Post by Emperor AAdmin on Dec 22, 2007 16:08:32 GMT -5
Cuvene evropske dinastije - Romanovi
Carevi na tri kontinenta
Vladali su najvecom zemljom na svetu 400 godina, imali uspone i padove, srecu i nesrecu, mnogo svetaca u svojim redovima, a i danas se nadaju da ce doci na vlast
Na dan 12. avgusta 1905. godine, zvonila su zvona po ruskim gradovima, gruvali su topovi, radosna vest sirila se celom carskom Rusijom: rodjen je prestolonaslednik. Nakon cetiri kceri, car Nikola II Aleksandrovic Romanov i njegova supruga Aleksandra najzad su dobili dugo ocekivanog sina, Alekseja. Ali, samo nekoliko meseci kasnije, srecni roditelji shvatili su surovu istinu: decak je bolovao od hemofilije, nasledne i neizlecive bolesti krvi, koja je bila poznata u porodici njegove majke. Od tog doba, ceo zivot carske porodice bio je posvecen borbi za zdravlje carevica. Njegova majka, sestre, posluga, lekari, neprekidno su bdeli nad decakom koji je, i prilikom najmanje povrede u igri, mogao da iskrvari. U pocetku romana „Ana Karenjina” Tolstoj je napisao: „Sve srecne porodice medjusobno su slicne. Svaka nesrecna porodica nesrecna je na svoj nacin”. Nesreca se uvukla u carevu porodicu i pratice je sve do tragicnog kraja, u leto godine 1918...
Nikola II Aleksandrovic
Uspon Romanovih
Car Nikolaj II bio je osamnaesti vladar Rusije od 1613. godine, godine kada je na ruski tron seo prvi car iz porodice Romanov. Romanovi poticu iz bojarske (plemicke) porodice, ciji se prvi poznati predak zvao Andrej „Kobila” koji je ziveo na dvoru moskovskog vladara u 14. veku. Njegovi potomci zvali su se Zaharini-Jurjevi, kasnije Romanovi.
Zvezda nad rodom Romanovih jace je zablistala onoga dana 1547. godine kada se ruski car Ivan IV Grozni ozenio Anastasijom Romanovom. Anastasija je umrla mlada, a Ivan, lud od bola, sumnjajuci da su mu obozavanu zenu otrovali, pocinje strahovladu koja mu je donela nadimak Grozni. Nakon izumiranja vladarskog roda Rjurikovica, veliku rusku drzavu zahvata razdoblje nereda i nestabilnosti („smutno vreme”), koje je okoncano tek kada je rodjak bivse carice Anastasije, sedamnaestogodisnji Mihail Fjodorovic Romanov, sin tadasnjeg moskovskog patrijarha Filareta, izabran za cara.
Mihail i njegov sin i naslednik car Aleksej, sredili su i ucvrstili rusku drzavu, ali to su ipak bile osrednje licnosti.
Zivot Petra Velikog
I ko zna koliko bi jos Rusija ostala zaostala, poludivlja zemlja, opterecena nasledjem dugotrajne mongolske vlasti, na dalekim granicama Evrope, da se nije pojavio vladar izuzetne snage i sposobnosti, jedan od najvecih vladara ne samo ruske nego i celokupne svetske proslosti - Petar Veliki.
Petar je postao car sa deset godina, 1682. godine, kao suvladar starijeg, umno ogranicenog polubrata - Ivana V. Tada je Rusijom stvarno vladala njihova sestra Sofija. Napunivsi sedamnaest godina, Petar je uspeo da preuzme vlast i posalje sestru u manastir. Od tada pocinje jedna od najbrzih i najsveobuhvatnijih reformi u istoriji, koja je zaostalu Rusku carevinu pretvorila u savremenu drzavu, sposobnu da bude velika sila Evrope i Azije. Nema oblasti ruskog drustvenog i drzavnog zivota koju nisu dotakle Petrove reforme: od promene vojske, izgradnje mornarice, novog kalendara i pravopisa, reorganizacije crkve, unapredjenja poljoprivrede, ekonomije, poreza, drzavne uprave, pa do promena u odeci, jelu, ponasanju dvora i bojara i stavu prema zenama (koje su do tada, po starom vizantijskom obicaju, zivele u posebnim prostorijama i uglavnom se nisu pojavljivale u javnosti). Sebe je proglasio za „imperatora sve Rusije”, uz dotadasnju titulu „cara”.
Car Petar uvodio je evropske obicaje i surovo se obracunavao sa starim navikama. Naredio je da svi bojari (plemici) moraju da obriju brade, a one koji to ne bi prihvatili, silom je brijao.
Bio je ostar, cesto surov i nemilosrdan prema onima koji su mu se opirali ili pokusavali zavere. Tako je pogubio i vlastitog sina i naslednika - carevica Alekseja. Nije vodio mnogo racuna o nasledjenim titulama i polozajima. Unapredjivao je i isticao sposobne saradnike, ma kog porekla oni bili.
Petar je i fizicki bio ogroman - prava sila od coveka. Bio je visok vise od dva metra i veoma krupan i imao je neizmernu snagu. Njegove pijanke, koje bi bez prestanka trajale vise dana i noci, bile su legendarne. Uz sebe je uvek nosio debelu carsku palicu koja bi mu cesto posluzila kao batina za kaznjavanje, od koje ni plemici, ni ministri nisu bivali postedjeni. Voleo je fizicki rad. Gradio je brodove, kopao, izradjivao topove. Putovao je tajno na Zapad, u Holandiju, Nemacku, Englesku gde se, na licu mesta, po lukama i brodogradilistima, vojnim kasarnama i radionicama, upoznavao sa poslednjim resenjima evropske tehnologije i organizacije.
U nastojanju da osavremeni Rusiju, doveo je mnoge obrazovane strance. U Moskvi je nastao pravi mali grad pun Nemaca, Holandjana, Skota, od kojih su mnogi zasnovali porodice i zauvek ostali u Rusiji.
I mnogi srpski doseljenici napredovali su u Petrovoj sluzbi. Hercegovacki plemic Sava Vladisavljevic postao je carski diplomata i grof. O njegovom zivotu pisao je Jovan Ducic. Grof Sava poklonio je caru Petru malog roba africkog porekla. Potomak ovog decaka bio je i najveci ruski pesnik Aleksandar Puskin, koji je o toj zgodi napisao pricu „Arapin Petra Velikog”. Jedan drugi Srbin, po imenu Zaharije Orfelin, u doba carice Katarine Velike napisao je prvu rusku istoriju zivota i vladavine Petra Velikog.
Sacuvane su mnogobrojne anegdote o Petrovom neusiljenom, pa i neobicnom ponasanju. Kada su poslanici engleskog kralja dosli u jednu holandsku luku da prenesu poruku svog vladara, obavesteni su da ce ih Petar primiti na vrhu najveceg brodskog jarbola. Iako su se plasili visine, engleski ambasadori na kraju su bili prisiljeni da se nekako popnu uz jarbol do korpe u kojoj se nalazio car. Izmedju mnogih hobija, Petar je voleo da se bavi i zubarskim poslom. Pregledao bi zube svojim bojarima i odmah cupao svaki pokvaren, od kojih je zatim pravio licnu zbirku.
Petar je vodio brojne ratove nastojeci da zatvorenoj, kontinentalnoj Rusiji otvori pristup moru. Na jugu, borio se da od Turaka oduzme Azov. Na severu, ratovao je protiv tada mocne Svedske i na Baltiku, usred mocvara i leda, izgradio, uz ogromne napore i ljudske zrtve, novu rusku prestonicu Petrograd - „prozor u Evropu”, „Veneciju severa”.
Petar Veliki umro je 1725. godine, u pedeset trecoj godini, iscrpljen od neumerenog zivota i natcovecanskih napora da svoju zemlju promeni. Nakon njegove smrti nastupilo je doba nesigurnosti. Car nije odredio naslednika, pa su se nekoliko decenija smenjivali carevi i carice koje su na presto dovodili visoki dvorani ili vojna garda. Tako su postali vladari: Petrova udovica - nekadasnja poljska sluzavka (carica Katarina I), zatim njegov unuk (car Petar II), pa potomci njegovog brata Ivana V (carica Ana, Ivan VI), a zatim Petrova kcerka, carica Jelisaveta Petrovna (vladala 1741-1761), koja je duze vladala.
Prizor ispred Ipatjevskog manastira, kada podanici mole majku Mihaila Romanova da mu dozvoli da postane ruski car.
Nemica - velika ruska carica
Ali, Petrovo delo nije moglo biti ugrozeno. Rusija se dalje razvijala i sirila, posebno u vreme carice Katarine II Velike. Zanimljivo je da drugi vladar Rusije s pridevom „Velika” ne samo da nije pripadala porodici Romanov, nego nije bila ni Ruskinja.
Kako se uopste dogodilo da jedna nemacka princeza iz male vladarske porodice Anhalt-Cerpst zavlada celom Rusijom? Katarina Aleksejevna, rodjena kao Sofija od Anhalt-Cerpsta, dosla je u Rusiju kao nevesta ruskog naslednika, buduceg cara Petra III. Kao i svaka strana princeza udata za ruskog princa, Katarina je nastojala ne samo da prihvati pravoslavlje i nauci jezik, nego da postane veca Ruskinja i od samih Rusa. Inteligentnoj, okretnoj princezi ovo je uspelo preko svakog ocekivanja. Bila je susta suprotnost od svog nespretnog muza.
Unuk Petra Velikog vojvoda Karl Peter Ulrih od Holstajn-Gotorpa, iako po majci Ani Nemac koji je preuzeo pravoslavlje i uzeo ime Petar Fjodorovic Romanov, nije imao nijednu osobinu svog cuvenog imenjaka. Petar III bio je uobrazen, priglup i nesimpatican do te mere da je jedino cinjenica da carica Jelisaveta nije imala drugih bliskih rodjaka mogla da opravda njen izbor da ovakvu osobu odredi za naslednika.
Treba naglasiti da istoriju ruske porodice Romanov cine, u stvari, dve razlicite dinastije. Pravi Romanovi Rusijom su vladali od 1613. godine pa do 1762. godine, kada je umrla kcerka Petra Velikog - carica Jelisaveta. Od tada, pa do kraja carevine, Rusijom vlada dinastija ciji je puni naziv Holstajn-Gotorp-Romanov. Vojvode od Holstajn-Gotorpa, preci po muskoj liniji cara Petra III i njegovih naslednika, vladali su provincijom oko koje su se vekovima sporile Danska i Nemacka. Oni su pripadali mladjoj grani kuce Oldenburg, koja je vladala Danskom od 1448. godine. Ova porodica je u pojedinim razdobljima, pored carske Rusije i Danske, vladala i Svedskom, Norveskom i Grckom.
Katarina II Aleksejevna Velika
Kako to da su ruski Romanovi imali tako malo potomaka i pored velikog broja dece koju su pojedini carevi ostavili? Na primer, car Aleksej Mihailovic imao je petnaestoro, a Petar Veliki jedanaestoro dece. Medjutim, u to vreme smrtnost dece bila je velika. Osim toga, u 16. i 17. veku u carskoj porodici postojao je obicaj da se zenska deca - carevne - salju u manastir, cime su se, verovatno, izbegavali nezeljeni pretendenti na presto.
Posle nekoliko meseci vlasti, Petar III ubijen je 1762. godine. Umesto njega, za vladara Rusije izabrana je njegova zavodljiva i bistra supruga. Pod upravom Katarine II i njenih brojnih saradnika i ljubavnika, Rusija je postala jedna od najmocnijih evropskih zemalja. Drzava se razvija kulturno i ekonomski i siri na racun svojih suseda: Poljska je podeljena, Turska dva puta pobedjena. Rusija osvaja Krim od Tatara i dobija luke na Crnom moru. Katarina sanja o osvajanju Carigrada. Inteligentna Katarina dopisivala se s najvecim naprednim umovima toga doba - od Voltera do francuskih „enciklopedista” - iako je u svojoj zemlji izbegavala da uvede suvise napredne novine. Radije je vladala na apsolutisticki nacin Petra Velikog, sto je ostala osobina Ruske carevine gotovo sve do njene propasti.
U doba carica Jelisavete i Katarine brojni Srbi emigrirali su iz Austrije i naselili ruske ravnice. Jedna oblast Rusije tada je nazvana Nova Srbija. Mnogi Srbi postali su ruski vojnici i oficiri. Jedan od Katarininih „miljenika” - Simeon Zoric - bio je srpskog porekla. Zapamcen je kao osnivac prve ruske (vojne) kadetske skole.
Godine 1796. Katarinu Veliku nasledio je njen i Petrov jedini sin - car Pavle I. Veliki broj Katarininih savremenika sumnjao je da je Pavle uopste sin cara Petra III. Ipak, on je licio na Petra, posebno po neuracunljivom ponasanju koje je dovelo do jos jedne vojne pobune i do carevog ubistva 1801. godine. Na presto je dosao Pavlov sin Aleksandar I, u cije je doba, 1812. godine, Rusija vodila rat epskih razmera sa Napoleonovom vojskom, opisan u romanu L. N. Tolstoja „Rat i mir”.
Petar III Fjodorovic
Dinastija Holstajn-Gotorp-Romanov
Tokom 19. veka ruska carska porodica Holstajn-Gotorp-Romanov postaje sve brojnija. Car Pavle I za sobom je ostavio cetiri odrasla sina, od kojih su neki imali znatno potomstvo, a dvojica vladali Rusijom (Aleksandar I i Nikola I). U sledecoj generaciji cetiri sina cara Nikole I (car Aleksandar II i veliki knezevi Konstantin, Nikolaj i Mihail) ostavili su potomstvo koje postoji sve do nasih dana. Potomci Aleksandra II, njegov sin car Aleksandar III i unuk Nikola II, vladali su Rusijom do 1917. godine.
Iako su vlast i nasledje u porodici postali stabilniji, ruski carevi 19. veka nisu uspeli da u dovoljnoj meri izmene i unaprede rusko drustvo i privredu. To je na kraju dovelo do Oktobarske revolucije u toku Prvog svetskog rata i do pada carevine.
U pocetku, svi clanovi carske porodice uz titulu carsko velicanstvo nosili su naziv veliki knez ili velika kneginja. Krajem 19. veka, broj velikih knezeva presao je dvadeset, pa je car Aleksandar III resio da titulu ogranici samo na carske sinove i unuke (po muskoj liniji) ili carske kceri. Za ostale potomke Romanova ostala je titula knez od Rusije. Ali, broj legitimnih clanova carske porodice krajem 19. i pocetkom 20. veka poceo je da se smanjuje. Naime, pravilnikom o dinastiji, koji je uveo jos car Pavle I, bilo je predvidjeno da se clan carske porodice moze vencati, uz carevo odobrenje, samo sa osobom jednakog polozaja. Takav brak smatrao se za dinastijski. U suprotnom, sklapan je samo morganatski brak. Potomci iz tih morganatskih brakova nisu smatrani punopravnim clanovima porodice Romanov, niti su bili moguci naslednici ruskog prestola. Oni su kao blizi carski rodjaci dobijali drugacije prezime - Romanovski - uz dodatak prezimena majke.
Ivan Grozni
Poslednji ruski car Nikola (ruski Nikolaj) II bio je covek koga je vlastiti otac - prerano preminuli Aleksandar III - smatrao isuvise mekim za vladara. Bio je nezan i zatvoren, donekle uobrazen i veoma vezan za pomalo histericnu i mistici sklonu suprugu, covek koji nije bio dorastao da upravlja jednom ogromnom drzavom u dramaticnim trenucima Prvog svetskog rata i revolucije. Nista u njemu nije bilo od siline i strogosti Petra Velikog.
Kraj Romanovih
Ugled carske porodice bio je posebno narusen pojavom Raspucina, bradatog, neurednog „muzika” i zagonetnog iscelitelja, koji je uspeo da pridobije caricino poverenje jer je povremeno mogao da utice na smanjenje bolova carevica Alekseja. Medjutim, cudnovati iscelitelj Raspucin ponasao se skandalozno i, ne birajuci nacin, zloupotrebljavao je svoj uticaj na dvoru, pa su ga neki carevi rodjaci na kraju ubili kako bi spasli ugled monarhije.
Nakon izbijanja Oktobarske revolucije 1917. godine, Nikola II odrekao se prestola i zajedno sa svojom porodicom - suprugom i petoro dece - stavljen je u pritvor. Posle godinu dana kucnog pritvora i seljakanja po raznim krajevima Rusije, cela carska porodica, zajedno sa cetvoro vernih pratilaca, bila je na mucki nacin pogubljena u Jekaterinburgu, gradu na Uralu. Ostaci carske porodice bili su skriveni u oknu jednog napustenog rudnika, gde su ostali osam decenija - sve do 1991. godine. Tada su nove vlasti demokratske Rusije caru Nikoli i njegovoj porodici priredile svecanu, drzavnu sahranu. Istovremeno, Ruska pravoslavna crkva celu carsku porodicu proglasila je za mucenike i svete.
Petar I Aleksejevic Veliki
U toku revolucije ubijeno je mnogo clanova porodice Romanovih - cak njih sedamnaest, medju kojima carev brat Mihail, caricina sestra, carev stric i brojni rodjaci. Ipak, vecina Romanovih uspela je da napusti Rusiju. Zanimljivo je da se nekoliko godina posle ubistva carske porodice pojavila prica da je jedna od carevih kceri, velika kneginja Anastasija, uspela da se spase i pobegne iz Rusije. Tokom 20. veka nekoliko zena tvrdilo je da je careva kci Anastasija, o cemu je napravljen i holivudski crtani film.
Najblizi preziveli carev brat od strica - veliki knez Kiril Vladimirovic, proglasio se u izbeglistvu 1918. godine za poglavara porodice Romanov i cara. Nakon njegove smrti, 1938. godine, titulu pretendenta na presto preuzeo je njegov sin Vladimir, a zatim Vladimirova kci velika kneginja Marija Vladimirovna Romanova, rodjena 1953. godine. Medjutim, njeno polaganje prava na presto Romanova osporava „Udruzenje pripadnika carske porodice Romanov”, koje ima sez-desetak muskih clanova, od kojih nekolicina smatra da ima veca prava na ruski presto nego jedna zena.
Kao da su zaboravili primer njihovog velikog pretka - carice Katarine II.
Veze carske porodice Romanov i dinastija Karadjordjevic i Petrovic Njegos
Tri princeze iz nasih dinastija bile su udate u porodicu Romanovih.
Kci srpskog kralja Petra I Karadjordjevica Jelena (rodjena 1884) udala se 1911. godine za kneza Ivana Konstantinovica Romanova, praunuka cara Nikole I. U braku, za koji se kaze da je sklopljen iz ljubavi, rodjeno je dvoje dece - Vsevolod i Katarina. Knez Ivan stradao je od boljsevika 1918. godine, a kneginja Jelena umrla je u Nici 1962. godine. Vsevolod je umro ne ostavivsi potomke. Kci Katarina udala se za italijanskog markiza Farace di Vilaforesta, sa kojim je imala dve kceri i sina, od kojih i sedmoro unucadi.
Crnogorski kralj Nikola I Petrovic Njegos udao je svoje dve kceri za velike knezeve Romanov. Dve sestre iz Crne Gore, Milica i Anastasja, udale su se za unuke cara Nikole I. U istoriji carske porodice poznate su po cinjenici da su bas one fatalnog Raspucina upoznale sa carem i caricom, cime su nehotice uticale na kasnije dramaticne i tragicne dogadjaje. Starija, Milica rodjena je 1866. godine na Cetinju, a umrla 1951. godine. Sa velikim knezom Petrom Nikolajevicem, za kog se udala 1889, imala je troje dece: sina Romana i kcerke Marinu i Nadezdu. Romanov sin Nikolaj, knez Romanovski-Seremetjev, rodjen 1922. godine, sef je „Udruzenja clanova porodice Romanov” i teoretski jedan od mogucih pretendenata na carski presto. Medjutim, on nema muskih potomaka. Anastasja Petrovic Njegos rodjena je 1868. godine i umrla 1935. Anastasjin drugi muz veliki knez Nikolaj Nikolajevic bio je vrhovni komandant ruske vojske u Prvom svetskom ratu.
U obrnutom smeru, pojedini clanovi porodice Romanov preci su clanova dinastije Karadjordjevic. Poslednji jugoslovenski kralj Petar II, preko majke Marije od Hoencolerna, u cetvrtom kolenu potomak je ruskog cara Aleksandra II Nikolajevica Romanova. Prema tome, on je i potomak Petra Velikog u devetom kolenu.
Dusko Lopandic
link
Carevi na tri kontinenta
Vladali su najvecom zemljom na svetu 400 godina, imali uspone i padove, srecu i nesrecu, mnogo svetaca u svojim redovima, a i danas se nadaju da ce doci na vlast
Na dan 12. avgusta 1905. godine, zvonila su zvona po ruskim gradovima, gruvali su topovi, radosna vest sirila se celom carskom Rusijom: rodjen je prestolonaslednik. Nakon cetiri kceri, car Nikola II Aleksandrovic Romanov i njegova supruga Aleksandra najzad su dobili dugo ocekivanog sina, Alekseja. Ali, samo nekoliko meseci kasnije, srecni roditelji shvatili su surovu istinu: decak je bolovao od hemofilije, nasledne i neizlecive bolesti krvi, koja je bila poznata u porodici njegove majke. Od tog doba, ceo zivot carske porodice bio je posvecen borbi za zdravlje carevica. Njegova majka, sestre, posluga, lekari, neprekidno su bdeli nad decakom koji je, i prilikom najmanje povrede u igri, mogao da iskrvari. U pocetku romana „Ana Karenjina” Tolstoj je napisao: „Sve srecne porodice medjusobno su slicne. Svaka nesrecna porodica nesrecna je na svoj nacin”. Nesreca se uvukla u carevu porodicu i pratice je sve do tragicnog kraja, u leto godine 1918...
Nikola II Aleksandrovic
Uspon Romanovih
Car Nikolaj II bio je osamnaesti vladar Rusije od 1613. godine, godine kada je na ruski tron seo prvi car iz porodice Romanov. Romanovi poticu iz bojarske (plemicke) porodice, ciji se prvi poznati predak zvao Andrej „Kobila” koji je ziveo na dvoru moskovskog vladara u 14. veku. Njegovi potomci zvali su se Zaharini-Jurjevi, kasnije Romanovi.
Zvezda nad rodom Romanovih jace je zablistala onoga dana 1547. godine kada se ruski car Ivan IV Grozni ozenio Anastasijom Romanovom. Anastasija je umrla mlada, a Ivan, lud od bola, sumnjajuci da su mu obozavanu zenu otrovali, pocinje strahovladu koja mu je donela nadimak Grozni. Nakon izumiranja vladarskog roda Rjurikovica, veliku rusku drzavu zahvata razdoblje nereda i nestabilnosti („smutno vreme”), koje je okoncano tek kada je rodjak bivse carice Anastasije, sedamnaestogodisnji Mihail Fjodorovic Romanov, sin tadasnjeg moskovskog patrijarha Filareta, izabran za cara.
Mihail i njegov sin i naslednik car Aleksej, sredili su i ucvrstili rusku drzavu, ali to su ipak bile osrednje licnosti.
Puna titula Ruskog cara:
„Imperator i autokrat sve Rusije, car Moskve, Kijeva, Vladimira, Novgoroda, Kazana, Astrahana, Poljske, Sibira, Herzona i Gruzije, Gospodar Pskova, Veliki knez Smolenska, Litvanije, Volinjije, Podolije i Finske, Knez Estonije, Livonije, Kurlandije i Semigalije, Samogitie, Bjelostoka, Karelije, Tvera, Jongorije, Perma, Vlacka, Bolgarije i drugih zemalja, Gospodar i Veliki knez Niznjeg Novgoroda, Cernjigova, Rjazanja, Polocka, Rostova, Jaroslava, Belozera, Udorie, Obdorije, Kondie, Vitebska, Mstislava i cele Severne Oblasti, Gospodar i Suveren zemalja Iverije, Kartalinije, Kabardinije, i provincija Jermenije, Gospodar Kirkasijana i Planinskih knezevina, Gospodar Turkestana, Naslednik Norveske, Vojvoda Slezviga, Holstajna, Stormarna, Ditmarhena, i Oldenburga. Vrhovni branilac i zastitnik dogme Ruske Pravoslavne crkve”
Zivot Petra Velikog
I ko zna koliko bi jos Rusija ostala zaostala, poludivlja zemlja, opterecena nasledjem dugotrajne mongolske vlasti, na dalekim granicama Evrope, da se nije pojavio vladar izuzetne snage i sposobnosti, jedan od najvecih vladara ne samo ruske nego i celokupne svetske proslosti - Petar Veliki.
Petar je postao car sa deset godina, 1682. godine, kao suvladar starijeg, umno ogranicenog polubrata - Ivana V. Tada je Rusijom stvarno vladala njihova sestra Sofija. Napunivsi sedamnaest godina, Petar je uspeo da preuzme vlast i posalje sestru u manastir. Od tada pocinje jedna od najbrzih i najsveobuhvatnijih reformi u istoriji, koja je zaostalu Rusku carevinu pretvorila u savremenu drzavu, sposobnu da bude velika sila Evrope i Azije. Nema oblasti ruskog drustvenog i drzavnog zivota koju nisu dotakle Petrove reforme: od promene vojske, izgradnje mornarice, novog kalendara i pravopisa, reorganizacije crkve, unapredjenja poljoprivrede, ekonomije, poreza, drzavne uprave, pa do promena u odeci, jelu, ponasanju dvora i bojara i stavu prema zenama (koje su do tada, po starom vizantijskom obicaju, zivele u posebnim prostorijama i uglavnom se nisu pojavljivale u javnosti). Sebe je proglasio za „imperatora sve Rusije”, uz dotadasnju titulu „cara”.
Car Petar uvodio je evropske obicaje i surovo se obracunavao sa starim navikama. Naredio je da svi bojari (plemici) moraju da obriju brade, a one koji to ne bi prihvatili, silom je brijao.
Bio je ostar, cesto surov i nemilosrdan prema onima koji su mu se opirali ili pokusavali zavere. Tako je pogubio i vlastitog sina i naslednika - carevica Alekseja. Nije vodio mnogo racuna o nasledjenim titulama i polozajima. Unapredjivao je i isticao sposobne saradnike, ma kog porekla oni bili.
Petar je i fizicki bio ogroman - prava sila od coveka. Bio je visok vise od dva metra i veoma krupan i imao je neizmernu snagu. Njegove pijanke, koje bi bez prestanka trajale vise dana i noci, bile su legendarne. Uz sebe je uvek nosio debelu carsku palicu koja bi mu cesto posluzila kao batina za kaznjavanje, od koje ni plemici, ni ministri nisu bivali postedjeni. Voleo je fizicki rad. Gradio je brodove, kopao, izradjivao topove. Putovao je tajno na Zapad, u Holandiju, Nemacku, Englesku gde se, na licu mesta, po lukama i brodogradilistima, vojnim kasarnama i radionicama, upoznavao sa poslednjim resenjima evropske tehnologije i organizacije.
U nastojanju da osavremeni Rusiju, doveo je mnoge obrazovane strance. U Moskvi je nastao pravi mali grad pun Nemaca, Holandjana, Skota, od kojih su mnogi zasnovali porodice i zauvek ostali u Rusiji.
I mnogi srpski doseljenici napredovali su u Petrovoj sluzbi. Hercegovacki plemic Sava Vladisavljevic postao je carski diplomata i grof. O njegovom zivotu pisao je Jovan Ducic. Grof Sava poklonio je caru Petru malog roba africkog porekla. Potomak ovog decaka bio je i najveci ruski pesnik Aleksandar Puskin, koji je o toj zgodi napisao pricu „Arapin Petra Velikog”. Jedan drugi Srbin, po imenu Zaharije Orfelin, u doba carice Katarine Velike napisao je prvu rusku istoriju zivota i vladavine Petra Velikog.
Sacuvane su mnogobrojne anegdote o Petrovom neusiljenom, pa i neobicnom ponasanju. Kada su poslanici engleskog kralja dosli u jednu holandsku luku da prenesu poruku svog vladara, obavesteni su da ce ih Petar primiti na vrhu najveceg brodskog jarbola. Iako su se plasili visine, engleski ambasadori na kraju su bili prisiljeni da se nekako popnu uz jarbol do korpe u kojoj se nalazio car. Izmedju mnogih hobija, Petar je voleo da se bavi i zubarskim poslom. Pregledao bi zube svojim bojarima i odmah cupao svaki pokvaren, od kojih je zatim pravio licnu zbirku.
Petar je vodio brojne ratove nastojeci da zatvorenoj, kontinentalnoj Rusiji otvori pristup moru. Na jugu, borio se da od Turaka oduzme Azov. Na severu, ratovao je protiv tada mocne Svedske i na Baltiku, usred mocvara i leda, izgradio, uz ogromne napore i ljudske zrtve, novu rusku prestonicu Petrograd - „prozor u Evropu”, „Veneciju severa”.
Petar Veliki umro je 1725. godine, u pedeset trecoj godini, iscrpljen od neumerenog zivota i natcovecanskih napora da svoju zemlju promeni. Nakon njegove smrti nastupilo je doba nesigurnosti. Car nije odredio naslednika, pa su se nekoliko decenija smenjivali carevi i carice koje su na presto dovodili visoki dvorani ili vojna garda. Tako su postali vladari: Petrova udovica - nekadasnja poljska sluzavka (carica Katarina I), zatim njegov unuk (car Petar II), pa potomci njegovog brata Ivana V (carica Ana, Ivan VI), a zatim Petrova kcerka, carica Jelisaveta Petrovna (vladala 1741-1761), koja je duze vladala.
Prizor ispred Ipatjevskog manastira, kada podanici mole majku Mihaila Romanova da mu dozvoli da postane ruski car.
Nemica - velika ruska carica
Ali, Petrovo delo nije moglo biti ugrozeno. Rusija se dalje razvijala i sirila, posebno u vreme carice Katarine II Velike. Zanimljivo je da drugi vladar Rusije s pridevom „Velika” ne samo da nije pripadala porodici Romanov, nego nije bila ni Ruskinja.
Kako se uopste dogodilo da jedna nemacka princeza iz male vladarske porodice Anhalt-Cerpst zavlada celom Rusijom? Katarina Aleksejevna, rodjena kao Sofija od Anhalt-Cerpsta, dosla je u Rusiju kao nevesta ruskog naslednika, buduceg cara Petra III. Kao i svaka strana princeza udata za ruskog princa, Katarina je nastojala ne samo da prihvati pravoslavlje i nauci jezik, nego da postane veca Ruskinja i od samih Rusa. Inteligentnoj, okretnoj princezi ovo je uspelo preko svakog ocekivanja. Bila je susta suprotnost od svog nespretnog muza.
Unuk Petra Velikog vojvoda Karl Peter Ulrih od Holstajn-Gotorpa, iako po majci Ani Nemac koji je preuzeo pravoslavlje i uzeo ime Petar Fjodorovic Romanov, nije imao nijednu osobinu svog cuvenog imenjaka. Petar III bio je uobrazen, priglup i nesimpatican do te mere da je jedino cinjenica da carica Jelisaveta nije imala drugih bliskih rodjaka mogla da opravda njen izbor da ovakvu osobu odredi za naslednika.
Treba naglasiti da istoriju ruske porodice Romanov cine, u stvari, dve razlicite dinastije. Pravi Romanovi Rusijom su vladali od 1613. godine pa do 1762. godine, kada je umrla kcerka Petra Velikog - carica Jelisaveta. Od tada, pa do kraja carevine, Rusijom vlada dinastija ciji je puni naziv Holstajn-Gotorp-Romanov. Vojvode od Holstajn-Gotorpa, preci po muskoj liniji cara Petra III i njegovih naslednika, vladali su provincijom oko koje su se vekovima sporile Danska i Nemacka. Oni su pripadali mladjoj grani kuce Oldenburg, koja je vladala Danskom od 1448. godine. Ova porodica je u pojedinim razdobljima, pored carske Rusije i Danske, vladala i Svedskom, Norveskom i Grckom.
Katarina II Aleksejevna Velika
Kako to da su ruski Romanovi imali tako malo potomaka i pored velikog broja dece koju su pojedini carevi ostavili? Na primer, car Aleksej Mihailovic imao je petnaestoro, a Petar Veliki jedanaestoro dece. Medjutim, u to vreme smrtnost dece bila je velika. Osim toga, u 16. i 17. veku u carskoj porodici postojao je obicaj da se zenska deca - carevne - salju u manastir, cime su se, verovatno, izbegavali nezeljeni pretendenti na presto.
Posle nekoliko meseci vlasti, Petar III ubijen je 1762. godine. Umesto njega, za vladara Rusije izabrana je njegova zavodljiva i bistra supruga. Pod upravom Katarine II i njenih brojnih saradnika i ljubavnika, Rusija je postala jedna od najmocnijih evropskih zemalja. Drzava se razvija kulturno i ekonomski i siri na racun svojih suseda: Poljska je podeljena, Turska dva puta pobedjena. Rusija osvaja Krim od Tatara i dobija luke na Crnom moru. Katarina sanja o osvajanju Carigrada. Inteligentna Katarina dopisivala se s najvecim naprednim umovima toga doba - od Voltera do francuskih „enciklopedista” - iako je u svojoj zemlji izbegavala da uvede suvise napredne novine. Radije je vladala na apsolutisticki nacin Petra Velikog, sto je ostala osobina Ruske carevine gotovo sve do njene propasti.
U doba carica Jelisavete i Katarine brojni Srbi emigrirali su iz Austrije i naselili ruske ravnice. Jedna oblast Rusije tada je nazvana Nova Srbija. Mnogi Srbi postali su ruski vojnici i oficiri. Jedan od Katarininih „miljenika” - Simeon Zoric - bio je srpskog porekla. Zapamcen je kao osnivac prve ruske (vojne) kadetske skole.
Godine 1796. Katarinu Veliku nasledio je njen i Petrov jedini sin - car Pavle I. Veliki broj Katarininih savremenika sumnjao je da je Pavle uopste sin cara Petra III. Ipak, on je licio na Petra, posebno po neuracunljivom ponasanju koje je dovelo do jos jedne vojne pobune i do carevog ubistva 1801. godine. Na presto je dosao Pavlov sin Aleksandar I, u cije je doba, 1812. godine, Rusija vodila rat epskih razmera sa Napoleonovom vojskom, opisan u romanu L. N. Tolstoja „Rat i mir”.
Petar III Fjodorovic
Dinastija Holstajn-Gotorp-Romanov
Tokom 19. veka ruska carska porodica Holstajn-Gotorp-Romanov postaje sve brojnija. Car Pavle I za sobom je ostavio cetiri odrasla sina, od kojih su neki imali znatno potomstvo, a dvojica vladali Rusijom (Aleksandar I i Nikola I). U sledecoj generaciji cetiri sina cara Nikole I (car Aleksandar II i veliki knezevi Konstantin, Nikolaj i Mihail) ostavili su potomstvo koje postoji sve do nasih dana. Potomci Aleksandra II, njegov sin car Aleksandar III i unuk Nikola II, vladali su Rusijom do 1917. godine.
Iako su vlast i nasledje u porodici postali stabilniji, ruski carevi 19. veka nisu uspeli da u dovoljnoj meri izmene i unaprede rusko drustvo i privredu. To je na kraju dovelo do Oktobarske revolucije u toku Prvog svetskog rata i do pada carevine.
U pocetku, svi clanovi carske porodice uz titulu carsko velicanstvo nosili su naziv veliki knez ili velika kneginja. Krajem 19. veka, broj velikih knezeva presao je dvadeset, pa je car Aleksandar III resio da titulu ogranici samo na carske sinove i unuke (po muskoj liniji) ili carske kceri. Za ostale potomke Romanova ostala je titula knez od Rusije. Ali, broj legitimnih clanova carske porodice krajem 19. i pocetkom 20. veka poceo je da se smanjuje. Naime, pravilnikom o dinastiji, koji je uveo jos car Pavle I, bilo je predvidjeno da se clan carske porodice moze vencati, uz carevo odobrenje, samo sa osobom jednakog polozaja. Takav brak smatrao se za dinastijski. U suprotnom, sklapan je samo morganatski brak. Potomci iz tih morganatskih brakova nisu smatrani punopravnim clanovima porodice Romanov, niti su bili moguci naslednici ruskog prestola. Oni su kao blizi carski rodjaci dobijali drugacije prezime - Romanovski - uz dodatak prezimena majke.
Ivan Grozni
Poslednji ruski car Nikola (ruski Nikolaj) II bio je covek koga je vlastiti otac - prerano preminuli Aleksandar III - smatrao isuvise mekim za vladara. Bio je nezan i zatvoren, donekle uobrazen i veoma vezan za pomalo histericnu i mistici sklonu suprugu, covek koji nije bio dorastao da upravlja jednom ogromnom drzavom u dramaticnim trenucima Prvog svetskog rata i revolucije. Nista u njemu nije bilo od siline i strogosti Petra Velikog.
Kraj Romanovih
Ugled carske porodice bio je posebno narusen pojavom Raspucina, bradatog, neurednog „muzika” i zagonetnog iscelitelja, koji je uspeo da pridobije caricino poverenje jer je povremeno mogao da utice na smanjenje bolova carevica Alekseja. Medjutim, cudnovati iscelitelj Raspucin ponasao se skandalozno i, ne birajuci nacin, zloupotrebljavao je svoj uticaj na dvoru, pa su ga neki carevi rodjaci na kraju ubili kako bi spasli ugled monarhije.
Nakon izbijanja Oktobarske revolucije 1917. godine, Nikola II odrekao se prestola i zajedno sa svojom porodicom - suprugom i petoro dece - stavljen je u pritvor. Posle godinu dana kucnog pritvora i seljakanja po raznim krajevima Rusije, cela carska porodica, zajedno sa cetvoro vernih pratilaca, bila je na mucki nacin pogubljena u Jekaterinburgu, gradu na Uralu. Ostaci carske porodice bili su skriveni u oknu jednog napustenog rudnika, gde su ostali osam decenija - sve do 1991. godine. Tada su nove vlasti demokratske Rusije caru Nikoli i njegovoj porodici priredile svecanu, drzavnu sahranu. Istovremeno, Ruska pravoslavna crkva celu carsku porodicu proglasila je za mucenike i svete.
Petar I Aleksejevic Veliki
U toku revolucije ubijeno je mnogo clanova porodice Romanovih - cak njih sedamnaest, medju kojima carev brat Mihail, caricina sestra, carev stric i brojni rodjaci. Ipak, vecina Romanovih uspela je da napusti Rusiju. Zanimljivo je da se nekoliko godina posle ubistva carske porodice pojavila prica da je jedna od carevih kceri, velika kneginja Anastasija, uspela da se spase i pobegne iz Rusije. Tokom 20. veka nekoliko zena tvrdilo je da je careva kci Anastasija, o cemu je napravljen i holivudski crtani film.
Najblizi preziveli carev brat od strica - veliki knez Kiril Vladimirovic, proglasio se u izbeglistvu 1918. godine za poglavara porodice Romanov i cara. Nakon njegove smrti, 1938. godine, titulu pretendenta na presto preuzeo je njegov sin Vladimir, a zatim Vladimirova kci velika kneginja Marija Vladimirovna Romanova, rodjena 1953. godine. Medjutim, njeno polaganje prava na presto Romanova osporava „Udruzenje pripadnika carske porodice Romanov”, koje ima sez-desetak muskih clanova, od kojih nekolicina smatra da ima veca prava na ruski presto nego jedna zena.
Kao da su zaboravili primer njihovog velikog pretka - carice Katarine II.
Veze carske porodice Romanov i dinastija Karadjordjevic i Petrovic Njegos
Tri princeze iz nasih dinastija bile su udate u porodicu Romanovih.
Kci srpskog kralja Petra I Karadjordjevica Jelena (rodjena 1884) udala se 1911. godine za kneza Ivana Konstantinovica Romanova, praunuka cara Nikole I. U braku, za koji se kaze da je sklopljen iz ljubavi, rodjeno je dvoje dece - Vsevolod i Katarina. Knez Ivan stradao je od boljsevika 1918. godine, a kneginja Jelena umrla je u Nici 1962. godine. Vsevolod je umro ne ostavivsi potomke. Kci Katarina udala se za italijanskog markiza Farace di Vilaforesta, sa kojim je imala dve kceri i sina, od kojih i sedmoro unucadi.
Crnogorski kralj Nikola I Petrovic Njegos udao je svoje dve kceri za velike knezeve Romanov. Dve sestre iz Crne Gore, Milica i Anastasja, udale su se za unuke cara Nikole I. U istoriji carske porodice poznate su po cinjenici da su bas one fatalnog Raspucina upoznale sa carem i caricom, cime su nehotice uticale na kasnije dramaticne i tragicne dogadjaje. Starija, Milica rodjena je 1866. godine na Cetinju, a umrla 1951. godine. Sa velikim knezom Petrom Nikolajevicem, za kog se udala 1889, imala je troje dece: sina Romana i kcerke Marinu i Nadezdu. Romanov sin Nikolaj, knez Romanovski-Seremetjev, rodjen 1922. godine, sef je „Udruzenja clanova porodice Romanov” i teoretski jedan od mogucih pretendenata na carski presto. Medjutim, on nema muskih potomaka. Anastasja Petrovic Njegos rodjena je 1868. godine i umrla 1935. Anastasjin drugi muz veliki knez Nikolaj Nikolajevic bio je vrhovni komandant ruske vojske u Prvom svetskom ratu.
U obrnutom smeru, pojedini clanovi porodice Romanov preci su clanova dinastije Karadjordjevic. Poslednji jugoslovenski kralj Petar II, preko majke Marije od Hoencolerna, u cetvrtom kolenu potomak je ruskog cara Aleksandra II Nikolajevica Romanova. Prema tome, on je i potomak Petra Velikog u devetom kolenu.
Dusko Lopandic
link