Post by Emperor AAdmin on Dec 22, 2007 2:38:08 GMT -5
Istina i legenda o nasoj konjici
Srpski kozacki puk
U konjicu je regrutovan odredjeni broj vojnika iz svih nahija, a konjanici su „sami sebi kako konja i sedlo, tako i sve druge potrebne stvari nabavljali”
Kozak, pripadnik carske garde
U pocetku Prvog srpskog ustanka konjica je u svakom pogledu bila prilagodjena ratovanju protiv Turaka. Prema odlukama od 19. aprila 1807. godine, oruzanu silu cinila su tri osnovna roda narodne vojske. Na skupstini Praviteljstvujusceg sovjeta od 4. do 11. decembra 1808, usvojen je predlog o novom vojnom ustrojstvu zemlje. Vojnu silu trebalo je da cini teritorijalna narodna vojska (milicija) i manje regularne jedinice „stajace” vojske. Karadjordje je, uzimajuci u obzir taktiku protivnika ali i teskoce sa obukom i opremanjem konjice, odlucio da ovaj rod ostane u sastavu narodne vojske.
Od 1807. do 1812. godine na srpskom ratistu ucestvovalo je i vise ruskih konjickih jedinica. Zbog nejasnih nadleznosti, te raznorodnog sastava ljudstva, pitanje pripadnosti ovih jedinica zbunjivalo je neke savremenike. Tako se u novijoj istoriografiji o Srpskom kozackom puku pise kao o prvoj regularnoj konjickoj jedinici obnovljene Srbije, sto ne odgovara istini; Karadjordje sve do sloma Ustanka nije uspostavio nijednu regularnu jedinicu ovog roda.
Vlaski kozaci
Turska je 24. avgusta 1806. godine umesto Konstantina Ipsilantija na polozaj vlaskog kneza i Moldavije postavila Aleksandra Suca. Rusi su u podunavskoj knezevini podstakli narodni bunt, sto je, pocetkom novembra 1806, mitropolita i bojare vlaskog „Divana” „primoralo” da zatraze ulazak ruske vojske u Bukurest, „radi spasa zemlje”. Ruska Moldavska armija je 11. novembra, bez objave rata, presla Dnjestar i izbila na Dunav. To je, prakticno, znacilo da je u Vlaskoj uspostavljena ruska vojna uprava, pod cijim je okriljem Ipsilantiju samo formalno vracena knezevska titula.
Nakon zvanicne turske objave rata, 28. decembra 1806, Moldavska armija racunala je i na sadejstvo sa srpskim ustanicima. Medjutim, general Miheljson, komandant armije od pocetka rata do avgusta 1807, nije imao dovoljno vojske da drzi razvuceni front i vodi zajednicke poduhvate sa Karadjordjevim trupama. Vezu sa ustanicima trebalo je da uspostavi Ipsilanti koji, nakon ponovnog „preuzimanja” vlasti, nije raspolagao nikakvom oruzanom silom. Radi toga, vlada u Petrogradu odlucila je da materijalno i organizaciono podrzi stvaranje Knezevsko-vlaskog korpusa. Pod zvanicnu Ipsilantijevu komandu upuceno je nekoliko aktivnih oficira, a trgovcu grckog porekla Nikolasu Pangalosu odobreno je da za racun vlaskog kneza uspostavi Grecesko-elinski korpus. Ove trupe trebalo je da se bore u Maloj Vlaskoj, okolini Orsave i Negotinskoj krajini i odrzavaju vezu na Dunavu.
Samozvani kapetan grckog porekla, do maja 1807. godine, teskom mukom sakupio je samo jedan elinski bataljon. Znatno vise uspeha imali su ruski oficiri. Konjicki kapetan II klase (rotmistr) Nikic okupio je Vlaski kozacki puk, a pukovnik Miloradovic - Crno-srpski husarski puk. Osim toga, vlaski pukovnik Nikolas Kantakuzin stvorio je Srpsku pandursku komandu (pandure kneza Ipsilantija) kao i odeljenje Arnauta na konjima.
Manji deo ovog ljudstva u sastavu kora general-majora Isajeva nocu, izmedju 29. i 30. juna, prebacen je na desnu obalu Dunava. Njihov doprinos na srpskom vojistu, medjutim, bio je beznacajan. Nakon potpisivanja primirja u Sloboziji, 24. avgusta 1807, kor Isajeva zapoceo je povlacenje na levu obalu Dunava. Pangalosu je naredjeno da u ostacima Elinskog korpusa odrzi disciplinu i spreci pljacke koje su srozavale ugled ruske vojske. Grckim dobrovoljcima 4. septembra konacno je nalozeno ili da se prebace na levu obalu Dunava ili da se prikljuce srpskoj vojsci. Ovim su zvanicno raspusteni Elinski i Knezevsko-vlaski korpus, kao i Vlaski kozacki i Crno-srpski husarski puk, a njihovi bivsi borci razmileli su se Vlaskom i Srbijom tragajuci za novim poslodavcima.
Ali, komandi Moldavske armije nedostajala je konjicka jedinica koja bi, oslobodjena svih ostalih zadataka, sadejstvovala sa Srbima uklapajuci se u njihovu neuobicajenu taktiku. Tako je odluceno da se od slobodnog ljudstva bivseg Ipsilantijevog korpusa stvori novi, uslovno receno regularni konjicki puk. Na osnovu ruskih iskustava sa pomocnim trupama, zakljuceno je da to treba da bude laka jedinica, prilagodjena postojecim srpskim mogucnostima i uslovima.
Karadjordje Petrovic, slika Vladimira Lukica Borovikovskog
Karadjordjeva garda
Komanda je, pocetkom maja 1810, naredila stabs-rotmistru Petru Nikicu da stvori Srpski kozacki puk jacine 10 sotnija. Vrbovanje pripadnika nove jedinice vrseno je u Bukurestu, uglavnom medju „veteranima” bivseg Nikicevog Vlaskog kozackog puka, koji su sacinjavali Srbi, Vlasi, Moldavci, Grci, Madjari i Poljaci.
Nikic je do 23. maja iz vlaskog arsenala obezbedio oruzje samo za dva, a konjsku opremu za jedan i po eskadron. Dobrovoljci su uglavnom bili goli i bosi pa je Nikic trazio uniforme koje bi prilicile njihovom novom polozaju. Kako je u to vreme regularni Cugujevski kozacki puk reorganizovan u Cugujevski ulanski puk, odbacene kozacke uniforme poslate su Nikicu. Nista manja nevolja nije bila ni nabavka konja, za koje se kapetan nadao da ce prispeti iz drzavnog krda, napasanog blizu Kisinjeva.
Prvih 25 kozaka sa zadatkom da, pod komandom zastavnika (praporscika) Savica, obavljaju duznost Karadjordjeve licne garde, upuceni su u Srbiju 4. jula. U Deligrad su stigli osam dana kasnije, taman na vreme da ucestvuju u tekucim borbama kod Banje.
Srpski kozacki puk je do 19. jula bio uniformisan i naoruzan izuzimajuci pistolje „koji se u Krajovi nisu mogli nabaviti ni po kojoj ceni”. Puk je ocekivan u bivaku kod Kasijaka, odakle je trebalo Karadjordju odmah uputiti jos 50 kozaka, sa kapetanom Nikicem na celu.
Kada se na levoj obali Dunava prikupio ceo ruski ekspedicioni kor, Srpski kozacki puk brojao je 1270 ljudi. Ali, nekoliko nedelja nakon prelaska Dunava jedinica se svela na 725 konjanika. Puk se osipao i kasnije. S obzirom na moral ljudstva, iskazan jos 1807. godine, dezerterstvo nije bilo iznenadjujuca pojava.
Srpski kozacki puk vatreno krstenje doziveo je 7. septembra, kod Jasike. U sukobu je, doduse, ucestvovao samo jedan eskadron. Posto se Nikic jos nije pridruzio glavnini snaga, eskadronom je komandovao Jering, kapetan 6. volinskog ulanskog puka.
Dve nedelje kasnije, srpsko-ruske snage kod Varvarina su se sukobile sa Ahmed Rusid-pasom. Ovde je Srpskim kozackim pukom komandovao licno Nikic. Zbog pokazane hrabrosti, general Zas ga je predlozio za odlikovanje.
U medjuvremenu, Karadjordje je od ruske komande trazio hitno pojacanje na Drinskom frontu. Deo pomoci cinilo je „nesto novijeg, gotovo nepravilnih kozaka, sa polkovnikom Nikicem Klimentom”, kako Vuk Karadzic naziva Srpski kozacki puk i njegovog komandanta. Prema Jakovu Nenadovicu, „Gospodin Petar Nikolajevic Nikic sa polkom je na ovu stranu prispeo... taman na vreme” da uzme ucesce u borbama kod Loznice. Nikicevih 400 kozaka 18. i 19. oktobra bilo je u prethodnici, a u odlucujucim trenucima stabs-rotmistr komandovao je desnim krilom srpsko-ruskih snaga. Nikic je 20. oktobra ranjen i sutradan je sa bojista prebacen u Sabac, pa u Beograd. Za njim je uskoro stigao i deo puka kojim je privremeno komandovao vojvoda Colak Anta Simeonovic.
Pripremajuci se za zimovanje, pukovska odeljenja rasporedjena su u Beogradu, Valjevu, Loznici i Sapcu. Nikic je od 19. novembra do druge polovine decembra, iako nezalecene rane, obilazio navedene bivake brinuci o smestaju svojih vojnika. Iz Beograda je u glavni stan Moldavske armije krenuo 29. januara 1811, odakle se nikada nije vratio u Srbiju.
Od bitke kod Loznice, kozaci su uglavnom obavljali garnizonsku sluzbu, te sluzbu licne Karadjordjeve garde. Po naredjenju admirala Cicagova, puk se jula 1812, sa ostalim ruskim jedinicama, povukao iz Srbije, a ubrzo je i zvanicno raspusten.
Istorijat jedinice ukazuje na znacaj njenog komandanta. Posle Nikicevog ranjavanja kod Loznice, nije se pojavila licnost dovoljno sposobna da ovu, u svakom pogledu heterogenu, jedinicu disciplinuje i povrati joj borbenu vrednost. S druge strane, Nikiceva licnost zanimljiva je u svakom pogledu, a njegov zivot je tema za najuzbudljiviji pustolovni roman.
Vojnik Srpskog kozackog puka 1813. godine, ilustracija profesora Pavla Vasica
„Polkovnik Klimenta”
Petar Nikolin Nikic rodjen je 1772. u Nikincima, u rimokatolickoj porodici Klimenta, koja se s Kosova doselila jos u 17. veku. Kao zitelj Slavonsko-Sremske vojne granice, 1796. godine stupio je u Drugi hrvatsko-slavonski granicarski husarski puk, u kome je napredovao do cina konjickog kapetana II klase (oberlajtnant) i sa njim ucestvovao u svim pohodima francuskih revolucionarnih ratova. Pred pocetak bitke kod Ciriha, 3. juna 1799, Nikic je otisao u stab radi preuzimanja plata za svoj puk. Novac je trebalo podeliti borcima eskadrona u sredistu i na levom krilu austrijske armije. Tesko je reci sta je u tom trenutku prelomilo hrabrog oficira; u svakom slucaju, sa pukovskom kasom punom talira, spakovanom u bisage husarskog sedla, hladnokrvno je odjahao u pravcu francuske vojske. Ne zna se da li je neprijatelju promenu strane obrazlozio priznanjem kradje ili nekim drugim razlogom, tek, u vojsci Direktorijuma odmah je uposlen kao kurir (galopir).
Koristeci se stecenim poverenjem i slobodom kretanja, Nikic se ubrzo povezao s Austrijancima i revnosno ih obavestavao o pokretima francuskih trupa. Kada je njegova spijunska delatnost otkrivena, prebegao je u austrijsku vojsku. U to vreme, hrvatsko-slavonski husarski puk jos se nalazio pored Ciriha. Komandant jedinice Stanislav Auer Nikica je odmah okovao, s namerom da ga izvede pred vojni sud. Kako je sudom predsedavao Karlo Habzburski, vrhovni zapovednik austrijskih snaga, tada smesten u Nemackoj, Nikic je pod strazom upucen u Glavni vojni stan na Rajni. Verovatno zbog obavestajnih zasluga, mladji brat austrijskog cara Franca, nadvojvoda Karlo, pomilovao ga je i, kao obicnog vojnika, rasporedio u najblizu konjicku jedinicu - 2. ulanski puk kneza Karla Svarcenberga. Iako je u novoj jedinici pokazao izuzetnu hrabrost, Nikic, zbog „mrlje” u dosijeu, nije napredovao dalje od cina narednika vodnika (vahtmajstera).
Krajem 1803. godine u Bec je stigao mladji brat ruskog cara Aleksandra I carevic Konstantin Pavlovic Romanov. On je 1798. postavljen za generalnog inspektora konjice, a tri godine kasnije zapoceo je korenite reforme ovog roda. U Austriju je dosao da prosiri iskustva i, po mogucnosti, nadje strucne ljude, sposobne da pomognu u reformama.
Ambiciozni Nikic u ovome je video priliku za svoju karijeru; opet uz preporuke nadvojvode Karla, 26. novembra 1803, dobio je dozvolu za prelazak u rusku sluzbu. Ostaje nerazjasnjeno kako je obican narednik, uz to bivsi kradljivac i dezerter, uspeo da stekne nesumnjivu naklonost austrijskog a, kasnije, i ruskog carevica. U svakom slucaju, Konstantin Pavlovic je Nikica rasporedio u Prvi ulanski puk. Karijeru u ruskoj sluzbi zapoceo je kao pripravnik za oficira (estandartjunker) a, nakon okoncanja staziranja, unapredjen je u porucnika. Po izbijanju Rusko-turskog rata, 28. decembra 1806, Nikic je prekomandovan u Moldavsku armiju i zaduzen da za potrebe kneza Ipsilantija okupi Vlaski kozacki puk. Za zasluge stecene u ovom razdoblju unapredjen je u stabnog kapetana II klase (stabs-rotmistra) i odlikovan ordenom Svetog Vladimira. Kako je Prvi ulanski puk 1807. pridodat Lakoj konjickoj gardijskoj (Lajbgardijskoj) diviziji, Nikic je u vreme boravka u Srbiji nosio zvanje stabs-rotmistra Lajbgardijskog ulanskog puka. Medjutim, nijednog trenutka nije pokusao da opovrgne misljenje prostodusnih Srba koji su ga smatrali pukovnikom.
Na nosilima od pusaka
Cinjenica je da je kapetan Nikic bio vican komandovanju i nesumnjivo hrabar. Samo je oficir sa iskustvom stecenim u austrijskoj, francuskoj i ruskoj vojsci mogao uspesno da vodi ljude najrazlicitijeg porekla, osobina i sposobnosti. Nikicu je neposredno nakon bitke kod Loznice medju Srbima naglo skocila popularnost i ugled. Primera radi, 9. decembra 1810. godine u Sapcu je docekan sa 6 topovskih salvi; do tada slicna pocast ukazivana je samo Karadjordju. Inace ambicioznom, Nikicu je popularnost prijala i nepromisljeno ga je uvukla u unutrasnje srpske politicke sukobe; priklonio se frakciji suprotstavljenoj Karadjordju. Podgrevajuci mu sujetu, Jakov Nenadovic samo je raspirivao raskol. Tako je u pismu general-lajtnantu Zasu sve zasluge za pobedu na Drini pripisao Nikicu, pri tome potpuno ignorisuci Karadjordjevu ulogu.
Bitka kod Loznice, a narocito rana zadobijena u to vreme, imale su dvostruki uticaj na Nikicevu sudbinu; oznacile su vrhunac njegove popularnosti, ali i pocetak kraja karijere u Srbiji. U ruskim izvestajima o borbama kod Loznice ranjavanje se uopste ne pominje.
Jakov samo saopstava da je „u poslednjoj bataliji sam gospodin Polkovnik (Petar Nikolajevic Nikic) ranu dobio”. Penzionisani kapetan Kosta Jovanovic, koji se „honorarno” bavio spijuniranjem ustanika, izvestio je nadleznog obavestajnog oficira, majora Maretica, da je Nikic 20. oktobra hicem iz pistolja ranjen u desno bedro. Karadjordje je o istom dogadjaju napisao: „Toga dana podjemo svudi ispred nasi sancova vezetirati. Tom prilikom Turci prepucaju tri puske i nesrecom rane gospodina Nikica u nogu”. Nikic, znaci, nije ranjen u borbi, nego prilikom obilaska terena nakon bitke. U svakom slucaju, rana je bila ozbiljna jer Nikic ne samo da nije mogao da jase, nego nije bio sposoban ni za prevoz kolima. U Sabac je, 21. oktobra, prenesen na nosilima improvizovanim od pusaka, odakle je brodom prevezen do bolnice u Donjem gradu beogradske tvrdjave.
Slika Ilje Rjepina koja prikazuje kozake kako pisu pismo turskom sultanu
Lecenje u Becu
Kako u Srbiji nije bilo hirurga koji bi izvadio zrno, rana je zarastala sporo i nepravilno. Ovo ce visestruko uticati na Nikicevu karijeru. Kao prvo, iz kreveta nije mogao da nadzire ponasanje svojih vojnika. U gradu je doslo do svadja a, potom, i do fizickih obracuna izmedju Beogradjana i kozaka. Bez obzira sto je to bila heterogena grupa placenika, gradjani su ih smatrali ruskim vojnicima, sto je lose uticalo na saveznicke odnose.
Nikic je dve nedelje pre borbi kod Loznice ucinio korak koji ce mu dodatno opteretiti polozaj u Srbiji. U njemu se, izgleda, ponovo javio poriv za obavestajnim radom, koji je vodio u izdaju. U jednoj memljivoj kafedzinici, 5. oktobra 1810. godine, sastao se s austrijskim natporucnikom Lancom, privremenim komandantom Zemuna.
Tokom razgovora, iznenada je izrazio lojalnost caru Francu I, „gospodaru svoje prave Otadzbine”, te saopstio zelju da dostavlja podatke o srpskoj i ruskoj vojsci i stanju na frontovima. Lanc je o ovome odmah obavestio nadlezne. Nikicev slucaj stigao je do samog drzavnog vrha i knez Meternih se 19. oktobra licno saglasio da se „ruski” kapetan primi kao austrijski spijun. U jeku bitke na Drini, Nikica je u Sapcu posetio i sluzbeni austrijski predstavnik pri srpskoj vojsci, oficir Nemacko-banatskog granicarskog puka, kapetan Kostka. U izvestaju od 22. oktobra, Kostka navodi kako je Nikica poznavao jos iz vremena njegovog sluzbovanja u austrijskoj vojsci.
Staro ratno drugarstvo trebalo je da mu olaksa preuzimanje obavestajnih podataka. Medjutim, Nikic je pancevackog kapetana upozorio na Karadjordjevog sekretara i ruskog kapetana Ivana Ivanovica, koji su se nalazili u istoj prostoriji. Prvi je znao i srpski i nemacki jezik, dok je drugi, izgleda, bio ruski obavestajac najviseg ranga.
„Surovanje” sa Vozdovim protivnicima, sukob sa Beogradjanima, krajnje „skakljiv” jer se u Beogradu upravo ocekivao ruski 86. nejslotski musketirski puk, te sumnjivi susreti s Austrijancima, uticali su na Nikicev ugled.
Kraj zivota u Carigradu
Zbog opstih interesa, Karadjordje je pokusao da prevazidje sve ocitije nesuglasice i 25. januara 1811. godine izdao je Nikicu „svidjeteljstvo” za zasluge stecene u Srbiji, a posebno za hrabrost pokazanu u bojevima na Drini. Ali, Beogradjani su jos 14. januara ruskoj komandi pisali o ispadima kozaka koji su doveli do toga da ni Nikic vise nije bio bezbedan u svom stanu. Nikic je zbog navedenih optuzbi, po naredjenju Kamenekog, 29. januara 1811, samo u pratnji supruge, krenuo u Glavni stab radi usmenog raporta. Kapetan je, medjutim, prosao bez ikakvih posledica. Stavise, na licno zalaganje cara Aleksandra I odobreno mu je tronedeljno odsustvo, neophodno radi lecenja rane u kojoj se jos nalazila turska kugla. Ali, sto je najlepse, carska porodica raspitala se kod kneza Svarcenberga, koji je objasnio da surova petrogradska zima moze lose da utice na Nikicevo zdravlje, te da se najbolji lekari svakako nalaze u cuvenoj ustanovi „Zauerhof” u Badenu pored Beca. Iako je dobio ruski sluzbeni pasos, Nikic je u agenciji u Bukurestu izvadio i austrijski civilni. Mozemo samo pretpostaviti da je ovo ucinio kako bi, sa dokumentima iz zavicaja, u Austriji imao vecu slobodu kretanja. U Bec je stigao sa suprugom 31. avgusta 1811. godine. Privremeno se smestio u privatnom pansionu „Buljon”, koji je vodila gospodja Komar. Ruski car izdao je nalog poslanstvu u Becu da preduzme sve mere kako bi se kapetanu pruzile najbolje zdravstvene usluge. Nikica je pregledao stabni lekar iz klinike u Veringu. Preporuceno je da, nakon terapije lekovitom vodom, operaciju izvede najpoznatiji hirurg iz becke vojne bolnice.
Nikic nije bio covek koji bi uzivao u blagodetima banjskog lecenja i odmah je uspostavio veze sa oficirima - bivsim kolegama iz vremena sluzbovanja u austrijskoj vojsci. Ali, revnosni agenti becke policije pazljivo su pratili svaki njegov korak. Tako je ustanovljeno da Nikic vrbuje mladje oficire za rusku sluzbu. Prve „zrtve” bili su porucnik Oberer iz 6. sevalozerskog puka „Knez Franc Rozenberg-Orsini”, te izvesni Paric, ritmajster u bivsem Nikicevom husarskom puku. Ovo ponasanje, uz ranije grehe, konacno je dojadilo Austrijancima.
Meternih se ponovo zalozio ovog puta zahtevajuci da se Nikic, posle operacije, udalji iz zemlje. Nakon povratka u Rusiju, izgleda da je dobio invalidsku penziju. Ko zna zasto, 1813. godine sa suprugom se nastanio u prestonici svog najljuceg protivnika - u Carigradu, gde je srecno boravio da kraja zivota.
Naivni Srbi, medjutim, odmah su zaboravili Nikiceve mane. Legenda kako kozacki „polkovnik” formira novu jedinicu, sa kojom ce Srbima priteci u pomoc, podgrevana je u Beogradu sve do sloma Ustanka.
Branko Bogdanovic
link
Srpski kozacki puk
U konjicu je regrutovan odredjeni broj vojnika iz svih nahija, a konjanici su „sami sebi kako konja i sedlo, tako i sve druge potrebne stvari nabavljali”
Kozak, pripadnik carske garde
U pocetku Prvog srpskog ustanka konjica je u svakom pogledu bila prilagodjena ratovanju protiv Turaka. Prema odlukama od 19. aprila 1807. godine, oruzanu silu cinila su tri osnovna roda narodne vojske. Na skupstini Praviteljstvujusceg sovjeta od 4. do 11. decembra 1808, usvojen je predlog o novom vojnom ustrojstvu zemlje. Vojnu silu trebalo je da cini teritorijalna narodna vojska (milicija) i manje regularne jedinice „stajace” vojske. Karadjordje je, uzimajuci u obzir taktiku protivnika ali i teskoce sa obukom i opremanjem konjice, odlucio da ovaj rod ostane u sastavu narodne vojske.
Od 1807. do 1812. godine na srpskom ratistu ucestvovalo je i vise ruskih konjickih jedinica. Zbog nejasnih nadleznosti, te raznorodnog sastava ljudstva, pitanje pripadnosti ovih jedinica zbunjivalo je neke savremenike. Tako se u novijoj istoriografiji o Srpskom kozackom puku pise kao o prvoj regularnoj konjickoj jedinici obnovljene Srbije, sto ne odgovara istini; Karadjordje sve do sloma Ustanka nije uspostavio nijednu regularnu jedinicu ovog roda.
Vlaski kozaci
Turska je 24. avgusta 1806. godine umesto Konstantina Ipsilantija na polozaj vlaskog kneza i Moldavije postavila Aleksandra Suca. Rusi su u podunavskoj knezevini podstakli narodni bunt, sto je, pocetkom novembra 1806, mitropolita i bojare vlaskog „Divana” „primoralo” da zatraze ulazak ruske vojske u Bukurest, „radi spasa zemlje”. Ruska Moldavska armija je 11. novembra, bez objave rata, presla Dnjestar i izbila na Dunav. To je, prakticno, znacilo da je u Vlaskoj uspostavljena ruska vojna uprava, pod cijim je okriljem Ipsilantiju samo formalno vracena knezevska titula.
Nakon zvanicne turske objave rata, 28. decembra 1806, Moldavska armija racunala je i na sadejstvo sa srpskim ustanicima. Medjutim, general Miheljson, komandant armije od pocetka rata do avgusta 1807, nije imao dovoljno vojske da drzi razvuceni front i vodi zajednicke poduhvate sa Karadjordjevim trupama. Vezu sa ustanicima trebalo je da uspostavi Ipsilanti koji, nakon ponovnog „preuzimanja” vlasti, nije raspolagao nikakvom oruzanom silom. Radi toga, vlada u Petrogradu odlucila je da materijalno i organizaciono podrzi stvaranje Knezevsko-vlaskog korpusa. Pod zvanicnu Ipsilantijevu komandu upuceno je nekoliko aktivnih oficira, a trgovcu grckog porekla Nikolasu Pangalosu odobreno je da za racun vlaskog kneza uspostavi Grecesko-elinski korpus. Ove trupe trebalo je da se bore u Maloj Vlaskoj, okolini Orsave i Negotinskoj krajini i odrzavaju vezu na Dunavu.
Samozvani kapetan grckog porekla, do maja 1807. godine, teskom mukom sakupio je samo jedan elinski bataljon. Znatno vise uspeha imali su ruski oficiri. Konjicki kapetan II klase (rotmistr) Nikic okupio je Vlaski kozacki puk, a pukovnik Miloradovic - Crno-srpski husarski puk. Osim toga, vlaski pukovnik Nikolas Kantakuzin stvorio je Srpsku pandursku komandu (pandure kneza Ipsilantija) kao i odeljenje Arnauta na konjima.
Manji deo ovog ljudstva u sastavu kora general-majora Isajeva nocu, izmedju 29. i 30. juna, prebacen je na desnu obalu Dunava. Njihov doprinos na srpskom vojistu, medjutim, bio je beznacajan. Nakon potpisivanja primirja u Sloboziji, 24. avgusta 1807, kor Isajeva zapoceo je povlacenje na levu obalu Dunava. Pangalosu je naredjeno da u ostacima Elinskog korpusa odrzi disciplinu i spreci pljacke koje su srozavale ugled ruske vojske. Grckim dobrovoljcima 4. septembra konacno je nalozeno ili da se prebace na levu obalu Dunava ili da se prikljuce srpskoj vojsci. Ovim su zvanicno raspusteni Elinski i Knezevsko-vlaski korpus, kao i Vlaski kozacki i Crno-srpski husarski puk, a njihovi bivsi borci razmileli su se Vlaskom i Srbijom tragajuci za novim poslodavcima.
Ali, komandi Moldavske armije nedostajala je konjicka jedinica koja bi, oslobodjena svih ostalih zadataka, sadejstvovala sa Srbima uklapajuci se u njihovu neuobicajenu taktiku. Tako je odluceno da se od slobodnog ljudstva bivseg Ipsilantijevog korpusa stvori novi, uslovno receno regularni konjicki puk. Na osnovu ruskih iskustava sa pomocnim trupama, zakljuceno je da to treba da bude laka jedinica, prilagodjena postojecim srpskim mogucnostima i uslovima.
Karadjordje Petrovic, slika Vladimira Lukica Borovikovskog
Karadjordjeva garda
Komanda je, pocetkom maja 1810, naredila stabs-rotmistru Petru Nikicu da stvori Srpski kozacki puk jacine 10 sotnija. Vrbovanje pripadnika nove jedinice vrseno je u Bukurestu, uglavnom medju „veteranima” bivseg Nikicevog Vlaskog kozackog puka, koji su sacinjavali Srbi, Vlasi, Moldavci, Grci, Madjari i Poljaci.
Nikic je do 23. maja iz vlaskog arsenala obezbedio oruzje samo za dva, a konjsku opremu za jedan i po eskadron. Dobrovoljci su uglavnom bili goli i bosi pa je Nikic trazio uniforme koje bi prilicile njihovom novom polozaju. Kako je u to vreme regularni Cugujevski kozacki puk reorganizovan u Cugujevski ulanski puk, odbacene kozacke uniforme poslate su Nikicu. Nista manja nevolja nije bila ni nabavka konja, za koje se kapetan nadao da ce prispeti iz drzavnog krda, napasanog blizu Kisinjeva.
Prvih 25 kozaka sa zadatkom da, pod komandom zastavnika (praporscika) Savica, obavljaju duznost Karadjordjeve licne garde, upuceni su u Srbiju 4. jula. U Deligrad su stigli osam dana kasnije, taman na vreme da ucestvuju u tekucim borbama kod Banje.
Srpski kozacki puk je do 19. jula bio uniformisan i naoruzan izuzimajuci pistolje „koji se u Krajovi nisu mogli nabaviti ni po kojoj ceni”. Puk je ocekivan u bivaku kod Kasijaka, odakle je trebalo Karadjordju odmah uputiti jos 50 kozaka, sa kapetanom Nikicem na celu.
Kada se na levoj obali Dunava prikupio ceo ruski ekspedicioni kor, Srpski kozacki puk brojao je 1270 ljudi. Ali, nekoliko nedelja nakon prelaska Dunava jedinica se svela na 725 konjanika. Puk se osipao i kasnije. S obzirom na moral ljudstva, iskazan jos 1807. godine, dezerterstvo nije bilo iznenadjujuca pojava.
Srpski kozacki puk vatreno krstenje doziveo je 7. septembra, kod Jasike. U sukobu je, doduse, ucestvovao samo jedan eskadron. Posto se Nikic jos nije pridruzio glavnini snaga, eskadronom je komandovao Jering, kapetan 6. volinskog ulanskog puka.
Dve nedelje kasnije, srpsko-ruske snage kod Varvarina su se sukobile sa Ahmed Rusid-pasom. Ovde je Srpskim kozackim pukom komandovao licno Nikic. Zbog pokazane hrabrosti, general Zas ga je predlozio za odlikovanje.
U medjuvremenu, Karadjordje je od ruske komande trazio hitno pojacanje na Drinskom frontu. Deo pomoci cinilo je „nesto novijeg, gotovo nepravilnih kozaka, sa polkovnikom Nikicem Klimentom”, kako Vuk Karadzic naziva Srpski kozacki puk i njegovog komandanta. Prema Jakovu Nenadovicu, „Gospodin Petar Nikolajevic Nikic sa polkom je na ovu stranu prispeo... taman na vreme” da uzme ucesce u borbama kod Loznice. Nikicevih 400 kozaka 18. i 19. oktobra bilo je u prethodnici, a u odlucujucim trenucima stabs-rotmistr komandovao je desnim krilom srpsko-ruskih snaga. Nikic je 20. oktobra ranjen i sutradan je sa bojista prebacen u Sabac, pa u Beograd. Za njim je uskoro stigao i deo puka kojim je privremeno komandovao vojvoda Colak Anta Simeonovic.
Pripremajuci se za zimovanje, pukovska odeljenja rasporedjena su u Beogradu, Valjevu, Loznici i Sapcu. Nikic je od 19. novembra do druge polovine decembra, iako nezalecene rane, obilazio navedene bivake brinuci o smestaju svojih vojnika. Iz Beograda je u glavni stan Moldavske armije krenuo 29. januara 1811, odakle se nikada nije vratio u Srbiju.
Od bitke kod Loznice, kozaci su uglavnom obavljali garnizonsku sluzbu, te sluzbu licne Karadjordjeve garde. Po naredjenju admirala Cicagova, puk se jula 1812, sa ostalim ruskim jedinicama, povukao iz Srbije, a ubrzo je i zvanicno raspusten.
Istorijat jedinice ukazuje na znacaj njenog komandanta. Posle Nikicevog ranjavanja kod Loznice, nije se pojavila licnost dovoljno sposobna da ovu, u svakom pogledu heterogenu, jedinicu disciplinuje i povrati joj borbenu vrednost. S druge strane, Nikiceva licnost zanimljiva je u svakom pogledu, a njegov zivot je tema za najuzbudljiviji pustolovni roman.
Vojnik Srpskog kozackog puka 1813. godine, ilustracija profesora Pavla Vasica
„Polkovnik Klimenta”
Petar Nikolin Nikic rodjen je 1772. u Nikincima, u rimokatolickoj porodici Klimenta, koja se s Kosova doselila jos u 17. veku. Kao zitelj Slavonsko-Sremske vojne granice, 1796. godine stupio je u Drugi hrvatsko-slavonski granicarski husarski puk, u kome je napredovao do cina konjickog kapetana II klase (oberlajtnant) i sa njim ucestvovao u svim pohodima francuskih revolucionarnih ratova. Pred pocetak bitke kod Ciriha, 3. juna 1799, Nikic je otisao u stab radi preuzimanja plata za svoj puk. Novac je trebalo podeliti borcima eskadrona u sredistu i na levom krilu austrijske armije. Tesko je reci sta je u tom trenutku prelomilo hrabrog oficira; u svakom slucaju, sa pukovskom kasom punom talira, spakovanom u bisage husarskog sedla, hladnokrvno je odjahao u pravcu francuske vojske. Ne zna se da li je neprijatelju promenu strane obrazlozio priznanjem kradje ili nekim drugim razlogom, tek, u vojsci Direktorijuma odmah je uposlen kao kurir (galopir).
Koristeci se stecenim poverenjem i slobodom kretanja, Nikic se ubrzo povezao s Austrijancima i revnosno ih obavestavao o pokretima francuskih trupa. Kada je njegova spijunska delatnost otkrivena, prebegao je u austrijsku vojsku. U to vreme, hrvatsko-slavonski husarski puk jos se nalazio pored Ciriha. Komandant jedinice Stanislav Auer Nikica je odmah okovao, s namerom da ga izvede pred vojni sud. Kako je sudom predsedavao Karlo Habzburski, vrhovni zapovednik austrijskih snaga, tada smesten u Nemackoj, Nikic je pod strazom upucen u Glavni vojni stan na Rajni. Verovatno zbog obavestajnih zasluga, mladji brat austrijskog cara Franca, nadvojvoda Karlo, pomilovao ga je i, kao obicnog vojnika, rasporedio u najblizu konjicku jedinicu - 2. ulanski puk kneza Karla Svarcenberga. Iako je u novoj jedinici pokazao izuzetnu hrabrost, Nikic, zbog „mrlje” u dosijeu, nije napredovao dalje od cina narednika vodnika (vahtmajstera).
Krajem 1803. godine u Bec je stigao mladji brat ruskog cara Aleksandra I carevic Konstantin Pavlovic Romanov. On je 1798. postavljen za generalnog inspektora konjice, a tri godine kasnije zapoceo je korenite reforme ovog roda. U Austriju je dosao da prosiri iskustva i, po mogucnosti, nadje strucne ljude, sposobne da pomognu u reformama.
Ambiciozni Nikic u ovome je video priliku za svoju karijeru; opet uz preporuke nadvojvode Karla, 26. novembra 1803, dobio je dozvolu za prelazak u rusku sluzbu. Ostaje nerazjasnjeno kako je obican narednik, uz to bivsi kradljivac i dezerter, uspeo da stekne nesumnjivu naklonost austrijskog a, kasnije, i ruskog carevica. U svakom slucaju, Konstantin Pavlovic je Nikica rasporedio u Prvi ulanski puk. Karijeru u ruskoj sluzbi zapoceo je kao pripravnik za oficira (estandartjunker) a, nakon okoncanja staziranja, unapredjen je u porucnika. Po izbijanju Rusko-turskog rata, 28. decembra 1806, Nikic je prekomandovan u Moldavsku armiju i zaduzen da za potrebe kneza Ipsilantija okupi Vlaski kozacki puk. Za zasluge stecene u ovom razdoblju unapredjen je u stabnog kapetana II klase (stabs-rotmistra) i odlikovan ordenom Svetog Vladimira. Kako je Prvi ulanski puk 1807. pridodat Lakoj konjickoj gardijskoj (Lajbgardijskoj) diviziji, Nikic je u vreme boravka u Srbiji nosio zvanje stabs-rotmistra Lajbgardijskog ulanskog puka. Medjutim, nijednog trenutka nije pokusao da opovrgne misljenje prostodusnih Srba koji su ga smatrali pukovnikom.
Na nosilima od pusaka
Cinjenica je da je kapetan Nikic bio vican komandovanju i nesumnjivo hrabar. Samo je oficir sa iskustvom stecenim u austrijskoj, francuskoj i ruskoj vojsci mogao uspesno da vodi ljude najrazlicitijeg porekla, osobina i sposobnosti. Nikicu je neposredno nakon bitke kod Loznice medju Srbima naglo skocila popularnost i ugled. Primera radi, 9. decembra 1810. godine u Sapcu je docekan sa 6 topovskih salvi; do tada slicna pocast ukazivana je samo Karadjordju. Inace ambicioznom, Nikicu je popularnost prijala i nepromisljeno ga je uvukla u unutrasnje srpske politicke sukobe; priklonio se frakciji suprotstavljenoj Karadjordju. Podgrevajuci mu sujetu, Jakov Nenadovic samo je raspirivao raskol. Tako je u pismu general-lajtnantu Zasu sve zasluge za pobedu na Drini pripisao Nikicu, pri tome potpuno ignorisuci Karadjordjevu ulogu.
Bitka kod Loznice, a narocito rana zadobijena u to vreme, imale su dvostruki uticaj na Nikicevu sudbinu; oznacile su vrhunac njegove popularnosti, ali i pocetak kraja karijere u Srbiji. U ruskim izvestajima o borbama kod Loznice ranjavanje se uopste ne pominje.
Jakov samo saopstava da je „u poslednjoj bataliji sam gospodin Polkovnik (Petar Nikolajevic Nikic) ranu dobio”. Penzionisani kapetan Kosta Jovanovic, koji se „honorarno” bavio spijuniranjem ustanika, izvestio je nadleznog obavestajnog oficira, majora Maretica, da je Nikic 20. oktobra hicem iz pistolja ranjen u desno bedro. Karadjordje je o istom dogadjaju napisao: „Toga dana podjemo svudi ispred nasi sancova vezetirati. Tom prilikom Turci prepucaju tri puske i nesrecom rane gospodina Nikica u nogu”. Nikic, znaci, nije ranjen u borbi, nego prilikom obilaska terena nakon bitke. U svakom slucaju, rana je bila ozbiljna jer Nikic ne samo da nije mogao da jase, nego nije bio sposoban ni za prevoz kolima. U Sabac je, 21. oktobra, prenesen na nosilima improvizovanim od pusaka, odakle je brodom prevezen do bolnice u Donjem gradu beogradske tvrdjave.
Slika Ilje Rjepina koja prikazuje kozake kako pisu pismo turskom sultanu
Lecenje u Becu
Kako u Srbiji nije bilo hirurga koji bi izvadio zrno, rana je zarastala sporo i nepravilno. Ovo ce visestruko uticati na Nikicevu karijeru. Kao prvo, iz kreveta nije mogao da nadzire ponasanje svojih vojnika. U gradu je doslo do svadja a, potom, i do fizickih obracuna izmedju Beogradjana i kozaka. Bez obzira sto je to bila heterogena grupa placenika, gradjani su ih smatrali ruskim vojnicima, sto je lose uticalo na saveznicke odnose.
Nikic je dve nedelje pre borbi kod Loznice ucinio korak koji ce mu dodatno opteretiti polozaj u Srbiji. U njemu se, izgleda, ponovo javio poriv za obavestajnim radom, koji je vodio u izdaju. U jednoj memljivoj kafedzinici, 5. oktobra 1810. godine, sastao se s austrijskim natporucnikom Lancom, privremenim komandantom Zemuna.
Tokom razgovora, iznenada je izrazio lojalnost caru Francu I, „gospodaru svoje prave Otadzbine”, te saopstio zelju da dostavlja podatke o srpskoj i ruskoj vojsci i stanju na frontovima. Lanc je o ovome odmah obavestio nadlezne. Nikicev slucaj stigao je do samog drzavnog vrha i knez Meternih se 19. oktobra licno saglasio da se „ruski” kapetan primi kao austrijski spijun. U jeku bitke na Drini, Nikica je u Sapcu posetio i sluzbeni austrijski predstavnik pri srpskoj vojsci, oficir Nemacko-banatskog granicarskog puka, kapetan Kostka. U izvestaju od 22. oktobra, Kostka navodi kako je Nikica poznavao jos iz vremena njegovog sluzbovanja u austrijskoj vojsci.
Staro ratno drugarstvo trebalo je da mu olaksa preuzimanje obavestajnih podataka. Medjutim, Nikic je pancevackog kapetana upozorio na Karadjordjevog sekretara i ruskog kapetana Ivana Ivanovica, koji su se nalazili u istoj prostoriji. Prvi je znao i srpski i nemacki jezik, dok je drugi, izgleda, bio ruski obavestajac najviseg ranga.
„Surovanje” sa Vozdovim protivnicima, sukob sa Beogradjanima, krajnje „skakljiv” jer se u Beogradu upravo ocekivao ruski 86. nejslotski musketirski puk, te sumnjivi susreti s Austrijancima, uticali su na Nikicev ugled.
Kraj zivota u Carigradu
Zbog opstih interesa, Karadjordje je pokusao da prevazidje sve ocitije nesuglasice i 25. januara 1811. godine izdao je Nikicu „svidjeteljstvo” za zasluge stecene u Srbiji, a posebno za hrabrost pokazanu u bojevima na Drini. Ali, Beogradjani su jos 14. januara ruskoj komandi pisali o ispadima kozaka koji su doveli do toga da ni Nikic vise nije bio bezbedan u svom stanu. Nikic je zbog navedenih optuzbi, po naredjenju Kamenekog, 29. januara 1811, samo u pratnji supruge, krenuo u Glavni stab radi usmenog raporta. Kapetan je, medjutim, prosao bez ikakvih posledica. Stavise, na licno zalaganje cara Aleksandra I odobreno mu je tronedeljno odsustvo, neophodno radi lecenja rane u kojoj se jos nalazila turska kugla. Ali, sto je najlepse, carska porodica raspitala se kod kneza Svarcenberga, koji je objasnio da surova petrogradska zima moze lose da utice na Nikicevo zdravlje, te da se najbolji lekari svakako nalaze u cuvenoj ustanovi „Zauerhof” u Badenu pored Beca. Iako je dobio ruski sluzbeni pasos, Nikic je u agenciji u Bukurestu izvadio i austrijski civilni. Mozemo samo pretpostaviti da je ovo ucinio kako bi, sa dokumentima iz zavicaja, u Austriji imao vecu slobodu kretanja. U Bec je stigao sa suprugom 31. avgusta 1811. godine. Privremeno se smestio u privatnom pansionu „Buljon”, koji je vodila gospodja Komar. Ruski car izdao je nalog poslanstvu u Becu da preduzme sve mere kako bi se kapetanu pruzile najbolje zdravstvene usluge. Nikica je pregledao stabni lekar iz klinike u Veringu. Preporuceno je da, nakon terapije lekovitom vodom, operaciju izvede najpoznatiji hirurg iz becke vojne bolnice.
Nikic nije bio covek koji bi uzivao u blagodetima banjskog lecenja i odmah je uspostavio veze sa oficirima - bivsim kolegama iz vremena sluzbovanja u austrijskoj vojsci. Ali, revnosni agenti becke policije pazljivo su pratili svaki njegov korak. Tako je ustanovljeno da Nikic vrbuje mladje oficire za rusku sluzbu. Prve „zrtve” bili su porucnik Oberer iz 6. sevalozerskog puka „Knez Franc Rozenberg-Orsini”, te izvesni Paric, ritmajster u bivsem Nikicevom husarskom puku. Ovo ponasanje, uz ranije grehe, konacno je dojadilo Austrijancima.
Meternih se ponovo zalozio ovog puta zahtevajuci da se Nikic, posle operacije, udalji iz zemlje. Nakon povratka u Rusiju, izgleda da je dobio invalidsku penziju. Ko zna zasto, 1813. godine sa suprugom se nastanio u prestonici svog najljuceg protivnika - u Carigradu, gde je srecno boravio da kraja zivota.
Naivni Srbi, medjutim, odmah su zaboravili Nikiceve mane. Legenda kako kozacki „polkovnik” formira novu jedinicu, sa kojom ce Srbima priteci u pomoc, podgrevana je u Beogradu sve do sloma Ustanka.
Branko Bogdanovic
link