Post by Emperor AAdmin on Dec 22, 2007 17:18:43 GMT -5
Potopljene pomorske nade „prve” Jugoslavije
Plivaj kroz iglene usi!
Rec „torpedo” prvi je upotrebio Amerikanac Dejvid Busnel u 18. veku. „Torpedo” vuce etimolosko poreklo od reci Torpedinidae (elektricna raza). Tice se „...ribe cilindricnog oblika koja ima organe sposobne da proizvedu snazno elektricno praznjenje”. To je, prakticno, grabljivica koja zrtve lovi omamljujuci ih elektricnim udarom
Major Djovani Rafaele Roseti
Odmah po ulasku Italije u Prvi svetski rat, mornaricki tehnicki major Djovani Rafaele Roseti predlozio je Admiralitetu da izvrsi sabotazu u glavnoj austrougarskoj ratnoj luci Puli. Austrijanci su, naime, mudro cuvali ratne brodove u dobro zasticenim lukama izbegavajuci rizik sukoba sa italijanskom flotom na otvorenom moru. Roseti je nameravao da torpedom, kojim bi licno upravljao, prodre u Pulu i izvede diverziju na nekom od ukotvljenih brodova. U sustini, njegova prva meta bio je ponos austrougarske flote - admiralska oklopnjaca „Viribus Unitis” (Viribus Unitis) sa 1046 clanova posade.
„Viribus Unitis” bio je gradjen po zamisli mornarickog arhitekte Karla Popera. Izgradnja novog admiralskog broda bila je poverena trscanskom brodogradilistu „Stabilimento tehniko”. Oklopnjaca je zvanicno porinuta 20. juna 1911, a u operativnu upotrebu primljena je u oktobru 1912. godine. Ukupna nosivost iznosila je 21.600 t, duzina - 152,2 m, sirina - 28 m, a brod su pokretale 4 uspravne parne turbine koje su mogle ostvariti maksimalnu brzinu od 37 km/h. Najveca debljina oklopa iznosila je 280 mm, a naoruzanje je cinilo 12 topova kalibra 305 mm, 12 topova 150 mm, 18 topova 66 mm, 6 topova 47 mm, 3 mitraljeza 8 mm, te 4 torpedne cevi 450 mm.
Austrijanci su ovaj mocni i relativno novi kolos ljubomorno cuvali u dobro zasticenoj luci, pa je diverzija zaista bila jedna od retkih mogucnosti da se oslabi udarna moc austrougarske flote. Brod je, naime, veci deo rata proveo usidren u Puli iako su 1914. godine postojali planovi o tome kako ce u Jadranu imati zajednicke poduhvate sa nemackim grdosijama „Geben” i „Breslau”. Kada su zakljucili da je italijanska flota isuvise mocna za slicne pustolovine, Nemci su svoje oklopnjace uputili u Crno more, a Austrijanci svoje - u luke.
Italijanska komanda pokazala je, medjutim, sumnju u realnost ove zamisli, pa je Roseti na svoju odgovornost pristupio razradi ideje - konstrukciji podvodnog „skutera” koji bi mogao da nosi dva ronioca. Na obali je nasao kosuljicu neeksplodiranog nemackog torpeda „60cm N8”. Nemacke podmornice, naime, krstarile su Jadranom i koristile usluge austrougarskih ratnih luka u Puli i Kotorskom zalivu. Verovatno prilikom napada na neki od brodova Antante, podmornicki torpedo promasio je cilj, mehanizam za samounistenje je otkazao, pa se mocno orudje zaustavilo tek na muljevitoj italijanskoj obali. Torpedo „N8” bio je patentiran 1. januara 1912. godine, a u naoruzanje nemacke carske mornarice uveden je 1. januara 1915. godine. Bio je dug 8 metara, precnik trupa iznosio je 600 mm, bojeva glava nosila je 210 kg eksploziva heksanit, a iz lansirnih cevi ispaljivan je brzinom od oko 67 km/h.
Porucnik Rafaele Paoluci
Pesma u boci
Roseti je sve do pocetka 1918. godine u arsenalu La Specija pokusavao da torpedo preradi u „skuter”. Konacno, zakljucio je da daleko bolje tehnicke uslove ima u Mornarickom brodogradilistu u Veneciji, gde je nastavio mukotrpni rad. Ovde je nabavio jos jednu kosuljicu torpeda, i „motore” na sabijeni vazduh konstrukcije „Snajder”. U sustini, u sredini kosuljice torpeda smestio je rezervoar sa vazduhom sabijenim pod pritiskom od 208 bara. Na rezervoaru se nalazio redukcioni ventil koji je ostvarivao radni pritisak od 132 do 152 bara. Tako je vazduh, gotovo necujno, pokretao dve cetvorokrake elise, odnosno, torpedo je imao mogucnost kretanja od 18,5 km, sa prosecnom brzinom od 3,7 km/h.
Sama ideja pogona na sabijeni vazduh nije bila nova. Zahvaljujuci radovima britanskog inzenjera Roberta Vajtheda i austrijskog kapetana Ivana Lupisa, jos od druge polovine 19. veka primenjivana je na razlicitim torpedima. Roseti je „skutere”, ukupne mase 1500 kg, „naoruzao” sa dva namagnetisana cilindra, napunjena sa 175 kg trotila, te opremljena „tajmerima”, odnosno, satnim mehanizmima kojima se paljenje moglo podesiti u rasponu od 6 casova (tempirane mine „prilepke”, „pijavice”). Tako su nastala dva prototipa „skutera”, S.1 i S.2, koje je major krstio kao „Rosetijeva torpeda na sopstveni pogon”, ili, popularnije, kao „Pijavice”, odnosno, „Minjate”.
Jedne tople julske noci 1918, tokom probne voznje po venecijanskom zalivu, Roseti je naleteo na jos jednog zanesenjaka pustolovnog duha, koji je radio na sopstvenom diverzantskom planu. Mornaricki sanitetski porucnik hirurg Rafaele Paoluci, naime, dosao je na ideju da u Pulu prodre tako sto bi ga do lukobrana dovezao brzi camac, a zatim bi sam, plivajuci gotovo tri kilometra i vukuci minu, dospeo do brodova i izvrsio diverziju. Drzeci plan u tajnosti, svake noci vezbao je u venecijanskom zalivu, plivajuci po 9,3 km i vukuci za sobom, umesto mine, teg mase 136 kg. U maju 1918. svoj plan izlozio je komandi mornarice, ali ona je i ovde zauzela sumnjicav stav.
Nakon nekoliko uspesnih poduhvata torpednih camaca, Admiralitet je u oktobru 1918. konacno doneo odluku da kombinuje Paolucijevu i Rosetijevu ideju i dozvoli im zajednicki napad na Pulu. Najveci uticaj na ovu odluku verovatno je imao admiral Paolo Tahon de Revel, poznat kao rodonacelnik specijalnih vojnopomorskih poduhvata. Dvojica mornarickih oficira zapocela su zajednicke vezbe. Obuceni u ronilacka odela, u zalivu su „jahali skuter” upravljajuci pomocu ventila i pokreta tela. Na svu srecu, nastavili su i Paolucijeve treninge u vucenju „Minjate”, sto ce se pokazati krajnje korisnim.
Rekonstrukcija velike oklopnjace „Viribus Unitis”, sto u prevodu znaci – Ujedinjenim snagama. Bila je to deviza austrijskog cara Franje Josifa.
Za pozadinsku podrsku tokom napada bila je predvidjena „Minjata” S.1, dve obalske torpiljerke 65-PN i 66-PN, izgradjene u brodogradilistu u Napulju, i naoruzani torpedni motorni camci MAS-94 „Audace” i MAS-95 „Aba”. Ovi brzi camci bili su resenje inzenjera Atilija Bizija, direktora venecijanskog brodogradilista. Izgradjeni su 1917-1918. u „Mornarickom brodogradilistu brace Orlando” u Livornu. Imali su nosivost 12 tona, bili su dugi 12 m, siroki 2 m, pokretala su ih po dva benzinska avionska motora „Izota-Fraski ni”, snage po 225 KS (168 kW), a mogli su postici brzinu i od 74 km/h. Svaki camac bio je naoruzan sa tri mitraljeza 6,5 mm Kolt M1914, topom 57/43,5 Nordenfeldt M1886, te sa dve torpedne cevi „Vajthed-Napoli” za torpeda 18” A110-450 mm. Ovi camci su uz razudjenu dalmatinsku obalu sa bezbroj mogucnosti za skrivanje i iznenadne prepade, bili prava mora za austrougarsku mornaricu.
Miniranje
Kako je navedeno, Roseti i Paoluci dozvolu za rizicnu diverziju i dobili su samo zahvaljujuci nekolicini uspesnih akcija brzih torpednih camaca. Najsvezija je bila operacija „Bakarski blef” u kojoj su ucestvovali upravo MAS-94 i MAS-95. U noci izmedju 10. i 11. februara 1918. italijanski camci neprimetno su se uvukli u Kvarnerski zaliv, prosli pored ostrva Cres i Krk, te izveli lazni torpedni napad na parobrode u luci Bakar. U ovoj akciji ucestvovao je i famozni italijanski pesnik, konjicki major Gabrijele d’Anuncio, koji je Austrijancima, kao znak da je neprimecen „posetio” neprijateljske vode, u zapecacenoj boci ostavio pesmu posebno napisanu za tu priliku. Time je D’Anuncio dokazao da je majstor za propagandni rat. Camcima, na kojima je pesnik bio samo „gost”, komandovao je inspektor eskadre MAS, kapetan Konstanco Cano, poznatiji kao otac buduceg Musolinijevog ministra inostranih poslova grofa Galeaca Cana.
Konacno, torpiljerka 65-PN prevezla je dvojicu diverzanata i „Minjatu” S.1 do ostrva Brioni. Odatle ih je camac MAS-95 „Aba” doteglio do pulskog nasipa. Bilo je 22.00 casa, 31. oktobra 1918. godine.
„Jasuci” „skuter” tako da su im iznad vode virile samo glave, Roseti i Paoluci su u 22.13 uplovili u pulski zaliv. Roseti je racunao da im je za ceo poduhvat, racunajuci i povratak do torpednog camca, dovoljno 5 casova.
Kako bi izbegli mogucnost da ih Austrijanci cuju, Roseti je zatvorio ventil koji je pokretao elise. Tako su prvu barijeru prosli plivajuci i gurajuci „skuter” ispred sebe. Pri tome, mlecnobeli mlaz svetlosti obalskih reflektora, svakih nekoliko minuta klizio je povrsinom, ali na srecu nije osvetlio glave diverzanata.
Oko 22.30 h italijanski oficiri naisli su na nepoznatu prepreku: niz praznih metalnih cilindara, dugih 2,75 m, medjusobno povezanih celicnim kablovima. Sacekavsi pogodan trenutak, Italijani su glomazni skuter pregurali preko „sajle”, strepeci da neko od strazara ne cuje reski zvuk trenja metala o metal. Iako ih niko nije primetio niti cuo, diverzantima se sledila krv u zilama. Upravo kada su 8 metara dugu „Minjatu” gurali preko prepreke, pored njih je necujno, pogasenih pozicionih svetala, prosla jedna austrijska podmornica.
Kada su se malo smirili, pokrenuli su vazdusni motor i uputili se ka nasipu unutrasnje luke. Dok je Roseti cekao u senci betonskog zida, Paoluci je zaplivao oko njega trazeci laksi put u luku. Medjutim, umesto precice naleteo je na novu prepreku - kapiju napravljenu od masivnih drvenih greda s dugim celicnim siljcima. Nakon kratkog dogovora, odlucili su da nastave poduhvat. „Skuter” je trebalo prebaciti i preko ove prepreke. Na srecu, u tom trenutku pocela je da pada kisa, susnezica i grad. Pljustanje leda o morsku povrsinu donekle je prigusilo zvuk trenja torpeda preko celicnih siljaka.
Deo posade oklopnjace „Viribus Unitis”
Odmah iza kapije ugledali su austrijski strazarski brod. Crveno bocno svetlo jasno je ukazivalo polozaj strazara tako da su ovu prepreku izbegli bez vecih teskoca. Roseti je tada pogledao na rucni sat: bio je 1.00, 1. novembra 1918. Oficiri su u vodi bili vec tri casa, a od zacrtanog cilja jos nije bilo ni traga. Sto je jos gore, naleteli su na jos jednu zapreku - protivpodmornicku celicnu mrezu sa eksplozivnim barzama na svakih nekoliko metara. Da bi zaobisli opasnu prepreku, Paoluci i Roseti morali su da savladaju i oseku, koja ih je vukla unazad. Osim toga, vec je bilo 3.00, a nebo je pocelo da bledi najavljujuci zoru. Na daljem putu morali su da zaobilaze debele lance i sajle kojima su brodovi 1. i 2. austrijske divizije bili usidreni ili vezani za bove. Konacno, diverzanti su ugledali svoj cilj - oklopnjacu „Viribus Unitis”. Od svih neprijateljskih brodova u luci, ona je bila najbliza obali. Poslednjim snagama, gurajuci „skuter”, zaplivali su prema brodu. Sada su se trkali s vremenom jer se sve vise razdanjivalo. U prilog im je, donekle, isla sve jaca susnezica i grad.
Kada su se najzad priblizili levom boku broda, negde izmedju cetvrtog i petog topa kalibra 150 mm, zahvatila ih je panika. „Minjata” je, naime, naglo pocela da tone. Dok se Paoluci izbezumljeno borio da je odrzi na povrsini, Roseti je uspeo da ustanovi kvar. Sasvim slucajno otvorili su usisni ventil koji je poceo da ispusta vazduh iz tanka. Brzo su zatvorili ventil i smirili situaciju. Kasnije je Paoluci izjavio da mu je to bio najkriticniji trenutak tokom citavog poduhvata. Tada je nastupila nova nevolja. Usled korozije i naslaga skoljki na brodskom trupu, „mina prilepka” nikako nije htela da se „prilepi” uz metal. Tek negde oko 4.45, uspeli su da jedno „pakovanje” od 175 kg trotila, pomocu uzeta dugog 6 metara, privezu za brodski bok. Posle toga, Roseti je „naoruzao” minu podesivsi „tajmer” na 6.30 casova.
Ovim su italijanski „komandosi” zavrsili glavni zadatak. Sada je trebalo misliti na spasavanje. Svesni da je isuvise kasno za povratak na daleki torpedni camac, odlucili su da pokusaju neprimetno da doplivaju do obliznje obale i tamo se sakriju. U tom trenutku dezurni na palubi primetio je ljude u vodi i digao je uzbunu. Shvativsi da su otkriveni, Paoluci i Roseti na „Minjati” su otvorili sve ventile kako bi je potopili, a drugu minu su „naoruzali” i otkacili pustivsi da je nosi morska struja. U tom trenutku posada camca koji je bio spusten s broda, stigla je do Italijana, zarobila ih i prebacila na „Viribus Unitis”.
Spasavaj se ko moze!
U razgovoru s posadom, Paoluci i Roseti navodno su saznali cinjenice koje su ih veoma iznenadile. Austrougarski car Karlo I, ne zeleci da flotu preda Italijanima, odlucio je da celo austrougarsko trgovacko i ratno brodovlje, te sve luke i postrojenja, ustupi Vijecu Slovenaca, Hrvata i Srba. Tako je 30. oktobra priznao stvaranje mesnog odbora u Puli i u 17.00 izdao naredjenje o predaji flote jugoslovenskom Narodnom vijecu. U pulskoj luci, uz zvuke himne „Boze, cuvaj naseg cara”, 31. oktobra 1918. poslednji put spustena je austrougarska ratna zastava.
Isto vece svi mornari nemacke i madjarske nacionalnosti su iskrcani, a brodove su preuzele neutralne „jugoslovenske” posade. Vrhovna komanda nad flotom predata je „prvom jugoslovenskom admiralu”, dotle kapetanu linijskog broda, Janku u Podkapelskom, koji se nove duznosti prihvatio na „Viribusu Unitisu”. Prema zvanicnoj verziji, italijanski diverzanti postali su svesni da su minirali ako ne saveznicki, a ono bar neutralni brod. Prema nezvanicnim, ali realnijim misljenjima, Italijani su znali za sve ovo i upravo iz straha da novonastajuca drzava Jugoslavija, preuzimanjem cele carske i kraljevske flote, ne stekne preimucstvo na moru, odlucili su da uniste bar najmocnije borbene jedinice. Ne zaboravimo da su diverzanti odobrenje za operaciju dobili tek 31. oktobra 1918. godine, znaci odmah posle odluke cara Karla iako se Roseti borio za diverziju skoro tri godine! Tesko je reci da li su Paoluci i Roseti bili svesni u kakvu igru su upleteni.
Verovatnije je da su citav poduhvat izveli kao zaista hrabri vojnici i rodoljubi, bez ikakvih politickih primisli. U prilog ovome ide i cinjenica da je Roseti u 6.00 „admiralu” u rekao: „Vas brod je u velikoj neposrednoj opasnosti. Spasavajte odmah ljude!” Kada je zatrazio blize objasnjenje, italijanski major je odgovorio: „Ne mogu vam reci nista vise, ali za kratko vreme brod ce eksplodirati!” , inace Licanin, nije mnogo razmisljao i na nemackom jeziku viknuo je u razglas: „Ljudi sa ‘Viribus Unitisa’, spasavajte se sto pre! Italijani su postavili bombu pod brod!” Jugoslovenska posada u panici je odmah pocela da napusta brod. Paoluci je kasnije pricao kako je cuo uzurbano otvaranje vrata i video poluodevene mornare kako se zurno penju na palubu i skacu u more. Izgleda da je hladnokrvnost sacuvao samo , koji je zarobljenicima dozvolio da se i oni spasu. Italijani su se nasli u vodi. Ali, ubrzo im je, u malom camcu, prisla grupa razjarenih „jugoslovenskih” mornara, pokupila ih i vratila na brod.
Roseti i Paoluci pomislili su da su osudjeni da potonu s „Viribus Unitisom”. U 6.20 zarobljenike je na palubi okruzila gomila mornara zahtevajuci da se izjasne da li je u pitanju samo obmana (kao u Bakru, nekoliko meseci ranije), a ako nije, gde je postavljena bomba. Pretila je opasnost da ih razjarena masa lincuje, pa su se diverzanti uporno pozivali na Zenevsku konvenciju. Konacno, „admiral” je naredio svojim ljudima da zarobljenike ostave na miru.
Uskoro je brodski sat odzvonio i 6.30, ali do eksplozije nije doslo. Italijani su pomislili da je tempirna mina zakazala. Na srecu, jos nije sluzbeno dozvolio ukrcavanje. U moru oko „Viribus Unitisa” plovili su camci za spasavanje, puni mornara. Tek u 6.44, brod je potresla tupa eksplozija. Kako komore na brodu nisu bile zakljucane, a skladiste uglja bilo je ispraznjeno, voda je naglo prodirala i „Viribus Unitis” nagnuo se za 20 stepeni. Kapetan broda ponovo je dozvolio zarobljenicima da skoce u vodu naredivsi posadi obliznjeg camca da ih pokupi. Brod se sve vise naginjao i za samo 14 minuta potpuno se prevrnuo. Italijani su ugledali a kako puzi duz kobilice, a potom skace u vodu, uzurbano plivajuci kako bi izbegao vodeni kovitlac. Nazalost, u glavu ga je udarila velika drvena greda i onesvestila. Tako je ponos austrijske flote za sobom na dno odvukao telo poslednjeg zapovednika i oko 300 mornara.
Paoluci i Roseti prebaceni su prvo na bojni brod „Tegethof”, pa na jedan bolnicki brod, predvidjen za smestaj zarobljenika. U to vreme zacula se jos jedna eksplozija - druga mina doplutala je do trupa stare oklopnjace „Bec”, eksplodirala i potopila je.
***
Nekoliko dana kasnije, 4. novembra, Austrougarska je potpisala mir sa Italijom. Sledeceg dana italijanska flota preuzela je vlast u Puli i tako „potopila” sve nade nove drzave, Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca. Roseti i Paoluci su 5. novembra oslobodjeni i u Italiji docekani kao heroji. Odlikovani su zlatnim medaljama za hrabrost, a italijanska vlada Rosetija je posebno nagradila sa 650.000 lira. Major je odbio nagradu, s obrazlozenjem da je treba uputiti udovici hrabrog kapetana a. Novac je, konacno, posluzio za osnivanje fonda za pomoc udovicama i majkama palih italijanskih vojnika.
Branko Bogdanovic
link
Plivaj kroz iglene usi!
Rec „torpedo” prvi je upotrebio Amerikanac Dejvid Busnel u 18. veku. „Torpedo” vuce etimolosko poreklo od reci Torpedinidae (elektricna raza). Tice se „...ribe cilindricnog oblika koja ima organe sposobne da proizvedu snazno elektricno praznjenje”. To je, prakticno, grabljivica koja zrtve lovi omamljujuci ih elektricnim udarom
Major Djovani Rafaele Roseti
Odmah po ulasku Italije u Prvi svetski rat, mornaricki tehnicki major Djovani Rafaele Roseti predlozio je Admiralitetu da izvrsi sabotazu u glavnoj austrougarskoj ratnoj luci Puli. Austrijanci su, naime, mudro cuvali ratne brodove u dobro zasticenim lukama izbegavajuci rizik sukoba sa italijanskom flotom na otvorenom moru. Roseti je nameravao da torpedom, kojim bi licno upravljao, prodre u Pulu i izvede diverziju na nekom od ukotvljenih brodova. U sustini, njegova prva meta bio je ponos austrougarske flote - admiralska oklopnjaca „Viribus Unitis” (Viribus Unitis) sa 1046 clanova posade.
„Viribus Unitis” bio je gradjen po zamisli mornarickog arhitekte Karla Popera. Izgradnja novog admiralskog broda bila je poverena trscanskom brodogradilistu „Stabilimento tehniko”. Oklopnjaca je zvanicno porinuta 20. juna 1911, a u operativnu upotrebu primljena je u oktobru 1912. godine. Ukupna nosivost iznosila je 21.600 t, duzina - 152,2 m, sirina - 28 m, a brod su pokretale 4 uspravne parne turbine koje su mogle ostvariti maksimalnu brzinu od 37 km/h. Najveca debljina oklopa iznosila je 280 mm, a naoruzanje je cinilo 12 topova kalibra 305 mm, 12 topova 150 mm, 18 topova 66 mm, 6 topova 47 mm, 3 mitraljeza 8 mm, te 4 torpedne cevi 450 mm.
Austrijanci su ovaj mocni i relativno novi kolos ljubomorno cuvali u dobro zasticenoj luci, pa je diverzija zaista bila jedna od retkih mogucnosti da se oslabi udarna moc austrougarske flote. Brod je, naime, veci deo rata proveo usidren u Puli iako su 1914. godine postojali planovi o tome kako ce u Jadranu imati zajednicke poduhvate sa nemackim grdosijama „Geben” i „Breslau”. Kada su zakljucili da je italijanska flota isuvise mocna za slicne pustolovine, Nemci su svoje oklopnjace uputili u Crno more, a Austrijanci svoje - u luke.
Italijanska komanda pokazala je, medjutim, sumnju u realnost ove zamisli, pa je Roseti na svoju odgovornost pristupio razradi ideje - konstrukciji podvodnog „skutera” koji bi mogao da nosi dva ronioca. Na obali je nasao kosuljicu neeksplodiranog nemackog torpeda „60cm N8”. Nemacke podmornice, naime, krstarile su Jadranom i koristile usluge austrougarskih ratnih luka u Puli i Kotorskom zalivu. Verovatno prilikom napada na neki od brodova Antante, podmornicki torpedo promasio je cilj, mehanizam za samounistenje je otkazao, pa se mocno orudje zaustavilo tek na muljevitoj italijanskoj obali. Torpedo „N8” bio je patentiran 1. januara 1912. godine, a u naoruzanje nemacke carske mornarice uveden je 1. januara 1915. godine. Bio je dug 8 metara, precnik trupa iznosio je 600 mm, bojeva glava nosila je 210 kg eksploziva heksanit, a iz lansirnih cevi ispaljivan je brzinom od oko 67 km/h.
Porucnik Rafaele Paoluci
Pesma u boci
Roseti je sve do pocetka 1918. godine u arsenalu La Specija pokusavao da torpedo preradi u „skuter”. Konacno, zakljucio je da daleko bolje tehnicke uslove ima u Mornarickom brodogradilistu u Veneciji, gde je nastavio mukotrpni rad. Ovde je nabavio jos jednu kosuljicu torpeda, i „motore” na sabijeni vazduh konstrukcije „Snajder”. U sustini, u sredini kosuljice torpeda smestio je rezervoar sa vazduhom sabijenim pod pritiskom od 208 bara. Na rezervoaru se nalazio redukcioni ventil koji je ostvarivao radni pritisak od 132 do 152 bara. Tako je vazduh, gotovo necujno, pokretao dve cetvorokrake elise, odnosno, torpedo je imao mogucnost kretanja od 18,5 km, sa prosecnom brzinom od 3,7 km/h.
Sama ideja pogona na sabijeni vazduh nije bila nova. Zahvaljujuci radovima britanskog inzenjera Roberta Vajtheda i austrijskog kapetana Ivana Lupisa, jos od druge polovine 19. veka primenjivana je na razlicitim torpedima. Roseti je „skutere”, ukupne mase 1500 kg, „naoruzao” sa dva namagnetisana cilindra, napunjena sa 175 kg trotila, te opremljena „tajmerima”, odnosno, satnim mehanizmima kojima se paljenje moglo podesiti u rasponu od 6 casova (tempirane mine „prilepke”, „pijavice”). Tako su nastala dva prototipa „skutera”, S.1 i S.2, koje je major krstio kao „Rosetijeva torpeda na sopstveni pogon”, ili, popularnije, kao „Pijavice”, odnosno, „Minjate”.
Jedne tople julske noci 1918, tokom probne voznje po venecijanskom zalivu, Roseti je naleteo na jos jednog zanesenjaka pustolovnog duha, koji je radio na sopstvenom diverzantskom planu. Mornaricki sanitetski porucnik hirurg Rafaele Paoluci, naime, dosao je na ideju da u Pulu prodre tako sto bi ga do lukobrana dovezao brzi camac, a zatim bi sam, plivajuci gotovo tri kilometra i vukuci minu, dospeo do brodova i izvrsio diverziju. Drzeci plan u tajnosti, svake noci vezbao je u venecijanskom zalivu, plivajuci po 9,3 km i vukuci za sobom, umesto mine, teg mase 136 kg. U maju 1918. svoj plan izlozio je komandi mornarice, ali ona je i ovde zauzela sumnjicav stav.
Nakon nekoliko uspesnih poduhvata torpednih camaca, Admiralitet je u oktobru 1918. konacno doneo odluku da kombinuje Paolucijevu i Rosetijevu ideju i dozvoli im zajednicki napad na Pulu. Najveci uticaj na ovu odluku verovatno je imao admiral Paolo Tahon de Revel, poznat kao rodonacelnik specijalnih vojnopomorskih poduhvata. Dvojica mornarickih oficira zapocela su zajednicke vezbe. Obuceni u ronilacka odela, u zalivu su „jahali skuter” upravljajuci pomocu ventila i pokreta tela. Na svu srecu, nastavili su i Paolucijeve treninge u vucenju „Minjate”, sto ce se pokazati krajnje korisnim.
Rekonstrukcija velike oklopnjace „Viribus Unitis”, sto u prevodu znaci – Ujedinjenim snagama. Bila je to deviza austrijskog cara Franje Josifa.
Za pozadinsku podrsku tokom napada bila je predvidjena „Minjata” S.1, dve obalske torpiljerke 65-PN i 66-PN, izgradjene u brodogradilistu u Napulju, i naoruzani torpedni motorni camci MAS-94 „Audace” i MAS-95 „Aba”. Ovi brzi camci bili su resenje inzenjera Atilija Bizija, direktora venecijanskog brodogradilista. Izgradjeni su 1917-1918. u „Mornarickom brodogradilistu brace Orlando” u Livornu. Imali su nosivost 12 tona, bili su dugi 12 m, siroki 2 m, pokretala su ih po dva benzinska avionska motora „Izota-Fraski ni”, snage po 225 KS (168 kW), a mogli su postici brzinu i od 74 km/h. Svaki camac bio je naoruzan sa tri mitraljeza 6,5 mm Kolt M1914, topom 57/43,5 Nordenfeldt M1886, te sa dve torpedne cevi „Vajthed-Napoli” za torpeda 18” A110-450 mm. Ovi camci su uz razudjenu dalmatinsku obalu sa bezbroj mogucnosti za skrivanje i iznenadne prepade, bili prava mora za austrougarsku mornaricu.
Miniranje
Kako je navedeno, Roseti i Paoluci dozvolu za rizicnu diverziju i dobili su samo zahvaljujuci nekolicini uspesnih akcija brzih torpednih camaca. Najsvezija je bila operacija „Bakarski blef” u kojoj su ucestvovali upravo MAS-94 i MAS-95. U noci izmedju 10. i 11. februara 1918. italijanski camci neprimetno su se uvukli u Kvarnerski zaliv, prosli pored ostrva Cres i Krk, te izveli lazni torpedni napad na parobrode u luci Bakar. U ovoj akciji ucestvovao je i famozni italijanski pesnik, konjicki major Gabrijele d’Anuncio, koji je Austrijancima, kao znak da je neprimecen „posetio” neprijateljske vode, u zapecacenoj boci ostavio pesmu posebno napisanu za tu priliku. Time je D’Anuncio dokazao da je majstor za propagandni rat. Camcima, na kojima je pesnik bio samo „gost”, komandovao je inspektor eskadre MAS, kapetan Konstanco Cano, poznatiji kao otac buduceg Musolinijevog ministra inostranih poslova grofa Galeaca Cana.
Konacno, torpiljerka 65-PN prevezla je dvojicu diverzanata i „Minjatu” S.1 do ostrva Brioni. Odatle ih je camac MAS-95 „Aba” doteglio do pulskog nasipa. Bilo je 22.00 casa, 31. oktobra 1918. godine.
„Jasuci” „skuter” tako da su im iznad vode virile samo glave, Roseti i Paoluci su u 22.13 uplovili u pulski zaliv. Roseti je racunao da im je za ceo poduhvat, racunajuci i povratak do torpednog camca, dovoljno 5 casova.
Kako bi izbegli mogucnost da ih Austrijanci cuju, Roseti je zatvorio ventil koji je pokretao elise. Tako su prvu barijeru prosli plivajuci i gurajuci „skuter” ispred sebe. Pri tome, mlecnobeli mlaz svetlosti obalskih reflektora, svakih nekoliko minuta klizio je povrsinom, ali na srecu nije osvetlio glave diverzanata.
Oko 22.30 h italijanski oficiri naisli su na nepoznatu prepreku: niz praznih metalnih cilindara, dugih 2,75 m, medjusobno povezanih celicnim kablovima. Sacekavsi pogodan trenutak, Italijani su glomazni skuter pregurali preko „sajle”, strepeci da neko od strazara ne cuje reski zvuk trenja metala o metal. Iako ih niko nije primetio niti cuo, diverzantima se sledila krv u zilama. Upravo kada su 8 metara dugu „Minjatu” gurali preko prepreke, pored njih je necujno, pogasenih pozicionih svetala, prosla jedna austrijska podmornica.
Kada su se malo smirili, pokrenuli su vazdusni motor i uputili se ka nasipu unutrasnje luke. Dok je Roseti cekao u senci betonskog zida, Paoluci je zaplivao oko njega trazeci laksi put u luku. Medjutim, umesto precice naleteo je na novu prepreku - kapiju napravljenu od masivnih drvenih greda s dugim celicnim siljcima. Nakon kratkog dogovora, odlucili su da nastave poduhvat. „Skuter” je trebalo prebaciti i preko ove prepreke. Na srecu, u tom trenutku pocela je da pada kisa, susnezica i grad. Pljustanje leda o morsku povrsinu donekle je prigusilo zvuk trenja torpeda preko celicnih siljaka.
Deo posade oklopnjace „Viribus Unitis”
Odmah iza kapije ugledali su austrijski strazarski brod. Crveno bocno svetlo jasno je ukazivalo polozaj strazara tako da su ovu prepreku izbegli bez vecih teskoca. Roseti je tada pogledao na rucni sat: bio je 1.00, 1. novembra 1918. Oficiri su u vodi bili vec tri casa, a od zacrtanog cilja jos nije bilo ni traga. Sto je jos gore, naleteli su na jos jednu zapreku - protivpodmornicku celicnu mrezu sa eksplozivnim barzama na svakih nekoliko metara. Da bi zaobisli opasnu prepreku, Paoluci i Roseti morali su da savladaju i oseku, koja ih je vukla unazad. Osim toga, vec je bilo 3.00, a nebo je pocelo da bledi najavljujuci zoru. Na daljem putu morali su da zaobilaze debele lance i sajle kojima su brodovi 1. i 2. austrijske divizije bili usidreni ili vezani za bove. Konacno, diverzanti su ugledali svoj cilj - oklopnjacu „Viribus Unitis”. Od svih neprijateljskih brodova u luci, ona je bila najbliza obali. Poslednjim snagama, gurajuci „skuter”, zaplivali su prema brodu. Sada su se trkali s vremenom jer se sve vise razdanjivalo. U prilog im je, donekle, isla sve jaca susnezica i grad.
Kada su se najzad priblizili levom boku broda, negde izmedju cetvrtog i petog topa kalibra 150 mm, zahvatila ih je panika. „Minjata” je, naime, naglo pocela da tone. Dok se Paoluci izbezumljeno borio da je odrzi na povrsini, Roseti je uspeo da ustanovi kvar. Sasvim slucajno otvorili su usisni ventil koji je poceo da ispusta vazduh iz tanka. Brzo su zatvorili ventil i smirili situaciju. Kasnije je Paoluci izjavio da mu je to bio najkriticniji trenutak tokom citavog poduhvata. Tada je nastupila nova nevolja. Usled korozije i naslaga skoljki na brodskom trupu, „mina prilepka” nikako nije htela da se „prilepi” uz metal. Tek negde oko 4.45, uspeli su da jedno „pakovanje” od 175 kg trotila, pomocu uzeta dugog 6 metara, privezu za brodski bok. Posle toga, Roseti je „naoruzao” minu podesivsi „tajmer” na 6.30 casova.
Ovim su italijanski „komandosi” zavrsili glavni zadatak. Sada je trebalo misliti na spasavanje. Svesni da je isuvise kasno za povratak na daleki torpedni camac, odlucili su da pokusaju neprimetno da doplivaju do obliznje obale i tamo se sakriju. U tom trenutku dezurni na palubi primetio je ljude u vodi i digao je uzbunu. Shvativsi da su otkriveni, Paoluci i Roseti na „Minjati” su otvorili sve ventile kako bi je potopili, a drugu minu su „naoruzali” i otkacili pustivsi da je nosi morska struja. U tom trenutku posada camca koji je bio spusten s broda, stigla je do Italijana, zarobila ih i prebacila na „Viribus Unitis”.
Spasavaj se ko moze!
U razgovoru s posadom, Paoluci i Roseti navodno su saznali cinjenice koje su ih veoma iznenadile. Austrougarski car Karlo I, ne zeleci da flotu preda Italijanima, odlucio je da celo austrougarsko trgovacko i ratno brodovlje, te sve luke i postrojenja, ustupi Vijecu Slovenaca, Hrvata i Srba. Tako je 30. oktobra priznao stvaranje mesnog odbora u Puli i u 17.00 izdao naredjenje o predaji flote jugoslovenskom Narodnom vijecu. U pulskoj luci, uz zvuke himne „Boze, cuvaj naseg cara”, 31. oktobra 1918. poslednji put spustena je austrougarska ratna zastava.
Isto vece svi mornari nemacke i madjarske nacionalnosti su iskrcani, a brodove su preuzele neutralne „jugoslovenske” posade. Vrhovna komanda nad flotom predata je „prvom jugoslovenskom admiralu”, dotle kapetanu linijskog broda, Janku u Podkapelskom, koji se nove duznosti prihvatio na „Viribusu Unitisu”. Prema zvanicnoj verziji, italijanski diverzanti postali su svesni da su minirali ako ne saveznicki, a ono bar neutralni brod. Prema nezvanicnim, ali realnijim misljenjima, Italijani su znali za sve ovo i upravo iz straha da novonastajuca drzava Jugoslavija, preuzimanjem cele carske i kraljevske flote, ne stekne preimucstvo na moru, odlucili su da uniste bar najmocnije borbene jedinice. Ne zaboravimo da su diverzanti odobrenje za operaciju dobili tek 31. oktobra 1918. godine, znaci odmah posle odluke cara Karla iako se Roseti borio za diverziju skoro tri godine! Tesko je reci da li su Paoluci i Roseti bili svesni u kakvu igru su upleteni.
Verovatnije je da su citav poduhvat izveli kao zaista hrabri vojnici i rodoljubi, bez ikakvih politickih primisli. U prilog ovome ide i cinjenica da je Roseti u 6.00 „admiralu” u rekao: „Vas brod je u velikoj neposrednoj opasnosti. Spasavajte odmah ljude!” Kada je zatrazio blize objasnjenje, italijanski major je odgovorio: „Ne mogu vam reci nista vise, ali za kratko vreme brod ce eksplodirati!” , inace Licanin, nije mnogo razmisljao i na nemackom jeziku viknuo je u razglas: „Ljudi sa ‘Viribus Unitisa’, spasavajte se sto pre! Italijani su postavili bombu pod brod!” Jugoslovenska posada u panici je odmah pocela da napusta brod. Paoluci je kasnije pricao kako je cuo uzurbano otvaranje vrata i video poluodevene mornare kako se zurno penju na palubu i skacu u more. Izgleda da je hladnokrvnost sacuvao samo , koji je zarobljenicima dozvolio da se i oni spasu. Italijani su se nasli u vodi. Ali, ubrzo im je, u malom camcu, prisla grupa razjarenih „jugoslovenskih” mornara, pokupila ih i vratila na brod.
Roseti i Paoluci pomislili su da su osudjeni da potonu s „Viribus Unitisom”. U 6.20 zarobljenike je na palubi okruzila gomila mornara zahtevajuci da se izjasne da li je u pitanju samo obmana (kao u Bakru, nekoliko meseci ranije), a ako nije, gde je postavljena bomba. Pretila je opasnost da ih razjarena masa lincuje, pa su se diverzanti uporno pozivali na Zenevsku konvenciju. Konacno, „admiral” je naredio svojim ljudima da zarobljenike ostave na miru.
Uskoro je brodski sat odzvonio i 6.30, ali do eksplozije nije doslo. Italijani su pomislili da je tempirna mina zakazala. Na srecu, jos nije sluzbeno dozvolio ukrcavanje. U moru oko „Viribus Unitisa” plovili su camci za spasavanje, puni mornara. Tek u 6.44, brod je potresla tupa eksplozija. Kako komore na brodu nisu bile zakljucane, a skladiste uglja bilo je ispraznjeno, voda je naglo prodirala i „Viribus Unitis” nagnuo se za 20 stepeni. Kapetan broda ponovo je dozvolio zarobljenicima da skoce u vodu naredivsi posadi obliznjeg camca da ih pokupi. Brod se sve vise naginjao i za samo 14 minuta potpuno se prevrnuo. Italijani su ugledali a kako puzi duz kobilice, a potom skace u vodu, uzurbano plivajuci kako bi izbegao vodeni kovitlac. Nazalost, u glavu ga je udarila velika drvena greda i onesvestila. Tako je ponos austrijske flote za sobom na dno odvukao telo poslednjeg zapovednika i oko 300 mornara.
Paoluci i Roseti prebaceni su prvo na bojni brod „Tegethof”, pa na jedan bolnicki brod, predvidjen za smestaj zarobljenika. U to vreme zacula se jos jedna eksplozija - druga mina doplutala je do trupa stare oklopnjace „Bec”, eksplodirala i potopila je.
***
Nekoliko dana kasnije, 4. novembra, Austrougarska je potpisala mir sa Italijom. Sledeceg dana italijanska flota preuzela je vlast u Puli i tako „potopila” sve nade nove drzave, Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca. Roseti i Paoluci su 5. novembra oslobodjeni i u Italiji docekani kao heroji. Odlikovani su zlatnim medaljama za hrabrost, a italijanska vlada Rosetija je posebno nagradila sa 650.000 lira. Major je odbio nagradu, s obrazlozenjem da je treba uputiti udovici hrabrog kapetana a. Novac je, konacno, posluzio za osnivanje fonda za pomoc udovicama i majkama palih italijanskih vojnika.
Branko Bogdanovic
link