Post by Emperor AAdmin on Dec 21, 2007 19:50:45 GMT -5
Rimski carevi iz nasih krajeva - Dioklecijan i Maksimijan Herkulije
Kad su vladari isli u penziju!
Dioklecijan je vladao citave dve decenije i uspeo je da nadzivi sopstvenu vladavinu. Izabrao je za savladara Maksimijana i unapred proglasio naslednike. U istoriji ce ostati upamcen i kao prvi borac protiv inflacije.
Uz juznu fasadu katedrale Svetoga Marka, u Veneciji, stoje cetiri figure isklesane u porfiru - retkom, vrlo tvrdom egipatskom kamenu purpurne, carske boje. Davno nekada ovaj grupni reljef donesen je iz Konstantinopolja u Veneciju. Cetiri coveka nose krune i isto su obuceni. Njihova lica su bezizrazajna i gotovo ista - osim sto dvojica nose brade - znak viseg polozaja. U doba kada su statue isklesane, vec je nastupao apstraktni stil u vajarstvu i daleko je bilo ono vreme kada su se rimski umetnici trudili da sto vernije izraze portrete u kamenu. Ruke koje bradati muskarci pruzaju preko ramena svojih mladjih kolega simbolizuje zastitnicki stav, kao i sklad i razumevanje koji postoje izmedju cetiri vladara. Jer, radi se o cetiri vladara Rimskog carstva, a skulptura je isklesana negde oko 300. godine - pred kraj vladavine cara Dioklecijana. Cetiri figure prikazuju „tetrarhe”: dva vrhovna vladara Imperije - avgusta, i dva njihova pomocnika - cezara, odnosno novi oblik carske vlasti koji je smislio i zasnovao veliki Dioklecijan.
Retki su rimski vladari kakav je bio Dioklecijan. Po obimu promena koje je podstakao i sproveo, moze se mozda meriti samo sa osnivacem Rimskog carstva - Avgustom Oktavijanom. Postoji istorija Rimske drzave pre i nakon Avgusta, kao i pre i nakon Dioklecijana. Posle Avgustove vladavine, Rimska republika pretvorila se u principat, odnosno carstvo. Nakon Dioklecijana, od principata, nastaje „dominat”, tetrarhija, pozno carstvo, kasnije Vizantija.
Dioklecijan je udahnuo novi zivot u posustalo Carstvo: nacin vladanja, ustrojstvo vojske, cinovnistvo, oblik i nacin uprave provincija, poreze, novac... Nesto od tih promena zapoceli su i raniji vladari, poput Galijena i Aurelijana, ali nijedan nije proveo dovoljno vremena na vlasti da bi ih dovrsio. Tek su Dioklecijan, a nakon njega i Konstantin, carevi poreklom s Balkana, posle vise od pet decenija duboke krize obnovili Carstvo, koje je, tako izmenjeno, nastavilo da postoji jos hiljadu godina na Istoku i vek i po na Zapadu. Od tog vremena javljaju se prvi drustveni oblici i ustrojstvo koji ce se postepeno pretvoriti u evropsko drustvo srednjega veka.
Ubiti vepra
Kao i ostali carevi toga doba, Dioklecijan je bio skromnog porekla, neki cak navode da mu je otac bio rob. Rodjen je negde u provinciji Dalmaciji oko 236/240. godine - mozda u vreme vladavine Maksimina Tracanina. Pravo ime mu je bilo Diokle, po cemu postoje pretpostavke da je poreklom iz Dioklee, naselja ciji ostaci leze nedaleko od danasnje Podgorice (Duklja). Ipak, vecina istoricara smatra da je Dioklecijan rodjen blizu mesta u kom je proveo poslednje godine zivota - Salone (kod danasnjeg Splita). Nedovoljno obrazovan, mladi Diokle posvetio se jedinoj profesiji koja je i siromasnim seljacima omogucavala sjajnu karijeru - vojsci. U vojsci je stasao i napredovao u najteze doba, kada je Rimsko carstvo sredinom III veka jedva opstajalo pod udarima spoljnih neprijatelja i unutrasnjih sukoba.
Dioklecijan se pokazao kao bistar, sposoban i ambiciozan vojnik, kasnije oficir, koji je u vreme vladavine svojih zemljaka iz Ilirika vec dogurao do ranga vojnog upravnika pogranicne provincije Mezije (danasnja Srbija). Za vreme cara Karusa, Diokle je 282. godine postao komandant „domestika”, odnosno careve konjicke garde („protectores”). Naredne godine cak je biran i za konzula.
Nakon zagonetne careve smrti, potom i ubistva njegovog sina i naslednika Numerijana, legije za imperatora biraju Diokla, koji menja ime u Gaj Aurelije Valerije Dioklecijan. Bilo je to 17. novembra 284. godine u Nikomediji u Maloj Aziji. Dioklecijan je pred legijama licno pogubio prefekta Apera koga je okrivio za smrt mladog cara.
Zabelezena je legenda da je jedna prorocica prethodno najavila mladom Dioklecijanu da ce postati car kad „ubije vepra” (aper na latinskom).
Dioklecijan nije osvajao i plenio na prvi pogled. On je bio veoma preduzetan covek prikrivenih, ali retkih sposobnosti. Odlikovale su ga cvrsta volja, izvanredno poznavanje prilika, upornost u ostvarivanju svojih ciljeva, velika sposobnost da obuzda sopstvene strasti i volju drugih preusmeri ka ostvarenju sopstvene zamisli. Sve bi to bio sposoban da podvede objasnjenjima o pravednosti i o zajednickoj koristi i javnom dobru.
Prvi zadatak novog cara sastojao se u obavezi da se nametne za vladara celog Carstva. Naime, na zapadu Carstva vladao je brat prethodnog cara - Karin, koji je okupio legije i krenuo na Dioklecijana. Dve vojske srele su se 1. aprila 285. godine u ravnici nedaleko od usca Morave u Dunav, kod mesta Margum, izmedju Singidunuma i Viminacijuma (blizu danasnjeg Kostolca). Do prave bitke, medjutim, nije doslo. Dioklecijan je vec na pocetku svoje carske karijere pokazao diplomatsku i takticku umesnost. Karinov prefekt pretorijanaca (komandant vojske) presao je na Dioklecijanovu stranu, a Karina su ubili vlastiti vojnici.
Tetrarhija
Drugi zadatak novog cara bio je da opstane na vlasti, drugim recima da prezivi uspon na najvisi polozaj, sto, u to doba, nije bilo nimalo jednostavno. Carevi su, naime, cesto ginuli (uglavnom su ubijani u pobunama). Ipak, Dioklecijan je vladao citave dve decenije, pa je cak uspeo da nadzivi i sopstvenu vladavinu! Treba se vratiti od Dioklecijanovog vremena citav vek i po ranije u rimsku istoriju, da bi se doslo do nekog imperatora koji je vladao duze od dve decenije (bili su to u II veku Hadrijan, koji je vladao 21 godinu, i njegov naslednik Antonin Pije, koji je vladao 23 godine). Osim toga, Dioklecijan je jedinstven jer je bio jedini rimski imperator svih vremena koji se dobrovoljno „penzionisao”, odnosno povukao sa prestola i kasnije ziveo gotovo kao obican gradjanin.
Kako mu je uspelo da vlada tako dugo u ta nemirna i opasna vremena kada je vojska po sopstvenim hirovima ubijala i postavljala imperatore? Da bi smanjio opasnost od careubistva, a istovremeno da bi povecao ucinak carske vlasti i uprave, Dioklecijan je postepeno razvio kolektivnu vlast, koja je trebalo da obezbedi i jasan nacin nasledjivanja carskog polozaja (sto u Rimskoj drzavi nikada nije bilo jasno predvidjeno). Tako je, shvativsi da jedan covek ne moze istovremeno da predvodi vojsku i na istoku i na zapadu, Dioklecijan vec 286. godine za suvladara, avgusta, postavio svog zemljaka poreklom iz Sirmijuma (Sremske Mitrovice) - Maksimijana. Dva cara istovremeno su, svako sebi, dodala i bozanska imena: Dioklecijan je postao i Jovius (ime vrhovnog rimskog boga Jupitera), a Maksimijan Herkul. Nekoliko godina kasnije, 293. godine, avgusti su odredili i dva mladja suvladara i buduca naslednika koji su dobili titulu cezara. Cezar Konstancije Hlor vladao je na istoku carstva, uz avgusta Maksimijana, a cezar Galerije vladao je na zapadu, uz Dunav, kao Dioklecijanov saradnik. Oba cezara takodje su poticala iz Ilirika - Konstancije je bio poreklom iz Naisa (Nisa), a Galerije iz Mezije (Romulijana kod danasnjeg Zajecara). Ovaj sistem ojacale su i porodicne veze: Dioklecijan je formalno usvojio Galerija, koji se ozenio njegovom kcerkom, dok se Konstancije Hlor ozenio Maksimijanovom usvojenicom.
Dioklecijan je takodje potpuno izmenio carski protokol i po ugledu na Aurelijana uveo istocnjacke obicaje klanjanja i ljubljenja odore (adoratio). Caru, koji je od tada nosio i zvanicni naziv dominus (gospodar) moglo se mnogo teze prici nego u doba principata, kada je vladar smatran samo prvim medju jednakima a „bozanstvo” je postajao tek nakon smrti. Svaki od cetvorice vladara tetrarhije proglasen je polubozanstvom, koje je brizljivo cuvano i kome se pristupalo po posebnom obredu.
Obezbedivsi vlast i predupredivsi se od izdaje, pobune i ubistva, Dioklecijan se okrenuo ratovanju na granici. U narednih desetak godina Dioklecijan ce najvise vremena provoditi na Balkanu, po podunavskim provincijama (Mezija, Dakija, Panonija) i u svom dvoru u Sirmijumu - mestu odakle je najbrze mogao da odgovori na varvarske napade preko Dunava. Dioklecijan i njegove carske kolege porazili su spoljne neprijatelje, Alemane, Sarmate, Franke i Persijance i ugusili pobune u Galiji, Britaniji i Egiptu. Tako je tih godina, nakon dugo vremena, Carstvo ponovo upoznalo mir, a njegove granice prosirene su na racun Persije.
Dioklecijanove reforme
Uz vojne uspehe, neumorni Dioklecijan preduzeo je i velike promene drzavne uprave i vojske. One su imale tri osnovna cilja: da vladara uzdignu na stepen bozanstva, da preurede centralnu vlast i da uvecaju vojsku. Glavna Dioklecijanova reforma, osim uvodjenja vlasti tetrarhije, ticala se upravljanja celim carstvom. Ranije provincije su usitnjene i podeljene na dve ili tri manje administrativne jedinice pod istim nazivom. Tako su od 48 stvorene 104 provincije kojima su upravljali guverneri (rektori ili praeses). Provincije su grupisane u 13 vecih oblasti nazvanih dioceze, kojima su upravljali vikari koji su bili podredjeni samom caru. Zanimljivo je da su ovi nazivi do danas opstali u okviru hriscanske crkve. Najzad, celo carstvo bilo je podeljeno na cetiri prefekture koje su bile u nadleznosti pretorijanskih prefekata - najvisih drzavnih cinovnika posle cara. Cetiri prefekture nosile su nazive: Galija, Italija, Ilirik i Istok.
Ilirik, sa sedistem u Sirmijumu, obuhvatao je dioceze: Panonija, Dakija, Makedonija i Trakija, odnosno oblasti danasnjeg Balkana i Madjarske. Nakon prelaska Dioklecijana na dvor u Nikomediju (Mala Azija), u Sirmijumu je svoj dvor imao cezar ovog dela Carstva, Galerije.
Dioklecijan je sproveo i veliku novcanu obnovu, u duhu mera koje je vec zapoceo njegov prethodnik Aurelijan. Novac je imao veci sadrzaj srebra i zlata, cime je zaustavljena inflacija. Istovremeno, u Dioklecijanovo vreme izveden je jedan od prvih, vrlo zanimljivih ogleda ekonomske politike, koji su cesto ponavljani i u savremeno doba. Naime, tetrarsi su 301. godine objavili cuveni „Edikt o cenama” u kome su, pozivajuci se na skupocu i na gramzivost trgovaca pokusali da zaustave inflaciju tako sto su utvrdili najvise cene sve robe koja je bila u prometu u carstvu, kao i svih plata i honorara. Radilo se o ogromnom poduhvatu i novatorskoj zamisli, jer je trebalo popisati i utvrditi cene svih proizvoda na trzistu u celom Carstvu, istovremeno imajuci i u vidu i posebnost i kvalitet pojedinih proizvoda, kao i mesta prodaje. Slican poduhvat pokusace tek sovjetski boljsevici nekih sedamnaest vekova kasnije. Za krsenje najvise cene bila je utvrdjena i smrtna kazna. Ova, kao i sve slicne mere borbe protiv inflacije, naravno, nije uspela, i pored drakonskih kazni. Cene su zavisile od kolicine i kvaliteta novca u opticaju, kao i od raspolozivosti robe i traznje. Medjutim, umesto da se cene zaustave, doslo je do nestasice robe, sto je poznata ekonomska pojava. Proci ce jos nekoliko desetina vekova pre nego sto ekonomska nauka dodje do stvarnih saznanja i recepata za suzbijanje inflacije.
Najzad, pred kraj vladavine Dioklecijan je pokusao da zaustavi rastuci uticaj hriscanstva, koje je prodrlo sve do samog carskog dvora (pricalo se da cak i careva supruga i kci podrzavaju tu novu veru). U februaru 303. godine objavljen je prvi edikt protiv hriscana. Iste godine izdat je drugi - o zatvaranju svih crkvenih poglavara, a zatim i treci edikt koji je predvidjao stroge mere protiv protivnika paganskih kultova. Cetvrti edikt, iz marta 304. godine, otvorio je vrata krvavim zbivanjima u celoj imperiji.
Maksimijan iz Sirmijuma
U novembru 304. godine Dioklecijan je treci put u toku svoje vladavine dosao u Rim, nekadasnju prestonicu Carstva, gde mu se pridruzio i Maksimijan. U gradu je odrzana proslava - dve decenije avgustove vlasti. Smenjivale su se igre, svetkovine, pocasti bozanstvima i carevima, narodno veselje... Rim je slavio i cinilo se da su se vratila stara vremena. I niko od ucesnika nije mogao ni da pomisli da prisustvuje poslednjoj proslavi jednog paganskog vladara imperije. Uskoro, veoma brzo, nastupice novo doba. Ostareli Dioklecijan zamorio se od guzve milionske prestonice. Laktancije, hriscanski hronicar iz Nikomedije, koji je u to vreme napisao delo „O smrti progonitelja” opisuje kako je Dioklecijan, usred cice zime krenuo u Ravenu, pa na istok. Siban kisom on se razboleo - mozda je dobio upalu pluca - i toliko oslabio da su morali u nosiljci da ga nose celim putem uz Dunav, preko Sirmijuma i Singidunuma, ka Vizantu sve do dvora u Nikomediji. Tamo je stigao tako slab da su svi ocekivali njegovu smrt. Ipak je preziveo ali se osecao star, slab i umoran da dalje upravlja drzavom.
Istoga dana i Dioklecijanov savladar, verni Maksimijan, na svom dvoru u Mediolanumu (Milano) objavio je povlacenje sa prestola. Ali, dok se Dioklecijan jednom zauvek povukao u godinama pripreman dvorac u Splitu, bez zelje da se ikada vise bavi drzavnim poslovima, Maksimijan se nije povukao svojom voljom. On, doduse, jeste prihvatio i postovao zakletvu i dogovor sa Dioklecijanom, ali mu je trebalo samo malo - pa da se predomisli.
Laktancije, pise da su Dioklecijan i Maksimijan Herkulije bili u „odanom prijateljstvu, istog duha, istog nacina razmisljanja, jednake volje i rasudjivanja”. Ali, prvi je bio halapljiviji a drugi odvazniji. Par koji je cak dve decenije uspesno vladao Rimskim carstvom ipak se bitno razlikovao. Naime, Dioklecijan je bio vodja - mozak, a Maksimijan izvrsilac - misici. Zato je prvi uzeo nadimak Jupiter, dok se drugi zvao po Herkulu. Jedan je nadgledao i komandovao, drugi je sprovodio.
Maksimijan je bio poreklom iz siromasne porodice iz Sirmijuma. Rodjen oko 250. godine, vojnicko iskustvo stekao je pod komandom nekadasnjih careva i zemljaka, Aurelijana i Proba. Dioklecijan ga je bez sumnje izabrao za suvladara jer ga je dobro poznavao - dugo je s njim delio dobro i zlo vojnickih pohoda. Izabran za cara, Maksimijan se pokazao kao uspesan vojskovodja. Vec 286. godine suzbio je pobunu galskih seljaka, a zatim se godinama uspesno nosio s varvarskim napadima uz Rajnu. Porazio je Alemane i Burgunde, ali je doziveo i jedan poraz od izdajnika iz sopstvenih redova. Njegov komandant flote se pobunio i sa brodovima i delom vojske otplovio u Britaniju, gde se proglasio za cara i vladao nekoliko godina. Nakon proglasenja tetrarhije (293. godine) Maksimijan se povukao u nesto mirniji zivot (pun poroka, dodaje Laktancije) na dvor u Mediolanumu (Milano), dok je njegov cezar, usvojenik i zet Konstancije Hlor poslat da se bori na Rajni i sa pobunjenim Britancima. U kasnijim godinama, Maksimijan je ipak zadobio jos nekoliko pobeda na Rajni (protiv Karpa) i u Africi (protiv Mauritanaca).
Nakon abdikacije 305. godine, Maksimijan se, kao i Dioklecijan, povukao u svoj dvorac na Siciliji ili u Lukaniji, gde je izdrzao jedva nesto vise od godine u svojstvu starijeg avgusta, koji uziva drzavne privilegije, ali ne vlada.
Medjutim, koliko god je vlast tetrarhije izgledala uspesna tokom Dioklecijanove vlasti, toliko je sve dovedeno u pitanje cim je ovaj veliki car abdicirao. Sledecih 18 godina bice razdoblje stalne borbe i sukoba onih koji su teoretski trebalo da produze i ucvrste Dioklecijanov zavet. Dugo odan Dioklecijanu dok su zajedno vladali, Maksimijan je kasnije ucestvovao u rasturanju Dioklecijanove zamisli o tetrarhiji kao uredjenom sistemu podele vlasti i nasledjivanja.
Vlast i moc magicno su ga privlacili. Nije propustio priliku da u haoticnom razdoblju i otimacini oko vlasti nakon 305. godine pokusa ponovo da preuzme zvanje avgusta. Prva prilika ukazala se vec oktobra 306. godine kada su pretorijanci i senat u Rimu za avgusta nezakonito proglasili njegovog sina Maksencija. U godinama koje slede, izgledalo je da Rimsko carstvo ponovo zapada u onaj haos i zbrku kakve su vladale u vreme pre stupanja Dioklecijana na vlast. Maksimijan se ponovo proglasava avgustom 307. godine i pobedjuje Severa II, koga je poslao Galerije. Severovi vojnici nisu zeleli da ucestvuju u borbi protiv svog starog komandanta, nego su presli na Maksimijanovu stranu.
Kako bi ojacao svoj polozaj, Maksimijan udaje kcerku Faustu za cezara Konstantina (sina Konstancija Hlora), koji vlada u Galiji i na Rajni.
Sledece, 308. godine, na zahtev cara Galerija i uz nevoljni pristanak ostarelog Dioklecijana, odrzan je istorijski skup u Karnuntumu, na Dunavu (danas u Austriji) gde su se nasla tri najstarija avgusta: Dioklecijan, Maksimijan i Galerije. Dioklecijan je tada poslednji put pokusao da uspostavi zamisao tetrarhije. Ali, i pored Galerijevog navaljivanja, Dioklecijan je ne samo ponovo odbio da se vrati na vlast, nego je i ubedio Maksimijana da se po drugi put odrekne carskog purpura. Postoji legenda da je tada svojim nekadasnjim kolegama Dioklecijan rekao da mu je vece zadovoljstvo fizicki rad i gajenje salate u vrtu pored dvorca u Splitu, nego sto je ikada uzivao u obavljanju carske vlasti.
Medjutim, i pored Galerijevih i Dioklecijanovih napora, odluke iz Karnuntuma ostale su samo pokusaj.
U leto 310. godine Maksimijan ce na dvoru u Trijeru po treci put da se ogrne purpurnim plastom i proglasice se avgustom, ovaj put pokusavsi da svrgne sopstvenog zeta - Konstantina. U tom trenutku, Rimska imperija brojala je, sto priznatih sto nepriznatih, sedam careva (avgusta) - i to ne uzimajuci u obzir jos zivog Dioklecijana (!). U takvim uslovima dogovora nije moglo biti. Pobedice onaj ko se pokaze najjaci.
Cezar Konstantin sprecio je tastov pokusaj da ga zbaci. Maksimijan je uhvacen u bekstvu u Masilii (Marselj) gde je nedugo zatim okoncao zivot - (po Konstantinovom naredjenju je verovatno ubijen ili je izvrsio samoubistvo). Tako je „ovaj veliki rimski car”, kako ga naziva Laktancije, „okoncao zivot sramnom i nedostojnom smrcu”.
Maksimijanov nekadasnji suvladar Dioklecijan, ugasio se tiho, skoro zaboravljen od novih vladara imperije, udaljen od vihora borbe za vlast, negde oko 313. godine. Ali, istorija ga nije zaboravila.
Dusko Lopandic
link
Kad su vladari isli u penziju!
Dioklecijan je vladao citave dve decenije i uspeo je da nadzivi sopstvenu vladavinu. Izabrao je za savladara Maksimijana i unapred proglasio naslednike. U istoriji ce ostati upamcen i kao prvi borac protiv inflacije.
Uz juznu fasadu katedrale Svetoga Marka, u Veneciji, stoje cetiri figure isklesane u porfiru - retkom, vrlo tvrdom egipatskom kamenu purpurne, carske boje. Davno nekada ovaj grupni reljef donesen je iz Konstantinopolja u Veneciju. Cetiri coveka nose krune i isto su obuceni. Njihova lica su bezizrazajna i gotovo ista - osim sto dvojica nose brade - znak viseg polozaja. U doba kada su statue isklesane, vec je nastupao apstraktni stil u vajarstvu i daleko je bilo ono vreme kada su se rimski umetnici trudili da sto vernije izraze portrete u kamenu. Ruke koje bradati muskarci pruzaju preko ramena svojih mladjih kolega simbolizuje zastitnicki stav, kao i sklad i razumevanje koji postoje izmedju cetiri vladara. Jer, radi se o cetiri vladara Rimskog carstva, a skulptura je isklesana negde oko 300. godine - pred kraj vladavine cara Dioklecijana. Cetiri figure prikazuju „tetrarhe”: dva vrhovna vladara Imperije - avgusta, i dva njihova pomocnika - cezara, odnosno novi oblik carske vlasti koji je smislio i zasnovao veliki Dioklecijan.
Retki su rimski vladari kakav je bio Dioklecijan. Po obimu promena koje je podstakao i sproveo, moze se mozda meriti samo sa osnivacem Rimskog carstva - Avgustom Oktavijanom. Postoji istorija Rimske drzave pre i nakon Avgusta, kao i pre i nakon Dioklecijana. Posle Avgustove vladavine, Rimska republika pretvorila se u principat, odnosno carstvo. Nakon Dioklecijana, od principata, nastaje „dominat”, tetrarhija, pozno carstvo, kasnije Vizantija.
Dioklecijan je udahnuo novi zivot u posustalo Carstvo: nacin vladanja, ustrojstvo vojske, cinovnistvo, oblik i nacin uprave provincija, poreze, novac... Nesto od tih promena zapoceli su i raniji vladari, poput Galijena i Aurelijana, ali nijedan nije proveo dovoljno vremena na vlasti da bi ih dovrsio. Tek su Dioklecijan, a nakon njega i Konstantin, carevi poreklom s Balkana, posle vise od pet decenija duboke krize obnovili Carstvo, koje je, tako izmenjeno, nastavilo da postoji jos hiljadu godina na Istoku i vek i po na Zapadu. Od tog vremena javljaju se prvi drustveni oblici i ustrojstvo koji ce se postepeno pretvoriti u evropsko drustvo srednjega veka.
Ubiti vepra
Kao i ostali carevi toga doba, Dioklecijan je bio skromnog porekla, neki cak navode da mu je otac bio rob. Rodjen je negde u provinciji Dalmaciji oko 236/240. godine - mozda u vreme vladavine Maksimina Tracanina. Pravo ime mu je bilo Diokle, po cemu postoje pretpostavke da je poreklom iz Dioklee, naselja ciji ostaci leze nedaleko od danasnje Podgorice (Duklja). Ipak, vecina istoricara smatra da je Dioklecijan rodjen blizu mesta u kom je proveo poslednje godine zivota - Salone (kod danasnjeg Splita). Nedovoljno obrazovan, mladi Diokle posvetio se jedinoj profesiji koja je i siromasnim seljacima omogucavala sjajnu karijeru - vojsci. U vojsci je stasao i napredovao u najteze doba, kada je Rimsko carstvo sredinom III veka jedva opstajalo pod udarima spoljnih neprijatelja i unutrasnjih sukoba.
Dioklecijan se pokazao kao bistar, sposoban i ambiciozan vojnik, kasnije oficir, koji je u vreme vladavine svojih zemljaka iz Ilirika vec dogurao do ranga vojnog upravnika pogranicne provincije Mezije (danasnja Srbija). Za vreme cara Karusa, Diokle je 282. godine postao komandant „domestika”, odnosno careve konjicke garde („protectores”). Naredne godine cak je biran i za konzula.
Nakon zagonetne careve smrti, potom i ubistva njegovog sina i naslednika Numerijana, legije za imperatora biraju Diokla, koji menja ime u Gaj Aurelije Valerije Dioklecijan. Bilo je to 17. novembra 284. godine u Nikomediji u Maloj Aziji. Dioklecijan je pred legijama licno pogubio prefekta Apera koga je okrivio za smrt mladog cara.
Zabelezena je legenda da je jedna prorocica prethodno najavila mladom Dioklecijanu da ce postati car kad „ubije vepra” (aper na latinskom).
Dioklecijan nije osvajao i plenio na prvi pogled. On je bio veoma preduzetan covek prikrivenih, ali retkih sposobnosti. Odlikovale su ga cvrsta volja, izvanredno poznavanje prilika, upornost u ostvarivanju svojih ciljeva, velika sposobnost da obuzda sopstvene strasti i volju drugih preusmeri ka ostvarenju sopstvene zamisli. Sve bi to bio sposoban da podvede objasnjenjima o pravednosti i o zajednickoj koristi i javnom dobru.
Prvi zadatak novog cara sastojao se u obavezi da se nametne za vladara celog Carstva. Naime, na zapadu Carstva vladao je brat prethodnog cara - Karin, koji je okupio legije i krenuo na Dioklecijana. Dve vojske srele su se 1. aprila 285. godine u ravnici nedaleko od usca Morave u Dunav, kod mesta Margum, izmedju Singidunuma i Viminacijuma (blizu danasnjeg Kostolca). Do prave bitke, medjutim, nije doslo. Dioklecijan je vec na pocetku svoje carske karijere pokazao diplomatsku i takticku umesnost. Karinov prefekt pretorijanaca (komandant vojske) presao je na Dioklecijanovu stranu, a Karina su ubili vlastiti vojnici.
Tetrarhija
Drugi zadatak novog cara bio je da opstane na vlasti, drugim recima da prezivi uspon na najvisi polozaj, sto, u to doba, nije bilo nimalo jednostavno. Carevi su, naime, cesto ginuli (uglavnom su ubijani u pobunama). Ipak, Dioklecijan je vladao citave dve decenije, pa je cak uspeo da nadzivi i sopstvenu vladavinu! Treba se vratiti od Dioklecijanovog vremena citav vek i po ranije u rimsku istoriju, da bi se doslo do nekog imperatora koji je vladao duze od dve decenije (bili su to u II veku Hadrijan, koji je vladao 21 godinu, i njegov naslednik Antonin Pije, koji je vladao 23 godine). Osim toga, Dioklecijan je jedinstven jer je bio jedini rimski imperator svih vremena koji se dobrovoljno „penzionisao”, odnosno povukao sa prestola i kasnije ziveo gotovo kao obican gradjanin.
Kako mu je uspelo da vlada tako dugo u ta nemirna i opasna vremena kada je vojska po sopstvenim hirovima ubijala i postavljala imperatore? Da bi smanjio opasnost od careubistva, a istovremeno da bi povecao ucinak carske vlasti i uprave, Dioklecijan je postepeno razvio kolektivnu vlast, koja je trebalo da obezbedi i jasan nacin nasledjivanja carskog polozaja (sto u Rimskoj drzavi nikada nije bilo jasno predvidjeno). Tako je, shvativsi da jedan covek ne moze istovremeno da predvodi vojsku i na istoku i na zapadu, Dioklecijan vec 286. godine za suvladara, avgusta, postavio svog zemljaka poreklom iz Sirmijuma (Sremske Mitrovice) - Maksimijana. Dva cara istovremeno su, svako sebi, dodala i bozanska imena: Dioklecijan je postao i Jovius (ime vrhovnog rimskog boga Jupitera), a Maksimijan Herkul. Nekoliko godina kasnije, 293. godine, avgusti su odredili i dva mladja suvladara i buduca naslednika koji su dobili titulu cezara. Cezar Konstancije Hlor vladao je na istoku carstva, uz avgusta Maksimijana, a cezar Galerije vladao je na zapadu, uz Dunav, kao Dioklecijanov saradnik. Oba cezara takodje su poticala iz Ilirika - Konstancije je bio poreklom iz Naisa (Nisa), a Galerije iz Mezije (Romulijana kod danasnjeg Zajecara). Ovaj sistem ojacale su i porodicne veze: Dioklecijan je formalno usvojio Galerija, koji se ozenio njegovom kcerkom, dok se Konstancije Hlor ozenio Maksimijanovom usvojenicom.
Dioklecijan je takodje potpuno izmenio carski protokol i po ugledu na Aurelijana uveo istocnjacke obicaje klanjanja i ljubljenja odore (adoratio). Caru, koji je od tada nosio i zvanicni naziv dominus (gospodar) moglo se mnogo teze prici nego u doba principata, kada je vladar smatran samo prvim medju jednakima a „bozanstvo” je postajao tek nakon smrti. Svaki od cetvorice vladara tetrarhije proglasen je polubozanstvom, koje je brizljivo cuvano i kome se pristupalo po posebnom obredu.
Obezbedivsi vlast i predupredivsi se od izdaje, pobune i ubistva, Dioklecijan se okrenuo ratovanju na granici. U narednih desetak godina Dioklecijan ce najvise vremena provoditi na Balkanu, po podunavskim provincijama (Mezija, Dakija, Panonija) i u svom dvoru u Sirmijumu - mestu odakle je najbrze mogao da odgovori na varvarske napade preko Dunava. Dioklecijan i njegove carske kolege porazili su spoljne neprijatelje, Alemane, Sarmate, Franke i Persijance i ugusili pobune u Galiji, Britaniji i Egiptu. Tako je tih godina, nakon dugo vremena, Carstvo ponovo upoznalo mir, a njegove granice prosirene su na racun Persije.
Dioklecijanove reforme
Uz vojne uspehe, neumorni Dioklecijan preduzeo je i velike promene drzavne uprave i vojske. One su imale tri osnovna cilja: da vladara uzdignu na stepen bozanstva, da preurede centralnu vlast i da uvecaju vojsku. Glavna Dioklecijanova reforma, osim uvodjenja vlasti tetrarhije, ticala se upravljanja celim carstvom. Ranije provincije su usitnjene i podeljene na dve ili tri manje administrativne jedinice pod istim nazivom. Tako su od 48 stvorene 104 provincije kojima su upravljali guverneri (rektori ili praeses). Provincije su grupisane u 13 vecih oblasti nazvanih dioceze, kojima su upravljali vikari koji su bili podredjeni samom caru. Zanimljivo je da su ovi nazivi do danas opstali u okviru hriscanske crkve. Najzad, celo carstvo bilo je podeljeno na cetiri prefekture koje su bile u nadleznosti pretorijanskih prefekata - najvisih drzavnih cinovnika posle cara. Cetiri prefekture nosile su nazive: Galija, Italija, Ilirik i Istok.
Ilirik, sa sedistem u Sirmijumu, obuhvatao je dioceze: Panonija, Dakija, Makedonija i Trakija, odnosno oblasti danasnjeg Balkana i Madjarske. Nakon prelaska Dioklecijana na dvor u Nikomediju (Mala Azija), u Sirmijumu je svoj dvor imao cezar ovog dela Carstva, Galerije.
Dioklecijan je sproveo i veliku novcanu obnovu, u duhu mera koje je vec zapoceo njegov prethodnik Aurelijan. Novac je imao veci sadrzaj srebra i zlata, cime je zaustavljena inflacija. Istovremeno, u Dioklecijanovo vreme izveden je jedan od prvih, vrlo zanimljivih ogleda ekonomske politike, koji su cesto ponavljani i u savremeno doba. Naime, tetrarsi su 301. godine objavili cuveni „Edikt o cenama” u kome su, pozivajuci se na skupocu i na gramzivost trgovaca pokusali da zaustave inflaciju tako sto su utvrdili najvise cene sve robe koja je bila u prometu u carstvu, kao i svih plata i honorara. Radilo se o ogromnom poduhvatu i novatorskoj zamisli, jer je trebalo popisati i utvrditi cene svih proizvoda na trzistu u celom Carstvu, istovremeno imajuci i u vidu i posebnost i kvalitet pojedinih proizvoda, kao i mesta prodaje. Slican poduhvat pokusace tek sovjetski boljsevici nekih sedamnaest vekova kasnije. Za krsenje najvise cene bila je utvrdjena i smrtna kazna. Ova, kao i sve slicne mere borbe protiv inflacije, naravno, nije uspela, i pored drakonskih kazni. Cene su zavisile od kolicine i kvaliteta novca u opticaju, kao i od raspolozivosti robe i traznje. Medjutim, umesto da se cene zaustave, doslo je do nestasice robe, sto je poznata ekonomska pojava. Proci ce jos nekoliko desetina vekova pre nego sto ekonomska nauka dodje do stvarnih saznanja i recepata za suzbijanje inflacije.
Najzad, pred kraj vladavine Dioklecijan je pokusao da zaustavi rastuci uticaj hriscanstva, koje je prodrlo sve do samog carskog dvora (pricalo se da cak i careva supruga i kci podrzavaju tu novu veru). U februaru 303. godine objavljen je prvi edikt protiv hriscana. Iste godine izdat je drugi - o zatvaranju svih crkvenih poglavara, a zatim i treci edikt koji je predvidjao stroge mere protiv protivnika paganskih kultova. Cetvrti edikt, iz marta 304. godine, otvorio je vrata krvavim zbivanjima u celoj imperiji.
Maksimijan iz Sirmijuma
U novembru 304. godine Dioklecijan je treci put u toku svoje vladavine dosao u Rim, nekadasnju prestonicu Carstva, gde mu se pridruzio i Maksimijan. U gradu je odrzana proslava - dve decenije avgustove vlasti. Smenjivale su se igre, svetkovine, pocasti bozanstvima i carevima, narodno veselje... Rim je slavio i cinilo se da su se vratila stara vremena. I niko od ucesnika nije mogao ni da pomisli da prisustvuje poslednjoj proslavi jednog paganskog vladara imperije. Uskoro, veoma brzo, nastupice novo doba. Ostareli Dioklecijan zamorio se od guzve milionske prestonice. Laktancije, hriscanski hronicar iz Nikomedije, koji je u to vreme napisao delo „O smrti progonitelja” opisuje kako je Dioklecijan, usred cice zime krenuo u Ravenu, pa na istok. Siban kisom on se razboleo - mozda je dobio upalu pluca - i toliko oslabio da su morali u nosiljci da ga nose celim putem uz Dunav, preko Sirmijuma i Singidunuma, ka Vizantu sve do dvora u Nikomediji. Tamo je stigao tako slab da su svi ocekivali njegovu smrt. Ipak je preziveo ali se osecao star, slab i umoran da dalje upravlja drzavom.
Istoga dana i Dioklecijanov savladar, verni Maksimijan, na svom dvoru u Mediolanumu (Milano) objavio je povlacenje sa prestola. Ali, dok se Dioklecijan jednom zauvek povukao u godinama pripreman dvorac u Splitu, bez zelje da se ikada vise bavi drzavnim poslovima, Maksimijan se nije povukao svojom voljom. On, doduse, jeste prihvatio i postovao zakletvu i dogovor sa Dioklecijanom, ali mu je trebalo samo malo - pa da se predomisli.
Laktancije, pise da su Dioklecijan i Maksimijan Herkulije bili u „odanom prijateljstvu, istog duha, istog nacina razmisljanja, jednake volje i rasudjivanja”. Ali, prvi je bio halapljiviji a drugi odvazniji. Par koji je cak dve decenije uspesno vladao Rimskim carstvom ipak se bitno razlikovao. Naime, Dioklecijan je bio vodja - mozak, a Maksimijan izvrsilac - misici. Zato je prvi uzeo nadimak Jupiter, dok se drugi zvao po Herkulu. Jedan je nadgledao i komandovao, drugi je sprovodio.
Maksimijan je bio poreklom iz siromasne porodice iz Sirmijuma. Rodjen oko 250. godine, vojnicko iskustvo stekao je pod komandom nekadasnjih careva i zemljaka, Aurelijana i Proba. Dioklecijan ga je bez sumnje izabrao za suvladara jer ga je dobro poznavao - dugo je s njim delio dobro i zlo vojnickih pohoda. Izabran za cara, Maksimijan se pokazao kao uspesan vojskovodja. Vec 286. godine suzbio je pobunu galskih seljaka, a zatim se godinama uspesno nosio s varvarskim napadima uz Rajnu. Porazio je Alemane i Burgunde, ali je doziveo i jedan poraz od izdajnika iz sopstvenih redova. Njegov komandant flote se pobunio i sa brodovima i delom vojske otplovio u Britaniju, gde se proglasio za cara i vladao nekoliko godina. Nakon proglasenja tetrarhije (293. godine) Maksimijan se povukao u nesto mirniji zivot (pun poroka, dodaje Laktancije) na dvor u Mediolanumu (Milano), dok je njegov cezar, usvojenik i zet Konstancije Hlor poslat da se bori na Rajni i sa pobunjenim Britancima. U kasnijim godinama, Maksimijan je ipak zadobio jos nekoliko pobeda na Rajni (protiv Karpa) i u Africi (protiv Mauritanaca).
Nakon abdikacije 305. godine, Maksimijan se, kao i Dioklecijan, povukao u svoj dvorac na Siciliji ili u Lukaniji, gde je izdrzao jedva nesto vise od godine u svojstvu starijeg avgusta, koji uziva drzavne privilegije, ali ne vlada.
Medjutim, koliko god je vlast tetrarhije izgledala uspesna tokom Dioklecijanove vlasti, toliko je sve dovedeno u pitanje cim je ovaj veliki car abdicirao. Sledecih 18 godina bice razdoblje stalne borbe i sukoba onih koji su teoretski trebalo da produze i ucvrste Dioklecijanov zavet. Dugo odan Dioklecijanu dok su zajedno vladali, Maksimijan je kasnije ucestvovao u rasturanju Dioklecijanove zamisli o tetrarhiji kao uredjenom sistemu podele vlasti i nasledjivanja.
Vlast i moc magicno su ga privlacili. Nije propustio priliku da u haoticnom razdoblju i otimacini oko vlasti nakon 305. godine pokusa ponovo da preuzme zvanje avgusta. Prva prilika ukazala se vec oktobra 306. godine kada su pretorijanci i senat u Rimu za avgusta nezakonito proglasili njegovog sina Maksencija. U godinama koje slede, izgledalo je da Rimsko carstvo ponovo zapada u onaj haos i zbrku kakve su vladale u vreme pre stupanja Dioklecijana na vlast. Maksimijan se ponovo proglasava avgustom 307. godine i pobedjuje Severa II, koga je poslao Galerije. Severovi vojnici nisu zeleli da ucestvuju u borbi protiv svog starog komandanta, nego su presli na Maksimijanovu stranu.
Kako bi ojacao svoj polozaj, Maksimijan udaje kcerku Faustu za cezara Konstantina (sina Konstancija Hlora), koji vlada u Galiji i na Rajni.
Sledece, 308. godine, na zahtev cara Galerija i uz nevoljni pristanak ostarelog Dioklecijana, odrzan je istorijski skup u Karnuntumu, na Dunavu (danas u Austriji) gde su se nasla tri najstarija avgusta: Dioklecijan, Maksimijan i Galerije. Dioklecijan je tada poslednji put pokusao da uspostavi zamisao tetrarhije. Ali, i pored Galerijevog navaljivanja, Dioklecijan je ne samo ponovo odbio da se vrati na vlast, nego je i ubedio Maksimijana da se po drugi put odrekne carskog purpura. Postoji legenda da je tada svojim nekadasnjim kolegama Dioklecijan rekao da mu je vece zadovoljstvo fizicki rad i gajenje salate u vrtu pored dvorca u Splitu, nego sto je ikada uzivao u obavljanju carske vlasti.
Medjutim, i pored Galerijevih i Dioklecijanovih napora, odluke iz Karnuntuma ostale su samo pokusaj.
U leto 310. godine Maksimijan ce na dvoru u Trijeru po treci put da se ogrne purpurnim plastom i proglasice se avgustom, ovaj put pokusavsi da svrgne sopstvenog zeta - Konstantina. U tom trenutku, Rimska imperija brojala je, sto priznatih sto nepriznatih, sedam careva (avgusta) - i to ne uzimajuci u obzir jos zivog Dioklecijana (!). U takvim uslovima dogovora nije moglo biti. Pobedice onaj ko se pokaze najjaci.
Cezar Konstantin sprecio je tastov pokusaj da ga zbaci. Maksimijan je uhvacen u bekstvu u Masilii (Marselj) gde je nedugo zatim okoncao zivot - (po Konstantinovom naredjenju je verovatno ubijen ili je izvrsio samoubistvo). Tako je „ovaj veliki rimski car”, kako ga naziva Laktancije, „okoncao zivot sramnom i nedostojnom smrcu”.
Maksimijanov nekadasnji suvladar Dioklecijan, ugasio se tiho, skoro zaboravljen od novih vladara imperije, udaljen od vihora borbe za vlast, negde oko 313. godine. Ali, istorija ga nije zaboravila.
Dusko Lopandic
link