Post by Emperor AAdmin on Dec 26, 2007 18:04:12 GMT -5
Zivot je bajka - Fransoa Rable
Smeh nad umljem i bezumljem
Veseli i bezbrizni Rable gotovo nista nije zaradio od izdanja svojih dela. Navodno, u njegovoj oporuci pisalo je: „Veliki sam duznik, a nista ne posedujem. Preostalo ostavljam siromasnima”
Jedini postojeci Rableov portret.
Fransoa Rable rodjen je krajem petnaestog veka, verovatno 1494. godine, na porodicnom imanju, u jednom mestascu pored Sinona, u Francuskoj. Bio je najmladji sin Antoana Rablea, bogatog veleposednika, advokata i neimenovane pripadnice porodice Frapan. Imao je jos dva brata i sestru. Ostale pojedinosti iz najranijeg razdoblja zivota potonjeg slavnog pisca nisu poznate. U petnaestoj godini vec je bio u franjevackom manastiru kao iskusenik. Izvesno je, medjutim, da se zakaludjerio u franjevackom manastiru Fontan le Komt 1521. godine.
Kaludjer, pravnik, lekar i pisac
Ubrzo ce postati jasno da veseli franjevac ne namerava mirno da provede ostatak zivota. Uz posebno dopustenje pape Klementa VII postao je benediktinac, odnosno kaludjer benediktinskog reda u manastiru San Pjer blizu Poatjea. Fransoa Rable razlikovao se od drugih kaludjera. Osim sto je bio veseo, nasmejan i spreman za salu, odlicno je znao grcki i latinski, proucavao je filozofiju, kao i prirodne nauke. (Trebalo bi imati u vidu da su knjige na grckom tada bile zabranjene jer je smatran jeretickim jezikom.) I, nije proslo mnogo, a Rable je vec bio biskupov sekretar.
Fransoa Rable ipak je odlucio da napusti manastirske zidine i pozabavi se naukom. Najpre je upisao pravni fakultet u Poatjeu, potom je bio tutor biskupovom necaku u Mejezeu, a zatim se zaposlio kao sekularni svestenik u Parizu. U medjuvremenu, stekao je jos jednu diplomu: ni manje ni vise nego medicinskih nauka! U tajne lecenja pronikao je jos za vreme boravka u manastiru. Benediktinci su, uostalom, bili poznati kao dobri travari, a bavili su se i lecenjem. Medicinu je diplomirao na Univerzitetu u Monpeljeu 1530. godine. Dve godine kasnije bio je imenovan za glavnog lekara najvece bolnice u Lionu. Dok je lecio ljude, bavio se i knjizevnoscu. U to vreme nastala su Rableova najznacajnija knjizevna dela.
Pantagruel po Andreu Derenu.
Kao doktor medicinskih nauka, od 1537. godine predavao je medicinu u Monpeljeu i pisao medicinske knjige. Bio je jedan od najpoznatijih lekara u svojoj zemlji. U proucavanju anatomije koristio je tela preminulih i njegovo znanje nije se moglo meriti sa oskudnim poznavanjem medicine njegovih savremenika. Glas o izvanrednom lekaru se procuo i Fransoa je postao licni lekar pariskog biskupa, kardinala Zana de Belea. Na preporuku kardinala, Rable je stupio u sluzbu kardinalovog brata, a potom je imenovan za kraljevog sekretara za molbe i zalbe.
Sudeci po sacuvanim slikama, Fransoa Rable nosio je kratku kosu i dugu bradu. Imao je dugacak nos. Voleo je da putuje, a cilj njegovih putovanja najcesce je bio Rim. Iz ljubavne veze sa nepoznatom damom, Rable je dobio sina Teodula koji je, nazalost, umro kada mu je bilo samo dve godine.
Najznacajnija dela Fransoa Rablea bila su satiricni romani u stihovima „Gargantua” (1534) i „Pantagruel” (1533). Roman „Pantagruel” objavio je pod anagramskim pseudonimom Alcofrybas Nasier (Francois Rablais). U dzinu i zderonji Pantagruelu, sinu dzina Gargantue, mnogi su prepoznali Anrija II, kralja Francuske, ali i Karla V. Rable se branio tvrdeci da to nije tacno. Objasnjavao je kako ime glavnog junaka potice od grcke reci panta, sto znaci sve, i arapske reci gruel, sto znaci zedan (buduci da je junak rodjen u vreme suse). Sva je prilika da je vecinu kulinarskih djakonija koje je opisao u delima „Gargantua” i „Pantagruel” Rable licno okusio jos kao decak u kuci svojih roditelja, gde se verovatno dobro jelo. U svakom slucaju, ova dva dela donela su Rableu veliku slavu.
Jer, nista slicno do tog vremena nije napisano u Francuskoj. Rable je pokazao smisao ne samo za komediju vec i sam jezik, za monolog, dijalog, stvarajuci jedan osoben svet iz maste.
Gotovo stotinu izdavaca (stampara) u 16. veku borilo se u Francuskoj da objavi Rableove romane u stihovima. Inace, piscevi poklonici bili su, izmedju ostalih, Molijer, Rasin, Montenj, Volter, Balzak, Gotje, Igo... Doduse i Dzonatana Svifta i Lorensa Sterana nazivali su engleski Rable.
Veliko zdranje – drvorez iz 16. veka.
Na put bez prebijene pare
Zbog toga sto je bio pripadnik rimokatolicke crkve, njegove satire na njen racun nisu prosle nezapazeno. Rableova dela su po objavljivanju, 1534. godine, na Univerzitetu u Parizu proglasena za opscena i jereticka. U stvari, pravo je cudo kako je Rable izbegao lomacu, a toliko toga izrekao je na racun vladara, sholasticara, kraljeva, Katolicke crkve, kao i samog pape. Istini za volju, uzivao je naklonost i zastitu veoma mocnih ljudi. Bio je omiljeni pisac kraljeve sestre Margarete, kraljice Novare. Mozda je, ipak, mnogo toga dugovao vedroj i veseloj naravi, kao i smislu za humor. Osim toga, verovatno je bio lukav i vrlo pronicljiv. Poznata je anegdota o jednom njegovom putovanju. Naime, kada je jednom prilikom trebalo da otputuje u Pariz, a nije imao prebijene pare, otisao je u krcmu i na sto stavio tri (prazna) umotana paketa. Na jednom je pisalo „Otrov za kralja”, na drugom „Otrov za kardinala”, a na trecem „Otrov za prestolonaslednika”. Buduci da je na svakom javnom mestu i tada, bas kao i danas, bilo dezurnih spijuna, u krcmu je ubrzo grunula straza i Rable je kocijom sproveden u Pariz na saslusanje. Tek kada je stigao u prestonicu, ispricao im je zasto se odlucio na prevaru.
Ovako je Gistav Dore video Gargantuu.
Zanimljivo je takodje da je Rable usao u knjizevnost i kao prevodilac. Sa italijanskog na francuski preveo je „Medicinska pisma” Djovanija Manardija. Bilo je jasno da dobro zna jezik i da je medicina samo jedna od oblasti za koje je bio obdaren. Voleo je i da se poigrava jezikom i izmislja nove reci i kovanice. Pisao je o arheologiji i objavio „Topografiju antickog Rima”.
Pa ipak, veseli i bezbrizni Rable gotovo nista nije zaradio od izdanja svojih dela. Navodno, u njegovoj oporuci pisalo je: „Veliki sam duznik, a nista ne posedujem. Preostalo ostavljam siromasnima”.
Po svoj prilici, Rable je umro 9. aprila 1553. godine u Parizu. Cini se da je smisao za humor zadrzao do kraja. Naime, neposredno pre nego sto ce umreti, prijatelji su ga zatekli s maskom domina kako sedi pored kreveta. Na pitanje zasto ne legne i zasto nosi masku, Rable je odgovorio na latinskom: „Beati Ьui in Domini moriuntur” (Blazeni su oni koji u Gospodu umiru).
Velika je sreca sto je Rableova dela - „Gargantua” i „Pantagruel” na srpski jezik preveo Stanislav Vinaver (1891-1955), veliki pesnik, prevodilac, savrseni poznavalac jezika i retko obdareni filolog. O Rableu, Vinaver je pedesetih godina proslog veka napisao i ovo:
„Rable se pravio seret-budala i samo tako izbegao lomacu. To je, uostalom, ocigledno iz dublje analize teksta. Njegovi jarosni napadi na katolicku crkvu i na papu doneli bi mu smrt da nije umeo da izvrdava - i to izvanrednim jezickim seretlucima kojima nema ravnih u svetskoj knjizevnosti. On je igrao igru u vratolomne skokove i u tobozno bezazleno snebivanje. Svi koji su imali posla sa cenzurom, pokusavali su tu istu igru, pre svega slicne jezicne seretluke. (...)
Nas neukroceni jezik dorastao je delima koja kljucaju zivotnom snagom. Prevoditi Rablea bila mi je slast, jer sam dozivljavao ne samo Rablea nego i nas jezik. Trudio sam se ceo taj nas jezik, iskonskih lepota, da stavim u sluzbu onoga ciji ubojiti smeh grmi nad vekovima ljudskog umlja i bezumlja”.
Mirjana Ognjanovic
link
Smeh nad umljem i bezumljem
Veseli i bezbrizni Rable gotovo nista nije zaradio od izdanja svojih dela. Navodno, u njegovoj oporuci pisalo je: „Veliki sam duznik, a nista ne posedujem. Preostalo ostavljam siromasnima”
Jedini postojeci Rableov portret.
Fransoa Rable rodjen je krajem petnaestog veka, verovatno 1494. godine, na porodicnom imanju, u jednom mestascu pored Sinona, u Francuskoj. Bio je najmladji sin Antoana Rablea, bogatog veleposednika, advokata i neimenovane pripadnice porodice Frapan. Imao je jos dva brata i sestru. Ostale pojedinosti iz najranijeg razdoblja zivota potonjeg slavnog pisca nisu poznate. U petnaestoj godini vec je bio u franjevackom manastiru kao iskusenik. Izvesno je, medjutim, da se zakaludjerio u franjevackom manastiru Fontan le Komt 1521. godine.
Kaludjer, pravnik, lekar i pisac
Ubrzo ce postati jasno da veseli franjevac ne namerava mirno da provede ostatak zivota. Uz posebno dopustenje pape Klementa VII postao je benediktinac, odnosno kaludjer benediktinskog reda u manastiru San Pjer blizu Poatjea. Fransoa Rable razlikovao se od drugih kaludjera. Osim sto je bio veseo, nasmejan i spreman za salu, odlicno je znao grcki i latinski, proucavao je filozofiju, kao i prirodne nauke. (Trebalo bi imati u vidu da su knjige na grckom tada bile zabranjene jer je smatran jeretickim jezikom.) I, nije proslo mnogo, a Rable je vec bio biskupov sekretar.
Fransoa Rable ipak je odlucio da napusti manastirske zidine i pozabavi se naukom. Najpre je upisao pravni fakultet u Poatjeu, potom je bio tutor biskupovom necaku u Mejezeu, a zatim se zaposlio kao sekularni svestenik u Parizu. U medjuvremenu, stekao je jos jednu diplomu: ni manje ni vise nego medicinskih nauka! U tajne lecenja pronikao je jos za vreme boravka u manastiru. Benediktinci su, uostalom, bili poznati kao dobri travari, a bavili su se i lecenjem. Medicinu je diplomirao na Univerzitetu u Monpeljeu 1530. godine. Dve godine kasnije bio je imenovan za glavnog lekara najvece bolnice u Lionu. Dok je lecio ljude, bavio se i knjizevnoscu. U to vreme nastala su Rableova najznacajnija knjizevna dela.
Pantagruel po Andreu Derenu.
Kao doktor medicinskih nauka, od 1537. godine predavao je medicinu u Monpeljeu i pisao medicinske knjige. Bio je jedan od najpoznatijih lekara u svojoj zemlji. U proucavanju anatomije koristio je tela preminulih i njegovo znanje nije se moglo meriti sa oskudnim poznavanjem medicine njegovih savremenika. Glas o izvanrednom lekaru se procuo i Fransoa je postao licni lekar pariskog biskupa, kardinala Zana de Belea. Na preporuku kardinala, Rable je stupio u sluzbu kardinalovog brata, a potom je imenovan za kraljevog sekretara za molbe i zalbe.
Sudeci po sacuvanim slikama, Fransoa Rable nosio je kratku kosu i dugu bradu. Imao je dugacak nos. Voleo je da putuje, a cilj njegovih putovanja najcesce je bio Rim. Iz ljubavne veze sa nepoznatom damom, Rable je dobio sina Teodula koji je, nazalost, umro kada mu je bilo samo dve godine.
Najznacajnija dela Fransoa Rablea bila su satiricni romani u stihovima „Gargantua” (1534) i „Pantagruel” (1533). Roman „Pantagruel” objavio je pod anagramskim pseudonimom Alcofrybas Nasier (Francois Rablais). U dzinu i zderonji Pantagruelu, sinu dzina Gargantue, mnogi su prepoznali Anrija II, kralja Francuske, ali i Karla V. Rable se branio tvrdeci da to nije tacno. Objasnjavao je kako ime glavnog junaka potice od grcke reci panta, sto znaci sve, i arapske reci gruel, sto znaci zedan (buduci da je junak rodjen u vreme suse). Sva je prilika da je vecinu kulinarskih djakonija koje je opisao u delima „Gargantua” i „Pantagruel” Rable licno okusio jos kao decak u kuci svojih roditelja, gde se verovatno dobro jelo. U svakom slucaju, ova dva dela donela su Rableu veliku slavu.
Jer, nista slicno do tog vremena nije napisano u Francuskoj. Rable je pokazao smisao ne samo za komediju vec i sam jezik, za monolog, dijalog, stvarajuci jedan osoben svet iz maste.
Gotovo stotinu izdavaca (stampara) u 16. veku borilo se u Francuskoj da objavi Rableove romane u stihovima. Inace, piscevi poklonici bili su, izmedju ostalih, Molijer, Rasin, Montenj, Volter, Balzak, Gotje, Igo... Doduse i Dzonatana Svifta i Lorensa Sterana nazivali su engleski Rable.
Veliko zdranje – drvorez iz 16. veka.
Na put bez prebijene pare
Zbog toga sto je bio pripadnik rimokatolicke crkve, njegove satire na njen racun nisu prosle nezapazeno. Rableova dela su po objavljivanju, 1534. godine, na Univerzitetu u Parizu proglasena za opscena i jereticka. U stvari, pravo je cudo kako je Rable izbegao lomacu, a toliko toga izrekao je na racun vladara, sholasticara, kraljeva, Katolicke crkve, kao i samog pape. Istini za volju, uzivao je naklonost i zastitu veoma mocnih ljudi. Bio je omiljeni pisac kraljeve sestre Margarete, kraljice Novare. Mozda je, ipak, mnogo toga dugovao vedroj i veseloj naravi, kao i smislu za humor. Osim toga, verovatno je bio lukav i vrlo pronicljiv. Poznata je anegdota o jednom njegovom putovanju. Naime, kada je jednom prilikom trebalo da otputuje u Pariz, a nije imao prebijene pare, otisao je u krcmu i na sto stavio tri (prazna) umotana paketa. Na jednom je pisalo „Otrov za kralja”, na drugom „Otrov za kardinala”, a na trecem „Otrov za prestolonaslednika”. Buduci da je na svakom javnom mestu i tada, bas kao i danas, bilo dezurnih spijuna, u krcmu je ubrzo grunula straza i Rable je kocijom sproveden u Pariz na saslusanje. Tek kada je stigao u prestonicu, ispricao im je zasto se odlucio na prevaru.
Ovako je Gistav Dore video Gargantuu.
Zanimljivo je takodje da je Rable usao u knjizevnost i kao prevodilac. Sa italijanskog na francuski preveo je „Medicinska pisma” Djovanija Manardija. Bilo je jasno da dobro zna jezik i da je medicina samo jedna od oblasti za koje je bio obdaren. Voleo je i da se poigrava jezikom i izmislja nove reci i kovanice. Pisao je o arheologiji i objavio „Topografiju antickog Rima”.
Pa ipak, veseli i bezbrizni Rable gotovo nista nije zaradio od izdanja svojih dela. Navodno, u njegovoj oporuci pisalo je: „Veliki sam duznik, a nista ne posedujem. Preostalo ostavljam siromasnima”.
Po svoj prilici, Rable je umro 9. aprila 1553. godine u Parizu. Cini se da je smisao za humor zadrzao do kraja. Naime, neposredno pre nego sto ce umreti, prijatelji su ga zatekli s maskom domina kako sedi pored kreveta. Na pitanje zasto ne legne i zasto nosi masku, Rable je odgovorio na latinskom: „Beati Ьui in Domini moriuntur” (Blazeni su oni koji u Gospodu umiru).
Velika je sreca sto je Rableova dela - „Gargantua” i „Pantagruel” na srpski jezik preveo Stanislav Vinaver (1891-1955), veliki pesnik, prevodilac, savrseni poznavalac jezika i retko obdareni filolog. O Rableu, Vinaver je pedesetih godina proslog veka napisao i ovo:
„Rable se pravio seret-budala i samo tako izbegao lomacu. To je, uostalom, ocigledno iz dublje analize teksta. Njegovi jarosni napadi na katolicku crkvu i na papu doneli bi mu smrt da nije umeo da izvrdava - i to izvanrednim jezickim seretlucima kojima nema ravnih u svetskoj knjizevnosti. On je igrao igru u vratolomne skokove i u tobozno bezazleno snebivanje. Svi koji su imali posla sa cenzurom, pokusavali su tu istu igru, pre svega slicne jezicne seretluke. (...)
Nas neukroceni jezik dorastao je delima koja kljucaju zivotnom snagom. Prevoditi Rablea bila mi je slast, jer sam dozivljavao ne samo Rablea nego i nas jezik. Trudio sam se ceo taj nas jezik, iskonskih lepota, da stavim u sluzbu onoga ciji ubojiti smeh grmi nad vekovima ljudskog umlja i bezumlja”.
Mirjana Ognjanovic
link