Post by Emperor AAdmin on Dec 21, 2007 18:26:30 GMT -5
Nasi junaci u svetskoj literaturi
Pustolovine Duke od Meduna
Ko je bio knez Grgur od Crne Gore koji je Tartarena Taraskonca, junaka istoimenog romana francuskog pisca Alfonsa Dodea, vodao kroz kockarnice i krcme Alzira i priredio mu nezaboravni lov na lavove...
Vest je bila vazna i urednik je smestio na istaknuto mesto, ono uobicajeno za istaknute licnosti i znacajne dogadjaje o kojima je izvestavao cetinjski „Crnogorac”. U broju od 29. maja 1871. godine pisalo je ovo:
„U Jevropi cuveni skitac, najpoznatiji pod imenom Duka od Meduna, pao je nasoj javnosti u ruke, i evo ga vec nekoliko dana u zatvoru, ovodje, na Cetinje. On je, nazalost, rodom iz Bjelopavlica a pravo ime mu je Rasko Milutinov Grozdanovic. No, to je samo ovodje priznao, ali su mu svi tragovi povatani. A u svijetu je uzimao svaki dan drugo ime.
Izdavao se sad za ovoga grofa, ovoga kneza ili rodjaka jedne vladajuce porodice, a u srpskijem krajevima, cesto da je i sin Luke Vukajlovica. Ovo je onaj isti Duka od Meduna, koji ce biti poznat nasemu svijetu iz cuvenog procesa njegovog u Parizu, gdje je bio optuzen zbog zloupotrebe imena i znatne novcane prevare u odnosaju s jednom groficom. U Rimu jopet jednom kanoniku sv. Jeronima, izmamio je nekoliko stotina skuda, a u Djenovi jednom trgovcu do 15.000 talijera.
U posljednje vrijeme vukao se pod imenom Garasanina, kao clan izmisljenog drustva ‘Prva jugoslovenska borba’, a i imao je pecat s tijem natpisom unaokolo, a u srijedi dvije ruke stisnute i dva prekrstena maca. On govori jezike: srpski, francuski, njemacki, talijanski, grcki, ruski, turski i mozda jos koji. Zna mnostvo narodnije pjesama naizust. Izdaje se za spisatelja i pjesnika, i navodi neke svoje pjesme.
Govori o svijem nasim narodnim ljudima, kao da sve licno poznaje, a tako isto i o jevropskim velikim ljudjima. On kaze za sebe da je njegov zivot puniji cudnih dozivljaja nego onoga grofa Monte Hrista.
Po svemu se vidi da je darovit, ali zloupuceni zivot nacini ga sarlatanom.
Njegov ispit pred sudom, koji ce se ovih dana odrzati, bice jako zanimljiv.”
Sudjenje na Cetinju
List koji je tako pompezno najavio da je „u Jevropi cuveni skitac... pao nasoj javnosti u ruke...”, tu istu javnost, mada joj na kraju teksta to i obecava, ne izvestava sta se dalje desilo s junakom price. Ni reci o predstojecem sudjenju, mada je objavio neka druga, kudikamo nezanimljivija. Na tome bi se, uglavnom, i zavrsilo pominjanje imena (i dela) coveka koji je, kao jedan od glavnih junaka romana Alfonsa Dodea „Tartaren Taraskonac”, uveseljavao bezmalo celu pismenu Evropu, a dvor na Cetinju prilicno oneraspolozio, da se u to vreme u prestonoj varosi pod Orlovim krsem nije nasao Simo Matavulj i sam, od 1884. do 1889. godine, urednik recenog „Crnogorca”.
U svojim docnije objavljenim „Biljeskama jednog pisca”, Matavulj ce deo posvetiti i knezu Grguru od Crne Gore, kako ga je imenovao Dode.
U redovima koji slede, zbog uobicajene skucenosti novinskog prostora, navescemo samo neke najupecatljivije odlomke:
„...Kao znak vremena bjese to sto se i Duka od Meduna poce mijesati u bolje drustvo.
I dotle je on zivio na Cetinju, ali se libio Lokande (jedinog hotela i uglednog stecista svih koji su drzali do sebe - prim. P. M), a tada poce dolaziti. Pricao je svoje dozivljaje, najradije one kojima se htio podiciti, vecinom nevjerovatne, izmisljene.
Ko je taj Duka od Meduna, zapitace se gdjekoji mladji citalac.
Stariji ljudi i u ovim krajevima sjecace se tog pustolova o kome se govorilo po novinama, prije trideset godina.
Ja sam jos kao djak citao o njegovom sudjenju u ‘Glasu Crnogorca’, a mnogo sta i po drugim novinama. Poslije sam slusao o njemu od Bokelja koji su se s njim nalazili po svijetu, i od kojih je mnoge ‘operusio’...
Rodom je bio iz Bjelopavlica, odakle je kao mladic odlutao u svijet, po svoj prilici najprije u Srbiju, gdje je imao iseljenu rodbinu. Valjda je u Srbiji nesto ucio, pa se odatle uputio u pustolovinu, jer je vrlo mlad obisao Italiju, Francusku, Njemacku i Grcku, prikazujuci se vladama i pojedincima kao crnogorski knez.
Kad se uzme da onda Crna Gora ne bjese priznata kao drzava, da se o njoj u Jevropi, osobito na Zapadu, manje nego danas o Kongu znalo, da je Dukin zadatak bio ‘proucavanje’ modernih ustanova i trazenje ‘zajma’, onda nije cudo sto je pustolovina dugo trajala.
Najposlije u Rimu opljacka nekog kanonika, slovenskog rodoljuba... uvjerivsi ga da je hriscanski ustanak u Turskoj spreman i da je on, Duka, punomocnik sviju tajnih odbora.
To mu je bila posljednja rabota, jer odatle otide u Boku, odakle ga vjesto umamise u Crnu Goru, gdje se imalo dosta podataka o njegovim rabotama.
Sudjenju je prisustvovao knjaz.
Na glavnu optuzbu - zasto se prikazivao ka knjazev brat, vele da je odgovorio:
„Pa, gospodaru, ja sam jos u djetinjstvu cuo dje ti zboris da smo ti mi Crnogorci svi braca, ja nijesam kriv sto su oni bestije!”
U daljem toku sudjenja hvalisao se, te ko ce razabrati sto je izmisljeno a sta istinito.
Pricao je da je bio priman u Tiljerijima od Napoleona III; da se sprijateljio s mnogim francuskim velikasima a i sa ruskim u Nici i Monte Karlu; da je u Italiji bio ozenjen nekom groficom di Kasterlfidardo i s njom imao sina; da je bio Garibaldijev adjutant; u Njemackoj, da ga je najvise odlikovao Saksonski kralj, koji je u njegovu cast drzao vojnu smotru...
Na pitanje: koliko jezika zna, odgovorio je da ih zna cetrnaest.
Uvecao je i novac koji je uzimao od „bestija”.
Osudjen je bio, toboz, na smrt, ali je pusten poslije dvije godine...”
Sarenko u gostionici
Matavulj je i sam imao priliku da ga upozna u Herceg-Novom, u vreme Hercegovackog ustanka (1875-1878). O tom susretu ovako pise:
„U Novom ga vidjeh prvi put u gostionici, u kojoj sam se hranio, kod njekoga Konjovica, gdje su se skupljali znatniji bjegunci hercegovacki, novinari, dobrovoljci crnogorski, ruski, talijanski - sva ona mjesavina sto je u pocetku ustanka nastavala u Sutorini i slobodno hodala po Primorju.
Jednoga vecera, posto posjedasmo, udje osrednjega rasta covjek. Okost, kratke crne brade, ‘konjanickih nogu’ (malo krivih) a po odijelu saren kao djetlic. Imao je garibaldinsku crvenu kosulju, saren turski trambulos oko pojasa a ostalo njesto crnogorsko a njesto lacmansko.
Za njim udje mlad, snazan Crnogorac, razbojnickog izgleda. I taj brzo odmace stolicu, pa je namjesti kod Sarenka, pa prekrstiv ruke, stade iza njega, sasvim onako kao sto rade konsulski kavazi na Istoku.
Posto gospodar izabra sebi jelo, okrete se sluzi i rece mu, crnogorskim akcentom, da se i on prihvati.
A kavaz se smjerno pokloni i sjede za drugi sto pa, drzeci se za revolver, ukoci pogled na potiljak gospodara.
Svaki se nasmija toj komediji...
Sareni vojvoda odjednom se okrete njekom covjeku koji je bio zadubljen u mislima, te ga zapita francuski:
- Izvinite, jeste li Vi grof Monteverdi?
Covjek, zabezeknut, odgovori:
- Ja sam Monteverdi, novinar, a ne grof! A ko ste Vi?
- Ja sam Duka od Meduna, pisar vojvode Bogdana Zimonjica... Ja ipak tvrdim da ste Vi grof, a znam da ste ruski pukovnik na raspolozenju, a sada dopisnik.
- Ja Vam ipak kazem da nijesam grof. Ja imam pasos...
- To ne cini nista! I ja sam nekada bio duka, princ, grof... Sve sto hocete. I za sve sam imao dokumenta!...
...Sest godina kasnije, zatekoh ga na Cetinju. Oronula, siromasna, sa zenom i punom kucom djece. Zivotario je pisuci zalbe i molbe Crnogorcima, za kneza. Propio se bijase, te bi se djornut prikazivao diplomatama i strancima: Duka od Meduna, narodni advokat.
Govorio je francuski jos prilicno, talijanski slabo. Od ostalih dvanaest jezika ne ostade mu u nekad silnoj pameti ni rijeci...”
Tuga knjazeve kceri
Lik domisljatog ali, nadasve, beskrupuloznog vodica nesrecnog pustolova Tartarena Taraskonca kroz zamke i obecanja koje je, u romanu, nudio lov na lavove u Alziru, „knez Grgur od Crne Gore”, „brat knjazev”, i te kako ce doprineti uspehu romana Alfonsa Dodea (1840-1897). Samo, ni danas se ne zna otkud je francuski pisac - koji je u romane, drame i novele ubacivao dosta humora - „izbunario” lik coveka iz nasih krajeva. Da li je moguce da ga je negde sreo ili cuo o njemu i to, kao izraziti pripadnik naturalizma u knjizevnosti, iskoristio za roman po kome se u literaturi i danas prepoznaje?
Odgonetka je i danas zagonetka. Ni danas se o tome ne zna mnogo vise od onih redova koje je Sima Matavulj posvetio Dodeovom junaku, u Crnoj Gori poznatijem kao Duka od Meduna, nadimak koji je, po svoj prilici, zasluzio (ili oteo) jer je prvi „zicom” javio knjazu Nikoli da je od Turaka oslobodjen Medun, selo utvrda jos glasovitijeg Marka Miljanova. A on je, Matavulj, o tome ovako pisao:
„...Doista je slavni francuski pisac znao njesto iz zivota crnogorskog pustolova ili se, moze biti, njegdje s njim nasao i poznao pod imenom ‘Princ Grgur od Crne Gore’.
Tek, prikazuje nam Duku u Alziru, u casu kad ga njeki oficiri proglasavaju za varalicu u kartanju, u casu kad se nesrecni Tartaren sprijatelji s njim, dokle ga Duka ne opljacka, i ostavi samog u pustinji.
Ta prilika u romanu koji je veliku senzaciju ucinio, nemilo dirnu Gospodara, njegovu djecu pa i nas sve.
Sjecam se da je knjeginjica Milica (kcerka knjaza Nikole - prim. P. M), govoreci o tome, s gorcinom rekla:
- Zar g. Dode nije mogao sto ljepse izabrati iz nase zemlje, nego jednog pustolova koji se medju nama rodio?
...Dode svome djelu dade moto: ‘U Francuskoj, svak je pomalo Tartaren’.
A jedan Francuz na Cetinju, koji mi je taj roman pozajmio, na ivici strane gdje se govori o Grguru, napisa: ‘U Crnoj Gori, svak je pomalo princ Grgur’.”
Odeljak svojih „Biljezaka” posvecen Grguru od Crne Gore, odnosno Duki od Meduna, Simo Matavulj ovako zavrsava:
„Takav je bio i svijetom prokrstario slavni Rasko Milutinov Grozdanovic alias Duka od Meduna, kome nimalo nije bilo jednostavno sve to ‘izvjesti’ i prezivjeti, stigavsi do duboke starosti, i dozivjevsi da umre okruzen brojnim porodom i kosti smiri na zavicajnom groblju...”
Za kraj ove nevelike price o velikom pustolovu nije zgoreg navesti reci junaka, ne samo ove, price kad su ga na Cetinju, nakon svih bura kroz koje je dojedrio natrag, pitali o sudjenju koje mu je, krajem sedamdesetih godina 19. veka, odrzano u Parizu:
To je proslost koja se nikoga ne tice!
Petar Milatovic
Ilustrovao
Dragan Bosnic
link
Pustolovine Duke od Meduna
Ko je bio knez Grgur od Crne Gore koji je Tartarena Taraskonca, junaka istoimenog romana francuskog pisca Alfonsa Dodea, vodao kroz kockarnice i krcme Alzira i priredio mu nezaboravni lov na lavove...
Vest je bila vazna i urednik je smestio na istaknuto mesto, ono uobicajeno za istaknute licnosti i znacajne dogadjaje o kojima je izvestavao cetinjski „Crnogorac”. U broju od 29. maja 1871. godine pisalo je ovo:
„U Jevropi cuveni skitac, najpoznatiji pod imenom Duka od Meduna, pao je nasoj javnosti u ruke, i evo ga vec nekoliko dana u zatvoru, ovodje, na Cetinje. On je, nazalost, rodom iz Bjelopavlica a pravo ime mu je Rasko Milutinov Grozdanovic. No, to je samo ovodje priznao, ali su mu svi tragovi povatani. A u svijetu je uzimao svaki dan drugo ime.
Izdavao se sad za ovoga grofa, ovoga kneza ili rodjaka jedne vladajuce porodice, a u srpskijem krajevima, cesto da je i sin Luke Vukajlovica. Ovo je onaj isti Duka od Meduna, koji ce biti poznat nasemu svijetu iz cuvenog procesa njegovog u Parizu, gdje je bio optuzen zbog zloupotrebe imena i znatne novcane prevare u odnosaju s jednom groficom. U Rimu jopet jednom kanoniku sv. Jeronima, izmamio je nekoliko stotina skuda, a u Djenovi jednom trgovcu do 15.000 talijera.
U posljednje vrijeme vukao se pod imenom Garasanina, kao clan izmisljenog drustva ‘Prva jugoslovenska borba’, a i imao je pecat s tijem natpisom unaokolo, a u srijedi dvije ruke stisnute i dva prekrstena maca. On govori jezike: srpski, francuski, njemacki, talijanski, grcki, ruski, turski i mozda jos koji. Zna mnostvo narodnije pjesama naizust. Izdaje se za spisatelja i pjesnika, i navodi neke svoje pjesme.
Govori o svijem nasim narodnim ljudima, kao da sve licno poznaje, a tako isto i o jevropskim velikim ljudjima. On kaze za sebe da je njegov zivot puniji cudnih dozivljaja nego onoga grofa Monte Hrista.
Po svemu se vidi da je darovit, ali zloupuceni zivot nacini ga sarlatanom.
Njegov ispit pred sudom, koji ce se ovih dana odrzati, bice jako zanimljiv.”
Sudjenje na Cetinju
List koji je tako pompezno najavio da je „u Jevropi cuveni skitac... pao nasoj javnosti u ruke...”, tu istu javnost, mada joj na kraju teksta to i obecava, ne izvestava sta se dalje desilo s junakom price. Ni reci o predstojecem sudjenju, mada je objavio neka druga, kudikamo nezanimljivija. Na tome bi se, uglavnom, i zavrsilo pominjanje imena (i dela) coveka koji je, kao jedan od glavnih junaka romana Alfonsa Dodea „Tartaren Taraskonac”, uveseljavao bezmalo celu pismenu Evropu, a dvor na Cetinju prilicno oneraspolozio, da se u to vreme u prestonoj varosi pod Orlovim krsem nije nasao Simo Matavulj i sam, od 1884. do 1889. godine, urednik recenog „Crnogorca”.
U svojim docnije objavljenim „Biljeskama jednog pisca”, Matavulj ce deo posvetiti i knezu Grguru od Crne Gore, kako ga je imenovao Dode.
U redovima koji slede, zbog uobicajene skucenosti novinskog prostora, navescemo samo neke najupecatljivije odlomke:
„...Kao znak vremena bjese to sto se i Duka od Meduna poce mijesati u bolje drustvo.
I dotle je on zivio na Cetinju, ali se libio Lokande (jedinog hotela i uglednog stecista svih koji su drzali do sebe - prim. P. M), a tada poce dolaziti. Pricao je svoje dozivljaje, najradije one kojima se htio podiciti, vecinom nevjerovatne, izmisljene.
Ko je taj Duka od Meduna, zapitace se gdjekoji mladji citalac.
Stariji ljudi i u ovim krajevima sjecace se tog pustolova o kome se govorilo po novinama, prije trideset godina.
Ja sam jos kao djak citao o njegovom sudjenju u ‘Glasu Crnogorca’, a mnogo sta i po drugim novinama. Poslije sam slusao o njemu od Bokelja koji su se s njim nalazili po svijetu, i od kojih je mnoge ‘operusio’...
Rodom je bio iz Bjelopavlica, odakle je kao mladic odlutao u svijet, po svoj prilici najprije u Srbiju, gdje je imao iseljenu rodbinu. Valjda je u Srbiji nesto ucio, pa se odatle uputio u pustolovinu, jer je vrlo mlad obisao Italiju, Francusku, Njemacku i Grcku, prikazujuci se vladama i pojedincima kao crnogorski knez.
Kad se uzme da onda Crna Gora ne bjese priznata kao drzava, da se o njoj u Jevropi, osobito na Zapadu, manje nego danas o Kongu znalo, da je Dukin zadatak bio ‘proucavanje’ modernih ustanova i trazenje ‘zajma’, onda nije cudo sto je pustolovina dugo trajala.
Najposlije u Rimu opljacka nekog kanonika, slovenskog rodoljuba... uvjerivsi ga da je hriscanski ustanak u Turskoj spreman i da je on, Duka, punomocnik sviju tajnih odbora.
To mu je bila posljednja rabota, jer odatle otide u Boku, odakle ga vjesto umamise u Crnu Goru, gdje se imalo dosta podataka o njegovim rabotama.
Sudjenju je prisustvovao knjaz.
Na glavnu optuzbu - zasto se prikazivao ka knjazev brat, vele da je odgovorio:
„Pa, gospodaru, ja sam jos u djetinjstvu cuo dje ti zboris da smo ti mi Crnogorci svi braca, ja nijesam kriv sto su oni bestije!”
U daljem toku sudjenja hvalisao se, te ko ce razabrati sto je izmisljeno a sta istinito.
Pricao je da je bio priman u Tiljerijima od Napoleona III; da se sprijateljio s mnogim francuskim velikasima a i sa ruskim u Nici i Monte Karlu; da je u Italiji bio ozenjen nekom groficom di Kasterlfidardo i s njom imao sina; da je bio Garibaldijev adjutant; u Njemackoj, da ga je najvise odlikovao Saksonski kralj, koji je u njegovu cast drzao vojnu smotru...
Na pitanje: koliko jezika zna, odgovorio je da ih zna cetrnaest.
Uvecao je i novac koji je uzimao od „bestija”.
Osudjen je bio, toboz, na smrt, ali je pusten poslije dvije godine...”
Sarenko u gostionici
Matavulj je i sam imao priliku da ga upozna u Herceg-Novom, u vreme Hercegovackog ustanka (1875-1878). O tom susretu ovako pise:
„U Novom ga vidjeh prvi put u gostionici, u kojoj sam se hranio, kod njekoga Konjovica, gdje su se skupljali znatniji bjegunci hercegovacki, novinari, dobrovoljci crnogorski, ruski, talijanski - sva ona mjesavina sto je u pocetku ustanka nastavala u Sutorini i slobodno hodala po Primorju.
Jednoga vecera, posto posjedasmo, udje osrednjega rasta covjek. Okost, kratke crne brade, ‘konjanickih nogu’ (malo krivih) a po odijelu saren kao djetlic. Imao je garibaldinsku crvenu kosulju, saren turski trambulos oko pojasa a ostalo njesto crnogorsko a njesto lacmansko.
Za njim udje mlad, snazan Crnogorac, razbojnickog izgleda. I taj brzo odmace stolicu, pa je namjesti kod Sarenka, pa prekrstiv ruke, stade iza njega, sasvim onako kao sto rade konsulski kavazi na Istoku.
Posto gospodar izabra sebi jelo, okrete se sluzi i rece mu, crnogorskim akcentom, da se i on prihvati.
A kavaz se smjerno pokloni i sjede za drugi sto pa, drzeci se za revolver, ukoci pogled na potiljak gospodara.
Svaki se nasmija toj komediji...
Sareni vojvoda odjednom se okrete njekom covjeku koji je bio zadubljen u mislima, te ga zapita francuski:
- Izvinite, jeste li Vi grof Monteverdi?
Covjek, zabezeknut, odgovori:
- Ja sam Monteverdi, novinar, a ne grof! A ko ste Vi?
- Ja sam Duka od Meduna, pisar vojvode Bogdana Zimonjica... Ja ipak tvrdim da ste Vi grof, a znam da ste ruski pukovnik na raspolozenju, a sada dopisnik.
- Ja Vam ipak kazem da nijesam grof. Ja imam pasos...
- To ne cini nista! I ja sam nekada bio duka, princ, grof... Sve sto hocete. I za sve sam imao dokumenta!...
...Sest godina kasnije, zatekoh ga na Cetinju. Oronula, siromasna, sa zenom i punom kucom djece. Zivotario je pisuci zalbe i molbe Crnogorcima, za kneza. Propio se bijase, te bi se djornut prikazivao diplomatama i strancima: Duka od Meduna, narodni advokat.
Govorio je francuski jos prilicno, talijanski slabo. Od ostalih dvanaest jezika ne ostade mu u nekad silnoj pameti ni rijeci...”
Tuga knjazeve kceri
Lik domisljatog ali, nadasve, beskrupuloznog vodica nesrecnog pustolova Tartarena Taraskonca kroz zamke i obecanja koje je, u romanu, nudio lov na lavove u Alziru, „knez Grgur od Crne Gore”, „brat knjazev”, i te kako ce doprineti uspehu romana Alfonsa Dodea (1840-1897). Samo, ni danas se ne zna otkud je francuski pisac - koji je u romane, drame i novele ubacivao dosta humora - „izbunario” lik coveka iz nasih krajeva. Da li je moguce da ga je negde sreo ili cuo o njemu i to, kao izraziti pripadnik naturalizma u knjizevnosti, iskoristio za roman po kome se u literaturi i danas prepoznaje?
Odgonetka je i danas zagonetka. Ni danas se o tome ne zna mnogo vise od onih redova koje je Sima Matavulj posvetio Dodeovom junaku, u Crnoj Gori poznatijem kao Duka od Meduna, nadimak koji je, po svoj prilici, zasluzio (ili oteo) jer je prvi „zicom” javio knjazu Nikoli da je od Turaka oslobodjen Medun, selo utvrda jos glasovitijeg Marka Miljanova. A on je, Matavulj, o tome ovako pisao:
„...Doista je slavni francuski pisac znao njesto iz zivota crnogorskog pustolova ili se, moze biti, njegdje s njim nasao i poznao pod imenom ‘Princ Grgur od Crne Gore’.
Tek, prikazuje nam Duku u Alziru, u casu kad ga njeki oficiri proglasavaju za varalicu u kartanju, u casu kad se nesrecni Tartaren sprijatelji s njim, dokle ga Duka ne opljacka, i ostavi samog u pustinji.
Ta prilika u romanu koji je veliku senzaciju ucinio, nemilo dirnu Gospodara, njegovu djecu pa i nas sve.
Sjecam se da je knjeginjica Milica (kcerka knjaza Nikole - prim. P. M), govoreci o tome, s gorcinom rekla:
- Zar g. Dode nije mogao sto ljepse izabrati iz nase zemlje, nego jednog pustolova koji se medju nama rodio?
...Dode svome djelu dade moto: ‘U Francuskoj, svak je pomalo Tartaren’.
A jedan Francuz na Cetinju, koji mi je taj roman pozajmio, na ivici strane gdje se govori o Grguru, napisa: ‘U Crnoj Gori, svak je pomalo princ Grgur’.”
Odeljak svojih „Biljezaka” posvecen Grguru od Crne Gore, odnosno Duki od Meduna, Simo Matavulj ovako zavrsava:
„Takav je bio i svijetom prokrstario slavni Rasko Milutinov Grozdanovic alias Duka od Meduna, kome nimalo nije bilo jednostavno sve to ‘izvjesti’ i prezivjeti, stigavsi do duboke starosti, i dozivjevsi da umre okruzen brojnim porodom i kosti smiri na zavicajnom groblju...”
Za kraj ove nevelike price o velikom pustolovu nije zgoreg navesti reci junaka, ne samo ove, price kad su ga na Cetinju, nakon svih bura kroz koje je dojedrio natrag, pitali o sudjenju koje mu je, krajem sedamdesetih godina 19. veka, odrzano u Parizu:
To je proslost koja se nikoga ne tice!
Petar Milatovic
Ilustrovao
Dragan Bosnic
link