Post by Emperor AAdmin on Dec 21, 2007 19:21:40 GMT -5
Po oku te poznajem
Ostar pogled u dve boje
Vizantijski car Aleksije V Duka nazvan je Murzufl sto je imalo veze s njegovim nakostresenim obrvama i namrgodjenim izrazom lica koji su one stvarale
Mnoge istorijske licnosti dobile su nadimak po nekom fizickom obelezju ili telesnom nedostatku. Tako svetska povesnica zna za rimskog junaka Mucija Scevolu Levorukog, kralja Karla Celavog, vizantijske velikodostojnike Nicifora Foku Krivovratog i Jovana Komnina Debelog, cara Fridriha Barbarosu (Ridjobradog), mongolskog osvajaca Tamerlana koga su nazivali Gvozdeni copavko i mnoge druge. Stari Latini su tvrdili da su oci ogledalo duse i da im treba vise verovati nego usima. Pojedine istorijske licnosti dobile su nadimke upravo po ocima.
Antigon I Monoftalmos (Jednooki)
Antigon (384-301. pre n. e) najpre je bio vojskovodja makedonskog kralja Filipa II (359-336 pre n. e), a zatim i njegovog sina Aleksandra Velikog (336-323 pre n. e). Jedno vreme bio je namesnik Lidije u Maloj Aziji, a po Aleksandrovoj smrti zalagao se za ocuvanje njegovog prostranog carstva. Potom se umesao u borbu dijadoha, naslednika velikog osvajaca, i 311. godine pre nase ere zavladao je gotovo celom Malom Azijom, Sirijom i severnom Mesopotamijom, a 306. proglasio se za cara. Premda u dubokoj starosti, vec je bio usao u devetu deceniju, poginuo je u bici kod Ipsa u leto 301. godine pre nase ere.
Anticki izvori kazuju da je Antigon imao nadimak Monoftalmos (Jednooki). Poznato je da je oko izgubio u pocetku svoje vojnicke karijere, kada je kao vojskovodja Filipa II 340. godine pre nase ere opsedao Perint, grad na evropskoj obali Mramornog mora. Kako je zabelezeno u sacuvanim izvorima, Antigon je zbog tog fizickog nedostatka dosta dusevno patio. Tesko su mu padale cinicne aluzije i uporedjivanje s Kiklopom, a tadasnji umetnici mogli su da ga prikazuju jedino iz profila, tako da mu se vidi samo zdravo oko.
Uzgred, jos jedan veliki vojskovodja anticke istorije takodje je bio jednook. Rec je o genijalnom kartaginskom vodji Hanibalu koji je izgubio oko uoci bitke kod Trazimenskog jezera 217. godine pre nase ere, kada je njegova vojska izvela necuven podvig prosavsi kroz mocvarnu niziju reke Arno. Tom prilikom Kartaginjani su cetiri dana i tri noci marsirali kroz vodu koja im je dopirala do grudi, a mogli su da se odmaraju jedino na telima uginulih konja.
Vredan pomena je i podatak iz jedne vizantijske Kratke hronike, ciji nepoznati pisac uz ime Jelene Dragas, jedine Srpkinje koja je bila vizantijska carica, navodi pridev jednooka (monoftalmi), a zatim dodaje da je bila razborite naravi. Rec je o kcerki srpskog oblasnog gospodara Konstantina Dragasa, supruzi vasilevsa Manojla I Paleologa (1391-1425) i majci poslednje dvojice vizantijskih careva, Jovana VIII Paleologa (1425-1448) i Konstantina XI Dragasa Paleologa (1449-1453). Medjutim, vizantijski pisci 15. stoleca, koji pisu o Jeleni Dragas, nijednom recju ne pominju nekakvu caricinu telesnu manu.
Njihova kazivanja puna su pohvala Jeleninoj smernosti, plemenitosti, iskrenoj poboznosti, mudrosti i pravednosti, jednom recju, njenoj duhovnoj snazi i unutrasnjoj lepoti, dok o fizickoj spoljasnjosti srpske neveste gotovo da i ne govore. Inace, Jelena Dragas igrala je veoma vaznu ulogu u Vizantijskom carstvu u prvoj polovini 15. veka.
Anastasije I Dikoros (Dvobojni)
Anastasije I (491-518) bio je jedan od najvecih vizantijskih vladara u ranovizantijskom razdoblju. Ovaj visoki dvorski cinovnik na presto je dosao kao sezdesetogodisnjak, posle smrti cara Zenona (474-475, 476-491). Zitelji Carigrada bili su ogorceni vladavinom isavrijanskog poglavice Tarasikodise, koji je po dolasku u Carigrad uzeo grcko ime Zenon, pa je carici udovici Arijadni gromko uzvikivao: „Daj drzavi pravoslavnog cara! Daj drzavi rimskog cara!”. Izbor je pao na visokog dvorskog cinovnika i izvanrednog finansijskog strucnjaka Anastasija, koji je kao stedljiv i cuvaran vladar svojim naslednicima Justinu I (518-527) i Justinijanu I (527-565) ostavio prepunu blagajnu. Rec je o ogromnoj sumi zlatnog novca u vrednosti od 320.000 funti, sto znaci o tezini od oko 126 tona zlata.
Car Anastasije I imao je nadimak Dikoros, sto znaci „dvobojni”, odnosno „sa dve zenice”, buduci da je imao heterohromiju irisa, to jest oci su mu imale razlicitu boju. Kako u svojoj svetskoj hronici belezi vizantijski pisac Jovan Malala, desna duzica u carevom oku bila je zelenkastoplava ili sivoplava, a leva - crna. U svakom slucaju Anastasijev vid bio je savrsen i car nije imao nikakve smetnje zbog ove neobicne nepravilnosti. Skoro isti opis carevih ociju dali su i kasniji pisci kao sto su Georgije Kedren, Mihailo Glika i Mihailo Psel u 11. stolecu, Jovan Zonara i Konstantin Manasije u 12. ili Efrem iz Enosa u prvim decenijama 14. stoleca.
Anastasijeva dugovecnost - Jovan VI Kantakuzin (1347-1354) i on
jedini su od vizantijskih careva koji su bezmalo doziveli devedeseti rodjendan - navodi da heterohromija njegovih duzica u ocima nije bila izazvana patoloskim promenama u njegovom organizmu, vec je najverovatnije bila posledica genetskog nasledja, sto su cinjenice koje je utvrdila savremena medicina.
Zoja Karbonopsina („sa ocima boje uglja”)
Carica Zoja Karbonopsina bila je cetvrta supruga vasilevsa Lava VI Mudrog (886-912). Ovaj vizantijski car zenio se tri puta i tri puta je ostao udovac, a nijedna supruga mu nije rodila sina i naslednika prestola. Tek u cetvrtoj, ali vanbracnoj vezi, 905. godine, rodjen je cuveni Konstantin VII Porfirogenit. Buduci da vizantijska crkva nije priznavala cetvrti brak, carigradski patrijarh Nikola Mistik (901-907, 912-925) pristao je da krsti tek rodjenog decaka, ali uz careva jemstva da se nece ozeniti Zojom Karbonopsinom. Lav VI Mudri to je najpre obecao vizantijskom prvosvesteniku, a onda se, prekrsivsi datu rec, ipak ozenio svojom dotadasnjom ljubavnicom koja mu je rodila sina. Nesto kasnije iz Rima je, koji je povrsnije gledao na ovo pitanje, trazio i od pape Sergija III (904-911) dobio potvrdu svog cetvrtog braka. Medjutim, Lav VI Mudri ipak nije mogao da izbegne svojevrsno ponizenje: na Bozic 906. i na Bogojavljenje 907. godine vaseljenski patrijarh Nikola Mistik nije pustio cara da udje u prestonicki hram Svete Sofije i prisustvuje svecanom bogosluzenju.
Posle smrti Lava VI, njegova cetvrta supruga Zoja Karbonopsina izvesno vreme, pocev od 914, godine, u razdoblju velike bugarske ofanzive na Vizantiju, koju je pokrenuo Simeon (893-927), bila je regentkinja svom maloletnom sinu Konstantinu VII Porfirogenitu (913-959). Njen nadimak Karbonopsina dolazi od grckih reci karvuno, sto znaci ugalj, i opsis, sto znaci gledanje, vid, ali i oko. Drugim recima, carica Zoja Karbonopsina imala je crne oci, oci boje uglja.
Andronik I Komnin Misofais („onaj koji mrzi suncevu svetlost”)
Jedan od najzanimljivijih careva u hiljadugodisnjoj istoriji Vizantije bio je Andronik I Komnin (1183-1185). Poslednji Komnin na carigradskom prestolu bio je satkan od protivrecnosti. Rec je o plemicu nesvakidasnje obdarenosti, coveku koji je imao izvanredno obrazovanje, sjajnom govorniku, ratniku koji se isticao velikim junastvom, nemirnom pustolovu koga mesto nije drzalo. Uz to, Andronik I bio je izrazito neprijateljski nastrojen prema zapadnoevropskom svetu i nastupao je kao odlucan neprijatelj feudalnog plemstva u Vizantiji. Na tron je dosao na talasu antilatinske pobune i u Carigradu je docekan s odusevljenim klicanjem kao neko ko je jedini sposoban da spase Carstvo. Medjutim, njegova vladavina pretvorila se u strahovladu u kojoj se on najsvirepije obracunavao sa svojim politickim protivnicima. Na kraju, Andronik I Komnin doziveo je strasnu nesrecu: razjarena svetina, zaboravivsi da ga je samo tri godine ranije docekala kao spasioca Carstva, u slepom besu bukvalno ga je rastrgla carigradskim ulicama.
Andronik I Komnin imao je nadimak koji je neposredno bio povezan sa njegovom naprasitom i surovom prirodom, a ticao se vasilevsovih mnogobrojnih oslepljivanja stvarnih ili izmisljenih protivnika. Tadasnji istoricar Nikita Honijat pise da je car imao nadimak Misofais (onaj koji mrzi svetlost, neprijatelj svetlosti; grcki miso - mrzim, fos - svetlost) zato sto je oslepeo veliki broj svojih protivnika.
Aleksije V Duka Murzufl („sa nakostresenim obrvama”)
Poslednji vizantijski car uoci krstaskog zauzimanja Carigrada i rusenja Vizantijskog carstva bio je Aleksije V Duka Murzufl. On je vladao jedva sedamdeset pet dana, od 28. januara, odnosno od 5. februara, kada je bio krunisan, do 13. aprila 1204. godine kada su Latini zaposeli vizantijsku prestonicu i srusili Vizantiju. Inace, on je bio drugi suprug Evdokije Andjeo, koja je u prvom braku bila udata za Stefana Nemanjica. Zadesila ga je strasna sudbina. Najpre su ga u leto 1204. godine u trackom gradu Mosinopolju oslepili ljudi njegovog tasta Aleksija III Andjela (1195-1203), a onda su nesrecnog slepca koji je tumarao unaokolo uhvatili Latini, odveli u Carigrad i bacili sa najviseg stuba, na forumu Tavros.
Aleksije V Duka imao je nadimak Murzufl koji ima veze s njegovim nakostresenim obrvama koje su toliko strcale da su carevom licu davale namrgodjen izraz. Na cuvenom rukopisu istorijskog dela Jovana Zonare, koji se cuva u Modeni i potice iz 15. stoleca, a na kome su dati portreti careva od prvog rimskog imperatora Oktavijana Avgusta do poslednjeg vizantijskog vasilevsa Konstantina XI Dragasa Paleologa, dakle u rasponu od jednog i po milenijuma, zbilja se vide bujne, spojene i nakostresene obrve cara Aleksija V Duke.
Medjutim, na drugom portretu istog vladara, koji se nalazi na rukopisu istorijskog dela vizantijskog pisca Nikite Honijata, iz 14. veka, pohranjenom u fondu grckih rukopisa Nacionalne biblioteke u Becu, obrve Aleksija V Duke sasvim su obicne.
Teodor I Laskaris
Posle krstaskog zauzeca Carigrada i rusenja Vizantijskog carstva 1204. godine, na tlu Male Azije obrazovano je Nikejsko carstvo, „carstvo u egzilu”, koje je nekoliko decenija kasnije obnovilo Vizantiju. Osnivac Nikejskog carstva bio je Teodor I Laskaris (1204-1221).
Istoricar 12. stoleca Georgije Akropolit belezi da je Teodor I Laskaris bio nevelikog rasta, prilicno crnomanjast, sa dugackom bradom koja je na kraju bila podeljena, a u bitkama hitar. Da je osnivac Nikejskog carstva bio veoma srcan ratnik, pokazuje i cuvena bitka iz 1211. godine kada mu je poslo za rukom da porazi trupe Ikonijskog sultanata. Uprkos nadmoci seldzuckih ratnika, malobrojniji Romeji odneli su dragocenu pobedu, pri cemu car zamalo nije poginuo. Teodor I Laskaris pao je s konja i cinilo se da mu nema spasa, ali je ustao i ne samo nastavio borbu nego je u dvoboju ubio sultana Gijasudina Kajhusreva I (1192-1196, 1204-1211). Vasilevs je najpre macem posekao noge konja kojeg je jahao seldzucki vladar. Gijasudin Kajhusrev I je pao i Teodor Laskaris mu je odrubio glavu, koju je potom podigao na koplje kako bi neprijateljskoj vojsci pokazao da je ostala bez svog vodje.
U daljem opisu osnivaca Nikejskog carstva, Georgije Akropolit naglasava da je Teodor Laskaris bio plahovit i naklonjen ljubavnom uzivanju, a onda pominje i careve oci. Medjutim, prevod tog mesta u Akropolitovoj istoriji podelio je savremene istrazivace. Jedni su smatrali da su se vasilevsove oci razlikovale po boji, sto bi znacilo da je po tome nalikovao caru Anastasiju I, a drugi su misljenja da je Teodor I Laskaris bio, zapravo, malo razrok. Cini se da je tacniji i stoga prihvatljiviji prevod koji je ponudila druga grupa vizantologa.
Radivoj Radic
link
Ostar pogled u dve boje
Vizantijski car Aleksije V Duka nazvan je Murzufl sto je imalo veze s njegovim nakostresenim obrvama i namrgodjenim izrazom lica koji su one stvarale
Mnoge istorijske licnosti dobile su nadimak po nekom fizickom obelezju ili telesnom nedostatku. Tako svetska povesnica zna za rimskog junaka Mucija Scevolu Levorukog, kralja Karla Celavog, vizantijske velikodostojnike Nicifora Foku Krivovratog i Jovana Komnina Debelog, cara Fridriha Barbarosu (Ridjobradog), mongolskog osvajaca Tamerlana koga su nazivali Gvozdeni copavko i mnoge druge. Stari Latini su tvrdili da su oci ogledalo duse i da im treba vise verovati nego usima. Pojedine istorijske licnosti dobile su nadimke upravo po ocima.
Antigon I Monoftalmos (Jednooki)
Antigon (384-301. pre n. e) najpre je bio vojskovodja makedonskog kralja Filipa II (359-336 pre n. e), a zatim i njegovog sina Aleksandra Velikog (336-323 pre n. e). Jedno vreme bio je namesnik Lidije u Maloj Aziji, a po Aleksandrovoj smrti zalagao se za ocuvanje njegovog prostranog carstva. Potom se umesao u borbu dijadoha, naslednika velikog osvajaca, i 311. godine pre nase ere zavladao je gotovo celom Malom Azijom, Sirijom i severnom Mesopotamijom, a 306. proglasio se za cara. Premda u dubokoj starosti, vec je bio usao u devetu deceniju, poginuo je u bici kod Ipsa u leto 301. godine pre nase ere.
Anticki izvori kazuju da je Antigon imao nadimak Monoftalmos (Jednooki). Poznato je da je oko izgubio u pocetku svoje vojnicke karijere, kada je kao vojskovodja Filipa II 340. godine pre nase ere opsedao Perint, grad na evropskoj obali Mramornog mora. Kako je zabelezeno u sacuvanim izvorima, Antigon je zbog tog fizickog nedostatka dosta dusevno patio. Tesko su mu padale cinicne aluzije i uporedjivanje s Kiklopom, a tadasnji umetnici mogli su da ga prikazuju jedino iz profila, tako da mu se vidi samo zdravo oko.
Uzgred, jos jedan veliki vojskovodja anticke istorije takodje je bio jednook. Rec je o genijalnom kartaginskom vodji Hanibalu koji je izgubio oko uoci bitke kod Trazimenskog jezera 217. godine pre nase ere, kada je njegova vojska izvela necuven podvig prosavsi kroz mocvarnu niziju reke Arno. Tom prilikom Kartaginjani su cetiri dana i tri noci marsirali kroz vodu koja im je dopirala do grudi, a mogli su da se odmaraju jedino na telima uginulih konja.
Vredan pomena je i podatak iz jedne vizantijske Kratke hronike, ciji nepoznati pisac uz ime Jelene Dragas, jedine Srpkinje koja je bila vizantijska carica, navodi pridev jednooka (monoftalmi), a zatim dodaje da je bila razborite naravi. Rec je o kcerki srpskog oblasnog gospodara Konstantina Dragasa, supruzi vasilevsa Manojla I Paleologa (1391-1425) i majci poslednje dvojice vizantijskih careva, Jovana VIII Paleologa (1425-1448) i Konstantina XI Dragasa Paleologa (1449-1453). Medjutim, vizantijski pisci 15. stoleca, koji pisu o Jeleni Dragas, nijednom recju ne pominju nekakvu caricinu telesnu manu.
Njihova kazivanja puna su pohvala Jeleninoj smernosti, plemenitosti, iskrenoj poboznosti, mudrosti i pravednosti, jednom recju, njenoj duhovnoj snazi i unutrasnjoj lepoti, dok o fizickoj spoljasnjosti srpske neveste gotovo da i ne govore. Inace, Jelena Dragas igrala je veoma vaznu ulogu u Vizantijskom carstvu u prvoj polovini 15. veka.
Anastasije I Dikoros (Dvobojni)
Anastasije I (491-518) bio je jedan od najvecih vizantijskih vladara u ranovizantijskom razdoblju. Ovaj visoki dvorski cinovnik na presto je dosao kao sezdesetogodisnjak, posle smrti cara Zenona (474-475, 476-491). Zitelji Carigrada bili su ogorceni vladavinom isavrijanskog poglavice Tarasikodise, koji je po dolasku u Carigrad uzeo grcko ime Zenon, pa je carici udovici Arijadni gromko uzvikivao: „Daj drzavi pravoslavnog cara! Daj drzavi rimskog cara!”. Izbor je pao na visokog dvorskog cinovnika i izvanrednog finansijskog strucnjaka Anastasija, koji je kao stedljiv i cuvaran vladar svojim naslednicima Justinu I (518-527) i Justinijanu I (527-565) ostavio prepunu blagajnu. Rec je o ogromnoj sumi zlatnog novca u vrednosti od 320.000 funti, sto znaci o tezini od oko 126 tona zlata.
Car Anastasije I imao je nadimak Dikoros, sto znaci „dvobojni”, odnosno „sa dve zenice”, buduci da je imao heterohromiju irisa, to jest oci su mu imale razlicitu boju. Kako u svojoj svetskoj hronici belezi vizantijski pisac Jovan Malala, desna duzica u carevom oku bila je zelenkastoplava ili sivoplava, a leva - crna. U svakom slucaju Anastasijev vid bio je savrsen i car nije imao nikakve smetnje zbog ove neobicne nepravilnosti. Skoro isti opis carevih ociju dali su i kasniji pisci kao sto su Georgije Kedren, Mihailo Glika i Mihailo Psel u 11. stolecu, Jovan Zonara i Konstantin Manasije u 12. ili Efrem iz Enosa u prvim decenijama 14. stoleca.
Anastasijeva dugovecnost - Jovan VI Kantakuzin (1347-1354) i on
jedini su od vizantijskih careva koji su bezmalo doziveli devedeseti rodjendan - navodi da heterohromija njegovih duzica u ocima nije bila izazvana patoloskim promenama u njegovom organizmu, vec je najverovatnije bila posledica genetskog nasledja, sto su cinjenice koje je utvrdila savremena medicina.
Zoja Karbonopsina („sa ocima boje uglja”)
Carica Zoja Karbonopsina bila je cetvrta supruga vasilevsa Lava VI Mudrog (886-912). Ovaj vizantijski car zenio se tri puta i tri puta je ostao udovac, a nijedna supruga mu nije rodila sina i naslednika prestola. Tek u cetvrtoj, ali vanbracnoj vezi, 905. godine, rodjen je cuveni Konstantin VII Porfirogenit. Buduci da vizantijska crkva nije priznavala cetvrti brak, carigradski patrijarh Nikola Mistik (901-907, 912-925) pristao je da krsti tek rodjenog decaka, ali uz careva jemstva da se nece ozeniti Zojom Karbonopsinom. Lav VI Mudri to je najpre obecao vizantijskom prvosvesteniku, a onda se, prekrsivsi datu rec, ipak ozenio svojom dotadasnjom ljubavnicom koja mu je rodila sina. Nesto kasnije iz Rima je, koji je povrsnije gledao na ovo pitanje, trazio i od pape Sergija III (904-911) dobio potvrdu svog cetvrtog braka. Medjutim, Lav VI Mudri ipak nije mogao da izbegne svojevrsno ponizenje: na Bozic 906. i na Bogojavljenje 907. godine vaseljenski patrijarh Nikola Mistik nije pustio cara da udje u prestonicki hram Svete Sofije i prisustvuje svecanom bogosluzenju.
Posle smrti Lava VI, njegova cetvrta supruga Zoja Karbonopsina izvesno vreme, pocev od 914, godine, u razdoblju velike bugarske ofanzive na Vizantiju, koju je pokrenuo Simeon (893-927), bila je regentkinja svom maloletnom sinu Konstantinu VII Porfirogenitu (913-959). Njen nadimak Karbonopsina dolazi od grckih reci karvuno, sto znaci ugalj, i opsis, sto znaci gledanje, vid, ali i oko. Drugim recima, carica Zoja Karbonopsina imala je crne oci, oci boje uglja.
Andronik I Komnin Misofais („onaj koji mrzi suncevu svetlost”)
Jedan od najzanimljivijih careva u hiljadugodisnjoj istoriji Vizantije bio je Andronik I Komnin (1183-1185). Poslednji Komnin na carigradskom prestolu bio je satkan od protivrecnosti. Rec je o plemicu nesvakidasnje obdarenosti, coveku koji je imao izvanredno obrazovanje, sjajnom govorniku, ratniku koji se isticao velikim junastvom, nemirnom pustolovu koga mesto nije drzalo. Uz to, Andronik I bio je izrazito neprijateljski nastrojen prema zapadnoevropskom svetu i nastupao je kao odlucan neprijatelj feudalnog plemstva u Vizantiji. Na tron je dosao na talasu antilatinske pobune i u Carigradu je docekan s odusevljenim klicanjem kao neko ko je jedini sposoban da spase Carstvo. Medjutim, njegova vladavina pretvorila se u strahovladu u kojoj se on najsvirepije obracunavao sa svojim politickim protivnicima. Na kraju, Andronik I Komnin doziveo je strasnu nesrecu: razjarena svetina, zaboravivsi da ga je samo tri godine ranije docekala kao spasioca Carstva, u slepom besu bukvalno ga je rastrgla carigradskim ulicama.
Andronik I Komnin imao je nadimak koji je neposredno bio povezan sa njegovom naprasitom i surovom prirodom, a ticao se vasilevsovih mnogobrojnih oslepljivanja stvarnih ili izmisljenih protivnika. Tadasnji istoricar Nikita Honijat pise da je car imao nadimak Misofais (onaj koji mrzi svetlost, neprijatelj svetlosti; grcki miso - mrzim, fos - svetlost) zato sto je oslepeo veliki broj svojih protivnika.
Aleksije V Duka Murzufl („sa nakostresenim obrvama”)
Poslednji vizantijski car uoci krstaskog zauzimanja Carigrada i rusenja Vizantijskog carstva bio je Aleksije V Duka Murzufl. On je vladao jedva sedamdeset pet dana, od 28. januara, odnosno od 5. februara, kada je bio krunisan, do 13. aprila 1204. godine kada su Latini zaposeli vizantijsku prestonicu i srusili Vizantiju. Inace, on je bio drugi suprug Evdokije Andjeo, koja je u prvom braku bila udata za Stefana Nemanjica. Zadesila ga je strasna sudbina. Najpre su ga u leto 1204. godine u trackom gradu Mosinopolju oslepili ljudi njegovog tasta Aleksija III Andjela (1195-1203), a onda su nesrecnog slepca koji je tumarao unaokolo uhvatili Latini, odveli u Carigrad i bacili sa najviseg stuba, na forumu Tavros.
Aleksije V Duka imao je nadimak Murzufl koji ima veze s njegovim nakostresenim obrvama koje su toliko strcale da su carevom licu davale namrgodjen izraz. Na cuvenom rukopisu istorijskog dela Jovana Zonare, koji se cuva u Modeni i potice iz 15. stoleca, a na kome su dati portreti careva od prvog rimskog imperatora Oktavijana Avgusta do poslednjeg vizantijskog vasilevsa Konstantina XI Dragasa Paleologa, dakle u rasponu od jednog i po milenijuma, zbilja se vide bujne, spojene i nakostresene obrve cara Aleksija V Duke.
Medjutim, na drugom portretu istog vladara, koji se nalazi na rukopisu istorijskog dela vizantijskog pisca Nikite Honijata, iz 14. veka, pohranjenom u fondu grckih rukopisa Nacionalne biblioteke u Becu, obrve Aleksija V Duke sasvim su obicne.
Teodor I Laskaris
Posle krstaskog zauzeca Carigrada i rusenja Vizantijskog carstva 1204. godine, na tlu Male Azije obrazovano je Nikejsko carstvo, „carstvo u egzilu”, koje je nekoliko decenija kasnije obnovilo Vizantiju. Osnivac Nikejskog carstva bio je Teodor I Laskaris (1204-1221).
Istoricar 12. stoleca Georgije Akropolit belezi da je Teodor I Laskaris bio nevelikog rasta, prilicno crnomanjast, sa dugackom bradom koja je na kraju bila podeljena, a u bitkama hitar. Da je osnivac Nikejskog carstva bio veoma srcan ratnik, pokazuje i cuvena bitka iz 1211. godine kada mu je poslo za rukom da porazi trupe Ikonijskog sultanata. Uprkos nadmoci seldzuckih ratnika, malobrojniji Romeji odneli su dragocenu pobedu, pri cemu car zamalo nije poginuo. Teodor I Laskaris pao je s konja i cinilo se da mu nema spasa, ali je ustao i ne samo nastavio borbu nego je u dvoboju ubio sultana Gijasudina Kajhusreva I (1192-1196, 1204-1211). Vasilevs je najpre macem posekao noge konja kojeg je jahao seldzucki vladar. Gijasudin Kajhusrev I je pao i Teodor Laskaris mu je odrubio glavu, koju je potom podigao na koplje kako bi neprijateljskoj vojsci pokazao da je ostala bez svog vodje.
U daljem opisu osnivaca Nikejskog carstva, Georgije Akropolit naglasava da je Teodor Laskaris bio plahovit i naklonjen ljubavnom uzivanju, a onda pominje i careve oci. Medjutim, prevod tog mesta u Akropolitovoj istoriji podelio je savremene istrazivace. Jedni su smatrali da su se vasilevsove oci razlikovale po boji, sto bi znacilo da je po tome nalikovao caru Anastasiju I, a drugi su misljenja da je Teodor I Laskaris bio, zapravo, malo razrok. Cini se da je tacniji i stoga prihvatljiviji prevod koji je ponudila druga grupa vizantologa.
Radivoj Radic
link