Post by Emperor AAdmin on Dec 22, 2007 2:18:04 GMT -5
Vizantinac izmedju istoka i zapada: Manojlo na papskom putu
Manojlo Hrisoloras bio je jedan od najvecih umova koje je vizantijska civilizacija dala na svome zalasku, blizak prijatelj romejskog cara intelektualca Manojla II Paleologa, naucnik oko koga su se otimali univerziteti na Apeninskom poluostrvu, ucitelj citavog narastaja italijanskih humanista, ozbiljan kandidat da postane rimski papa
Jedini sacuvani portret Manojla Hrisolorasa
Vizantijsko carstvo druge polovine 14. i prve polovine 15. veka moze se uporediti s nejakim telom na kom se nalazi ogromna glava - Carigrad. Nekada svetska imperija, koja se rasprostirala na tri kontinenta - Evropi, Africi i Aziji - u poslednjem stolecu svog postojanja pretvorila se u patuljastu carevinu, u drzavu drugog reda u istocnom Sredozemlju. Medjutim, na kulturnom planu, uprkos ekonomskom i vojnom opadanju, Vizantija je ostala velesila. Smatra se da su oko 1300. godine, u vreme takozvane renesanse Paleologa, tri najveca intelektualna sredista na svetu bili Pariz, Bagdad i Carigrad.
Peloponez je u prvoj polovini 15. veka bio u velikom kulturnom poletu koji se pamti kao poslednja vizantijska renesansa. Kao da je umorno carstvo smoglo snage da se jos jednom gordo uspravi pre nego sto potone u duga stoleca turkokratije.
Jedan od najucenijih ljudi u Vizantijskom carstvu na prelazu iz 14. u 15. vek bio je Manojlo Hrisoloras. Po ocu poticao je iz ugledne vizantijske porodice, a po majci bio je rodjak poznatog velikodostojnika Jovana Evdemona Paleologa. Manojlov savremenik, prezimenjak i gotovo vrsnjak bio je Dimitrije Hrisoloras, takodje poznati vizantijski pisac i velikodostojnik, ali usled nedostatka izvornih podataka njihove srodnicke veze ostaju zamagljene.
Smatra se da je Manojlo Hrisoloras rodjen oko 1350. godine, otprilike u isto vreme kao i njegov imenjak i buduci vizantijski car Manojlo II Paleolog (1391-1425) s kojim je kasnije postao veoma blizak. Ali, Hrisolorasovo detinjstvo i mladost prekriveni su neprovidnom tamom. Prvi poznati podatak iz njegovog zivota tice se putovanja u Veneciju 1394-1395. godine. O tom boravku svedoce tri pisma koja je sastavio firentinski uglednik Koluco Salutati (1331-1406). Iz pomenutih pisama saznaje se da su u Veneciju stigla dva vizantijska izaslanika - Manojlo Hrisoloras i Dimitrije Kidon (oko 1324-1397/8). Rec je o veoma poznatom vizantijskom intelektualcu, inace jedno pokolenje starijem od Hrisolorasa, piscu, prevodiocu sa latinskog i dugogodisnjem prvom ministru Vizantijskog carstva.
Cilj ovog poslanstva bio je da se dobije pomoc republike Svetog Marka kako bi se Vizantija odbranila od Osmanlija. Bilo je to vreme kada je sultan Bajazit I (1389-1402) upravo zapoceo osmogodisnju opsadu Carigrada (1394-1402). Kada su u Firenci culi da se kod Mlecana nalaze ugledni romejski naucnici, dvojica mladih italijanskih intelektualaca pohitala su da ih pozdrave. Bili su to Roberto Rosi i Jakopo Andjelo da Skarperija (1360-1410). Ako se zna da je Dimitrije Kidon vec odranije bio poznat u Italiji - pratio je cara Jovana V Paleologa (1341-1391) na putu u Italiju (1369-1371) - bilo je ocigledno da se u medjuvremenu procuo i Manojlo Hrisoloras. Posle okoncanog diplomatskog zadatka dvojica vizantijskih emisara vratila su se u Carigrad, a uz njih je bio i mladi humanista Jakopo Andjelo.
Koluco Salutati je 28. marta 1396. godine uputio zvanicno pismo firentinske republike u kom se pozvao na odluku od 23. februara iste godine, kojom je Manojlu Hrisolorasu ponudjeno da postane profesor grckog jezika na Univerzitetu u Firenci. Bio je to trenutak koji je umnogome promenio zivot tada vec sredovecnog naucnika.
Veza kod cara
Neophodno je podsetiti se da su Francesko Petrarka (1304-1374) i Djovani Bokaco (1313-1375), dvojica velikana italijanske knjizevnosti i kulture 14. veka, koji su bili opcinjeni cudesnim Homerovim epovima „Ilijada” i „Odiseja”, isticali potrebu da se na Apeninskom poluostrvu osnuje katedra na kojoj bi se ucio grcki jezik. Inace, obojica su pokusala da ga nauce, ali bez znacajnijeg uspeha. Dok je Bokaco pokazao izvestan napredak, Petrarka se saplitao na elementarnim znanjima. Upravo je u Firenci 1361. godine otvorena katedra za grcki jezik i njen prvi predavac bio je Pilat, Grk iz juzne Italije. On, nazalost, nije imao dovoljno znanja da bi na odgovarajuci nacin predavao italijanskim humanistima.
Vizantijski ucenjak Manojlo Hrisoloras prihvatio je ponudu iz Italije koja je bila i veoma laskavo priznanje, dosao je u Firencu krajem januara 1397. godine i odmah poceo sa predavanjima. Za razliku od Pilata, Hrisoloras je bio prava licnost za takvo mesto i nekoliko godina je sa mnogo uspeha predavao grcki jezik.
Mada Manojlo Hrisoloras nije dugo radio kao profesor, njegovo delovanje u Firenci bilo je veoma vazno i cinilo je prekretnicu u grckim studijama na tlu Italije. Vizantijski naucnik pridobio je citav niz mladih ljudi koje je osposobio da u punoj meri nastave njegovu delatnost kao ucitelji grckog jezika i kulture na Apeninskom poluostrvu, a pokazali su se i kao odlicni prevodioci dela anticke knjizevnosti i filozofije sa grckog na latinski. Hrisolorasov najpoznatiji ucenik bio je Gvarino iz Verone (1374-1460), koji je u prvoj deceniji 15. veka bio profesor grckog jezika u Veneciji.
Uporedo s radom profesora u Firenci, Manojlo Hrisoloras nije zaboravio veoma tezak polozaj u kom se nalazila Vizantija, pogotovo njena prestonica. Zbog toga je preduzimao i odredjene diplomatske korake kako bi obezbedio pomoc opsednutom Carigradu. U medjuvremenu njegova predavanja veoma su se procula po citavoj Italiji, pa su i druga univerzitetska sredista zelela da takvog znalca imaju za profesora. U tome je narocito uporan bio milanski vojvoda Djan Galeaco Viskonti (1378-1402), a usledili su i jos neki pozivi. Ali, vizantijski naucnik uctivo je odbio sve ponude koje su mu stizale. To ipak nije obeshrabrilo milanskog vojvodu koji je zeleo da vizantijskog intelektualca po svaku cenu vidi u svojoj okolini. Pojedini dogadjaji isli su naruku vladaru Milana i naposletku je uspeo u svojim nastojanjima.
Vizantijski car Manojlo II Paleolog 1399. godine preduzeo je svoje cuveno putovanje po zapadnoj Evropi. Najpre se zadrzao u Italiji, a onda je obisao Francusku i Englesku. Posle boravka u Veneciji, vizantijski car je preko Padove, gde je velicanstveno docekan, i Vicence krenuo u posetu milanskom vojvodi. Djan Galeaco Viskonti uglednog gosta docekao je u Paviji, a onda su se zaputili u Milano. Vojvoda je zamolio romejskog vasilevsa da nekako privoli Manojla Hrisolorasa da iz Firence predje u Milano i tamo drzi predavanja.
Manojlo II Paleolog uslisio je molbu svog ljubaznog domacina i uputio je pismo Hrisolorasu. Ovoga puta, proslavljeni naucnik nije se mnogo premisljao, vec je izasao u susret zelji svog cara i gospodara. O dobrim odnosima Manojla Paleologa i Manojla Hrisolorasa najbolje kazuju sacuvana pisma koja je vizantijski car kasnije slao iz Francuske i Engleske na adresu svog prijatelja i imenjaka.
Na politickom zadatku
Posle trogodisnjeg boravka u Firenci (1397-1400), Manojlo Hrisoloras obreo se u Paviji i tako je zavrseno njegovo „firentinsko” razdoblje zivota. Na odusevljenje intelektualne elite milanskog vojvodstva, romejski ucenjak izvesno vreme bavio se kod Viskontijevih u Milanu, a onda je poceo sa predavanjima na tek osnovanoj akademiji u Paviji.
Sledece tri godine, od 1400. do 1403, Manojlo Hrisoloras proveo je na prostoru Lombardije, pre svega u Milanu i Paviji.
Jedan dogadjaj na svojevrstan nacin oznacio je prekid u boravku Manojla Hrisolorasa u Italiji. Naime, u septembru 1402. godine preminuo je milanski vojvoda Djan Galeaco Viskonti i njegova smrt podstakla je Hrisolorasa da pocne da razmislja o povratku u otadzbinu. Cak ni novi poziv iz Firence nije mogao da ga odvrati od zelje da se vrati u zavicaj iz kog je izbivao vec sest godina.
Bilo je to vreme kada se iz zapadne Evrope vracao vasilevs Manojlo II Paleolog, prilicno nezadovoljan rezultatima koje je tamo postigao, ali i obradovan nenadanom vescu sa Istoka da su nadomak Angore tatarski odredi velikog osvajaca Tamerlana potpuno satrli Osmanlije sredinom leta 1402. godine. Tako su se dva Manojla srela u Veneciji u martu 1403. godine. Po povratku u Vizantiju, Hrisoloras je nastavio svoju predavacku delatnost i ulozio je mnogo napora da pripremi udzbenik iz gramatike.
Medjutim, vec sledece godine vizantijski naucnik i diplomata od karijere ponovo je bio na putu. I ovom prilikom radilo se o odlasku u Veneciju gde se pojavio u decembru 1404. godine. Ali, o tom putovanju se zbog nedostatka izvornih podataka veoma malo zna, a po svoj prilici bila je rec o novom diplomatskom zadatku.
Poznato je da je Manojlo Hrisoloras krajem 1405. godine bio u Carigradu. Tada je, naime, uputio pismo papi Inocentiju VII (1404-1406). Da bi se razumeli dogadjaji koji su usledili, neophodno je naglasiti da je to bilo vreme velike sizme (1378-1417), raskola u okrilju rimske crkve kada su istovremeno birana dvojica prvosvestenika.
Tako je u trenutku kada je Hrisoloras pisao epistolu papi Inocentiju VII postojao i papa Benedikt XIII (1394-1423). U pomenutom pismu uceni Vizantinac je od rimskog arhipastira trazio da mu se dozvoli da dobije svestenicki cin prema rimokatolickom obredu. Ovo pismo neobicno je vazno za romejskog intelektualca jer je svedocanstvo o njegovoj nameri da napusti pravoslavlje.
U nauci je doslo do razmimoilazenja u tumacenju dogadjaja koji su vezani za navodni Hrisolorasov prelazak u katolicanstvo. Neki istrazivaci smatraju da on nije uspeo da ostvari svoju nameru, a drugi pitanje ostavljaju otvorenim. Naucna neslaganja postoje i u obrazlozenju Hrisolorasovih pobuda: jedni misle da su one bile iskrene, dok su drugi skloni da u njima vide iskljucivo politicke motive, naime, veruju da je Manojlo Hrisoloras bio uveren da bi kao pripadnik rimokatolicke vere uspesnije mogao da pribavi Vizantiji toliko prizeljkivanu pomoc sa Zapada. Oskudnost i nepotpunost sacuvanih izvora ne dozvoljava da se o tome donesu ubedljivi i konacni zakljucci.
Vec sledece 1406. godine usledio je nov Hrisolorasov diplomatski zadatak i on se ponovo obreo u Veneciji. Zabelezeno je da je 3. januara 1406. godine bio svedok sporazuma s Venecijom koji se ticao vec decenijama spornog Tenedosa, ostrva koje je cuvalo prilaz u morski tesnac Dardanela i plovidbu izmedju Egejskog i Mramornog mora. Krajem iste godine vizantijski intelektualac ponovo je u Carigradu gde je dobio pismo svog nekadasnjeg ucenika Jakopa Andjela koji ga izvestava o smrti pape Inocentija VII i izboru novog pape Grgura XII (1406-1415).
Iz pisma koje je pocetkom 1408. godine napisao Leonardo Bruni, takodje Hrisolorasov ucenik, saznajemo da je opunomocenik vizantijskog cara ponovo stigao u republiku Svetog Marka. Manojlo Hrisoloras je u mletackom senatu obrazlozio predlog Vizantije da joj Venecija ustupi grad Navplion na Peloponezu, ali su Mlecani u decembru 1407. godine to glatko odbili.
Panorama Firence iz doba kada je Manojlo tamo ziveo
Prvi uz papu
Ovoga puta „grad na kanalima” bio je samo pocetna stanica u dugom putesestviju Manojla Hrisolorasa po zapadnoj Evropi. Vizantijski emisar je iz Venecije preko severne Italije najpre stigao u Djenovu 18. aprila 1408. godine, a odatle je nastavio za Pariz.
Iz Pariza se vizantijski izaslanik zaputio u Englesku gde je posetio London i Solsberi. Odatle je poslao jedno pismo caru Manojlu II Paleologu u kom ga obavestava da nema mnogo nade od pomoci engleskog kralja koju je vasilevsu obecao nekoliko godina ranije. Postajalo je sve ociglednije da ce Vizantija od zapadnoevropskih drzava tesko dobiti neku ozbiljniju podrsku.
Vec sledece 1410. godine Manojlo Hrisoloras doputovao je u Spaniju. Njegov zadatak na Pirinejskom poluostrvu bio je unekoliko drugaciji. Tamo se uputio da bi odgovorio na molbe Martina I Aragonskog (1395-1410), koji je u pismu iz avgusta 1405. godine od vizantijskog cara i carigradskog patrijarha trazio da mu posalju neke relikvije. Odgovor Manojla II Paleologa nosi datum 23. oktobar 1407. godine i u njemu vasilevs naglasava kako ce trazene relikvije doneti njegov izaslanik Manojlo Hrisoloras. Istovremeno, vladar Vizantinaca podseca aragonskog kralja da Hrisolorasu, kao njegovom opunomoceniku, preda sumu koja je od papskih indulgencija (lat. indulgentia, oprastanje grehova za novac) skupljena za pomoc carstvu Romeja. Medjutim, kada je vizantijski ucenjak stigao u Aragon, Martin I vec se bio upokojio, a njegov naslednik Ferdinand I nastavio je srdacne odnose s Vizantijom, ali bez bilo kakvih konkretnih rezultata.
Posle dugog putovanja, Manojlo Hrisoloras vratio se u vizantijsku prestonicu gde je opet samo kratko boravio, od maja do avgusta 1410. godine, a onda je ponovo krenuo put Italije. Odrediste je bila Bolonja gde se tada nalazio papski dvor. Poslanik romejskog cara iznova je trazio pomoc papske kurije (lat. curia, papin dvor) za Vizantiju. Pozvao ga je papa Aleksandar V, izabran u Pizi 1409, ali je ubrzo, pocetkom maja sledece 1410. godine, preminuo. Tako je Hrisolorasa docekao novoizabrani Jovan XXIII (1410-1415), Aleksandrov naslednik na katedri Svetog Petra.
Novi papa je u aprilu 1411. papski dvor premestio iz Bolonje u Rim, a pratio ga je i Manojlo Hrisoloras. Time pocinje novo razdoblje u zivotu romejskog ucenjaka u kom se predavacka i naucnicka delatnost dopunjuju i preplicu s diplomatskim poslovima. Za vreme boravka u Rimu, Hrisoloras je napisao delo „Poredjenje starog i novog Rima”, koje je sastavljeno u vidu pisma mladom caru Jovanu VIII Paleologu (1425-1448), sinu i nasledniku Manojla II. U tom spisu Hrisoloras iskazuje svoje veliko postovanje prema naturalizmu anticke umetnosti, prema lepoti starih rusevina i hriscanskih svetilista u „vecnom gradu”, i zakljucuje da Konstantinopolis nadmasuje Rim zbog svog neuporedivog polozaja i cudesnih spomenika kakav je, na primer, hram Svete Sofije.
Godine 1413. papski dvor iz Rima se preselio u Firencu i vizantijski diplomata ponovo je sledio rimskog arhipastira. Tu je bio u prilici da opet bude zajedno sa svojim omiljenim ucenicima - istaknutim firentinskim humanistima. Vec sledece 1414. godine papa Jovan XXIII poverio je Hrisolorasu vazan zadatak. Njega i dvojicu kardinala, Antona de Salana i Franceska Cabarela, poslao je Zigmundu Luksemburskom, ugarskom kralju (1387-1437) i nemackom caru (1410-1437) da bi se odredilo mesto za veliki crkveni sabor. Papska delegacija sa Zigmundom se srela nedaleko od Lugana, a za mesto sabora, koji je sazvan za 1. novembar 1415. godine, odredjen je nemacki grad Konstanca na Bodenskom jezeru i Rajni. Na tom saboru Manojlo Hrisoloras zastupao je papsku kuriju, ali to nije znacilo da je prestao da sluzi interesima vizantijskog cara koji ga je i poslao u diplomatsku misiju u Italiju. U leto 1414. Manojlo Hrisoloras nasao se u severnoj Italiji, u sviti Zigmunda Luksemburskog, kada je iz Vizantije stigao u misiju njegov rodjak Jovan Hrisoloras.
Pojedini istrazivaci smatraju da je Manojlo Hrisoloras zajedno s papskim dvorom stigao u Konstancu 28. oktobra 1414. godine, ali neki su skloni da veruju kako je u leto iste godine vizantijski ucenjak i diplomata kratko vreme bio u Vizantiji. Oni smatraju da je Hrisoloras, u drustvu s nekadasnjim ucenikom Gvarinom od Verone, najpre iz Bolonje otisao u Veneciju, a odatle se zaputio na Istok. Kasnije se mozda sreo sa vasilevsom Manojlom II Paleologom na ostrvu Tasosu ili u Solunu.
Sabor u Konstanci, na kom se raspravljalo o crkvenoj reformi, izboru novog pape, jeretickom ucenju Jana Husa i „velikoj sizmi”, bio je velicanstveni crkveni skup. Medju prisutnima bila su tri patrijarha, dvadeset devet kardinala, trideset tri arhiepiskopa, sto pedeset episkopa, stotinu opata i oko tri stotine doktora teologije. Medjutim, tokom sabora Manojlo Hrisoloras se razboleo i preminuo 15. aprila 1415. godine. Imao je sezdeset pet godina.
***
U nadgrobnom slovu koje je za Manojla Hrisolorasa sastavio Andreja Djulijani posebno su istaknute ogromne zasluge vizantijskog naucnika i diplomate u pregovorima o savezu izmedju rimokatolickog Zapada i pravoslavnog Istoka. Vizantijski ucenjak i poverenik romejskog cara Manojla II Paleologa bio je harizmaticna licnost koja je veoma uticala na zapadne humaniste. Na saboru u Konstanci on je cak u odredjenim krugovima bio vidjen kao moguci buduci papa, sto se vidi iz epitafa koji je sastavio Pjer Paolo Verdjerio.
Veliki vizantijski intelektualac sahranjen je 16. aprila 1415. godine.
Radivoj Radic
link
Manojlo Hrisoloras bio je jedan od najvecih umova koje je vizantijska civilizacija dala na svome zalasku, blizak prijatelj romejskog cara intelektualca Manojla II Paleologa, naucnik oko koga su se otimali univerziteti na Apeninskom poluostrvu, ucitelj citavog narastaja italijanskih humanista, ozbiljan kandidat da postane rimski papa
Jedini sacuvani portret Manojla Hrisolorasa
Vizantijsko carstvo druge polovine 14. i prve polovine 15. veka moze se uporediti s nejakim telom na kom se nalazi ogromna glava - Carigrad. Nekada svetska imperija, koja se rasprostirala na tri kontinenta - Evropi, Africi i Aziji - u poslednjem stolecu svog postojanja pretvorila se u patuljastu carevinu, u drzavu drugog reda u istocnom Sredozemlju. Medjutim, na kulturnom planu, uprkos ekonomskom i vojnom opadanju, Vizantija je ostala velesila. Smatra se da su oko 1300. godine, u vreme takozvane renesanse Paleologa, tri najveca intelektualna sredista na svetu bili Pariz, Bagdad i Carigrad.
Peloponez je u prvoj polovini 15. veka bio u velikom kulturnom poletu koji se pamti kao poslednja vizantijska renesansa. Kao da je umorno carstvo smoglo snage da se jos jednom gordo uspravi pre nego sto potone u duga stoleca turkokratije.
Jedan od najucenijih ljudi u Vizantijskom carstvu na prelazu iz 14. u 15. vek bio je Manojlo Hrisoloras. Po ocu poticao je iz ugledne vizantijske porodice, a po majci bio je rodjak poznatog velikodostojnika Jovana Evdemona Paleologa. Manojlov savremenik, prezimenjak i gotovo vrsnjak bio je Dimitrije Hrisoloras, takodje poznati vizantijski pisac i velikodostojnik, ali usled nedostatka izvornih podataka njihove srodnicke veze ostaju zamagljene.
Smatra se da je Manojlo Hrisoloras rodjen oko 1350. godine, otprilike u isto vreme kao i njegov imenjak i buduci vizantijski car Manojlo II Paleolog (1391-1425) s kojim je kasnije postao veoma blizak. Ali, Hrisolorasovo detinjstvo i mladost prekriveni su neprovidnom tamom. Prvi poznati podatak iz njegovog zivota tice se putovanja u Veneciju 1394-1395. godine. O tom boravku svedoce tri pisma koja je sastavio firentinski uglednik Koluco Salutati (1331-1406). Iz pomenutih pisama saznaje se da su u Veneciju stigla dva vizantijska izaslanika - Manojlo Hrisoloras i Dimitrije Kidon (oko 1324-1397/8). Rec je o veoma poznatom vizantijskom intelektualcu, inace jedno pokolenje starijem od Hrisolorasa, piscu, prevodiocu sa latinskog i dugogodisnjem prvom ministru Vizantijskog carstva.
Cilj ovog poslanstva bio je da se dobije pomoc republike Svetog Marka kako bi se Vizantija odbranila od Osmanlija. Bilo je to vreme kada je sultan Bajazit I (1389-1402) upravo zapoceo osmogodisnju opsadu Carigrada (1394-1402). Kada su u Firenci culi da se kod Mlecana nalaze ugledni romejski naucnici, dvojica mladih italijanskih intelektualaca pohitala su da ih pozdrave. Bili su to Roberto Rosi i Jakopo Andjelo da Skarperija (1360-1410). Ako se zna da je Dimitrije Kidon vec odranije bio poznat u Italiji - pratio je cara Jovana V Paleologa (1341-1391) na putu u Italiju (1369-1371) - bilo je ocigledno da se u medjuvremenu procuo i Manojlo Hrisoloras. Posle okoncanog diplomatskog zadatka dvojica vizantijskih emisara vratila su se u Carigrad, a uz njih je bio i mladi humanista Jakopo Andjelo.
Koluco Salutati je 28. marta 1396. godine uputio zvanicno pismo firentinske republike u kom se pozvao na odluku od 23. februara iste godine, kojom je Manojlu Hrisolorasu ponudjeno da postane profesor grckog jezika na Univerzitetu u Firenci. Bio je to trenutak koji je umnogome promenio zivot tada vec sredovecnog naucnika.
Veza kod cara
Neophodno je podsetiti se da su Francesko Petrarka (1304-1374) i Djovani Bokaco (1313-1375), dvojica velikana italijanske knjizevnosti i kulture 14. veka, koji su bili opcinjeni cudesnim Homerovim epovima „Ilijada” i „Odiseja”, isticali potrebu da se na Apeninskom poluostrvu osnuje katedra na kojoj bi se ucio grcki jezik. Inace, obojica su pokusala da ga nauce, ali bez znacajnijeg uspeha. Dok je Bokaco pokazao izvestan napredak, Petrarka se saplitao na elementarnim znanjima. Upravo je u Firenci 1361. godine otvorena katedra za grcki jezik i njen prvi predavac bio je Pilat, Grk iz juzne Italije. On, nazalost, nije imao dovoljno znanja da bi na odgovarajuci nacin predavao italijanskim humanistima.
Vizantijski ucenjak Manojlo Hrisoloras prihvatio je ponudu iz Italije koja je bila i veoma laskavo priznanje, dosao je u Firencu krajem januara 1397. godine i odmah poceo sa predavanjima. Za razliku od Pilata, Hrisoloras je bio prava licnost za takvo mesto i nekoliko godina je sa mnogo uspeha predavao grcki jezik.
Mada Manojlo Hrisoloras nije dugo radio kao profesor, njegovo delovanje u Firenci bilo je veoma vazno i cinilo je prekretnicu u grckim studijama na tlu Italije. Vizantijski naucnik pridobio je citav niz mladih ljudi koje je osposobio da u punoj meri nastave njegovu delatnost kao ucitelji grckog jezika i kulture na Apeninskom poluostrvu, a pokazali su se i kao odlicni prevodioci dela anticke knjizevnosti i filozofije sa grckog na latinski. Hrisolorasov najpoznatiji ucenik bio je Gvarino iz Verone (1374-1460), koji je u prvoj deceniji 15. veka bio profesor grckog jezika u Veneciji.
Uporedo s radom profesora u Firenci, Manojlo Hrisoloras nije zaboravio veoma tezak polozaj u kom se nalazila Vizantija, pogotovo njena prestonica. Zbog toga je preduzimao i odredjene diplomatske korake kako bi obezbedio pomoc opsednutom Carigradu. U medjuvremenu njegova predavanja veoma su se procula po citavoj Italiji, pa su i druga univerzitetska sredista zelela da takvog znalca imaju za profesora. U tome je narocito uporan bio milanski vojvoda Djan Galeaco Viskonti (1378-1402), a usledili su i jos neki pozivi. Ali, vizantijski naucnik uctivo je odbio sve ponude koje su mu stizale. To ipak nije obeshrabrilo milanskog vojvodu koji je zeleo da vizantijskog intelektualca po svaku cenu vidi u svojoj okolini. Pojedini dogadjaji isli su naruku vladaru Milana i naposletku je uspeo u svojim nastojanjima.
Vizantijski car Manojlo II Paleolog 1399. godine preduzeo je svoje cuveno putovanje po zapadnoj Evropi. Najpre se zadrzao u Italiji, a onda je obisao Francusku i Englesku. Posle boravka u Veneciji, vizantijski car je preko Padove, gde je velicanstveno docekan, i Vicence krenuo u posetu milanskom vojvodi. Djan Galeaco Viskonti uglednog gosta docekao je u Paviji, a onda su se zaputili u Milano. Vojvoda je zamolio romejskog vasilevsa da nekako privoli Manojla Hrisolorasa da iz Firence predje u Milano i tamo drzi predavanja.
Manojlo II Paleolog uslisio je molbu svog ljubaznog domacina i uputio je pismo Hrisolorasu. Ovoga puta, proslavljeni naucnik nije se mnogo premisljao, vec je izasao u susret zelji svog cara i gospodara. O dobrim odnosima Manojla Paleologa i Manojla Hrisolorasa najbolje kazuju sacuvana pisma koja je vizantijski car kasnije slao iz Francuske i Engleske na adresu svog prijatelja i imenjaka.
Na politickom zadatku
Posle trogodisnjeg boravka u Firenci (1397-1400), Manojlo Hrisoloras obreo se u Paviji i tako je zavrseno njegovo „firentinsko” razdoblje zivota. Na odusevljenje intelektualne elite milanskog vojvodstva, romejski ucenjak izvesno vreme bavio se kod Viskontijevih u Milanu, a onda je poceo sa predavanjima na tek osnovanoj akademiji u Paviji.
Sledece tri godine, od 1400. do 1403, Manojlo Hrisoloras proveo je na prostoru Lombardije, pre svega u Milanu i Paviji.
Jedan dogadjaj na svojevrstan nacin oznacio je prekid u boravku Manojla Hrisolorasa u Italiji. Naime, u septembru 1402. godine preminuo je milanski vojvoda Djan Galeaco Viskonti i njegova smrt podstakla je Hrisolorasa da pocne da razmislja o povratku u otadzbinu. Cak ni novi poziv iz Firence nije mogao da ga odvrati od zelje da se vrati u zavicaj iz kog je izbivao vec sest godina.
Bilo je to vreme kada se iz zapadne Evrope vracao vasilevs Manojlo II Paleolog, prilicno nezadovoljan rezultatima koje je tamo postigao, ali i obradovan nenadanom vescu sa Istoka da su nadomak Angore tatarski odredi velikog osvajaca Tamerlana potpuno satrli Osmanlije sredinom leta 1402. godine. Tako su se dva Manojla srela u Veneciji u martu 1403. godine. Po povratku u Vizantiju, Hrisoloras je nastavio svoju predavacku delatnost i ulozio je mnogo napora da pripremi udzbenik iz gramatike.
Medjutim, vec sledece godine vizantijski naucnik i diplomata od karijere ponovo je bio na putu. I ovom prilikom radilo se o odlasku u Veneciju gde se pojavio u decembru 1404. godine. Ali, o tom putovanju se zbog nedostatka izvornih podataka veoma malo zna, a po svoj prilici bila je rec o novom diplomatskom zadatku.
Poznato je da je Manojlo Hrisoloras krajem 1405. godine bio u Carigradu. Tada je, naime, uputio pismo papi Inocentiju VII (1404-1406). Da bi se razumeli dogadjaji koji su usledili, neophodno je naglasiti da je to bilo vreme velike sizme (1378-1417), raskola u okrilju rimske crkve kada su istovremeno birana dvojica prvosvestenika.
Tako je u trenutku kada je Hrisoloras pisao epistolu papi Inocentiju VII postojao i papa Benedikt XIII (1394-1423). U pomenutom pismu uceni Vizantinac je od rimskog arhipastira trazio da mu se dozvoli da dobije svestenicki cin prema rimokatolickom obredu. Ovo pismo neobicno je vazno za romejskog intelektualca jer je svedocanstvo o njegovoj nameri da napusti pravoslavlje.
U nauci je doslo do razmimoilazenja u tumacenju dogadjaja koji su vezani za navodni Hrisolorasov prelazak u katolicanstvo. Neki istrazivaci smatraju da on nije uspeo da ostvari svoju nameru, a drugi pitanje ostavljaju otvorenim. Naucna neslaganja postoje i u obrazlozenju Hrisolorasovih pobuda: jedni misle da su one bile iskrene, dok su drugi skloni da u njima vide iskljucivo politicke motive, naime, veruju da je Manojlo Hrisoloras bio uveren da bi kao pripadnik rimokatolicke vere uspesnije mogao da pribavi Vizantiji toliko prizeljkivanu pomoc sa Zapada. Oskudnost i nepotpunost sacuvanih izvora ne dozvoljava da se o tome donesu ubedljivi i konacni zakljucci.
Vec sledece 1406. godine usledio je nov Hrisolorasov diplomatski zadatak i on se ponovo obreo u Veneciji. Zabelezeno je da je 3. januara 1406. godine bio svedok sporazuma s Venecijom koji se ticao vec decenijama spornog Tenedosa, ostrva koje je cuvalo prilaz u morski tesnac Dardanela i plovidbu izmedju Egejskog i Mramornog mora. Krajem iste godine vizantijski intelektualac ponovo je u Carigradu gde je dobio pismo svog nekadasnjeg ucenika Jakopa Andjela koji ga izvestava o smrti pape Inocentija VII i izboru novog pape Grgura XII (1406-1415).
Iz pisma koje je pocetkom 1408. godine napisao Leonardo Bruni, takodje Hrisolorasov ucenik, saznajemo da je opunomocenik vizantijskog cara ponovo stigao u republiku Svetog Marka. Manojlo Hrisoloras je u mletackom senatu obrazlozio predlog Vizantije da joj Venecija ustupi grad Navplion na Peloponezu, ali su Mlecani u decembru 1407. godine to glatko odbili.
Panorama Firence iz doba kada je Manojlo tamo ziveo
Prvi uz papu
Ovoga puta „grad na kanalima” bio je samo pocetna stanica u dugom putesestviju Manojla Hrisolorasa po zapadnoj Evropi. Vizantijski emisar je iz Venecije preko severne Italije najpre stigao u Djenovu 18. aprila 1408. godine, a odatle je nastavio za Pariz.
Iz Pariza se vizantijski izaslanik zaputio u Englesku gde je posetio London i Solsberi. Odatle je poslao jedno pismo caru Manojlu II Paleologu u kom ga obavestava da nema mnogo nade od pomoci engleskog kralja koju je vasilevsu obecao nekoliko godina ranije. Postajalo je sve ociglednije da ce Vizantija od zapadnoevropskih drzava tesko dobiti neku ozbiljniju podrsku.
Vec sledece 1410. godine Manojlo Hrisoloras doputovao je u Spaniju. Njegov zadatak na Pirinejskom poluostrvu bio je unekoliko drugaciji. Tamo se uputio da bi odgovorio na molbe Martina I Aragonskog (1395-1410), koji je u pismu iz avgusta 1405. godine od vizantijskog cara i carigradskog patrijarha trazio da mu posalju neke relikvije. Odgovor Manojla II Paleologa nosi datum 23. oktobar 1407. godine i u njemu vasilevs naglasava kako ce trazene relikvije doneti njegov izaslanik Manojlo Hrisoloras. Istovremeno, vladar Vizantinaca podseca aragonskog kralja da Hrisolorasu, kao njegovom opunomoceniku, preda sumu koja je od papskih indulgencija (lat. indulgentia, oprastanje grehova za novac) skupljena za pomoc carstvu Romeja. Medjutim, kada je vizantijski ucenjak stigao u Aragon, Martin I vec se bio upokojio, a njegov naslednik Ferdinand I nastavio je srdacne odnose s Vizantijom, ali bez bilo kakvih konkretnih rezultata.
Posle dugog putovanja, Manojlo Hrisoloras vratio se u vizantijsku prestonicu gde je opet samo kratko boravio, od maja do avgusta 1410. godine, a onda je ponovo krenuo put Italije. Odrediste je bila Bolonja gde se tada nalazio papski dvor. Poslanik romejskog cara iznova je trazio pomoc papske kurije (lat. curia, papin dvor) za Vizantiju. Pozvao ga je papa Aleksandar V, izabran u Pizi 1409, ali je ubrzo, pocetkom maja sledece 1410. godine, preminuo. Tako je Hrisolorasa docekao novoizabrani Jovan XXIII (1410-1415), Aleksandrov naslednik na katedri Svetog Petra.
Novi papa je u aprilu 1411. papski dvor premestio iz Bolonje u Rim, a pratio ga je i Manojlo Hrisoloras. Time pocinje novo razdoblje u zivotu romejskog ucenjaka u kom se predavacka i naucnicka delatnost dopunjuju i preplicu s diplomatskim poslovima. Za vreme boravka u Rimu, Hrisoloras je napisao delo „Poredjenje starog i novog Rima”, koje je sastavljeno u vidu pisma mladom caru Jovanu VIII Paleologu (1425-1448), sinu i nasledniku Manojla II. U tom spisu Hrisoloras iskazuje svoje veliko postovanje prema naturalizmu anticke umetnosti, prema lepoti starih rusevina i hriscanskih svetilista u „vecnom gradu”, i zakljucuje da Konstantinopolis nadmasuje Rim zbog svog neuporedivog polozaja i cudesnih spomenika kakav je, na primer, hram Svete Sofije.
Godine 1413. papski dvor iz Rima se preselio u Firencu i vizantijski diplomata ponovo je sledio rimskog arhipastira. Tu je bio u prilici da opet bude zajedno sa svojim omiljenim ucenicima - istaknutim firentinskim humanistima. Vec sledece 1414. godine papa Jovan XXIII poverio je Hrisolorasu vazan zadatak. Njega i dvojicu kardinala, Antona de Salana i Franceska Cabarela, poslao je Zigmundu Luksemburskom, ugarskom kralju (1387-1437) i nemackom caru (1410-1437) da bi se odredilo mesto za veliki crkveni sabor. Papska delegacija sa Zigmundom se srela nedaleko od Lugana, a za mesto sabora, koji je sazvan za 1. novembar 1415. godine, odredjen je nemacki grad Konstanca na Bodenskom jezeru i Rajni. Na tom saboru Manojlo Hrisoloras zastupao je papsku kuriju, ali to nije znacilo da je prestao da sluzi interesima vizantijskog cara koji ga je i poslao u diplomatsku misiju u Italiju. U leto 1414. Manojlo Hrisoloras nasao se u severnoj Italiji, u sviti Zigmunda Luksemburskog, kada je iz Vizantije stigao u misiju njegov rodjak Jovan Hrisoloras.
Pojedini istrazivaci smatraju da je Manojlo Hrisoloras zajedno s papskim dvorom stigao u Konstancu 28. oktobra 1414. godine, ali neki su skloni da veruju kako je u leto iste godine vizantijski ucenjak i diplomata kratko vreme bio u Vizantiji. Oni smatraju da je Hrisoloras, u drustvu s nekadasnjim ucenikom Gvarinom od Verone, najpre iz Bolonje otisao u Veneciju, a odatle se zaputio na Istok. Kasnije se mozda sreo sa vasilevsom Manojlom II Paleologom na ostrvu Tasosu ili u Solunu.
Sabor u Konstanci, na kom se raspravljalo o crkvenoj reformi, izboru novog pape, jeretickom ucenju Jana Husa i „velikoj sizmi”, bio je velicanstveni crkveni skup. Medju prisutnima bila su tri patrijarha, dvadeset devet kardinala, trideset tri arhiepiskopa, sto pedeset episkopa, stotinu opata i oko tri stotine doktora teologije. Medjutim, tokom sabora Manojlo Hrisoloras se razboleo i preminuo 15. aprila 1415. godine. Imao je sezdeset pet godina.
***
U nadgrobnom slovu koje je za Manojla Hrisolorasa sastavio Andreja Djulijani posebno su istaknute ogromne zasluge vizantijskog naucnika i diplomate u pregovorima o savezu izmedju rimokatolickog Zapada i pravoslavnog Istoka. Vizantijski ucenjak i poverenik romejskog cara Manojla II Paleologa bio je harizmaticna licnost koja je veoma uticala na zapadne humaniste. Na saboru u Konstanci on je cak u odredjenim krugovima bio vidjen kao moguci buduci papa, sto se vidi iz epitafa koji je sastavio Pjer Paolo Verdjerio.
Veliki vizantijski intelektualac sahranjen je 16. aprila 1415. godine.
Radivoj Radic
link