Post by Emperor AAdmin on Dec 21, 2007 19:46:02 GMT -5
Licno naoruzanje u vasioni
Cadjava svemirska trocevka
Da i kosmonauti nose oruzje malo je poznato ali je tacno. Ovo je prica o tome kako su naoruzani i zasto
Naucna fantastika kroz mitove i legende zaceta jos u praskozorje civilizacije, preko Zila Verna i Herberta Dzordza Velsa razvila se do predivne sage Dzordza Lukasa o „Ratovima zvezda”. Ali, u svakoj legendi, knjizevnim i filmskim pricama, srece se raznovrsno oruzje upereno u ljude isto koliko i u „male zelene”, raznorazna vanplanetarna cudovista, roboti i ostale spodobe. Ova nasilna ljudska obuzetost prvenstveno govori o strahu od nepoznatog.
U „Ratovima zvezda” koristila se lepeza lakog, „blaster” oruzja, koje je „proizvodila vojna industrija”, a nosilac razvoja bila je „Blas-Tek industriz”. Modeli u ovom gigantu, proizvodjeni su za sve zainteresovane kupce poput „I-Tek”, „Sorasub” ili „Merson Mjunisn Ink”. Borci Alijanse najcesce su bili naoruzani puskama „blastek A-280”, a jurisni korpus galakticke Imperije nosio je puske „blastek E-11”, punjene enrgetskom celijom sposobnom da proizvede sto hitaca. Neutralci, kao i placenici, koristili su oko 15 razlicitih tipova oruzja. Primera radi, Han Solo obozavao je teski pistolj „blastek DL-44”.
Medjutim, srz filmske sage cini legenda o casti, vestini i hrabrosti, te privrzenosti idealima slobode i svetloj strani Sile, odnosno, legenda o vitezovima Dzedaja. S druge strane, simbol vitezova Stare republike ili Dzedaja, bila je svetlosna sablja, poznata kao laserski mac.
Svetlosna sablja
Citav milenijum pre bitke kod Jarvine (BBV, nesto kao pre nase ere), u pecinama planete Ilum, jedan od vitezova Dzedaja recitujuci magicne reci „Luminara Unduli”, iskovao je prvu svetlosnu sablju.
Majstor je u drsku ugradio energetsku celiju i kristal kortozis, donet sa planete Ruzan. Celija je odasiljala fotoelektronsku energiju, koja je, uzizena kroz kristal odavala antiprotonski zrak - secivo sablje. Tako je nastalo mocno, prepoznatljivo oruzje i statusni simbol Dzedaja.
Pretpostavlja se da je Lukas ideju o laserskoj sablji/macu „pozajmio” od vise autora, a prvenstveno od Edmonda Hemiltona („Kaldar, planeta Entariza” iz 1933), te od Isaka Asimova (serija „Fondacija”, koja zapocinje kratkom pricom iz 1942). Legenda o Dzedajama, s druge strane, ima korena u japanskom „dzedajgekaju” - razdoblju drame, odnosno, u filmovima o samurajima. Konacno, mentalni sklop Dzedaja, kao i kult maca, u potpunosti odgovaraju sagi o samurajima koju poznajemo iz ostvarenja Akira Kurosave. Ne moze se, medjutim, odbaciti ni teorija da je Lukasa podsetio i dzed, naziv za ratnika iz prica o Barsumu (Marsu) Edgara Rajsa Borouza (poznatijeg kao tvorca „Tarzana”), koje je poznati reditelj, neposredno pred rad na „Ratovima zvezda”, pretocio u film.
Postavlja se pitanje koliko je maste posveceno filmskom ozivljavanju pobrojanog oruzja. Za drske prvih primeraka svetlosnih sablji koristila se cilindricna kutija u koju su pakovane baterije prenosnih reflektora. Secivo je pravljeno od letve trostranog preseka dugacke jedan metar. Letva je oblagana reflektujucom trakom, koja se koristi kao upozoravajuca signalizacija na ulicama i autoputevima. Svetlost reflektora na secivo uvek je padala pod uglom od 45 stepeni, sto je omogucavao mali elektromotor u drsci. Tako je odbleskom u pravcu kamere uvek postizan zeljeni utisak.
Svim ostalim proizvodima izmisljene vojne industrije posveceno je manje paznje i vecina je bila (ne)vesto zamaskirano ovozemaljsko, katkad i prevazidjeno, staro oruzje. Tako je u prvim nastavcima „Ratova zvezda” puska „blastek A-280” napravljena po uzoru na nemacku jurisnu pusku iz Drugog svetskog rata, „Stg. 44”, da bi kasnije bila pojednostavljena primenom delova savremene americke puske „kolt M16A3”, te karabina „M4A1”. Najvise korisceni filmski rekvizit, osnovno oruzje „jurisnika” Imperije, „blastek E-11”, nastala je maskiranjem davno prevazidjenog britanskog automata „sterling L2A3”. Konacno, Han Solov „blastek DL-44” stari je, dobri pistolj „mauzer C-96” s dodatkom niza nepotrebnih detalja.
Pustolovina u tajgi
Sta se, medjutim, desava u stvarnom vremenu i prostoru, u kome su Rusi i Amerikanci u trku za vasionska prostranstva zapoceli jos dalekih sezdesetih godina 20. veka.
U stvarnom svetu, surovo prakticnom, malo ko je uopste razmisljao o neprijatelju tamo negde u vasioni. Pa, ipak, prvi astronauti su na svojim „putovanjima” nosili oruzje. Sustina je bila u strahu od povratka na Zemlju, bolje reci, od mesta prizemljenja i ovozemaljskih neprijatelja, bilo u ljudskom obliku ili u obliku zveri grabljivica.
Uvek je, naime, postojala opasnost da se modul spusti na zemlju drzave zeljne da dopre do tehnoloskih dostignuca ili u zabacene, negostoljubive predele, poput pustinja ili prasuma. Oruzje koje su nosili prvi putnici u svemir poticalo je iz redovnog vojnog arsenala. Medjutim, za nastanak pravog kosmickog pistolja, od presudnog znacaja bio je let sovjetskog „Vashoda 2”.
Vasionski brod „Vashod 2” lansiran je 18. marta 1965, u 7:00:00 casova po svemirskom vremenu (UT), sa kosmodroma NIIP-5 Bajkonur. Posadu su cinili kosmonauti iz „grupe VVS No.1”: prvi pilot, Pavel Beljajev (sifrovano „Almaz 1”, odnosno, „Dijamant 1”), te drugi pilot, Aleksej Leonov („Almaz 2”). Osnovni zadatak poduhvata bio je da orbitu oko Zemlje predju 18 puta (ukupno 717.300 km), te da Leonov, prvi put u istoriji covecanstva, izvede izlazak u otvoreni svemir. I, Leonov je 18. marta 1965, od 08:28:13 UT do 08:51:54 UT, „koracao” svemirom. „Setnja”, na udaljenosti 5 metara od broda, trajala je 12 minuta i 9 sekundi; ostalo vreme, medjutim, utroseno je na uklanjanju niza tehnickih smetnji. Tako se skafandar iznenada naduo, pa Leonov nije uspeo da se uvuce kroz otvor dekompresivne komore. Komora je odbacena, ali, tada je brod nekontrolisano poceo da rotira. Nakon mukotrpnog povratka kosmonauta u kabinu, ustanovljeno je da je otkazalo daljinsko upravljanje. „Almazi” su bili prinudjeni da predju na rucne komande. Beljajev je 19. marta 1965. ukljucio rucni sistem upravljanja i orijentacije. U sustini, orijentacija se svodila na „zvirenje” kroz opticko oko (mali prozorcic). Na osnovu takvih „proracuna”, a radi prelaska na silaznu putanju, posada je u 08:36:27 UT ukljucila motore koji su imali zadatak da koce. Kasnije ce se pokazati da su kosmonauti zakasnili za 45 sekundi, sto je dovelo do odstupanja od predvidjenog mesta prizemljenja za vise od 1000 kilometara!
„Vashod” se 19. marta, u 09:02:17 UT (12.02 casova po moskovskom vremenu), prizemljio usred divlje tajge, 180 km severozapadno od Perma.
Radio-odasiljac „Komar” automatski je proradio saljuci signale pomocu kojih je trebalo odrediti polozaj broda. Signal je uhvatila stanica u tadasnjoj zapadnonemackoj prestonici Bonu, te polozaj broda odmah javila Rusima. To je, medjutim, bilo vreme hladnog rata; Moskva nije poverovala „kapitalistickim dezinformacijama” i pristupila je samostalnom, haoticnom traganju za „Dijamantima”.
Kosmonauti su u snegu dubokom dva metra, opkoljeni drvecem visokim i do 40 metara (sto je helikopterima onemogucavalo prilaz iz vazuha), na prosecnoj temperaturi od 5 stepeni Celzijusa ispod nule, umotani u pokidanu izolaciju kabine i padobransku svilu, spasioce cekali sve do poznih casova 21. marta. Pri tome, TASS je sve vreme izvestavao kako se kosmonauti „na sigurnom mestu, u drustvu prijatelja, odmaraju od vasionske pustolovine”. Citav slucaj oko pogresnog prizemljenja i traljavog spasavanja smatran je najstrozom drzavnom tajnom. Cak su i snimci napravljeni u Kurganovsku, najblizem naseljenom mestu i stabu operacije spasavanja, odmah unisteni. Na njima su se, naime, videli odrpani mestani, od kojih su najimucniji nosili - opanke! Svet nije smeo da sazna da nacija u opancima osvaja svemir. Stavise, postoje price da su jos bili u upotrebi i obliznji Gulazi Nirob i Usolj. Zvanicna Moskva ovo je svakako zelela da prikrije, a smatralo se i da njihovi „zitelji” mogu ugroziti Beljajeva i Leonova.
Leonov je u tajgi uvideo da su kosmonauti slabo opremljeni za slucaj havarijskog sletanja. Sluzbeni pistolji 9h18 mm „makarov M1951” bili su, prakticno, neupotrebljivi. Njima se nije mogao dati bilo kakav ozbiljniji signal. Inace slab pucanj odmah je gusila gusta suma, pistolj nije bio pravljen za ispaljivanje signalnih, svetlecih raketa, a, zrna ovog malog oruzja sigurno nisu mogla zaustaviti copor vukova koji se pojavio u prvi sumrak (o vecim zverima, poput medveda, nije smeo ni da razmislja).
Nakon okoncanja pustolovine izgleda da je Leonov, uz podrsku ostalih kosmonauta iz „grupe VVS No.1”, samoinicijativno pokrenuo pitanje razvoja oruzja namenjenog pilotima u posebnim uslovima. Grupa oficira - astronauta, inace smestenih u centru za obuku u „Zvezdanom gradu” pored Moskve, jednom prilikom dosla je da vezba gadjanje na strelistu „Drzavnog ispitnog centra sportsko-lovackog oruzja i municije” (GISSOO) pri „Centralnom naucnoistrazivackom institutu precizne mehanike” (CNII) u obliznjem Klimovsku. Oficiri su nacelniku Centra, Viktoru Sipilovu, izneli nevolju oko nedostatka odgovarajuceg oruzja u sklopu „prenosnog havarijskog kompleta” (NAZ, komplet za prezivljavanje u slucaju havarije letelice). Sipilov je znao da su tokom Drugog svetskog rata nemacki piloti, u operacijama iznad africkog kontinenta, za slucaj prinudnog spustanja, u „kokpitu” nosili lovacku trocevku („triling”). „Springfild armori” je 1951. godine za pilote americkog ratnog vazduhoplovstva pocela proizvodnju jednostavnih, sklopivih pusaka „za prezivljavanje”, takozvane „er fors M6 survajval”. Radilo se o „bokericama” kod kojih je gornja, zlebljena cev bila predvidjena za municiju .22 lr (5,6 mm), dok se iz donje, glatke cevi, ispaljivao lovacki patron ili signalni metak .410/70 (10,4h70 mm). Konacno, Judzen Stoner, autor cuvene jurisne puske M16, 1959. godine stvorio je ne mnogo delotvornu „er fors armelajt A-7 survajval” pusku kalibra .22, koju je, 1963. godine u filmu „Iz Rusije sa ljubavlju”, proslavio Dzejms Bond, „tajni agent 007”.
Ocito, sve dotadasnje ideje svodile su se na najobicniji „kratez”, koji se lako mogao smestiti u skucenom prostoru kabine, a bio je dovoljno dobar za krupniju divljac ali i za signalizaciju. Istorija je, konacno, potvrdila „prednosti” ovog oruzja koje je bilo nerazdvojni rekvizit krivolovaca celog sveta, italijanske mafije (cuvena „lupara”), a korisceno je i za obracune po zadimljenim salunima americkog Divljeg zapada. Sipilov je izradio projektni zadatak koji se zasnivao na jednocevnom pistolju (bolje reci, „kratezu”) kalibra 20/70 (15,7h70 mm), koji bi ispaljivao lovacke i signalne patrone. Izradu radnog modela poverio je Dmitriju Sirjajevu dok je razradi dokumentacije pristupio Semen Obuscak. Vremenom, strucnjaci su od modela nazvanog GIS-20 napravili preterano raskosan pistolj, sa orahovim kundakom, ukrasnim rezbarijama u zlatu i srebru.
Put ka zvezdama
Tokom 1974. Aleksej Leonov postavljen je za zamenika nacelnika „Centra za pripremu kosmonauta vazdusnih snaga SSSR”. Tako je dobio mogucnost da se, 1979, pojavi u ulozi zvanicnog narucioca „Prenosnog kompleta havarijske opreme”, koja je ukljucivala i „streljacko oruzje” (SONAZ). Razrada „svemirskog oruzja” poverena je Tulskom oruznom zavodu (TOZ) - ustanovi sa vekovnom prosloscu i iskustvom. Za glavnog konstruktora citavog prenosnog kompleta odredjen je Vladimir Paramonov, a na samom oruzju radile su dve ekipe. Jedna je pocela da razvija projekat revolvera „mars”, sa cevi postaljenom u osi donjeg lezista metka u dobosu. Zacetnik ovakvog resenja bio je dizajner i ilustrator Aleksandar Zuk (kod nas poznat po knjizi „Svi pistolji i revolveri sveta”, u prevodu Milosa Vasica). Zuk je ideju izneo tulskom konstruktoru Nikolaju Korovjakovu. Iskusni oruzar odmah je shvatio tehnicke prednosti konstrukcije, te je na razradi projekta uposlio Bojeva, Sabinina i Prokopenka. Resenje je, navodno, u ime narucioca, podrzao i Leonov licno. Razradjeno je vise varijanti revolvera. Svi modeli uglavnom su se zasnivali na kalibru .410 (10,4 mm), petometnom dobosu, sa prostorom iznad cevi, u osi gornje komore, iskoriscenim za smestaj preklapajuceg noza testere. Kako je Korovjakov uskoro otisao na „pecalbu” u Bugarsku, projekat je zavrsio Sergej Popikov. Revolver „mars” imao je nekoliko prednosti: sila okidanja i hod svih kinetickih delova bili su znatno smanjeni; drska, pomerena ispod dobosa, doprinela je smanjivanju velicine citavog oruzja, sila trzanja i odskocni ugao bili su svedeni do razumnih granica (ako se uzme u obzir kalibar).
Druga, devetoclana grupa, sa Sazonovom (razvoj pripadajuce municije), te nosiocem celog projekta, Vladimirom Paramonovim na celu, posla je od daleko obicnije ideje - lovacke trocevne prelamace („trilinga”), svedene na velicinu pistolja. Gornje, glatke cevi kalibra 32 (12,5h70 mm) i duzine 300 mm imale su pri ustima suzenje od 0,3 mm, slicno lovackom „coku”. Iz njih su se ispaljivali lovacki patroni 32/70 SN-D (opremljeni kapislom „Zevelo”, te punjeni barutom „Sokol” i sacmom No.3), ili signalni meci 12,5h70 mm CH-C. Signalna patrona imala je daleko bolje rezultate od uobicajenog obelezavajuceg metka 7S8: na visini od 100 m, odrzavala je jarki plamen vise od 8 sekundi. Donja, zlebljena cev, predvidjena je za ojacanu vojnu municiju 5,45h40 mm SN-P, sa ekspanzivnim zrnom mase 3,6 g, te pocetnom brzinom od 840 m/s.
Zrno SN-P imalo je 8 do 10 puta vecu zaustavnu moc od zrna 7N6 standardnog vojnog metka 5,45h39 mm, namenjenog „kalasnikovu M74”! Na pistolj se mogao postaviti kundak - celicna maceta, uvucena u ojacane plasticne korice. Tako su autori napravili spoj hladnog i vatrenog oruzja, svakako koristan u divljini.
Tokom 1983. godine komisija „Centra za pripremu kosmonauta” i CNII iz Klimovska, opredelila se za jednostavnu trocevku. Smatralo se, naime, da je revolver „mars” prilicno slozen, te da postoji mogucnost da u posebnim klimatskim uslovima zataji. Odabrani pistolj je, pod zvanicnim nazivom „streljacko oruzje prenosnog havarijskog kompleta” (SONAZ) TP-82, upucen na trupna testiranja u svim klimatskim uslovima. Konacno, 1986. godine, sovjetsko vazduhoplovstvo je u zvanicnu opremu letelica uvelo pistolj „TP-82”. Oruzje je iste godine prikazano i siroj javnosti na izlozbi „Put ka zvezdama”, posvecenoj dvadesetpetogodisnjici leta prvog kosmonauta Jurija Gagarina. Prvi „operativni” primerak pistolja dodeljen je sovjetsko-francuskoj ekipi (Aleksandar Volkov, Sergej Krikaljev i Zan-Lu Zak Mari), koja je 1988. godine brodom „Sajuz TM-6” izvela „posetu” svemirskoj stanici „Mir”.
To, prakticno, znaci da je jedino namensko „kosmicko” oruzje 21. veka u sustini lovacka trocevka, zasnovana na idejama i tehnickim resenjima iz osamdesetih godina 19. veka!
Branko Bogdanovic
link
Cadjava svemirska trocevka
Da i kosmonauti nose oruzje malo je poznato ali je tacno. Ovo je prica o tome kako su naoruzani i zasto
Naucna fantastika kroz mitove i legende zaceta jos u praskozorje civilizacije, preko Zila Verna i Herberta Dzordza Velsa razvila se do predivne sage Dzordza Lukasa o „Ratovima zvezda”. Ali, u svakoj legendi, knjizevnim i filmskim pricama, srece se raznovrsno oruzje upereno u ljude isto koliko i u „male zelene”, raznorazna vanplanetarna cudovista, roboti i ostale spodobe. Ova nasilna ljudska obuzetost prvenstveno govori o strahu od nepoznatog.
U „Ratovima zvezda” koristila se lepeza lakog, „blaster” oruzja, koje je „proizvodila vojna industrija”, a nosilac razvoja bila je „Blas-Tek industriz”. Modeli u ovom gigantu, proizvodjeni su za sve zainteresovane kupce poput „I-Tek”, „Sorasub” ili „Merson Mjunisn Ink”. Borci Alijanse najcesce su bili naoruzani puskama „blastek A-280”, a jurisni korpus galakticke Imperije nosio je puske „blastek E-11”, punjene enrgetskom celijom sposobnom da proizvede sto hitaca. Neutralci, kao i placenici, koristili su oko 15 razlicitih tipova oruzja. Primera radi, Han Solo obozavao je teski pistolj „blastek DL-44”.
Medjutim, srz filmske sage cini legenda o casti, vestini i hrabrosti, te privrzenosti idealima slobode i svetloj strani Sile, odnosno, legenda o vitezovima Dzedaja. S druge strane, simbol vitezova Stare republike ili Dzedaja, bila je svetlosna sablja, poznata kao laserski mac.
Svetlosna sablja
Citav milenijum pre bitke kod Jarvine (BBV, nesto kao pre nase ere), u pecinama planete Ilum, jedan od vitezova Dzedaja recitujuci magicne reci „Luminara Unduli”, iskovao je prvu svetlosnu sablju.
Majstor je u drsku ugradio energetsku celiju i kristal kortozis, donet sa planete Ruzan. Celija je odasiljala fotoelektronsku energiju, koja je, uzizena kroz kristal odavala antiprotonski zrak - secivo sablje. Tako je nastalo mocno, prepoznatljivo oruzje i statusni simbol Dzedaja.
Pretpostavlja se da je Lukas ideju o laserskoj sablji/macu „pozajmio” od vise autora, a prvenstveno od Edmonda Hemiltona („Kaldar, planeta Entariza” iz 1933), te od Isaka Asimova (serija „Fondacija”, koja zapocinje kratkom pricom iz 1942). Legenda o Dzedajama, s druge strane, ima korena u japanskom „dzedajgekaju” - razdoblju drame, odnosno, u filmovima o samurajima. Konacno, mentalni sklop Dzedaja, kao i kult maca, u potpunosti odgovaraju sagi o samurajima koju poznajemo iz ostvarenja Akira Kurosave. Ne moze se, medjutim, odbaciti ni teorija da je Lukasa podsetio i dzed, naziv za ratnika iz prica o Barsumu (Marsu) Edgara Rajsa Borouza (poznatijeg kao tvorca „Tarzana”), koje je poznati reditelj, neposredno pred rad na „Ratovima zvezda”, pretocio u film.
Postavlja se pitanje koliko je maste posveceno filmskom ozivljavanju pobrojanog oruzja. Za drske prvih primeraka svetlosnih sablji koristila se cilindricna kutija u koju su pakovane baterije prenosnih reflektora. Secivo je pravljeno od letve trostranog preseka dugacke jedan metar. Letva je oblagana reflektujucom trakom, koja se koristi kao upozoravajuca signalizacija na ulicama i autoputevima. Svetlost reflektora na secivo uvek je padala pod uglom od 45 stepeni, sto je omogucavao mali elektromotor u drsci. Tako je odbleskom u pravcu kamere uvek postizan zeljeni utisak.
Svim ostalim proizvodima izmisljene vojne industrije posveceno je manje paznje i vecina je bila (ne)vesto zamaskirano ovozemaljsko, katkad i prevazidjeno, staro oruzje. Tako je u prvim nastavcima „Ratova zvezda” puska „blastek A-280” napravljena po uzoru na nemacku jurisnu pusku iz Drugog svetskog rata, „Stg. 44”, da bi kasnije bila pojednostavljena primenom delova savremene americke puske „kolt M16A3”, te karabina „M4A1”. Najvise korisceni filmski rekvizit, osnovno oruzje „jurisnika” Imperije, „blastek E-11”, nastala je maskiranjem davno prevazidjenog britanskog automata „sterling L2A3”. Konacno, Han Solov „blastek DL-44” stari je, dobri pistolj „mauzer C-96” s dodatkom niza nepotrebnih detalja.
Pustolovina u tajgi
Sta se, medjutim, desava u stvarnom vremenu i prostoru, u kome su Rusi i Amerikanci u trku za vasionska prostranstva zapoceli jos dalekih sezdesetih godina 20. veka.
U stvarnom svetu, surovo prakticnom, malo ko je uopste razmisljao o neprijatelju tamo negde u vasioni. Pa, ipak, prvi astronauti su na svojim „putovanjima” nosili oruzje. Sustina je bila u strahu od povratka na Zemlju, bolje reci, od mesta prizemljenja i ovozemaljskih neprijatelja, bilo u ljudskom obliku ili u obliku zveri grabljivica.
Uvek je, naime, postojala opasnost da se modul spusti na zemlju drzave zeljne da dopre do tehnoloskih dostignuca ili u zabacene, negostoljubive predele, poput pustinja ili prasuma. Oruzje koje su nosili prvi putnici u svemir poticalo je iz redovnog vojnog arsenala. Medjutim, za nastanak pravog kosmickog pistolja, od presudnog znacaja bio je let sovjetskog „Vashoda 2”.
Vasionski brod „Vashod 2” lansiran je 18. marta 1965, u 7:00:00 casova po svemirskom vremenu (UT), sa kosmodroma NIIP-5 Bajkonur. Posadu su cinili kosmonauti iz „grupe VVS No.1”: prvi pilot, Pavel Beljajev (sifrovano „Almaz 1”, odnosno, „Dijamant 1”), te drugi pilot, Aleksej Leonov („Almaz 2”). Osnovni zadatak poduhvata bio je da orbitu oko Zemlje predju 18 puta (ukupno 717.300 km), te da Leonov, prvi put u istoriji covecanstva, izvede izlazak u otvoreni svemir. I, Leonov je 18. marta 1965, od 08:28:13 UT do 08:51:54 UT, „koracao” svemirom. „Setnja”, na udaljenosti 5 metara od broda, trajala je 12 minuta i 9 sekundi; ostalo vreme, medjutim, utroseno je na uklanjanju niza tehnickih smetnji. Tako se skafandar iznenada naduo, pa Leonov nije uspeo da se uvuce kroz otvor dekompresivne komore. Komora je odbacena, ali, tada je brod nekontrolisano poceo da rotira. Nakon mukotrpnog povratka kosmonauta u kabinu, ustanovljeno je da je otkazalo daljinsko upravljanje. „Almazi” su bili prinudjeni da predju na rucne komande. Beljajev je 19. marta 1965. ukljucio rucni sistem upravljanja i orijentacije. U sustini, orijentacija se svodila na „zvirenje” kroz opticko oko (mali prozorcic). Na osnovu takvih „proracuna”, a radi prelaska na silaznu putanju, posada je u 08:36:27 UT ukljucila motore koji su imali zadatak da koce. Kasnije ce se pokazati da su kosmonauti zakasnili za 45 sekundi, sto je dovelo do odstupanja od predvidjenog mesta prizemljenja za vise od 1000 kilometara!
„Vashod” se 19. marta, u 09:02:17 UT (12.02 casova po moskovskom vremenu), prizemljio usred divlje tajge, 180 km severozapadno od Perma.
Radio-odasiljac „Komar” automatski je proradio saljuci signale pomocu kojih je trebalo odrediti polozaj broda. Signal je uhvatila stanica u tadasnjoj zapadnonemackoj prestonici Bonu, te polozaj broda odmah javila Rusima. To je, medjutim, bilo vreme hladnog rata; Moskva nije poverovala „kapitalistickim dezinformacijama” i pristupila je samostalnom, haoticnom traganju za „Dijamantima”.
Kosmonauti su u snegu dubokom dva metra, opkoljeni drvecem visokim i do 40 metara (sto je helikopterima onemogucavalo prilaz iz vazuha), na prosecnoj temperaturi od 5 stepeni Celzijusa ispod nule, umotani u pokidanu izolaciju kabine i padobransku svilu, spasioce cekali sve do poznih casova 21. marta. Pri tome, TASS je sve vreme izvestavao kako se kosmonauti „na sigurnom mestu, u drustvu prijatelja, odmaraju od vasionske pustolovine”. Citav slucaj oko pogresnog prizemljenja i traljavog spasavanja smatran je najstrozom drzavnom tajnom. Cak su i snimci napravljeni u Kurganovsku, najblizem naseljenom mestu i stabu operacije spasavanja, odmah unisteni. Na njima su se, naime, videli odrpani mestani, od kojih su najimucniji nosili - opanke! Svet nije smeo da sazna da nacija u opancima osvaja svemir. Stavise, postoje price da su jos bili u upotrebi i obliznji Gulazi Nirob i Usolj. Zvanicna Moskva ovo je svakako zelela da prikrije, a smatralo se i da njihovi „zitelji” mogu ugroziti Beljajeva i Leonova.
Leonov je u tajgi uvideo da su kosmonauti slabo opremljeni za slucaj havarijskog sletanja. Sluzbeni pistolji 9h18 mm „makarov M1951” bili su, prakticno, neupotrebljivi. Njima se nije mogao dati bilo kakav ozbiljniji signal. Inace slab pucanj odmah je gusila gusta suma, pistolj nije bio pravljen za ispaljivanje signalnih, svetlecih raketa, a, zrna ovog malog oruzja sigurno nisu mogla zaustaviti copor vukova koji se pojavio u prvi sumrak (o vecim zverima, poput medveda, nije smeo ni da razmislja).
Nakon okoncanja pustolovine izgleda da je Leonov, uz podrsku ostalih kosmonauta iz „grupe VVS No.1”, samoinicijativno pokrenuo pitanje razvoja oruzja namenjenog pilotima u posebnim uslovima. Grupa oficira - astronauta, inace smestenih u centru za obuku u „Zvezdanom gradu” pored Moskve, jednom prilikom dosla je da vezba gadjanje na strelistu „Drzavnog ispitnog centra sportsko-lovackog oruzja i municije” (GISSOO) pri „Centralnom naucnoistrazivackom institutu precizne mehanike” (CNII) u obliznjem Klimovsku. Oficiri su nacelniku Centra, Viktoru Sipilovu, izneli nevolju oko nedostatka odgovarajuceg oruzja u sklopu „prenosnog havarijskog kompleta” (NAZ, komplet za prezivljavanje u slucaju havarije letelice). Sipilov je znao da su tokom Drugog svetskog rata nemacki piloti, u operacijama iznad africkog kontinenta, za slucaj prinudnog spustanja, u „kokpitu” nosili lovacku trocevku („triling”). „Springfild armori” je 1951. godine za pilote americkog ratnog vazduhoplovstva pocela proizvodnju jednostavnih, sklopivih pusaka „za prezivljavanje”, takozvane „er fors M6 survajval”. Radilo se o „bokericama” kod kojih je gornja, zlebljena cev bila predvidjena za municiju .22 lr (5,6 mm), dok se iz donje, glatke cevi, ispaljivao lovacki patron ili signalni metak .410/70 (10,4h70 mm). Konacno, Judzen Stoner, autor cuvene jurisne puske M16, 1959. godine stvorio je ne mnogo delotvornu „er fors armelajt A-7 survajval” pusku kalibra .22, koju je, 1963. godine u filmu „Iz Rusije sa ljubavlju”, proslavio Dzejms Bond, „tajni agent 007”.
Ocito, sve dotadasnje ideje svodile su se na najobicniji „kratez”, koji se lako mogao smestiti u skucenom prostoru kabine, a bio je dovoljno dobar za krupniju divljac ali i za signalizaciju. Istorija je, konacno, potvrdila „prednosti” ovog oruzja koje je bilo nerazdvojni rekvizit krivolovaca celog sveta, italijanske mafije (cuvena „lupara”), a korisceno je i za obracune po zadimljenim salunima americkog Divljeg zapada. Sipilov je izradio projektni zadatak koji se zasnivao na jednocevnom pistolju (bolje reci, „kratezu”) kalibra 20/70 (15,7h70 mm), koji bi ispaljivao lovacke i signalne patrone. Izradu radnog modela poverio je Dmitriju Sirjajevu dok je razradi dokumentacije pristupio Semen Obuscak. Vremenom, strucnjaci su od modela nazvanog GIS-20 napravili preterano raskosan pistolj, sa orahovim kundakom, ukrasnim rezbarijama u zlatu i srebru.
Put ka zvezdama
Tokom 1974. Aleksej Leonov postavljen je za zamenika nacelnika „Centra za pripremu kosmonauta vazdusnih snaga SSSR”. Tako je dobio mogucnost da se, 1979, pojavi u ulozi zvanicnog narucioca „Prenosnog kompleta havarijske opreme”, koja je ukljucivala i „streljacko oruzje” (SONAZ). Razrada „svemirskog oruzja” poverena je Tulskom oruznom zavodu (TOZ) - ustanovi sa vekovnom prosloscu i iskustvom. Za glavnog konstruktora citavog prenosnog kompleta odredjen je Vladimir Paramonov, a na samom oruzju radile su dve ekipe. Jedna je pocela da razvija projekat revolvera „mars”, sa cevi postaljenom u osi donjeg lezista metka u dobosu. Zacetnik ovakvog resenja bio je dizajner i ilustrator Aleksandar Zuk (kod nas poznat po knjizi „Svi pistolji i revolveri sveta”, u prevodu Milosa Vasica). Zuk je ideju izneo tulskom konstruktoru Nikolaju Korovjakovu. Iskusni oruzar odmah je shvatio tehnicke prednosti konstrukcije, te je na razradi projekta uposlio Bojeva, Sabinina i Prokopenka. Resenje je, navodno, u ime narucioca, podrzao i Leonov licno. Razradjeno je vise varijanti revolvera. Svi modeli uglavnom su se zasnivali na kalibru .410 (10,4 mm), petometnom dobosu, sa prostorom iznad cevi, u osi gornje komore, iskoriscenim za smestaj preklapajuceg noza testere. Kako je Korovjakov uskoro otisao na „pecalbu” u Bugarsku, projekat je zavrsio Sergej Popikov. Revolver „mars” imao je nekoliko prednosti: sila okidanja i hod svih kinetickih delova bili su znatno smanjeni; drska, pomerena ispod dobosa, doprinela je smanjivanju velicine citavog oruzja, sila trzanja i odskocni ugao bili su svedeni do razumnih granica (ako se uzme u obzir kalibar).
Druga, devetoclana grupa, sa Sazonovom (razvoj pripadajuce municije), te nosiocem celog projekta, Vladimirom Paramonovim na celu, posla je od daleko obicnije ideje - lovacke trocevne prelamace („trilinga”), svedene na velicinu pistolja. Gornje, glatke cevi kalibra 32 (12,5h70 mm) i duzine 300 mm imale su pri ustima suzenje od 0,3 mm, slicno lovackom „coku”. Iz njih su se ispaljivali lovacki patroni 32/70 SN-D (opremljeni kapislom „Zevelo”, te punjeni barutom „Sokol” i sacmom No.3), ili signalni meci 12,5h70 mm CH-C. Signalna patrona imala je daleko bolje rezultate od uobicajenog obelezavajuceg metka 7S8: na visini od 100 m, odrzavala je jarki plamen vise od 8 sekundi. Donja, zlebljena cev, predvidjena je za ojacanu vojnu municiju 5,45h40 mm SN-P, sa ekspanzivnim zrnom mase 3,6 g, te pocetnom brzinom od 840 m/s.
Zrno SN-P imalo je 8 do 10 puta vecu zaustavnu moc od zrna 7N6 standardnog vojnog metka 5,45h39 mm, namenjenog „kalasnikovu M74”! Na pistolj se mogao postaviti kundak - celicna maceta, uvucena u ojacane plasticne korice. Tako su autori napravili spoj hladnog i vatrenog oruzja, svakako koristan u divljini.
Tokom 1983. godine komisija „Centra za pripremu kosmonauta” i CNII iz Klimovska, opredelila se za jednostavnu trocevku. Smatralo se, naime, da je revolver „mars” prilicno slozen, te da postoji mogucnost da u posebnim klimatskim uslovima zataji. Odabrani pistolj je, pod zvanicnim nazivom „streljacko oruzje prenosnog havarijskog kompleta” (SONAZ) TP-82, upucen na trupna testiranja u svim klimatskim uslovima. Konacno, 1986. godine, sovjetsko vazduhoplovstvo je u zvanicnu opremu letelica uvelo pistolj „TP-82”. Oruzje je iste godine prikazano i siroj javnosti na izlozbi „Put ka zvezdama”, posvecenoj dvadesetpetogodisnjici leta prvog kosmonauta Jurija Gagarina. Prvi „operativni” primerak pistolja dodeljen je sovjetsko-francuskoj ekipi (Aleksandar Volkov, Sergej Krikaljev i Zan-Lu Zak Mari), koja je 1988. godine brodom „Sajuz TM-6” izvela „posetu” svemirskoj stanici „Mir”.
To, prakticno, znaci da je jedino namensko „kosmicko” oruzje 21. veka u sustini lovacka trocevka, zasnovana na idejama i tehnickim resenjima iz osamdesetih godina 19. veka!
Branko Bogdanovic
link