Post by Emperor AAdmin on Dec 22, 2007 1:37:21 GMT -5
Vreme samozvanaca: Lazni knez Konstantin Nemanja
Iz nekoliko sacuvanih pisama zagonetnog pustolova iz prve polovine 19. veka nije tesko odgonetnuti doba kad su svakojake varalice bile na ceni...
U istoriji mnogih naroda zabelezeni su razni pustolovi koji su, koristeci mutna i nemirna vremena, varali i cak isticali svoje pravo na ovaj ili onaj presto. Tih samozvanaca bilo je nekoliko u ruskoj istoriji. Neki od njih bili su zanimljive istorijske licnosti.
U nasoj istoriji nema mnogo takvih slucajeva i oni nisu ostavili vidnijeg traga. Od samozvanih pretendenata na presto vredno je spomenuti „kneza serbskog Konstantina Nemanju” o kome se malo zna. Iz nekoliko njegovih sacuvanih pisama vidi se da se izdavao za poslednjeg potomka dinastije Nemanjica koja je „vladala velikim carstvom Bugarske”.
„Poslednji srpski car Cesar”, kako na jednom mestu kaze Konstantin, „poginuo je u bici na Kosovu u borbi s Muratom. Srbija je posle toga vekovima nastojala da se oslobodi ropstva, ali je tek 1807. godine vojska mog oca, kneza Stanoja, potpomognuta Karadjordjevom vojskom i nalazeci se pod zastitom Rusije, izvojevala velike pobede.”
A ko je, u stvari, bio taj knez Stanoje koga je Konstantin proglasio za svog oca? Govoreci o nasilju dahija i seci knezova, prota Mateja Nenadovic u svojim memoarima pominje nekog kneza Stanoja iz sela Zeoke koji je nastradao jos na samom pocetku ustanka.
Na Beckom kongresu
Iz Konstantinovih daljih belezaka moze da se zakljuci da on nista nije znao o Karadjordjevim borbama s Turcima, o boju na Misaru ili pobedi nad vidinskim pasom. Samozvanac istice da su on i njegov otac i posle propasti ustanka 1813. godine nastavili borbu s Turcima. Zamorena borbama, otomanska Porta najzad je priznala nezavisnost Srbije. Ali, u medjuvremenu su ga otac i senat poslali ruskom caru Aleksandru da od njega zatrazi zastitu i, uz to, potrazi Karadjordja i pita ga zasto je napustio otadzbinu kad se nalazila u velikoj opasnosti.
Ruski car Aleksandar, tvrdi Konstantin Nemanja, primio ga je 1815. godine u Safhauzenu, u Svajcarskoj. Samodrzac ga je tada pozvao da s njim podje u Bec gde ce se na kongresu o novom poretku u Evropi, posle bitke na Vaterlou i Napoleonovog pada, resavati i pitanje Srbije. Govoreci o radu Beckog kongresa, Konstantin Nemanja tvrdi da se tada nalazio u pratnji cara Aleksandra koji mu je, navodno, bio mnogo odan.
Za vreme beckih dogovora Konstantin je saznao da mu je umro otac Stanoje. Iz Srbije je uskoro doslo izaslanstvo da ga pozove da se vrati u zemlju. Medjutim, tome se usprotivio sam ruski car Aleksandar koji je istakao da je vaznije da Konstantin ostane na kongresu nego da se vrati u zemlju. On ga je savetovao da u Srbiji, za to vreme, kao svoje zamenike naimenuje dvojicu poznatih vojvoda - Milosa Obrenovica i Vujicu Vulicevica. Sve ovo je, naravno, izmisljeno.
Posle Beckog kongresa, na povratku u zemlju, Konstantin je, prolazeci kroz Vlasku i Moldaviju, sreo grupu Srba koji su s Karadjordjem pobegli iz zemlje. Oni su mu prisli da bi se s njim vratili u zemlju. Kad su stigli u pogranicno mesto Dragosan, napao ih je turski korpus od 1500 ljudi misleci da su grcki buntovnici.
Bekstvo iz Carigrada
Tada je i sam Konstantin bio ranjen u levo rame. Silistrijski Mehmed-pasa uvideo je zabunu, pa je naredio prekid vatre i pustio Konstantina da sa svojim ljudima nastavi put. U Sibinju (u Erdelju) su ostali cetiri meseca da bi Konstantin zalecio ranu.
Kad je stigao u Carigrad, njegov stari prijatelj Kustengu-pasa savetovao mu je da smesta napusti grad na Bosforu jer ce, u protivnom, sultan sigurno da ga osudi na smrt i pogubi. Poslusao je savet i na jednom dubrovackom brodu stigao u Kalamatu, u Grckoj, a potom presao na Krf.
Konstantin je, kako sam kaze, bio uveren da ga je knez Milos ocrnio kod sultana samo zato da bi ojacao svoju vlast. Znajuci za Karadjordjevu sudbinu i plaseci se da ga Milos ne otruje, Konstantin je od guvernera Jonskih ostrva zatrazio pasos za Pariz. Tamo je hteo da trazi zastitu od francuskog kralja Luja XVIII. Na putu za „grad svetlosti” svratio je u Rim gde ga je primio papa Leon XII. Odatle je trazio vizu za Milano, koji je tada pripadao Austriji, gde je zatekao austrijskog cara Franca I.
Tamosnji guverner grof Strasold veoma rdjavo se poneo prema Konstantinu. Zatrazio je od njega da mu pokaze sva svoja dokumenta i pazljivo ih pregledao, a narocito „stari” pecat Nemanjica koji je „nasledio” od svojih predaka. Strasold mu je onda saopstio da ce morati u Milanu da ostane oko 20 dana. Najzad su ga kolima odvezli na svajcarsku granicu gde su mu dali pasos u kome nije stajalo ni ko je ni sta je po zanimanju.
U Pariz po pomoc
Ubrzo, 16. septembra 1824. godine, umro je Luj XVIII i tada se Konstantin obratio njegovom nasledniku Sarlu X molbom u kojoj je istakao da je dosao u Pariz zato sto zeli da svoju sudbinu, a i sudbinu svog naroda, veze za Francusku. Uveren da ce mu Sarl dati zastitu koju mu je obecao pokojni kralj, Konstantin je podvukao da je srpski narod uvek spreman da se zrtvuje za Francusku.
Zatim je kralju izneo svoje tesko finansijsko stanje i molio ga da mu pozajmi 100.000 franaka koje ce vratiti cim stigne u zemlju. Da bi kaznio izdajnike i neprijatelje svog naroda, bio mu je potreban i jedan odred vojske koji bi mu pomogao da se vrati u zemlju, a on bi docnije sve troskove platio i nadoknadio. Dalje navodi da mu kralj dodeli nekoliko visih oficira, tri inzenjera, dva lekara i pet administrativnih i finansijskih strucnjaka koji bi uredili Srbiju po uzoru na Francusku.
Na kraju moli kralja da mu omoguci put do Londona gde bi takodje zeleo da poradi za svoju stvar. Ako ne dobije pomoc ni od Francuske ni od Engleske, on ce golim rukama pokusati da oslobodi Srbiju od uzurpatora Milosa Obrenovica.
Nije poznato da li ga je Sarl X uopste primio. Zna se samo da je naredio ministru spoljnih poslova Damasu da se raspita ko je taj Konstantin Nemanja. Ministar je zatrazio podatke od grofa Gijminoa, francuskog ambasadora u Carigradu.
U poruci ambasadoru istakao je da se Konstantin Nemanja predstavlja za pretendenta na srpski presto, da zivi u Parizu i da u pratnji ima samo tumaca, nekog Italijana Celza Galanga, i jednog posluzitelja. U istoj poruci se jos navodi da Konstantin tvrdi da je, posle Karadjordjeve pogibije, trebalo on da povede srpski narod, a ne Milos koji je uz pomoc raznih intriga uspeo da prigrabi vlast.
Srbiju nikad nije video
Francuski poslanik u Carigradu odgovorio je da tamo niko nije cuo za Konstantina Nemanju. Kada je Damas to saopstio Konstantinu, ovaj mu je uputio novu molbu, sada na ruskom jeziku. U njoj je opet izneo pojedinosti iz svog zivota, samo ovog puta za kneza Stanoja kaze da mu je brat, a ne otac. Na kraju ponizno moli ministra Damasa da mu uslisi molbu i da mu omoguci da se vrati u otadzbinu. Uz to istice da je on stvarno srpski knez Nemanja i da Srbi nemaju drugog kneza osim njega i njegove porodice. Molbu je potpisao sa „Konstantin Nemanja, knez serbski” i stavio adresu: „Rue des Petites Ecuries No 49”.
Sve njegove nade propale su u Julskoj revoluciji 1830. godine, kad je s prestola zbacen samovoljni kralj Sarl c, a ubrzo potom i Konstantin je zauvek nestao iz Pariza.
Istoricari nikad nisu uspeli da utvrde ko je, u stvari, bio taj zagonetni Konstantin Nemanja. Jedno je, ipak, sigurno - on nije bio Srbin i Srbiju nikada nije ni video. Za Drugi srpski ustanak znao je samo po cuvenju, a prilike u tadasnjoj Srbiji uopste nije poznavao.
Po svemu sudeci, Konstantin Nemanja bio je neki ruski plemic koji je dobro poznavao francuski jezik. Nema sumnje da je bio pustolov spreman na sve i kadar da smisli svakakvu laz. Ziveci tesko u Parizu, verovatno je zeleo da, pomocu izmisljotina, dodje do novca, a mozda je tako hteo i da zadovolji neke svoje bolesne ambicije. bilo kako bilo, Konstantin Nemanja je svakako bio licnost od cijih lazi i intriga Srbija nije imala stete, a ni on sam neke vece koristi.
J. Radovanovic
link
Iz nekoliko sacuvanih pisama zagonetnog pustolova iz prve polovine 19. veka nije tesko odgonetnuti doba kad su svakojake varalice bile na ceni...
U istoriji mnogih naroda zabelezeni su razni pustolovi koji su, koristeci mutna i nemirna vremena, varali i cak isticali svoje pravo na ovaj ili onaj presto. Tih samozvanaca bilo je nekoliko u ruskoj istoriji. Neki od njih bili su zanimljive istorijske licnosti.
U nasoj istoriji nema mnogo takvih slucajeva i oni nisu ostavili vidnijeg traga. Od samozvanih pretendenata na presto vredno je spomenuti „kneza serbskog Konstantina Nemanju” o kome se malo zna. Iz nekoliko njegovih sacuvanih pisama vidi se da se izdavao za poslednjeg potomka dinastije Nemanjica koja je „vladala velikim carstvom Bugarske”.
„Poslednji srpski car Cesar”, kako na jednom mestu kaze Konstantin, „poginuo je u bici na Kosovu u borbi s Muratom. Srbija je posle toga vekovima nastojala da se oslobodi ropstva, ali je tek 1807. godine vojska mog oca, kneza Stanoja, potpomognuta Karadjordjevom vojskom i nalazeci se pod zastitom Rusije, izvojevala velike pobede.”
A ko je, u stvari, bio taj knez Stanoje koga je Konstantin proglasio za svog oca? Govoreci o nasilju dahija i seci knezova, prota Mateja Nenadovic u svojim memoarima pominje nekog kneza Stanoja iz sela Zeoke koji je nastradao jos na samom pocetku ustanka.
Na Beckom kongresu
Iz Konstantinovih daljih belezaka moze da se zakljuci da on nista nije znao o Karadjordjevim borbama s Turcima, o boju na Misaru ili pobedi nad vidinskim pasom. Samozvanac istice da su on i njegov otac i posle propasti ustanka 1813. godine nastavili borbu s Turcima. Zamorena borbama, otomanska Porta najzad je priznala nezavisnost Srbije. Ali, u medjuvremenu su ga otac i senat poslali ruskom caru Aleksandru da od njega zatrazi zastitu i, uz to, potrazi Karadjordja i pita ga zasto je napustio otadzbinu kad se nalazila u velikoj opasnosti.
Ruski car Aleksandar, tvrdi Konstantin Nemanja, primio ga je 1815. godine u Safhauzenu, u Svajcarskoj. Samodrzac ga je tada pozvao da s njim podje u Bec gde ce se na kongresu o novom poretku u Evropi, posle bitke na Vaterlou i Napoleonovog pada, resavati i pitanje Srbije. Govoreci o radu Beckog kongresa, Konstantin Nemanja tvrdi da se tada nalazio u pratnji cara Aleksandra koji mu je, navodno, bio mnogo odan.
Za vreme beckih dogovora Konstantin je saznao da mu je umro otac Stanoje. Iz Srbije je uskoro doslo izaslanstvo da ga pozove da se vrati u zemlju. Medjutim, tome se usprotivio sam ruski car Aleksandar koji je istakao da je vaznije da Konstantin ostane na kongresu nego da se vrati u zemlju. On ga je savetovao da u Srbiji, za to vreme, kao svoje zamenike naimenuje dvojicu poznatih vojvoda - Milosa Obrenovica i Vujicu Vulicevica. Sve ovo je, naravno, izmisljeno.
Posle Beckog kongresa, na povratku u zemlju, Konstantin je, prolazeci kroz Vlasku i Moldaviju, sreo grupu Srba koji su s Karadjordjem pobegli iz zemlje. Oni su mu prisli da bi se s njim vratili u zemlju. Kad su stigli u pogranicno mesto Dragosan, napao ih je turski korpus od 1500 ljudi misleci da su grcki buntovnici.
Bekstvo iz Carigrada
Tada je i sam Konstantin bio ranjen u levo rame. Silistrijski Mehmed-pasa uvideo je zabunu, pa je naredio prekid vatre i pustio Konstantina da sa svojim ljudima nastavi put. U Sibinju (u Erdelju) su ostali cetiri meseca da bi Konstantin zalecio ranu.
Kad je stigao u Carigrad, njegov stari prijatelj Kustengu-pasa savetovao mu je da smesta napusti grad na Bosforu jer ce, u protivnom, sultan sigurno da ga osudi na smrt i pogubi. Poslusao je savet i na jednom dubrovackom brodu stigao u Kalamatu, u Grckoj, a potom presao na Krf.
Konstantin je, kako sam kaze, bio uveren da ga je knez Milos ocrnio kod sultana samo zato da bi ojacao svoju vlast. Znajuci za Karadjordjevu sudbinu i plaseci se da ga Milos ne otruje, Konstantin je od guvernera Jonskih ostrva zatrazio pasos za Pariz. Tamo je hteo da trazi zastitu od francuskog kralja Luja XVIII. Na putu za „grad svetlosti” svratio je u Rim gde ga je primio papa Leon XII. Odatle je trazio vizu za Milano, koji je tada pripadao Austriji, gde je zatekao austrijskog cara Franca I.
Tamosnji guverner grof Strasold veoma rdjavo se poneo prema Konstantinu. Zatrazio je od njega da mu pokaze sva svoja dokumenta i pazljivo ih pregledao, a narocito „stari” pecat Nemanjica koji je „nasledio” od svojih predaka. Strasold mu je onda saopstio da ce morati u Milanu da ostane oko 20 dana. Najzad su ga kolima odvezli na svajcarsku granicu gde su mu dali pasos u kome nije stajalo ni ko je ni sta je po zanimanju.
U Pariz po pomoc
Ubrzo, 16. septembra 1824. godine, umro je Luj XVIII i tada se Konstantin obratio njegovom nasledniku Sarlu X molbom u kojoj je istakao da je dosao u Pariz zato sto zeli da svoju sudbinu, a i sudbinu svog naroda, veze za Francusku. Uveren da ce mu Sarl dati zastitu koju mu je obecao pokojni kralj, Konstantin je podvukao da je srpski narod uvek spreman da se zrtvuje za Francusku.
Zatim je kralju izneo svoje tesko finansijsko stanje i molio ga da mu pozajmi 100.000 franaka koje ce vratiti cim stigne u zemlju. Da bi kaznio izdajnike i neprijatelje svog naroda, bio mu je potreban i jedan odred vojske koji bi mu pomogao da se vrati u zemlju, a on bi docnije sve troskove platio i nadoknadio. Dalje navodi da mu kralj dodeli nekoliko visih oficira, tri inzenjera, dva lekara i pet administrativnih i finansijskih strucnjaka koji bi uredili Srbiju po uzoru na Francusku.
Na kraju moli kralja da mu omoguci put do Londona gde bi takodje zeleo da poradi za svoju stvar. Ako ne dobije pomoc ni od Francuske ni od Engleske, on ce golim rukama pokusati da oslobodi Srbiju od uzurpatora Milosa Obrenovica.
Nije poznato da li ga je Sarl X uopste primio. Zna se samo da je naredio ministru spoljnih poslova Damasu da se raspita ko je taj Konstantin Nemanja. Ministar je zatrazio podatke od grofa Gijminoa, francuskog ambasadora u Carigradu.
U poruci ambasadoru istakao je da se Konstantin Nemanja predstavlja za pretendenta na srpski presto, da zivi u Parizu i da u pratnji ima samo tumaca, nekog Italijana Celza Galanga, i jednog posluzitelja. U istoj poruci se jos navodi da Konstantin tvrdi da je, posle Karadjordjeve pogibije, trebalo on da povede srpski narod, a ne Milos koji je uz pomoc raznih intriga uspeo da prigrabi vlast.
Srbiju nikad nije video
Francuski poslanik u Carigradu odgovorio je da tamo niko nije cuo za Konstantina Nemanju. Kada je Damas to saopstio Konstantinu, ovaj mu je uputio novu molbu, sada na ruskom jeziku. U njoj je opet izneo pojedinosti iz svog zivota, samo ovog puta za kneza Stanoja kaze da mu je brat, a ne otac. Na kraju ponizno moli ministra Damasa da mu uslisi molbu i da mu omoguci da se vrati u otadzbinu. Uz to istice da je on stvarno srpski knez Nemanja i da Srbi nemaju drugog kneza osim njega i njegove porodice. Molbu je potpisao sa „Konstantin Nemanja, knez serbski” i stavio adresu: „Rue des Petites Ecuries No 49”.
Sve njegove nade propale su u Julskoj revoluciji 1830. godine, kad je s prestola zbacen samovoljni kralj Sarl c, a ubrzo potom i Konstantin je zauvek nestao iz Pariza.
Istoricari nikad nisu uspeli da utvrde ko je, u stvari, bio taj zagonetni Konstantin Nemanja. Jedno je, ipak, sigurno - on nije bio Srbin i Srbiju nikada nije ni video. Za Drugi srpski ustanak znao je samo po cuvenju, a prilike u tadasnjoj Srbiji uopste nije poznavao.
Po svemu sudeci, Konstantin Nemanja bio je neki ruski plemic koji je dobro poznavao francuski jezik. Nema sumnje da je bio pustolov spreman na sve i kadar da smisli svakakvu laz. Ziveci tesko u Parizu, verovatno je zeleo da, pomocu izmisljotina, dodje do novca, a mozda je tako hteo i da zadovolji neke svoje bolesne ambicije. bilo kako bilo, Konstantin Nemanja je svakako bio licnost od cijih lazi i intriga Srbija nije imala stete, a ni on sam neke vece koristi.
J. Radovanovic
link