Post by Emperor AAdmin on Dec 22, 2007 0:14:49 GMT -5
Srpski vladari: Stefan Nemanja
Kako je Srbija usla u Evropu
Pojava Stefana Nemanje prelom je izmedju pocetka i celine, izmedju cutanja vekova i poruka istorije. On je ucvrstio i prosirio granice Srbije, a vladarsku vlast postavio na novim temeljima i u materijalnom i u duhovnom smislu
Grb Nemanjica – A. Palavestra
Sjajno doba srpske istorije otpoceli su Nemanja i njegovi sinovi Sava i Stefan Prvovencani. Dve trecine 12. veka, sve do pojave velikog zupana Stefana Nemanje, izgleda kao da je Srbija cutala, ili tek tiho zborila. Podaci iz tog doba samo su delimicni i posredni, vesti nedorecene, nepovezane. Medjutim, u jednoj generaciji, skoro iznenada, ni iz cega, kao luca u tami, u raskim brdima izranja novo doba. Dolaskom na vlast Stefana Nemanje oko 1166. godine, prvi put pisu se dela koja ce dopreti do nas. Od tih godina mozemo da osluskujemo najpre slabe i retke, pa sve jace i duze, istinite glasove vremena. Mozemo da posmatramo i gradjevine tog doba - makar ostecene, naziremo likove - doduse izgrebane i kisom isprane, nalazimo grobove - iako najcesce davno opljackane.
„I cineci Bog svakojako na bolje ljudima postavi me za velikog zupana”
Stefan Nemanja svoj dolazak na vlast u Rasu nije dugovao vizantijskom caru, koji je zvanicno bio suveren Srbije, nego ju je zadobio u borbi - i to uprkos vizantijskoj podrsci njegovom bratu Tihomiru. Nemanja je bio zupan Toplice (danas Kursumlija) u vizantijskom susedstvu. Car Manojlo podario mu je i dvorsku titulu, kao i jednu naslednu oblast. U zitiju svog oca, Stefan Nemanjic opisuje da se Nemanja, kad su ga braca na prevaru zarobila i okovala, oslobodio zahvaljujuci molitvama svetom Djordju. U bici kod Patina - Zvecana (Kosovo) 1168. godine, Nemanja je porazio bracu i osigurao vlast. Tihomir, raniji veliki zupan, udavio se u reci Sitnici. Nakon pobede, Nemanja je izgradio manastir Djurdjeve stupove, u znak zahvalnosti svom zastitniku svetom Djordju. Ali, trebalo je jos mnogo napora i borbe da Srbija postane samostalna drzava.
„Kad se sunce proveze kroz sazvezdje Raka, prodje sazvezdje Lava, kad vrelina Sirijusa poce da popusta i tamne senke jeseni stadose da se naziru, tada car krenu na zapad i ulogori se kod Filipolja.” Ovako vizantijski hronicar, koji je nesumnjivo imao i zelju da se bavi knjizevnoscu, pise o pohodu vizantijskog cara Manojla I Komnina protiv srpskog velikog zupana, negde oko 1172. godine. Nemanja je iskoristio priliku da se pridruzi antivizantijskoj koaliciji u kojoj su ucestvovali Mlecani, Ugari i Nemci. Rat je otpoceo povoljno. Nemanjini ratnici usli su u primorje, zauzeli Skadar i Kotor, napali Omis.
Pojavili su se i u dolini Morave i uznemiravali romejske postaje i putnike na putu Beograd - Carigrad. davnasnji cilj - rodna Duklja - Nemanji je vec bio skoro nadohvat kad se iznenada sve preokrenulo. Mletacku vojsku napala je kuga i naterala je na povlacenje. Nekoliko meseci kasnije iznenada je umro ugarski kralj - Nemanjin saveznik, a prestola u Ugarskoj domogao se vizantijski sticenik. Veliki zupan ostao je sasvim sam pred vizantijskim trupama.
Kao i raniji vladari Srbije, veliki zupan procenio je da je bolje pokoriti se nego se upustiti u bezizglednu borbu protiv carske vojske. Dok se s konopcem o vratu, gologlav i bosonog, pruzajuci mac u znak pokornosti priblizavao caru, Nemanja nije mogao znati da li ce se odrzati na prestolu zupana i kakva ce mu biti sudbina. Car Manojlo i poveo je Nemanju sa sobom u Carigrad gde je ovaj morao da prodje jos jedno ponizenje - u carskom trijumfalnom ulasku u grad usao je kao talac. ipak, car se prema Nemanji poneo velikodusno: zvanje velikog zupana nije mu oduzeto, i kao gost mogao je do mile volje da razgleda velicanstveni grad i carske dvorce. Retor Evstatije Solunski navodi da ga je „zadivio covek ovaj, kome nije stas onaj koji priroda ljudima dodeljuje, nego uzrastom veoma visok i izgledom naocit”.
„I obnovih svoju dedovinu i utvrdih Bozijom pomoci”
Nakon sto mu je oprosteno i kad se kao pokorni vazal vratio iz Carigrada u Srbiju, Stefan Nemanja vise nije ni pomisljao na novu pobunu. Posvetio se ucvrscivanju unutrasnje vlasti, progonu jeretika i gradnji zaduzbina. Kao veran vazal slao je caru pomocne trupe. Sve se, medjutim, promenilo kad je car Manojlo i Komnin iznenada umro 1180. godine. U Vizantiji su nastali nemiri. Susedi su iskoristili slabljenje Carstva kako bi prosirili svoje posede i ostvarili punu nezavisnost. Prvi je bio madjarski kralj Bela III. Stefan Prvovencani opisuje kako su „prepodobni sveti Simeon i ugarski kralj razrusili i opustosili do kraja” grad Sredac. Zatim se Bela iII vratio kuci.
Nemanja je sa svojim ratnicima nastavio. U tekstovima Stefana Prvovencanog, jedinog naseg srednjovekovnog pisca koji je bio vladar i ratnik, ali nije bio kaludjer, na trenutke zasvetlucaju odlomci koji svedoce o ratobornosti i nasilnosti tog doba.
„Podje sa svojom silom na grad Pernik i ovaj razrusi silom svojom i opustosi ga, i grad Stob, i grad Zemun, i grad Velbuzd... i grad Skoplje, i grad Leski, i grad Prizren, i grad slavni Nis, i grad Svrljig, i grad Ravni... A zemlje njihove i bogatstva njihova i slavu njihovu pretvori u bogatstvo i u slavu svoga otacestva i u slavu velmoza i ljudi svojih.” Da kralj Stefan nije preterao, svedoce hronicari Treceg krstaskog rata koji su sest godina kasnije prosli kroz Beograd, Branicevo, Nis, Serdiku i videli samo pustos i ruine.
Posle pohoda na sever, Nemanja je okrenuo konje na jug. Sa zarom se bacio na gradove primorja. „Povrati Diokliju i Dalmaciju, otacestvo i rodjenje svoje, istinitu svoju dedovinu, koju je nasiljem drzao rod grcki i gradove u njoj sazidane od ruku njihovih...” Nemanja je osvojio Skadar, Ulcinj, Bar, odnosno citavu Duklju. Njegov necak, knez Mihailo, potomak stare dukljanske dinastije morao je da se ukloni.
Zabelezeno je da je Mihailova zena, kneginja Desislava, u pratnji arhiepiskopa barskog Grgura i druge vlastele, pobegla 1189. godine u Dubrovnik, gde je predala dva broda. Nemanja je za namesnika u Duklji postavio svog najstarijeg sina Vukana koji se pominje u jednom dokumentu vec 1197. godine, uz kotorskog kneza Bogdana i druge vlasteline kao „kralj” Duklje, Dalmacije, Travunije i Toplice.
Posle osvajanja Duklje i primorja, Stefan Nemanja i njegova braca knezevi Miroslav i Stracimir vise godina bezuspesno su opsedali Dubrovnik koji je tada priznavao zvanicnu vlast Normana sa Sicilije. godine 1184. pod zidine su dovukli i opsadne sprave, ali grad nisu osvojili. Stoga su na kraju sklopili mirovni ugovor (27. septembra 1186) kojim su potvrdjene ranije granice izmedju Dubrovnika i Srbije i garantovana ranija prava trgovine Dubrovcana po celoj zemlji, a posebno na trgu u Drijevima. Srbi, posebno Zahumljani, dobili su pravo da slobodno dolaze u Dubrovnik i da trguju.
Loza Nemanjica
„I trudovima svojim ispravljao je stado svoje u veru istinitu...”
U mnogobrojnim ratovima Nemanja je znacajno prosirio dotadasnje granice: na severu, oblasti izmedju Zapadne i Velike Morave (Lepenica), na istoku Dubocica i kraj oko Vranja, na jugu Kosovo i Lab, Hvosno, oblast oko reke Drim, a na jugu, Zetu, kao i Hum i Trebinje. Nemanjino doba oznacava i razdoblje brzog procvata srpske srednjovekovne kulture. Gradi se i obnavlja niz manastira: crkve Sv. Nikole u Toplici, Sv. Djordja u Rasu (Djurdjevi stupovi), Djurdjevi stupovi u Budimlji, Sveti Petar u Bijelom Polju, Bogorodica Bistricka, Studenica, kao i vecno zivi Hilandar. Srbija postaje privlacno srediste najboljih umetnika iz citavog kraja, a posebno vizantijskog sveta. Sve ovo omoguceno je postepenim razvojem raznih privrednih grana, posebno poljoprivrede, zanatstva, rudarstva i trgovine.
Sveti Sava zapisao je da jednom, kad je Nemanja lovio na „pustom lovistu zverova, izvoli mu se da na tom pustom mestu sagradi manastir, kod recice Studenice”. Veruje se da je manastir Studenica gradjen u razdoblju 1183-1196. godine. Nemanja je izabrao mesto u sumovitom planinskom predelu ispod planine Radocela, na zelenom, prostranom i tihom proplanku. Njegov drugi sin, Stefan Prvovencani zabelezio je kako se Nemanja, „molitve cineci iz dubine srca, veselom dusom trudjase o hramu Presvete, starajuci se da brzo bude svrsen”.
Graditelji su bili i sa Istoka i sa Zapada sto je dalo jedinstvenu kombinaciju vizantijske i romanske arhitekture, svezinu novine i snagu originalnosti. Studenica i danas stoji i pleni sve posetioce poput mramorne suze, skamenjene molitve medju bregovima.
Nemanja podrzava ucvrscivanje i razvoj crkve koja, s druge strane, postaje njegov glavni oslonac za dalje ucvrscivanje dinastije i drzave, kako spolja, tako mozda jos vise kad se radi o unutrasnjim otporima u pojedinim oblastima ili zupama. Stefan Prvovencani pripoveda da se brojna jeres pojavila u Srbiji i da je Stefan Nemanja sazvao sabor na kome je doneo odluku da se pokrene borba protiv „babuna”, kako su ih tada zvali u Srbiji. Veruje se da se radilo o bogumilima. Ova u sustini ideoloska borba u ono doba podrazumevala je spaljivanje, oduzimanje zemlje, proterivanje i secenje jezika. Kao i u svakom drugom poslu, i ovde se Nemanja pokazao kao uspesan vladar. Stefan belezi: „I sasvim iskoreni tu prokletu veru, da se ona ne pominje nikako u drzavi njegovoj...”
Poslednje veliko ratovanje Stefana Nemanje bilo je u vreme Treceg krstaskog rata kad je njegova vojska iskoristila ulazak nemackih krstasa u vizantijske zemlje. Jos prethodne godine, cim je saznao za pripreme pohoda, veliki zupan poslao je svoje izaslanike na dvor nemackog cara kako bi obezbedio saveznistvo. U Nisu, 1189. godine, car Fridrih Barbarosa susreo se sa Stefanom Nemanjom i njegovom bracom koji su u to vreme ponovo rusili i palili po vizantijskim zemljama.
Srbi su po zimi pratili krstase sve do Trajanove kapije (danasnja Bugarska). U nastavku pohoda, Nemanjina vojska razorila je gradove od Serdike do Prizrena. Zatim su Srbi zauzeli Skoplje, Prizren kao i krajeve Gornji i Donji Polog. Medjutim, Vizantinci su u poslednjem trenutku uspeli da smire odnose s krstasima, da sklope mir i da, na kraju, bez borbe prebace veliku krstasku vojsku u Malu Aziju. Ovim su Nemanjini planovi dalje udruzene borbe protiv Carigrada pali u vodu.
„I iznenada ostavih vladavinu moju”
Srbija se nasla u slicnom polozaju kao u vreme Drugog krstaskog rata, pola decenije ranije, kad je car Manojlo, cim je krstaska vojska nestala s vidika, krenuo da pokori pobunjenu Srbiju (1149. godine).
Prvi korak cara Isaka II Andjela nakon odlaska vojske Fridriha Barbarose bio je da krene na Nemanjinu drzavu. U kasnu jesen 1190. godine doslo je do zestoke borbe na reci Moravi izmedju srpske i vizantijske vojske, najveceg otvorenog sukoba jos od bitke na Tari 1150. godine. Ratnike su predvodili car Isak II i veliki zupan Stefan Nemanja. nevicni frontalnim sudarima, Srbi su, uz velike zrtve, bili porazeni. Nemanja je morao da sklopi mir s carem, kao i da vrati neke od poseda koje je prethodno osvojio.
Medjutim, i pored poraza na Moravi, mirovni ugovor s Vizantijom pokazao je da su godine neumornih napora i borbe dale plodove. Jer, tim ugovorom izricito je priznata samostalnost Srbije. Od tog doba veliki zupan postao je samodrzac jer je njegova vlast postala nezavisna od cara, odnosno bila je Bozija volja, kako su to kasnije Nemanja i njegov sin Stefan Prvovencani s ponosom zabelezili u dve „Hilandarske povelje”. Nemanja je zadrzao najveci deo poseda koje je ranije zauzeo, a, kao poseban dokaz medjusobnog mira, priznanja i postovanja, uspostavljene su rodbinske veze izmedju dve vladarske porodice. Car Isak II dao je svoju necaku Jevdokiju za zenu Nemanjinom srednjem sinu Stefanu koji je pocascen i visokom titulom sevastokratora. Bilo je to svojevrsno medjunarodno priznanje ojacane uloge srpske drzave. Ugled Nemanjica time je znatno porastao u ocima njihovih savremenika.
Dobivsi samostalnost, orodivsi se s carem, utvrdivsi prosirene granice Srbije izmedju Drine, Morave, Sar-planine, Bojane i Neretve, Nemanja je znao da se njegov zadatak na zemlji, u otacestvu, priblizio kraju. Predao je vlast sinu Stefanu (Prvovencanom) 1196. godine i zamonasio se. „Razdavsi sve svoje imanje nistima, izidje od vladavine svoje i dece svoje i zene svoje i ucini sebe udeonicarem neiskazanoga, i casnog, i svetoandjeoskog, i apostolskog obraza, maloga i velikog. I bi mu nareceno ime gospodin Simeon”.
Monah Simeon ostao je neko vreme u svom manastiru Studenici, a zatim je, na poziv sina Save, „meseca oktobra, osmi dan” 6706. godine po vizantijskom kalendaru, to jest 1197. godine, otisao u Svetu goru. Najznacajniji Simeonov cin kao i njegovog sina Save bilo je osnivanje manastira Hilandara koji nije bilo sasvim jednostavno sagraditi.
Trebalo je obezbediti novac, savladati otpor monaha iz grckog manastira Vatopeda zainteresovanih da Simeon i Sava ostanu kod njih. Trebalo je, najzad, dobiti podrsku zajednice Svete gore, kao i carsku podrsku. Sava je stoga otisao u Carigrad kako bi obezbedio da Stefanov tast, car Aleksije III izda odgovarajucu povelju - hrisovulju. U njoj se kaze: „carstvo mi ne odbivsi to trazenje... dade precasnim monasima, gospodinu Simeonu, predjasnjem velikom zupanu, i njegovom sinu, gospodinu Savi, ovo zlatopecatano slovo... i daruje im ovim dopustenjem, da ih ukrase kako god hoce i da ih vaspostave u manastir nikom nepodlozan... nego samostalan, svojevlastan i samoupravan...” Simeon je za prvog igumana manastira odredio kaludjera Mojsija.
U srednjovekovnim srpskim hagiografijama posebno vazan deo posvecen je prizorima smrti glavnog junaka. To je sasvim razumljivo imajuci u vidu znacaj koji je srednjovekovni covek davao onozemaljskom zivotu. Zivot je samo priprema za drugi svet, a zivoti svetih koji su prikazani u hagiografijama treba da pokazu sta su uzori zivljenja i umiranja.
„Onaj koga se svi bojahu ubog lezi na zemlji, a kamen mu pod glavom”
Prikaz smrti Simeona 1199. godine, koji je napisao sveti Sava, pun je uzvisene tuge koja se mesa sa osecanjem ponosa zbog Bozijeg puta na kome se nasao njegov otac. Poslednjeg dana Simeon moli Savu da ga polozi na rasu koja je spremljena za njegov pogreb i da ga „spremi potpuno na sveti nacin, kao sto cu i u grobu lezati. I prostri rogozinu na zemlju, i polozi me na nju, i polozi kamen pod glavu moju, da tu lezim dok me ne poseti Gospod, da me uzme odavde.” Sava mu je ispunio sve zelje naglasavajuci da „onaj koga se svi bojahu i od koga treptahu sve zemlje, taj je izgledao kao jedan od tudjinaca, ubog, rasom obavijen, gde lezi na zemlji, a kamen mu pod glavom, i svi mu se klanjaju, a on skruseno moli od sviju prostenja i blagoslova”.
Osam godina kasnije Sava je dobio poslanicu od svoje brace koji ga mole da donese iz Hilandara casne mosti Simeona ne bi li se prosvetilo otacestvo srpsko. Sava im je odgovorio: „otvorih grob blazenoga starca i nadjoh telo njegovo casno celo i nepovredjeno, koje je bilo tu u grobu osam godina...” Mosti svetog Simeona prenete su u njegovu zaduzbinu Studenicu 1207. godine. Proglasenje monaha Simeona za sveca, prozvanog Mirotocivi (jer je iz njegovog groba u Studenici teklo miro), bio je jedan od kljucnih trenutaka srednjovekovne srpske istorije, mozda cak i znacajniji od proglasavanja kraljevine ili arhiepiskopije. Ono je imalo za cilj da uzdigne Srbiju i njenu dinastiju proglasenjem sopstvenog, nacionalnog vladara - svetitelja. Drzava Nemanjica time je dobila svetog pokrovitelja ispunivsi jedan od uslova koji su, prema merilima vremena, bili potrebni za pristup u zajednicu istorijskih i prosvecenih naroda.
Od Nemanjinog doba, kako je pomalo idealizovano napisao Milos Crnjanski, „slika Srpstva na Balkanu puna je reda naseg divnog neimarstva, zelenih i modrih, nadzemaljskih svetlosti naseg crkvenog slikarstva, treptavih plamenova zizaka kraj kojih bdiju u noci pisci crnorisci, ucenici belog Hilandara, velicanstvenih pojava srednjovekovnih ktitora, vladara prosvetitelja i svetitelja, cije ruke dopiru do Sirije i Sinaja dizuci bolnice i ostavljajuci trag jedne svetle, srednjovekovne srpske kulture”.
Dusko Lopandic
link
Kako je Srbija usla u Evropu
Pojava Stefana Nemanje prelom je izmedju pocetka i celine, izmedju cutanja vekova i poruka istorije. On je ucvrstio i prosirio granice Srbije, a vladarsku vlast postavio na novim temeljima i u materijalnom i u duhovnom smislu
Grb Nemanjica – A. Palavestra
Sjajno doba srpske istorije otpoceli su Nemanja i njegovi sinovi Sava i Stefan Prvovencani. Dve trecine 12. veka, sve do pojave velikog zupana Stefana Nemanje, izgleda kao da je Srbija cutala, ili tek tiho zborila. Podaci iz tog doba samo su delimicni i posredni, vesti nedorecene, nepovezane. Medjutim, u jednoj generaciji, skoro iznenada, ni iz cega, kao luca u tami, u raskim brdima izranja novo doba. Dolaskom na vlast Stefana Nemanje oko 1166. godine, prvi put pisu se dela koja ce dopreti do nas. Od tih godina mozemo da osluskujemo najpre slabe i retke, pa sve jace i duze, istinite glasove vremena. Mozemo da posmatramo i gradjevine tog doba - makar ostecene, naziremo likove - doduse izgrebane i kisom isprane, nalazimo grobove - iako najcesce davno opljackane.
„I cineci Bog svakojako na bolje ljudima postavi me za velikog zupana”
Stefan Nemanja svoj dolazak na vlast u Rasu nije dugovao vizantijskom caru, koji je zvanicno bio suveren Srbije, nego ju je zadobio u borbi - i to uprkos vizantijskoj podrsci njegovom bratu Tihomiru. Nemanja je bio zupan Toplice (danas Kursumlija) u vizantijskom susedstvu. Car Manojlo podario mu je i dvorsku titulu, kao i jednu naslednu oblast. U zitiju svog oca, Stefan Nemanjic opisuje da se Nemanja, kad su ga braca na prevaru zarobila i okovala, oslobodio zahvaljujuci molitvama svetom Djordju. U bici kod Patina - Zvecana (Kosovo) 1168. godine, Nemanja je porazio bracu i osigurao vlast. Tihomir, raniji veliki zupan, udavio se u reci Sitnici. Nakon pobede, Nemanja je izgradio manastir Djurdjeve stupove, u znak zahvalnosti svom zastitniku svetom Djordju. Ali, trebalo je jos mnogo napora i borbe da Srbija postane samostalna drzava.
„Kad se sunce proveze kroz sazvezdje Raka, prodje sazvezdje Lava, kad vrelina Sirijusa poce da popusta i tamne senke jeseni stadose da se naziru, tada car krenu na zapad i ulogori se kod Filipolja.” Ovako vizantijski hronicar, koji je nesumnjivo imao i zelju da se bavi knjizevnoscu, pise o pohodu vizantijskog cara Manojla I Komnina protiv srpskog velikog zupana, negde oko 1172. godine. Nemanja je iskoristio priliku da se pridruzi antivizantijskoj koaliciji u kojoj su ucestvovali Mlecani, Ugari i Nemci. Rat je otpoceo povoljno. Nemanjini ratnici usli su u primorje, zauzeli Skadar i Kotor, napali Omis.
Pojavili su se i u dolini Morave i uznemiravali romejske postaje i putnike na putu Beograd - Carigrad. davnasnji cilj - rodna Duklja - Nemanji je vec bio skoro nadohvat kad se iznenada sve preokrenulo. Mletacku vojsku napala je kuga i naterala je na povlacenje. Nekoliko meseci kasnije iznenada je umro ugarski kralj - Nemanjin saveznik, a prestola u Ugarskoj domogao se vizantijski sticenik. Veliki zupan ostao je sasvim sam pred vizantijskim trupama.
Kao i raniji vladari Srbije, veliki zupan procenio je da je bolje pokoriti se nego se upustiti u bezizglednu borbu protiv carske vojske. Dok se s konopcem o vratu, gologlav i bosonog, pruzajuci mac u znak pokornosti priblizavao caru, Nemanja nije mogao znati da li ce se odrzati na prestolu zupana i kakva ce mu biti sudbina. Car Manojlo i poveo je Nemanju sa sobom u Carigrad gde je ovaj morao da prodje jos jedno ponizenje - u carskom trijumfalnom ulasku u grad usao je kao talac. ipak, car se prema Nemanji poneo velikodusno: zvanje velikog zupana nije mu oduzeto, i kao gost mogao je do mile volje da razgleda velicanstveni grad i carske dvorce. Retor Evstatije Solunski navodi da ga je „zadivio covek ovaj, kome nije stas onaj koji priroda ljudima dodeljuje, nego uzrastom veoma visok i izgledom naocit”.
„I obnovih svoju dedovinu i utvrdih Bozijom pomoci”
Nakon sto mu je oprosteno i kad se kao pokorni vazal vratio iz Carigrada u Srbiju, Stefan Nemanja vise nije ni pomisljao na novu pobunu. Posvetio se ucvrscivanju unutrasnje vlasti, progonu jeretika i gradnji zaduzbina. Kao veran vazal slao je caru pomocne trupe. Sve se, medjutim, promenilo kad je car Manojlo i Komnin iznenada umro 1180. godine. U Vizantiji su nastali nemiri. Susedi su iskoristili slabljenje Carstva kako bi prosirili svoje posede i ostvarili punu nezavisnost. Prvi je bio madjarski kralj Bela III. Stefan Prvovencani opisuje kako su „prepodobni sveti Simeon i ugarski kralj razrusili i opustosili do kraja” grad Sredac. Zatim se Bela iII vratio kuci.
Nemanja je sa svojim ratnicima nastavio. U tekstovima Stefana Prvovencanog, jedinog naseg srednjovekovnog pisca koji je bio vladar i ratnik, ali nije bio kaludjer, na trenutke zasvetlucaju odlomci koji svedoce o ratobornosti i nasilnosti tog doba.
„Podje sa svojom silom na grad Pernik i ovaj razrusi silom svojom i opustosi ga, i grad Stob, i grad Zemun, i grad Velbuzd... i grad Skoplje, i grad Leski, i grad Prizren, i grad slavni Nis, i grad Svrljig, i grad Ravni... A zemlje njihove i bogatstva njihova i slavu njihovu pretvori u bogatstvo i u slavu svoga otacestva i u slavu velmoza i ljudi svojih.” Da kralj Stefan nije preterao, svedoce hronicari Treceg krstaskog rata koji su sest godina kasnije prosli kroz Beograd, Branicevo, Nis, Serdiku i videli samo pustos i ruine.
Posle pohoda na sever, Nemanja je okrenuo konje na jug. Sa zarom se bacio na gradove primorja. „Povrati Diokliju i Dalmaciju, otacestvo i rodjenje svoje, istinitu svoju dedovinu, koju je nasiljem drzao rod grcki i gradove u njoj sazidane od ruku njihovih...” Nemanja je osvojio Skadar, Ulcinj, Bar, odnosno citavu Duklju. Njegov necak, knez Mihailo, potomak stare dukljanske dinastije morao je da se ukloni.
Zabelezeno je da je Mihailova zena, kneginja Desislava, u pratnji arhiepiskopa barskog Grgura i druge vlastele, pobegla 1189. godine u Dubrovnik, gde je predala dva broda. Nemanja je za namesnika u Duklji postavio svog najstarijeg sina Vukana koji se pominje u jednom dokumentu vec 1197. godine, uz kotorskog kneza Bogdana i druge vlasteline kao „kralj” Duklje, Dalmacije, Travunije i Toplice.
Posle osvajanja Duklje i primorja, Stefan Nemanja i njegova braca knezevi Miroslav i Stracimir vise godina bezuspesno su opsedali Dubrovnik koji je tada priznavao zvanicnu vlast Normana sa Sicilije. godine 1184. pod zidine su dovukli i opsadne sprave, ali grad nisu osvojili. Stoga su na kraju sklopili mirovni ugovor (27. septembra 1186) kojim su potvrdjene ranije granice izmedju Dubrovnika i Srbije i garantovana ranija prava trgovine Dubrovcana po celoj zemlji, a posebno na trgu u Drijevima. Srbi, posebno Zahumljani, dobili su pravo da slobodno dolaze u Dubrovnik i da trguju.
Loza Nemanjica
„I trudovima svojim ispravljao je stado svoje u veru istinitu...”
U mnogobrojnim ratovima Nemanja je znacajno prosirio dotadasnje granice: na severu, oblasti izmedju Zapadne i Velike Morave (Lepenica), na istoku Dubocica i kraj oko Vranja, na jugu Kosovo i Lab, Hvosno, oblast oko reke Drim, a na jugu, Zetu, kao i Hum i Trebinje. Nemanjino doba oznacava i razdoblje brzog procvata srpske srednjovekovne kulture. Gradi se i obnavlja niz manastira: crkve Sv. Nikole u Toplici, Sv. Djordja u Rasu (Djurdjevi stupovi), Djurdjevi stupovi u Budimlji, Sveti Petar u Bijelom Polju, Bogorodica Bistricka, Studenica, kao i vecno zivi Hilandar. Srbija postaje privlacno srediste najboljih umetnika iz citavog kraja, a posebno vizantijskog sveta. Sve ovo omoguceno je postepenim razvojem raznih privrednih grana, posebno poljoprivrede, zanatstva, rudarstva i trgovine.
Sveti Sava zapisao je da jednom, kad je Nemanja lovio na „pustom lovistu zverova, izvoli mu se da na tom pustom mestu sagradi manastir, kod recice Studenice”. Veruje se da je manastir Studenica gradjen u razdoblju 1183-1196. godine. Nemanja je izabrao mesto u sumovitom planinskom predelu ispod planine Radocela, na zelenom, prostranom i tihom proplanku. Njegov drugi sin, Stefan Prvovencani zabelezio je kako se Nemanja, „molitve cineci iz dubine srca, veselom dusom trudjase o hramu Presvete, starajuci se da brzo bude svrsen”.
Graditelji su bili i sa Istoka i sa Zapada sto je dalo jedinstvenu kombinaciju vizantijske i romanske arhitekture, svezinu novine i snagu originalnosti. Studenica i danas stoji i pleni sve posetioce poput mramorne suze, skamenjene molitve medju bregovima.
Iz „Hilandarske povelje” Stefana Nemanje
(izvodi)
„U pocetku stvori Bog nebo i zemlju i ljude na njoj, i blagoslovi ih, i dade im vlast nad svakom tvarju svojom, i postavi jedne carevima, druge knezovima, one gospodarima, i svakome dade da pase stado svoje i da ga cuva od svakoga zla koje bi naislo na njega. I zato, braco, Bog premilostivi utvrdi Grke carevima, a Ugre kraljevima i svaki narod razdeliv, i zakon davsi, i obicaje ustanovi, i gospodare nad njima po obicaju i po zakonu postavi svojom premudroscu.
A tada po mnogoj njegovoj i neizmernoj milosti i covekoljublju darova nasim pradedovima i nasim dedovima da ovladaju ovom zemljom srpskom, i cineci Bog svakojako na bolje ljudima, i ne zeleci ljudsku pogibelj, postavi me za velikog zupana, nazvanog na svetom krstenju Stefan Nemanja.
I obnovih svoju dedovinu i utvrdih Bozjom pomoci i svojom mudroscu datom mi od Boga, i uzdigoh svoju palu dedovinu...”
(1198. godina)
Nemanja podrzava ucvrscivanje i razvoj crkve koja, s druge strane, postaje njegov glavni oslonac za dalje ucvrscivanje dinastije i drzave, kako spolja, tako mozda jos vise kad se radi o unutrasnjim otporima u pojedinim oblastima ili zupama. Stefan Prvovencani pripoveda da se brojna jeres pojavila u Srbiji i da je Stefan Nemanja sazvao sabor na kome je doneo odluku da se pokrene borba protiv „babuna”, kako su ih tada zvali u Srbiji. Veruje se da se radilo o bogumilima. Ova u sustini ideoloska borba u ono doba podrazumevala je spaljivanje, oduzimanje zemlje, proterivanje i secenje jezika. Kao i u svakom drugom poslu, i ovde se Nemanja pokazao kao uspesan vladar. Stefan belezi: „I sasvim iskoreni tu prokletu veru, da se ona ne pominje nikako u drzavi njegovoj...”
Poslednje veliko ratovanje Stefana Nemanje bilo je u vreme Treceg krstaskog rata kad je njegova vojska iskoristila ulazak nemackih krstasa u vizantijske zemlje. Jos prethodne godine, cim je saznao za pripreme pohoda, veliki zupan poslao je svoje izaslanike na dvor nemackog cara kako bi obezbedio saveznistvo. U Nisu, 1189. godine, car Fridrih Barbarosa susreo se sa Stefanom Nemanjom i njegovom bracom koji su u to vreme ponovo rusili i palili po vizantijskim zemljama.
Srbi su po zimi pratili krstase sve do Trajanove kapije (danasnja Bugarska). U nastavku pohoda, Nemanjina vojska razorila je gradove od Serdike do Prizrena. Zatim su Srbi zauzeli Skoplje, Prizren kao i krajeve Gornji i Donji Polog. Medjutim, Vizantinci su u poslednjem trenutku uspeli da smire odnose s krstasima, da sklope mir i da, na kraju, bez borbe prebace veliku krstasku vojsku u Malu Aziju. Ovim su Nemanjini planovi dalje udruzene borbe protiv Carigrada pali u vodu.
„I iznenada ostavih vladavinu moju”
Srbija se nasla u slicnom polozaju kao u vreme Drugog krstaskog rata, pola decenije ranije, kad je car Manojlo, cim je krstaska vojska nestala s vidika, krenuo da pokori pobunjenu Srbiju (1149. godine).
Prvi korak cara Isaka II Andjela nakon odlaska vojske Fridriha Barbarose bio je da krene na Nemanjinu drzavu. U kasnu jesen 1190. godine doslo je do zestoke borbe na reci Moravi izmedju srpske i vizantijske vojske, najveceg otvorenog sukoba jos od bitke na Tari 1150. godine. Ratnike su predvodili car Isak II i veliki zupan Stefan Nemanja. nevicni frontalnim sudarima, Srbi su, uz velike zrtve, bili porazeni. Nemanja je morao da sklopi mir s carem, kao i da vrati neke od poseda koje je prethodno osvojio.
Medjutim, i pored poraza na Moravi, mirovni ugovor s Vizantijom pokazao je da su godine neumornih napora i borbe dale plodove. Jer, tim ugovorom izricito je priznata samostalnost Srbije. Od tog doba veliki zupan postao je samodrzac jer je njegova vlast postala nezavisna od cara, odnosno bila je Bozija volja, kako su to kasnije Nemanja i njegov sin Stefan Prvovencani s ponosom zabelezili u dve „Hilandarske povelje”. Nemanja je zadrzao najveci deo poseda koje je ranije zauzeo, a, kao poseban dokaz medjusobnog mira, priznanja i postovanja, uspostavljene su rodbinske veze izmedju dve vladarske porodice. Car Isak II dao je svoju necaku Jevdokiju za zenu Nemanjinom srednjem sinu Stefanu koji je pocascen i visokom titulom sevastokratora. Bilo je to svojevrsno medjunarodno priznanje ojacane uloge srpske drzave. Ugled Nemanjica time je znatno porastao u ocima njihovih savremenika.
Nemanjin ugovor s Dubrovnikom
(izvodi)
„U ime Oca i Sina i Svetoga duha, amin. Godine Gospodnje hiljadu sto osamdeset i seste... u gradu Dubrovniku, u dvoru gospodina preslavnog kralja Vilhelma...
Dosao je zupan Neudalj... sin Vidosev od strane velikog zupana Nemanje i njegovog brata kneza Stracimira i kneza Miroslava. Saslusavsi njihov govor, nadbiskup, komornik, knez s plemicima i pukom sklopili su mir na ovaj nacin: to jest da se ostave u miru i da se vise nikad ne spominju sva zla koja su u proslo vreme bila obostrano pocinjena izmedju Dubrovcana i Slovena i tog spora za vinograde, galije, strelce, ljude, zivotinje i sve stvari do dana danasnjeg, uz uslov da Dubrovcani sacuvaju bastinu koju su od starine posedovali od svojih dedova i pradedova. I da Dubrovcani slobodno prolaze po citavoj njihovoj zemlji... Nadalje neka i Sloveni budu u Dubrovniku sigurni i neka im Dubrovcani ne nanose nikakvo zlo na kopnu ili na moru, i neka ih ne zarobljuju bez presude...
Jaz veli zupan kunem se i podpisah
Jaz knez Miroslav, kunem se i podpisah”
Dobivsi samostalnost, orodivsi se s carem, utvrdivsi prosirene granice Srbije izmedju Drine, Morave, Sar-planine, Bojane i Neretve, Nemanja je znao da se njegov zadatak na zemlji, u otacestvu, priblizio kraju. Predao je vlast sinu Stefanu (Prvovencanom) 1196. godine i zamonasio se. „Razdavsi sve svoje imanje nistima, izidje od vladavine svoje i dece svoje i zene svoje i ucini sebe udeonicarem neiskazanoga, i casnog, i svetoandjeoskog, i apostolskog obraza, maloga i velikog. I bi mu nareceno ime gospodin Simeon”.
Monah Simeon ostao je neko vreme u svom manastiru Studenici, a zatim je, na poziv sina Save, „meseca oktobra, osmi dan” 6706. godine po vizantijskom kalendaru, to jest 1197. godine, otisao u Svetu goru. Najznacajniji Simeonov cin kao i njegovog sina Save bilo je osnivanje manastira Hilandara koji nije bilo sasvim jednostavno sagraditi.
Trebalo je obezbediti novac, savladati otpor monaha iz grckog manastira Vatopeda zainteresovanih da Simeon i Sava ostanu kod njih. Trebalo je, najzad, dobiti podrsku zajednice Svete gore, kao i carsku podrsku. Sava je stoga otisao u Carigrad kako bi obezbedio da Stefanov tast, car Aleksije III izda odgovarajucu povelju - hrisovulju. U njoj se kaze: „carstvo mi ne odbivsi to trazenje... dade precasnim monasima, gospodinu Simeonu, predjasnjem velikom zupanu, i njegovom sinu, gospodinu Savi, ovo zlatopecatano slovo... i daruje im ovim dopustenjem, da ih ukrase kako god hoce i da ih vaspostave u manastir nikom nepodlozan... nego samostalan, svojevlastan i samoupravan...” Simeon je za prvog igumana manastira odredio kaludjera Mojsija.
U srednjovekovnim srpskim hagiografijama posebno vazan deo posvecen je prizorima smrti glavnog junaka. To je sasvim razumljivo imajuci u vidu znacaj koji je srednjovekovni covek davao onozemaljskom zivotu. Zivot je samo priprema za drugi svet, a zivoti svetih koji su prikazani u hagiografijama treba da pokazu sta su uzori zivljenja i umiranja.
„Onaj koga se svi bojahu ubog lezi na zemlji, a kamen mu pod glavom”
Prikaz smrti Simeona 1199. godine, koji je napisao sveti Sava, pun je uzvisene tuge koja se mesa sa osecanjem ponosa zbog Bozijeg puta na kome se nasao njegov otac. Poslednjeg dana Simeon moli Savu da ga polozi na rasu koja je spremljena za njegov pogreb i da ga „spremi potpuno na sveti nacin, kao sto cu i u grobu lezati. I prostri rogozinu na zemlju, i polozi me na nju, i polozi kamen pod glavu moju, da tu lezim dok me ne poseti Gospod, da me uzme odavde.” Sava mu je ispunio sve zelje naglasavajuci da „onaj koga se svi bojahu i od koga treptahu sve zemlje, taj je izgledao kao jedan od tudjinaca, ubog, rasom obavijen, gde lezi na zemlji, a kamen mu pod glavom, i svi mu se klanjaju, a on skruseno moli od sviju prostenja i blagoslova”.
Osam godina kasnije Sava je dobio poslanicu od svoje brace koji ga mole da donese iz Hilandara casne mosti Simeona ne bi li se prosvetilo otacestvo srpsko. Sava im je odgovorio: „otvorih grob blazenoga starca i nadjoh telo njegovo casno celo i nepovredjeno, koje je bilo tu u grobu osam godina...” Mosti svetog Simeona prenete su u njegovu zaduzbinu Studenicu 1207. godine. Proglasenje monaha Simeona za sveca, prozvanog Mirotocivi (jer je iz njegovog groba u Studenici teklo miro), bio je jedan od kljucnih trenutaka srednjovekovne srpske istorije, mozda cak i znacajniji od proglasavanja kraljevine ili arhiepiskopije. Ono je imalo za cilj da uzdigne Srbiju i njenu dinastiju proglasenjem sopstvenog, nacionalnog vladara - svetitelja. Drzava Nemanjica time je dobila svetog pokrovitelja ispunivsi jedan od uslova koji su, prema merilima vremena, bili potrebni za pristup u zajednicu istorijskih i prosvecenih naroda.
Od Nemanjinog doba, kako je pomalo idealizovano napisao Milos Crnjanski, „slika Srpstva na Balkanu puna je reda naseg divnog neimarstva, zelenih i modrih, nadzemaljskih svetlosti naseg crkvenog slikarstva, treptavih plamenova zizaka kraj kojih bdiju u noci pisci crnorisci, ucenici belog Hilandara, velicanstvenih pojava srednjovekovnih ktitora, vladara prosvetitelja i svetitelja, cije ruke dopiru do Sirije i Sinaja dizuci bolnice i ostavljajuci trag jedne svetle, srednjovekovne srpske kulture”.
Dusko Lopandic
link