Post by Emperor AAdmin on Dec 22, 2007 1:59:45 GMT -5
Vest je morala stici
Prapostari na krilima vetra
Od 17. veka pa sve do 1830. godine Srbijom pod Turcima naredbe i objave stizale su do najzabacenijih krajeva u opancima od sirove, nestavljene svinjske koze. Prenosili su ih, poput stafete, sahije ili knjigonosci...
Poslati i razaslati naredbe i objave podanicima odvajkada je svakom vladaru zadavalo mnogo briznih, neprospavanih noci. Tim pre jer su se dokumenti od posebne vaznosti mukotrpno ispisivali na kozi ili pergamentu, overavali kraljevim potpisom i pecatom, ukrasavali zlatnim listicima i skupocenom bojom, te za zivu glavu nisu smeli da dopadnu u ruke prevejanom uhodi ili neprijatelju. Ako ih se ko od njih i dokopa, mogao je da ih obelodani i zloupotrebi, kraljevstvo i ime potpisnika obruka i svima nemerljivo napakosti. I na Balkanu, kao i sirom Evrope, nije postojala organizovana postanska sluzba kojom bi se slale posiljke. Glasnici - glasonose u nas jos nisu bili ustanovljeni kao narocita vrsta placenika.
Iz stare Helade sacuvalo se predanje o kuriru Aleksandra Velikog po imenu Filonid. Ovaj okretni prenosilac vesti uspevao je da za deset casova pretrci rastojanje od sto dvadeset kilometara izmedju gradova Siciona i Elise! I sultani su uposljavali iskusne i posebno obucene trkace. Brzinom i visprenoscu izdvajao se Grk Teodor Kantakuzen. Za razliku od slavnih prethodnika i sunarodnika, donosilac proglasa nije trcao, vec je, sto je brze mogao - hodao! Udaljenost od Carigrada do Jedrena, koja iznosi sto sezdeset kilometara, prepesacio bi, kao okrilacen vetrom, za samo dvadeset cetiri casa. Za Hermagona se cak kazivalo da je bio brzi od konja, a neki vele kako je trcanjem mogao da prestigne i zeca. Kriptografska (tajna) pisma, u vidu traka sa cvoricima, odredjenog, samo primaocu znanog znacenja, dopremali su brzi trkaci Inka. Predavali su ih, poput stafetne palice, drugom glasonosi sto je cekao na vrletnoj putanji u posebno izgradjenoj i obelezenoj postanskoj kucici.
Samo danju
U 13. veku, u srednjovekovnoj Srbiji, pominju se dubrovacki kuriri kao prenosioci zvanicnih posiljki, pisanih, zbog tajnosti poruka, na latinskom i grckom jeziku. Od narednog stoleca poceli su, pri povratku, da nose i privatna pisma nastanjenika brojne kolonije trgovaca Dubrovcana u Janjevu, na Kosovu i Metohiji, Beogradu i po rudarskim i zanatskim gradovima Srbije i rasejanja. Starije nazive „glasonose” i „knjigonose” zamenice u 17. veku „sahija” ili „saija”... Ime ove privatne poste u Srbiji pod Osmanlijama persijskog je porekla i takodje znaci „knjigonosac” ili „glasnik”.
Delovala je sa odobrenjem, uzivala zastitu i bila pod stalnom paskom vlasti u oblastima po kojima su njeni posrednici prenosili „abere” (vesti). Kamejkan i miralem, upravitelji vecih naseobina (zupa i palanki), odgovarali su valiji da ce proglas carigradske Porte iz jednog begovata biti razaslan u susedni kadiluk, a potom prosledjen mudrima (zapovednicima nahija). Objava koju je na utrini povise naselja, udarajuci besomucno u goc (bubanj), saopstavao telal (osoba razgovetnog i prodornog glasa), obigravala je i zabite cetvrti grada. Rasprostirala se i do mahala, bacija i rastrkanih planinskih zaselaka u zabiti. Saije, vecinom Srbi, pesacili su samo po danu. Tokom nemirnih godina pratili su ih nizami i sejmeni (vodic pasa). Putovati nocu bese otezano i rizicno usled ucestalih prepada osionih kridzalija - odmetnika od sultanove vlasti i zakona. Krcmar iz usputnih hanova bio je u obavezi da ih primi na konaciste bez nadoknade, ali ne i ugosti obrokom. Sedeci u uglu spavaonice, ukraj ognjista sto se dimilo ljutim dimom, pocesto na prosenjenoj rogozini ili slamom i plevom zasutoj i utabanoj zemlji, sahije su susile prozuklu obucu, carape i suknenu odecu. Podalje od bogatih namernika - prekupaca, hadzija, aga i begova - iz kotarica bi izvlacili zavezljaje s kriskom sira, komadicem slanine ili loja, parcetom hleba i ponekom glavicom crnog luka - svoju oskudnu veceru. Zasnuvsi u dolapu, povazdan cepteci od studeni i straha da im kogod pisma ne ugrabi, vec s prvim svitanjem kretali su zurno dalje. Upravljali su se prema Suncevim zracima i ravnodnevici, a putokaz su im bili udaljeni visovi obavijeni maglustinom. Valjalo ih je preci, a ne omrknuti.
U krznu mladog jagnjeta
Kao obelezje i znak raspoznavanja, ove prve postonose pesaci nosili su na podvezi, ispod levog kolena, zvonce ili praporke. Zveckanjem na usputnim postajama, oglasavali su prolazak kroz naseljena mesta i pozivali ljude da cuju i prenesu drugima objavu, naredbu ili ukaz. Zvonca, prikacena za podvezice, zvala su se kalajlije. Imale su oblik sicusne klepetuse s poduzim grlom. I devojke u Macvi obicavale su da vezuju po dve kalajlije na duzoj vrpci, uplicu ih u vitice ili stavljaju oko vrata kao nisku od metalnih ukrasa. Pri hodu su tiho zvonile, sto je isticalo njihovu ljupkost. Da klepetala zazvece jace, saije su pri hodu zabacivali nogu. Zbog toga su imali podsmesljivog i stalnog pratioca, nadimak ciftelije. Ucestalim podskakivanjem podsecali su posmatrace na jogunastu zdrebad koja se ciftaju (batrgaju) kopitama. Opanci od sirove, nestavljene svinjske koze, sto se sporije habaju, omogucavali su im lagan i brz hod. Ova svojevrsna „stafeta” obigravala je Srbijom, uzduz i popreko, sve do 1830. godine.
Osnivanjem poste se ukida, a konacnim odlaskom turske uprave pada u zaborav. Delatnoscu prenosilaca vesti bavili su se i Srbi u Bosni, vremenom i dugom turskom vladavinom poislamiceni. Njihovo zaposlenje trajalo je od mladickih dana do poznog sredovecnog doba. Vizljasti, razgovorni, vretenastih udova i laka koraka, osvajali su sabesednike lepim pripovedanjem, a stamenoscu ulivali poverenje. Od praskozorja do sumraka morali su da predju rastojanje izmedju trideset i pedeset kilometara i dojavu dostave drugom sahiji. Nestrpljiv i brizan, iscekivao je na obodu atara susednog spahiluka ili varosice utonule u dubok san. Predvodio ih je sahibija - sahibasa, kao nadziratelj (nadglednik), odgovoran da proglas bude razaslan i do najzabacenijih krajeva, karaula i nepristupacnih, kozjim puteljcima skritih pogranicnih utvrda.
Cice zime, skliske poledice, smetovi narasli do nadstresnica i dimnjaka, mraz sto je cepao drvo i drobio kamen, izlivene reke i glibavi rukavci te klizava brvna zahtevali su i odgovarajuce rublje, toplu, uvek suvu preobuku. Kao i cobani, stitili su se debelim potkosuljama, gunjevima i dugim gacama od krzna mladog jagnjeta - sisanceta. I haljeci su krojeni uzano da zadrze telesnu toplotu, rukavice s jednim prstom da utople sake, a nazuvci, visestruko obmotani oko cevanica, da ucvrste gleznjeve. Po sahijama je rodjacima i prijateljima dostavljan novac, paketi sa secerom, sapunom, zacinima ili ratlukom. Gurabije i peksimeti, dugotrajni kolaci od mekog brasna, prvi biskviti domace izrade - tada velika poslastica - namenjivani su bolesnima, starijoj svojti, iznemoglima i porodiljama. Za sahije moze da se kaze da su na nasim prostorima prethodili kocijama i dilizansama. Nije se desilo da se posiljka zagubi i primaocu ne uruci, a posiljalac, prilikom povratka, ne izvesti i novi otpozdrav donese.
Nasi prvi kartografi
Sahije su sklapale i bracne veze, bile posrednici i uzorne provodadzije u udaljenijim krajevima. Raspitujuci se unaokolo iz kakvih kuca su buduce odive i zenici, kog su imovnog stanja, naocitosti i navika, da li je soj ugledan a dom „jak” u imanju... prenosili su tudje, a dodavali svoje uvek povoljno misljenje zainteresovanoj strani. Za srecno sklopljenu veridbu ili ugovoren posao, nagradjivani su uzdarjem: delom nevestinske spreme ili u novcu i namirnicama. Pozivani na svadbe, imali su zaduzenje „lazlje” - zvanice koja izmisljotinama i preuvelicavanjem vrlina mladenaca odrzava vedro raspolozenje gostiju tokom svecanosti i uzgred cini saljive opaske na kuma, devere i starojka (starog svata)...
Poznavanjem geografije, obicaja i naravi, sahije su nasi prvi kartografi, istoriografi i popisivaci. I po vejavici, oluji, ledenoj kisi ili nesnosnoj zegi, o kucnoj svetkovini ili u zalosti, sahije su odsustvovale putujuci zaduzenjima uvek istim pravcem. „Sahija stalno slavi svoju slavu jer povazdan stoji”, kolala je pobrdjima Srbije i Bosne posalica o njima.
Iz bojazni od prepada hajduka i secikesa, klonili su se senovitih bogaza i precica. Da izbegnu uzbunjivanje stanovnistva, nisu trcali. U cedilu (torbi uprtnjaci) nosili su uzinu i toplo, postavljeno ruho. Prezalogajili bi usput, da ne odocne. Od koznog prsluka, gunjceta, nikada se nisu odvajali: sluzio im je kao uzglavlje, ponjavica i pokrivka. Opaklije (ogrtaci od pustine, valjanog sajka, kostreti ili mrke cohe) stitile su ih od nepogoda i promrzlina, ali i znatno sputavale pri hodu. Neizostavno pomagalo, uza se svagda noseno, bio je dug, masivan i cvornovat drenov stap maljica ili mocuga. Njime su se postapali, proveravali dubinu virova i debljinu leda i branili od copora nasrtljivih seoskih pasa.
Predjenu putanju odredjivali bi prema planini, vodenici ili mostu. Do njih su uspevali da dodju uz izuzetan napor. Za razliku od burugdzija - tajne osmanlijske policije u Srbiji i Bosni koja je, najcesce medju doseljenicima, vrbovala dousnike da na pijacama, magazama i hanovima, mestima okupljanja, osluskuju, pamte i dostavljaju sta sve zbori narod - sahije se ovim necasnim, a tako unosnim zanimanjem nisu bavile. Zbog toga su u svim sredinama bili rado vidjeni, nagradjeni i obilato ugosceni. Zbog nepredvidivih zaduzenja, zadatih i u sitne sate, ostajali su zeljni samo jednog: slatkog sna i odmora.
Stapom na medvede
Vaznije dopise cuvali su u nedrima, medju gustim naborima pojaseva bensilah i tobolos ili zasivenim o postavu s nalicja.
Majusna futrola, cekmece (turski - zakrpa), od navostenog platna, priljubljena iz dzepa na prsluku skrivala je poverljive ceduljice i vrpce s nasivenim zlatnicima. Caksire od prtenog, konopljanog sukna, u Srbiji zvane breveneci i poturlije, imale su na levoj nogavici dvema pregradama ukrojen duzi ispust. Do zadnje skrivnice dospevalo se zavlacenjem ruke do lakta!
Skupine izgladnelih vukova i medveda presretale su i napadale sahije na putu. Branili su se cvornovatim palicama oblozenim gvozdjem i siljatim klincima. Bili su to kijaci, pastirski stapovi nalik duguljastim buzdovanima. Kada visoki smetovi zametu perivoj, a led okuje puteljke, reke i gore, ispomagali su se klasnjama od vrbovih grana. Bez njih bi propadali u duboke jaruge i smrzli se u neprohodnom bespucu... Golema sahijska subara u istocnoj Srbiji (Homolje), padajuci na ramena kao krznena lopta, prekrivala im je celo. Sa ledenjacima od sledjenih kapljica po cekinjama i odori postonosa je nalikovao jezu pokretnih bodlji ili osnezenom stogu sena koji vetar vitla pustim dubravama. Seljani su ih blagosiljali zahvaljujuci na podrobnom izvestavanju o cenama poljoprivrednih proizvoda, susi, nerodici, zavetima, vasarima, te o pojavi stocnih bolesti slinavke i sapa u dalekim krajevima od koje se zaziralo. Ovim poslom bavili su se ukucani jedne porodice ili roda, kao i njihovi rodjaci u naseljima duz glavne saobracajnice. Kada stasa, sin je zamenjivao oca, strica ili ujaka. Oni su jemcili vlastima i poslodavcu da je novajlija odgovoran, izdrzljiv, pouzdan, srcan i rad takvoj sluzbi. Po njima su kasnije izvedena brojna pravoslavna i muslimanska prezimena u nas i sirom Balkana: Sahic, Sahidzic, Saimija, Sahicevic, Sajo, Sahibasic...
Surugdzije - vesnici - konjanici raznosili su postu na vecim udaljenostima. Svaki od njih imao je da predje svoj deo puta konjem iz mezulane (postanske stanice) i preda pismo drugom surugdziji koji ce ga na isti nacin proslediti dalje. Surugdzije su u prvo vreme bile u sluzbi zakupca, a potom postali deo razgranatog cinovnistva jedne imperije cija se moc krunila i vidno opadala.
Miroslav-Bata Blagojevic Cincaro
link
Prapostari na krilima vetra
Od 17. veka pa sve do 1830. godine Srbijom pod Turcima naredbe i objave stizale su do najzabacenijih krajeva u opancima od sirove, nestavljene svinjske koze. Prenosili su ih, poput stafete, sahije ili knjigonosci...
Poslati i razaslati naredbe i objave podanicima odvajkada je svakom vladaru zadavalo mnogo briznih, neprospavanih noci. Tim pre jer su se dokumenti od posebne vaznosti mukotrpno ispisivali na kozi ili pergamentu, overavali kraljevim potpisom i pecatom, ukrasavali zlatnim listicima i skupocenom bojom, te za zivu glavu nisu smeli da dopadnu u ruke prevejanom uhodi ili neprijatelju. Ako ih se ko od njih i dokopa, mogao je da ih obelodani i zloupotrebi, kraljevstvo i ime potpisnika obruka i svima nemerljivo napakosti. I na Balkanu, kao i sirom Evrope, nije postojala organizovana postanska sluzba kojom bi se slale posiljke. Glasnici - glasonose u nas jos nisu bili ustanovljeni kao narocita vrsta placenika.
Iz stare Helade sacuvalo se predanje o kuriru Aleksandra Velikog po imenu Filonid. Ovaj okretni prenosilac vesti uspevao je da za deset casova pretrci rastojanje od sto dvadeset kilometara izmedju gradova Siciona i Elise! I sultani su uposljavali iskusne i posebno obucene trkace. Brzinom i visprenoscu izdvajao se Grk Teodor Kantakuzen. Za razliku od slavnih prethodnika i sunarodnika, donosilac proglasa nije trcao, vec je, sto je brze mogao - hodao! Udaljenost od Carigrada do Jedrena, koja iznosi sto sezdeset kilometara, prepesacio bi, kao okrilacen vetrom, za samo dvadeset cetiri casa. Za Hermagona se cak kazivalo da je bio brzi od konja, a neki vele kako je trcanjem mogao da prestigne i zeca. Kriptografska (tajna) pisma, u vidu traka sa cvoricima, odredjenog, samo primaocu znanog znacenja, dopremali su brzi trkaci Inka. Predavali su ih, poput stafetne palice, drugom glasonosi sto je cekao na vrletnoj putanji u posebno izgradjenoj i obelezenoj postanskoj kucici.
Samo danju
U 13. veku, u srednjovekovnoj Srbiji, pominju se dubrovacki kuriri kao prenosioci zvanicnih posiljki, pisanih, zbog tajnosti poruka, na latinskom i grckom jeziku. Od narednog stoleca poceli su, pri povratku, da nose i privatna pisma nastanjenika brojne kolonije trgovaca Dubrovcana u Janjevu, na Kosovu i Metohiji, Beogradu i po rudarskim i zanatskim gradovima Srbije i rasejanja. Starije nazive „glasonose” i „knjigonose” zamenice u 17. veku „sahija” ili „saija”... Ime ove privatne poste u Srbiji pod Osmanlijama persijskog je porekla i takodje znaci „knjigonosac” ili „glasnik”.
Delovala je sa odobrenjem, uzivala zastitu i bila pod stalnom paskom vlasti u oblastima po kojima su njeni posrednici prenosili „abere” (vesti). Kamejkan i miralem, upravitelji vecih naseobina (zupa i palanki), odgovarali su valiji da ce proglas carigradske Porte iz jednog begovata biti razaslan u susedni kadiluk, a potom prosledjen mudrima (zapovednicima nahija). Objava koju je na utrini povise naselja, udarajuci besomucno u goc (bubanj), saopstavao telal (osoba razgovetnog i prodornog glasa), obigravala je i zabite cetvrti grada. Rasprostirala se i do mahala, bacija i rastrkanih planinskih zaselaka u zabiti. Saije, vecinom Srbi, pesacili su samo po danu. Tokom nemirnih godina pratili su ih nizami i sejmeni (vodic pasa). Putovati nocu bese otezano i rizicno usled ucestalih prepada osionih kridzalija - odmetnika od sultanove vlasti i zakona. Krcmar iz usputnih hanova bio je u obavezi da ih primi na konaciste bez nadoknade, ali ne i ugosti obrokom. Sedeci u uglu spavaonice, ukraj ognjista sto se dimilo ljutim dimom, pocesto na prosenjenoj rogozini ili slamom i plevom zasutoj i utabanoj zemlji, sahije su susile prozuklu obucu, carape i suknenu odecu. Podalje od bogatih namernika - prekupaca, hadzija, aga i begova - iz kotarica bi izvlacili zavezljaje s kriskom sira, komadicem slanine ili loja, parcetom hleba i ponekom glavicom crnog luka - svoju oskudnu veceru. Zasnuvsi u dolapu, povazdan cepteci od studeni i straha da im kogod pisma ne ugrabi, vec s prvim svitanjem kretali su zurno dalje. Upravljali su se prema Suncevim zracima i ravnodnevici, a putokaz su im bili udaljeni visovi obavijeni maglustinom. Valjalo ih je preci, a ne omrknuti.
U krznu mladog jagnjeta
Kao obelezje i znak raspoznavanja, ove prve postonose pesaci nosili su na podvezi, ispod levog kolena, zvonce ili praporke. Zveckanjem na usputnim postajama, oglasavali su prolazak kroz naseljena mesta i pozivali ljude da cuju i prenesu drugima objavu, naredbu ili ukaz. Zvonca, prikacena za podvezice, zvala su se kalajlije. Imale su oblik sicusne klepetuse s poduzim grlom. I devojke u Macvi obicavale su da vezuju po dve kalajlije na duzoj vrpci, uplicu ih u vitice ili stavljaju oko vrata kao nisku od metalnih ukrasa. Pri hodu su tiho zvonile, sto je isticalo njihovu ljupkost. Da klepetala zazvece jace, saije su pri hodu zabacivali nogu. Zbog toga su imali podsmesljivog i stalnog pratioca, nadimak ciftelije. Ucestalim podskakivanjem podsecali su posmatrace na jogunastu zdrebad koja se ciftaju (batrgaju) kopitama. Opanci od sirove, nestavljene svinjske koze, sto se sporije habaju, omogucavali su im lagan i brz hod. Ova svojevrsna „stafeta” obigravala je Srbijom, uzduz i popreko, sve do 1830. godine.
Osnivanjem poste se ukida, a konacnim odlaskom turske uprave pada u zaborav. Delatnoscu prenosilaca vesti bavili su se i Srbi u Bosni, vremenom i dugom turskom vladavinom poislamiceni. Njihovo zaposlenje trajalo je od mladickih dana do poznog sredovecnog doba. Vizljasti, razgovorni, vretenastih udova i laka koraka, osvajali su sabesednike lepim pripovedanjem, a stamenoscu ulivali poverenje. Od praskozorja do sumraka morali su da predju rastojanje izmedju trideset i pedeset kilometara i dojavu dostave drugom sahiji. Nestrpljiv i brizan, iscekivao je na obodu atara susednog spahiluka ili varosice utonule u dubok san. Predvodio ih je sahibija - sahibasa, kao nadziratelj (nadglednik), odgovoran da proglas bude razaslan i do najzabacenijih krajeva, karaula i nepristupacnih, kozjim puteljcima skritih pogranicnih utvrda.
Cice zime, skliske poledice, smetovi narasli do nadstresnica i dimnjaka, mraz sto je cepao drvo i drobio kamen, izlivene reke i glibavi rukavci te klizava brvna zahtevali su i odgovarajuce rublje, toplu, uvek suvu preobuku. Kao i cobani, stitili su se debelim potkosuljama, gunjevima i dugim gacama od krzna mladog jagnjeta - sisanceta. I haljeci su krojeni uzano da zadrze telesnu toplotu, rukavice s jednim prstom da utople sake, a nazuvci, visestruko obmotani oko cevanica, da ucvrste gleznjeve. Po sahijama je rodjacima i prijateljima dostavljan novac, paketi sa secerom, sapunom, zacinima ili ratlukom. Gurabije i peksimeti, dugotrajni kolaci od mekog brasna, prvi biskviti domace izrade - tada velika poslastica - namenjivani su bolesnima, starijoj svojti, iznemoglima i porodiljama. Za sahije moze da se kaze da su na nasim prostorima prethodili kocijama i dilizansama. Nije se desilo da se posiljka zagubi i primaocu ne uruci, a posiljalac, prilikom povratka, ne izvesti i novi otpozdrav donese.
Nasi prvi kartografi
Sahije su sklapale i bracne veze, bile posrednici i uzorne provodadzije u udaljenijim krajevima. Raspitujuci se unaokolo iz kakvih kuca su buduce odive i zenici, kog su imovnog stanja, naocitosti i navika, da li je soj ugledan a dom „jak” u imanju... prenosili su tudje, a dodavali svoje uvek povoljno misljenje zainteresovanoj strani. Za srecno sklopljenu veridbu ili ugovoren posao, nagradjivani su uzdarjem: delom nevestinske spreme ili u novcu i namirnicama. Pozivani na svadbe, imali su zaduzenje „lazlje” - zvanice koja izmisljotinama i preuvelicavanjem vrlina mladenaca odrzava vedro raspolozenje gostiju tokom svecanosti i uzgred cini saljive opaske na kuma, devere i starojka (starog svata)...
Poznavanjem geografije, obicaja i naravi, sahije su nasi prvi kartografi, istoriografi i popisivaci. I po vejavici, oluji, ledenoj kisi ili nesnosnoj zegi, o kucnoj svetkovini ili u zalosti, sahije su odsustvovale putujuci zaduzenjima uvek istim pravcem. „Sahija stalno slavi svoju slavu jer povazdan stoji”, kolala je pobrdjima Srbije i Bosne posalica o njima.
Iz bojazni od prepada hajduka i secikesa, klonili su se senovitih bogaza i precica. Da izbegnu uzbunjivanje stanovnistva, nisu trcali. U cedilu (torbi uprtnjaci) nosili su uzinu i toplo, postavljeno ruho. Prezalogajili bi usput, da ne odocne. Od koznog prsluka, gunjceta, nikada se nisu odvajali: sluzio im je kao uzglavlje, ponjavica i pokrivka. Opaklije (ogrtaci od pustine, valjanog sajka, kostreti ili mrke cohe) stitile su ih od nepogoda i promrzlina, ali i znatno sputavale pri hodu. Neizostavno pomagalo, uza se svagda noseno, bio je dug, masivan i cvornovat drenov stap maljica ili mocuga. Njime su se postapali, proveravali dubinu virova i debljinu leda i branili od copora nasrtljivih seoskih pasa.
Predjenu putanju odredjivali bi prema planini, vodenici ili mostu. Do njih su uspevali da dodju uz izuzetan napor. Za razliku od burugdzija - tajne osmanlijske policije u Srbiji i Bosni koja je, najcesce medju doseljenicima, vrbovala dousnike da na pijacama, magazama i hanovima, mestima okupljanja, osluskuju, pamte i dostavljaju sta sve zbori narod - sahije se ovim necasnim, a tako unosnim zanimanjem nisu bavile. Zbog toga su u svim sredinama bili rado vidjeni, nagradjeni i obilato ugosceni. Zbog nepredvidivih zaduzenja, zadatih i u sitne sate, ostajali su zeljni samo jednog: slatkog sna i odmora.
Stapom na medvede
Vaznije dopise cuvali su u nedrima, medju gustim naborima pojaseva bensilah i tobolos ili zasivenim o postavu s nalicja.
Majusna futrola, cekmece (turski - zakrpa), od navostenog platna, priljubljena iz dzepa na prsluku skrivala je poverljive ceduljice i vrpce s nasivenim zlatnicima. Caksire od prtenog, konopljanog sukna, u Srbiji zvane breveneci i poturlije, imale su na levoj nogavici dvema pregradama ukrojen duzi ispust. Do zadnje skrivnice dospevalo se zavlacenjem ruke do lakta!
Skupine izgladnelih vukova i medveda presretale su i napadale sahije na putu. Branili su se cvornovatim palicama oblozenim gvozdjem i siljatim klincima. Bili su to kijaci, pastirski stapovi nalik duguljastim buzdovanima. Kada visoki smetovi zametu perivoj, a led okuje puteljke, reke i gore, ispomagali su se klasnjama od vrbovih grana. Bez njih bi propadali u duboke jaruge i smrzli se u neprohodnom bespucu... Golema sahijska subara u istocnoj Srbiji (Homolje), padajuci na ramena kao krznena lopta, prekrivala im je celo. Sa ledenjacima od sledjenih kapljica po cekinjama i odori postonosa je nalikovao jezu pokretnih bodlji ili osnezenom stogu sena koji vetar vitla pustim dubravama. Seljani su ih blagosiljali zahvaljujuci na podrobnom izvestavanju o cenama poljoprivrednih proizvoda, susi, nerodici, zavetima, vasarima, te o pojavi stocnih bolesti slinavke i sapa u dalekim krajevima od koje se zaziralo. Ovim poslom bavili su se ukucani jedne porodice ili roda, kao i njihovi rodjaci u naseljima duz glavne saobracajnice. Kada stasa, sin je zamenjivao oca, strica ili ujaka. Oni su jemcili vlastima i poslodavcu da je novajlija odgovoran, izdrzljiv, pouzdan, srcan i rad takvoj sluzbi. Po njima su kasnije izvedena brojna pravoslavna i muslimanska prezimena u nas i sirom Balkana: Sahic, Sahidzic, Saimija, Sahicevic, Sajo, Sahibasic...
Surugdzije - vesnici - konjanici raznosili su postu na vecim udaljenostima. Svaki od njih imao je da predje svoj deo puta konjem iz mezulane (postanske stanice) i preda pismo drugom surugdziji koji ce ga na isti nacin proslediti dalje. Surugdzije su u prvo vreme bile u sluzbi zakupca, a potom postali deo razgranatog cinovnistva jedne imperije cija se moc krunila i vidno opadala.
Miroslav-Bata Blagojevic Cincaro
link