilo u prosjeku 38.000 ljudi s puskom u ruci. Tokom opsade, Prvi korpus je, opet u okruzenom gradu, ubiljezio svoj crni bilans poginulih boraca: za zonu Vraca - Dobrinja zivot je dalo 799 boraca, na potezu Bozica pumpa - Saobracajni fakultet poginula su 742 borca, od Bozica pumpe do piste 695 boraca, od Hrastove glavice do Vraca 423, od Saobracajnog fakulteta do Pionirske doline 407, od Pionirske doline do Mrkovica 324 i od Emirovice do Hrese 197. Nacionalni sastav poginulih izgleda ovako: 6.104 Bosnjaka, 223 borca srpske nacionalnosti, 240 boraca hrvatske nacionalnosti i 196 ostalih.
LOGISTIKA: Koliko je bila vazna, shvatilo se zbog rata: trebalo je naoruzati se. Danas, kada se raspravlja o prvom udaru agresora i odbrani BiH, istice se angazman Stranke demokratske akcije na naoruzanju bosnjackog naroda i linija koja je pod okriljem Hasana Cengica unosila oruzje. Bila je to grupa ciji su najpoznatiji clanovi jos bili Senahid Memic, Sulejman Vranj i Suaib Seta i koja je oruzje dopremala u Glavni logisticki centar u Visokom, kojim je rukovodio Halid Cengic, poznatiji kao Hadzija i Hasanov otac. No, za samo Sarajevo mnogo je znacajnija bila domaca proizvodnja jer je sve drugo valjalo unijeti u opkoljeni grad. Odlukom Presjednistva RBiH, 17. jula formiran je Centar namjenske proizvodnje pri Glavnom stabu Oruzanih snaga RBiH. Nosioci projekta: Faik Kulovic i Berko Zecevic. Realizacija Odluke je pocela odmah ukljucivanjem i povezivanjem malih radionica za rucnu izradu minsko-eksplozivnih sredstava (kakva je bila sarajevski "Behar") imobilizacijom "Sumoprojekta", "Zice", "Vase Miskina Crnog", Energoinvestovih "Armatura", radionice GRAS-a, Masinskog fakulteta, "Zraka"...
LJILJAN: Obiljezje Armije BiH, prepoznatljivi detalj zastave i grba Republike Bosne i Hercegovine. Profesor koji je ljiljan ucrtao na kape branilaca Bosne i Hercegovine je sarajevski historicar Enver Imamovic. Ljiljan je zavrsio kao i opsada: u prisilnom zaboravu.
MUP: Ponesi zastavu, Dragane Vikicu. Svojim komandantom zvali su ga ne samo policajci iz tadasnje Specijalne jedinice (pokojni Vinko Samarlic, Zoran Cegar, Musan Kovac, Kemo Ademovic, Muhamed Gafic, Zdravko Stojic...) vec i ovdasnji penzioneri, a njegova je komanda u Domu policije vrvjela mladicima koji su htjeli da se bore. Neki su analiticari kasnije ovaj period nazvali "dobom romanticarskog zanosa patriotizmom", no nikada nisu uspjeli osporiti nemjerljiv doprinos Specijalne, svakog njenog pojedinacnog policajca, te preostalih policajaca u gradu u odbrani Sarajeva.
NUSRET DAUT: Na brdu Mojmilo unistio je tenk: bila je to prva sarajevska pobjeda covjeka nad oklopnjakom.
NJENO VELICANSTVO BOSANKA: U malim gradskim radionicama rucno je napravljena bomba "bosanka". Sem nje, u ovom su gradu za odbranu pravljeni jos i trombloni, zapaljive flase i puske. Sarajevski Centar namjenske proizvodnje svojim strateskim proizvodom smatra detonatorsku kapslu DK-8 u ratnim uslovima, no "bosanka" je ostala njegov ponos. Kasnije su pravljene i tromblonske rasprskavajuce mine, a i usavrsena "bosanka" sa tehnoloskim preduslovima za serijsku proizvodnju od 5.000 komada mjesecno. To je bilo u oktobru '92. No, proizvedeno je samo 700 komada. Na Dobrinji su novembra iste godine obavljena i prva ispitivanja rakete 50 mm i dometa 2.300 metara. Umjesto 1.600, proizvedeno je jedva 150 raketa, te po jedan jednousmjeravajuci i devetousmjeravajuci lanser za njih. Proizvedena je i jedna vrsta napalm-smjese za napalm-tepihe koji sluze za zaprecavanje. Decembra '92. pocela je proizvodnja tromblonske kumulativne mine.
OPSADA: Duga 1.335 dana: o njoj bas svaki prezivjeli Sarajlija moze sam napisati svoju knjigu. Odnijela je 1.620 zivota djece: gotovo 15.000 najmladih stanovnika Sarajeva je ranjeno, i to je ono sto svi u ovom gradu priznaju da su u doba rata najteze podnosili. Smrt je bila tako blizu, svako je izgubio nekog - djecu je izgubio ovaj grad, zamro od bola kada je jedna granata rasula djecije mozgove po bijelom snijegu Alipasinog Polja. Bio je 22. januar 1994.
PLAVI PUTEVI: Sta su oni znacili Sarajevu ilustruje podatak da je za 15 dana, od 13. do 28. jula 1994, na relaciji Dobrinja - Butmir proslo ukupno 42.090 ljudi, 556 autobusa, 2.745 automobila i 4.201 kamion. Dnevni je prosjek bio: 421 osoba i 75 vozila, a put je bio otvoren samo cetiri i po sata dnevno: od 10 do 12.30 prije podne i od 14 do 16 sati poslije podne. Ali, prije plavih puteva i prije tunela, aerodromska je pista sluzila kao put. Moze se nazvati i crvenim - gotovo da nije bilo noci kada pista nije uknjizila danak u krvi. Emir Redzovic, major Armije BiH i tadasnji zamjenik komandanta Cetvrte motorizirane brigade, smjestene u Hrasnici, sjeca se da su "Biseri", jedinica za obezbjedenje Predsjednistva pod komandom Harisa Lukovca, prvi trasirali put pojedinacne deblokade Sarajeva. Vodio je preko aerodromske piste: te noci "Biseri" su unijeli u grad onoliko protuoklopa koliko je moglo stati u njihove ruksake. Tako je pocelo organizirano prelazenje aerodromske piste na kojoj je, po jednoj vojnoj evidenciji, ostalo 268 zivota, a gotovo 700 ljudi je ranjeno. Pogibija doktora Mustafe Pintola dio je one ratne price kakva se samo ovdje mogla zabiljeziti: sticajem okolnosti, cuvao je dijete ciji su roditelji bili "na onoj strani". Krenuo je u Sarajevo u potrazi za nacinom da spoji rastavljenu srpsku porodicu: ubijen je na pisti.
Put preko piste u nekoliko je navrata spasio Sarajevo, oruzjem i municijom: pistu su prelazili vojnici, policajci, duznosnici sa kompletnom pratnjom i odvazni civili u potrazi za hranom ili porodicom. Za sve je vazio isti princip: dodes do zice, spustis se u rov i cekas da transporter odmakne. Onda trcis.
Najvise je zrtava medu civilima. Iako je prelazak preko piste uvijek bio lutrija, igra se razlikovala u nijansama: kada su pistu prelazili generali, nacelnici i pokoji ministar, onda je dio pratnje istrcavao prije vremena i odvlacio paznju transporteru - dok su se vojnici UN-a objasnjavali s njima, delegacija je nesmetano prolazila. U jednoj kuci u Butmiru bila je baza dijela Specijalne jedinice Lasta: ovim momcima neposredno je komandovao ministar policije Bakir Alispahic, a imali su zadatak da sa slobodnih teritorija prebacuju materijalno-tehnicka sredstva u Sarajevo. Apsolutni rekorder u broju prelazaka piste se ne zna, no pouzdano se zna da je najcesci putnik iz Cetvrte motorizirane bio vojnik Nusret Karisik - nosio je postu i bio veza sa komandom Korpusa.
RAKETE: Sve ono cime je bivsa JNA raspolagala u naoruzanju, braniocima ovoga grada bila je samo zelja. Pa ipak: marta 1993. godine, u vrijeme zestoke ofanzive na Stup, kada su cetnicki tenkovi u dva maha izasli do petlje u Azicima, Sefer Halilovic je naredio Zaimu Backovicu: "Posiljka nocas po cijenu zivota mora uci u grad." Backovic i Nijaz Zorbic, tadasnji komandant jedinice Silver fox, dolaze u komandu Cetvrte viteske i kazu: "Moramo unijeti MTS u Grad." Ojacava ih i Cetvrta, pa je pred diverzantima kojima tada komanduje Emir Bogunic Carli slozen zadatak: lanser 107 mm sa raketama, lanser TF - crvena strijela, rucni bacaci, LPG-jevi, zolje, ose... na nosilima, prekriveni bijelim carsafima, pored unproforaca ulaze u grad. Posada lansera TF i njen komandir po naredbi Mustafe Hajrulahovica Talijana odlaze na Sokolje: crvena strijela tada pogada jedan tenk i jedan transporter. Ofanziva je zaustavljena.
SARAJEVO: Grad pod opsadom u kojem su, zasto i to ne reci, prezivjeli imali na raspolaganju ravno 159 grama hrane dnevno. U istom periodu, zracnim mostom dopremljeno je 31.448.000 kilograma osnovnih zivotnih namirnica, a kamionima 168.432.000 kilograma. Vodu smo tocili pod kisom metaka, struju mijenjali lojanicom, svi u prosjeku izgubili 9,543 kilograma i ponovno otvorili 89 starih grobalja: samo na Kovacima su 1.284 nova mezara.
SUCUR SLAVISA: Zlatni ljiljan je zaradio u tenku: i danas je jedan od rijetkih koji svojom hrabroscu imponira. Sa istim intenzitetom i hrabroscu sa kojima je branio Sarajevo, danas se bori za njegovu buducnost.
TRG PERO KOSORIC: Zgrada Lorisa i neboderi na samom trgu najilustrativniji su primjeri ciljeva napada na ovaj grad: sistematicnost sa kojom je artiljerija bivse JNA teskim pancirnim granatama pronalazila svaki stan, pretvarajuci betonske blokove u hrpu prasine, nezaobilazan je primjer zelje za unistenjem. Svega sto se s brda doimalo civilizacijskim.
UGORSKO: Linija na kojoj su smjene bile moguce samo u nocima bez mjesecine: Hakija Mrso upravo je ovdje izveo jedan od onih podviga koji se moraju izucavati kao obavezna literatura umijeca ratovanja. Ugorsko je od prvog dana nosilo svoje zrtve: Amel Beckovic, Rasid Beslija, Senad Cizmovic, Izet Delic, Feriz Merzuk… samo su neki od boraca poginulih na liniji ove odbrane koju cetnici nisu prosli upravo i samo zahvaljujuci hrabrosti i odvaznosti svakog pojedinca koji joj je poklonio sebe.
VIJECNICA: Univerzitetska biblioteka konstantno granatirana dok nije spaljena: vojnici opsjede grada gadali su u toj zgradi historiju, knjizevnost, biologiju, nasljede, tradiciju… Onako kako je spaljena ostala da prkosi, predstavljala je zapravo recept neunistivosti.
ZELENE BERETKE: Nastali i nestali u kratkom roku, oni su rijetki koji imaju pravo reci: znali smo da ce biti rata. Pripremali su se za odbranu, ma kako to neuko cinili: na Sirokaci ih je organizirao Faik Avdibegovic, u Vatrogasnoj brigadi predvodio ih je Kenan Slinic, Libe je bio na Aerodromu, Jozo Planinc na Cengic-Vili, Jahija u Sokolovicima, Faik na Stupu, Dzevad Kovacevic na Grbavici, Enes Cavcic na Brijescu, Salih i Saud na Bjelavama, Tufo u Pazaricu, Ago pred Jevrejskim grobljem, braca Karamustafic na Colinoj kapi i Sulejman Zolj... Alija Miladin, Dino Magoda, Eno Sakic medu prvima su pali za slobodu Sarajeva kao dio vec legendarne jedinice nastale u Pjafu… Zelena beretka je bio i Caco, i Juka, i Ramiz Delalic Celo, i Emin Svrakic, i… ali to je posao za historicare.
ZUC: Brdo za koje mnoge Sarajlije nikada ranije nisu ni cule, postalo je strateska tacka odbrane grada. Odnijelo je 255 zivota: na Zuci se Sarajevo i branilo i spasavalo, na Zuci se odlucivalo hoce li agresor podijeliti grad. Znao je to i Enver Sehovic, jedan od onih sarajevskih komandanata koji su komandovali na frontu: zivot je izgubio na Zuci 27. jula 1993. Prva slavna je na ovom istom ratistu ostala bez brojnih svojih heroja: Dubravko Andelic je poginuo januara '93, Ibrahim Dervisevic je nesto kasnije tesko ranjen… Nadomak slavnih momaka, liniju su cuvali vitezovi Safeta Zajke: Druga motorizovana je komandanta izgubila na Mijatovica kosi, samo pet dana nakon sto je na ovim istim obroncima smrtno stradao Safet Isovic, tada nacelnik staba ove brigade… I nije tacno da Sarajlije smiju zaboraviti svoje heroje s prvih linija: Smajo Sikalo, Sefik Halimanovic, Omer Dolovcic, Ejub Delalic, Nedzad Delic, Kenan Dubravic, Anes Causevic, Emir Catak, Behrudin Basovic, Admir Hebib, Senad Mandic, Predrag Lasica… i jos mnogi, mnogi drugi svoje su zivote darovali slobodi ovoga grada. I zato moraju biti upamceni. Bas svi.