Post by Emperor AAdmin on Dec 21, 2007 19:40:03 GMT -5
I istina i legenda - Omer-pasa Latas
Kockar je postao marsal
Cini se da zivotni put cuvenog vrhovnog komandanta turske vojske, nekadasnjeg razbarusenog i neobuzdanog kadeta iz Like Mihaila-Mice Latasa, ponajvise odgovara sinopsisu za kakav holivudski film u cijem bi podnaslovu, recimo, moglo da stoji: „Zivot pise romane”...
Scena je prepisana iz beleske Jovana Dj. Avakumovica, koja se cuva u njegovoj zaostavstini smestenoj u biblioteci Istorijskog instituta Crne Gore u Podgorici. Kasniji predsednik srpske vlade i ministar pravde pa spoljnih poslova, Avakumovic je 1865. godine kao student imao zanimljiv susret u Parizu i nije mogao da odoli a da ga ne zapise. Kao neposredne svedoke tog tada uistinu neobicnog dogadjaja naveo je trojicu svojih kolega, takodje studente, Grgura Milovanovica, Milana Kujundzica i Jovana Maksimovica. Ukratko, to je ovako izgledalo.
Radoznali skolarci zaputili su se na tek otvorenu izlozbu francuskih ratnih trofeja zaplenjenih u ratovima koje je kroz svoju proslost vodila zemlja u koju su stigli na studije. Kad su prispeli u odeljenje gde su bili izlozeni trofeji iz vremena vojevanja s Turcima, pogled su im privukla dvojica starijih belobradih ljudi u evropskoj odeci ciji su fesovi govorili da ipak pripadaju Orijentu. Nista neuobicajeno, sve dok im se jedan od njih nije obratio na besprekornom srpskom jeziku. Ali, opreznost je ubrzo ustukla pred mladickom ljubopitljivoscu, posebno kad im se covek predstavio: musir (marsal) Omer-pasa Latas, vrhovni komandant turske vojske.
Tako je i krenula prica koju ce Avakumovic zabeleziti i koja ce, docnije, biti cesto koriscena u opisu lika i dela coveka koji je za zivota postao legenda i kome je jedan Ivo Andric posvetio, istina nedovrsen, istoimeni roman. U ovoj kratkoj povesti i mi, naravno, koristimo deo price koju je ostavio nekada snji pariski djak.
Necija kuca na kraju…
Biografski spisi kazu da je mocni Omer-pasa Latas rodjen 1806. godine u selu Janja Gora kod Plaskog u Lici kao Mihailo S. Latas. Decastvo je proveo u oficirskoj porodici i, razumljivo, sanjario da i on, poput oca Sofronija, obuce uniformu austrijske vojske. U to vreme upadi Turaka preko Une, Sane i Save bili su retki, pa je natporucnik Sofronije, sa sluzbom u Ogulinu, poput drugih oficira, najcesce „vojevao” za kockarskim stolom. Njemu se, kad je stasao, pridruzio i mladi kadet Mihailo, te su otac i sin postali i nerazdvojni ortaci u kartanju.
„Al’ karta je kurva...”, sto bi rekao pesnik, i Latasi su upali u dugove koje su, i zbog oficirske casti, morali pod hitno da vrate. I vratili su zavukavsi prste u vojnu kasu koja je bila poverena na cuvanje upravo natporucniku. I onda su krenule nevolje, jedna za drugom. Prva, ukradeni novac nije bio dovoljan da podmiri dugove i, druga, odmah je otkriveno da je drzavna kasa olaksana. Izbio je skandal u kome su se pojavila imena mnogih oficira, od kojih su neki bili povezani i s beckim dvorom. Price su se dokopali i novinari, i
onda zedni takvih zanimljivosti.
Hitno je izabrana vojna drzavna komisija sa zadatkom da utvrdi ko su krivci, odnosno da nadje najpogodniju zrtvu koju ce optuziti za sve nepodopstine koje su se iz Like valjale prema carskom gradu. Nekoliko oficira je razalovano, medju njima i natporucnik Sofronije, drugi su penzionisani, a treci prekomandovani u zabacene kasarne. Najgore je prosao kadet Mihailo Latas, koji je optuzen za pljacku i, za primer drugima, pretio mu je preki vojni sud.
Nekako u isto vreme u Gospicu se razgorevala i ljubavna prica izmedju naocitog kadeta i lepe Milke Brkljacic, kceri bogatog trgovca Jovana. Njen otac, pak, nije odobravao tu vezu jer je mladic nosio austrijsku uniformu a, uz to, sada i taj skandal bili su vise nego dovoljan razlog da patrijarhalno vaspitana devojka bude naterana da zaboravi svog Micu, kako su ga zvali.
Ovaj deo zivotopisa Mihaila S. Latasa pamti se i prepricava i danas u sremskom selu Sasinci, gde zive potomci porodice Latas, doseljeni tu krajem 19. veka. Tako se Bosko Latas seca skaski svojih predaka koji su, za dugih zimskih noci, pripovedali da je Mihailo-Mica bio prilicno neobuzdane naravi i da je u trenucima besa nepromisljeno postupao zbog cega bi se brzo pokajao. Potvrdjuje i pricu o lepoj Milki oko cije su se kuce, na kraju sela, tada sunjali mnogi momci, medju njima i mladi Latas. I svestenik Nikonar Grujic bio je ocaran njenom lepotom koja je usla i u narodnu pesmu, a cije je reci zabelezio Jovan Jovanovic Zmaj: „Milkina kuca na kraju....”.
Voleo sam... u Gruzi
Na razmedji dveju carevina, Austrije i Turske, 1825. godine mladom kadetu Mihailu Latasu gubi se svaki trag. Uzaludne su bile potere agenata iz Beca, a nije pomogla ni raspisana poternica koja je za valjanu dojavu nudila tada veoma pristojnu nagradu. I dok su ga vlasti, zbog kradje drzavnog novca i dezerterstva, u odsustvu osudile na smrt, mladic je blizu Glamoca cuvao stoku na imanju bega Filipovica, uveren da ga ovde nece naci. Zakratko. Cuo je glas da se dole u varosi neki nepoznati ljudi raspituju za njega i vec narednog dana bio je na putu za Banjaluku.
Izgleda da je boravak u gradu na Vrbasu presudno uticao na Latasa, odnosno njegovo poznanstvo s poznatim mesnim trgovcem Hadzi-Alijom Bojicem kod koga se zaposlio. Ovome se dopala mladiceva okretnost i, jos vise, njegovo dobro znanje nemackog i italijanskog jezika neophodno za uspesnu trgovinu. I, kaze dalje prica, rec po rec, Latas se poverio gazdi i on mu je odmah predlozio da predje u islam i tako zvanicno postane turski gradjanin. Tako je i bilo, a neki podaci upucuju na to da se tu i ozenio, i to kcerkom Hadzi-Alije.
Medjutim, i tu su se ubrzo pojavili pipci razgranate mreze austrijskih agenata i trgovacki pomocnik, sada vec Omer-efendija, ponovo je morao put pod kaput. Taj deo Latasovog zivota iscrpno je zabelezio pominjani Avakumovic:
„Ja sam, za prve vlade kneza Milosa, presao u Srbiju kao austrijski vojni begunac. Primljen sam vrlo dobro, dobio sam za ucitelja u Gruzi. Ja bih tada i ostao da sluzim Srbiji i srpstvu, koliko bih umeo i mogao svojom spremom i znanjem. Nu, posle tog kratkog bavljenja u Srbiji, Austrija je zatrazila da me Srbija izda Austriji... Kad me tako zatrazila Austrija, knez Milos pozvao me je u svoj dvor, u Kragujevac, i kazao mi: Sinko, ja ne mogu zbog tebe vojevati sa Austrijom, ali necu ni da te predam njoj jer sam obavesten da nisi krivac, kao sto Austrija predstavlja, a i da si odgojen u duhu srpstva. Naredicu mojim vlastima da ti olaksaju i izvrse prelaz u Tursku. Idi tamo i primi se sluzbe. Turska je oskudna u ljudima; po tvojoj spremi i sposobnosti, siguran sam da ces daleko dogurati u turskoj sluzbi...”.
I dogurao je...
Sve za sultana
Snabdeven neophodnim papirima, Omer-efendija Latas stigao je u Vidin, postao drzavni sluzbenik i potvrdio svoju novu veroispovest. Ubrzo je prispeo u Stambol i, neverovatnim sticajem okolnosti, postao ucitelj crtanja prestolonasledniku Abdulu Medzidu. A kad je ovaj zaseo na tron sultana, Omer je, prvo, imenovan za njegovog savetnika da bi dalje munjevito napredovao: postao je serasker, odnosno brigadni general, a potom i musir, najvise zvanje u turskoj vojsci, ali i pasa s jednim „tugom”, sto je oznacavalo dodatnu pocast.
Nije, naravno, sve te pocasti dobio samo kao bliski sultanov prijatelj. Bio je, pre svega, dobar vojnik. U enciklopedijskim beleskama stoji da je u krvi ugusio pobune u Siriji, Albaniji i Kurdistanu, da je (1848/49) s Rusima okupirao Dunavske knezevine, naredne godine slomio ustanak bosanskog begovata na celu sa vezirom Husein-kapetanom Gradascevicem, da je oko hiljadu najuglednijih aga i begova pozatvarao a njih 400 u okovima poslao za Stambol. Potom se, cetiri godine docnije, obrusio na Crnu Goru koju bi unistio da ga u tome nisu sprecile Rusija i Austrija. U Krimskom ratu te iste, 1853. godine zapovedao je turskim snagama na dunavskoj liniji i dobio titulu serdari ekrema (veliki vojskovodja).
Zatim je, s engleskim i francuskim saveznicima, ucestvovao u opsadi Sevastopolja i u borbama na Kavkazu. Surovo se obracunao s ustanicima u Mesopotamiji, a 1861. godine ponovo, jos zesce, udario na Crnu Goru koju su, opet, spasle velike sile. Na njegovom udaru potom su se nasli i grcki ustanici na Kritu.
Zle godine u crnogorskom pamcenju
Bio je, pre svega, nenadmasan u gusenju brojnih pobuna koje su sredinom 19. veka potresale ogromno Tursko carstvo. I posebno okrutan. Ostala je zabelezena epizoda iz vremena obracuna s bosanskim i hercegovackim begovima koji su, 1850. godine, poverovali da mogu bez sultana da upravljaju tim delom njegove drzave.
Prvo ih je vesto zavadio, a onda, kad se Ali-pasa Rizvanbegovic osilio i kao hercegovacki vezir nazvao sebe „sultanom od Mostara”, zavrsio s njim prethodno ga izvrgavsi ruglu. Naime, posadio ga je naopacke na magarca, dao mu u ruke rep da se drzi i tako ga od Mostara vodio do Banjaluke, one iste u cijoj je dzamiji svojevremeno primio islam. Medjutim, nesrecni Ali-pasa nije docekao da tako udje u varos jer je Omer-pasa naredio svom vojniku Jusufu da mu se nocu „omakne puska”. Zbog ispoljene surovosti, Latas je jedno vreme boravio u Bitolju, ali tuzba koju je u Stambolu protiv njega povela mocna i uticajna porodica Rizvanbegovica nije mu posebno naudila.
A u Crnoj Gori i danas kad neko hoce da nadje pravo poredjenje za opis kakvog velikog zla koje se desilo, cesto ce se cuti da je to „k'o za Omer-pasinih godina”. Naime, 1853. godine Latas je stigao sa 25 hiljada askera i namerio se na devet hiljada Crnogoraca ostavljajuci za sobom pravu pustos. I, da nije bilo prigovora velikih sila, ne bi ostao kamen na kamenu. Slicno se zbilo devet godina docnije, sada je bilo 55 hiljada protiv 40 hiljada manje, sa jos zescim zulumom i pokorom. I opet su velike sile (zbog svojih razloga, naravno) sprecile da se taj uzas pretvori u potpuno satiranje i naroda i drzave.
Omer-pasa ce to kasnije, u prici Jovanu Dj. Avakumovicu, (ne)vesto pravdati recima da „samo moje srpsko srce i osecanje rukovodili su me te nisam skrhao Crnu Goru... odugovlacio sam dalji napad i slao u Carigrad izvestaje da nije vredno da turska vojska gine za gole crnogorske stene i vrleti. A time sam dao vremena te su se Rusija i Evropa zauzele za Crnu Goru i spasli je od sigurne tadasnje propasti, prema broju turske vojske pod mojom komandom...”.
I reci kao ubojito oruzje
Izvesno je, pak, da je Omer-pasa Latas bio ne samo dobar vojnik nego i posebno vest i ubedljiv govornik i, prema mnogim izvorima, izuzetan propagator. Vesti s ratista znalacki je koristio svestan da se one tada, kad mu je ustrebalo, tesko mogu proveriti. Uostalom, jos 1862. godine, u broju 6 od 7. jula, austrijski casopis „Istok i zapad” (Ost und vest) u delu clanka „Politicki pregled” pisao je i ovo:
„Sta sve Omer-pasa poseduje od zurnalistickog dara i kakva steta da on taj dar tako kasno ispoljava!? Omer-pasa sve svoje poraze u dosadasnjim sukobima s Crnogorcima vrlo lako pretvara u svoje pobede, pri tom se velikodusno kiti lovorovim vencima pobede koje je on, Omer-pasa, stekao na bojistima...”.
U prilog njegovoj besednickoj vestini ide i govor koji je svojim vojnicima odrzao u Krimskom ratu (1853-1856) i koji je cesto citiran na mnogim vojnim akademijama:
„Azijski, africki oficiri i vojnici, krv nasih predaka nije jednom do sada crvenilom prelila tlo ove zemlje koju silni neprijatelj hoce da vam otme. Vasa nacionalna cast koju ste od vasih predaka nasledili jos nije okaljana. Znajte da ne mozete nijedan korak krociti a da se sa zemlje ne podigne glas koji vapije. Taj prah sto ga nogama gazite, to je nas pepeo, pepeo vasih predaka, branite ga! Vojnici! Zakunimo se zajednicki da cemo proliti i poslednju kap krvi za odrzanje prestola naseg cara, sultana Abdul Medzid Hana!”...
Omer-pasa Latas umro je u Istanbulu 1871, u sezdeset petoj godini. Zna se da je imao nekoliko zena i da je ostavio brojno potomstvo. Latasi iz sremskih Sasinaca ne znaju nikog od njih.
Petar Milatovic
Momir Marjanovic
link
Kockar je postao marsal
Cini se da zivotni put cuvenog vrhovnog komandanta turske vojske, nekadasnjeg razbarusenog i neobuzdanog kadeta iz Like Mihaila-Mice Latasa, ponajvise odgovara sinopsisu za kakav holivudski film u cijem bi podnaslovu, recimo, moglo da stoji: „Zivot pise romane”...
Scena je prepisana iz beleske Jovana Dj. Avakumovica, koja se cuva u njegovoj zaostavstini smestenoj u biblioteci Istorijskog instituta Crne Gore u Podgorici. Kasniji predsednik srpske vlade i ministar pravde pa spoljnih poslova, Avakumovic je 1865. godine kao student imao zanimljiv susret u Parizu i nije mogao da odoli a da ga ne zapise. Kao neposredne svedoke tog tada uistinu neobicnog dogadjaja naveo je trojicu svojih kolega, takodje studente, Grgura Milovanovica, Milana Kujundzica i Jovana Maksimovica. Ukratko, to je ovako izgledalo.
Radoznali skolarci zaputili su se na tek otvorenu izlozbu francuskih ratnih trofeja zaplenjenih u ratovima koje je kroz svoju proslost vodila zemlja u koju su stigli na studije. Kad su prispeli u odeljenje gde su bili izlozeni trofeji iz vremena vojevanja s Turcima, pogled su im privukla dvojica starijih belobradih ljudi u evropskoj odeci ciji su fesovi govorili da ipak pripadaju Orijentu. Nista neuobicajeno, sve dok im se jedan od njih nije obratio na besprekornom srpskom jeziku. Ali, opreznost je ubrzo ustukla pred mladickom ljubopitljivoscu, posebno kad im se covek predstavio: musir (marsal) Omer-pasa Latas, vrhovni komandant turske vojske.
Tako je i krenula prica koju ce Avakumovic zabeleziti i koja ce, docnije, biti cesto koriscena u opisu lika i dela coveka koji je za zivota postao legenda i kome je jedan Ivo Andric posvetio, istina nedovrsen, istoimeni roman. U ovoj kratkoj povesti i mi, naravno, koristimo deo price koju je ostavio nekada snji pariski djak.
Necija kuca na kraju…
Biografski spisi kazu da je mocni Omer-pasa Latas rodjen 1806. godine u selu Janja Gora kod Plaskog u Lici kao Mihailo S. Latas. Decastvo je proveo u oficirskoj porodici i, razumljivo, sanjario da i on, poput oca Sofronija, obuce uniformu austrijske vojske. U to vreme upadi Turaka preko Une, Sane i Save bili su retki, pa je natporucnik Sofronije, sa sluzbom u Ogulinu, poput drugih oficira, najcesce „vojevao” za kockarskim stolom. Njemu se, kad je stasao, pridruzio i mladi kadet Mihailo, te su otac i sin postali i nerazdvojni ortaci u kartanju.
„Al’ karta je kurva...”, sto bi rekao pesnik, i Latasi su upali u dugove koje su, i zbog oficirske casti, morali pod hitno da vrate. I vratili su zavukavsi prste u vojnu kasu koja je bila poverena na cuvanje upravo natporucniku. I onda su krenule nevolje, jedna za drugom. Prva, ukradeni novac nije bio dovoljan da podmiri dugove i, druga, odmah je otkriveno da je drzavna kasa olaksana. Izbio je skandal u kome su se pojavila imena mnogih oficira, od kojih su neki bili povezani i s beckim dvorom. Price su se dokopali i novinari, i
onda zedni takvih zanimljivosti.
Hitno je izabrana vojna drzavna komisija sa zadatkom da utvrdi ko su krivci, odnosno da nadje najpogodniju zrtvu koju ce optuziti za sve nepodopstine koje su se iz Like valjale prema carskom gradu. Nekoliko oficira je razalovano, medju njima i natporucnik Sofronije, drugi su penzionisani, a treci prekomandovani u zabacene kasarne. Najgore je prosao kadet Mihailo Latas, koji je optuzen za pljacku i, za primer drugima, pretio mu je preki vojni sud.
Nekako u isto vreme u Gospicu se razgorevala i ljubavna prica izmedju naocitog kadeta i lepe Milke Brkljacic, kceri bogatog trgovca Jovana. Njen otac, pak, nije odobravao tu vezu jer je mladic nosio austrijsku uniformu a, uz to, sada i taj skandal bili su vise nego dovoljan razlog da patrijarhalno vaspitana devojka bude naterana da zaboravi svog Micu, kako su ga zvali.
Ovaj deo zivotopisa Mihaila S. Latasa pamti se i prepricava i danas u sremskom selu Sasinci, gde zive potomci porodice Latas, doseljeni tu krajem 19. veka. Tako se Bosko Latas seca skaski svojih predaka koji su, za dugih zimskih noci, pripovedali da je Mihailo-Mica bio prilicno neobuzdane naravi i da je u trenucima besa nepromisljeno postupao zbog cega bi se brzo pokajao. Potvrdjuje i pricu o lepoj Milki oko cije su se kuce, na kraju sela, tada sunjali mnogi momci, medju njima i mladi Latas. I svestenik Nikonar Grujic bio je ocaran njenom lepotom koja je usla i u narodnu pesmu, a cije je reci zabelezio Jovan Jovanovic Zmaj: „Milkina kuca na kraju....”.
Voleo sam... u Gruzi
Na razmedji dveju carevina, Austrije i Turske, 1825. godine mladom kadetu Mihailu Latasu gubi se svaki trag. Uzaludne su bile potere agenata iz Beca, a nije pomogla ni raspisana poternica koja je za valjanu dojavu nudila tada veoma pristojnu nagradu. I dok su ga vlasti, zbog kradje drzavnog novca i dezerterstva, u odsustvu osudile na smrt, mladic je blizu Glamoca cuvao stoku na imanju bega Filipovica, uveren da ga ovde nece naci. Zakratko. Cuo je glas da se dole u varosi neki nepoznati ljudi raspituju za njega i vec narednog dana bio je na putu za Banjaluku.
Izgleda da je boravak u gradu na Vrbasu presudno uticao na Latasa, odnosno njegovo poznanstvo s poznatim mesnim trgovcem Hadzi-Alijom Bojicem kod koga se zaposlio. Ovome se dopala mladiceva okretnost i, jos vise, njegovo dobro znanje nemackog i italijanskog jezika neophodno za uspesnu trgovinu. I, kaze dalje prica, rec po rec, Latas se poverio gazdi i on mu je odmah predlozio da predje u islam i tako zvanicno postane turski gradjanin. Tako je i bilo, a neki podaci upucuju na to da se tu i ozenio, i to kcerkom Hadzi-Alije.
Medjutim, i tu su se ubrzo pojavili pipci razgranate mreze austrijskih agenata i trgovacki pomocnik, sada vec Omer-efendija, ponovo je morao put pod kaput. Taj deo Latasovog zivota iscrpno je zabelezio pominjani Avakumovic:
„Ja sam, za prve vlade kneza Milosa, presao u Srbiju kao austrijski vojni begunac. Primljen sam vrlo dobro, dobio sam za ucitelja u Gruzi. Ja bih tada i ostao da sluzim Srbiji i srpstvu, koliko bih umeo i mogao svojom spremom i znanjem. Nu, posle tog kratkog bavljenja u Srbiji, Austrija je zatrazila da me Srbija izda Austriji... Kad me tako zatrazila Austrija, knez Milos pozvao me je u svoj dvor, u Kragujevac, i kazao mi: Sinko, ja ne mogu zbog tebe vojevati sa Austrijom, ali necu ni da te predam njoj jer sam obavesten da nisi krivac, kao sto Austrija predstavlja, a i da si odgojen u duhu srpstva. Naredicu mojim vlastima da ti olaksaju i izvrse prelaz u Tursku. Idi tamo i primi se sluzbe. Turska je oskudna u ljudima; po tvojoj spremi i sposobnosti, siguran sam da ces daleko dogurati u turskoj sluzbi...”.
I dogurao je...
Sve za sultana
Snabdeven neophodnim papirima, Omer-efendija Latas stigao je u Vidin, postao drzavni sluzbenik i potvrdio svoju novu veroispovest. Ubrzo je prispeo u Stambol i, neverovatnim sticajem okolnosti, postao ucitelj crtanja prestolonasledniku Abdulu Medzidu. A kad je ovaj zaseo na tron sultana, Omer je, prvo, imenovan za njegovog savetnika da bi dalje munjevito napredovao: postao je serasker, odnosno brigadni general, a potom i musir, najvise zvanje u turskoj vojsci, ali i pasa s jednim „tugom”, sto je oznacavalo dodatnu pocast.
Nije, naravno, sve te pocasti dobio samo kao bliski sultanov prijatelj. Bio je, pre svega, dobar vojnik. U enciklopedijskim beleskama stoji da je u krvi ugusio pobune u Siriji, Albaniji i Kurdistanu, da je (1848/49) s Rusima okupirao Dunavske knezevine, naredne godine slomio ustanak bosanskog begovata na celu sa vezirom Husein-kapetanom Gradascevicem, da je oko hiljadu najuglednijih aga i begova pozatvarao a njih 400 u okovima poslao za Stambol. Potom se, cetiri godine docnije, obrusio na Crnu Goru koju bi unistio da ga u tome nisu sprecile Rusija i Austrija. U Krimskom ratu te iste, 1853. godine zapovedao je turskim snagama na dunavskoj liniji i dobio titulu serdari ekrema (veliki vojskovodja).
Zatim je, s engleskim i francuskim saveznicima, ucestvovao u opsadi Sevastopolja i u borbama na Kavkazu. Surovo se obracunao s ustanicima u Mesopotamiji, a 1861. godine ponovo, jos zesce, udario na Crnu Goru koju su, opet, spasle velike sile. Na njegovom udaru potom su se nasli i grcki ustanici na Kritu.
Zle godine u crnogorskom pamcenju
Bio je, pre svega, nenadmasan u gusenju brojnih pobuna koje su sredinom 19. veka potresale ogromno Tursko carstvo. I posebno okrutan. Ostala je zabelezena epizoda iz vremena obracuna s bosanskim i hercegovackim begovima koji su, 1850. godine, poverovali da mogu bez sultana da upravljaju tim delom njegove drzave.
Prvo ih je vesto zavadio, a onda, kad se Ali-pasa Rizvanbegovic osilio i kao hercegovacki vezir nazvao sebe „sultanom od Mostara”, zavrsio s njim prethodno ga izvrgavsi ruglu. Naime, posadio ga je naopacke na magarca, dao mu u ruke rep da se drzi i tako ga od Mostara vodio do Banjaluke, one iste u cijoj je dzamiji svojevremeno primio islam. Medjutim, nesrecni Ali-pasa nije docekao da tako udje u varos jer je Omer-pasa naredio svom vojniku Jusufu da mu se nocu „omakne puska”. Zbog ispoljene surovosti, Latas je jedno vreme boravio u Bitolju, ali tuzba koju je u Stambolu protiv njega povela mocna i uticajna porodica Rizvanbegovica nije mu posebno naudila.
A u Crnoj Gori i danas kad neko hoce da nadje pravo poredjenje za opis kakvog velikog zla koje se desilo, cesto ce se cuti da je to „k'o za Omer-pasinih godina”. Naime, 1853. godine Latas je stigao sa 25 hiljada askera i namerio se na devet hiljada Crnogoraca ostavljajuci za sobom pravu pustos. I, da nije bilo prigovora velikih sila, ne bi ostao kamen na kamenu. Slicno se zbilo devet godina docnije, sada je bilo 55 hiljada protiv 40 hiljada manje, sa jos zescim zulumom i pokorom. I opet su velike sile (zbog svojih razloga, naravno) sprecile da se taj uzas pretvori u potpuno satiranje i naroda i drzave.
Omer-pasa ce to kasnije, u prici Jovanu Dj. Avakumovicu, (ne)vesto pravdati recima da „samo moje srpsko srce i osecanje rukovodili su me te nisam skrhao Crnu Goru... odugovlacio sam dalji napad i slao u Carigrad izvestaje da nije vredno da turska vojska gine za gole crnogorske stene i vrleti. A time sam dao vremena te su se Rusija i Evropa zauzele za Crnu Goru i spasli je od sigurne tadasnje propasti, prema broju turske vojske pod mojom komandom...”.
I reci kao ubojito oruzje
Izvesno je, pak, da je Omer-pasa Latas bio ne samo dobar vojnik nego i posebno vest i ubedljiv govornik i, prema mnogim izvorima, izuzetan propagator. Vesti s ratista znalacki je koristio svestan da se one tada, kad mu je ustrebalo, tesko mogu proveriti. Uostalom, jos 1862. godine, u broju 6 od 7. jula, austrijski casopis „Istok i zapad” (Ost und vest) u delu clanka „Politicki pregled” pisao je i ovo:
„Sta sve Omer-pasa poseduje od zurnalistickog dara i kakva steta da on taj dar tako kasno ispoljava!? Omer-pasa sve svoje poraze u dosadasnjim sukobima s Crnogorcima vrlo lako pretvara u svoje pobede, pri tom se velikodusno kiti lovorovim vencima pobede koje je on, Omer-pasa, stekao na bojistima...”.
U prilog njegovoj besednickoj vestini ide i govor koji je svojim vojnicima odrzao u Krimskom ratu (1853-1856) i koji je cesto citiran na mnogim vojnim akademijama:
„Azijski, africki oficiri i vojnici, krv nasih predaka nije jednom do sada crvenilom prelila tlo ove zemlje koju silni neprijatelj hoce da vam otme. Vasa nacionalna cast koju ste od vasih predaka nasledili jos nije okaljana. Znajte da ne mozete nijedan korak krociti a da se sa zemlje ne podigne glas koji vapije. Taj prah sto ga nogama gazite, to je nas pepeo, pepeo vasih predaka, branite ga! Vojnici! Zakunimo se zajednicki da cemo proliti i poslednju kap krvi za odrzanje prestola naseg cara, sultana Abdul Medzid Hana!”...
Omer-pasa Latas umro je u Istanbulu 1871, u sezdeset petoj godini. Zna se da je imao nekoliko zena i da je ostavio brojno potomstvo. Latasi iz sremskih Sasinaca ne znaju nikog od njih.
Petar Milatovic
Momir Marjanovic
link