Post by Emperor AAdmin on Dec 22, 2007 0:38:22 GMT -5
25 (naucno)fantasticnih godina kluba „Lazar Komarcic”
Pogled prema zvezdama
Sezdesetih i ranih sedamdesetih godina proslog veka SF scena u tadasnjoj Jugoslaviji nije nudila mnogo: ukoliko niste imali priliku da naucnu fantastiku citate u originalu, na engleskom, postojali su povremeno u „Politikinom Zabavniku”, „Plavom Vjesniku”, „Stripoteci” prevodi SF romana sa ruskog i ne tako cesti filmovi...
Sezdesetih i ranih sedamdesetih godina proslog veka SF scena u tadasnjoj Jugoslaviji nije nudila mnogo: ukoliko niste imali priliku da naucnu fantastiku citate u originalu, na engleskom, postojali su povremeno u „Politikinom Zabavniku”, „Plavom Vjesniku”, „Stripoteci” prevodi SF romana sa ruskog i ne tako cesti filmovi... Od 1976. godine BIGZ je izdao tri toma SF antologije „Andromeda”. U julu iste godine u Zagrebu je pokrenut SF casopis „Sirijus” - i led je krenuo.
Uskoro, u Zagrebu se pojavilo i prvo SF drustvo „Sfera”.
U drugoj polovini 1981. godine Drustvo „Lazar Komarcic” najzad je registrovano i dobilo potrebne papire. Najveca zasluga u ovoj borbi pripada Radmilu Andjelkovicu i Bobanu Knezevicu.
Okupljanje ljubitelja naucne fantastike u stvari je vrlo zanimljiva socioloska pojava o kojoj su napisani brojni naucni radovi, pa i knjige. Konacno, svuda u svetu postoje klubovi naucne fantastike.
Zasto? Kakvi ljudi tamo dolaze?
U pomenutim radovima navodi se da je to „...mladic uskih ramena, s naocarima, malo rascupan, s glavom u oblacima (teznja ka vasioni), malo otkacen, s potrebom da nadje slicne sebi...” Naravno, ovo je gotovo potpuno pogresno - bar u slucaju Drustva „Lazar Komarcic”.
I najduzi put pocinje prvim korakom, rece ucitelj nindza kornjacama
Od pocetka do danas glavna delatnost Drustva bila su predavanja koja su od prvih dana drzala dva magistra SF knjizevnosti, Zoran Zivkovic i Aleksandar B. Nedeljkovic. Prva adresa Drustva bila je Narodni univerzitet „Braca Stamenkovic”, NUBS.
Dr Zoran Zivkovic je sa Bobanom Knezevicem, dr Damirom Jokom, dr Nikolom Marcicem i jos nekim ljubiteljima SF-a zapoceo nezvanicna okupljanja. Pridruzili su im se i autori stripa iz „Beogradskog kruga”
Sem pitanja iz oblasti knjizevnosti, likovni ukus kluba bila je beogradska grupa crtaca stripova, a medju njima, pre svega, Vladimir Vesovic, Slobodan Ivkov i Zeljko Pahek, zatrpavali su ostale clanove gomilama casopisa „Metal Hurlant”, „Heavy Metal” i slicnih stripova i povremeno priredjivali izlozbe.
S druge strane, najposeceniji sastanci bile su premijerne projekcije SF filmova, najcesce sa video-kaseta, naravno piratskih, a bilo je i predavanja vezanih za film. Pocelo je s dr Zoranom Zivkovicem i ilegalnom projekcijom Kjubrikovog filma „Shining”. Ako se po jutru dan poznaje - pocetak je bio odlican!
Ono najbolje u Drustvu „Lazar Komarcic” dogadjalo se spontano. Ako bi se saznalo da je neko objavio SF pricu ili nesto slicno, primali bi ga u drustvo i to se pokazalo veoma uspesnim. Jer na ovaj nacin i radom knjizevne radionice jednom mesecno broj objavljenih radova clanova Drustva stalno se uvecavao. (Jedan od ciljeva ljudi koji su u Drustvu od pocetka bio je da na kraju iznedri bar jednog pisca koji ce biti bitan u svetskim okvirima. Stoga smo pokrenuli interni konkurs za pricu kojih je te, 1982, godine bilo pet.) Danas se ne mora napominjati sta dr Zoran Zivkovic znaci u svetskoj fantastici (pored brojnih prevoda sirom sveta, vlasnik je i Svetske nagrade za fantastiku), a tu je i Boban Knezevic sa americkim izdanjem romana „Crni cvet” koji je pobrao odlicne kritike kod tamosnjih kriticara. Od ranih osamdesetih dodeljuje se i godisnja nagrada „Lazar Komarcic” za najbolje romane, price, prevode i ilustracije i dobitnici su svi znacajni pisci fantastike u zemlji.
Brze, vise, dalje od svih! (geslo sovjetskih konstruktora posle Revolucije)
Fanzin „Emitor” zivi je dokaz da SFFC „Lazar Komarcic” bez prekida postoji vec dvadeset pet godina. U pocetku „Emitor” je menjao format, urednike i prelom. Ko zna koliko brojeva je kucano na pisacoj masini, neki od njih napravljeni su pomocu ranih racunara za koje nije bilo fontova sa SDjCCZ, pa su urednici morali flomasterima da dodaju kukice i kvacice.
Vredi opisati atmosferu koja je vladala na Narodnom univerzitetu „Braca Stamenkovic” krajem osamdesetih. U velikoj sobi stolovi su bili postavljeni u obliku slova P: tu su sedeli zajedno pisci (uglavnom pocetnici), citaoci, crtaci, filmofili... i razgovarali o svemu. Ako ste hteli da budete u toku, za vreme sastanka morali ste da menjate mesto, da se ukljucite u razgovore ovde-onde, da ne biste propustili tihu raspravu pisaca ili necije tek dopola istusirane crteze... Citalac je mogao preko stola da kaze piscu sta mu se ne svidja u prici, pisac bi odgovorio kako citalac nema pojma, a posle bi svi zajedno otisli na pivo. Obicno malo po strani neki klinci razgledali su rukom bojene figurice vitezova i cudovista koje bi srecni vlasnik doneo u kutiji oblozenoj vatom: Warhamer, ili neka njegova preteca, upravo je nasao prve zrtve...
Cinjenica je da je u jednom trenutku bilo previse ljudi na istom mestu. Niste mogli dugo da ih zadrzite tako, sto je prirodno: crtaci su otisli svojim putem, poklonici RPG i Vorhamera osnovali su sopstveni klub, prvi u nizu... Oni koji su otisli nisu prekinuli vezu s nama. Najzad, i mi smo promenili adresu kluba, ali dok je trajalo, ovako zajedno - bilo je divno.
Onda se svet zaustavio, pa ponovo krenuo dalje, kako pise Stiven King u „Revolverasu”. Dosle su devedesete.
Najuporniji su i dalje pisali, a Boban je to objavljivao, ljudi su se okupljali, ali - mnogi su otisli u inostranstvo, neki napustili unosan posao zvani fantastika u Srbiji... Otprilike 1995. godine zavrsena je smena generacija: polovina onih koji su osnovali Drustvo vise nije bila u zemlji ili su promenili zanimanja. Dosli su neki novi klinci... i pokazali se dorasli prilikama. „Lazar Komarcic” se promenio i nastavio da postoji.
Ljubavi i mode (kao u jednom starom domacem filmu)
Devedesete je obelezio HOROR. Ovom prilikom necemo o tome sta se desilo sa ukusom miliona, tek - sirenje horora ostavilo je pecat na rad kluba. Goran Skrobonja, tadasnji predsednik, odgovorio je na izazov tako sto je uz „Emitor” objavio seriju posebnih brojeva posvecenih hororu („Hemitor”!), ciji je bio urednik, i gde je kvalitet fanzina podigao na znatno visi nivo - kako po zastupljenim autorima, tako i po kvalitetu prevoda i preloma. Ljuba Damnjanovic upamcen je kao urednik „Emitora” s najvise objavljenih brojeva: skoro jednu deceniju, sve do 1999. godine, „Emitor” je raznolikog sadrzaja - od prevoda citavih romana do zbirki prica i serijala.
Tokom devedesetih klub je imao i vise zapazenih predavanja i to nekoliko sezona: najpre „Razgovor s piscem”, ciji je prvi gost bio dr Zoran Zivkovic. Ne smemo zaboraviti ni serijal „Pisci koje ne mozete citati na srpskom” (naslov sve govori), a pocelo se i s redovnom knjizevnom radionicom za pisce pocetnike koja se i danas odrzava svakog poslednjeg ponedeljka u mesecu.
Krajem devedesetih klub ce odrzati cak dva BEOKONA: za onaj iz 1999, priredjen s Kinotekom, za pojedine filmske projekcije trazena je i karta vise, pa su se pojavili tapkarosi (!!). Na istom BEOKONU predavanja su bila izuzetno posecena - narocito predavanje dr Zorana Zivkovica i predavanje o japanskim mangama.
BEOKON iz 2000. godine pamti se po izvesnim tehnickim nedacama... i otada nista, do BEOKONA 2006.
U medjuvremenu na celo kluba dosao je Ivan Nesic - predsednik kluba s najduzim stazom. Ako neko misli da je lako smisliti plan rada kluba za svaki mesec, i tako godinama, neka pita Ivana... A jos od pocetka novog veka, klub ima redovne tribine svakog ponedeljka u 19 sati u Domu omladine.
Kraj devedesetih i pocetak novog milenijuma donosi nesto novo: sumrak horora, obnovu cistog SF - i uspon fantasy zanra. Hitovi su film „Gospodar prstenova” i romani u nastavcima poput onih Dzordza R. R. Martina („Igra vatre i leda”)... Stasala je nova generacija clanova kluba koja se kune da je samo Tolkin ono pravo. I idemo dalje - do sledece mode, do sledece ljubavi.
Najzad, sta danas (2006) imamo da pokazemo?
U trenucima jubileja, covek se okrece proslosti, a istoriju ce jednog dana (recimo na nekoj pedesetogodisnjici) opisivati kad postane upravo to - istorija. Mozda samo nabrojati dostignuca u prethodne dve godine najveceg procvata kluba - nagrada za najbolji evropski SF fanzin na EUROCON u Bugarskoj 2004; priredjivanje pratecih programa na Эorld cyber games turnirima; Festival srpskog filma fantastike koji je doziveo brojna gostovanja po Srbiji; stejdz na EXIT-u... I naravno - Beokon!
u januaru 2006. Beokon je pokazao da se i najvecem broju ljubitelja fantastike moze ponuditi visednevna muckalica predavanja, tribina, filmova, FRP turnira i da ce je u slast pokusati.
Od 20. do 26. novembra 2006. sluzila se nova porcija. Tokom cele nedelje Dom omladine ugostio je filmadzije koji se ne libe da pomeraju granice srpskog filma s novim i originalnim temama. Makar sada bili samo studenti, uskoro ce doci i do dugometraznih filmova kao sto je „Sejtanov ratnik”. Vikend od 24. do 26. novembra bio je rezervisan za seriju tribina u Pogonu Doma omladine i, naravno, sada vec uobicajeni kviz sa izuzetno vrednim nagradama za najbolje poznavaoce zanra. Skup je garniran turnirima u Role-playing igrama, izlozbama i mini-sajmom knjiga. Vrhunac je bila proslava dvadesetpetogodisnjice kojoj je prethodilo predavanje o samom Lazaru Komarcicu i prikazivanje onoga sto nam je dugo nedostajalo - fototipskog reizdanja „Jedne ugasene zvezde”.
Komarcic je nekada davno sanjao zvezde i daleke svetove, ali i prizeljkivao razumevanje svojih savremenika. Kad bi mogao da vidi sta se sve dogadja u njegovo ime... Pa, mozda ne bi bas sve razumeo. Ali, bio bi ponosan.
Vladimir Lazovic
Pavle Zelic
link
Pogled prema zvezdama
Sezdesetih i ranih sedamdesetih godina proslog veka SF scena u tadasnjoj Jugoslaviji nije nudila mnogo: ukoliko niste imali priliku da naucnu fantastiku citate u originalu, na engleskom, postojali su povremeno u „Politikinom Zabavniku”, „Plavom Vjesniku”, „Stripoteci” prevodi SF romana sa ruskog i ne tako cesti filmovi...
Sezdesetih i ranih sedamdesetih godina proslog veka SF scena u tadasnjoj Jugoslaviji nije nudila mnogo: ukoliko niste imali priliku da naucnu fantastiku citate u originalu, na engleskom, postojali su povremeno u „Politikinom Zabavniku”, „Plavom Vjesniku”, „Stripoteci” prevodi SF romana sa ruskog i ne tako cesti filmovi... Od 1976. godine BIGZ je izdao tri toma SF antologije „Andromeda”. U julu iste godine u Zagrebu je pokrenut SF casopis „Sirijus” - i led je krenuo.
Uskoro, u Zagrebu se pojavilo i prvo SF drustvo „Sfera”.
U drugoj polovini 1981. godine Drustvo „Lazar Komarcic” najzad je registrovano i dobilo potrebne papire. Najveca zasluga u ovoj borbi pripada Radmilu Andjelkovicu i Bobanu Knezevicu.
Okupljanje ljubitelja naucne fantastike u stvari je vrlo zanimljiva socioloska pojava o kojoj su napisani brojni naucni radovi, pa i knjige. Konacno, svuda u svetu postoje klubovi naucne fantastike.
Zasto? Kakvi ljudi tamo dolaze?
U pomenutim radovima navodi se da je to „...mladic uskih ramena, s naocarima, malo rascupan, s glavom u oblacima (teznja ka vasioni), malo otkacen, s potrebom da nadje slicne sebi...” Naravno, ovo je gotovo potpuno pogresno - bar u slucaju Drustva „Lazar Komarcic”.
I najduzi put pocinje prvim korakom, rece ucitelj nindza kornjacama
Od pocetka do danas glavna delatnost Drustva bila su predavanja koja su od prvih dana drzala dva magistra SF knjizevnosti, Zoran Zivkovic i Aleksandar B. Nedeljkovic. Prva adresa Drustva bila je Narodni univerzitet „Braca Stamenkovic”, NUBS.
Dr Zoran Zivkovic je sa Bobanom Knezevicem, dr Damirom Jokom, dr Nikolom Marcicem i jos nekim ljubiteljima SF-a zapoceo nezvanicna okupljanja. Pridruzili su im se i autori stripa iz „Beogradskog kruga”
Sem pitanja iz oblasti knjizevnosti, likovni ukus kluba bila je beogradska grupa crtaca stripova, a medju njima, pre svega, Vladimir Vesovic, Slobodan Ivkov i Zeljko Pahek, zatrpavali su ostale clanove gomilama casopisa „Metal Hurlant”, „Heavy Metal” i slicnih stripova i povremeno priredjivali izlozbe.
S druge strane, najposeceniji sastanci bile su premijerne projekcije SF filmova, najcesce sa video-kaseta, naravno piratskih, a bilo je i predavanja vezanih za film. Pocelo je s dr Zoranom Zivkovicem i ilegalnom projekcijom Kjubrikovog filma „Shining”. Ako se po jutru dan poznaje - pocetak je bio odlican!
Ono najbolje u Drustvu „Lazar Komarcic” dogadjalo se spontano. Ako bi se saznalo da je neko objavio SF pricu ili nesto slicno, primali bi ga u drustvo i to se pokazalo veoma uspesnim. Jer na ovaj nacin i radom knjizevne radionice jednom mesecno broj objavljenih radova clanova Drustva stalno se uvecavao. (Jedan od ciljeva ljudi koji su u Drustvu od pocetka bio je da na kraju iznedri bar jednog pisca koji ce biti bitan u svetskim okvirima. Stoga smo pokrenuli interni konkurs za pricu kojih je te, 1982, godine bilo pet.) Danas se ne mora napominjati sta dr Zoran Zivkovic znaci u svetskoj fantastici (pored brojnih prevoda sirom sveta, vlasnik je i Svetske nagrade za fantastiku), a tu je i Boban Knezevic sa americkim izdanjem romana „Crni cvet” koji je pobrao odlicne kritike kod tamosnjih kriticara. Od ranih osamdesetih dodeljuje se i godisnja nagrada „Lazar Komarcic” za najbolje romane, price, prevode i ilustracije i dobitnici su svi znacajni pisci fantastike u zemlji.
Brze, vise, dalje od svih! (geslo sovjetskih konstruktora posle Revolucije)
Fanzin „Emitor” zivi je dokaz da SFFC „Lazar Komarcic” bez prekida postoji vec dvadeset pet godina. U pocetku „Emitor” je menjao format, urednike i prelom. Ko zna koliko brojeva je kucano na pisacoj masini, neki od njih napravljeni su pomocu ranih racunara za koje nije bilo fontova sa SDjCCZ, pa su urednici morali flomasterima da dodaju kukice i kvacice.
Vredi opisati atmosferu koja je vladala na Narodnom univerzitetu „Braca Stamenkovic” krajem osamdesetih. U velikoj sobi stolovi su bili postavljeni u obliku slova P: tu su sedeli zajedno pisci (uglavnom pocetnici), citaoci, crtaci, filmofili... i razgovarali o svemu. Ako ste hteli da budete u toku, za vreme sastanka morali ste da menjate mesto, da se ukljucite u razgovore ovde-onde, da ne biste propustili tihu raspravu pisaca ili necije tek dopola istusirane crteze... Citalac je mogao preko stola da kaze piscu sta mu se ne svidja u prici, pisac bi odgovorio kako citalac nema pojma, a posle bi svi zajedno otisli na pivo. Obicno malo po strani neki klinci razgledali su rukom bojene figurice vitezova i cudovista koje bi srecni vlasnik doneo u kutiji oblozenoj vatom: Warhamer, ili neka njegova preteca, upravo je nasao prve zrtve...
Lazar Komarcic - pionir naucne fantastike u Srbiji
Kraj devetnaestog i pocetak dvadesetog veka u Srbiji, iako turbulentno vreme u politickom i drzavnom smislu, oznacen je kao „zlatno doba” srpske kulture. U sredini koja se sve vise priblizava tadasnjim evropskim standardima, buja knjizevna scena, pisu se znacajna dela i stasavaju neki od najvecih pisaca savremene srpske knjizevnosti.
Medju njima je i Lazar Komarcic. Pisac, novinar i urednik vise casopisa, jedna od onih neshvacenih inovatorskih figura kojih ima u svakoj kulturnoj sredini - samo sto su one manje i uskogrude jos stroze prema takvima. Samo nabrojati doprinose i novine koje je Komarcic uneo u nasu knjizevnost i novinarstvo dovoljno je da se zapitamo zasto je uskracen za pocasno mesto u istoriji.
U srpskoj knjizevnosti medju prvima je koji pisu kriminalisticke romane - a prvi koji ce napisati jedan naucnofantasticni roman. Na polju novinarstva, u casopisu „Vidici”, uvodi nove rubrike po uzoru na zapadne casopise: zaposljava strane dopisnike i strucne saradnike, promovise istrazivacko novinarstvo i (posebno) naucno-popularne clanke.
Nazalost, oslanjajuci se previse na politicke veze da bi progurao svoje ideje, Komarcic biva jedna u nizu zrtava smene dinastija (podrzavao je Obrenovice) i cak ni posveta velikom srpskom drzavniku Iliji Garasaninu u predgovoru naucnofantasticnog romana „Jedna ugasena zvezda” nije spasla ovo, kao ni mnoga druga njegova dela od propasti i zaborava.
„Jedna ugasena zvezda”
Godine 1902. u izdanju Stamparije D. Dimitrijevica pojavio se ilustrovani roman „Jedna ugasena zvezda”. Ako je Komarcic i ranije prkosio vladajucoj romanticarsko-realistickoj knjizevnoj sceni, ovim romanom toliko je iskocio iz ustaljenih tokova da ce i mnogo decenija kasnije zbunjivati retke izucavaoce njegovog dela.
„Jedna ugasena zvezda”, po ugledu na neka strana dela tog doba (na primer, radove Kamija Flamariona koje je Komarcic citao) ima, pre svega, prosvetiteljski zadatak uklapajuci maltene sve najnovije kosmoloske teorije i podatke u oblandu fantasticne price koja sluzi da bi se gorka i pozamasna pilula nauke lakse progutala.
Glavni junak romana je beogradski ljubitelj astronomije koji ce na pocinak poci jos pod utiskom popularnog predavanja iz ove naucne discipline odrzanog u „Gradjanskoj kasini”. Usput, bolno je svestan neznanja i povrsnosti vecine slusalaca koje je tamo video - trgovci, cinovnici, ljudi okrenuti samo sopstvenim malim zivotnim nedacama. U snu mu se iznenada ukaze duh slavnog naucnika Laplasa koji njegovo astralno telo odvodi u pravu svemirsku odiseju otkrivajuci mu i objasnjavajuci usput velike astronomske tajne i cudesa...
Na dalekoj planeti gde je nekada postojala visokorazvijena civilizacija, pripovedac ce se sresti sa stvarima koje ce kasnije postati obavezni inventar hiljada naucnofantasticnih romana.
Futuristicka vizija metropolisa (na planeti Gomor) zasnovana je na nizu visokotehnoloskih izuma: potpuna kontrola mikroklimatskih uslova, neograniceno koriscenje energije sto se sliva iz maticne zvezde i njenog malog parnjaka (dvojni sistem!), primena tehnike koja savremenog citaoca podseca na hologramsku... Sama pomisao da se neko u to doba (i na tom mestu!) usudio da razmislja i masta tako daleko - zapanjujuca je.
Ako i jeste pomalo teska savremenom citaocu, „Jedna ugasena zvezda” ostaje spomenik mislima i sanjarenjima jedne duse koja je, izmucena na Zemlji, trazila utehu medju zvezdama.
Naucna fantastika naizgled nestaje s Lazarom Komarcicem, ali ce spektakularno vaskrsnuti krajem sedamdesetih: u Srbiji ce nastati originalna i plodna SF scena. Ime „Lazar Komarcic” vec 25 godina nosi Drustvo ljubitelja naucne fantastike u Beogradu, ciji clanovi vole SF u najsirem shvatanju zanra i u njegovoj sarolikosti.
Cinjenica je da je u jednom trenutku bilo previse ljudi na istom mestu. Niste mogli dugo da ih zadrzite tako, sto je prirodno: crtaci su otisli svojim putem, poklonici RPG i Vorhamera osnovali su sopstveni klub, prvi u nizu... Oni koji su otisli nisu prekinuli vezu s nama. Najzad, i mi smo promenili adresu kluba, ali dok je trajalo, ovako zajedno - bilo je divno.
Onda se svet zaustavio, pa ponovo krenuo dalje, kako pise Stiven King u „Revolverasu”. Dosle su devedesete.
Najuporniji su i dalje pisali, a Boban je to objavljivao, ljudi su se okupljali, ali - mnogi su otisli u inostranstvo, neki napustili unosan posao zvani fantastika u Srbiji... Otprilike 1995. godine zavrsena je smena generacija: polovina onih koji su osnovali Drustvo vise nije bila u zemlji ili su promenili zanimanja. Dosli su neki novi klinci... i pokazali se dorasli prilikama. „Lazar Komarcic” se promenio i nastavio da postoji.
Ljubavi i mode (kao u jednom starom domacem filmu)
Devedesete je obelezio HOROR. Ovom prilikom necemo o tome sta se desilo sa ukusom miliona, tek - sirenje horora ostavilo je pecat na rad kluba. Goran Skrobonja, tadasnji predsednik, odgovorio je na izazov tako sto je uz „Emitor” objavio seriju posebnih brojeva posvecenih hororu („Hemitor”!), ciji je bio urednik, i gde je kvalitet fanzina podigao na znatno visi nivo - kako po zastupljenim autorima, tako i po kvalitetu prevoda i preloma. Ljuba Damnjanovic upamcen je kao urednik „Emitora” s najvise objavljenih brojeva: skoro jednu deceniju, sve do 1999. godine, „Emitor” je raznolikog sadrzaja - od prevoda citavih romana do zbirki prica i serijala.
Tokom devedesetih klub je imao i vise zapazenih predavanja i to nekoliko sezona: najpre „Razgovor s piscem”, ciji je prvi gost bio dr Zoran Zivkovic. Ne smemo zaboraviti ni serijal „Pisci koje ne mozete citati na srpskom” (naslov sve govori), a pocelo se i s redovnom knjizevnom radionicom za pisce pocetnike koja se i danas odrzava svakog poslednjeg ponedeljka u mesecu.
Krajem devedesetih klub ce odrzati cak dva BEOKONA: za onaj iz 1999, priredjen s Kinotekom, za pojedine filmske projekcije trazena je i karta vise, pa su se pojavili tapkarosi (!!). Na istom BEOKONU predavanja su bila izuzetno posecena - narocito predavanje dr Zorana Zivkovica i predavanje o japanskim mangama.
BEOKON iz 2000. godine pamti se po izvesnim tehnickim nedacama... i otada nista, do BEOKONA 2006.
U medjuvremenu na celo kluba dosao je Ivan Nesic - predsednik kluba s najduzim stazom. Ako neko misli da je lako smisliti plan rada kluba za svaki mesec, i tako godinama, neka pita Ivana... A jos od pocetka novog veka, klub ima redovne tribine svakog ponedeljka u 19 sati u Domu omladine.
Kraj devedesetih i pocetak novog milenijuma donosi nesto novo: sumrak horora, obnovu cistog SF - i uspon fantasy zanra. Hitovi su film „Gospodar prstenova” i romani u nastavcima poput onih Dzordza R. R. Martina („Igra vatre i leda”)... Stasala je nova generacija clanova kluba koja se kune da je samo Tolkin ono pravo. I idemo dalje - do sledece mode, do sledece ljubavi.
Najzad, sta danas (2006) imamo da pokazemo?
U trenucima jubileja, covek se okrece proslosti, a istoriju ce jednog dana (recimo na nekoj pedesetogodisnjici) opisivati kad postane upravo to - istorija. Mozda samo nabrojati dostignuca u prethodne dve godine najveceg procvata kluba - nagrada za najbolji evropski SF fanzin na EUROCON u Bugarskoj 2004; priredjivanje pratecih programa na Эorld cyber games turnirima; Festival srpskog filma fantastike koji je doziveo brojna gostovanja po Srbiji; stejdz na EXIT-u... I naravno - Beokon!
u januaru 2006. Beokon je pokazao da se i najvecem broju ljubitelja fantastike moze ponuditi visednevna muckalica predavanja, tribina, filmova, FRP turnira i da ce je u slast pokusati.
Od 20. do 26. novembra 2006. sluzila se nova porcija. Tokom cele nedelje Dom omladine ugostio je filmadzije koji se ne libe da pomeraju granice srpskog filma s novim i originalnim temama. Makar sada bili samo studenti, uskoro ce doci i do dugometraznih filmova kao sto je „Sejtanov ratnik”. Vikend od 24. do 26. novembra bio je rezervisan za seriju tribina u Pogonu Doma omladine i, naravno, sada vec uobicajeni kviz sa izuzetno vrednim nagradama za najbolje poznavaoce zanra. Skup je garniran turnirima u Role-playing igrama, izlozbama i mini-sajmom knjiga. Vrhunac je bila proslava dvadesetpetogodisnjice kojoj je prethodilo predavanje o samom Lazaru Komarcicu i prikazivanje onoga sto nam je dugo nedostajalo - fototipskog reizdanja „Jedne ugasene zvezde”.
Komarcic je nekada davno sanjao zvezde i daleke svetove, ali i prizeljkivao razumevanje svojih savremenika. Kad bi mogao da vidi sta se sve dogadja u njegovo ime... Pa, mozda ne bi bas sve razumeo. Ali, bio bi ponosan.
Vladimir Lazovic
Pavle Zelic
link